Forum Replies Created

Viewing 15 posts - 1,051 through 1,065 (of 1,229 total)
  • Author
    Posts
  • Dedo
    Participant
      Post count: 1243

      Uoči Kurban Bajrama
      3. april 1992. godine

      Evo već je 3. april 1992. godine. Sjedim u svojoj sobi, gledam i slušam Senada Hadžifejzovića, voditelja na Televiziji Sarajevo. Prikazani su snimci apela predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića, Armiji (JNA) da zaštiti Bijeljinu. JNA to rado obećava, ali opravdanje za nepoduzimanje ozbiljnijih koraka traži u divljanju paravojnih formacija koje navodno ne mogu kontrolirati. U posljednjih sedam dana paravojne formacije kontroliraju: Foču, Čajniče, Višegrad, Zvornik, Bijeljinu, Bosanski Brod, Derventu… Mnogi gradovi su pali u brzoj akciji kao i Kupres, grad koji kontrolira glavni put za vitalne planine u zapadnoj i centralnoj Bosni. Po pravilu, JNA bez otpora okupira mjesta u BiH, pružajući totalnu potporu paravojnim formacijama kao što su ”Tigrovi” Željka Ražnjatovića Arkana, ”Beli Orlovi” Mirka Jovića, ”Četnici” Vojislava Šešelja.
      Pridrijemao sam, ali znam da neću moći zaspati pa evo švrljam. Još uvijek ne mogu sve da shvatim, a u očima mi stalno slika koju sam doživio 30. marta na Lijesci, prije dva dana. Svi oni bradati četnici, pesinave spodobe, i oni očajnički izrazi nedužnih ljudi koje prislonjene uz automobile, autobuse i kamione maltretiraju, pljačkaju i tuku samo zato što su Muslimani! Već je 22 i 30 i još je malo preostalo do polovine noći. Mislim da bi bilo dobro da odem do Đede Saliha jer znam da ne odmiče od radija i TV aparata. Svaki dan me zanima šta on kaže. Preživio je Drugi svjetski rat pa njegova iskustva ne mogu negirati.

      ***

      Vratio sam se u svoju sobu i evo već je 1 i 20 poslije pola noći. Đedo Salih je otišao vani. Ponio je sa sobom po običaju svoju lovačku pušku. Znam da ni noćas neće spavati, bdjet će nad nama.
      – Djeco, belaj će biti! Daj Bože da ne bude, al’ nije dobro!- govorio je svaki dan.
      Rekao je da je već kasno i da trebam ići na spavanje. Možda sam mu već i dosadio svojom znatiželjom o njegovim pretrpljenim ratnim danima. Propatio je. Bio je zarobljavan, prinudno odvođen na ratišta čak i u Rusiju. Nikad nije skrivao žaljenje za nama.
      – Ja sam već star! Sa mnom šta bude! Vi se morate pripaziti i sačuvati!- govorio bi nam Đedo.

      Nastavice se

      Dedo
      Participant
        Post count: 1243
        Dedo
        Participant
          Post count: 1243
          Dedo
          Participant
            Post count: 1243
            Dedo
            Participant
              Post count: 1243
              Dedo
              Participant
                Post count: 1243

