Forum Replies Created
-
FK Radnički Goražde obnovio postojanje
Četvrtak, 01 OCTOBER 2009 00:41[img size=150]http://www.gorazde-x.com/images/stories/stadion.jpg
[/img]Fudbalski klub Radnički Goražde, prepoznatljiv prije rata ne samo u Bosni i Hercegovini nego na prostorima cijele bivše Jugoslavije, obnovio je svoje postojanje.
Naime prije tri mjeseca incijativni odbor održao je skupštinu na kojoj je izabrano predsjedništvo. Za predsjednika kluba imenovan je Muhidin Raščić. Radnički sutra igra svoju prvu zvaničnu utakmicu u okviru kantonalne lige a za protivnika imaju ekipu Berića.
Fudbalski klub Radnički kako nam je pojasnio Raščić ima povezanosti sa našim trenutno najpopularnim i najuspješnim klubom, fudbalskim klubom Goražde. U prvoj sezoni nakon obnavljanja i cilj uprave kluba biće što bolji plasman u okviru kantonalne lige.
(rtvbpk)
Održavanje vodotoka u BPK
Četvrtak, 01 OCTOBER 2009 00:30
Posredstvom Agencije za vodno područje rijeke Save u Goraždu se realizuje projekat čišćenja nanosa koji su se formirali na obalama Drine u gradskom području između dva gradska mosta, a vrijednost projekta iznosi oko 80.000 KM. Radovi izvodi firma „Okac“ i trebali bi biti okončani u narednih 15-ak dana.
U toku je i realizacija projekta u općini Foča-Ustikolina na ušću Koline u rijeku Drinu. Riječ je o izgardnji obala-utvrde, a vrijednost projekta je oko 50.000 KM. takođe, u izradi je i projekat sanacije i uređenja lijeve obale rijeke Drine u općini Foča-Ustikolina s ciljem stvaranja uslova za sportske sadržaje poput ribarske staze.
Prema riječima savjetnika Nazifovića, pomenuti projekti samo su neki u nizu onih koje je Agencija za vodno područje rijeke Save realizovala u BPK Goražde. On je podsjetio da se nedavno radilo i na regulaciji desne obale rijeke Drine uzvodno od mosta Alije Izetbegovića, Agencija je učestvovala i u izgradnji kanalizacione mreže na dionici Zupčići – Goražde te izradi kolektora.
Dugo najavradovi projekat izgradnje fekalnog kolektora podhranjenski potok započeo je prije 10 dana a radovi bi trebali biti okončani u drugoj polovini mjeseca oktobra. Ovim će biti riješen dugogodišnji problem fekalnih voda za stanovnike u ulici Višegradska i Salih-bega Kuljuha te naselja Grabovik u mjesnoj zajednici Goražde II. Izvođač radova je firma ŠF inžinjering iz Tuzle a uove svrhe biće utrošena 81 000 KM iako je općinsko vijeće u budžetu izdvojilo 200.000 KM.
Kako je pojasnio Enver Adžem prvobitno je planirano postavljanje čeličnih cijevi no zbog smanjena priliva sredtsava u budžet prišlo se ekonomičnijoj varijanti postavljanja takozvanih atestiranih plastičnih cijevi koje su kvalitetnije a u jedno i mnogo jeftinije. Završetkom kolektora biće riješen dugogodišnji gorući problem stanovnika mjesne zajednice Goražde II.
(rtvbpk)
Počelo vađenje krompira
Napisao SRNA
22 September 2009 15:38
Agrarni informacioni centar – A I C
Na imanjima radne jedinica Ergela na Borikama kod Rogatice, koja posluje u sastavu rogatičkog “Agrokombinata”, danas je počelo vađenje sjemenskog i merkantilnog krompira na 30 hektara oranica, a očekuje se prinos od 60 vagona.
Upravnik ove radne jedinice Momčilo Fortan rekao je danas Srni da su zasijane sorte krompira “kenebek”, “dezire”, “agrija” i “jerla”, dok bi prinosi trebalo da budu od 20 do 25 tona po hektaru elitnog sjemena i orginala.
Prema njegovim riječima, na vađenju krompira angažovani su sezonska radna snaga koja se plaća po 30 KM dnevno i mehanizacije firme, a poslovi bi trebali da budu završeni za 10 do 12 dana u zavisnosti od vremena.
