[Dedo]

in reply to: Zdravlje:najvece bogatstvo o kome se malo brine. #29973

Objavio/la lillium u 12:28, 0 komentar(a), print, #

24.04.2010.
e-mail: orbit-žvake

Naučnici su istraživali sastojke “Orbit” žvakaćih guma. Među sastojcima su pronašli i jedan SMRTONOSAN sastojak. Taj sastojak se zove ASPARTAM (O tom sastojku više pogledajte na Google-u). Ovo nije nikakva izmišljotina, ako ne vjerujete pogledajte sastojke na pakovanju “Orbit” žvaka. Dovoljno je da znate da ASPARTAM izaziva TUMOR na mozgu i teško izlječiv oblik RAKA. MOLIM, PROSLIJEDITE OVU INFORMACIJU SVIM SVOJIM PRIJATELJIMA, jer je opasnost velika!!!

[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #29889

Bosna Cuvar novca Islamskih zemalja:
Danko Plevnik misli drugačije.Cuvar novca islamskih zemalja S onu stranu stereotipa, ovaj vrsni analitičar geopolitičke zbilje suvremenog svijeta, doktor informacijskih znanosti i novinar godine u susjednoj Hrvatskoj, jedan od najprestižnijih hrvatskih kolumnista, govori za Dane. O Bosni u vrtlogu svjetskih povijesnih silnica, o ograničenjima dejtonskog protektorata, o jadnoj Evropi koja gubi bitku sa američkim vojnoindustrijskim lobijem, o velikoj šansi koja se pruža Bosni ako počne planirati svoj razvoj, o terorizmu i antimuslimanstvu nakon 11. septembra, uvjerljivo i lucidno, sa osjećajem za poteškoće bosanskog Danas, sa jednom od najboljih karlovačkih investicija razgovor je vodio naš urednik

——————————————————————————–

DANI: Gospodine Plevnik, ima li Bosna ikakav “globalni smisao”, ili sam ja u strašnoj, provincijalnoj zabludi sa ovim pitanjem?

PLEVNIK: Globalni smisao Bosne je proizašao iz njene krize, posebice krize identiteta. Raspadom Jugoslavije u prvi mah su izbile tendencije stvaranja nacionalnih država, tako da za jednu multinacionalnu državu, kao što je Bosna, izgleda nije bilo ni vremena ni prostora. Bosna je kao jedan povijesni presedan, u smislu održavanja multinacionalnog društva, postala karta preko koje su evropske sile htjele dokazati da ta multietnička paradigma više povijesno ne funkcionira. S druge strane, Amerika je igrala na kartu Bosne, pravdajući Bosnom svoju viziju demokracije i nacionalne države kao mješavine nacija i kultura.

DANI: U pripremi ovog razgovora kazali ste kako je prirodno da svaka zemlja želi što prije izaći iz protektoratskog doba. Mislite li da je i za ovakvu konfuznu državnu zajednicu kao što je BiH to najbolje rješenje?

PLEVNIK: Moramo pronaći snage koje žele bolje. Morate znati da je crna trgovina izvanredno egzistirala i u srušenom Beirutu i u razrušenom Sarajevu, pa valja biti svjestan da bi nekim snagama u Bosni odgovaralo da protektorat bude još najmanje 100 godina. Vjerovatno bi to odgovaralo i nekima iz međunarodne zajednice, naročito onima sa dobrom sinekurom i zaradom u Bosni. Međutim, glavni investitori u međunarodnoj zajednici, budući da se otvaraju nova krizna žarišta, kao Afganistan, jednostavno žele što prije da Bosna prohoda i da se ne mora voditi za ruku. Ali, najveći problem je ta dihotomija između RS-a i FBiH, između njihovih vrijednosnih sustava, što jeste jedna od ključnih kočnica da se, recimo, brže rješava hipoteka protektorata koja je upravo i stvorena radi te dihotomije. Prema tome, predstavnici međunarodne zajednice bi trebali sjesti sa svim političkim snagama u Bosni i jednostavno iznijeti karte na sto: da vidimo, da li vi iz RS-a stvarno mislite da ćete za 10-12 ili ne znam koliko godina, otići iz Bosne? Međunarodna zajednica mora odmah reći da to ne dolazi u obzir, a zatim takve i slične zahtjeve sankcionirati ukidanjem svih zajmova RS-u dok se ne opamete. Sa druge strane, trebalo bi onda pozitivno nagrađivati Federaciju BiH da sa jednim bržim gospodarskim, socijalnim i političkim razvojem pokaže razliku prisustva međunarodne zajednice u nekom dijelu Bosne koji želi napredak i odnos prema nekom dijelu Bosne koji želi biti trojanski konj neke druge države. To, naravno, nalaže dalji ostanak SFOR-a i svih modaliteta međunarodne zajednice, ali, opet kažem, ako imate stalno štake, bolesne noge neće nikada prohodati. Štake se moraju baciti.

DANI: Ako isključimo vanjski faktor kao faktor uvjetne integracije BiH, da li ova nova BiH proizvedena Daytonom sa stanovišta unutrašnjih snaga može da se razvija a da više nema nikakve povijesne veze sa onom BiH?

PLEVNIK: Teško je prerezati povijest. Ona živi u sjećanju, u odnosima, u tradiciji i običajima. Kad gledate Bosnu, ona se administrativno kroz povijest dijelila na masu različitih načina, ali ja mislim da je jedan duh Bosne preživljavao i opstojao, čak i sada opstaje. Najbitnije je da se stvara jedna filozofija ukidanja srbokracije u RS-u, jer vidite kroz povijest da je Bosna bila podijeljena i banovinama, pa su mislili to je vječno, međutim, vrijeme sve nosi. Ali uz vrijeme, kao objektivan faktor, mora biti i jedna značajna strateška aktivnost domaćih aktera…

DANI: Koju, nažalost, BiH nema. Gospodine Plevnik, zalažete se za ukidanje srbokracije u RS-u. Mislite li da je ona, kao proizvod dejtonske Bosne, primarno rezultat regionalnih hegemonija ili je dominantan ulog u kreaciji srbokracije i RS-a ulog velikih sila, prije svega SAD-a?

PLEVNIK: Pa ja mislim da se tu dogodila jedna interakcija. Regionalni hegemoni su kreirali jednu konfliktnu situaciju koja je onda provocirala miješanje globalnog hegemona (SAD-a, op. a.) na način da on stvara pravdu čineći nepravdu. Međutim, kada se zna da je jedan od značajnih konceptualnih backgrounda u Clintonovoj administraciji bila knjiga Balkanski duhovi Roberta Kaplana, koji je od gospođe Rebecce West (Crno jagnje i sivi soko, op.a.) pozajmio sve moguće stereotipe i predrasude, onda je ovaj dejtonski ishod na neki način bolje nego što se moglo očekivati, jer ne trebate smetnuti s uma jednu temeljnu američku ignoranciju pa i temeljno neznanje o ovome dijelu svijeta. S druge strane, kad gledate Miloševićevu ratnu revoluciju, vidite da je on intervencijom u Sloveniji uveo međunarodnu zajednicu u rješavanje konflikata i maksimalno je, da bi proizveo krizu, koristio ideju rata.

DANI: Pojasnite?

PLEVNIK: Ideja rata uvedena je u Sloveniji, sukobom koji je trajao sedam dana. U Hrvatskoj je uvedena ideja rata i etničkog čišćenja kao jedan od načina za rješavanje problema, a problem je bio 12% hrvatskih Srba koji su željeli nemoguće – kompaktnu srpsku državu. U BiH je, pored rata, uvedena ideja striktne podjele, jer je međunarodna zajednica nasjela na te priče da su Srbi katastarski vlasnici 64% zemlje. Sva silina ratnog razaranja, uz podršku nekih evropskih sila, sokolila je Miloševića. Sjetite se samo one Perryjeve (ministar odbrane u Clintonovoj administraciji) izjave kad je rekao, dok su Srbi držali 70 posto Bosne, “evo, Srbi su pobjednici u ovom ratu, mi tu više nemamo šta razgovarati”. Međutim, ja smatram da je Americi odgovaralo to nesnalaženje EU, ta jedna ponovna revitalizacija geopolitičke konkurencije u Evropi, između Engleske, Francuske i Njemačke. Iz tog geopolitičkog vakuuma je tu i tamo izlazila Rusija, ali više za svoje potrebe, cjenkajući se oko nekih koncesija, na strani Srbije.

