[LLAMA]

in reply to: Slike i price iz stare Rogatice #10196

Moj prijatelj Riki. Da je živ danas bi slavio 41.-vi rođendan.

Rođen je 05. 03. 1968. Sjećam se kad mi je jedne prilike pričao kako ga je mama kao malog učila da kaže kad je rođen: Petog-tlećeg-šesetosme.

Rođen je kao jedino dijete Alije i Azize Zec rođ. Mezildžić (iz Višegrada). Osnovnu školu i Srednju ekonomsku školu završio je u Rogatici. Rikija sam upoznao kad je sa mamom, nakon što su mu se roditelji rastali (bio je tada, ako se dobro sjećam, 6.-ti razred), doselio kao podstanar kod Dragana i Ruže Anđelić na Toplik. Druženje je počelo pomalo stidljivo, da bi se vremenom razvilo u neizbježno svskodnevno viđanje. Tada sam ja pazio na mog brata koji je devet godina mlađi od mene, tako da je skoro uvijek bio sa mnom. Riki ga je volio. Dopuštao mu je stvari za koje sumnjam da bi pustao drugoj djeci. Davao mu je npr. da se igra sa njegovom gitarom – koja je za njega imala posebno značenje.
Sjećam se da smo tada razvili „maniju“ čitanja kaubojskih romana. Onih tzv. pisanih, jer ko biva za one crtane smo već bili veliki, osim naravno za „Alana Forda“. Vajat Erp i Dok Holidej postaju neizbježan dio svakodnevnice.
Pošto su mu roditelji tada bili rastavljeni, vikendom, kad nema škole, odlazili smo kod Zeleta u Podljun u onu montažnu baraku. Zele je tada puno pio. Ali svaki put kad bi mu se pomolili Riki i ja skakao bi na noge ko curica. Na pitanje:“ Zele, kako je?“ uvijek bi odgovarao „K’o sablja“ Sjećam se kad smo jednom došli kod njega. Bila je nedjelja. Zimi. Sigurno na školskom raspustu. Uđemo mi, a Zele spava. Vatra se zagasila. Hladno. Probudismo ga. Skoči on ko oparen. Pita jesmo li gladni? Ni danas ne znam kako, ali za kratko vrijeme, vatra je buktala u šporetu, hljeb je već bio potkuhan. A dok je hljeb nadolazio u rerni se peklo neko meso i krompiri. Čini mi se da nikad nisam jeo ukusniji hljeb kao tada. Pošto smo jeli Zele nam je „naredio“ da legnemo, pokrio nas njegovim vojničkim šinjelom iz uniforme od „rezerve“ – u slučaju da se vatra opet zagasi, a on otišo da opet malo prilegne. Riki i ja gledali TV. Jedva čekali da se završi Nedeljno popodne, pa da gledamo „Rio Bravo“.
Jednom sam Rikiju za rođendan poklonio ploču od Dire Straits „Sultans of Swing“ (a baš smo tako i čitali – a ne dajer strejts). Pustimo je na njegov gramofon, a ono bezveze. Nekoliko godina kasnije, jer je ploča ostala u životu, promijenili smo mišljenje.
Nakon par godina njegovi roditelji su se pomirili, dobili novi stan u „novogradnji“, tj. na Trgu. Ode Riki sa Toplika. Ma nema veze, viđamo se mi opet skoro svaki dan. U isto vrijeme čekali i moji na stan. Propade jedna prilika zbog malverzacija – karakterističnih za to vrijeme. Da ne duljim, nakon nekog vremena, donese i moj stari ključeve od novog stana. Na privjesku piše Blok 5, lamela 3, stan br. 16. Ja zino. Jebo te, pa Rikijev stan ima broj 15. Sutra burazera za ruku pa pravac kod Rikija. Otvoti nam on, a ja mu kažem: „Hajmo malo u ovaj stan pored tvoga, pa da se malo zezamo“, a on kaže: „De ne seri, kako ćemo ući?“ Kad sam ja otključao stan i rekao mu da ću od sada ja stanovati pored njega, sreći nije bilo kraja.
