Forum Replies Created
-
Babine
O porodilji u Žepi postoji interesantno vjerovanje, naime, 40 dana prije porođaja hurije u dženetu počnu da prostiru svakog dana po jedan dušek.Onog dana kada žena rađa bude ih 40.Ako žena na porođaju umre, hurije se raduju i pjevajući je nose na onim dušecima na najljepša mjesta u dženetu.Ako ne umre, hurije kukaju nad dušecima: “Nesretnica nesretna, kud nam ne dođe…” i svakog dana sklanjaju po jedan dušek.Ako umre poslije porođaja, žena će ležati na onoliko dušeka koliko je još ostalo dana do 40.Žena koja umre trudna, na porođaju ili do 40 dana poslije porođaja, odmah ide u dženet bez obzira na sve dotadašnje grijehe.Još se vjeruje da je ženi 40 dana po porođaju otvoren mezar i da je ona jednom nogom u njemu.
Kad nastupi porođaj, to se krije od svih, pa i od ukućana, a naročito od djevojaka, jer se vjeruje da će biti utoliko teži ukoliko više lica zna.Žena se sklanja od svih, i u njenoj blizini je samo neka žena koja ima iskustva u tome i koja će intervenisati samo u slučaju ako se porođaj nenormalno oduži.Ona pazi na to da nijedna vrata na kući ne budu zaključana, naročito ako žena rađa prvo dijete, jer više ne bi mogla da rodi.Ta žena je van sobe u kojoj je porodilja i ući će kod nje tek kad sve bude gotovo, koliko samo da joj pomogne da pokupi i opere prljave stvari.
Međutim, ukoliko se porođaj oduži, skupiće se nekoliko žena koje imaju iskustva u tome.U tom slučaju su se vršile neke mađijske radnje.Porodilja se stavljala da legne na mjesto na kojem se u toj kući postavljaju da leže mejiti dok ih se ne opremi i iznese iz kuće, također glavom okrenutom ka zapadu, a desnim uhom prema jugu.Tako bi ležala dok ne osjeti tri napona, a onda bi ustajala da rađa.
Kad žena teško rađa, pomišlja se da možda neće roditi snijet (Mola Hydalidora), jer je to mnogo teže roditi nego dijete.Od rođenja snijeti se mnogo više krvari i mnogo teže oporavi.Ali, po uvjerenju starijih žena, snijet je sevap roditi.-“To ti je, kao da si dvoje živih rodila! Koja žena tri puta rodi snijet, njoj su svi grijesi oprošteni i ići će poslije smrti svakako u dženet, toliko je to Bogu drago!”.Po kazivanju žena, snijet liči na snijet, parazit na kukuruzu, te se stoga ako i zove.Izgleda kao goveđe srce.Čim se rodi, valja ga zavijenog u krpu odmah u đubar ili pod kakvu voćku zakopati, jer se sahranjuje a ne baca.Inače, vjerovanje o snijeti zabilježeno je samo kod Bošnjaka, dok se kod drugih naroda ne spominje.
Za dijete rođeno u košuljici vjerovalo se da je sretnije od ostalih ljudi.Nije mu se ni hamajlija pravila, jer se košuljica smatra hamajlijom.Sa košuljicom se postupalo ovako: ispere se, osuši i odnese hodži da je ispiše.Tako ispisana, košuljica se složena ušivala djetetu u desnu mišku ili pod desni pazuh.To bi radio neki hodža tako što bi razrezao kožu, stavio pod nju hamajliju, ušio kožu, ranu namazao melemom i čvrsto vezao.
Koliko je porođaj težak čin opisuje i krajiška predaja.U trenutku poroda ženi se razdvoje sve kosti u tijelu osim onih u bradi te je stoga u narednih četrdeset dana ona u periodu obnavljanja.Nakon porođaja, nastavlja narodna predaja, u ženinoj se utrobi prostre četrdeset pastekija od kojih se diže po jedna svaki dan.U toj četeresnici ona je slaba kao ptica na grani, oko nje su tada zli džini i šejtani, na svakoj vlasi kose visi po jedan pa bi u tom kriznom razdoblju njena kosa morala biti pokrivena bijelom maramom.
