[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #17926

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #17924

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #17923

Sad smo jedna cjelina sa Srebrenicom i sve će biti mnogo lakše. Koridor je probijen, ali smo svjesni da nemamo snage i uslova da ga konstantno držimo, odnosno obezbjeđujemo svakodnevno. Srbi su se povukli do nekih Gunjaka, blizu Podravanja, odakle i dalje gađaju svako vozilo koje pođe prema Žepi ili Srebrenici, ali bez obzira na to, sada se lakše i sigurnije može proći pješke ili sa konjima.
U Srebrenicu sam otišao ranim sabahom, 3. oktobra, sa rođacima Arifom i Hamćom, koji su imali prijeku obavezu da odu tamo. Pridružio sam im se i riješio da i ja kupim nešto brašna, kojeg nam je bilo skoro nestalo. Moji su bili protiv toga, ali sam želio upoznati novu stranu života. Đedo Salih mi je danima pripovijedao da je u Drugom svjetskom ratu išao po brašno čak u Zvornik. Iskren da budem, nisam mu tada vjerovao, a sada tek osjećam stid. Došlo je vrijeme da i ja odem preko pedeset kilometara u jednom pravcu, preko mnogih čuka i planina i uz životni rizik, da bih donio četrdeset kilograma kukuruza. Arif ima sestru Ajniju kojoj je muž ostao bez jedne noge. Ponio je nešto para (njemačkih maraka) da bi joj kupio žita, a i nešto za sebe. Hamćo je izbjeglica iz Godimilja i ima troje djece, ženu i staru majku, a nemaju hrane. Prije polaska u Srebrenicu raspitali smo se koje platežno sredstvo, osim novca, najbolje prolazi. Rekoše zlato i ekseri za potkivanje konja.
U Srebrenici je narod posjedovao mnogo konja i oni su služili kao glavno prevozno sredstvo, posebno sad u ratu. Saznali smo da se može kupiti jedan kilogram kukuruza za ”dva klina”. Bilo mi je smiješno, ali sam se uvjerio u istinitost informacije kroz nekoliko dana, kao i da je kilogram rezanog duhana 1.800 njemačkih maraka. Duhan donose iz Konjević Polja i nekih Šušnjara. Rijetko je ko imao da zamota dobrog duhana. Kod nas je bilo sađenja nekog duhana koji nazivaju krdžo i koji se nije mogao dočekati da sazrije, da požuti. Sušen je prinudno, zelen, na platama šporeta, smrvljen u prašinu i spržen u papirićima od novina punih olovnih slova. Crni dim zamotanih cigara se vihori ispred očiju, kao i naši životi u ovim crnim vremenima, ali je najvažnije da miriše na duhan!
Odnekud sam našao jednu kutiju u kojoj je bilo osamdeset klina za koje sam u naselju Kazani (Srebrenica), od nekih Cigana dobio četrdeset kilograma kukuruza. U Srebrenici smo proveli dva dana kod Arifove sestre i jučer 6. oktobra, oko podne krenuli nazad u Žepu. Put je bio više nego naporan. Jedva da smo putovali sat vremena, a počela je jaka jesenja kiša, koja nas je pratila sve do Žepe. Mojih četrdeset kilograma žita se, nakon nekoliko sati pješačenja, na kiši natopilo što je bilo znatno teže nositi. Put koji smo prevalili preko Podravanja mnogo je kraći nego preko planine Sušice, ali smo ipak utrošili preko petnaest sati pješačenja uz povremene odmore. Pred Podravanjem smo ipak sačekali noć da bi smo bezbjednije prošli.
Na pola puta preko Podravanja naišlo je neko vozilo iz pravca Srebrenice i tada je nastao haos. Sa naše desne strane, sa nekih Gunjaka, otvorena je jaka artiljerijska paljba praćena mitraljezima i pragama, tako da smo morali oko jedan sat provesti u zaklonu iza neke velike stijene. Ležali smo cijelo vrijeme u blatu i vodi do koljena. Nakon što su prestali pucati i granatirati, ustanovili smo da nisu pogodili vozilo koje se kretalo bez svjetala, te smo i mi nastavili put cestom do mjesta Stublić, koje smo smatrali bezbjednom teritorijom. Bilo je trenutaka kad sam razmišljao da prospem bar pola vreće kukuruza, jer je postajalo nemoguće držati toliki teret na leđima, oprezno hodati i uopće se kretati. Izdržali smo, donijeli tovare sva trojica, neogrebani prešli put i danas duboko razmišljam kako će se sljedeći put ići ako se bude moralo! Iako sam imao debelu kožnu jaknu na sebi, konopi koji su služili kao kaiševi ili uprtači na vreći, na ramenima su mi napravili živu ranu. Još me boli svaka kost i svaki mišić dok se jedva pomjeram pri ustajanju, a o hodanju i ne razmišljam bar do sutra.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #17886