1987 u septembru odlazi Riki u vojsku. Zadar. ŠRO – Artiljerija. Sjećam se prve slike koju mi je nakon toga poslao. Pantole bar dva broja veće, a rukavi od košulje zakopčani barem 10 cm iznad zglavaka. Radna uniforma. Poslije odlazi u Vranje na stažiranje. Tu se i propio. Jer, koliko znam, za vrijeme srednje skole samo se jadnom napio sa Samirom Kulićem. Ja ga sutradan sreo u bolnici – trebala se dobiti nekakva vakcina-mamurnog ko čep. Kaže: „Nikad više!“ I bi tako, sve dok ne ode u Vranje. Vranjanske kafane, muzika, dert … Kad se vratio iz vojske nije nešto puno cugao, sve dok mu ne umrije otac … Kasnije raskid sa Almirom iz N. Varoši … Radi ko konobar kod Galiba u Art-u … Fešte, kafići … I tako do ovog nesretnog rata. Stara mu odlazi u Višegrad, odvedoše je sestre … A on kaže: „Biće mi lakše samom. Bar ne moram da brinem i o njoj. Vidiš ovog sranja“ Većinu vremena provodi u Poljunu. Strah ga u podrumu. Osjeća se ko miš. Sjećam se početka rata. Jasenka B. ima rođendan. Nemamo pića, a pšto su ona i Masa Tantula tada radile kod Naleta u kafiću i imale ključ, odlazimo da uzmemo nešto pića … Nije bilo svega od onog što nam je trebalo pa Masa, Jasenka i Ruždija odlaze kod Rajaka u Donje Polje u podrum pića, a ja za to vrijeme ostajem u kafiću. Vratiše se oni poslije jedno pola sata. Jasenka blijeda ko krpa … Prićaju da su posvuda po D. Polju mitraljeska gnijezda, uniformisani ljudi, naoružani … Uslužili ih u podrumu – ko da je najnormalnije stanje … Ruždija sve okreće na zajebanciju, ali ženska intuicija ima prednost. Cure se prepale pravo. I meni kamen u stomaku. Ostajemo još malo u kafiću. Da popijemo po kafu. Ruždija još odnekud ima Winstona. Odjednom BUUUM negdje daleko … Tješimo se da to možda grmi. Budale. Opet BUUUUUUM. Zaključavamo kafić i idemo. Hoćemo na Trg. Kad smo izašli na glavnu ulicu, gore kod socijalnog okrenem se lijevo-desno, osim nas nigdje nikoga. Ni psa ni mačke, ama ni ptica nema … Na Trgu panika … Dođem u stan, a Riki kod moje stare. Pravio sirnicu, pa joj donio da proba i da je pita valja li…? Moja stara i dan-danas priča o tome …
Rat traje već nekoliko dana. Čim se granatiranje malo smiri, narod jadan izmili iz podruma … Nema struje, vode … Izađeš. Gledaš unezvjereno oko sebe … Jebo psihijatriju. Kad odnekud muzika … Uživo. ja mislim da haluciniram. Kad se iza ćoška pomaljaju Ruždija i Riki … Ruždija maznuo kontrabas iz KUD-a, a Riki sa svojom gitarom … Idu i pjevaju:“ Veruj, veruj keru, ne veruj švaleru – u švalera vera ko u kera …“ To je bila pjesma iz završnog kadra iz nekog domaćeg filma, ne mogu se više sjetiti kojeg.
Odlazak. Napuštamo Rogaticu. Rikija sam zadnji put vidio u onom zbijegu u Mesićima, malo prije nego što su na nas zapucali kod tunela prije Grefovog mosta. Poginuo je u avgustu 92.-ge negdje kod Kukavica.
2001.-ve odlazim u Sarajevo kod staraca. Oni tada Stanovali na Pofalićima. Kaže meni stara da Ziza, Rikijeva mama živi blizu a i da ima njen broj telefona. Odmah nazovem i pravac kod nje. Priča mi svašta … Kako se uspjela izvući iz Višegrada … Kako se obrela u Austriji zajedno sa sestrama i njihovim porodicama. Kad se završio rat pripremali se za povratak. Nije imala pojma da je Riki poginuo … Kupila mu Leviske, jaknu, majice, „rejbanke“ … Jebem te živote …

