[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #13672

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #13624

Planina kao planina, bez promjena, ista onakva kakvu sam je ostavio prije ”tri hiljade dvjesto trideset i šest dana”. Ne biješe mi teško da prije svog polaska protabirim koliko dugo sam odsutan. Iz duboke prošlosti koja mi se na trenutke vraćala, čarobni zov me drmao, podsjećao da sam tu, baš tu gdje sam želio doći i gdje korov caruje i prkosi ljepoti prirode. Cvrkut ptica me vraćao ponovo u prošlost, samo je naviralo. Iz nekada lijepih krajolika su stršili ostaci krovova spaljenih i ruševnih kuća. Tek poneka čitava kuća se nazirala. Tek poneki pas je lajao. Negdje daleko kao da me osjeća dok se krećem prostorom na kojem sam započeo život i doživio najljepše trenutke života. Boljela me ta divljina kojom je sve okolo zračilo, u kojoj nestadoše skoro sve ljepote svijeta.
Neponovljivi trenuci ponovnog susreta sa Žepom, sa nenom Zulejho. Moje drugo dijete je tek vidjela, i njenoj radosti nije bilo kraja. Djeca su bila radoznala i za kratko vrijeme saznaše mnogo. I previše. Jedva ih pokrenuh kad se moralo krenuti. Začarala je Žepa svakog prolaznika, pa i poslije svega što je pretrpjela ipak zrači i miluje tim poznatim sjajem. Ponovo sam je morao napustiti. Tjerala me ta prokleta sudbina. Pronađoh i svoje dnevnike, skoro čitave u staklenoj pletari i spakovah ih, da onda kad budem imao najviše vremena u dalekom svijetu, čitam, prepisujem i živim na taj način u svojoj Žepi. Čekao me put do daleke Amerike, mnogima obećane zemlje (ali ne i meni), da se ponovo suosjećam sa Vezirom Jusufom, iz davnih vremena i da pišem o Žepi.
Vratio sam se iz Bosne. Težak zamor od putovanja dužega od 11.000 kilometara i promjena vremenske zone, pomiješali su osjećaj za vrijeme i ljude. Gledao sam iznad okeana kako se odjeljuje dan od noći, vidio sam tanku liniju koja dijeli svjetlo od tame i u trenutku sam proputovao ponovno onaj put, koji sam nadljudskim naporima prešao od Žepe do Kladnja da bih se konačno spasio. Taj put koji je tankom linijom dijelio moj život od moje smrti. Bilo mi je u jednom trenutku mnogo važno da neko pronađe sve one spise smještene u pletaru u šumama iznad Žepe, jer mi se činilo da neću preživjeti taj put. Sada sam eto došao ovamo i sa nestrpljenjem očekujem da sjednem u svoju dnevnu sobu, da u miru pogledam sve te zapise. Ostalo mi je još nekoliko dana vremena prije povratka na posao i moći ću da protabirim sve zapisano što sam prije nekoliko dana pronašao u Žepi. Čini mi se da nije mnogo toga stradalo, tek nekoliko spoljnih listova, ali i sa njih je sve čitljivo.
Sada preostaje taj napor, to zadovoljstvo. Pletara je stajala na istom tom mjestu, preko nje je malo napadalo lišća, dovoljno da se sjaj stakla ne presijeva pod uglom na jakom suncu. Tako je bila dobro skrivena. Tim predjelima ni u mirnim vremenima nije prolazilo mnogo svijeta, tako da ni sada niko na nju nije naišao. Sada sam svjestan šta je značio napor pisanja meni kao čovjeku koji je sve zapisivao, a i svima onima koji će čitati ovaj nevjerovatni dnevnik, koji je obuhvatio veliki dio onoga što sam smatrao važnim, što sam proživio i bio svjedokom. O svemu drugom, u šta nisam bio siguran, nisam ni pisao, iako sam imao mnogo saznanja. Htio sam da ono što je zapisano i ostane, kao vjerni zapis o jednom vremenu, jednom prostoru i jednom narodu, u bosanskoj čaršijici Žepi.