DANI: Vi upravo u svojoj knjizi Novi Nato ili stara geopolitika potencirate tu konfuziju eurosistema koja je bila vidljiva tokom posljednjih jugoslavenskih ratova, bila je vidljiva i u ovome postratnom periodu, a rekao bih da nakon 11.9. 2001. podanička funkcija Evrope spram SAD-a još više raste. Kako to komentarišete?

PLEVNIK: To je točna konstatacija. Vi morate znati da se Amerika pretvarala u globalnog hegemona i u hipersilu kroz ratove: Prvi svjetski rat, Drugi svjetski rat, hladni rat, plus rješavanje ekonomske krize 30-ih godina. Međutim, ti ratovi su imali ograničen vijek trajanja, a ovaj treći svjetski rat koji je započeo 11.9. i koji se naziva antiteroristički rat, ako ste primijetili njegovu bitnu karakteristiku, nema ograničen vijek trajanja.

DANI: Zašto?

PLEVNIK: Amerika zna – ako odustane od geopolitike, da onda ona gubi osnovnu prednost globalne sile. Pritiskom na Evropu, kroz NATO, sadašnja Amerika želi da se modernizira vojna industrija, da se proračunski povećaju izdvajanja za vojsku, da se faktički države utrkuju u naoružanju… Clinton je uveo u Ameriku jedno geoekonomsko razdoblje koje je predstavljalo prirodan razvoj čovječanstva i globalne ekonomije, a sada je Bush kao eksponent industrije rata i vojnih lobija, u geopolitičke prostore i vrijednosni sustav svijeta vratio Ameriku i to tako da se Evropska unija uopće nije snašla. A ne može se ni snaći jer njenu gospodarsku snagu ne prati geopolitička struktura. Taj podanički odnos Evrope je, dakle, logična posljedica. I kad smo već kod bosanskohercegovačkog protektorata, sjetio sam se 1999. i bečke proslave desetogodišnjice sloma komunizma i pada Berlinskog zida. Bio sam na toj proslavi na kojoj je Zbigniew Brzezinski pred mnogim evropskim zvaničnicima kazao da je EU američki protektorat napravljen geoekonomskim sredstvima SAD-a kroz Marshallov plan, kroz politički nadzor i vojni nadzor NATO-a… Zaključak je jednostavan: Evropa, koja je samo jedan slobodniji protektorat SAD-a, od Bosne nije mogla ništa napraviti, niti je mogla pomoći Bosni.

DANI: Evropa uživa u svojim fiksacijama i rekao bih da potcjenjuje moć i snagu vojnoindustrijskog kompleksa SAD-a?

PLEVNIK: Može se govoriti da je EU protupovijesna ideja, jer Evropa je primarno kontinent nacionalizama. Američka federacija je nastala prirodnim putem, dočim pokušaj da se od evropskih nacionalnih država napravi jedna nadnacionalna federacija teško ide, jer mi smo Evropljani u srži nacionalisti, mi imamo nacionalističku povijest. To se jednostavno ne može preko noći izbrisati, nama povijest nešto znači, a Amerikancima zgrada od 100 godina ne znači ništa, oni će je minirati i napravit će još stariju ako treba. Etničke i nacionalne samoidentifikacije su problem Evrope. Svaka zemlja se bavi svojim nacionalizmom i kontranacionalizmom, pa se tako npr. Hrvati bave svojim i srpskim nacionalizmom. S druge strane, u Evropi imate jednu strašnu tradiciju socijalnih gibanja, što u Americi nikada nije bilo, tako da je Evropa puno kompliciranija. Evropljani su kompleksniji ljudi od Amerikanaca koji su proizvod, recimo, tih masovnih medija i dolar filozofije.

DANI: Pa da li uopće vjerujete u ideju Evrope? Je li Evropa uopće moguća?

PLEVNIK: Ja vjerujem da jeste. Evropa, koja je krenula naprijed i koja je sada na jednim šinama svoga razvoja, mora ići ka sjedinjenim evropskim državama ili će otići na neki slijepi karambol. To je naročito važno sada, u doba globalizma, jer, pazite, Evropa se nije homogenizirala samo oko eura, radi jedne unutarnje evropske trgovine, nego i da bi se legitimirala kao globalni subjekt u dobu globalizacije.

DANI: Erazmo Roterdamski, koji je u zapadnoj povijesti markiran kao pacifista, jednom je prilikom kazao kako je rat toliko okrutan da više pristaje divljim životinjama nego ljudima. Ali, dodao je Erazmo jedan amandman: ako se ne vodi protiv Turaka! Prepoznajete li danas, naročito nakon 11. septembra, taj antimuslimanski civilizacijski obrazac na Zapadu?

PLEVNIK: Htio bih najprije ispričati jedan događaj koji možda baca drugo svjetlo na ovo što ste vi sada rekli. Baš u tom tjednu, tjednu jedanaestog septembra, ja sam u Hrvatskom narodnom kazalištu gledao prvu bosansku operu Hasanaginica, koja je većinu gledatelja beskrajno dirnula. To nešto govori. Isto tako, mislim da je u hrvatskom tisku bilo razumijevanja za te događaje jer nije bilo nikakvog antimuslimanskog ili antibosanskog raspoloženja. Ljudi su jednostavno shvatili da se događa nešto povijesno što jednostavno ne mogu razumjeti niti im može jedna generalizacija animoziteta u tome pomoći. Ja mislim da su te projekcije mržnje na neprijatelja, na muslimane ili na islam kao vjeru, da je, na neki način, i između ostalog, to jednostavno produkt izbjegavanja Zapada da se suoči sa krizom svoga razvoja, sa krizom kapitalizma, sa krizom vlastitih društava, tako da, ako imate problema u svojoj kući, onda će svađu unutar kuće zaustaviti eksplozija pred kućom ili nešto drugo, čime ćete vi odvratiti pozornost sa svojih neriješenih problema.

DANI: Ali činjenica je da muslimanska populacija koja živi u zapadnim zemljama primjećuje određenu, ne uvijek naglašenu i očitu promjenu odnosa prema njima. Naravno, nagore.

PLEVNIK: Da. To su osjetili i Židovi diljem Evrope jer su Evropljani stali na stranu Palestinaca. To su tekuće generalizacije koje su više nekog medijskog karaktera nego nekog stvarnog. Taj animozitet prema muslimanima diljem Evrope nema veze sa 11. septembrom, jer vi morate znati da se u Francuskoj ta jedna tenzija prema muslimanima izvodila iz sasvim drugih razloga, kao što su prenapučenost stanovništva i ilegalni ulazak u zemlju. A 11. 9. bio je samo jedan američki diktat, pretvoren u Bushovu doktrinu – ko nije s nama, taj je protiv nas! Vi vidite u kojoj je mjeri EU protektorat, samim tim što slijepo slijedi sve ono što diktira protektor.

DANI: A protektor diktira i gluposti?

PLEVNIK: Morate znati da je Bush kao lider jedan veliki ignorant. On manje razumije međunarodne odnose čak i od Reagana, i njih dvojica su imali najviše lapsusa u povijesti svih američkih predsjednika. Razumijem da Bush nije znao razliku između Bošnjaka, Srba i Hrvata, ali, recimo, najjači lobi u Americi je grčki lobi, a on nije čuo za Grke, već kaže da su to Grici. Elementarne stvari on ne zna i samo je produžetak vladavine svog oca, koji preko njega završava svoje poslove. Čitava kadrovska struktura staroga Busha drži ključna mjesta u novoj administraciji pa tu nema ni pozitivne konkurencije između različitih agencija i think-tankova, jer takva konkurencija stvara jednu klimu traženja boljih opcija. Inače, u prijašnjim američkim administracijama međuagencijska suradnja je bila puno bolja i ta razmjena ideja je ustvari vukla naprijed. To je, recimo, nešto što nedostaje u našim državama, što jednostavno nemamo taj način mišljenja koji bi ukidao monopole, pa da npr. MVP nema monopol na najbolje vanjskopolitičke ideje vezane za BiH, već da vanjska politika bude tržište različitih ideja i da se stvara klima za pojavljivanje boljih rješenja na tom važnom tržištu, tržištu ideja.

DANI: I Vi ste ponudili jednu zanimljivu ideju za Bosnu i Hercegovinu predlažući da se Bosna financijalizira, odnosno da postane čuvar novca iz islamskih zemalja. Šta pod tim podrazumijevate?