U proljetnoj sjetvi zasijano je 90 tona krompira, odnosno tri tone po hektaru
Auto Fest Gorazde
Srijeda, 30 SEPTEMBER 2009 18:05
Auto-moto-karting klub California Racing organizuje promotivnu turneju takmičarsko-zabavnog karaktera u tri grada Bosne i Hercegovine. Turneja počinje 03. i 04. oktobra u Goraždu čiji će građani imati priliku vidjeti i uživati u najljepšim, najglasnijim, najbržim i najpoželjnijim automobilima naše zemlje a i šire. Za ovisnike o adrenalinu tu su balkanski šampioni karting sporta, koji će se ovaj put boriti za “Veliku nagradu Istoka”.
Ali to nije sve. Izložba bh. fan klubova, egzibicije na skuterima, Burn Out, Drift, Sexy Car Wash, DJ Party, atraktivne hostese, plesačice, nagradne igre sponzora su također dio programa.
Sve ovo u profesionalnoj organizaciji iskusnog tima, koji je dugi niz godina u ovoj profesiji.
Cilj nam je podići standarde auto,moto i karting sporta u našoj zemlji, te grad u kojem gostujemo pretvoriti na dva dana u zavidnu pozornicu automobilizma.
Subota, 03.10.
Zagrijavanje (12:00)
Zvanično otvaranje manifestacije, Trening i kvalifikacije za karting utrkuAkcija (15:00)
Karting utrka “Velika nagrada Istoka”Party (od 17:00)
Proglašenje pobjednika, izložba automobila, defile automobila i DJ Party (od 21:00 do kasno u noc)Nedjelja, 04.10.
Drugi dan (od 10:00)
Trening i karting utrka IIAkcija (13:00)
Street Style & dB Drag
Sexy Car Wash, Drift & Burn Out te revijalno “potezanje” na 210mKraj (17:00)
Dodjela priznanja i zatvaranje manifestacijeBudite i Vi dio do sada neviđene turneje i jednistvenog projekta.
Dodatne informacije mozete dobiti e-mailom putem california.racing@gmail.com, ili na tel. 061 531 433.
Oženio četiri žene – odjednom
BIH net 27.9.2009.
Samo je prva supruga legalno priznata, ima najveći utjecaj u obitelji, brine se da se ona očuva, a ostale je supruge pitaju za savjete i naravno dopuštenja za razne aktivnosti.
Nakon tri godine priprema, mladoženja Milton Mbele oženio je četiri žene – odjednom. Na ceremoniji vjenčanja u Južnoj Africi poručio je kako je na ovaj svečani trenutak dugo čekao, ali se i financijski pripremao. Sa svoje četiri bračne družice – sretan je i zadovoljan.
Da bi mogao oženiti svoje bolje polovice, njihovoj rodbini morao je platiti u 33 primjerka različite stoke.
Samo je prva supruga legalno priznata, ima najveći utjecaj u obitelji, brine se da se ona očuva, a ostale je supruge pitaju za savjete i naravno dopuštenja za razne aktivnosti.
Poligamija je legalna u Zulu kulturi kojoj pripada višestruki mladoženja, te se smatra dobro došlom za obiteljske odnose toga plemena.
Zulu pripadnici ističući da se time dokidaju izvanbračne afere. Kad čovjek ima više žena, teško da će imati i viška vremena za ljubavnice, smatraju.
V.L
Pronađen dijamant od 507 karata
Južna Afrika
Objavljeno 29.9.2009 u 17:15
Dijamant od 507 karata iznimno visoke kvalitete pronađen je u južnoafričkom rudniku dijamanata Cullinan, u istom rudniku u kojem je 1905. pronađen najveći poznati dijamant, objavila je u utorak rudarska kompanija Petra Diamonds.
Kompanija je priopćila da je golemi 507-karatni neobrađeni dijamant pronađen 24. septembra. Dijamant trenutno analiziraju stručnjaci, ali vjeruje se da je riječ o jednom od dvadeset najvećih dijamanata visoke kvalitete ikada pronađenih. ‘Početne analize pokazuju da je dijamant iznimne čistoće i boje’, priopćila je kompanija.
U rudniku koji se nalazi nedaleko od glavnoga grada Pretorije, pronađen je prije 104 godine i najveći je neobrađeni dijamant na svijetu, legendarni 3,106-karatni dijamant Cullinan, koji je kasnije postao dio zbirke dragulja britanske krune.
(Fena/MOJportal)Intervju s Esmom Palić, borcem za istinu i pravdu
Utorak, 29 Septembar 2009 13:35
Esma Palić, simbol borbe za istinu i pravdu, u ekskluzivnom intervjuu za IslamBosna.ba govori o dugogodišnjoj borbi da se pronađe njen muž, komandant Armije RBIH Avdo Palić, kojeg nakon pada Žepe četnički agresor odvodi u nepoznato.
