Forum Replies Created
-
AuthorPosts
-
in reply to: U i oko Rogatice #15695
Sibirska borovnica raste u Rogatici
Datum: 06.09.2009 22:00
Autor: Sretren Mitrović
ROGATICA – Vrt Đorđa Đurana iz Rogatice sve više izgleda kao mala botanička bašta. U njemu su uglavnom rijetke biljne vrste koje se gotovo ne mogu sresti u drugim vrtovima.Uz runolist, rabarbaru, crnu prstastu zovu i neke druge unikatne biljke, najnoviji raritet u Đuranovom vrtu je aronia melanocarpa, koju neki botaničari nazivaju sibirska borovnica jer ima plod sličan ovoj voćki i podnosi izrazito nisku temperaturu, čak i do minus 50 stepeni Celzijusa. Ovaj lijepi grm poseban je ukras vrta Đuranovih.
On se uvjerio da aronija bogato rađa. Žbun biljke može da donese i do deset kilograma plodova koji čvrsto stoje na biljci. Ne opadaju kad su zreli i ne kvare se, a ne gube ni na kvalitetu.
– Ono što je najbitnije za ovu biljku jesu njena ljekovita svojstva. Ako se kuva kao čaj ili u nekom drugom obliku, pomaže kod grčeva, svih vrsta bolova, upale sluznice želuca i crijeva. Čisti i jača krv i jetru i olakšava tegobe kod pijeska i kamena u žuči – rekao je Đorđe.
On je dodao da aronija pomaže i kod glavobolje, migrene, upale proširenih vena i smanjuje krvni pritisak.
– Od njenih bobica pravi se sok, sirupi i čaj. Dobre su i za kompot, a ako se pomiješaju sa drugim voćem kao što su kajsije, kruške ili ribizle, mogu se praviti ukusni i ljekoviti pekmezi i marmelade – istakao je Đuran.
On je istakao da aronija kao svojevrstan eliksir života za uzgoj ne traži puno. Sama se obnavlja i nije joj potrebno prskanje zaštitnim sredstvima.
– Aronija je u našim krajevima nepoznata biljka. Ja sam je dobio od prijatelja i moram priznati da u početku obojica nismo znali o kakvoj se biljci radi. Danima sam listao literaturu i napokon tako došao do njene “lične karte” – priča čiča Đorđe.
Porijeklo joj je iz Sjeverne Amerike, a u Evropi joj je stanište Finska, Švedska i neke zemlje bivšeg SSSR-a.
– Raste kao bujan žbun visine 1,5 do 2,5 metara. Cvijet joj je grozdast, bijele boje, a plodovi bobice u, početku crvene, a kad dozriju, krajem avgusta i u septembru, dobiju tamnu boju zrele trnjine slatkasto-kiselkastog okusa – rekao je Đorđe Đuran.
Vrtlar
Osamdesetogodišnji Đorđe Đuran je bio glavni vrtlar u sarajevskom Zemaljskom muzeju i dugogodišnji saradnik poznatog biologa i publiciste Čedomila Šilića. Poslije odlaska iz Sarajeva 1996. godine živi u Rogatici. Njegov vrt godinama privlači pažnju brojnih prolaznika.in reply to: Obavijest o umrlim #15689
Baba Vanga
2010.Proročanstvo: 3. svjetski rat počinje
Objavljeno 4.9.2009 u 08:55
2046. uzgajat će se ljudski organi, a 2076. vladat će komunizam – tvrdila je Vangelia GušterovaIako je umrla prije 12 godina, slijepa bugarska proročica Vangelia Gušterova, poznatija kao Baba Vanga, slavu je stekla i izvan domovine zahvaljujući internetu i ispunjenim proročanstvima o svjetskim katastrofama, a sada su se mnogi zabrinuli zbog njezina predviđanja da će treći svjetski rat početi 2010.
Svojedobno je bila predvidjela početak Drugoga svjetskog rata, potonuće ruske nuklearne podmornice Kursk: “Potkraj stoljeća, u kolovozu 1999. ili 2000., Kursk će prekriti voda i svijet će plakati nad tim.” Riječima “Strava, strava! Američki blizanci past će nakon što ih napadnu čelične ptice, vukovi će zavijati u grmlju, nevina krv bit će prolivena” vidovnjakinja je predvidjela napad na Svjetski trgovački centar 11. rujna 2001. Blizanci su doista srušeni, i to u vrijeme mandata predsjednika Busha čije prezime u prijevodu znači znači grm.
Vanga je predvidjela i perestrojku u SSSR-u te smrt princeze Diane, a priča se i da ju je u vrijeme Drugoga svjetskog rata posjetio Hitler koji je iz njezine kuće izašao uzrujan jer mu je prorekla neslavan kraj. Točno je predvidjela i vlastitu smrt 11. kolovoza 1996., a zabrinutost su izazvali nedavni sukobi u Gruziji koji su također našli mjesto u njenim vizijama. Kad je riječ o trećem svjetskom ratu, Baba Vanga bila je prorekla da će početi nakon pokušaja atentata na četiri državnika i sukoba u Hindustanu 2010.
Rođena je 3. listopada 1911. kao Vangelia Pandeva Dimitrova u Strumici u Makedoniji. Vid je izgubila kao 12-godišnja djevojčica, kad su ju nakon oluje pronašli zatrpanu prašinom i kamenjem, s očima punim pijeska.
Neko se vrijeme školovala u školi za slijepe u Zemunu gdje je naučila brajicu, svirati klavir, šiti. U Bugarsku se morala vratiti nakon smrti pomajke da bi se brinula za mlađu braću i sestre.
Tvrdila je da njezine paranormalne sposobnosti imaju veze s nevidljivim bićima koja joj šalju informacije o prostoru i vremenu. Prorekla je i da će ljudi, tek za oko 200 godina, uspostaviti vezu s izvanzemaljcima iako mnogi od njih već godinama žive na Zemlji. Dolaze s planeta koji se zove Vamfim i treći je planet od Zemlje. Recentna istraživanja koja pokazuju da na Europi, Saturnovom mjesecu možda postoje tragovi života mogla bi se pokazati kao vrlo istinita.
S obzirom na to da je bila u dobrim odnosima s vrhuškom bugarske komunističke partije te da je često viđana u društvu Todora Živkova, skeptici smatraju kako je svoju popularnost mogla zahvaliti barem djelomično informacijama koje je dobijala od bugarske tajne službe. Također, baba Vanga govorila je u vrlo jakom dijalektu i bila polupismena tako da su njene riječi tumačili i zapisivali njeni suradnici.
S druge strane, ruski istraživači paranormalnog zanimali su se za babu Vangu, no njihovi su zaključci i dalje tajna, jedino se zna da je opći dojam koji je ostavila na Ruse prilično uvjerljiv.