“Sada su granice sačuvane, više nema potrebe za svrstavanjem, jer Hrvatska je otišla, Srbija je otišla. Bosna sada treba sigurnost tražiti, ne u korelaciji prema susjedima, nego u odnosu prema svojoj unutarbosanskoj konfiguraciji”

PLEVNIK: Ja sam taj pojam uveo kao opoziciju pojmu finlandizacija. O čemu se radi? Kao što je Finska igrala na kartu – nećemo biti protiv Rusije, ali nećemo biti ni za Zapad, ostat ćemo kao neutralni, i na tu su kartu i igrali, Bosna je otprilike u zadnjih 100 godina također igrala na sličnu kartu: dakle, nećemo ni uz Hrvatsku, ni uz Zapad, nećemo ni na Istok, hoćemo nešto između. Ta politika je odgovarala samo da bi se sačuvale granice Bosne. Sada su granice sačuvane, više nema potrebe za svrstavanjem, jer Hrvatska je otišla, Srbija je otišla. Bosna sada treba sigurnost tražiti ne u korelaciji prema susjedima, nego u odnosu prema svojoj unutarbosanskoj konfiguraciji. Znate, vi ipak imate ideal jedne Švicarske kao multinacionalne kompozitne države. I Švicarska je bila poput Bosne brdovita zemlja u kojoj je stalno padao snijeg, gdje su se radili ti satovi i ništa drugo, međutim, svojom sigurnošću i svojim pravnim i financijskim sustavom i svojom pozicijom ona je privukla kapital Zapada. Na neki način, Bosna bi kroz razvoj svoju stabilnost i sigurnost trebala privlačiti kapital islamskih, arapskih i drugih zemalja. Naravno, pretpostavka za to je da školuje kadrove, da, jednostavno, daje komparativne uvjete za razvoj bankarstva koje, recimo, neće nuditi EU i susjedne države. Ili, da daje bolje uvjete za oplođavanje kapitala ili za njegovo čuvanje. Vi znate šta jedan monetarni sustav u trenu može da vam napravi, to je jedan karusel kapitalizam koji začas jednu naciju može ostaviti bez monete, bez svoje ušteđevine, bez svega… Ako vi ponudite garancije da će se sredstva sačuvati uz manju kamatu i sigurnije u Bosni nego u nekom drugom investicijskom sistemu, gdje će preko noći nestati određeni fondovi, iako se možda novac brže oplođuje, možete profitirati.

DANI: Možemo kazati da ciljate na paralelu – ono što je švicarski bankarski sustav za Zapad da Bosna bude za islamske zemlje?

PLEVNIK: Točno. Pretpostavke za to su jedno veliko znanje, poslovnost, diskrecija, stabilnost sustava i prava, jer u čitavoj regiji banke su se rušile po jednom domino sistemu. I u Hrvatskoj i u Srbiji je došlo do velikih prevara, nepovjerenja građana prema lokalnim bankama… Pa gdje ćete onda dobiti povjerenje nekih drugih građana, drugih zemalja, kompanija? Pokušajte izvući zaključak za sebe. Ali, strategija se pravi za budućnost. I ono što nama Evropljanima nedostaje to je upravo ta istočnjačka mudrost, jer naši su mentaliteti teritorijalistički i mi ne možemo shvatiti prednost temporalnih strategija. Šta, recimo, ima jedna Kina? Kada je Chu En Lai rekao 50-ih godina da će Kina prestići za 50 godina Britaniju, to niko nije vjerovao i smijali su se. A šta je 50 godina u jednoj razvojnoj zemlji sa tradicijom od 5.000 godina? Nije ništa, ali Kina je dokazala nakon 50 godina ispravnost svoje poslovne filozofije. Imala je strategiju razvoja. Vi jednostavno sada morate nešto ulagati da biste za 10-50 godina dobili rezultate.

DANI: Vaša ideja o čuvanju islamskog novca je teorijski uvjerljiva, ali nakon 11. septembra proizveden je, bilo svjesno ili slučajno, jedan iracionalni animozitet spram arapskog svijeta, što je realna kočnica, za, kako kažete, financijalizaciju Bosne?

PLEVNIK: Ja mislim da je to jedna privremena moda. Morate se sjetiti koliko smo mrzili te Nijemce, i, kad su došli ’53. godine, niko ih u Evropi nije htio gledati, nisu smjeli do ’60. ili ’70. ni u Francusku ni u Holandiju. Drugo, došli su odmah tu na Jadran i u Bosnu i drugdje, i ljudi su ih primali i profitirali. Ali, ipak smatram da problem islamskih zemalja nije ni u Bosni, ni u Hrvatskoj, ni u Evropi. Mi njima ne možemo pomoći u smislu njihove nužnosti za unutarnjim reformama. Ne bih rekao da je njihov problem vjerski integrizam. Prije će biti razvojni integrizam koji ih koči. Oni ispred sebe imaju toliko posla koga oni jednostavno otklanjaju svojim bogatstvom, ali to nije rješenje. Tamo je žena, po mom mišljenju, potpuno neiskorištena. Ja sam sad došao iz Švedske, tamo žensko pitanje uopće više nije pitanje jer to je toliko već leglo, tolika je ta ravnopravnost da je to uopće glupost i pitati. Države u kojima je žena emancipirana, kao što su skandinavske zemlje, a i SAD, u punoj mjeri koriste svoje kapacitete, i zato su se toliko i razvile. Ne može islamski svijet bez 50 posto i više svojih stanovnika dostići bolji standard i bolji život! Jednostavno, to nema veze sa vjerskim ili sa društvenim tradicijama. One su nastale u jednom drugom dobu i ne može se građanin Saudijske Arabije koristiti ventilatorima, automobilima, e-mailom a odnositi se prema ženi na isti način kao u doba kad svega toga nije bilo. To je problem i za naše zemlje na neki način. Tehničke i tehnološke stvari se brzo usvajaju: evo, ja znam Bosnu kad je bila razrušena do temelja, a gledajte sada, svaka kuća ima satelitsku antenu, svaki stanovnik mobitel; znači, tehnologija se brzo stiže, ali da bi Bosna dobila jednu moralnu i razvojnu stabilnost kao Švedska, treba više zrelosti i više vremena da prođe. Međutim, ako se ništa na tome ne radi, neće ništa doći. Prema tome, islamske zemlje, po mom mišljenju, trebaju same da rade na promjeni svoga imidža. One imaju pravo na svoj nacionalizam, imaju pravo na svoj način života, na svoj razvoj, ali moraju korespondirati sa vremenom ako hoće sebi dobro i svojim građanima. Na isti način kao što je to uradio i Japan: odustao od zatvorenosti, otvorio se, i, evo, postao vodeća ekonomska sila.

DANI: Kako vidite razvoj odnosa BiH – Hrvatska – Srbija i prijeti li mogućnost da osovina Beograd – Zagreb naprosto isključi Sarajevo iz regionalnih politika?

PLEVNIK: Ja ću vam dati najsvježiji primjer. Od 21. do 23. lipnja imali smo u Splitu prvi sastanak novinara Hrvatske i Srbije. Razgovaralo se na temu: Uloga medija u normalizaciji odnosa Hrvatske i SRJ. Jedan od eksplicitnih zaključaka je bio da se odnosi između Zagreba i Beograda ne mogu normalizirati bez da se uključi i Sarajevo. Prema tome, vidite da je zaključeno nešto što uopće nije bilo traženo. To samo pokazuje koliko smo mi međuovisni. Jednostavno, u svijetu globalne međuovisnosti, najprirodnija je ta regionalna međuovisnost.

[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #29862

Vijesti » Teme » Dvije decenije od tajnih razgovora u Karađorđevu: Neupitno je da su Milošević i Tuđman dijelili Bosnu!Autor Faruk VELE 2011-03-26 13:35:00

Milošević i Tuđman: Dva i po sata razgovarali u Karađorđevu BiH će se, prije ili kasnije, raspasti, tvrdi Šarinić • Tuđman je želio granice Banovine Hrvatske iz 1939. godine • Milošević govorio Tuđmanu da uzme Cazin, Kladušu i Bihać, jer njemu ne treba “hrvatska Turska” • Duh Karađorđeva i dalje živi, smatra Duraković

Ideja o konačnoj podjeli Bosne dobila je zvaničan pečat na današnji dan prije tačno 20 godina, kada su na tajnom sastanku u Titovom lovištu Karađorđevo predsjednici Srbije i Hrvatske, danas pokojnici Slobodan Milošević i Franjo Tuđman, dogovorili da joj za svagda zabiju glogov kolac u srce. Karađorđevo je zato, nesumnjivo, paradigma stalnih susjedskih nastojanja da raščereče našu domovinu!

Bosanski usud

Hrvoje Šarinić, nekadašnji predsjednik Vlade Hrvatske i šef ureda Franje Tuđmana, u ekskluzivnom razgovoru za “Dnevni avaz” ističe da dogovor u Karađorđevu nije mit i da je on zasigurno postojao.