Gladni civili koristili su daleko duži put, preko planine Sušice, zaobilazeći Podravanje. Željeli su samo da se domognu Srebrenice, da donesu brašna, ali Srbi nisu mogli da gledaju kako Muslimani mirno prolaze. Pravili su zasjede, ubijali i zarobljavali civile svakoga dana, ali taj put spasa niko nije mogao prekinuti ni zaustaviti. Tužno je i krajnje žalosno kad gladna djeca danima čekaju oca da im donese brašna, a ovaj se nikad ne pojavi. Djeca ostaju i dalje gladna, ne znajući što im oca nema, plačući za zalogajem koji žele. Mnogi već liče na gladne iz afričkih zemalja. Ne mogu da pričaju, nemaju snage da hodaju. Na sreću, ti jadi i patnje su prekinuti 24. septembra, uz pomoć nekoliko jedinica iz Žepe i Srebrenice, kada su naši borci upali u selo Podravanje. Bili su to zadnji atomi snage i energije.
U selu su zatekli cijelu armiju četnika. Tu su bila ukopana artiljerijska uporišta, raspoređen veliki broj oklopnih borbenih vozila itd. Srpske snage su pobjegle pred armijom gladnih, bosih i golih, ostavljajući sve sa sobom. Jaki su samo kad su brojniji, kad ih podupire cijela država, kad pucaju u zavezana čovjeka kojem ne smiju ni da gledaju u oči, kad pucaju u žene, starce i djecu. Ovoga puta nisu mogli ostati pred nekoliko stotina udruženih paćenika, pred čijim poklicima su pobjegli ostavljajući i dva tenka najnovije proizvodnje. Mnoga su žitna polja za samo nekoliko sati ostala prazna. Naoružana srpovima, kosama i noževima, armija gladnih civila obrijala je njive, puneći svoje vreće raznim plodovima. Srbi će to nazvati pljačkom, u to sam siguran, ali da nisu radili to što jesu, ne bi ih to pogodilo. Drže u blokadi već mjesecima narod Žepe i Srebrenice, pate nas i muče na razne načine, nazivaju se vojskom i armijom, a ne poštuju ženevske konvencije koje ih obavezuju da ubijaju civile i djecu. Narod se probio do Srebrenice.
Mnogima je proradilo već izgubljeno čulo okusa koje je bilo naviklo samo na travu i korijenje. Mnoga djeca sad ne vape za komadom hljeba, iako ne znaju da postoje slatkiši i razne đakonije koje uživaju mnoga djeca svijeta. Rodiše se pred najveće smaknuće. Mnoga djeca sigurno nikad neće dočekati da upoznaju bilo šta osim hljeba, krompira i mlijeka kojeg nema, i sve ga je manje. U Srebrenici je, kako sam vidio, malo bolje. Nije puno bolje, ali je bolje. Možda je i to samo privremeno, ali je spašeno na stotine osoba koje su bile na putu prema grobu. U ovoj operaciji prodora u Podravanje poginulo je mnogo naših, ali je znatno više ostalo živo, bar za sada i došlo bliže izvorima hrane i spasa.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #17885

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #17884

[Dedo]

in reply to: Tako to rade turci… Alija Izetbegovic #17845

Teva za ovaj odgovor na gore naznacenu temu skidam kapu.
Bez pisanja bez nervoze odgovor zasluzuje sve pohvale AFERIM:

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #17840

Donio sam hranu iz Srebrenice

Srijeda, 7. oktobar 1992. god.