I neki poznati ljudi s prostora bivše Jugoslavije pohodili su bugarsku proročicu – tako Lepa Brena tvrdi da joj je brak sa Slobodanom Živojinovićem prorekla upravo baba Vanga.
Baba Vanga bila je vrlo neugodna prema ljudima koje je smatrala zlima, gotovo je uvijek raskrinkavala njihove grijehe i mane. Bavila se i liječenjem i smatrala da se ljudi moraju liječiti prirodnim lijekovma koji rastu u njihovom zavičaju.
Kronološki poredana proročanstva od početka 3. svjetskog rata zvuče kao vrlo neugodna mješavina SF-a i filma strave:
KRONOLOGIJA
2010. – Početak 3. svjetskog rata. Rat će početi u studenome i završit će u listopadu
2011. – Kao rezultat radioaktivnih padavina, na sjevernoj polutci neće ostati ni životinja ni biljaka. Muslimani tada počinju kemijski rat protiv preostalih Europljana.
2014. Počet će kao običan rat, zatim će biti upotrebljeno prvo nuklearno, a zatim i kemijsko oružje.
2014. – Većina ljudi patit će od čireva, raka kože i drugih kožnih bolesti (kao posljedica kemijskog rata)
2016. – Europa je skoro bez ljudi
2018. – Kina postaje nova svjetska sila. Zemlje u razvoju prestaju biti eksploatirane i postaju eksploatatori
2023. – Orbita Zemlje se neznatno mijenja
2025. – Europa je i dalje jako slabo naseljena
2028. – Stvaranje novog oblika energije (vjerovatno kontrolirana termonuklearna reakcija). Glad postupno prevladava. Svemirski brod s ljudskom posadom polijeće prema Veneri.
2033. – Polarni led se topi. Nivo oceana raste
2043. – Procvat svjetske ekonomije. Europom vladaju muslimani.
2046. – Svi ljudski organi mogu se uzgajati. Zamjena organa postaje jedno od najboljih metoda liječenja.
2066. – Za vrijeme napada na muslimanski Rim, SAD koriste novi oblik oružja – klimatsko. Dolazi do naglog zahlađenja
2076. – Bezklasno društvo (komunizam)
2084. – Oporavak prirode
2088. – Nova bolest se pojavila – starenje za nekoliko sekundi
2097. – Brzo starenje pobijeđeno
2100. – Umjetno sunce osvjetljava tamnu stranu Zemlje
2111. – Ljudi postaju kiborzi (živi roboti)
2123. – Rat između malih država. Velike sile se ne mješaju
2125. – U Mađarskoj dobijaju signale iz svemira (i svi će se opet sjetiti Vange)
2130. – Podvodne kolonije (uz pomoć savjeta izvanzemaljaca)
2164. – Životinje pretvaraju u poluljude
2167. – Nova religija
2170. – Velika suša
2183. – Kolonija na Marsu postaje nuklearna sila i zahtjeva nezavisnost od Zemlje (kao nekad SAD od Engleske)
2187. – Uspješno prekinute erupcije 2 velika vulkana
2195. – Morske kolonije (podvodne) potpuno su osigurane hranom i energijom
2196. – Potpuno miješanje Azijaca i Europljana
2201. – Na Suncu se gase termonuklearni procesi. Postaje hladnije
2221. – U potrazi za izvanzemaljskim životom, ljudi stupaju u kontakt s nečim užasnim
2256. – Svemirski brod donosi na Zemlju novu strašnu bolest
2262. – Postupno se mijenjaju orbite planeta. Marsu prijeti kometa
2271. – Ponovno se izračunavaju fizičke konstante koje su se izmijenile
2273. – Potpuno miješanje žute, bijele i crne rase. Pojavljivanje novih rasa ljudi.
2279. – Energija ni iz čega (pretpostavka – iz vakuuma ili crnih rupa)
2288. – Putovanje kroz vrijeme. Novi kontakti s izvanzemaljcima
2291. – Sunce se hladi. Počinju pokušaji ponovnog aktiviranja
2296. – Snažne eksplozije na Suncu (vjerojatno kao posljedica pokušaja njegovog reaktiviranja). Mijenja se sila gravitacije. Stare svemirske stanice i sateliti počinju padati
2299. – U Francuskoj se pojavljuje pokret otpora Islamu
2302. – Otkriće novih važnih zakona i tajni Svemira
2304. – Otkriće tajne Mjeseca
2341. – Nešto strašno se približava Zemlji iz Svemira
2354. – Kvar na jednom od umjetnih Sunaca dovodi do suše
2371. – Velika glad
2378. – Nova brzo rastuća rasa ljudi
2480. – Sudar dva umjetna Sunca. Zemlja u polumraku.
3005. – Rat na Marsu.
3010. – Kometa razara Mjesec. Oko Zemlje se stvara pojas kamenja i pepela
3797. – Kao posljedica oblaka oko Zemlje, na njoj izumire život. Ljudi se uspijevaju preseliti u nove zvjezdane sustave.