Razgovore dvojice lidera on je lično dogovorio s Miloševićevim šefom kabineta Goranom Milinovićem. Istina, odavno postoji dilema je li sastanak održan 25. ili 26. marta 1991. godine. Šarinić vjeruje da je ipak u pitanju 26. mart.

– Tuđman i Milošević su razgovarali dva i pol sata šetajući u šumi Karađorđeva. Vjerojatno da je podjela Bosne bila jedna tema razgovora na tom susretu. To je gotovo neupitno! Ali mislim da se puno sadržajnije razgovaralo i o toj temi u Tikvešu kod Osijeka (15. aprila 1991. godine, op. a.) kada su Milošević i Tuđman proveli puno više vremena sami. No, Tikveš (u javnosti, op. a.) kao da nije postojao. A on je više sadržajan od samog Karađorđeva. Neupitno je da je i sadržaj tog sastanka bilo pitanje podjele Bosne. Na susretu u Tikvešu Milošević je bio mnogo direktniji. On je na jedan grubijanski način htio podijeliti Bosnu – sjeća se Šarinić.

On je o ovom i drugim razgovorima čelnika Srbije i Hrvatske svjedočio i 2004. godine u postupku protiv Miloševića pred Haškim tribunalom. Šarinić se, inače, čak 13 puta tajno susretao sa srbijanskim predsjednikom između 1993. i 1995., o čemu je napisao i knjigu “Svi moji tajni susreti sa Slobodanom Miloševićem”. Sudjelovao je na svim važnim sastancima na kojima su se crtale karte razgraničenja između Srbije, Hrvatske i BiH…

Međutim, naš sagovornik ne vjeruje da su sastanci koji su započeli u Karađorđevu kasnije doživjeli svoju realizaciju u BiH koju su napali i Srbija i Hrvatska. U to s pravom mnogi sumnjaju.

– Sukobi u BiH bi se dogodili da Karađorđeva i Tikveša nije bilo… – smatra Šarinić.

No, mnogo ozbiljnije je izrazio zabrinutost zbog ponovne destabilizacije političkih prilika i ozbiljnog pogoršanja međunacionalnih odnosa u BiH. Tvrdi da već duže vrijeme Dejtonski sporazum praktično ne postoji i da on mora biti zamijenjen nečim što će biti puno, kako veli, direktnije, odnosno bolje za funkcioniranje naše zemlje. Htjeli mi ili ne, ističe, “Republika Srpska je postala zasebna država”.

– Dodik je to uradio. On stvara svoju državu… Mislim da će, na veliku žalost, prije ili poslije, doći do raspada BiH – upozorava Šarinić u razgovoru za “Avaz”.

Profesor Dušan Bilandžić bio je jedan od članova hrvatske grupe stručnjaka koju je u proljeće 1991. godine osnovao Tuđman da bi s grupom srpskih kolega pregovarali o podjeli BiH. U svojim “Memoarima” on je, također, iznio uvjerenje da su Tuđman i Milošević u Karađorđevu postigli načelan dogovor o podjeli BiH.

– Bez potpunije elaboracije toga sporazuma, mogao sam zaključiti da bi Tuđman želio granice Banovine Hrvatske iz 1939. Znam da je Tuđman već 1964. godine pohvalno pisao o sporazumu Mačeka i Cvetkovića. O istoj ideji Tuđman mi je govorio 1988., dakle, četiri godine prije (Karađorđeva) – ističe Bilandžić.

Poput Bilandžića, koji je i upozoravao da je BiH nemoguće podijeliti, mnogi u Hrvatskoj smatraju da je Tuđman u Karađorđevu naišao na Miloševićevu “političku minu”. Prema njima, Karađorđevo je njegova životna greška koja će ga u historiji zasigurno zabilježiti kao zločinca.

Dogovor agresije

Jedan od vodećih bh. intelektualaca, bivši predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista BiH, osnivač SDP-a i ratni član Predsjedništva RBiH prof. dr. Nijaz Duraković u razgovoru za “Dnevni avaz” podsjeća da je u vrijeme pregovora u Karađorđevu Jugoslavija još postojala.

– Proizlazi da su se Milošević i Tuđman dogovarali o prekrajanju karte Jugoslavije i podjeli Bosne kao da SFRJ ne postoji i da su se njene republike već razišle. Dakle, velikosrpski i velikohrvatski planovi razrađivani su 13 mjeseci prije nego što će biti izvršena agresija na BiH! Druga bitna značajka tih dogovora jeste da su Milošević i Tuđman tajno prekrajali još postojeću saveznu državu, odnosno federalnu BiH. To znači da su oni ne samo najvećim dijelom odgovorni za raspad Jugoslavije već i za ratove u Hrvatskoj i BiH. Posebno za stradanje Bošnjaka – smatra Duraković.

Sve ove činjenice, nastavlja profesor Duraković, dokazuju kako se rat u BiH vodio za stvaranje novih granica takozvane velike Srbije, pa i velike Hrvatske. Prisjetio se i čuvene salvete na kojoj je Tuđman bivšem visokom predstavniku u BiH Pediju Ešdaunu (Paddy Ashdown) nacrtao podijeljenu Bosnu.

– Iako taj sporazum nije do kraja realiziran, jeste instalirana jedna satelitska tvorevina koja je nastala genocidom, to jeste Republika Srpska. Ali, BiH je ostala cjelovita. Nažalost, duh tog sporazuma, duh tih podjela, i dalje živi i implementira se na razne načine. Vidimo da ponovo oživljava ideja o hrvatskoj samoupravi, Herceg-Bosna se glorificira i pompezno se proslavljaju njene godišnjice. Čuju se razne prijetnje! Istovremeno, izjave Dodika se ne razlikuju od onih Miloševića i Karadžića. Koketiranje Čović-Dodik pomalo miriše na sporazum Bobana i Karadžića. Nažalost, duh tog sporazuma, ideje o nestanku i podjeli BiH su malo kada bile živo prisutne kao danas. To je ono što nas treba zabrinjavati. Za to treba razotkriti sve te zavjere – priča Duraković.

Na pitanje kako komentira činjenicu da Bošnjaci, svjesno ili ne, danas daju jasan signal Hrvatima, ali i Srbima, da krenu putem separatizma i tako (Bošnjaci) sami destruiraju svoje moralne kapacitete žrtve dvije agresije, Duraković primjećuje da se “zlo već porodilo”. Stoga ne smatra odveć mudrim formiranje Federalne vlade ovako nabrzinu.

– Separatističke i destruktivne snage podigle su glavu! Plasiraju se teze koje ne vide opstanak BiH kao jedinstvene države. Dakle, poziva se na secesiju RS ili ponovno stvaranje treće federalne jedinice, odnosno hrvatske federacije u BiH, kako je govorio Tuđman. Mislim da će situacija negativno eskalirati – kaže ugledni profesor.

Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić koji je, prema vlastitom svjedočenju, s bivšim predsjednikom Predsjedništva SFRJ Borislavom Jovićem dogovorio prvi susret Tuđmana i Miloševića, isticao je u svome iskazu pred Haškim tribunalom da se skrivena politika hrvatskog predsjednika prema BiH počela primjenjivati tek nakon Karađorđeva. Tuđman je, naime, vjerovao da će Milošević svakako razbiti BiH, te da će to i njemu odgovarati.

– Mislim da je taj susret u Karađorđevu bio neka vrsta prekretnice, kad se politika promijenila. U početku se smatralo da nema Bosne bez Hrvatske i obrnuto – govorio je Mesić u Hagu.

Nadalje, posvjedočio je da se Tuđman sa sastanka s Miloševićem vratio sav ozaren, čak crven u licu i sa vrata je rekao: “Evo, šta Tuđman radi, Tuđman gradi Hrvatsku za tisuću godina. Hrvoje, daj karte.”

Mesić se prisjetio da je Hrvoje Šarinić izvadio karte i da su one razastrte na sto.

– Tuđman je rekao: “Dogovorio sam se sa Miloševićem. Hrvatska je dobila banovinsku Hrvatsku. Milošević mi je rekao i ovo – uzmi ti, Franjo, i Cazin, Kladušu i Bihać, to je takozvana “turska Hrvatska”, to meni ne treba.” Time je taj sastanak praktično bio završen. Ja sam jedini postavio pitanje: “Kako je moguće mijenjati granice bez rata?”, jer je Tuđman napomenuo kako će se sve to ostvariti bez ispaljenog metka. Ja sam rekao da se granice obično ne mogu mijenjati bez ispaljenog metka i da mi tu nema logike. Tuđman mi je rekao: “Slušaj, Stipe, ti ne znaš povijesne silnice, ovdje se radi o dogovoru, a ono što se Srbija i Hrvatska dogovore, to će drugi poštivati.” Ja sam rekao: “Možda ne znam povijesne silnice, ali imam logiku” – ispričao je Mesić.