Kako biste opisali stanje u ratnoj Žepi prije pada? Kako je došlo do Avdinog, r.h., kidnapovanja?
Narod koji se tokom rata zatekao u Žepi ili u njoj pronašao spas bježeći iz susjednih okupiranih općina, bio je izložen neviđenom nasilju i torturi četničkih snaga koje su ovo, do jučer, Žepljacima jedino važno mjesto na svijetu, tokom cijelog rata držale u opsadi. Bilo je jezivo i pomisliti da ste stotinama kilometara odvojeni od linija ARBiH, da nemate kud osim da držite omču da vas potpuno ne udavi i da pri tom o vašim mukama niko pojma nema. Svjesni da ne možemo računati na pomoć izvana zbili smo redove unutra. Odbranili smo se od velikih četničkih ofanziva koje su imale za cilj zauzimanje Žepe, podnijeli smo najveća i najrazornija avio i topovska bombardovanja, preživjeli smo vrijeme sistematskog izgladnjivanja, humanitarne krize, psihofizičku izolaciju i deprivaciju. Jedino smo posrnuli pred izdajom, to je ono što neki nisu preživjeli, a oni koji jesu nikada nisu uspjeli shvatiti kako nam se baš to dogodilo. Objašnjenje je dao Ričard Holbruk na 10. godišnjicu genocida u Srebrenici kada je izjavio: „Imao sam instrukcije da enklave u Istočnoj Bosni predam u ruke Srbima. Bilo mi je teško, ali morao sam to učiniti.”
Smisao i istina koji se nalaze u ove dvije rečenice bili su poznati mom suprugu Avdi još od marta 1995. godine, kada je osjetio, ili iz nekih prilika shvatio, da se „igraju igre” oko enklava. Iako smo bili zaštićena zona UN-a četnici su pojačali povremena granatiranja, krenuli su s diverzantskim upadima u rubna područja. Napetost je rasla. Avdo je svakodnevno vršio razgovore s komandom ukrajinskog bataljona UNPROFOR-a u Žepi i tražio rješavanje problema. Kada su poslije okupacije Srebrenice četničke snage predvođene zločincem Mladićem krenule na Žepu, svima nam je postalo jasno da opstanka u Žepi više nema. Avdo je nastojao da sačuva mir među narodom, odlučio je da se branimo dok „Svijet ne shvati šta se u Srebrenici dogodilo, i da mora spriječiti da se to isto ponovi u Žepi”. Mi smo bili u paklu, a onima koji su trebali da nam pomognu nije se baš žurilo, više je izgledalo da mi paničimo nego da je pomoć spora. Ali, poslije trinaest dana Žepa se objektivno više nije mogla braniti, pale su prve linije, UNPROFOR pokušava napustiti enklavu. Bilo je jasno da Mladić neće odustati dok ne „očisti” Žepu. Tada je Avdo, iako svjestan rizika za sopstveni život, krenuo na pregovore sa četničkim zločincima, kako bi izborio mirnu evakuaciju naroda Žepe. Tako je i bilo. Civili i ranjenici u konvojima su izlazili iz Žepe. Posljednji konvoj od 806 civila i 30-ak ranjenika četnici zaustavljaju uz ultimatum da Avdo dođe na pregovore. Avdo dolazi na tražene pregovore u bazu UN-a u Žepi, gdje je trebalo da dođe i glavnokomandujući UN snaga Rupert Smith. Ali, umjesto pregovarača Avdu dočekuju naoružani srpski vojnici iz jedinice Radomira Furtule i na vrlo grub način, pred očima međunarodnih posmatrača i UN vojnika, hapse ga i odvode u pravcu Mladićevog komandnog mjesta.Dan kada je Avdo, r.h., kidnapovan – da li se moglo nešto učiniti i ko je mogao (a nije) uraditi nešto?
Avdino kidnapovanje u bazi UN-a nije se smjelo desiti, takve stvari nisu samo napad na one koje UN štiti, već napad i na sam UN, negiranje njegove misije i vrijednosti. Stoga sam vjerovala da će UN pružiti zaštitu i pomoć Avdi, jer tako su ustvari spašavali i sebe od podivljalog Mladića i njegovih hordi. Očekivala sam da će glavnokomandujući UN-a, koji je bio gotovo na licu mjesta, pokrenuti napore kojima bi štitio svoje vojnike, jer je u momentu hapšenja Avdo imao ista prava na zaštitu koja je imao bilo koji drugi UN vojnik koji se u tom trenutku zatekao u bazi. Ali, nažalost, od toga nije bilo ništa. UN se, uz časne izuzetke, ponio pasivno, gotovo izdajnički. To je gorko iskustvo. Samo je gorči onaj utisak koji je ostavilo ponašanje Avdinih pretpostavljenih, ponašanje prvih ljudi u ARBiH. Da su barem pokušali da ga traže, da iznesu svoj zahtjev UN-u da pomogne u oslobađanju, da su… Ali nisu ništa učinili, osim što su me pokušavali uvjeriti da je mrtav i da je pogriješio što je otišao na pregovore.