                Naši stariji su znali dovoljno, ali eto mi mlađi nismo, mada nije bilo fajde od toga što su znali naši očevi i djedovi. Živjelo se 45 godina u zabludi i nevjerici. Četnici su prenosili svoju historiju sa koljena na koljeno i brižljivo podizali svoje naraštaje u četničkom duhu. Istini za volju, bilo je i dobrih ljudi koji nisu zasnivali živote na temeljima ideje i zlodjela Draže Mihajlovića.
                Nećemo se udaljavati od Borike. Početkom rata u Sloveniji i Hrvatskoj stariji su konačno otvorili usta koja su bila zapušena duže od pola stoljeća. Počeli su nam pričati šta bi nam se moglo dogoditi od strane komšija Srba, a što se njima događalo u Drugom svjetskom ratu i ranije. Bio sam znatiželjan, s obzirom da su se sve te strahote približavale i nama. Raspitivao sam se o svemu, o svim zbivanjima u Drugom svjetskom ratu, o nedaćama Muslimana Žepe i šire. Pričali su mi ljudi koji su učestvovali u Drugom svjetskom ratu na području cijele bivše Jugoslavije, a bili su zarobljeni, odvođeni čak u Njemačku te tako poslužili njemačkoj vojsci u bitkama u Rusiji. Srpsko-četnička povijest Boričke visoravni ima duboke korijene. U Drugom svjetskom ratu četnici Borika poklali su Muslimane Žepe, Borika i susjednih naselja oko Rogatice i cijelog Podrinja. Okončanjem rata 1945. okorjeli četnički zlikovci skrivali su svoja nedjela prelazeći u partizanske redove u zadnji čas. Pored onih koji su prelazili u partizane, postojali su i oni koji su se krili po šumama, a zahvaljujući svojim jatacima, vješto su se skrivali godinama poslije rata. Jataci su bile osobe koje su ih opskrbljivale hranom i pićem i informisali ih o njihovim goniocima u UDBI koja je u svojstvu policije imala za zadatak hvatanje četnika i ustaša i učvršćivala vlast Komunističke Partije na čelu sa Josipom Brozom Titom. Đedo, Salih Kurtić, bio je udbaš i učestvovao je u mnogim hvatanjima četnika u planinama Devetak i Sjemeć kao i drugim planinama oko Sarajeva, Rogatice, Foče, Višegrada, Han-Pijeska, Vlasenice, itd. Dosađivao sam mu svojom radoznalošću proteklih mjeseci. Njegove priče bile su veoma zanimljive i opsežne. Đedo mi je preporučio knjigu Zakoni UDBE, u kojoj je objašnjeno kako su četnici poslije rata hvatani i koliko su duboki ostali njihovi korijeni. Đedo ju je često čitao, samo da bi se vraćao u dane kad je bio mlad. Starost u penziji ga je sve više stiskala, tako bi besjedio. Muslimani su u Žepi iznijeli teret svih ratova na svojim leđima i nerado su o tome govorili.
                Srpska policija vojvode Rajka Kušića, onako razuzdana sa potporom JNA, bila je prijeteća opasnost za svakog Muslimana na teritoriji Rogatice. U Višegradu, Foči, Bratuncu, Goraždu, Srebrenici, Bosanskom Brodu i drugim gradovima, ratne tenzije rastu nezaustavljivo. Iako smo se u Žepi počeli čuvati, organiziranjem noćnih straža još od februara ove godine, početak aprila je baš kritičan. Muslimanski praznik Bajram je na pragu i već nam se prijeti da ga nećemo dočekati. Većina firmi i fabrika još uvijek radi u i oko Rogatice i Srbi koji nisu otišli na ratišta u Hrvatsku počinju otvoreno da prijete. Svakog sata stanje postaje sve napetije. Svako se maksimalno uključuje i prati situaciju. Radio i TV aparati postaju najodaniji prijatelji. Slušajući i gledajući šta se događa mislim da je svako počeo najozbiljnije razmišljati o svom životu i smrti. Najcrnjoj temi čovječanstva. A kako i ne bi!

                Nastavice se

                Dedo
                Participant
                  Post count: 1243

                  Teva silazi bolan zar ti nije zima gore.Moj Mare kud mu pokaza ovu guduru vidis da ce se prehladiti Allahselamet.