Novi koridor preko Podravanja, koji će povezivati Žepu i Srebrenicu, probijen je kao što sam ranije napomenuo. I sam sam se uvjerio u to lično odlazeći u Srebrenicu. Bio je to više izazov nego potreba, nova avantura i iskustvo, jer želio sam se upoznati sa stanjem u Srebrenici. Nešto me povuklo da odem i vidim prostore koje je slavni Naser Orić sa Srebreničanima oslobodio. To je sada velika slobodna teritorija. Ljudi su se vratili svojim kućama iz kojih su bili protjerani. Oni kojima su kuće izgorjele sada grade nove i sve liči na dolazak lijepe slobode. Koridor preko Podravanja se morao probiti da bi Žepa izašla iz blokade spajajući se sa Srebrenicom. Duže od mjesec dana na stotine civila (uglavnom izbjeglica) tumaralo je po okolnim šumama Žepe. Gladni i izranjavani, pokušavali su sami sebi pomoći. Na desetine ih je izginulo u šumama surove planine Sušice, kojom su se probijali do Srebrenice, gdje je situacija sa hranom bila mnogo bolja. Ginula su i djeca.
Spominjao sam da je glad zakucala na mnoga vrata i samih Žepljaka, još u mjesecu maju, a prva žrtva koja je život položila u pokušaju donošenja hrane svojoj djeci iz Srebrenice je Kadrija Otajagić, koji je nekad u junu poginuo neposredno pored Podravanja. Tako je bilo i prošloga mjeseca, kada su stotine ljudi, bježeći pred višesedmičnom četničkom ofanzivom pokušale pronaći spas u susjednoj Srebrenici, domoći se hrane i spasiti nedužnu djecu. Svoje kosti mnogi su ostavili u pustoj Sušici. Podravanje je bilo omanje srpsko selo, koje su čuvali pripadnici jedinice Crvene beretke i neki dobrovoljci iz Srbije. Mnogo je bilo priča preživjelih svjedoka koji su opisivali koljače kako bez milosti napadaju kolone civila na putu prema Srebrenici i bez milosti ih ubijaju u brojnim zasjedama. Samo su oni nosili crvene beretke i zato im se i jedinica zvala tako Crvene beretke. Čuli smo da su došli iz Srbije. Prisustvo Srbijanaca u agresiji na naša mjesta nije novina, a i inače svima nam je jasno kao stoji iza ove agresije, rame uz rame sa bosanskim Srbima.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #17838

Nikad je ne započesmo, a nije se ni moglo pored svih ofanziva koje još spominjemo i drugim se nadamo.
Na jednom malom papiru pronađoh kako sam 18. septembra zabilježio da je Goražde u operaciji Krug oslobodilo cijelu teritoriju, a oslobođeno je oko 150 kvadratnih kilometara. Operaciju su izvele dvije drinske brigade: Četrdeset i treća i Trideset i peta, kontraofanzivom preko dva ratišta i to preko Hranjena i Oštrog, te preko Petibora, Trovrha i Tvičijaka. kontraofanziva je uslijedila četrdeset dana ranije, da bi 14. septembra bila prebačena na desnu obalu Drine, a 18. septembra Goražde konačno proglašeno slobodnim.
Dvadeset dana nisam bilježio ništa u dnevnik i evo danas natrpah sve na jedno mjesto dok su mi još sjećanja friška. Zapisah samo hronološki, jer svaki dan je bio za po jednu knjigu, koju ja ne bih umio napisati. Ne znam da li bi ko znao opisati sve te strahote iz kojih smo izašli kao pobjednici. Sadržaju te knjige ni njenom autoru, niko nikada ne bi ni povjerovao, osim ako čitalac nije i sam preživio sva ta čuda koja se eto, događaju! Pitam se kako ova zemlja drži na svojoj površini toliko zlo? Kako Bog ne kazni većim kaznama od same smrti sve one aveti koje žele da nas ubiju, ni krive ni dužne?
Prođe i septembar, utihnuše ofanzive. Počele su kiše i jesenje berbe, a granate tuku i dalje uklapajući se u sve sadržaje našega života, postavši sastavni dio svakodnevice. Počeli smo pribavljati drvenu građu za izgradnju manje kuće.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #17795