Znakovito je da se Hrvatska od žrtve srbijanske agresije, upravo na krilima dogovora u Karađorđevu, pretvorila u agresora i to već poslije prvih pregovora o prekidu vatre sa Srbijom. Nekako u isto vrijeme započelo je i formiranje takozvane hrvatske zajednice Herceg-Bosne, koja se prije ili kasnije trebala priključiti Hrvatskoj. Također, Tuđman je napravio značajne ustupke Miloševiću u Posavini.

Historijski procesi

Akademik Muhamed Filipović smatra da je Karađorđevo rezultat dubljih historijskih procesa i insistiranja svjetske politike da se Hrvati i Srbi sporazumiju na Balkanu.

– Recimo, 1939. godine je, na insistiranje engleske, došlo do sporazuma Cvetković – Maček o podjeli BiH. Također, kada je devedesetih raspad Jugoslavije bio očit i kada su iz nje izašli Slovenija i Makedonija, jasno je bilo da će sve zavisiti od dogovora Srba i Hrvata. A ključ njihovog dogovora jeste BiH. Sa hrvatskog i srpskog stanovišta bilo je isključeno priznavanje bosanskog identiteta, pogotovo suvereniteta i nezavisnosti BiH. Stoga se i moglo računati da će se oni dogovoriti. To se upravo dogodilo u Karađorđevu. Oni su se dogovorili da svoja pitanja riješe na bazi podjele Bosne. Dakle, da Srbi ne traže teritorije u Hrvatskoj i da Hrvati dobiju dio Bosne – objašnjava Filipović za “Avaz”, primjećujući da ni država BiH nije ispravno reagirala nakon saznanja o ovim razgovorima, čije su posljedice bile dalekosežne.

Prema njemu, Karađorđevo je definiralo stvarno ponašanje najvišeg vrha Srbije i Hrvatske. Obje strane su, veli, i kasnije djelovale po tom sporazumu. Pogotovo na prostoru Bosne.

– Hrvatska vojska je došla do Kulen-Vakufa. Oni su željeli zauzeti pozicije koje su fiksirane upravo tim sporazumom… I današnja vlast u Hrvatskoj, koja je opterećena Tuđmanovim naslijeđem, drži se njegovog političkog modela i istog koncepta politike. Postoji, dakle, kontinuitet takve politike. Nažalost, ni današnja socijaldemokratska opozicija u Hrvatskoj nema kritički stav u tom pogledu – zaključuje Filipović.

Ko su bili eksperti

Tuđman i Milošević su formirali tzv. ekspertne timove za konkretizaciju svojih ideja iz Karađorđeva.Sa hrvatske strane pregovaračku grupu sačinjavali su savjetnici predsjednika Tuđmana: Josip Šentija i Dušan Bilandžić, profesor Zagrebačkog univerziteta Zvonko Lerotić i Smiljko Sokol.

Srpsku grupu sačinjavali su savjetnici predsjednika Miloševića: akademik Kosta Mihajlović i Vladan Kutlešić, te profesori Beogradskog univerziteta Ratko Marković i Smilja Avramov. Prvi njihov sastanak održan je u lovačkom dvorcu blizu Osijeka, 10. aprila 1991. godine, drugi na Dedinju 13. aprila 1991. godine, a treći u Zagrebu sedmicu kasnije.

“Zemljica Bosna oko Sarajeva tampon između Srbije i Hrvatske”

Zanimljivo je da se u Tuđmanovim stenogramima, nešto više od dva mjeseca nakon Karađorđeva, da iščitati jasna namjera da se BiH podijeli. Tako “predsjednik svih Hrvata” na sastanku Vrhovnog državnog vijeća Hrvatske 8. juna 1991. godine, dakle, u razgovoru s najbližim saradnicima, naglašava da su “sadašnje granice Hrvatske apsolutno neodržive, posebno u pogledu obrane”.

– I, prema tome, i sa našega gledišta, ne manje negoli sa srpskog, postoji problem, postoji potreba da se pitanje riješi u svojoj biti, je li, jer je uspostavljanje Bosne, granica BiH poslije Drugog svjetskog rata jeste povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća. …I Izetbegović kao predsjednik BiH je svjestan da je bespomoćan u odnosu na taj srpski pokret razgrađivanja BiH. A isto tako zna i o hrvatskom hercegovačkom nemirenju s tom i takvom situacijom – kazao je Tuđman.

Već koncem iste godine Tuđman je otišao korak dalje i konstatirao da suverenost BiH nema nikakvih izgleda. On vjeruje da bi, osim “Herceg-Bosne” i Posavine, Hrvatskoj pripala Cazinska i Bihaćka krajina, kako mu je obećao upravo Milošević.

– To bi bilo gotovo optimalno za zadovoljenje hrvatskih nacionalnih interesa, ne samo sada nego za budućnost. Iz preostalog dijela BiH Muslimani i jedan dio Hrvata katolika mogli bi stvoriti oko Sarajeva jednu državicu koja bi podsjećala na onu povijesnu zemljicu Bosnu. Ona bi bila tampon između Srbije i Hrvatske, a koja bi se nužno u takvim uvjetima u većoj mjeri oslanjala na Hrvatsku – govorio je Tuđman.

Ž6 = Malkom: Milošević i Tuđman su dijelili Bosnu

Prema uglednom britanskom historičaru Noelu Malkomu (Malcom) srpskim političarima su bile preostale dvije mogućnosti. Ili da raskomadaju BiH vojnim sredstvima ili da je raskomadaju političkim sredstvima uz prijetnju oružanom silom.

– Ova je druga metoda još bila moguća do posljednjeg tjedna u ožujku, a najviše je zavisila od bosanskih Hrvata. Dugo se već mogla pratiti stanovita simetrija u srpskim i hrvatskim stavovima prema BiH. U ožujku 1991. godine sastali su se predsjednici Milošević i Tuđman da rasprave na koji način bi mogli podijeliti Jugoslaviju, pa je na dnevnom redu bila i podjela BiH – ističe Malkom u svojoj “Povijesti Bosne”.

Tuđman i Milošević nisu krili svoje planove

Cimerman: Žestoko uzvratio

Možda je najautentičnije svjedočenje o planovima Hrvatske i Srbije ono Vorena Cimermana (Warrenn), posljednjeg američkog ambasadora u Jugoslaviji. On smatra da se, na nesreću, tadašnja pasivnost SAD podudarila sa sve većim pritiscima na Bosnu.

– Ni Milošević ni Tuđman nisu se trudili da od mene sakriju svoje namjere prema Bosni. Ona je predstavljala izazov za ove klasične hegemoniste. Na kraju mog drugog sastanka s njima Tuđman je iznio bujicu pogrda na račun Izetbegovića i muslimana. Govorio je da su oni opasni fundamentalisti i da Bosnu koriste ka poligon za širenje svoje ideologije po čitavoj Evropi, pa čak i do Amerike. Civilizirane zemlje, kazao je, trebaju se ujediniti da bi uklonili ovu prijetnju. Bosna, smatra, nikada stvarno nije postojala kao država i ona treba da bude podijeljena između Srbije i Hrvatske – pisao je Cimerman.

Cimerman je žestoko uzvratio Tuđmanu pitanjem kako može da očekuje od Zapada da mu pomogne vratiti dijelove Hrvatske kada i sam iznosi neskrivene pretenzije prema susjednoj državi. Pitao ga je kako može da od Miloševića očekuje da ispoštuje dogovor o podjeli Bosne, ako on želi da anektira dijelove Hrvatske?! Tuđman je odgovorio da može da vjeruje Miloševiću!

“Evropa bi pozdravila naš udar na Muslimane”

Prema “Memoarima” Dušana Bilandžića, srbijanska “ekspertica” Smilja Avramov je glavnu opasnost za Srbiju i Hrvatsku vidjela u Bošnjacima, “koji su se već povezali sa svjetskim islamom, i tako prijete i Srbima i Hrvatima”.

– Muslimani se prostiru na golemom teritoriju – u BiH, u Sandžaku, na Kosovu, u Albaniji… Islamsku opasnost od balkanskih muslimana identificirala je i jedna studijska grupa NATO-a, koja u njima vidi mostobrane prodora Azije u Europu. Zato bi Europa pozdravila naš udar na Muslimane. Muslimani su dekolonizacijom u Africi i Aziji stvorili nezavisne države bogate naftom i sada prodiru na Balkan. BiH treba razoriti – prenosi Bilandžić stavove Avramove.