                  Dedo
                  Participant
                    Post count: 1243

                    Lično sam posmatrao torturu Kušićevih kerova prije dva dana, 30. marta 1992. godine, kada sam posljednji put prošao iz Rogatice za Žepu. Na mjestu Lijeska, tri kilometra od Borike postavljene su barikade. Pedesetak maskiranih osoba, koje sam mahom poznavao, prsilili su se, dok su obavljajući kontrolu, široko raskršće pretvarali u parking. Vidio sam petnaestak blokiranih autobusa i kamiona. Putnici su dignutih ruku i prislonjeni uz autobuse ostajali bez novčanika, nakita i pri tom bili udarani. Tu se put račvao za Višegrad i Žepu. Putovao sam sa čovjekom iz Žepe čiji je prolazak na barikadama Kušić najavio, tako da mu je bilo sve otvoreno do Žepe. Pomislio sam: Kušić mu je vjerovatno veliki dužnik, ali me to uopće nije interesovalo, sve sam to vidio čekajući da dođemo na red. Odjednom, prilazi nam Kušićev policajac i kaže:
                    – Evo neki Šiptari iz Sandžaka, uglavnom šverceri, prevoze oružje! Šverc, a predstavljaju se poštenim narodom, majku im balijsku!
                    Nije znao ko smo, pa se na brzinu ispriča. Možda je mislio da smo ”njihovi”. A i on je meni bio nepoznat. Znao je da određeno auto, određene marke i boje, mora proći.
                    – Majku im balijsku, sve treba poklati!- reče i pusti nas.
                    Ponavljam, bilo je to na Lijesci, mjesto i raskršće puteva Rogatica – Višegrad – Žepa, udaljeno tri kilometra od Borika, na potezu Borike – Rogatica. Mjesna zajednica Borike, visoravan koja se protezala između planina Sjemeć na jugoistoku i Devetaka na sjeverozapadu, uglavnom je bila poznata širom Jugoslavije po uzgoju rasnih konja u svojim ergelama. Bila je pomalo i izletnička. Rahmetli Džemal Bijedić imao je vikendicu na Borikama, u kojoj je sada bila komanda Kušićeve policije. U ovim ergelama gajeni su rasni konji za jahanje, poznati u Evropi. Pored uzgoja konja stanovništvo MZ Borike bavilo se ovčarstvom, govedarstvom i posjedovalo ogromna poljoprivredna dobra. Nekad davno poslije turske vlasti, Borika je bila muslimanska, ali su vremenom Muslimani potiskivani, da bi sada Muslimani Borike sačinjavali samo 40% ukupnog stanovništva. Ona je prva postala najveće četničko leglo na teritoriji Rogatice i htjeli su je cijelu za sebe. I oteše je! Naime, Borika je dobro čuvala zločince od pamtivjeka. Ali eto, mi mlade generacije nismo mogli podrobnije znati o stvarnoj historiji BiH i šire. Učili su nas historiji koja je prikrivala stvarnost iz prošlosti. Od naših očeva i djedova to nismo mogli čuti iz prostog razloga što se živjelo u bratstvu i jedinstvu, a postojao je i strah od zakona jer bi pokazivanjem zločinaca bila narušena idila međusobnog življenja. Ako bi neko pričao o četnicima i pri tome spominjao nekog ko je to bio, onda bi taj ”neko” bio duboko uvrijeđen, a ovaj ko ga je spomenuo odlazio bi na sud. Boljela ih je istina koju niko nije smio znati. Skrivali su se velom komunizma i partizanstva, glumili bratstvo i jedinstvo.

                    Nastavice se

                    Dedo
                    Participant
                      Post count: 1243
                      Dedo
                      Participant
                        Post count: 1243
                        Dedo
                        Participant
                          Post count: 1243
                          Dedo
                          Participant
                            Post count: 1243