Posebno joj se branio izlazak napolje u akšam i noću kako ne bi negdje ograjisala i poludjela.Ograničavanje kretanja porodilji treba ražiti u njenoj takozvanoj porodiljskoj nečistoći na koju se vrlo rado lijepe sve napasti i zla.Takav propis je nadalje štitio mladu majku i od teških poslova kojih je ona u tom periodu bila oslobođena.
Koliko god je ona u opasnosti toliko je i tek rođeno dijete.U bešiku bi mati često znala staviti djetetu muhliju (ekser) kako mu džinovi ne bi mogli ničim nauditi.Ovaj adet proistakao je iz opšteprihvaćenog krajiškoj vjerovanja da je dobro uza se držati nešto metalno protiv zlih bića.
Babine su oduvijek smatrane sevapom i žene su ih vrlo rado činile u svim epohama od srca.Taj se adet može promatrati i iz nekog socijalno-humanog stava zajednice prema njenom novom članu ili kao sam čin solidarnosti između žena.Objašnjavajući taj ritual nazrijeva se njegovo pagansko porijeklo, naime, riječ je o obredu imitacije dolaska vila suđenica te zato na babine dolaze samo žene, obično iz rodbine i susjedstva.One donose poklone za dijete i simbolično ga daruju srećom, zdravljem, ljubavlju…I sam dolazak, pohode na babine, pratilo je magijsko pravilo – obavezno se išlo prije podne, dok se Sunce uspinje ka nebu, na sretne i napredne dane ponedjeljak i četvrtak a ukoliko žena rađa samo žensku djecu babinarke su određivale petak za dan posjeta.Petak se smatrao zadnjim ali i muškim danom želeći na taj način okončati rađanje ženski prinova i prizvati rođenje zdravog dječaka.
Interesantno je koliko se pažnje posvećivalo ritualima prizivanja sreće samom novorođenčetu od njegovog dolaska na svijet.Prilikom izlaska iz porodilišta sretni par i danas prati adet da ne idu odmah kući već da prvo svrate bliskom prijatelju ili rođaku koji živi na nekom brdu kako bi «djetetu sve išlo uz brdo».Vjeruje se da nakon toga bebu prati sreća i zdravlje.
U Bosanskoj krajini ostao je običaj da se u babinama donosi hrana čija je uloga da kod mlade majke očuva mlijeko i prizove sreću i berićet.To je uglavnom bila maslenica sa pečenim piletom.I danas se može čuti kako neka žena koja ima lake porode kaže da bi istog trena rodila za maslenicu sa piletom, po kojoj je novopečena majka mogla da odredi i spol svog budućeg djeteta.Po narodnom vjerovanju ona bi prvu maslenicu donesenu u babinama prevrnula i pojela dva zalogaja.Tako si je omogućavala dijete drugog spola.
Objavio/la gradvista
BOS 193 – Smanjenje siromaštva kroz podršku lokalnom ekonomskom razvoju“
Period: 01.04.2009 – 31.03.2010Mjesto : Konjic, Kiseljak, Rogatica, Novo Goražde i Čajniče
Finansijer: Ministarstvo vanjskih poslova SR Njemačke, kroz Pakt stabilinosti jugoistočne Europe (€244.512,15)
Sufinansijeri:
Opština Konjic (€ 11.430,00)
Opština Kiseljak (€ 8.570,00)
Opština Rogatica (€ 11.430,00)
Opština Novo Goražde (€ 4.285,00)
Opština Čajniče (€ 4.285,00)
Sufinansiranje svakog korisnika (15% od vrijednosti granta)[b]Ukratko o projektu:
[/b]
Projekat je fokusiran na kreiranje radnih mjesta i ekonomsku podršku lokalnom razvoju u Istočnoj i Centralnoj Bosni i Hercegovini.
U skladu sa HELP-ovim pristupom “Hilfe zur Selbsthilfe” (pomoć za samopomoć), ovaj projekat ima za cilj pružanje podrške poduzetništvu te poticanje samopouzdanja u poduzetništvu a kroz obezbjeđivanje ne novčanih grantova (u obliku opreme i materijala), treninga i podrške socijalno ugroženim pojedincima sa zdravom poslovnom idejom.