Nadalje, srpski “ekspert” Mihajlović je upozoravao da Bošnjaci istiskuju i Srbe i Hrvate iz Bosne u njihove matične zemlje, tako da se BiH razvija na štetu i Srbije i Hrvatske. Napomenuo je da čak eventualno sužavanje BiH, a da ona ostane republika, ne dolazi u obzir, te da nju treba dijeliti, i to odmah.

– Lerotić govori da je Zapad svjestan opasnosti od Muslimana, što pokazuje i to da sada, u otvorenoj Albaniji, forsiraju pravoslavlje i katolicizam – zabilježio je Bilandžić, dodajući kako su Srbi u svim razgovorima o podjeli teritorija isticali da se “Muslimani ne računaju”

[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #29860

Jutros sam se probudio sa vječitom dilemom: To be or not to be! (to be Jarrabi).KAKO POSTATI VEHABIJA
Autor: Muhamed Mahmutović

Objavljeno: 03. September 2010. 16:09:02
Muhamed MAHMUTOVIĆ: Nemoj se ti Samka prepast ako slučajno odeš na Kozaru i ugledaš kakve bradate spodobe. Nemoj nama pretrnuti. To su samo naši četnici iz Ravnogorskog četničkog pokreta koji odmaraju na Kozari. Zagledaj se malo bolje u njih i vidjet ćeš da ne nose one strašne kratke hlače. Ako se još bolje zagledaš u njihove oči vidjet ćeš im neku blagu iskricu u očima koja te prosto mami k njima. Za njih ne moraš ni razmišljati jesu li opasni, ni đe se skupljaju. Nikog oni ne bi odveli u Omarske ili Manjače, ipak su to samo naši “ćetnici” (sa ovakvim “ć” su još mekahniji).
Pošto se ta vječita dilema, biti ili ne biti, jutros odnosila (uh ovo odnosila nema veze s odnosima bilo koje vrste, posebno onim odnosima kad se dvoje odnose) na informiranje, odlučih se biti informiran, upalih kompjuter i krenuh. Posjetio sam abecednim redom sve kozaračke portale i zaibreti se pitanju na jednom od njih gdje jedna zabrinuta Kozarčanka pita sve one koji joj mogu napisati bilo kakva saznanja o tome: “ima li u Kozarcu “VEHABIJA” i gdje se sastaju”???, da bi samo zehru kasnije u komentaru napisala: “Gdje se sastaju i jesul’ opasni”. Ja se odmah odalami po glavuši ovom krivom rukom iza ušiju da mi proteza izleti na tastaturu i sam sebi reče:

– Hajvane jedan đe ti je budnost? Zar ti tamo neka Samka oči mora otvarati. Dok ti uljuljkan spavaš, unutrašnji neprijatelj je budan. Šta bi ti, blento jedan, da nam na blatobranu domovine (napiso bi ja braniku, al’ mi je to suviše hrvacki) nema tamo u onoj dijaspori vaki ko što je ova savjesna i zabrinuta Samka il’ ovaj Radon. Sjedi lijepo bilmezu jedan za taj kompjuter pa odgovori joj lijepo sva svoja saznanja i njoj i onom Rad(i) onu, koji našu Samku uznemiri komentarom sljedećeg sadržaja: “Ima na žalost, to gdje je naredni sastanak treba njih pitati, a opasni su i više nego što mi mislimo da jesu. Ako nije tajna što te to zanima?”

E pa evo mojih nekih saznanja i odgovora do kojih sam došao udbaško-mahalaškim metodama:

Pomoz Bog “Samka”, “radioaktivni” i ti koji misliš da ćemo zbog vehabija završiti ponovo u Omarskoj, Keratermu i Manjači…

Evo ja ću vami pokušati odgovoriti u kratkim crtamana na ovaj Vaš zabrinuti upit:

1. Ima vehabija u Kozarcu, i hvala Allahu da ih ima.

2. Sastaju se ponedjeljkom, utorkom, srijedom, četvrtkom, petkom, subotom i nedjeljom (neki misle da se i češće sastaju).

3. Vrijeme okupljanja je pet puta dnevno, a ponekad i više puta (vrijeme klanjanja pet vakata namaza, učenja Kur’ana časnog, dženaze i sl).

4. Mjesta okupljanja su im najčešće: kozaračke džamije, šehidska mezarja i ponekad na cesti ispred istih, jer jedino se tamo ne toči alkohol i može se na miru progovoriti po koja.

5. Samka, jako su opasni jer su sve više obrazovani, pametni, pošteni i nada sve visoko moralni i dobri a svoga bližnjeg ljube iskreno i bez rezerve. Lahko ih je prepoznati jer: NE LOČU PO KAFANAMA, NE PSUJU, NE TRAČAJU, NE JEDU KRMETINU, POŠTUJU STARIJE, i ako ne nose bradu haman su isti ko i mi, što, složićete se, odudara od kozaračkog prosjeka.

Mjesta okupljanja su im najčešće: kozaračke džamije, šehidska mezarja i ponekad na cesti ispred istih, jer jedino se tamo ne toči alkohol i može se na miru progovoriti po koja.
6. Školuju svoju djecu u osnovnim školama i naravno srednjim gdje baš i ne nauče puno od onoga iz tačke 5. Sve češće šalju djecu (i mušku i žensku) na fakultete vjerovatno da ih ne bismo prepoznali.

7. Ne treba ih tražit, po kafićima i kafanama po raznoraznim “ceca” – sjelima, ali ako slučajno čujete da se negdje uči Kur’an časni obavezno zaobiđite ko i dosad to mjesto, sigurno su tu i kuju urotu protiv ove je**ne države i njenog ustavnog poretka.

8. Ne posjećuju bazene, makar oni bili izgrađeni uz mezarje i džamiju, ne slušaju cajke, tako da ih ne tražite ljeti po koncertima srbijanskih pevaljki i pevača po lokalima u Kozarcu.

Već odavno su se naučili prikrivati među nama. Ja poznam jednog koji djeci kupuje knjige da čitaju (samo da se prikrije), jedan je čak kćerku i sina upisao na tečaj aikida (garant djecu priprema za teroriste, jer što će muslimanska djeca trenirati karate). Jedan se čak drznuo djete upisati u FK “Bratstvo” (vehabijsko djete i fudbal – daj koga oni farbaju)? Krše svakodnevno ljudska prava jer su ženama zavili one lijepe mahrame i ne dopuštaju im da haman gologuze hodaju po čaršiji. Krše prava djece na samoodlučivanje, jer im zamislite ne dopuštaju izlaske po kafićima i oblokavanje do besvjesti, nedaju im čak da uzimaju ni lakše droge. Vrhunac svega je da im ne daju da slušaju turbo folk. Možete li vi zamisliti sa kakvim će traumama iz djetinjstva izići njihova djeca uskraćena za slušanje jedne cece, seke, stoje, i njima sličnih. Možete li vi pojmiti kako se osjeća djete od deset godina što ne može slušati „DJ krmka“, samo što je krmak, a krmaka nema u Islamu. Ko će biti odgovoran što ta mala stvorenja neće moći pjevušiti: “celo selo šmrće belo, ili turam guram”, da ne spominjem one gaćice, aspirine i slična dahtanja. Kako da to dijete odraste u sretnog i zadovoljnog čovjeka bez tih pjesama? Djecu šalju u mejtafe svaki vikend (tamo uče arapski – zamislite). Uče ih i engleski samo da se kamufliraju, al’ neće moći ove noći, otkrićemo ih mi sve jednog po jednog. Oslobodićemo mi i te njihove hanume, i tu njihovu dječicu.

Zato draga (sestro po imenu i vjeri) Samka, ništa se ti niti tebi slični ne trebate bojati, jer ih vi sigurno nećete sresti u Kozarcu iz očitog razloga što ne izlazite na ista mjesta. Neće oni, gadovi jedni, tamo đe se žene pred muškinjem skidaju haman gole kad se napiju. Neće oni ni tamo đe se insan mora dobro zagledati jel’ žensko obučeno il’ je golo izišlo (bazeni, disko i sl..), neće ni po kafanama, neće oni đe se puši trava i loče alkohol. Zato se vehabija ne treba bojati!

Boga se treba bojati!!!