                            Nekolicina Žepljaka je stradala na isti način. Jedan od njih je i Almir Omanović, čije je beživotno tijelo navodno dovezeno u Žepu, da bi se ispostavilo da se radi o tijelu nekog drugog nastradaloga vojnika, čiji je identitet ostao nepoznat sve do danas. Svi mobilizirani su trebali doći kući još prije nekoliko mjeseci, ali traga im nije bilo niti ko i u ovom trenu zna dati odgovor šta se sa njima desilo.
                            Jugoslavenska Narodna Armija postajala je ustvari srbijanska, mnogo ranije. U oficirskim redovima dominirali su Srbi. Blizu dvije trećine oficira prije 1990. god. i gotovo svi visoki oficiri imali su srpsko porijeklo. Tako se priča. Gledao sam neke analize bošnjačkih političara koji su podastrli podatke koji nam otvaraju oči, ali ja mislim, kasno. Prelomni trenuci osjetili su se i u Žepi, a pogotovo u Rogatici u maju 1991. godine kada su aktivisti SDS-a postavili barikade glavnom ulicom, objašnjavajući taj potez reakcijom na neodgovorni odnos MUP-a i Vlade BiH prema SDS-u i srpskom narodu. Naime, stvarni razlog ovom neodgovornom činu bio je imanovanje Muslimana Ismeta Osmanovića, na mjesto načelnika MUP-a, a ne Srbina kako su oni očekivali, kao i nepostavljanje na dužnost komandira te stanice Nege Gojkovića. Već tada SDS traži cijepanje općine Rogatica na srpsku i nesrpsku. Ponovo se u maju prošle godine desio inscenirani incident ispred zgrade općine. JNA je došla ”silom” odnijeti vojnu dokumentaciju iz Sekretarijata za narodnu odbranu, ali je u tome spriječena. Prilikom sprečavanja odnošenja dokumentacije ranjen je policajac Asim Alagić. Ranio ga je srpski vojnik JNA.
                            Vojne vježbe koje su uslijedile u jesen 1991. god. bile su maska za preraspoređivanje oružja koje je konfiskovala JNA iz magacina Teritorijalne odbrane BiH i ustupila snagama srpske Teritorijalne odbrane time se stavivši u funkciju samo jednoga naroda. Oni su, također, uspostavili prisustvo Armije na strateškim lokacijama. Početkom ove godine Srbi su bili već spremni za akciju ali se čekao pogodan momenat, koji je uslijedio nakon referenduma za nezavisnost BiH kojeg su Srbi bojkotirali i proglašenja BiH nezavisnom državom šestog marta 1992. godine.
                            Krajem februara i početkom marta na Borikama, mjesnoj zajednici općine Rogatica, jasno se uočava i osjeća teror srpske policije. Zašto na Borikama? U jesen 1991. na Borikama je osnovano i ceremonijalno proslavljeno osnivanje srpske Policije općine Rogatica, na čelu sa Rajkom Kušićem, rođenim na Borikama. Borika postaje još zloglasnija. Tek promovisani vojvoda, Rajko Kušić, stvara krug koljača, uglavnom iz reda najgoreg ološa, pod zaštitnim imenom ”Srpska policija” koja uspostavlja potpunu blokadu puteva oko Rogatice. Počinju zavoditi teror nad nesrpskim stanovništvom, pretresajući vozila, pljačkajući, otimajući i zlostavljajući putnike, na taj način najavivši šta ustvari spremaju. Teško je bilo vidjeti ljude, koje si do jučer smatrao prijateljima, kako se ponašaju poput razjarenih zvijeri i čekaju odobrenje gazde da te rastrgaju.

                            Nastavice se

                            Dedo
                            Participant
                              Post count: 1243

