[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #16833

Hrane je sve manje
Subota, 25. juli 1992. god.

Ponovo tragajući za hranom, ali ovaj put samoranjavajući se, ozljede su zadobili Hasan Vatreš i Ibro Gladović. Hasan je ostao bez noge, dok je Ibro zadobio povrede po cijelom tijelu od pješadijske mine u rejonu Stare Gore (Borika). Prije tri dana, 22. jula, na području Žepe bilo je još pet poginulih i ranjenih osoba. Četnici konstanantno granatiraju, kako artiljerijom tako i avijacijom, vrše upade na naše teritorije, prave zasjede na raznim mjestima, svim mogućim načinima se koriste samo da ubiju što više ljudi i razore što više objekata.
Hrane ponestaje, glad koja nam prijeti postaće neprijetelj broj dva, sa kojim se neće moći lahko izaći na kraj. Izbjeglica je puno. Pretežno su u srodstvu sa mještanima sa kojima dijele hranu i kada hrane nestane, zajedno ćemo se suočiti sa glađu. Veliki je broj osoba koje već prose da bi ostavili porodice u životu. Danas sam nosio žito u vodenicu na rijeci Žepa, gdje sam pored onih koji su donijeli da samelju, vidio i veći broj onih koji traže da im neko da hrane. Ljudi su gladni, žene sa djecom mole za šaku brašna. Prognane su, nemaju nikog ko bi im donio odnekud, makar žrtvujući i život. U našoj porodici još nije došlo do sličnih problema, mada se otanjilo sa namirnicama. Brašna ima još nešto, žita ima također, tako da smo odlučili koristiti uporedo i bijelo i crno brašno, samo da bi potrajalo. Njive su pune tako da pružamo pomoći nekolicini naših rođaka koji su prognani, ali i svima onima koji dođu i traže. Dajemo sa halalom i danas sam od brašna iz vodenice dao za tri porodice, pri čemu sam osjećao veliko zadovoljstvo da mogu da nekom pomognem, i dat’ ću svaki put ako Bog da. Svi trebamo da pomegnemo koliko možemo, jer ako ćemo živjeti nekoliko mjeseci duže od onih koji nemaju, humanije je dočekati kraj zajedno, jer zajedno patimo.
Vodenica u koju sam nosio žito, osposobljena je nakon više od deset godina njenog formalnog postojanja pored drvene ćuprije. Nazvana Aganovića mlin. Uzvodno je i vodenica Alije Kulovca, koja radi od vajkada. Kad smo kod vodenica, postoje još dvije uzvodno, Mehmeda Devedžije i Šakirin mlin. Šakirin mlin se nalazi na samom izvoru rijeke Žepe, koji se uljeva u glavni izvor koji dolazi ispod planine Žep, te čine rijeku Žepu koja se uljeva u rijeku Drinu. Po izbijanju ovog rata, osposobljena je i vodenica u Slapu, na samom ušću rijeke Drine. Kako nemamo struje, primorani smo koristiti vodenice i sreća da je narod Žepe uvijek sijao razna žita koja su sad itekako važna. Neko ima malo više, neko pak manje, što zajedno pomaže i izbjeglicama i nama. Vodenice rade danonoćno.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #16832

Okršaj sa četnicima na Zabreškom putu
Ponedjeljak, 20. juli 1992. god.

Jučer je došlo do okršaja između naših i četnika između Babljaka i Budete, tačnije na Zabreškom putu, kada je grupa naših koja je pošla u selo Šetiće udarila na jaku zasjedu i pritome je poginuo Omer Omanović iz sela Ljunomišlje. Naša grupa krenula je s ciljem donošenja hrane sa nekim mještanima iz Šetića i tako su naletjeli na postavljenu zasjedu. Otprilike su istim stazama, na kojima je bila postavljena zasjeda, prolazile kolone izbjeglica, koje su dolazile iz Prodole. Nije moglo proći neopaženo tako da su mještani sela Babljak vjerovatno riješili zakrčiti put spasa, kojim su došle na stotine stradalnika Rogatice. Pored ovog prolaza, izbjeglice koriste još dva mjesta u blizini, tako da se treba nadati da su i ostala mjesta pod zasjedama ili dodatno minirana. Druga jučerašnja žrtva, 19. jula, u Kamenici je bio Hamed Sibalo (poznat po bacanju kugle) koji je nažalost poginuo.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #16804