Mustafa Muhidin Kurtić
Atlanta 23. juli 2004. godine

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #13618

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #13617

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #13616

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #13592

Drugi dio

Prođe mnogo vremena od kada su utihnuli topovi, pucnji, samrtnički i ratni krici… Protutnjalo je sve. Od nekadašnje Žepe sada ostade samo ime, nekoliko godina je samo spominjaše, onako pustu i usamljenu dok je dozivala svoj narod, narod koji joj se nije mogao vratiti. Nove gazde Žepe postavili su natpise Lovište Sjemeć, misleći da su istrijebili ”štetočine”, za šta nas smatraše, pa se osjetiše da je humanije da na otetu zemlju nasele životinje, da prodaju skupocjene kože Švabama i Šveđanima, da se hvale sa novim lovištem… Prođe i to, pisaše o tome i novine, pripovjedaše o tome mnogi koji Žepu obilaziše, prikradajući se u nju kao da je ne smiju ni vidjeti. Trajalo je to pet i više godina, grizlo me i razdiralo. Brinuo sam se. Brinuo sam o drugoj mi majci u dalekim bespućima, hiljadama kilometara daleko. Sjetih se da sam rat dočekao mlad, zelen, i nadasve povrijeđen, ugrožen. Tad me to nagnalo da bilježim o onome što se počelo dešavati, i bilježio sam. Sve je to ostalo nedokučivo i predaleko. Vrijeme je gazilo sve pred sobom, kosmičkom brzinom se udaljavalo, prijetilo nestanku iz sjećanja. Nazirao sam zaborav i počeo mu se odupirati, čelično i odlučno kao nikada. Osvježavao sam pri svakom ukazanom trenutku sjećanja na Žepu, kako sebi tako i drugima, osjećajući lagodnost i čast. Počele su kružiti vijesti da se Žepljaci vraćaju, radovalo me pa se opet prisjećah kako sam bio prinuđen napustiti moju Bosnu, poslije svega, poslije Žepe u kojoj mi ostade sve što je moje. I tad mi bijaše teško i tad se nađoh u krizi u kojoj se osjećah poput dezertera, mada bijah odan Žepi sve do njenog istrjebljenja ’95. godine. Čitao sam u svemu što mi je došlo pod ruku, o povratku Žepljaka, o nekim programima i djelatnostima. Radovao sam se, mada počeh spoznavati da je povratak zanemarljivim dijelom ostvaren, ali je ipak trajao. U tom periodu vratila se jedna osoba, meni nadasve draga i mila, moja nena Zulejha. Nije mogla više truhnuti u betonskim zidovima Sarajeva, čeznuti za svetim joj mjestom u koje je ipak omogućen povratak. Jedina žena koja se pored još nekoliko muškaraca vratila. Sama je i brinem za nju, preostala joj je jedino Žepa poslije svih kojih je imala. Sve pobijeno i rasijano po svijetu, a ona neće da gazi granice Bosne, vani nikako, san koji je trajao pet godina ostvario joj se i našla je duši spokoj i mir. Trajao je povratak još neko vrijeme i ponovo se sve ušutjelo, shvatih da je interes Žepljaka uslovno rečeno nikakav. Vrati se samo desetak osoba i to bi sve.
Krivio sam i sam sebe, i druge, i prokletstvo koje nas udalji, pa nam ne dopušta da dođemo pameti, da se ponovo nađemo na okupu. Sam sebi postadoh glavni krivac razmatrajući mogućnosti da se vratim, da budem u Žepi. Odbacih krivice sa svih pa i sa sebe i shvatih da smo stvarno u prokletstvu, u tuđem svijetu, na drugim kontinentima, u muhadžerluku diljem Bosne, i nešto nam ne da da se vratimo. Pomirih se sa sudbinom, privremeno i poraženo, te i dalje ostadoh u svojim krhotinama života u kojima sam lebdio, tražio nešto i nadao se. Život je u istinu težak. Sva ta gonetanja stvarnosti gurala su me u misterije, tragedije i smrti iz prošlosti, u nepoštenja, u laži… Istrajao sam, brojao dane u kojima sam razabirao izgubljene dijelove mozaika prošlosti, u kojima sam lebdio. Dočekao sam da se računi počnu svoditi, da istina pomalo izviruje iza svih apsurdnih laži. Počeo je čitav svijet da ih traži i da dokazuje njihova zlodjela. Ponovo se pričalo o povratku, kuće se gradile svakim danom, kako kome, ali nikako da se narod vrati.
Sumnje da Žepljaci ne pobuđuju interese povratka kružile su štampom, internetom i mahalama. Sarajlije prigovaraše da se ne može skrhati vječni san Podrinjaca o nastanjivanju u Sarajevu. Donekle sam ih opravdavao, ali i prezirao. Prošlo je još nekoliko godina, dvije pa i treća nastala od kada su se počeli Žepljaci polahko približavati ognjištima na kojima gradiše skromne kuće uz pomoć cijelog svijeta. Tad su proradili nemiri mojom dušom i u savjesti pa poželjeh da obiđem Žepu. Biješe to ove godine, devet godina od kada zadnji put vidjeh Žepu sravnjenu do zemlje dok je pljačkaše bezdušnici srpskog roda.
Svih prethodnih godina osjećao sam se poput Vezira Jusufa koji je mislio o Žepi, iz koje su ga odveli u daleka Osmanska Carstva. Zaimao je Jusuf velika bogatstva pa tad riješio podizati zadužbine, hajire u Žepi. Ja samo poželjeh otići i vidjeti Žepu, potajno se nadajući da ću pronaći moje dnevničke zapise i uz Božiju pomoć objaviti ih, i tom istinom podsjetiti sve o jednoj Žepi, koja nikog ne zanima. Tad sam odlučio pisati i predati se nekom nepoznatom amanetu, valjda Božijem ili možda vapajima svih onih koji padoše za Žepu jedinu.
Dočekao sam i to, mjesec juni, četrnaesti dan, 2004. godina, kad me Bokšanica planina svojim oštrim zrakom ošamari i uvuče u zelene aleje u kojim sam nestajao beskonačno sretan.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #13591