(MOJportal)in reply to: NAJVAZNIJA SPOREDNA STVAR NA SVIJETU #15667Rezultati europskih kvalifikacija za svjetsko nogometno prvenstvo 2010. u Južnoafričkoj Republici:
06.09.2009. | 10:38Grupa 1:
Mađarska – Švedska 1:2
Danska – Portugal 1:1Ljestvica:
1. Danska 7 5 2 0 14:3 17
2. Mađarska 7 4 1 2 9:4 13
3. Švedska 7 3 3 1 8:3 12
4. Portugal 7 2 4 1 9:5 10
5. Albanija 8 1 3 4 4:8 6
6. Malta 8 0 1 7 0:21 1Grupa 2:
Moldavija – Luksemburg 0:0
Izrael – Latvija 0:1
Švicarska – Grčka 2:0Ljestvica:
1. Švicarska 7 5 1 1 13:6 16
2. Grčka 7 4 1 2 12:6 13
3. Latvija 7 4 1 2 11:6 13
4. Izrael 7 2 3 2 10:9 9
5. Luksemburg 6 1 2 4 3:13 5
6. Moldavija 7 0 2 5 2:11 2Grupa 3:
Poljska – Sjeverna Irska 1:1
Slovačka – Češka 2:2Ljestvica:
1. Slovačka 7 5 1 1 19:8 16
2. Sjeverna Irska 8 4 2 2 13:7 14
3. Poljska 7 3 2 2 19:8 11
4. Slovenija 7 3 2 2 10:4 11
5. Češka 7 2 3 2 8:6 9
6. San Marino 8 0 0 8 1:37 0Grupa 4:
Azerbejdžan – Finska 1:2
Rusija – Lihtenštajn 3:0Ljestvica:
1. Njemačka 7 6 1 0 20:4 19
2. Rusija 7 6 0 1 15:3 18
3. Finska 7 4 1 2 10:11 13
4. Vels 7 3 0 4 5:7 9
5. Azerbejdžan 7 0 1 6 1:9 1
6. Lihtenštajn 7 0 1 6 1:18 1Grupa 5:
Armenija – Bosna i Hercegovina 0:2
Turska – Estonija 4:2
Španija – Belgija 5:0Ljestvica:
1. Španija 7 7 0 0 18:2 21
2. BiH 7 5 0 2 20:7 15
3. Turska 7 3 2 2 10:7 11
4. Belgija 7 2 1 4 10:16 7
5. Estonija 7 1 2 4 7:19 5
6. Armenija 7 0 1 6 3:17 1Grupa 6:
Ukrajina – Andora 5:0
Hrvatska – Bjelorusija 1:0Ljestvica:
1. Engleska 7 7 0 0 26:4 21
2. Hrvatska 8 5 2 1 16:7 17
3. Ukrajina 7 4 2 1 14:6 14
4. Bjelorusija 7 3 0 4 15:11 9
5. Kazahstan 7 1 0 6 7:22 3
6. Andora 8 0 0 8 2:30 0Grupa 7:
Austrija – Farski otoci 3:1
Francuska – Rumunija 1:1Ljestvica:
1. Srbija 7 6 0 1 15:5 18
2. Francuska 7 4 2 1 9:7 14
3. Austrija 7 3 1 3 10:10 10
4. Litvanija 7 3 0 4 6:6 9
5. Rumunija 7 2 2 3 8:11 8
6. Farski otoci 7 0 1 6 2:11 1Grupa 8:
Bugarska – Crna Gora 4:1
Gruzija – Italija 0:2
Kipar – Irska 1:2Ljestvica:
1. Italija 7 5 2 0 11:3 17
2. Irska 8 4 4 0 10:6 16
3. Bugarska 7 2 5 0 10:5 11
4. Kipar 7 1 2 4 7:11 5
5. Crna Gora 7 0 4 3 6:12 4
6. Gruzija 8 0 3 5 4:11 3Grupa 9:
Škotska – Makedonija 2:0
Island – Norveška 1:1Ljestvica:
1. Holandija 7 7 0 0 16:2 21
2. Škotska 7 3 1 3 6:10 10
3. Norveška 7 1 4 2 7:6 7
4. Makedonija 7 2 1 4 4:9 7
5. Island 8 1 2 5 7:13 5
bitno.bain reply to: IZ susjednih opstina #15666Dedi Iliji nikad nisam oprostila što je predao mog oca srpskim vojnicima
06.09.2009. 04:01
Ines Ribić ispred devastirane kuće u kojoj je bila zarobljena: Razočarana je u pravosuđe BiHDedi sam rekla pred svima njima da ću ga kad-tad objesiti nasred mosta…
Goraždanka Ines Ribić od 1992. godine ne slavi svoj rođendan. Dvanaesti juni bio je jedan od posljednjih dana u životu njenog oca Ibrahima, koji se sjetio rođendana svoje najstarije kćeri u trenutku kada je isprebijan, svezan za karoseriju kamiona, transportiran ka svom gubilištu negdje u okolini Sokoca. Te godine Ines je imala samo 17 godina.
Prvi dan rata, 4. maj 92. godine, Ines i njen otac Ibrahim, majka Slavica, sestre Anesa (12) i Emina (9), te deda i baba Ilija i Esma Hrenek, dočekali su u porodičnoj kući u Goraždu. Nakon što je na kuću pucano i pod prozorom aktivirana bomba pobjegli su u naselje Mahala. Na insistiranje dede Ilije, koji je ostao među srpskim vojnicima, nakon desetak dana odlučili su se vratiti svojoj kući.
Kućni pritvor
– Zaustavili su nas kod kuće Voje i Vinka Vujisića. Ocu su uzeli ključeve i auto. Mama je prišla nama i rekla nam da je deda predao tatu – sjeća se Ines.
Od tog dana porodica poznatog goraždanskog taksiste bila je u kućnom pritvoru, a Esma Hrenek prisiljavana je da bude kurir u pregovorima srpskih formacija iz okupiranog naselja sa oficirima ARBiH u Goraždu. Kuća porodice Ribić korištena je i kao štit u djelovanjima prema naselju Grabovik.
– Oko 14 sati 26. maja došao je Mića Stojanović sa Sašom Berencom i još jednim. Miću sam odmah prepoznala, živio je u naselju Glamoč i malo je stariji od mene, a danas radi u DGS-u u Višegradu. Odveli su oca na ispitivanje uz obećanje da će ga vratiti za sat-dva. Nisu ga nikad vratili. Dragan Vasiljević je dolazio i donosio ceduljice od tate, a njemu navodno nosio deke, hranu i cigarete. Jedne večeri tražio je od mame pare da plati da ga ne ubiju. Dala mu je sve što je imala – kaže Ines.
Na njihovo kretanje pazili su stražari s obje strane kuće. Provokacije su bile svakodnevne, a braća Vujisić, komšije, svakog dana su pored kuće prolazili u “mercedesu” njenog oca. Iz ovog naselja Ribići su gledali i kako braća Kokošar pale prve kuće prema Graboviku.
– Ubili su mi 19. jula mamu ispred kuće. Sve sam gledala iz kuće, ali imena tih ljudi nikome nisam rekla. Živi su i danas. Obojica. Prvi metak je pomašio, drugi je pogodio. Bila je živa desetak minuta. Unijeli smo je u hodnik i tu je izdahnula. Za kratko vrijeme pojavilo se mnogo komšija Srba. Bila sam ljuta. Uzela sam sestre, jednu torbu i tatinu kapu i rekla da idemo u grad, a vi pucajte. Dedi sam rekla pred svima njima da ću ga kad-tad objesiti nasred mosta. Dvojica su me uhvatila s leđa i više se ničeg ne sjećam – kaže Ines.
Probudila se na fotelji. Mamu Slavicu ukopali su pored obližnje kuće. Bila je, kaže, Srpkinja, ali znala je razlikovati dobro od zla, žrtvu od agresora.
Dan kasnije napustili su kuću u koju se više nisu vratili. Do 9. avgusta živjeli su kod dedinog brata na Površnici. Kako bi spasili goli život, na nagovor Ilijine rodbine, promijenili su imena.
– Tražili su od nas da promijenimo imena i nosimo crninu. Uradili smo to, ponašali se kao i oni. Ja sam ostala Ines, Anesa je bila Ana, a Emina Mira, dok je baba Esma bila Mara – kaže Ines, koja i danas čuva propusnice koje su im potpisali Radenko Jovičić i Stanko Stojanović, gospodari života i smrti na okupiranoj goraždanskoj teritoriji.