Nemoj se ti Samka prepast ako slučajno odeš na Kozaru i ugledaš kakve bradate spodobe. Nemoj nama pretrnuti. To su samo naši četnici iz Ravnogorskog četničkog pokreta koji odmaraju na Kozari. Zagledaj se malo bolje u njih i vidjet ćeš da ne nose one strašne kratke hlače. Ako se još bolje zagledaš u njihove oči vidjet ćeš im neku blagu iskricu u očima koja te prosto mami k njima. Za njih ne moraš ni razmišljati jesu li opasni, ni đe se skupljaju. Nikog oni ne bi odveli u Omarske ili Manjače, ipak su to samo naši “ćetnici” (sa ovakvim “ć” su još mekahniji).

Na kraju evo jedna Titina izreka, doduše samo malo prerađena:
Zemlji koja ima ovakve muslimane, uopšte ne trebaju Srbi (četnici), dovoljni smo mi sami sebi.
Doviđenja draga “ZABRINUTA” Samka i nemoj šta uhatoriti i fala ti za brigu za dragu nam domovinu i naš Kozarac…

P.S.
Iz ovih stopa se spremam doći tobe i postati pravi i iskreni “vehabija”, ako me prime naravno.., ili u protivnom moram narediti hanumi da odvije onu “ružnu” mahramu s glave i ovo dvoje male djece ispisati iz mejtafa, i početi piti alkohol, da neko ne pomisli da sam i ja “vehabija iz Kozarca”.

[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #29773

Share57

BOSNOM FAŠIZAM PROBEHARAOAutor: Avdo Huseinović

Objavljeno: 22. March 2011. 19:03:49
Avdo HUSEINOVIĆ: Da se tokom ovih četničkih saborovanja uputi Specijalna jedinica MUP-a brojnosti jednog omanjeg lovačkog društva, mogla bi naloviti mnoštvo ratnih zločinaca, pohapsiti vojvode, razbiti fašistička sijela i pokazati domaćoj i stranoj javnosti da je u Bosni na djelu borba protiv fašizma i više od 55 godina nakon što se mislilo da je ova zločinačka ideologija izdahnula.
Glavna vodilja “bratskih naroda i narodnosti”, tokom borbe protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu bi “Smrt fašizmu, sloboda narodu”. Ta parola, može se i danas čuti u vokabularu mnogih. Nakon onog, a Boga mi, i nakon ovog rata, nit’ se sahrani fašizam, nit’ se narod oslobodi.

Fašisti iz Republike Srpske, sljedbenici Draže Mihailovića, Nikole Kalabića, Pavla Đurišića, popa Đujića, Petra Bačevića, Zaharija Ostojića, Jezdimira Dangića…, pred čijim, autorski zaštićenim metodama krvoločnih zločina bi i Ernest Kaltenbruner, Hitlerov šef Gestapoa, dobio nagon za povraćanje, godinama nakon Daytona bihuzure bošnjačke povratnike po genocidnoj tvorevini. Danas se ti sljedbenici fašista iz “onog” a i ovog rata, potpuno slobodno, ponosno i legitimno oslovljavaju epitetom “četnički vojvoda”.

Ako vas kojim slučajem put navede u Semberiju, na eventualno pitanje za Mirka Blagojevića, većina prijeratnih, a i poslijeratnih stanovnika srpske nacionalnosti, u svom odgovoru ovom zlikovcu s početka agresije na BiH, s ponosom će, vedra čela tepati “vojvoda Mirko”. Kultura nekažnjivosti u BiH možda je baš najizražajnija na slučaju Šešeljevih četničkih vojvoda, koji su bili predvodnici hiljada četničkih hordi koje su klale, palile i silovale po Bosni, a Boga mi, i Hercegovini, od 1992. do 1995. godine. Danas većina tih četničkih hordi koja je preživjela borbe sa bosanskim gazijama, pojačana novom četničkom mladeži, predvođena svojim ratnim četničkim vojvodama, po gradovima i selima Republike šumske okuplja se u legalno registrovana udruženja građana koji nose nazive “Ravnogorski – četnički pokret”, “Ravnogorci”, “Četnički pokret za otadžbinu”… Godišnje po desetak puta okupe se u velikom broju i to u Draževini – mjestu 15 kilometara udaljenom od Višegrada prema granici sa Srbijom. Na manifestaciji “Draževina pamti Dražu” svakog 13.marta na godišnjicu hapšenja Draže Mihailovića koji je u tom selu uhapšen 1946. godine, zatim Ravnoj Gori, Zašto MUP i SIPA ne hapse zločince?

Vojvoda Slavko Aleksić i danas nosi automat

Vojvoda Mirko Blagojević

Vojvode Manda i Vaske Vidović

Vojvoda Brne Gavrilović 1992. godine

Vojvoda Nikola Poplašen

Novopečeni vojvoda Joja Tintor sa unucima Nemanjom, Katarinom i Stefanom

Četničko orgijanje u Draževini 13.marta 2011.

Nevesinju, Bileći, Brčkom, pa 12.jula u Srebrenici – dan nakon dženaze u Potočarima, te svakog 21.jula na Manjači, odajući počast četničkom vojvodi iz onog rata Urošu Drenoviću… Da se tokom ovih četničkih saborovanja uputi Specijalna jedinica MUP-a brojnosti jednog omanjeg lovačkog društva, mogla bi naloviti mnoštvo ratnih zločinaca, pohapsiti vojvode, razbiti fašistička sijela i pokazati domaćoj i stranoj javnosti da je u Bosni na djelu borba protiv fašizma i više od 55 godina nakon što se mislilo da je ova zločinačka ideologija izdahnula. Zamislimo da se u taj lov fašističkih hordi, prije desetak dana u Draževinu kod Višegrada, gdje su obilježavali dan hapšenja kasapina Draže Mihailovića, uključio onaj broj od 600-700 specijalaca (sa transporterima, protivoklopnim sredstvima, kerovima, suzavcima…), koji je 02.februara prošle godine lovio sedam muslimana u Gornjoj Maoči, kojima će izgleda najveći grijeh i ključni dokaz za pripremu “terorističkih akcija”, kao i “Alžirskoj grupi”, biti što su učili djecu da pišu arapskim pismom.

Prva ceremonija dodjele titule četničkog vojvode u BiH održana je 13.maja 1993. godine na Romaniji, pred crkvom u Knežini. Tom prilikom Vojislav Šešelj je vojvodama proglasio Slavka Aleksića, Mirka Blagojevića, Branislava Vakića, Nedeljka Vidakovića, Miroslava Vukovića, Branislava Gavrilovića Brneta, Milika Dačevića, Zorana Dražilovića, Todora Lazića, Milana Lanžučanina Kamenog, Mitra Maksimovića Mandu, Tomu Nikolića, Jovu Ostojića, Ljubišu Petkovića, Srećka Radovanovića i Dragana Cvetinovića. 20.marta 1994. godine, Šešelj je na istom mjestu proglasio još šestoricu vojvoda i to Vasilija Vidovića Vasketa, Radeta Radovića, Nikolu Poplašena, Olivera Denisa Bareta, Radeta Čubrila i Miodraga Tripkovića.

Najozloglašeniji među nabrojanim su tokom ratnih godina bili Vasilije Vidović Vaske, Branislav Gavrilović Brne, Mirko Blagojević, Nikola Poplašen, Slavko Aleksić, Rade Radović, Mitar Maksimović Manda, Rade Radović i Milan Lanžučanin Kameni.

Sarajevske četničke vojvode Vaske Vidović i Brne Gavrilović, sve do Šešeljevog odlaska u haški kazamat, bili su mu najbliži pratioci. Vaske Vidović je na sarajevskom brdu Žuč u julu 1993. godine u živom štitu pobio 27 bošnjačkih logoraša iz logora “Sonja” u Vogošći, a krvav trag je ostavio početkom rata u rodnom Ilijašu, kada je bio predvodnik zločina nad desetinama Bošnjaka Ilijaša i sela Lješevo. Također, dobro je ruke okrvario i u novembru 1991. godine u selu Škabrnja kod Zadra, gdje je učestvovao u ubistvu 80 Hrvata. Nakon rata je živio u Zvorniku, a danas uglavnom boravi u Zemunu. Redovan je gost četničkih okupljališta u BiH. Brne Gavrilović je bio predvodnik snajperista i prvih žešćih napada na Sarajevo s početka rata, jedan je od organizatora martovskih barikada, a tokom suđenja Šešelju svjedoci su kazivali o njegovim zločinima na Ilidži. Danas živi na relaciji Beograd – Bijeljina – Doboj. Iako teško bolestan, ni on ne propušta ni jedan četnički sabor. Propali bokser, vojvoda Mirko Blagojević, slobodno živi u Bijeljini. Bio je zastupnik u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Danas je jedan od prvih Šešeljevih oslonaca u BiH i jedan od glavnih snadbjevača „dokazima“ Šešeljeve odbrane. Kažu da mu izjave za medije direktno piše i iz Haaga šalje šef Šešelj.