Projekat je fokusiran na socijalno ugroženu populaciju ali se neće praviti razlika između lokalne populacije i povratnika s obzirom na to da je cilj pružanje jednakih mogućnosti, zasnovano na sposobnostima svih prihvatljivih aplikanata. Ključni kriterij prilikom selekcije, pored socijalne ugroženosti, bit će održivost poslovne ideje, u kombinaciji sa kvalifikacijama i opštim stavom aplikanta s obzirom na to da su ovo faktori koji će “stvoriti ili upropastiti” novi posao.
Projekat predstavlja djelovanje kroz direktnu podršku usmjerenu ka rješenju prioritetnih pitanja u strategiji lokalnog razvoja, omogućava proces održivog razvoja uopšteno te pruža vrijedne sinergije sa drugim regionalnim i lokalnim inicijativama.
Svaki uspješni aplikant će primiti ne novčani grant prosječne vrijednosti u iznosu od 1,500EUR po korisniku.Glavni ciljevi projekta:
Uspostava 140 održivih malih biznisa kroz ne novčane grantove, trening i stručnu obuku.
Kreiranje najmanje jednog radnog mjesta po svakom pojedinačnom biznisu i stimulacija daljnjeg rasta i zapošljavanja.
Ovo do sada su bile NOVE RAZGLEDNICE iz opština F BiH, u izradi su razglednice ostalog dijela BiH.
Begova čorba – tri jezika govori!
Čorba “za begove”Riječ je o čorbi malo jače gustine i mislim da se ne bi niko osramotio ni pred begove da je servirao, u ono doba kad ih je bilo ovdje i kada je čorba postala dio ovdašnjih jelovnika, (za 4 osobe).
1 pile, približno 1 kg.
2 veće glavice crnog luka,
2 mrkve,
100 gr. graška,
50 gr. bamije
so, biber ,
1 mala pavlaka,
1 jaje
peršun za posipanje, na kraju.
„Cijelo pile smo skuhali sa jednom mrkvom i glavicom crnog luka, sačuvali pileći temeljac u kojem je skuhano, a zatim očistili meso od kostiju i usitnili ga. Na malo ulja zažuti se sitno isjeckana druga glavica crnog luka, na luk se doda na kockice isjeckana mrkva, grašak, kuvana piletina i bamija. Može se staviti i korijen peršuna, takođe isjeckan na kockice. Kad se sve sjedini, nalije se pilećim temeljcem koji smo sačuvali, (oko 1 litar), i ostavi da se kuha približno jedan sat. Na kraju se u begovu čorbu doda so i jaje umućeno sa pavlakom koja će sve povezati. Otuda ona kremasta tekstura čorbe,“.
Frizer, bajker i muzičar
Na motorima u slobodno vrijeme – Ahmed s prijateljimaAhmed Ustić je mlad i već uspješan u biznisu. Pokretač je i vođa brojnih kulturnih aktivnosti. U Sarajevu je ostavio dobro razrađen posao i nije se dvoumio da se sa suprugom i dvoje male djece vrati u rodnu Srebrenicu.