Živi u SAD
Nakon izlaska u Užice i Vojvodinu, Ines je sa sestrama i nanom Esmom otišla za Sandžak, a potom u Tursku. Danas živi u SAD i iduće godine namjerava se vratiti u svoju domovinu. Poslušala je savjet pokojne majke Slavice i otišla od djeda Ilije, kojem sve do smrti nije oprostila što je njenog oca Ibrahima praktično izručio srpskim vojnicima, a potom ništa nije učinio za njegovo izbavljenje iz logora u školi u Podhranjenu, gdje je svakodnevno premlaćivan.
– Pet godina sam imala želju da odem u Srbiju, da mu vidim grob. Umro je 96. godine. Bila sam tamo, isplakala se, ali njega mi nije bilo žao. Nikad mu ni sliku nisam poslala, jer tatu je predao i nikad za njega ništa nije želio uraditi. Mogao se kretati, niko ga nije dirao. Mama je pokušavala, a on nije htio – dodaje Ines.
Znaju se imena onih koji su ga odveli, zlostavljali i ubili
Do prije četiri godine Ines je vjerovala pravosudnim institucijama i strpljivo čekala dan kada će ubice njenog oca biti izvedene pred lice pravde. Pošto ni do danas za ovaj i druge zločine u Goraždu niko nije odgovarao, odlučila je započeti vlastitu istragu.
– Išla sam i susretala se s nekim osobama. Došla sam do informacija koje sam potvrdila na više mjesta. Za tatu su odgovorni komšije Vojo i Vinko Vujisić, na njihovo je insistiranje odveden, a i oni su ga maltretirali. Dragan Spasojević i Zoran Uščumlić bili su komandiri koji su naredili odvođenje, a odveli su ga Mića Stojanović, Saša Berenc i još jedan. Mačak i jedan Mutlak su vozili kamion na kojem je on bio. Zadnji put je viđen na tom kamionu 12. juna. Došli su do Sokoca. Bio je vezan žicom. Svi su skinuti s kamiona, a on je ostao – kaže Ines.
Posljednji put viđen na Sokocu
Posljednji put Ibrahima Ribića svjedoci su vidjeli na Sokocu, dokle je prebačen na kamionu sa zarobljenicima iz Kokinog Sela kod Goražda. Među njima je bila i Sida Bogdanić, prijeratna čistačica iz Centroprevoza, koju je rat zatekao u Kokinom Selu, gdje je živjela kao podstanarka.
– Na cesti i pored je izginula masa ljudi. Jedna curica od 12 godina je pod mojim nogama ranjena. Dadoše joj vode i umrije. Tri žene oko mene, Naza Dragolj, Vasvija Hurić i Munira Dedović, trudna, 15 dana do poroda. Na metar od mene su izdahle. Između nas skoči Mirza Kaloper, diže neku bijelu krpu, a ja se ne bih znala ni predati – govori Sida o danu kada je u Kokinom Selu ubijeno više od 40 civila.
– Sve komšiluk. Nabili čarape, a poznam ih i po hodu, 35 nas tu su zarobili. Grupu po grupu istjerivali su iz podruma. Strina i amidžić izgorjeli su u kući, našli su najlon kesu kostiju. Bratičnu mi nikad nisu našli – kaže Sida.
Nakon zatočeništva u privatnim kućama, zarobljenici su prebačeni u školu u Podhranjenu.
– Ispitivanje. Gdje je ovaj, onaj. Braco Rakanović je bio glavni. Tukli su, kako ko, noga u leđa i tako. Ne smiješ ni u koga gledati, ni pričati, obori glavu i šuti – kaže Sida.
Preživjeli iz Kokina Sela nikada neće zaboraviti dan kada su ih povukli prema Crvenim stijenama na strijeljanje i kažu da ih je Bog spasio, jer je počelo nevrijeme te kamion nije mogao dalje.
– Onda su nas povukli prema Sokocu. Tada smo vidjeli Ibra Ribića. Razapeli su ga na “tamić” i svezali. Do tada ga nismo vidjeli, samo smo čuli kako pomaga i ječi iz prostora gdje su ovce zatvarali – kaže Sida.
– Braća Milovići, Slavoljub i Rodoljub, koji su i danas u policiji, pratili su nas do Sokoca. Jedan je nosio mitraljez, drugi automat. I prijete da Ibru ne damo vode. Na kamionu nam je pričao kako su ga tukli Milović i Momira Markovića sin, zvani Mačak, koji je poginuo u Rogatici – dodaje.
Sida i danas pamti čovjeka, sa sijedom kosom i načalama, koji je na Sokocu povirio u kamion, te rekao kako ih treba vratiti za Goražde, jer sve su žene i djeca. Ni ime mu ne zna, ali zahvalna je na hrani koju im je ubacio. Prebačeni su na drugi kamion, odvezeni do sela Šahbegovići i pušteni. Odatle su se prebacili do Olova.
Ibrahim Ribić ostao je svezan za kamion, kaže Sida, a braća Milović znaju kome su ga tada predali. Za ove i druge zločine počinjene na području općine Goražde, i pored brojnih izjava svjedoka koji još uvijek čekaju pravdu, niko još nije ni osumnjičen.
Autor: Alen BAJRAMOVIĆ
in reply to: Arheološka istraživanja u Bosni i Hercegovini #15665Otkriveno naselje staro više od 7.000 godina
Zupčićko polje: Na terenu i njemački ekspertiNovo neolitsko naselje nalazi se samo nekoliko stotina metara od onog na Lugu, koje je proglašeno bh. nacionalnim spomenikom…
06.09.2009. 10:45Za razliku od većine današnjih, prastanovnici Goražda poznavali su tehnologiju prerade vune i lana, uzgajali i prerađivali žitarice, te koristili alate koji su hiljadama godina kasnije tek neznatno modificirani.
Ostaci posuđa
Fragmente predmeta i objekata iz neolitskog naselja koje se više od 7.000 godina krilo pod plodnom zemljom Zupčićkog polja kod Goražda ovih dana vade i obrađuju arheolozi iz BiH i Njemačke, u okviru projekta koji realiziraju Zemaljski muzej iz Sarajeva i Njemački arheološki institut iz Kila te Rimsko-germanska komisija iz Frankfurta.
Novo neolitsko naselje nalazi se samo nekoliko stotina metara od onog na Lugu, koje je proglašeno bh. nacionalnim spomenikom, a da se nešto krije ispod površine zemlje posumnjali su mještani, na čelu sa predsjednikom Mjesne zajednice Adnanom Zupčićem, koji su, obrađujući svoja imanja, nalazili ostatke keramičkog posuđa i druge predmete.