Odoh sve ovo spakovati, napisati poruku na mali list papira, pomoći Edinu u pakovanju za put i konačno krenuti na sve ili ništa.
Mojim dnevnicima je kraj na ovom listu papira. Na ovom mjestu vidim cijelu ”rahmetli Žepu”. Teško mi je, ali sam svjestan da će moji zapisi možda zauvijek ostati ovdje. Možda će ih nekad neko pronaći i samo zapaliti ili životinja otkotrljati pletenku, razbiti je. Papir će biti samo sastavni dio tla oko ovih grabova i jasenova. Truhnut će najveća istina o patnji i stradanju jednog naroda koji je nekad živio na ovim prelijepim prostorima više od milenija.
Ovo kao i sve ostalo napisa neki Mustafa Kurtić, zvaše ga Muhidin. Ovdje je rođen, živio je i patio, u nadi da će biti bolje. Komšije Srbi sa Borika, Mislova, Babljaka, Blažujevića, Stare gore i ostalih mjesta oko Rogatice, neka vam je na sramotu što dozvoliste i pomogoste bolesnom umu zatiranja svega što nije srpsko. Taj bolesni um zatiranja i imbecilni program o velikoj Srbiji izgleda da je uspio dobrim dijelom, a ja mogu samo da im/vam ”HARAMIM” i da idete svi u pakao gdje im/vam je i mjesto.

Alijin Vrh, na Petovu Dolu, 5. august 1995. god.
Muhidin, glavom i bradom.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #13590