U Srebrenicu se vraćaju samo oni što moraju, kažu neki. Ahmed Ustić nije morao. Imao je i u Sarajevu krov nad glavom i dobro razrađen posao. Nije se dvoumio da sve to napusti i vrati se u neizvjesnosnost Srebrenice: „U svojoj režiji osposobio sam minimalne uslove u kući i bez ikakve pomoći, moja supruga, ja i dvoje djece odlučili smo se vratiti u Srebrenicu.“
Frizer Ahmed Ustić u svom salonu„Nikad se nisam pitao hoću li, već samo kada ću se vratiti, nakon što sam 1995.godine morao iz Srebrenice krenuti ka Tuzli, kroz šumu spašavati glavu. Sa nešto ušteđevine osposobio sam i lokal u kome sam otvorio fizerski salon nastavljajući porodičnu tradiciju“, priča nam Ahmed Ustić: „Mušterije su me prihvatile jer sam imao dobru reklamu od djeda i oca jer i oni su bili frizeri. Nije bilo problema odmah sam startovao i zadovoljan sam poslom.“
Roditelji, rodbina i prijatelji najprije su pomalo i sumnjali u Ahmedov uspjeh. „Danas kada su se u to uvjerili sve češće i sami dolaze“, priča Ustić koji brzo stiče popularnost, posebno u krugu mladih, zbog svoje vedrine, duge kose, gitare, motora i ponajviše optimizma kojim zrači. O svom sadašnjem životu u Srebrenici on kaže: „Vraćaju se sjećanja, vraćaju se ljudi, podmlađuju se za nekih dvadeset godina, a ponovo se uspostavljaju i neke pokidane veze.“[b]Motori, moto susreti i rock and roll
[/b]
Ahmed je još prije definitivnog povratka u Srebrenici organizovao moto susrete prijateljstva. Po njegovom povratku je i Srebrenica dobila moto klub, klub bajkera koji nosi naziv „Argentum“.
Nastup benda Stari grad -Ahmed Ustić, Faruk Smajlović i Muamer Čivić (s lijeva na desno)Odlučan u namjeri da, da svoj lični doprinos kako bi u ovom gradu nešto krenulo nabolje, Ustić nakon osnivanja moto kluba, okuplja i rokenrol bend. Kaže, da bez toga ne može: „Rokenrol, moto susreti, motorijade, to je za mene jednostavno način života.“
Njegov bend „Stari grad“, iako postoji tek nekoliko mjeseci, već je snimio i prvu pjesmu: „Tekst i dio muzike je napisao naš zajednički prijatelj – Samir Mehić Bouviju koji je nažalost poginuo1995 godine.“
Solo gitarista i vokal u bendu je takođe povratnik. Muamer Čivić – Čiva. On je najmlađi u grupi i imao je samo 11 godina kada je otišao iz ratne Srebrenice. Kaže da se nije bilo lako odlučiti na povratak, nakon godina provedenih u izbjeglišvu:
„Valjalo je upoznavati ljude, ostavio sam prijetelje, ostavio sam sve što sam godinama gradio tamo, ostavio sam i došao ovdje. Sada se ne kajem.“Ljubav prema rodnom gradu
Faruk Smajlović – Fake , bubnjar i najiskusniji muzičar u grupi, već kuje planove kako u Srebrenici okupiti stare prijatelje i oživjeti grad: „Naša ideja je bila da okupimo sve muzičare koji su svirali prije rata u Srebrenici, ujedno to bi bio i skup Srebrenčana svih nacija i svih generacija, bar jedan dan u godini da se sastanemo.“
I djeca vole motore….Ovi mladi ljudi svojim optimizmom ulijevaju nadu da za Srebrenicu ima budućnosti. Fake nudi i recept: „Kada bi svaki Srebrenčanin koji živi u Srebrenici, Federciji ili dijspori, dao samo pet posto onoga u čemu se najbolje snalazi ,mislim da bi Srebrenica bila približna onom što je bila prije rata.“
Čiva kaže da mu veliki moral ulijeva to što u posljednje vrijeme vidi da se u Srebrenici dosta radi i gradi:„Svaki kad vidim prozor da je na nekoj zgradi bar prozor zamijenjen, meni je drago jer ja sam došao ovdje, ovo je moja zadnja stanica i ja odavdje ne idem.“
Autor: Marinko Sekulić-Kokeza
Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić
[color=#008000]STRADANJE IMAMA, SLUZBENIKA ISLAMSKE ZAJEDNICE
Stradanje sluzbenika Islamske zajednice je u agresiji na BiH bilo vrlo veliko. Od ukupnog broja sluzbenika stradalo ih je ukupno 12% sto je podatak da od svih struktura i organizacija Bosnjackog naroda nije ni jedna dala vecu zrtvu. Za kadrovski oporavak Zajednici ce trebati vise godina.