Vide se kuće
– Mi smo već ušli u sloj gdje jasno vidimo kuće. Već nakon geomagnetskih snimanja znali smo da su tu neki objekti, a sada znamo da su se oni koristili za stanovanje, jer smo pronašli dijelove žrvnja, kamena kojim se mljelo žito, zatim nekoliko kamenova koji su služili za pripremu hrane pored ognjišta, te masu kuhinjske keramike koja je dugo bila izložena jakoj vatri, a koja je slična našim loncima danas – kaže Zilka Kujundžić-Vejzagić, arheolog Zemaljskog muzeja i bh. ekspert za prahistoriju.
Na terenu su i njemački botaničari koji analiziraju ostatke zemlje, kako bi otkrili koje su žitarice korištene u ishrani. Tim arheologa locirao je i otkrio zaštitni rov, koji je služio za zaštitu stanovnika u tom periodu, a u njemu i fragment ritualne posude, karakteristične za vinčansku kulturu, koja je najčešće služila za prinošenje žrtve u obliku tečnosti što se uklapa u kult vjerovanja u Boginju voda, čija je statua pronađena prije pola stoljeća u obližnjem Lugu.
Živjeli Indoevropljani?
Otkriće u Zupčićima, kaže Vejzagić, za bh. arheologiju je veoma značajno, jer će otkriti na koji je način vinčanska kultura, tehnološki najnaprednija prahistorijska kultura na svijetu, stizala do centralne Bosne.
– Smatra se da se u to vrijeme desila jedna velika anadolska seoba, ali vrlo teško je reći koji je narod tada ovdje živio. Postoji teorija da su to već bili Indoevropljani – ističe Vejzagić te dodaje kako bi pronađeni predmeti bili dovoljni za osnivanje zavičajne zbirke, kao preteče budućeg muzeja u Goraždu, gradu s bogatom, više od 7.000 godina dugom prošlošću, koji do sada nije istražen.
Autor: A. BAJRAMOVIĆ
in reply to: Da se ne zaboravi #15664Peter Maass:
Ljubi bližnjega svoga
Poludeli Karadžić (6)
Elektronske NovineRat i njegovi pratioci – kukavičluk i junaštvo – univerzalne su osobine rata. Ja sam u svojoj knjizi pokušao to istražiti, nastojao sam naći odgovor na ono strašno, izluđujuće pitanje „Zašto?”. To, više no sama Bosna, istinska je tema ove moje priče o ratu
I I
Gore, u brdima koja okružuju Sarajevo, u planinskom gradiću zvanom Pale, vođa bosanskih Srba, pjesnik-amater i profesionalni gospodar rata, živio je u vikendici u kojoj se nije desilo ništa značajno dok nije pao mrak, a onda se desilo sve, sve postalo moguće, kao da je na nju bačena kakva vradžbina. Istina je postala laž, laž – istina, a kad je vradžbina djelovala, teško je bilo razaznati između istine i laži.. Ubrzo nakon posjete Grbavici, krenuo sam iz Sarajeva na Pale i tamo sreo Karadžića, jednu od najogavnijih ličnosti ovoga rata, i Hansi Kraussa, jednu od najsimpatičnijih. Ono što slijedi je pripovijest o tom čudnom putovanju, događajima koji su zatim uslijedili i sudbinama tih toliko različitih likova. Nadam se da se ne udaljavam previše od svoje priče kažem li da je pouka te pripovijesti vrlo prosta: pravda je u ovom našem svijetu čista slučajnost.
U okviru teritorije pod srpskom kontrolom bilo je nekoliko bosanskih enklava, između ostalih Žepa, u kojoj je živjelo 25.000 ljudi, ako se to uopće moglo zvati životom. Nekoliko su sedmica mediji svoje moćne reflektore usmjeravali na Žepu i to je natjeralo UN da u enklavu pokušaju dostaviti hranu i lijekove. Vanredni konvoj je upućen iz Sarajeva, medijima dopušteno da se priključe sa svojim vozilima i meni se desilo da sam u toj koloni bio na puškomet od Hansija Kraussa, fotografa agencije AP. Upoznali smo se prethodne noći, kad nas je spojio novinar AP koji je čuo da tražim da me neko poveze „tvrdim” autom, i htio i da Hansi, novajlija u Bosni, putuje sa nekim ko je imao bar malo više iskustva.
Rečeno nam je da se okupimo u šest sati ujutro kod kasarne Maršal Tito, gdje je bio stacioniran ukrajinski bataljon.. To smo i učinili, i naravno Ukrajinci nisu bili spremni za polazak. Imali su problema sa gorivom; sve su prodali na crnoj berzi.. Ukrajinski vojnici su već bili legendarni po tome što su zarađivali novac tako što su ispumpavali iz golemih rezervoara svojih oklopnih transportera gorivo i prodavali ga na crno. Konvoj je napokon i krenuo, pošto su francuski i egipatski bataljon pozajmili gorivo svojim lopovskim kolegama.
[b]Oko ručka smo stigli u Rogaticu, grad kojeg su držali Srbi, zloglasan po tvrdoglavim komandantima kontrolnih punktova. Držeći se svoje slave, zahtijevali su da pregledaju svako vozilo, što je podrazumijevalo istovaranje kamiona, otvaranje sanduka sa hranom i lijekovima, provjeru konzervi sardina da se uvjere da unutra nisu skriveni meci, oduzimanjem svake kutije koja nije navedena u papirima, zaplenu naših rezervnih kanistera benzina (pod izgovorom da ih namjeravamo dati vojnicima u Žepi; u stvari, Srbi su htjeli gorivo za sebe i odbili nam ga vratiti na povratku) i zahtjevima da Ukrajinci predaju inventar svog naoružanja i municije, sve do kalibra i broja metaka. Oni su se uvijek zavjetovali da će dozvoliti nesmetan prolaz humanitarnim konvojima UN, a Vijeće sigurnosti UN je svojim trupama dalo mandat da se „koriste svim raspoloživim mjerama” kako bi isporučili pomoć, ali kad bi zagustilo, UN su se povlačile a Srbi igrali svoju igru. Pogotovo u Rogatici.
Hansi i ja smo imali mnogo vremena za ćaskanje. Bilo mu je trideset godina, Nijemac, gotovo ćelav, engleski mu je imao jak akcent, ali blago sarkastičan, kao da se rugao načinu na koji Nijemci prosto „muče” engleski jezik, trudeći se da ga govore koristeći se snagom, a ne finesama. U slobodno vrijeme, Hansi je bio vrhunski alpinist, koji se popeo na teške vrhove u Americi i Evropi, uključujući i El Capitan u kalifornijskom nacionalnom parku Yosemite, mjesto koje sam toliko puta posjetio sa ruksakom na leđima. Volio je prirodu koliko i ja, pa smo bez prestanka razgovarali o planinama koje smo obojica dobro znali. Ja se nikad nisam popeo na El Capitan – taj je uspon trajao dva dana, stijena za stijenom, spavanje na planini, rizik po život jer je gotovo izvjesno bilo da ćeš naići na pitona sklupčanog u stijeni; sve je to bilo iznad mojih početničkih sposobnosti – ali ne i njegovih, pa sam ga intenzivno ispitivao kako to izgleda.