[b]
Od koga ste imali podršku u svojoj borbi za istinu?[/b]U borbi za istinu o mom suprugu podršku sam uglavnom imala od međunarodnih institucija, organizacija ili utjecajnih pojedinaca koji se bave pitanjem ljudskih prava. Važnu podršku je pružao i gosp. Edward Joseph, svjedok Avdinog kindapovanja koji je u to vrijeme vršio misiju UN posmatrača u Žepi i koji je tada, kao i poslije u svim relevantnim prilikama, tražio rješavanje problema i otkrivanje istine o Avdinoj sudbini. Ali, mislim da je od izuzetne važnosti bila podrška Ureda visokog predstavnika za BiH, posebno gospodina Paddyja Ashdowna, a kasnije Raffija Gregoriana, koji su otvorili pitanje sudbine moga supruga, adresirali njegovo rješavanje i ustrajno radili na tome.
Kakva su iskustva drugih koji godinama tragaju za svojim nestalim? Da li ste u kontaktu s njima?
Iskustva onih koji tragaju za svojim nestalim članovima porodice su uvijek manje-više bolna. Često doživljavaju ili osjećaju nerazumijevanje, izdaju, osuđenost, strah i neizvjesnost. Izgledi da će jednog dana riješiti svoju neizvjesnost svakim danom su manji, jer porodice umiru, a proces se odugovlači. Kroz kontakte s ovim porodicama uočila sam da postoje izvjesne razlike u odnosu prema problemu. Jedni su davno „shvatili” da se ne vrijedi boriti, da nema smisla ići u udruženje, Državnu komisiju, Međunarodni crveni križ ili ICMP i pitati ima li išta novo. Prihvatili su bespomoćnost koja im pomaže da se nose s teretom neizvjesnosti i vlastite odgovornosti koja ih štiti od neprijatnih iskustava. Drugi, kojih je manje, su odlučili da se suoče s problemom, pokušavaju učiniti nešto na njegovom rješavanju i na tom putu nailaze na situacije koje ih ohrabruju i obeshrabruju. Oni imaju više neprijatnih iskustava, ali pokušavaju preuzeti kontrolu nad situacijom. Ipak, objektivno, to su situacije pred kojima je se lahko obeshrabriti, jer vas odmah dočekaju s onom „niste jedini”, „činimo što je u našoj moći” (a nikom ne polažu račune šta čine i da li je to u skladu s moći, i gdje treba potražiti još te „moći”, pa da proces pronalaženja i identificiranja nestalih ide brže), a najgora je ona „neki se nikada neće pronaći”. Jedno je sigurno, u ovoj zemlji porodice nestalih i problem nestalih ne uživaju potrebnu pažnju, i nema dovoljno brige i napora za rješavanjem tog pitanja. Niko ne može reći da nije kriv ili da to nije u njegovoj nadležnosti ili moći. Svima bi nam trebalo biti u nadležnosti ono što je ljudsko, a šta je ljudskije od toga da pomognemo nekom da se oslobodi bola, patnje, neizvjesnosti, da vratimo ime žrtvama čije kosti godinama leže pod oznakom NN?
Postali ste simbolom borbe za istinu i pravdu. Izjavili ste da dženazom Vašeg supruga Vaša borba ne prestaje. Koji su dalji planovi za tu borbu?
Uvijek sam govorila da je moj put istina i pravda. To je najdublja potreba svake osobe čija su prava povrijeđena ili uskraćena, i konačno, zato se i vode sudski procesi o zločinima. Međutim, jedan sistem, čak ako i procesuira ratni zločin, često nije u stanju dovesti sve zločince pred lice pravde, nego se priča završi na tzv. komandnoj odgovornosti ili masovnim zločinima. E tu više nije odgovornost sistema, već nas žrtava što nismo ustali da pronađemo te zločince, ili još gore, što ne svjedočimo (to je sramotno česta pojava).