[LLAMA]

in reply to: Bregović prodao “Đurđevdan”….. #8291

Sta bi dao da si na mom mjestu

sta bi dao da si na mom mjestu
da te mrze a da ti se dive
sta bi dao

sta bi dao za veliku gestu
mjesto svoga da tvoj zivot zive
sta bi dao

ti budi srecan sad
sto si preko puta
ti sto nas strasni let
nad provalijom dijeli
jer ovo je mojih pet minuta
a pred tobom stoji zivot cijeli

sta bi dao da mozes ovako
dici ruke a puk da te slijedi
sta bi dao

da l bi i ti u svom srcu plako
kao sto se moje srce ledi
da l bi i ti

Ako se ne varam tekst ove pjesme je Brega maznuo Dusku Trifunovicu (ili ber jedan njen dio) pa su se zbog toga i po sudu ganjali. A cuo sam i pricu da je u Sarajevu bio neki student koji je bio malo prolupo, te da je piso super tekstove. Kazu da mu je Brega neke od njih “otkupio” za pivu …

[LLAMA]

in reply to: Samo misli….. #7875

Priča koju ću sada napisati mi se vrzma po glavi već duže vrijeme – ili, bolje rečeno, imao sam namjeru da je napišem još prije par godina kad sam započeo sa javljanjem na staroj stranici. Zašto sam tako dugo oklijevao shvatićete na kraju priče.
Riki, kad je kao vanredni student počeo raditi u STR „Halima“ na Baščaršiji (u kojoj su se prodavali proizvodi od kože), u početku bijaše ko pomalo stidljiv. Ali kako je vrijeme odmicalo, tako je Riki svojim šarmom i humorom osvajao simpatije gazde i gazdarice, a i ostalih kolega. A takve njegove osobine su veoma pozitivno uticale na njegov posao – prodaju.
Jednoga dana zaustavila se ispred radnje poveća grupa djevojaka, valjda nekakva ekskurzija, kojih je u ljetnim danima u Sarajevu bilo bezbroj. Mislim da je Riki bio veći razlog da su se one tu ispred radnje zadržavale od izloženih torbica i opasača. Znači, flert je bio neizbježan. Odjednom se pojavila neka hanuma koja je pokazivala velik interes za torbice i očito imala čvrstu namjeru da i kupi jednu.
Nakon kraćeg razmišljanja njen uži izbor se sveo na dvije torbice. Ali, tu nastaje problem. Manja od te dvije torbice je bila skuplja, po čemu je gospođa zaključila da Riki hoće da je „zavrne“. Što naravno nije bila istina. On, jadan, počeo da joj objašnjava da je manja torbica stoga skuplja, jer je izrađena od kvalitetnog telećeg boksa, da nema nitne nego je u cjelini prošivana, djelimice i ručno. Ali, jok. Kako može manje da bude i skuplje i kapak.
Počele se i one curice kikotati, Riki sve nervozniji. Htio bi da jednim udarcem ubije dvije muhe. Htio bi da napravi pazar, a i da se otrese dosadne gospođe – tako da bi vrijeme mogao posvetiti, naravno, djevojkama. Kako nikako nije uspijevao da dotičnoj gospođi objasni razliku u cijenama, a pomalo već i iznerviran njenom tvrdoglavošću, joj je u jednom trenutku šapnuo na uho: „ Znate šta, gospođo. Reći ću vam u povjerenju da je ova manja torbica skuplja jer je napravljena od .určeve kože. Pa ako je malko protrljate ona poraste. A ako je dobro trljate bude velika ko sportska torba …“ Zaprepaštena guspođa je pokrila usta rukom, čudno ga pogledala i demonstrativno napustila mjesto događaja. A Riki je svu svoju pažnju mogao posvetiti – curicama.
Eto takav je bio

[LLAMA]