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #13228

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #13227

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #13225

Trasa je bila dvadesetak koraka široka i svo granje bilo je nabacano na ivice trase, tako da niko nije mogao preći trasu, a da ne nagazi na to suho granje. Vidjele su se dvije potezne mine koje su bile zapete od jednog do drugog kraja trase. Izgledalo je nemoguće proći liniju. Da se vratimo nemamo gdje, jer smo znali da je isto i na ostalim mjestima, a i hrane nam je ponestalo, tačnije neki već nisu imali ništa. Onda smo riješili da kad se pomrači probamo tu preći, pa što Bog da. Sabrija se vratio po ostale, a Merdan je iskoristio priliku i pretrčao u jednu smreku na polovini trase. Odatle mi je prstom pokazao nešto što se nije moglo vidjeti s mjesta gdje sam se ja nalazio. Na polovini brda nalazila se još jedna bajta. Ispred nje je sjedio četnik i gledao u našem pravcu, srećom nije nas primjetio. Po suncu sam zaključio da do mraka ima najmanje još tri sata. Prišli su i ostali. Znakovima sam im pokazao gdje se šta nalazi i da ćemo čekati mrak. Mislim da su to bila najduža tri sata u mom životu. Toplo, komarci ujedaju, a ne smiješ se pomaći. Minuta je bila ko’ godina. Kad se počelo smrkavati jedan od četnika se odvojio od ostalih, sjeo na obalu potoka stavio pušku preko koljena i počeo da mota cigaretu. Kakva sreća, straža i po noći. Ali šta je tu je.
Merdan je krenuo prvi. Jedva sam ga vidio u mraku. Prišao je mini i presjekao žicu. Prešao je preko trase, iza njega sam prešao ja, pa onda ostali i to tiho, jedan po jedan. Nevjerovatno, nije se čula ni jedna grančica. Ima Boga, pomislio sam. Kad smo svi uspješno prešli trasu, krenuli smo dalje i poslije nekoliko koraka zaključili da zbog gustog žbunja ne možemo dalje. Odlučili smo da je najbolje da tu dočekamo zoru, jer svakako nismo znali gdje je naša linija. Oko pola noći zazvonio je četnički telefon, sad smo jasno čuli šta govore. Izgleda da su neki napustili položaj. Tek što je počelo svitati krenuli smo dalje. Naišli smo na neki šumski nogostup koji se kasnije pretvorio u širi put. Pošto se put vraćao prema potoku, mi smo se odvojili od njega i pošli prema proplanku koji se nadvijao nad Goražde. Tu je Merdan opet skinuo minu koja je ovog puta bila zapeta u visini grudi. Na ivici proplanka vidjela se tranšea koja je bila okrenuta prema gradu. Malo više bio je veći bunker koji je isto bio okrenut prema gradu. Mada nam ništa nije bilo jasno, riješili smo da pređemo proplanak i iz tranšeje izvidimo gdje smo. Sa nama je bio jedan Edhem iz Luke koji nam je rekao da je išao u školu u Goražde i da dobro zna taj teren. On je sa mnom i Merdanom pošao do tranšeje da izvidimo kako ćemo dalje. Ostali su ostali da čekaju na ivici proplanka. Prešli smo proplanak bez problema i iz tranšeje vidjeli grad kao na dlanu. Narod se kretao ulicama kao da uopšte nije rat. Tako blizu, a tako daleko. Par stotina metara lijevo od nas bila je crkva u Kopačima, a sa desne strane punkt koji je pripadao UNPROFOR-u. Nismo ni znali da je bio napušten. Edhem se vratio po ostale. Kada su bili na pola proplanka iz bunkera je izašao četnik koji se izgleda tek probudio, jer je počeo da se proteže. Naši su ga vidjeli i krenuli da se prebace u žbunje ispod proplanka. Pukla je mina i pas koji je išao za nama čitavim putem, iako smo pokušali da ga se riješimo, zacvilio je. Četnik je samo zazviždao i vratio se u bunker. Imao sam predosjećaj da je Bego aktivirao minu. Brzo smo se prebacili preko tranšeje i spustili do naših. Bilo je tačno da je Bego aktivirao minu ali srećom nije ga zakačila. Poslije nekoliko trenutaka kad smo se smirili, dogovorili smo se da Merdan i ja siđemo na ulicu i tako ulicom uđemo u grad. Sišli smo kroz bašču, pored zapaljenih kuća, do puta koji je povezivao Goražde i Kopače. Otkočenih pušaka, jedan sa jedne drugi sa druge strane ulice, krenuli smo prema gradu. Odjednom u jednoj ruševini začuli su se glasovi. Mi smo ih vidjeli prvi. Mada smo pretpostavljali da su naši okrenuli smo puške prema njima. Nekoliko trenutaka kasnije i oni su primjetili nas. Predstavili smo se, a oni su pitali koliko nas ima i rekoše da nas očekuju već od pada Žepe. Desetak minuta poslije jedan od Goraždana i ja vratili smo se po ostale. I tako nakon dvanaest dana pažljivo, uz nadljudske napore i mnogo sreće ušli smo u Goražde.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #13180