Ja sam došla do istine o mom suprugu, a sada slijede koraci za pravdu. Oni koji su izvršili zločin nad mojim suprugom moraju završiti tamo gdje im je mjesto, u zatvoru. Nije to osveta, nije to ni odgovarajuća kompenzacija za bol, to je jednostavno stav prema problemu i opomena da se za zločine mora odgovarati i da se zločinci ni u moru istih ne mogu sakriti.
Tokom prethodnih godina traganja za istinom urađeno je dosta toga na prikupljanju činjenica i dokaza na bazi kojih se može pokrenuti postupak. Obzirom da su glavni osumnjičeni za ubistvo mog supruga u Srbiji, gdje mirno žive, Srbija ih kao svoje građane neće isporučiti u slučaju da postupak pokrenemo pred BH Sudom za ratne zločine. Zato ćemo tražiti da postupak pokrene nadležno tužilaštvo u Srbiji. Moj stav u ovom slučaju je: „Nije važno gdje se sudi, važno je da se sudi i pravedno presudi.”Kako je biti samohrana majka dvoje djece? Imate li podršku Vaše porodice?
Roditeljstvo je najzahtjevnija i najvažnija uloga koju u životu možemo dobiti. Valjda je zato dragi Bog i ostavio da se ta uloga ispunjava u paru. Kao i mnoge žene u BiH i ja sam pored bolnog gubitka supruga bila suočena s tim da moram sama podizati dvoje tek rođene djece. Ali, za razliku od mnogih drugih samohranih majki, ja sam bila u izvjesnoj prednosti, jer sam imala divne roditelje, brata, sestru, Avdine sestre, koji su bili uz mene i na koje sam uvijek mogla računati ako mi je pomoć potrebna. Ne znam kako bih kroz sve prošla bez njih, vjerovatno nekako bih, ali je veliko olakšanje kada se imate u koga pouzdati.
Kako doživljavate Vaše radno mjesto, čini se da ste se previše emotivno vezali za radno mjesto, da kroz njega pokušavate da pomognete drugima? Da li Vam to predstavlja opterećenje ili duševni mir zbog činjenice da ste na usluzi populaciji koja je potpuno zapostavljena?
Volim svoju profesiju, svoj posao i radno mjesto, i sve navedeno po prirodi traži spremnost za razumijevanje i pomoć drugima. Također, uvijek sam na strani ljudskih prava, poštujem i zalažem se za ljudsko dostojanstvo, cijenim čovjeka po onome u njemu za šta je sam odgovoran, a ne po onome što mu je neko obezbijedio. Sve su to stvari koje se odlično slažu sa zahtjevima mog radnog mjesta i koje mogu biti od koristi da se u nekom združenom naporu stvari u oblasti invalidnosti okrenu u pravom smjeru, a ja vjerujem da smo već na dobrom putu.
Ne želimo da Vas povrijedimo našim pitanjima, ali sigurno se mnogi pitaju, da li ste sve ove godine vjerovali da je Vaš muž mrtav ili ste se potajno nadali da će se ipak pronaći živ u nekom od logora/zatvora, obzirom da ste dobijali jako puno različitih informacija/dezinformacija?
Nekoliko godina poslije rata vjerovala sam da je Avdo živ, postojale su informacije koje su davale razloga za takvo vjerovanje. Dolazile su i neke obeshrabrujuće, ali ja sam odabrala da vjerujem u one prve jer su mi davale snagu da preživim. Onda sam počela osluškivati i druge informacije, sa strahom ih analizirati, pa se opet vraćati onom prvom uvjerenju, i sve tako dok moj mozak nije bio u stanju da realno razmišlja i prihvata situaciju onakvom kakva ona najvjerovatnije jeste. Ali, nikada, koliko god bila nerealna i svjesna te nerealnosti, i koliko god bila mala, nesigurna, stidljiva, nada nikada nije potpuno nestala, sve dok nije potvrđena DNA identifikacija kosti mog supruga. Tek tada sam bila sigurna da se čudo neće dogoditi, i da se Avdo neće iznenada pojaviti.
Kako ste uopšte doživljavali te informacije, da li ste svaku provjeravali ili ste vremenom prestali da vjerujete u sve što Vam se kaže?
Svakoj informaciji do koje sam dolazila posvećivala sam određenu pažnju, čak i kada je nešto bilo očigledno netačno, jer nikad se ne zna. Naravno, morala sam biti i oprezna, jer u ovakvim situacijama imate one ne/ljude koji prepoznaju priliku za vlastitu korist i nemaju nimalo stida u pokušaju da to i ostvare.
Kako ste primili vijest o pronalasku tijela Vašeg supruga? Da li ste tada povjerovali ili ste i dalje imali dileme?