in reply to: Slike i price iz stare Rogatice #7438

Dragi Teva,

sjecas li se kad smo ono, krajem ’80.-tih, ti, Mufa, Edo a.r. i ja naprecac odlucili da provedemo jedan vikend u izvidjackom domu na Borikama? Krenuli mi pjehe iz Rogatice. Stopiramo, sve u nadi da ce nam neko stati. Ali ko da primi cetvoricu i to jos sa ruksacima? Ljeto, vrucina, a ruksaci teski. Stigli mi malo iza Tatomirovog mosta, kad nam stade neki ciko sa “peglicom”. Cini mi se da je bio sa Sokoca. Kontamo mi, uzece jednog ili dvojicu, a ostali neka se snadju. Udjose dvojica, a ostali se snebivaju. A onaj covjek veli: Ulazite i vi, sta cekate, nekako cemo se potrpati. Teva naprijed, ja i Edo pozadi, a Mufa, kao najmanji, lego meni i Edi u krilo.
Stigosmo mi zivi i zdravi na Borike, pozdravismo se s onim covjekom, pa pravac dom. Ponijelo se cuge, a Teva ti si tada pio samo vino, ko biva to nije alkohol, jer si tada “trosio” nake tablete??? (Haman da te Radovanova zena lijecila? He-he-he!) Odmah se ispred doma, nakon sto smo podigli zastavu, nalozila vatra. Trebace se negdje okretati pile. Ne da se utoli glad, jer smo ponijeli dosta gotove hrane, nego zaradi cejfa. Sjecam se dobro da smo svi pusili “York”. Svi osim Ede rahmetli. On je uvijek ostajao vjeran “plavoj Moravi” A i jes bila dobra, majku joj. A Edo je imo obicaj da, cim kupi cigare, kutiju otvori tako da, posto odguli zastitni najlon, potrga onu markicu na sredini. Zatim otvori staniolski papir skroz da se sve cigare vide, pa kutiju strpa u dzep. Pa kad mu se pusi, ili kad mu zatrazis cigaru, izvuce jednu ne vadeci kutiju iz dzepa. Eto, to mu je bilo svojstveno.
Vatra pucketa. Pijuckamo i zezamo se. Gore na selu ti se cini da je vrucina podnosljivija nego u gradu. Prolaze sati i sve je vise zara u vatri. Piletu se skida “junf” nabijajuci ga na razanj. Nekako u aksam, pocinju prve jace zajebancije, jer nas alkohol sve vise hvata. Teva, valjda “umoran” od onih tableta iso bi spavati, a i ostaje mu se. Fata ga “crnjak” i mi pokusavamo da ga smirimo. Katastrofalna greska. Jer i “crnjak” mora da odradi svoje. Odjednom Teva pocinje da nas psuje, da se svadja sa nama i da trazi Gavru. Kakav te Gavro snaso, pitamo ga? Pa onaj Gavro sto je bio snama, veli on, Sad je bio tu. Gdje ode? Gdje ste ga sakrili? Mi prvo kontali da nas Teva zeza, ali poslije nekog vremena, vidimo mi da nema sale. Valja ga spakovati na cpavanje. A vec je padala noc. Umorili se mi ganjajuci ga (Tevu ne Gavru), ali uspjedosmo ga staviti u krevet, te on zaspa. Edo ostade u drugom krevetu da ga “cuva”, pa i on zaspa. Izadjemo Mufa i ja napolje da vidimo sta je s piletom. Sve u redu, jer je zar vec gubio na jacini.Stavimo jos par drvljadi na vatru. Posto nismo vise imali cigara, odluci Mufa da ide u hotel da nam kupi cigara i da donese jedan manj kanister vode. Ostadoh ja da pazim na pile. Vec podobro mrak, a poce se spustati i nekakva maglica, koja se ubrzo pretvori u gustu maglu. Obucem jaknu, pa primaknem panj na kom sam sjedio bize vatri. Nemam vise cigara, pa sve osluskujem kad ce se pomoliti Mufa. Poslije nekog vremena zacujem korake, ali jos nikog ne vidim. Koraci spori, teski i neravnomjerni. Skoro pa uplaseni. Kontan u sebi ovo nije Mufa. Od odsjaja zara, a i od magle ne vidim dobro. Samo siluetu. Prilazi neko. Vidim nije Mufa. Neko krupniji od njega, a i drugacije obucen. Lice jos ne razaznajem. Maqlo me strah, pa polako primaknem nogom noz koji je lezao na zemlji blize sebi. Kad sam ugledao lice, lakse mi, a u sebi se poceh smijati mome strahu. Boro Veljovic, pijan. Zovnem ga, prika haj popi jednu, a on samo odmahnu glavom i nesto nerazgovijetno rece, pa ode u onaj mrak, kako je iz njega i doso. Uputi se negdje onom livadom desno od doma. A ja jos pod utiskom zgodbe o Gavri, ne znadoh pravo ni sta se dogodi. Odjednom zacuh Mufino poskakivanje. Bjelasa se onaj kanister u mraku. Jel peceno vise to pile, pita Mufa. Evo jos, malo, velim ja. A ono pile se jadno skvrcilo, ma nije vise od goluba. Probudismo Tevu i Edu. Nasavismo sa cuganjem i zajebancijom. Ono pilence pojedosmo za tili cas. Malo, ali slatko. A ja, puseci cigaru, sve se okretah prema domu. Rekoh, da vidima da se Gavro – peti covjek – nije negdje sakrio iza coska, pa nas posmatra. A ko zna, mozda je i sjedio s nama, samo ga niko od nas nije vidio. Niko osim Teve.