Od El Capitana do Rogatice i nije tako daleko. Kvaliteti koji čine dobrog alpinistu isti su oni koji čine dobrog fotografa. Spremnost na rizik i sposobnost da se mudro izabere rizik u koji ćeš se upustiti. Iskreno zanimanje za zanat, a ne kaubojska potreba za uzbuđenjima. Među fotografima je bilo previše ovih drugih, momaka koji su voljeli adrenalin, hvalisanje i drčnost, i koje je rat zanimao samo zbog toga. Ratni fotografi su uvijek bili poznati po tom svom neodgovornom nemiru, a meni se čini da su tu reputaciju sve više i zasluživali, jer ovih dana gotovo svako zna snimati fotografiju. Prije dvadeset godina, to je zahtijevalo umijeće, da bi se ono imalo, trebalo je iskustvo – ako ste još htjeli biti veliki – i intuicija umjetnika.. Danas, samo okineš, kao pištoljem; svako željan uzbuđenja je to kadar.. U Bosni me iznenadio broj bivših vojnika koji su puške zamijenili kamerama. Hansi nije bio dio te gomile; bio je previše pametan i savjestan za takvo što.
Vrijeme je bilo blago za zimski dan na Balkanu, pa smo Hansi i ja sjedili na stražnjem sjedištu landrovera , koji nije bio pokriven. Sedmicama se nisam tako dobro osjećao. Umjesto da sjedim zatvoren u Sarajevu, u strahu od snajpera, minobacača i zime, sjedio sam napolju, osjećao sunce na licu, opušten, zgrijan, bez straha da će neko na mene pucati, jer u Rogatici nije bilo borbi. Dobro pamtim to zadovoljstvo, jer je bilo tako slatko, tako jednostavno.
U četiri sata, konvoj je bio propušten kroz čistilište i polagano smo se vozili kroz Rogaticu, pored spaljene džamije (nekoliko mjeseci ranije Muslimani su bili očišćeni), prema planinama. Žepa je bila pedesetak kilometara dalje, ali nakon dvadeset smo smo bili zaustavljeni na barikadi svih barikada.. Komandant je bio nizak, nabijen momak sa dvocijevnom puškom i izvijenim brkovima. Lijevo do njega stajalo je, kao stub visoko, čudovište, neuredne crne brade i kose do ramena, nalik na Raspućina, mada ne tako zgodan. Sa ogrlicama metaka na prsima, ličio je na božićno drvo, a ispod desne ruke mu je ovlašno visila teška mašinka, od one vrste kakvu postavljaju na oklopne transportere. Sa komandantove desne strane je bio neko nalik na golmana, u maskirnom kombinezonu i sa crnom trakom na čelu.
Taj Rambo je imao oružja koje bi bilo dovoljno za cijeli vod, sam Bog zna koliko mu je granata visilo iz džepova na prsima i za pojasom, a izraelska mašinka uzi u lijevoj ruci, onako, kao slučajno u nas uperena. Više no očito, ovi su ljudi bili navikli sve sporove rješavati prstom na obaraču.
Padao je mrak a temperatura je padala kao kamen bačen u isušeni bunar i nije bilo oblaka da zadrže toplinu dana, au bosanskim zimama, koliko god je bilo toplo danju, noći su bile opako hladne. Bili smo na vrhu brda, nalik na mjesečev pejzaž i oštar vjetar probijao nam je kroz odjeću i kožu.
Komandant koji se zvao Rajko Kušić, rekao je da konvoj nema prolaza. Nakon male rasprave, rekao nam je da sljedećeg dana mogu proći UN kamioni, da oni tu noć moraju provesti na brdu, dok mi novinari ima da napustimo njegovu zonu jer nismo imali saglasnost da prelazimo liniju fronta. Kad je jedan od novinara pokazao svoju službenu srpsku propusnicu za prelazak fronta, Rajko je samo zamahnuo rukom i propusnica je odletjela u nepovrat. „Žepi”, rekao je, „ne trebaju novinari.” Sat kasnije, Rajko nam je dao pet minuta da se gubimo i rekao da će onog koji to ne učini osobno uhititi. Moram reći da ovaj put nisam bio previše nesretan što me vraćaju sa barikade.