                              Koliko se moglo izvući pouke, koliko smo bili svjesni prolazne misterije koja se desila 1991. godine Kurban-bajram, u mjestu Borika. ”Prolazna misterija” koja je ostavila sirotinju iza Velije Kadrića, nije shvaćena kao opomena svima koji su bili u prilici saznati (slučajno ili namjerno) šta se ”kuha” u zlikovačkim domovima Borike. Sasvim slučajno, Velija se našao na pogrešnom mjestu, na radnoj dužnosti kao noćni čuvar ”Ergele Borike”. On je postao svjedok nagomilavanja oružja na Borikama i kao takav morao je biti uklonjen. Tako se i desilo, prvo je nestao, tragalo se za njim, da bi ga ubrzo pronašli mrtvog. Obavljene su tajne istrage i javno saopćeno da je to bio ”nesretan slučaj”. Da li iz nekog straha ili nenamjerno, vlast i predstavnici bošnjačkog naroda Rogatice slučaj zaboravljaju već narednog dana i sputavaju se svi oni koji su pretpostavljali da se radi o smišljenom i organizovanom ubistvu, da ne šire ”dezinformacije”. Poruke iz daleke Krajine, Žepljak koji biješe u redovnom sastavu JNA, transformisane u neke Kninđe u okolini Knina, poginuo je. Almir Omanović, moj školski jaran, iz iste klupe, iz mog djetinjstva. Zahvalan sam do groba mojima Babi i Đedi, što me prikriše da ne odem u redove JNA u koje ode rahmetli Almir u vremenu kad i ja dobih poziv da se javim nekoj jedinici u Čapljinu. Odoše mnogi tad, iz Žepe, mnogi bijahoše u nametnutom ratu na strani Srba, u JNA, mnogi su se uspjeli izvući, pobjeći i u Žepu, pa se skrasiše širom Evrope pa čak i Kanade. Tad smo to mogli da predosjetimo, tad u početku jeseni, krajem avgusta 1991. godine, kad se srbo-četničke starješine pokušaše ismijavati mrtvim tijelom našeg Almira. Prvo su bili poslali sasvim nekog drugog, tuđe tijelo, drugu mrtvu mladost, bezimenu, ali to ne biješe Almir, roditelji nisu prepoznali svoje dijete, biješe to neko drugi. Zatim, dovezoše napokon i Almira, sahranismo ga u Žepi, kao prvu našu žrtvu koja biješe rezultat monstruozne srbo-četničke politike zatiranja svega ”nesrpskog”. 1992. god. zima, odličan period da se pojam ”smrzavanje” upotrijebi kao konačna konstatacija za nečiju smrt. Borika ponovo postaje stratište svih onih koji u prolazu, ”nenamjerno” naiđu na vidljive faktore koji ukazuju na organizovano naoružavanje i pripremu za rat protiv Bošnjaka muslimana. Takav jedan bio je i žepljak Dževad Parnica, kojeg u februaru. 1992. god. pronalaze mrtvog nedaleko od mjesta gdje je prethodno pronađena prva žrtva (Velija Kadrić svjedok organizovanog četništva Borike). I dalje nam je trebao neko da nam silom ukaže na zlo koje je polahko, ali sigurno dolazilo i prijetilo svima, a ne samo ”nezgodnim i slučajnim svjedocima”. Slijepilo i uspavanost u Bošnjacima je nažalost rezultiralo više nego pogubno, ostavljajući trag za sva vremena. Koliko dugo još ”moramo i trebamo” biti slijepci pod okriljem Božijeg merhameta utisnutog nam u mozgove, da praštamo i ne odupiremo se vjekovnim planovima, pogubljenjima, raseljenjima i uništavanja uopće bošnjačke, muslimanske kulture i njenog i našeg života.

                              Nastavice se

                              Dedo
                              Participant
                                Post count: 1243