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #13176

Prije zore krenuli smo dalje, preko Šarana, Šljivna, Duba do Pokrivenika. Cijelo vrijeme išli smo u istoj formaciji: Merdan i ja naprijed, otprilike trideset metara ispred ostalih. Iza nas sam postavio Begu jer sam jedino u njega imao puno povjerenje da će nas štiti ako dođe do nečeg nepredviđenog. Ostali su išli jedan za drugim u razmaku od deset koraka. Predvečer smo došli do kanjona Prače. Odlučili smo da tu prenoćimo. Ujutro smo, niz neki potok koji je presušio i kroz propust ispod ceste, stigli do Prače. Nju smo na jednom mjestu, koje je bilo pliće, pregazili i počeli da se penjemo uz Trovrh. Nismo žurili. Sjeli smo u pola brda da se dogovorimo kako ćemo dalje. Do sada nam je put bio poznat, ali sada više niko nije bio siguran, pa smo odlučili da ne žurimo, jer dan prije ili dan poslije nije bitno. Par sati prije mraka popeli smo se na Trovrh odakle smo odlično vidjeli četničku liniju. Bili smo svjesni da je došao najopasniji dio puta. Pitali smo se kako proći četničku liniju i kako se javiti našima. Već je padao mrak pa smo riješili da prenoćimo.
Najvjerovatnije te noći niko nije oka sklopio. Pao sam u duboku depresiju i sve mi se skupilo. Do prije mjesec dana svi smo bili skupa pa iako je bio rat sve je izgledalo nekako veselije. Sad se sve razišlo na različite strane:Babo najvjerovatnije u Srbiju, Mestrefa, Rasim i mama nekuda konvojem. Malo dalje od mene Bego je ležao, a čuo sam ga da uzdiše i znao sam da i njega isto muči. Poslije mnogo pokušaja da prođe prema Sarajevu (gdje mu je supruga), završiće u Goraždu, za koje smo znali da nije u boljoj situaciji nego Žepa. Kad je svanulo počeli smo da osmatramo brdo koje je bilo prekriveno četnicima i četničkom artiljerijom. Nije nam bio potreban dvogled da bi lijepo vidjeli šta se sve tamo nalazi. Poslije par sati izviđanja dogovorili smo se da priđemo bliže i da probamo obići to brdo. Ostali su ostali čekati da se neko vrati po njih. Došli smo otprilike pedesetak metara do njihovog položaja. Sad smo ih vidjeli ko na dlanu. Vidio se VBR, nekoliko beztrzajnih topova, pamova, patova i mnoštvo minobacača. Sve je to bilo usmjereno prema gradu Goraždu. Četnika smo vidjeli otprilike oko pedeset, dok su doručkovali. U podnožju tog brda primijetili smo mali potok koji je bio obrastao gustim žbunjem. Pretpostavljali smo da on teče prema Drini. Bez priče, samo znakovima, dogovorili smo se da polako siđemo do potoka i da pokušamo tu preći liniju. Tako smo i učinili. Tu smo se dogovorili da se Sabrija vrati po ostale, a da Merdan i ja još bolje osmotrimo to područje. Kad se poslije nekoliko sati Sabrija vratio sa ostalima krenuli smo u istoj formaciji kao i dosad ivicom potoka. Prešli smo jedan asfaltirani put koji je prelazio preko potoka i išao na drugo brdo. Iz pravca četničkog logora pojavilo se vozilo i svi smo polijegali po zemlji, gdje se ko zadesio. Nismo bili primijećeni.
Oprezno smo sišli u udolinu u kojoj je bilo mnogo napuštenih rovova. Mislili smo da je to stara neprijateljska linija koja je iz nekog razloga napuštena. Idući dalje niz potok, poslije nekih stotinjak koraka čuli smo glasove sa lijeve strane potoka. Primirili smo se neko vrijeme osluškujući šta se dešava. Bilo je očigledno da se ne baš velika grupa četnika nalazi ispred nas. Iz razgovora smo zaključili da se ne kreću. Pošto se kroz gusto granje ništa nije moglo vidjeti, a od žubora potoka nije se moglo dobro čuti, Merdan, Sabrija i ja smo prišli malo bliže. Poslije desetak koraka došli smo do prokrčene trase, koja se protezala od brda gdje se nalazila artiljerija kroz potok prema drugom brdu. Na samoj obali potoka vidjeli smo bajtu ispred koje je sjedilo nekoliko četnika i koji su glasno razgovarali. Mada smo bili dovoljno blizu od žubora potoka nismo mogli čuti šta pričaju.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Rogaticani pomozimo ENI FERIZ #13175

Dugo sam se kolebao dal da se i ja oglasim povodom pomoci nasoj Eni. Moram priznati da sam i sam imao namjeru odraditi veliki projekat,al me bas u ovo vrijeme omelo preseljenje na Ahiret moje majke.Sto budem u mogucnosti da odradim do zavrsetka akcije to cu rado uciniti.

Svima koji su se odazvali i koji ce se odazvati ovoj humanoj akciji neka dragi Allah nagradi njihova dobra djela i neka ih sacuva od bilo kakvog azaba.

Ipak moram istaci nekoliko posebno vrijednih humanista koji su svojim djelom pokazali kako treba priteci onom kome je pomoc potrebna,a posebno nas dragi Allah duzi da to cinimo.

Nerma je stvano najuspjesnija,ali nas Kemo je takodje za svaku pohvalu pa danas procitah da se Behka trudi da sto vise pomogne
vjerovatno cemo na kraju akcije moci pomenuti jos neke,neka ih Allah dz.nagradi zdravljem i beriketom za njihov trud.AMIN.

Ovo sto gore napisah mislim da je zasluzilo da se pomene ne umanjujuci vrijednost njihova nesebicnog zalaganja.

O mojoj malenkosti nebih htio pisati kako nebih umanjio nagradu kod Svevisnjeg neka nas dragi Allah pomogne u nasim lijepim namjerama, i neka bude na pomoci nasoj Eni da se sve shajrom i hajirli zavrsi da nam ozdravi,insa’Allah.

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #13134

[Author]

Posts