Prve izbjeglice koje su u tu kuću došle 6. maja 1992. godine bili su Rasimov punac Nail Agić, punica Naza, šurak Avdo, šurak Abid, Avdina supruga i četvero male djece, svi sa Stare Gore (Borika). Sarija nam priča svoje patnje duge već dva mjeseca. Skrivao se po šumama, prebacivao iz teritorije u teritoriju, da bi pronašao put do svoje Žepe. Njegov put spasa vodio je iz Rogatice do Vragolova, Stjenica, Rakitnice i na kraju se približavao Prodoli, Jesenicama i Oškoplju, gdje je čekao pravi trenutak kao i ostali da se prevedu do Žepe. Sve su to bile nenaoružane grupice među kojima je bilo mnoštvo djece i staraca, koje su bile prinuđene na nečiju pomoć. I ovaj put, kao i ranije, nesebično se žrtvuju braća Divovići iz Oškoplja, Krluči iz Mrča kao i ostali iz Prodolskih sela koja su bila čudom netaknuta i postala utočište muhadžira.
Mještani sela Šetići, također napuštaju selo i dolaze u Žepu mada je tu ostala nekolicina staraca kao i u drugim selima. Srbi pooštravaju i proširuju svoje pritiske na preostala manja sela, kako bi konačno očistili rogatičku općinu od Muslimana. Priča se da je većina mještani sela Šatorovići, Osovo i Okruglo potpisala lojalnost Srbima, da su predali naoružanje (ko je imao) i da se ne zna puno o njima. Nekolicine ljudi pomenutih sela su napuštajući svoje kuće otišli u raznim pravcima, samo ne u ruke Srba, koji naočigled ubijaju sve pred sobom. Kuće svih onih koji su otišli pod pritiskom komšija Srba, bile su spaljene istoga dana ili ubrzo. Dio sela Šetići zapaljen je još u maju, džamija oštećena, kao i više kuća. Ipak su neki ostali, i bili prepušteni Srbima na milost i nemilost.
Saznajemo da je u jučerašnjim okršajima oko Budete i Mislova poginuo Selim Džebo i da ih je nekoliko ranjeno. A izbjegli sa područja Višegrada ne miruju. Ljudi se vraćaju svojim popaljenim kućama da bi donijeli skrivenu hranu i tako stradaju. Tako su 12. jula u području sela Kamenica poginuli: Kadrija i Sead Pjevo, Alaga Ramić i Sarija Brgulja. Trinaestog jula, kako smo obavješteni, naša TO prerasta u Oružane snage regije Žepa, sačinjene iz dva odreda. Za komandanta jednog odreda postavljen je Hasib Omanović (iz Žepe), dok je za komandanta drugog odreda postavljen Avdo Palić ( Krivače – Han Pijesak). Komandant Oružanih snaga, združena dva odreda, i dalje ostaje Ramo Čardaković, sa zamjenikom Salimom Ćeskom, čijoj komandi su podređeni odredi. Smoglo se snage poslije svih ovih nedaća da se održimo, steknemo preduslove za reorganizovanje naših snaga koje svakim danom broje više branilaca a bogami i oružja. Iz dana u dan se primjećuje kako stičemo povjerenje naroda kojeg štitimo i branimo, što i nama poboljšava moral. Uspostavljena je i logistika, vojna bezbjednost i sve ostale strukture koje su potrebne za rad formacije koju imamo. Najavljeno je i postavljanje novih linija, kao i reorganizacija odreda u čete, koje će primiti nove zadatke i ispunjavati ih na vojnički način.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #16803

Još 385 izbjeglica stiglo je u Žepu
Petak, 17. juli 1992. god.