Imami su ubijani, muceni, ginuli od granata, masakrirani ili odvodeni u nepoznatom pravcu. Za sudbinu nekoliko njih se ni danas nista ne zna. Ovaj tekst na analitican nacin govori o stradanju imama i drugih sluzbenika Islamske zajednice, te studenata i ucenika vjerskih zavoda. [/color]
Durakovic Hasan, rodjen 1971., imam iz Zepe, otac dvoje djece; pao Srbima u zarobljenistvo nakon pada Srebrenice od kada vise nema nikakvih informacija o njemu;
Hajric Mehmed, glavni imam u Zepi, zatocenik srpskog koncentracionog logora u Rogatici; Mehmed-efendiju UNPROFOR je predao srpskim zlocincima za vrijeme pregovora u augustu 1995.; s njim su cetnicima predati, od predstavnika medjunarodne zajednice, i ostali pregovaraci, medju kojima i Avdo Palic, komandant odbrane Zepe; od tada gubi im se svaki trag;
http://www.facebook.com/ext/share.php?sid=127949128496&h=Ja32e&u=hlI1r&ref=mf
Prof.v.š. mr. Ramo Arnautović
Ramo Arnautović je rođen u Živaljevićima, opština Rogatica 15.10. 1933. godine. Prvi razred osnovne škole završio je u rodnom mjestu 1941. godine da bi te i naredne godine prošao najcrnju golgotu stradanja pred četničkim terorom. Kao ratno siroče zahvaljujući MDD “Merhamet” u Sarajevu, u kasnu jesen 1942. godine, voljom dobrih ljudi da pomognu u nevolji, smješten je kod Asima i Izete Muslić u Žepču, gdje je dočekao kraj rata, a onda i odlazak u dječiji dom za ratnu siročad.
Školovanje je nastavio u Ilijašu, Čajniču, Cavtatu, Tuzli, Bugojnu, Banjoj Luci i Sarajevu, a kasnije i u Beogradu. Nakon gimnazijskog, srednjeg i višeg medicinskog obrazovanja u Tuzli i Banjoj Luci, studirao je istoriju i geografiju, biologiju i hemiju, te vojne nauke, i stekao diplome Pedagoške akademije u Sarajevu, Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu i Fakulteta narodne odbrane u Beogradu. Magistar je vojnih nauka.
Kao srednjoškolski profesor, od 1963.godine predavao je hemiju, biologiju, biohemiju, te odbranu i zaštitu u gimnaziji, medicinskoj, ekonomskoj i tehničkoj školi u više gradova Bosne i Hercegovine. Kao univerzitetski nastavnik radio je od 1978. godine na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu i Mašinskom fakultetu u Zenici, gdje i radio do sredine 2002. godine.
Napisao je i objavio u časopisima i zbornicima 89 naučnih i stručnih radova iz oblasti obrazovanja i odgoja, stradanja djece u ratu, i odbrane. Takođe je objavio više feljtona i reportaža u raznim listovima, sa navedenom tematikom. Objavio je zbirku pripovijedaka o stradanju djece u ratu pod naslovom “Bjelina bola”, zbirku poezije “Ne ubijajte nebo” i naučno istraživački rad “Djeca u vihoru rata”, sa istom tematikom. Pet od objavljenih priča nagrađeno je na konkursima listova Oslobođenje, Male novine i Večernje novine iz Sarajeva.
Učestvovao je na brojnim simpozijima, savjetovanjima i seminarima, od kojih na mnogima sa vlastitim stručnim radovima. Također je održao veliki broj javnih predavanja u Zenici i zeničkoj regiji a teme su bile iz oblasti odgoja i obrazovanja, stradanja djece u ratu, i odbrane.
Ovih dana je iz štampe izašla izrazito edukativna i luksuzno opremljena nova knjiga pripovijedaka Rame Arnautovića pod naslovom “Putovanje u prošlost”, koja na zanimljiv i provokativan način razmatra nesvakidašnje teme u našoj literarnoj i naučnoj produkciji. U suštini, radi se o djeci i omladini, njihovim ratnim i mirnodopskim stradanjima i pravima, ali i našim obavezama spram njih. Posebno kada je u pitanju školska i studentska populacija…