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #17794

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #17793

I naredna dva-tri dana su pokušavali, ali samo oprezno provjeravajući našu spremnost. Tog dana prodavnica Fadila Hajrića, na Brezovoj Ravni, pretvorena je u komandu, kuhinju i kasarnu. Tu se nalazimo još uvijek. Lijepo je vidjeti preko stotinu boraca kako ranom zorom polaze pojačati položaje, koje su noću osiguravali samo stražari jer smo bili svjesni da nikad ne možemo kontrolirati sva mjesta, zbog manjkavosti ljudstva uopće. Nikad se ne zna gdje će ujutro zatrebati pedeset ljudi, kako bi pojačalo liniju odbrane, te da li će možda prije mraka biti raspoređeni na sasvim drugoj strani ili drugom zadatku. Mnogi već naš sistem ratovanja nazivaju gerilskim. Logori gdje su smještene naše jedinice ponovo su oživjeli i u Cirkus Bajti, Jeliku i Ribiocu pored Brezove Ravni.
Dvadeset i prvog septembra naši izviđači otkrivaju novopostavljene položaje na Sjedaljci, iznad Brezove Ravni. Ja sam u tom trenutku sa drugom grupom na Bokšanici upao u četničku zasjedu i na sreću svi smo iz nje izašli živi. Dragi Allah nas je sačuvao, pa smo izašli bez ogrebotine na vrh Bokšanice. Bilo je očigledno da četnici nisu smjeli pustiti nas sasvim blizu, pa smo se našli u unakrsnoj, ali nasumičnoj vatri dva mitraljeza. Također, bilo je i drugih oružja, uključujući i tromblone. Brzo smo reagirali i razbili zasjedu iza koje smo kasnije našli mnogo krvavih zavoja i znakova ukazivanja pomoći njihovim ranjenim.
Sutradan, 22. septembra, naše jedinice su razbile novo četničko uporište na Sjedaljci. Njihov plan je bio da ovladaju tom kotom, te kotom Oglavak, koji se nalazi u neposrednoj blizini. Time bi stvorili preduvjete za dalje ofanzive, jer sa tih lokaliteta mogu da osmatraju i gađaju skoro cijelu Žepu. Na sreću, to im nije pošlo za rukom. Istoga dana od granate je poginuo Rasim Kulovac, na kućnom pragu Fehima Kulovca, komšije i rođaka. Rahmetli Rasim je bio pripadnik Oružanih snaga Žepe, od prvih dana. Svi mu želimo da uđe u džennetske odaje!
Dva dana poslije, 24. septembra, veliki zbjegovi gladnih mještana, ali i izbjeglica koje još od maja borave u Žepi, krenuli su u odlučujući proboj prema Srebrenici, da bi se dokopali hrane. Pravac probijanja civila, uz podršku jedinica iz Žepe i Srebrenice, bilo je srpsko selo Podravanje, koje je privremeno stavljeno pod našu kontrolu. Srebrenica je već odavno slobodna teritorija i nema problema sa glađu kao Žepa. Probijeni koridor prema Srebrenici drži se pod kontrolom. Dvadeset i petog septembra išao sam u selo Pripečak kod rodice Sabrije Karić, gdje su mi bile smještene majka i sestre od 16. septembra. Još uvijek spavamo vani pod improvizovanim šatorom zaštićenim od granata. Osjećamo se kao kod kuće, koje nažalost nemamo već duže od mjesec dana.
-Pravit ćemo kolibu!- bile su riječi Babe i Đede onog dana kad je kuća izgorjela.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #17785