Naše radove na polju jučer je u prijepodnevnim satima prekinulo jako i dugo granatiranje, dok se istovremeno čuo odjek borbi u rejonu Budete i Mislova (sjeverozapadna strana Žepe). Bili smo prinuđeni napustiti koševinu i u zadnjim trenucima se skloniti na sigurno. Babo i ja smo nakon sat vremena bili pozvani da izađemo na položaje u Bokšanicu, gdje je rečeno da se niko bez naređenja ne udaljava u drugim pravcima. Tek krajem dana saznali smo da su se desili neki okršaji sa Srbima u kojima je bilo poginulih i ranjenih sa naše strane, te da je u isto vrijeme, samo nekoliko kilometara pored (preko Babljaka), prošla grupa izbjeglica u do sada rekordnom broju.
Grupa izbjeglih iz Rogatice, koja je brojala nevjerovatnu cifru od 385 osoba, sretno je ušla u Žepu. Sukobi oko Budete i Mislova, koji su se desili iz dosad nepoznatih razloga, rezultirali su smrću jednog našeg borca i ranjavanjem trojice, čija imena nisam još saznao. Granatiranje ne prestaje ni danas. Uglavnom prebiraju Dobrotuš, Oglavak, Laze, Bokšanicu, mjesta za koja misle da su prepuna Zelenih beretki, tako su govorili na ranijim pregovorima. Bili su u uvjerenju da nam je došlo sa strane i do hiljadu pripadnika Zelenih beretki. Tvrdim da je u ovim danima teško razlučiti ko se koga više boji. Samo zato što vikendaši iz Srbije već duže vrijeme ne dolaze u zaštitu braći na Borici. Nemaju potrebe.
Opljačkali su što se može ponijeti i potjerati, a zauzvrat su pomogli domaćim Srbima da se riješe komšija Muslimana. Već duže vrijeme ne primjećujemo u našim izvidnicama autobuse u dugačkim kolonama kako se spuštaju sa Lijeske prema Borici, četvrtkom i petkom prije mraka. Tad bi obično cijelu noć i naredna dva dana bilo žešće nego obično. Vikendaši bi otišli, a njihovi položaji bi bili prorijeđeni i na svaku detonaciju mine, makar to aktivirala i životinja, slali bi stotine granata. Sa njima smo prinuđeni voditi klasični gerilski rat, u kojem ćemo uvijek biti malobrojniji i razvučeni na sve strane, ali neće sa nama lahko. Mislili su da će nas iskorijeniti za nekoliko dana. Stvari se mijenjaju, a u čiju korist, vidjet ćemo!
Iz grupe od 385 osoba, koja je došla jučer poslijepodne, došao nam je i naš rođak Sarija Kurtić (amidžić mog oca)sa suprugom Devlom. Sarija je došao kod svog oca Asima i brata Rasima, u čijoj kući je bilo već sedamnaest osoba, uključujući i domaćine. Sarijini sinovi Adil i Bego su već tu od mjeseca aprila, kad su zapali poslije Bajrama i početka blokada.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #16802