[LLAMA]

in reply to: Slike i price iz stare Rogatice #7386

Jarane,

procitavsi maloprije ovo tvoje pismo, vratih se u mislima u neka za nas bolja vremena. A ponutkan tvojim prijedlogom da napisem nesto kao “odgovor” otvorih kufer (ko sto bi reko Kemo) i nadjoh se kod Vijecnice kako cekam bus za Rogaticu. Ljeto, upeko zvjezdan. Rani popodnevni sati. Okolo se vrzmaju taksisti i oni kombiji sto voze za Pale i tako te blize krajeve. Ja sam sam od nase raje, cekam ne bi li naisao neko poznat da ga ustopam. Jer neko nepoznat me ne bi ni primio u auto onko kosatog i cupavog kakav sam tad bio. Tek nailazi autobus, mislim da je bila “Raketa” iz T. Uzica. Na ovoj strani autobusa koju ja sa trotoara vidim su svi oni paravancici na prozorima bili navuceni zbog sunca, po cemu sam zakljucio da je unutra sve puno. U sebi sam se nadao da sofer nece reci da nema vise mjesta, jer mi je vec bilo dosadilo cekati na onom suncu. Udjem u bus, kupim kartu i bacim pogled prema zadnjem dijelu u nadi da cu ugledati neko slobodno mjesto. Nakon sto su mi se oci privikle na polumrak koji je unutra vladao ustanovio sam da su sva mjesta bila zauzeta, a i nekoliko ljudi je stajalo izmedju sjedista. Rezignirano se okrenem u pravcu voznje, sa nadom da ce do Rogatice neko izaci, pa da sjedem. Noge su me vec podobro boljele od cjelodnevnog hodanja. Nakon nekog vremena pocne neki zenski glas da doziva: Nedime, Nedime … Ovi sto su bili blize meni, vidim, ne reaguju, pa sam pretpostavljao da se doticni Nedim nalazi negdje u srednjem dijelu autobusa – pa mislim valjda ce se odazvati? Malo kasnije pocinje ona zena opet da doziva Nedima, a mene neko kucnu po ramenu. Okrenem se, a covjek koji je stajao iza mene rece: Meni se cini, momak, da ona zena tebe zove. Nemoguce, rekoh, jer ja nisam Nedim. Mahinalno se okrenem i pogledam, a ta zena koja je sjedila cisto nazad, na “seciji” doziva me rukom da pridjem. Gledam i u onom polumraku ne mogu da skontam o kome se radi. Isto tako, vjerovatno, nije zbog polumraka ni ona mogla da prepozna mene. Pocnem se gurati prema njoj, pa kad sam prisao blize prepoznam tetu Dzevahiru a.r. (Tevinu mamu). Sjedi skupa sa Naletovom starom (ne sjecam se vise – ali mislim da se zove Halima). A kad je i ona prepoznala mene, rece osmjehnuvsi se: U, a ja bogami mislila moj Nedo. Pa me pozva da sjedem na onaj stepenik ispod “secije” kod njenih nogu.
Kaze: da mi se ne umoris stojeci do Rogatice. Tako ja sjedoh, a imadoh do kraja putovanja i skim koju progovoriti.

Iz mog kufera za mog jarana Tevu.

I jos nesto, vezano indirektno za ovu pricu. Radio ja neke predratne godine, preko omladinskog servisa, sa nekim geometrima iz Sarajeva. Dado i Kemo, tako su se zvali, a sa mnom jos i rahmetli Avdo Colic. Dakle, taj dan smo bili na Holucu. Nosam ja onu “letvu”, a Avdo neku sjekiricu i pantljiku za mjerenje razmaka (onu od 50m kakve imaju na atletskim stazama one sudije sto mjere skok udalj ili troskok). Tu pantljiku smo mi iz zajebancije zvali “pantljicara”. Malo drzim oni letvu dok Dado ne izmjeri i ne upise u onaj svoj tefter. Onda zovne Kemo, kad ne moze da pronadje neki orijentir, ukopan ko zna kad prije, pa onda ja i stari Cola (kako su Avdu zvali) moramo sa onom pantljikom da razmjeravamo, ne bi li pronasli trazeni orijentir, koji je s vremenom zarastao u zemlju ili u travu. Preskocim ja tako, neku ogradu, da prislonim kraj one pantljike na cosak kuce, pa ne gledajuci pogazim neko cvijece. A vlasnik kuce, mislim neki Kurta, zagalami s prozora: Gledaj kud gazas, .ebo te Sejdalija Cengic. Kakav si taki cupav, ko da te on pravio.