Vijest o pronalasku kosti mog supruga izazvala je jednu vrstu šoka, nemogućnost da se snađem šta mi se to odjednom dogodilo, pa i određeni stepen sumnje. Ali, vjerovatno da je takva vijest došla u bilo kojoj situaciji, i na bilo koji način, i u bilo koje vrijeme, ona i ne bi mogla biti drugačija. Postojale su određene rezerve, prije svega vezane za kompletnost tijela i zato sam tražila dodatnu analizu.
Koga smatrate odgovornim što ste s ovolikim zakašnjenjem pronašli svog muža čije je tijelo bilo tako blizu?
Odgovornost za nepronalaženje posmrtnih ostaka mog supruga, ili još gore, za neustupanje podataka, iako su znali da je tijelo ekshumirano, snose tri vlade Republike Srpske: Ivanićeva, Bukejlovićeva i Dodikova (iako je komisija Dodikove vlade uradila više nego obje prethodne, došla do korisnih informacija, pa bila i na tragu posmrtnih ostataka, nije jasno i odlučno locirala odgovor). Znam da sada pokušavaju špekulisati oko činjenice kako se tijelo sedam godina nalazilo na području Federacije, ali zašto to nisu rekli, posebno jer su znali da postoji šansa da se i bez njihove saradnje otkrije. Nekako se čini da su baš to i htjeli, da naprave jednu zbunjujuću i kompromitirajuću situaciju, samo to više nikome ne može proći.
Bez sumnje, veliku odgovornost snosi i ICMP, posebno za period od 2005. godine kada su u bazi imali sve relevantne uzorke za analizu.Šta ste saznali o njegovoj sudbini? Kako su ovu vijest primila Vaša djeca?
Pouzdano se zna da je Avdo bio živ najmanje 40 dana nakon hapšenja, da je skrivan po tajnim zatvorima gdje je ispitivan od strane Mladićevih najpouzdanijih ljudi u štabu VRS-a. Postoje saznanja i o mjestu i načinu ubistva, a poznata su i imena onih koji su ga vodali posljednjih dana.
Prve reakcije djece bile su bijes i tuga, ali vremenom smo kćerke i ja počele racionalizirati i situaciju sagledavati u pozitivnoj dimenziji, jer, koliko god okrutno zvučalo, uistinu je sreća doživjeti taj trenutak. Kćerke i ja sve više sebi dopuštamo da nas obuzme osjećaj dobitka umjesto gubitka, jer mi smo barem dobili Avdine kosti, trenutak dostojanstvenog ispraćaja i mjesto vječnog smiraja gdje ćemo kad god poželimo moći otići na njegov mezar. To je san porodica nestalih i mi smo to dočekale.Nakon njegove identifikacije pojavili su se mnogi koji su Vam pružili podršku, kao naprimjer američki ambasador. Kako doživljavate tu podršku u ovom trenutku, odnosno, da li je podrška došla tek kada ste se konačno izborili za istinu ili ste je osjećali i ranije?
Podrška američkih zvaničnika, posebno američkih ambasadora u BiH postojala je godinama. Objektivno i u cjelini gledano najveću pomoć sam imala od Amerike, odnosno njezinih zvaničnika na raznim značajnim funkcijama u BiH i Americi.
Kakvi su Vaši planovi u budućnosti? Da li ćete pokrenuti pitanje krivične odgovornosti onih koji su opstruirali Vašu plemenitu borbu i prikrivali tragove zločina nad Vašim mužem?
Trenutno nisam razmišljala o pokretanju pitanja odgovornosti, prioritet mi je pokretanje postupka protiv ubica mog supruga.
Jedino na čemu ću raditi, tj. pokušati dati svoj doprinos, u granicama mogućnosti, jeste da se proces traženja i identifikacije odvija brže. Mora se naći načina da ekshumirani posmrtni ostaci, koji su godinama ukopani kao NN, dobiju svoje ime i prezime. I mora se raditi na tome da se u državnim institucijama usvoji strategija traženja nestalih osoba u BiH.
[b]
Šta biste poručili mladim Bošnjakinjama ?[/b]Mladim Bošnjakinjama, kao i svojim kćerkama, preporučujem:
– Od svih dunjalučkih izazova obrazovanje je najvrednije, to je jedino bogatstvo koje vam niko ne može uzeti. Zato neka vam taj izazov bude na prvom mjestu.
– Nikada nemojte da se stidite, izvinjavate ili osjećate manje vrijednim zbog nečega sa čim ste se rodile, ili za šta ste se opredijelile, a da je to u okviru ljudskih prava. Onaj ko vam napada te dijelove ličnosti nije dobra osoba i čuvajte je se.