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #16801

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #16749

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #16748

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #16746

Saznat ćemo valjda nekada istinu, kao i to koliko je tačno da je taj Abid postupio izdajnički, da bi hinjski preživio, jer kako smo saznali, već je došao u Žepu. Svi porobljeni Muslimani u Rogatici, prilikom zarobljavanja su odvajani od svojih porodica i odvođeni u različitim i nepoznatim pravcima. Svima nam je teško palo saznanje da je Edo (kako ga je Đedo zvao), nestao i jednostavno ukraden od svoje porodice, koja je također negdje bez traga i glasa. Nestale su i strina Nermina i dvije djevojčice: Dženana i Sanela, koje su tek toliko porasle da raspoznaju svijet oko sebe. Svog oca su bile tek spoznale, tek bile počele da uživaju u ljubavi i toplini porodičnog doma, kojeg su uporedo sa ocem izgubile za samo nekoliko minuta. Da li ćemo ikad biti ponovo zajedno, da li će ikad Edo kotrljajući lubenicu ispred sebe i držeći za ruke svoje mezimice dolaziti našoj kući niz blagu padinu obraslu rosnom travom i raznovrsnim cvijećem, koju bi već naredni dan pokosio?! Zvao bi me izdaleka, moje sestre, govoreći da nam šalje «lubenicu pješke». A on bi se kotrljala kroz visoku travu ka našoj kući…
Đedo i Nena su pali u duboku depresiju, brigu i očaj. Đedo se udaljava od kuće sjedeći ispod trešnje, pušeći i gledajući negdje ispred sebe. Vjerovatno mu život postaje beznačajan i prazan. Tetka Džemila je već imala gdje da se smjesti. Imali su porodičnu kuću u selu Ribioc, u kojoj se već nalazila jedna porodica iz Živaljevića. Dolaskom muhadžira iz Živaljevića, u maju mjesecu, tetkov brat Abid Vatreš je otvorio i ustupio praznu kuću brata Mehmedalije porodici iz Živaljevića.
Tetak i tetka rekoše da će za početak podijeliti kuću sa izbjeglicama iz Živaljevića, da im neće smetati i da se osjećaju prijatno pri tome. I sami su već spoznali šta je biti muhadžir i bez svega što su imali i što je ostalo u Rogatici gdje su živjeli godinama. Tetki smo dali jednu kravu, nešto hrane, odjeće i obuće što će im dobro doći u samom početku. Za dalje niko ne zna, hrane je sve manje kod svakog mještanina, a za izbjeglice da i ne govorim. Poznato je dosta slučajeva da i neki mještani odlaze zajedno sa izbjeglim u njihova okupirana sela, pomažući im u iznošenju da bi dobili dio. Veliko je to izlaganje riziku, ali sigurno oni znaju koliko je to neminovno, pa tako i moraju. Mnogo je još neotkrivenih minskih polja. Četnici postavljaju nova. Njihovi čvrsti položaji su danonoćno pod strogom kontrolom, ali ipak ljudi prolaze, iznose hranu koju su nekad zakopali, doduše to rade noću. Nužda zakon mjenja, kako to definišu stariji. Pored svih ovih zbivanja, prinuđeni smo da radimo i na njivi. Ovih dana se aktivno počela kositi trava. Uporedo se obavljaju odbrambeni zadaci, prihvat izbjeglica, a sve u neizvjesnosti šta će se desiti u sutrašnjem danu, a ne mjesecu.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #16745

Izbjeglice, smrti, granate…
Četvrtak, 9. juli 1992. god.