[LLAMA]

in reply to: Povratnici #7024

Potaknut vijesću da je teta Zekija teško bolesna, odlučih da napisem nekoliko riječi vezanih za tu ženu, a samim tim i za njenog sina Jasmina-Zopa.
Jasmin, za mene u djetinjstvu poznatiji kao Kapara, je veoma rano ostao bez oca. Ako me sjećanje dobro služi to je bilo kad je Zop bio u uzrastu 7. ili 8. razreda osnovne škole. Zekija je radila u „Sjemeću“ kao čistačica – to napominjem stoga da se uzme u obzir da takva plata nije mogla biti bog zna kolika. Nakon muževe prerane smrti Jasmin je bio i ostao njen centar svijeta, tačka oko koje se sve u životu vrtilo.
Kad sam ja bio klinac, često se dešavalo da se pokvari TV. A onda je bogami potrajalo dok ga „televizajdžija“ Munir popravi. A ja, kao TV fanatik, bi to onda propraćao sa velikom tugom i razočaranjem. Ko će, bogati, izdržati dok se TV ne popravi bez svih onih dobrih filmova. Sjetite se samo one emisije „Kino-Oko“ četvrtkom uveče gdje je Radoslav Zelenović predstavljao najzapaženija dostignuća kinematografije. A o kaubojcima nedjeljom poslijepodne da i ne govorim.
Onda bi teta Zekija uskakala i govorila mojoj mami da nema nikakvih problema da ja kod nje pogledam na TV-u sta god hoću dok je naš TV na „terapiji“ kod Munira. Stan Tete Zekije na Topliku mi je ostao u sjećanju kao jedan izuzetno uredan i čist kutak.
Hrabrost te zene se graničila sa hrabrošću jedne lavice. Nakon Zopovog nestanka u junu 92.-ge nije bilo za Zekiju nikakve prepreke da ode da ga traži na mjestima, na kojima bi i oni Maretovi legionari podobro razmislili prije nego bi tamo promolili nos. Ali, nažalost, nije ga pronašla. Svoje ratno izbjeglištvo je najvećim dijelom provela u Visokom. Među prvima se vratila u Rogaticu, a onda ju je sudbina ponovo odvela u Visoko. Ovaj put sa veoma tužnom zadaćom. Naime, 2000.-te je u Visokom u Centru za indentifikaciju tijela pronađenih u masovnim grobnicama među drugima „prepoznala“ svog Jasmina. Pričala mi je da ga je uspjela indentifikovati po ostacima one zelene jakne koju smo popularno zvali „Vijetnamka“ (kakvog li paradoksa) i po „Šangajkama“. Zopovi posmrtni ostaci su, sa još 40-ak ostalih, pronađeni u jami Paklenik.
Na stranici se sad diskutuje kako pomoći toj ženi? Sta znači pomoći? U takvoj situaciji u kakvoj se ona sada nalazi, može pomoći samo Bog. A ljudi? Ljudi jedino mogu pokazati da te nisu zaboravili. Šta time želim da kazem? Možemo se organizovati i, ako ništa drugo, pomoći toj ženi makar novčano. Kad si bolestan, pare ne mogu biti smetnja. Ali hebeš pare? Više će joj, mislim, značiti kad joj neko uruči taj sakupljeni novac i kaže ovo su ti poslali ljudi koji još uvijek misle na tebe i Zopa. Mada ovo sada izgleda malo licemjerno. Ali svi dobro znate da svima nama život diktira tempo i postavlja prioritete, tako da ponekad izgleda da smo pomalo otupjeli i postali egoisti. I isto tako, duboko u svima vama, znate da to nije istina. Zato vas sve pozivam da se, što prije, pronađe kontakt osoba u Rogatici ili Sarajevu, te da se taj novac sakupi i uruči.

[LLAMA]

in reply to: Preporucite nesto za citanje #6804

Jergoviceve Dvore od oraha sam procitao prije skoro dvije godine (a na preporuku jednog poznanika koji je ovu knjigu citao prije mene – citao sam je od kraja prema pocetku – naravno mislim na poglavlja)i knjiga je ostavila strahovit dojam na mene. Nakon izvjesnog vremena citao sam od istog autora Gloria in excelsis koja je isto tako svojevrstan konstrukt – naravno sto se kronologije tice – tako da ovu knjigu preporucujem svim ljubiteljima Jergovica. Moram upozoriti da spomenuta knjiga trazi dosta koncentracije prilikom citanja, pa bi se mogla okarakterisati kao “teska”.
Ali to je samo malo odricanje u poredjenju s onim osjecajem nakon zavrsenog citanja.

[Author]

Posts