Bila su tu četiri novinarska vozila oko desetak novinara, sve u svemu, i mi smo krenuli prvo na Pale, devedeset minuta vožnje, držeći se zajedno i vozeći što je moguće brže. Tako je to u zemljama u ratu; mrak znači opasnost, vrijeme kad baš ne voliš lutati usamljenim cestama, gdje ti neki suludi vojnik može izmijeniti sudbinu. Jurili smo tako, nadajući se da je taj iscrpljujući dan pri kraju. Naravno, nismo bili u pravu.. [/b]
Stigli smo, oko 10.30, u hotel Panorama , glavni štab srpskog rukovodstva. Srbi su uvjeravali UN da će stranim novinarima biti dozvoljeno da uđu u Žepu, pa smo odlučili da uložimo protest Radovanu Karadžiću. On nije bio u hotelu, ali očekivali su da se uskoro vrati sa neke službene večere, i njegovi saradnici su rekli da vjeruju da će biti sretan da se sa nama sretne. Karadžić se nije klonio svjetla reflektora; on ih je volio, kao što glumac voli pozornicu…in reply to: Rogaticani, o kojima treba pisati #15661Mr. ZEHRA ALISPAHIĆ
Mesto i godina rođenja Rogatica, 11.06.1965.Obrazovanje
1998 – 2001 Univerzitet Muhamed Peti, Fakultet pedagoških nauka, Rabat, Maroko, postdiplomski studij u oblasti arapskog jezika za strance i islamske pedagogije (Tema magistarskoga rada- Metodi u nastavi arapskoga jezika i islamske pedagogije u srednjoškolskim odgojno-obrazovnim institucijama u Bosni i Hercegovini )
1984 – 1988 Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek orijentalnih jezika i književnosti – arapski, turski i perzijski jezik – dodiplomski studij
1980 – 1984 Srednja ekonomska škola, RogaticaSadašnja pozicija na FIN-a: Spoljni suradnik
Predmeti na kojima ste angažirani: Arapski jezik
[b]
Učešće na znanstvenim skupovima [/b]
-Stručni seminari i radionice u oblasti arapskoga jezika u organizaciji ISESCA Islamske organizacije za obrazovanje nauku i kulturu – Rabat – Sarajevo juni 1994., 7- 10 aprila 2004., 5- 10 jula 2004.;
-Stručni seminar za novinare elektronskih medija u BiH u organizaciji ISESCA, Sarajevo 20 –30 septembra 1997.;
-Stručna radionica za profesore arapskoga jezika o praćenju pisanih i elektronskih medija na arapskom jeziku, Tuzla 4 –10 juna 2003.;
Religija u medijima, 20. juni 2002., BH radio 1 i Fondacija Konrad Adenauer, Sarajevo;Kretanje u karijeri
-Mart 1989 – mart 1992 Centar za strane jezike, Sarajevo, organiziranje i vođenje kurseva arapskog, turskog i bosanskog jezika za strance
-1991 – 1992 Islamske informativne novine Preporod, urednik stranice Vijesti iz islamskoga svijeta
-april 1992 – maj 1993 Press centar Stari Grad, reporterski i novinarski poslovi
-maj 1993 – maj 1994 Radio Stari Grad, urednički i voditeljski poslovi
-1994 – 1998 – Nezavisni magazin Ljiljan, novinarski i urednički poslovi
-od 2001 – do danas profesor arapskog jezika u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu
-od 2001 – do danas urednik i voditelj vjerskog programa Radija Federacije BiH (emisije Islamske teme i Znakovi vjere)
-od 2004 spoljni suradnik na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu na predmetu arapski jezik
[b]
Radovi i prijevodi[/b] RADOVI (izbor)
«“Bošnjaci su prvi među muslimanskim narodima ušli u proces demografske tranzicije”, Ljiljan br.301, 1998., br. 301 poseban dodatak str. 26 –39
“Mjesto divno kao rajska bašča”, Beharistan, 2001, br. 1
“Bošnjaci su radili na poslovima oslikavanja, restauracije i konzervacije Begove džamije u Sarajevu”, Beharistan, 2001, br. 3-4
“Zašto se arapski jezik uči u nearapskom svijetu bez utvrđenih metoda”, Novi Muallim, god. I, br. 3, str.70 – 78
“Uspješan čas je dobro pripremljen čas”, Novi Muallim, god. II, br. 5, str. 107 – 112
“Rad u oblasti odgoja ravan je borbi na Allahovom putu”, Novi Muallim, god. II, br. 7, str. 124 -128
“U cilju afirmacije arapskoga jezika u BiH”, Novi Muallim, god. III br. 9. str.130 – 130
UČEŠĆE U PROJEKTIMA
*Autorski tekstovi, intervju i prijevodi u listu Preporod u periodu 1990 – 1992
*Autorski tekstovi i intervjui u listu Ljiljan u periodu od 1994 – 2000
*Radovi objavljeni u časopisima Izraz, Život, Muallim, Beharistan
*Rad na priređivanju i uređivanju više knjiga iz povijesti i doktrine islama (Povijest islama, M.Spahić, Da, mi smo muslimani, M. Spahić, Vjera, narod, domovina, M. Cerić, Islamski propisi i običaji o smrti, dženazi i odnosu prema umrlim, A.M.Bevrnja, S.Strik)
*Član redakcijkog tima Atlasa islamskoga svijeta – sjeverna i centralna Afrika i zemlje Pirinejskog
poluotokain reply to: Rogaticani, o kojima treba pisati #15659Prof dr Ahmed Smajić
Redovni profesorKratka biografija
Rođen 08.06.1958. godine Pokrivenik – Rogatica, BiH.
Završio Mašinsku tehničku školu – Sarajevu. Diplomirao, magistrirao i doktorirao na Poljoprivrednom fakultetu – Sarajevo – Odsjek za tehnologiju poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. Doktorirao u okviru petogodišnjeg jugoslovensko-američkog projekta JF: 685-11 pod naslovom „Klaonične vrijednosti i kvalitet mesa utovljene janjadi četiri pasminska tipa“.
U zvanje redovnog profesora izabran 15.02.2000. godine.
Od 1984-85 – profesor u SŠC Kotor Varoš;
– 1993-1996. – Predsjednik općinske Vlade Novi Grad – Sarajevo;
– 1996-2000. – Federalni ministrar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (1997-1999. zastupnik Parlamenta FBiH);
– 1985- zaposlen na PPF-u.
Od sedam objavljenih knjiga dva su univerzitetska udžbenika i jedna univerzitetska knjiga.
Objavio 102 naučno-stručna rada u zemlji i inostranstvu.
Vršio dužnost Šefa Odsjeka prehrambene tehnologije 2000-2007. godine.
Rukovodilac postdiplomskog studija Kontrola kvaliteta hrane i pića.
U ratnom-poratnom periodu dobitnik više priznanja i nagrada:
Plaketa Bosanski stećak Armije RBiH,
Povelja GRAS-a povodom 100 godina rada,
Zlatna plaketa povodom 25. jubilarnog sajma Gradačac,
FAO medalja Generalnog direktora Jacques Dioufa,
Povelja Saveznog udruženja agronoma – stočara Republike Austrije,
Plaketa Unije veterana Grada Sarajeva,
Orden II reda Lovačkog saveza BiH,
Zlatna plaketa – najveće Općinsko priznanje Novog Grada,
Zahvalnice Pedagoške akademije povodom 50 godina i Poljoprivrednog fakulteta povodom 63 godine rada,
Zahvalnice općina i dr.
NASTAVA
Dodiplomski studij
Nosilac predmeta:
Tehnologija mesa, ribe i jaja I (link na predmet)
Tehnologija mesa, ribe i jaja II (link na predmet)
Učestvuje u realizaciji nastave na predmetima:
Poznavanje i prerada mesa,
Poznavanje i kontrola sirovina,
Tehnologija gotove hrane i
Humana ishrana
Postdiplomski studij
Nosilac predmeta:
– Ishrana stanovništva
– Zakonska regulativa u proizvodnji hrane i pića (postdiplomski studij: Kontrola kvaliteta hrane i pića),
– Prerada mesa (postdiplomski studij: Tehnologija animalnih proizvoda).
Učestvuje u realizicaji nastave na predmetima:
– Fizički procesi na predmetu: Biohemijski, fizički, mikrobiološki procesi i kvalitet živežnih namirnica
(postdiplomski studij: Tehnologija animalnih proizvoda).
SPECIJALNOSTI
Humana ishrana; Tehnologija mesa, ribe i jaja; Tehnologija gotove hrane; Poznavanje i kontrola sirovina i gotovig
proizvoda; Zakonska regulativa u proizvodnji hrane i pića.in reply to: slikarstvo #15658RADENKO MIŠEVIĆ
Radenko Mišević (Rogatica 14.08.1920. – Beograd 15.02.1995.).