                                Četništvo ponovo nastupa
                                1. april 1992. godine

                                Nakon okupacije Slovenije i Hrvatske, kao sastavnih dijelova Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Srbija eto ide dalje. Jasno nam je svima da Srpska demokratska stranka (SDS) i Republika Srbija imaju već gotov plan i za Bosnu i Hercegovinu. SDS dobiva potpunu pomoć Srbije za ostvarenje krvavog plana i rat se širi prijeteći BiH. Politika komšija Srba je čudna, oni negiraju da će se bilo šta ružno desiti, te da neće biti rata u našoj zemlji. Zakulisne igre Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića, kao i njihovih podčinjenih ne obećavaju ništa dobro. Bošnjaci Muslimani se ni u Žepi ne osjećaju sigurno. Radio i televizijski izvještaji postaju kao ružan san. Slike i izvještaji iz Slovenije i Hrvatske su samo najavili predstojeće događaje. Teško je povjerovati da je istina sve ovo što se dešava. Slušam starije ljude koji komentarišu poslije odgledanih ili odslušanih TV i radio dnevnika. Oni su već zabrinuti, strahuju šta će biti ako nas napadnu. Ja imam (samo) devetnaest godina i pokušavam da svoje procjene zadržim za sebe. Ne iznosim svoje mišljenje, ali svjestan sam da sam svjedok historije i zato sam ovih dana donio odluku da zabilježim sve što se dešava. Valjda ovo neće trajati predugo. Sjetih se nečije izreke da je ponekad zapis ili rukopis ubitačniji od bilo kakvog oružja. Počet ću bilježiti svaki dan ukratko, radio i TV izvještaje. Neće to biti baš doslovno, nego uporedo sa ostalim doživljajima i događajima koji se budu redali.
                                Nije teško uočiti promjene oko nas, život se odvija naoko još uvijek normalno, ali se ipak osjeća neka nesigurnost. Ljudi odlaze na posao, rade, ali se svaki dan nešto očekuje i ta neizvjesnost stvara nervozu, odnoseći izraze sreće sa lica ljudi. Odnos komšija Srba počeo nas je zabrinjavati, jer su oni konačno otvorili karte: dobrovoljno odlaze na ratišta u Hrvatsku uvjeravajući nas da ”brane srpstvo”. Neprestano se govori da je počeo rat protiv Srba, da su ugroženi, da su im svi neprijatelji, da su jedino oni ”nebeski narod”. Svojataju svaki kamen i cijelu Jugoslaviju. Kažu da je to njihova zemlja. Poruke postaju sve jasnije. Sve to tako biva do druge polovine 1991. godine1, koju je obilježila ozbiljna situacija u Rogatici.
                                Već u septembru prošle godine lokalni srpski lideri najavili su stvaranje ”srpskih autonomnih regiona” unutar BiH. Ovaj čin doveo je sve u BiH do svršenoga čina i prouzrokovalo sukob sa bosanskom vladom, u kojoj su dominirali Bošnjaci, a koja je pokušavala održati jedinstvenu državu BiH. U isto vrijeme tekle su ozbiljne pripreme za rat. Devedeset hiljada vojnika Jugoslavenske Narodne Armije (JNA), koji su bili raspoređeni u Bosni i Hercegovini, počeli su izvoditi masovne vojne vježbe. Mobilizirali su i Muslimane Žepe, kao i drugih mjesta i pokušavali odvesti na ratišta u Hrvatskoj. Na samom startu bili su skoro bezuspješni u mobilizaciji jer je većina ljudi prozrela namjere Armije koja je otvoreno na strani Srba. Nekolicina ljudi se već bila odazvala vojnim vježbama i tamo spoznali stvarnost od koje su uspjeli nekako pobjeći. U stvarnosti vježbe su bile pripreme za rat, rat u koji je JNA planirala da uđe na strani Srba u BiH. Kažu govorilo im se da zvanično svi manevri trebaju poslužiti u zaštiti svih naroda (Hrvata, Srba i Muslimana) od paravojnih formacija svih strana. Svi oni koji su ostali na vojnim vježbama proslijeđeni su do Hrvatske kao živo meso koje će gurati u raščišćavanje minskih polja. Svi su gurnuti u prve redove i nažalost nikom se ne zna za trag i sudbinu. S druge strane, svi vojnici muslimanske nacionalnosti, koji su bili na odsluženju redovnog vojnog roka u JNA, zadržani su u Vojsci i nažalost većina već odavno nije među živima.

                                Nastavice se

                                Dedo
                                Participant
                                  Post count: 1243
                                Viewing 15 posts - 1,051 through 1,065 (of 1,229 total)