Prethodna tri dana bili smo zaokupljeni zbrinjavanjem novih izbjeglica, koje nikako da prestanu dolaziti. Sva sreća da su borbene aktivnosti utihnule, osim granatiranja, što omogućava sigurniji prolazak izbjeglima. Jučer je ranjen i Dževad Salić u Pripečku. Neki kažu od snajpera sa Stolovaša, neki pak kažu od granate, nije ni bitno kako, ali čovjek je ranjen i to je najgore, a okolnosti ne mogu biti bitne. Načinju nas ipak pomalo, još uvijek. Dani i dani su prolazili u našem iščekivanju da se pojavi amidža Edhem sa svojima, da bi ovih dana naše nade bile skrhane nimalo dobrom viješću. Amidža je razdvojen od porodice, lišen slobode, zarobljen, bez razloga odveden u nepoznato, sa još dvadesetak ljudi. Identitet počinioca tog kriminalnog akta nam je još nepoznat osim da je na čelu tih divljaka bio vojvoda Rajko Kušić, koji je bio dobar drug i prijatelj amidži Edhemu. Informaciju nam je donijela isto tako dugo očekivana tetka Džemila, koja je sa svojim mužem Mehmedalijom Vatrešom, sinom Edinom i svekrvom Krivačkom, 6. jula došla istim putem kao i grupa Emina Agića, koji su došli dan ranije. Dan poslije, istim putem uz Drinu, došla je neka nova grupa čiji sastav ne znam.
Potresni su to detalji iz njihovih nemilih dana u kojima su spašavali glave na razne načine. Posebno je čudno kako je Edin cijelim putem nosio svoju bolesnu nenu Krivačku, staru oko sedamdest godina, dok su normalno sposobni i bez sličnog tereta jedva sačuvali glave na nimalo lahkom putu spasa. Prolazili su i kroz minska polja koja je Edin razminirao. Bio je vodič puta i onaj koji je smirivao i usmjeravao prisutne stradalnike. Gladan i žedan sa nenom na leđima. Dragi Allah će upisati njegove zasluge, sigurno u najboljem smislu i nagraditi ga za svoju požrtvovanost u spašavanju bolesne i skoro nepokretne starice koja je ipak željela živjeti bar još koji dan. Početak njihovog izbjegličkog puta je u principu isti kao i kod ostalih, osim različitih saznanja o situaciji oko Rogatice. Njihovo interesovanje o sudbini amidže Edhema, urodilo je gorkim plodom, većom brigom i gorom neizvjesnošću. Raspitujući se kod izbjeglih Rogatičana o amidži Edhemu, tetka Džemila je saznala da su skoro svi iz naselja Oplošće odvedeni.
Izbjegli Rogatičani koji su našli utočište u selima Dub, Kozići, Pokrivenik, Šljivno, Lubardići, Džankići… (istočni dio općine Rogatica), svjedočili su o katastrofi koja se desila u prvoj polovini juna. Rijetki koji su preživili stradanja u komšilucima, kazivali su tetki Džemili neke detalje stradanja. Način na koji je odveden amidža Edhem, kao i okolnosti, ukazuju na naivno vjerovanje Srbima. Svi koji su pohvatani zajedno sa Edhemom, trebali su biti obaviješteni noć prije 19. juna 1992. godine da će uslijediti četnička akcija. Neki Srbin je valjda rekao Abidu Podžiću (Žepljak), koji je živio u istom naselju, da se svi preko noći udalje odatle, inače će sutradan biti kasno. Abid je iste noći pokupio svoje stvari i otišao ne rekavši nikome ni riječi. Naredni dan, 19. juna, Srbi su upali u naselja Rudo, Oplošće, Holuč, Gračanica, Biljino Polje, porobili i pobili desetine i desetine muslimanskog življa. Tetki je to pričao neki čovjek kojeg ona nije poznavala, a u jadu i čemeru ne može se sjetiti imena. Isti je preživio pobjegavši iz zlikovačkih ruku.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Nogometna Premijer liga BiH #16736

Sve mi ovo nesto smrdi do nebesa,trebalo bi ispitati one koji su
bili ocevidci ovog nemilog dogadjaja,
Cini mi se da se nasao neko ko ce iskupiti policiju u Hnk,a zauzvrat biti prebacen u Hrvatsku gdje ce biti bezbjedan.

Kada se situacija malo stisa ponovo ce dolaziti u HZ Herceg Bosnu isto kao sto dolaze i osudzenici iz te d…ve???koja postoji isto kao i RS,ima sve svoje institucije,a bosnjama se mazu oci da imaju naku drzavu(nekakav savez) koja ninasto ne lici nego na satiru Jazavac pred sudom.

Umjesto da se pocne sa razmisljanjem kako vec jednom donijeti zakon o sportu i iskljuciti domacina iz premijer lige pa bi i njihovi navijaci i policija ubuduce razmisljali hoceli gostujuce navijace kamenovati,kao sto su to ovog puta cinili.
Ostaje da vidimo sta ce Fifa uraditi,a policija se vec ogradila sa svojim dobrovoljcem,kojeg su istu noc pustili.MazaAllah,ne ponovilo se.

[Dedo]

in reply to: Ramazan #16722

[Dedo]

in reply to: Ramazan #16721

[Dedo]

in reply to: Ramazan #16720

[Dedo]

in reply to: Ramazan #16719

[Author]

Posts