– Ne plašite se problema, ne pravite ih, ali ih i ne izbjegavajte, već ih rješavajte.
– Nikada ne radite drugom što ne želite da se vama desi. Ne mrzite, jer mržnja je vlastiti osjećaj koji ne mora doprijeti do svog objekta, a vas može uništiti.IslamBosna.ba
Nagrada Udruženja poljoprivrednika BPK
Utorak, 29 SEPTEMBER 2009 17:54
Udruženje poljoprivrednika BPK Goražde na međunarodnom sajmu poljoprivrede i prehrambene industrije “Sajam Šljive” Gradačac dobilo je zlatnu medalju za proizvod “Guljene šljive s orasima u prirodnom medu”. Tako je na područje BPK stigla jos jedna potvrda kvaliteta poljoprivrednih proizvoda.
Pored članova ovog udruženja na ovom prestižnom sajmu učestvovali su i drugi izlagači sa ovih prostora “Dani jabuke”, udruženje voćara “Drina” , MPI “Ustikolina” i Ured TZ BPK Goražde.
Potsjećamo da ovo priznanje nije prvo koje je u ovoj godini dobilo Udruženje poljoprivrednika BPK Goražde. Već ranije kvalitet njihovih proizvoda potvrđen je zlatnom trešnjom u Mostaru i zlatnom malinom u Travniku.
No ambicijama članova udruženja tu nije kraj. Učesće članova Udruženja poljoprivrednika BPK Goražde na međunarodnom sajmu u Gradačcu pomogli su ministarstvo privrede i općina Goražde.
(rtvbpk)
Gest humanosti za prodicu Bašić
Utorak, 29 SEPTEMBER 2009 18:06
Tročlana porodica Husa Bašića, već par mjeseci živi u neuslovnim prostorijama, a koje ne mogu zadovoljiti ni minimum potreba za život dostojan čovjeka. Ratni vihor ovu porodicu, koja je prije rata živjela na području Čajniča doveo je u Goražde. Kupili su zemlju i započeli izgradnju, kuće. Medjutim, otac Huso Bašić, dobitnik najvećeg ratnog priznanja značke Zlatni Ljiljan u medjuvremenu se razbolio i preminuo.
Majka i troje djece ostali su sami, živjeli godinama kao podstanari, te na kraju odličili se preseliti u tek započetu kuću. Uradili su sami koliko su mogli, ali nedovoljno da bi se moglo živjeti bez problema. Prizemlje kuće u kojoj žive nije ni omaltano – uspjeli su samo obezbjediti električnu energiju, a sve ostalo je otvoreno i bez ikakvih naznaka da je to nečiji dom.
Savjet MZ Goražde 3 pokrenuo je akciju i započeo aktivnosti na uredjenju tj. izgradnji porodične kuće Bašićima. Pored mještana koji svakodenvno rade na izgradnji podrška je stigla i od Udruženja demobilisanih boraca i dobitnika najvećih ratnih priznanja.
Supruga Raza Bašić sa sinovima pomaže majstorima i kaže da joj nikada nije bilo teže, jer ističe da joj je suprug živ sve bi bilo mnogo lakše. Ovako sama, ističe da nije bila u mogućnosti da od valstitih sredstava obezbjedi svojoj djeci krov nad glavom.
Nije imala snage da stane pred kameru, ali je uputila riječi zahvalnosti svima koji joj pomažu. Pomoć u izgradnji kuće ova porodica očekuje i od preduzeća Drina, jer je po riječima predsjednika Esada Šuba, rukovodstvo obećalo jedan dio materijala koji je neophodan da bi se kuća uradila. Nedaostaje još krovna konstrukcija, no svi koji su odlučili da daju podršku porodici Bašić u uređenju novoizgrađene kuće, nadaju se da će i ostali koji su u mogućnosti odazvati se ovoj akciji i tako dati svoj doprinos u stambenom riješavanju porodice čiji je otac i suprug rahmetli Huso Bašić bio istaknuti borac i dobitnik najvećeg ratnog priznanja značke Zlatni ljiljan.
(rtvbpk)
Iz Zvornika se iselilo 100 bošnjačkih porodica!