Slikarstvo je studirao u klasama V.Filakovića i P.Dobrovića, diplomirao kod M.Milunovića (1946.).
Usavršavao se i sarađivao u Majstorskoj radionici M.Milunovića.
Bio je član umjetničkih grupa: Samostalni, Sarajevo 55, Grupa 57.
Radio je kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu (1964. – 1985.) i osnivač je i honorarni profesor Akademije likovnih umetnosti u Sarajevu (1972. – 1985.).
Osim slikarstvom, crtežom i mozaikom bavio se i književnošću.
Živeo je u Sarajevu (1952. – 1962.), a potom se preselio u Beograd.
Njegova djela čuvaju i izlažu Narodni muzej, Muzej savremene umjetnosti, Muzej grada Beograda kao i mnoge muzejsko – galerijske ustanove kod nas i u inostranstvu.
Kuća na moru, ulje na platnu 45×60 cm
Mrtva priroda ulje 50×70in reply to: slikarstvo #15657VLADISLAVU MAKANJIĆU
Rođen je 1928. godine u Rogatici. Građansku školu je pohađao u rodnom mjestu a učiteljsku školu je završio u Travniku. Diplomirao je na Višoj pedagoškoj školi u Sarajevu a zatim na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U Prijedoru živi od 1955. godine gdje se aktivno uključuje u likovno stvaralaštvo. Slikarstvom se bavi već 60 godina a izlaže više od 55 godina. Ima veoma bogatu i uspješnu biografiju. Do sada je izlagao na 15 samostalnih i velikom broju kolektivnih izložbi .
in reply to: Fikrina kuhinja #15646Punjeni pečeni krumpir
Američka se kuhinja kod nas obično ne doživljava kao naročito profinjena i gurmanska, ali ipak su najjednostavnije stvari često i najbolje.
Sastojci:
* 4 mlada krumpira
* 60 g maslaca
* 2 jaja
* 120 g milerama/ kiselo vrhnje
* ulje
* solPriprema:
Krumpire dobro isperemo pod mlazom hladne vode, po potrebi očetkamo, te osušimo kuhinjskom krpom.
Osušene cijele krumpire premažemo uljem i stavljamo peći na rešetku u pećnicu zagrijanu na 175°C, 50-ak minuta (ovisno o veličini krumpira). Zatim krumpire izvadimo iz pećnice i ostavimo da se malo ohlade.
Ohlađenim krumpirima odrežemo gornji dio i pomoću žličice izdubimo mesni dio (sredinu) tako da ostavimo stjenke debljine jednog centimetra.
Izdubljeni mesni dio u zdjeli pomiješamo s rastopljenim maslacem, začinimo solju, dodamo žutanjke, mileram i sve zajedno izmiješamo u jednoličnu smjesu.
Dobivenu smjesu rasporedimo u izdubljene krumpire i preko nje stavimo 1-2 listića maslaca.
Ovako pripremljene krumpire stavimo peći u pećnicu zagrijanu na 200°C, pod gril, po prilici 10 minuta
in reply to: PowerPoint prezentacije #15631http://www.box.net/shared/qxnxigi9r5
bajoelaguain reply to: PowerPoint prezentacije #15630http://www.box.net/shared/7hysb0g4db
FANTASTIČNOin reply to: NAJVAZNIJA SPOREDNA STVAR NA SVIJETU #1562204.09.2009
Između vjere, novčanika i zdravlja
Frank Riberi prešao je na islamSvake godine tokom mjeseca ramazana vrhunski sportisti islamske vjeroispovjesti se zbog obaveznog posta, nađu u konfliktu savjesti. Oni se moraju odlučiti između vjere, novčanika i zdravlja.
List Die Welt o vrhunskim sportistima koji tokom mjeseca ramazana poste piše:
„Primjer je nogometna zvijezda Frank Riberi (Franck Ribery) koji je prešao na islam. Pored njega, tu su naravno i mnogi drugi sportisti u Njemačkoj. Svim tim profesionalcima neophodna je svakodnevna zdrava ishrana. Bez unošenja odgovarajuće količine energije u organizam, sportisti mogu nanijeti ozbiljne štete svom zdravlju. Bez zdrave ishrane, oni ne mogu postići očekivane sportske rezultate. Jedan od primjera je Riberi. Ovaj Francuz koji će u narednim danima igrati dvije kvalifikacione utakmice – protiv Rumunije i Srbije, pronašao je kompromis: kada ima slobodno on posti, a kada igra utakmice, onda to ne radi. Ovaj način je je dozvoljen. Jer, Kur´an dozvoljava da neko ko se nalazi „na putu“ ne mora postiti.
Egipatska reprezentacija dala je izraditi fetvu koja ih oslobađa obaveze postaEgipatska reprezentacija se pred sutrašnju utakmicu protiv Ruande, odlučila za drugi način. Naime, ova ekipa je dala da se napiše jedna fetva. Prema toj fetvi, objavljenoj 1399 godina poslije Kur’ana, reprezentacija ovaj put ne mora postiti jer se njeni igrači kako se navodi, nalaze u posebnoj nacionalnoj misiji. “
Mito za ljekare
Optužbe da njemački ljekari od bolnica traže premije kako bi pacijente tamo uputili na dalje liječenje, u Njemačkoj izazivaju kontroverzne diskusije. List Sueddeutsche Zeitung o tome piše:
Pojedini ljekari navodno dobijaju premije od bolnica„U statistikama se često navode slučajevi da ljekari za svoje usluge slanja pacijenta na dalji tretman od klinika dobivaju novac. Međutim, to je samo jedna tačka u dugoj listi nepravilnosti. Lopovluk i prevara su dio njemačkog zdravstvenog sistema. Njegov netrasparentni sistem obračuna zdravstvenih usluga je vrlo primamljiv. Gledano s tog aspekta, nije ni čudo da Savezni ured za kriminal često upozorava da ljekari nemaju dovoljno izgrađenju svijest o prepoznavanju nepravde.“
O istoj temi list Tagesspiegel iz Berlina piše:
„Ko još može vjerovati svom kućnom ljekaru, kada mora računati s tim da ga on neće uputiti na neophodnu i tešku operaciju u najbolju kliniku, već u onu, koja će tom ljekaru platriti najbolju premiju? Prihvatna premija – tako se u ljekarskom žargonu naziva atraktivna dodatna zarada. Ona čini suvišnom složeni proces poređenja kvaliteta usluga koje pružaju bolnice,“ piše list Tagesspiegel.Autor: Belma Fazlagić-Šestić
Odg. urednik: Azer Slanjankić -
AuthorPosts