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #17770

Ostadoše im tek procvjetale mladosti u Karadžićevim obećanjima i obmani, a ne u Žepi. Žepa je samo poligon gdje polažu svoju zakletvu, a krvlju i životima je plaćaju. Njihov problem. Svakim danom su imali po nekoliko desetina mrtvih i ranjenih, tako da su zaključili da ne mogu proći. Odustali su od Radave i Bature i preusmjerili se na drugi pravac prodora koji također nije uspio.
Nas pedesetak 16. septembra predvečer vratilo se na položaje u Vratar, Ribioc i Bokšanicu. Mrak smo dočekali na vrh Bokšanice. Do tada nismo ni znali da se jedan dio naših jedinica nije povukao sa Brezove Ravni. To je bila manja jedinica za koju smo saznali prije mraka i uspostavili kontakt s njima. Nikom nije bilo jasno da četnici nisu ušli na terene koje niko nije kontrolisao preko dvadeset sati. Vjerovatno nisu znali šta se dešava unutar Žepe, pa su jedva dočekali predah pred ofanzivu koja je krenula samo dan kasnije. Od 13. septembra kad su valjda osjetili da ne mogu proći na Radavi i 15. septembra kada su odustali od Radave i Bature, udružili su se sa drugim četničkim jedinicama i svoje pojačane napade usmjerili na sela Stoborane, Gođenje, Laze, Vrtače, Borovac i Ljubomišlje. Spalili su cijelo selo Borovac, Vrtače, Laze i Ljubomišlje, gdje su zaustavljeni. Taj dio je pao u brzoj akciji u koju su četnici krenuli kada su primijetili da smo se povukli u sred borbi za Gođenje i druga sela. Te večeri, 16. septembra, četnici su bili već ušli pred selo Ljubomišlje, manje od pet kilometara do centra Žepe. Obaviješteni smo svi u Vrataru da moramo priteći u pomoć, jer primijećeno je da usmjeravaju napad i drugim pravcem, sa Laza preko Gusinca prema Brezovoj Ravni.
Šesnaestog septembra avioni su posljednji put u ovom mjesecu djelovali po Žepi i tom prilikom usmrtili su Mirsada i Rahimu Kapetanović, te Selmana Kulovca u samom centru Žepe. Proteklih dana naši su postavili protiv-avionske rakete na Zlovrhu gdje i dežuraju. Rakete su zaplijenjene u vojnoj bazi Žepe kod Han-Pijeska, u prošlom mjesecu. Jednu od tih raketa naši su uspjeli opaliti na četnike (pješadiju) u borbama na Baturi i Radavi, što im je zadalo veliki strah i gubitke. Od kada su postavili rakete na Zlovrhu, avioni ne nadlijeću Žepu. Vjerovatno otkrivaju rakete i neće da rizikuju, a već znaju da ih imamo.
Sedamnaestog septembra ’92. našli smo se na ispomoći na Gusincu, gdje su četnici pokušali livadama i frontalno proći na Brezovu Ravan. Istovremeno se desio jak otpor naših u selu Ljubomišlje, odakle su četnici potisnuti prema Lazama, ali se nije uspjelo spasiti cijelo selo od četničkih baklji. Tokom cijelog dana vođene su odlučujuće borbe za Gusinac, koje su stale nastupanjem mraka, kad im se bilo najlakše povući do Laza. Nama je u prijepodnevnim satima stiglo jako pojačanje i tako se zaustavio četnički napad. Na našoj strani nije bilo poginulih, dok smo imali nekoliko lakše ranjenih. Srbi su imali jedan tenk onesposobljen našom zoljom, koji su uspjeli izvući i vjerovatno su imali gubitaka jer su naišli na već spremnu i jaku odbranu.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #17766

[Author]

Posts