29.09.2009. 08:25
Jusići 1996. godine: Svi se sjećaju povratka u ovo selo poslije rataRiječ je o mlađim osobama koje su se na odlazak odlučile zbog teških ekonomskih uvjeta u kojima žive…
Iz sela u okolici Zvornika i Podrinja za posljednja tri mjeseca ilegalno se iselilo stotinjak bošnjačkih porodica, saznaje “Dnevni avaz”. Kako nam je jučer potvrdio Husein Muratović, potpredsjednik Mjesne zajednice Jusići kod Zvornika, u Švicarsku su se samo iz njegovog sela iselile 23 porodice. Riječ je uglavnom o osobama do 30 godina starosti, koje su se na iseljenje odlučile isključivo zbog teških ekonomskih uvjeta u kojima žive nakon rata.
Ostavljeni od svih
– Cijela BiH sjeća se povratka u Jusiće i nadljudskih napora da se tamo, uprkos svim strahotama i zločinima koje smo u ratu preživjeli, nastavi normalan život. Nažalost, ljudi su ovdje ostavljeni i zaboravljeni od svih. Niko se na njih ne obazire, kako u RS i općini Zvornik tako ni u FBiH.
Nedavno smo u našoj matičnoj općini imali osam aplikacija za donacije, ali ni predstavnici partije za koju smo glasali, a drugi pogotovo, ne okreću glavu na nas. Bojim se da će zbog nebrige države za koju godinu moje selo, ali i ostala u Podrinju biti mjesta u kojima će živjeti samo nesposobni starci – kazao nam je jučer Muratović.
Kako saznajemo, i iz sela Klisa u Švicarsku i Francusku za posljednja tri mjeseca, također ilegalno, iselilo se dvadesetak porodica. Iseljenja nisu pošteđena ni druga bošnjačka sela u okolici Zvornika, posebno ona koja gravitiraju donjem toku rijeke Drine, ali ni sela na području općine Sapna.
Francuska veza
Izvor “Dnevnog avaza” iz Zvornika, koji je govorio pod uvjetom anonimnosti, kazao nam je da je prije dvadesetak dana u Hrvatskoj uhapšen izvjesni Zvorničanin poznat po nadimku Hadžija koji se bavio ilegalnim prebacivanjem bh. državljana u zemlje zapadne Evrope.
Hadžija je, tvrdi naš sagovornik, imao svoje saradnike u Tuzli i Zvorniku, čija je tarifa za prebacivanje četveročlane porodice u traženu evropsku zemlju iznosila po nekoliko hiljada maraka. Također, ponovo je aktuelizirano iseljavanje u Francusku, gdje su prije nekoliko godina u aferi poznatoj kao “Francuska veza” domaći mešetari “izvezli” nekoliko hiljada podrinjskih Bošnjaka.
Policija obavlja provjere
– Trenutno provjeravamo saznanja koja se tiču navodnog iseljenja naših građana ilegalnim kanalima i stoga još ne možemo davati bilo kakve konkretne informacije. Te provjere traju već duže, premda je vrlo teško doći do informacija u selima koja teritorijalno pripadaju Republici Srpskoj – izjavio je jučer za naš list policijski komesar Tuzlanskog kantona Nedim Mutapčić.
Autor: A. HADŽIĆ
Otkriveno spomen-obilježje za 166 šehida
Nedjelja, 27 SEPTEMBER 2009 23:27
U prisustvu nekoliko stotina građana u Fočanskoj Jabuci, na području općine Foča – Ustikolina, jučer je otkriveno spomen-obilježje s imenima 166 šehida 182. Viteške fočanske brigade Armije RBiH.
Impozantan spomenik sa spomen-česmom u dvorištu područne škole zajednički su otvorili inicijatori izgradnje Mustafa Hodžić i Esad Radeljaš, jedan od najvećih donatora Mujo Duraković, načelnik općine Ustikolina Zijad Kunovac, ratni komandant Prvog korpusa ARBiH general Nedžad Ajnadžić i šef Kluba poslanika SDA u Državnom parlamentu Bakir Izetbegović.
U svom obraćanju Bakir Izetbegović izrazio je ponos što pripada herojskom narodu, ali i upozorio da se Bošnjaci olako prepuštaju zaboravu.
– Mi smo narod koji se ima čega sjećati. Srbi su se 500 godina sjećali jedne izgubljene bitke i, postepeno, od poraza napravili nekakvu svoju pobjedu. Uspjeli su kroz vrijeme takav obrat da naprave. Mi, nažalost, od dobivenih bitaka, pobjeda i moralnih i vojnih znamo napraviti poraze. Ovo je način da se taj proces zaustavi – kazao je Izetbegović.
Ministar za boračka pitanja Bosansko-podrinjskog kantona Dževad Adžem poručio je kako niko nije dovoljno učinio za branioce Podrinja i Goražde, grad koji je prvi pokazao da se Bosna može odbraniti.
(Dnevni avaz)