– Mi naše ubice srećemo svaki dan na ulicama Bijeljine. Mnogi od njih i danas se nalaze na ključnim mjestima, jedan od njih je Mirko Blagojević, predsjednik Srpske radikalne stranke “Vojislav Šešelj” kaže Jusuf Trbić, novinar iz Bijeljine i čovjek koji je dobro osjetio na svojoj koži početkom agresije na BiH, prvih dana aprila 1992. godine, torturu četničkih bandi.

“Odveo me je iz kuće mog punca pravo u Arkanov štab i tamo sam cijelu noć proveo. Vidio sam neke ljude čija su imena kasnije osvanula na listi ubijenih. Mene su tukli cijelu noć i desetak puta izvodili da me ubiju. Blagojević nakon rata nesmetano živi i nastupa javno kao najnormalniji građanin, kao da se ništa nije dogodilo”, kaže Trbić.

Mirko Blagojević je jedan od glavnih organizatora i finansijera četničkih okupljanja poslije rata u BiH.

Četnički vojvoda Slavko Aleksić, poznat kao jedan od ratnih gospodara života i smrti na okupiranoj sarajevskoj Grbavici, danas živi u ilegali u planinama istočne Hercegovine, a u Bileću silazi na pazarni dan. Aleksić uglavnom obilazi četnička poslijeratna orgijanja u Bileći i Draževini. Pod njegovom komandom su 1994. bili i ruski dobrovoljci na Grbavici, koji su sa Jevrejskog groblja sijali smrt po Marijin dvoru, Velešićima, Koševskom brdu, Pofalićima… Profesor i četnički vojvoda Nikola Poplašen, koji je po svjedočenju jedne Bošnjakinje iz Vogošće, danima je silovao, nakon što je dobio otkaz na mjestu predsjednika Republike Srpske 6. marta 1999. odlukom Visokog predstavnika u BiH Karlosa Vestendorpa, danas slobodno živi u Zemunu. Profesor Nikola najčešće posjeti Ravnogorce u Brčkom. Vojvoda Rade Čubrilo je predsjednik ‘Udruženja protjeranih Krajišnika’ i uglavnom se ne slaže sa ostalim vojvodama. Čak je, sam, prije nekoliko godina vojvodama proglasio neke ratne profitere, među kojima je i Radovanov zlikovac, savjetnik i arhitekta pljačke prijeratnih industrijskih giganata okupirane sarajevske regije – Jovan Joja Tintor.

I novopečeni četnički vojvoda Joja obilazi četnička poslijeratna orgijanja s ove strane Drine, ali uvijek ima jaku pratnju. Vojvoda sa Majevice Mitar Maksimović Manda je nakon rata bio načelnik općine Ugljevik. Poginuo je 27. decembra 2002. godine u saobraćajnoj nesreći, pod još uvjek nerasvjetljenim okolnostima u Amajlijama kod Bijeljine.

Najpoznatiji hercegovački četnički vojvoda Rade Radović, ubijen je u kafanskom obračunu u Bileći. Godine 1999. ubi ga Krsto Savić, bivši prvi čovjek trebinjskog MUP-a, inače osuđen na 20 godina za ratne zločine nad Bošnjacima Nevesinja.

Od budućih zločina četnici ne odustaju. Murat Šabanović, onaj Bošnjak što je 11.aprila 1992.godine u očaju prijetio i nagovijestio pokolje u istočnoj Bosni, tako što je javno pred milionima slušalaca Radija Sarajevo zaprijetio da će srušiti hidrocentralu u Višegradu ako ne prestane pokolj Arkanovih hordi u gornjem i srednjem Podrinju, jednom davno mi u prijateljskom razgovoru reče: „Da od svih Srba najviše cijeni Šešelja, jer on jedini javno kaže ono što drugi Srbi misle, a neće da kažu“. Ovih dana sjetio sam se Muratovih riječi kad Šešelj u završnoj riječi pred Haškim tribunalom reče: „Nemojte misliti da Bosna neće biti srpska. Ona će to biti kad tad“. Bolje i iskrenije izjave o budućim namjerama Dražinih, Ćosićevih i Miloševićevih sljedbenika nismo mogli čuti.

Ako Specijalna jedinica Federalnog MUP-a, SIPA ili neko već treći, po identičnom scenariju iz Gornje Maoče, uskoro, pred TV kamerama ne sprovede identičnu operaciju kojoj predlažemo kodni naziv „Mrak“, lahko se može desiti da otrcana i ofucana stara komunistička parola, sa početka naše priče, u BiH bude preimenovana u „sloboda fašizmu, smrt bošnjačkom narodu“!

Dedo dodao:
E pa treba dobro razmisliti kako je onima koji se vracaju na svoja ognjista.Dali se ispravljaju kuce da se ponovo desi ono sto se pod cetnickom zastavom propagira,ili ce se neko od politicara sjetiti da se pocne opirati fasizmu u nasoj drzavi.Dokle misli Bosnjacki narod da suti i prepusta povratnike politicarima na savjest.

[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #29792

Share57

BOSNOM FAŠIZAM PROBEHARAOAutor: Avdo Huseinović

Objavljeno: 22. March 2011. 19:03:49
Avdo HUSEINOVIĆ: Da se tokom ovih četničkih saborovanja uputi Specijalna jedinica MUP-a brojnosti jednog omanjeg lovačkog društva, mogla bi naloviti mnoštvo ratnih zločinaca, pohapsiti vojvode, razbiti fašistička sijela i pokazati domaćoj i stranoj javnosti da je u Bosni na djelu borba protiv fašizma i više od 55 godina nakon što se mislilo da je ova zločinačka ideologija izdahnula.
Glavna vodilja “bratskih naroda i narodnosti”, tokom borbe protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu bi “Smrt fašizmu, sloboda narodu”. Ta parola, može se i danas čuti u vokabularu mnogih. Nakon onog, a Boga mi, i nakon ovog rata, nit’ se sahrani fašizam, nit’ se narod oslobodi.

Fašisti iz Republike Srpske, sljedbenici Draže Mihailovića, Nikole Kalabića, Pavla Đurišića, popa Đujića, Petra Bačevića, Zaharija Ostojića, Jezdimira Dangića…, pred čijim, autorski zaštićenim metodama krvoločnih zločina bi i Ernest Kaltenbruner, Hitlerov šef Gestapoa, dobio nagon za povraćanje, godinama nakon Daytona bihuzure bošnjačke povratnike po genocidnoj tvorevini. Danas se ti sljedbenici fašista iz “onog” a i ovog rata, potpuno slobodno, ponosno i legitimno oslovljavaju epitetom “četnički vojvoda”.

Ako vas kojim slučajem put navede u Semberiju, na eventualno pitanje za Mirka Blagojevića, većina prijeratnih, a i poslijeratnih stanovnika srpske nacionalnosti, u svom odgovoru ovom zlikovcu s početka agresije na BiH, s ponosom će, vedra čela tepati “vojvoda Mirko”. Kultura nekažnjivosti u BiH možda je baš najizražajnija na slučaju Šešeljevih četničkih vojvoda, koji su bili predvodnici hiljada četničkih hordi koje su klale, palile i silovale po Bosni, a Boga mi, i Hercegovini, od 1992. do 1995. godine. Danas većina tih četničkih hordi koja je preživjela borbe sa bosanskim gazijama, pojačana novom četničkom mladeži, predvođena svojim ratnim četničkim vojvodama, po gradovima i selima Republike šumske okuplja se u legalno registrovana udruženja građana koji nose nazive “Ravnogorski – četnički pokret”, “Ravnogorci”, “Četnički pokret za otadžbinu”… Godišnje po desetak puta okupe se u velikom broju i to u Draževini – mjestu 15 kilometara udaljenom od Višegrada prema granici sa Srbijom. Na manifestaciji “Draževina pamti Dražu” svakog 13.marta na godišnjicu hapšenja Draže Mihailovića koji je u tom selu uhapšen 1946. godine, zatim Ravnoj Gori, Zašto MUP i SIPA ne hapse zločince?

Vojvoda Slavko Aleksić i danas nosi automat

Vojvoda Mirko Blagojević

Vojvode Manda i Vaske Vidović

Vojvoda Brne Gavrilović 1992. godine

Vojvoda Nikola Poplašen

Novopečeni vojvoda Joja Tintor sa unucima Nemanjom, Katarinom i Stefanom

Četničko orgijanje u Draževini 13.marta 2011.

Nevesinju, Bileći, Brčkom, pa 12.jula u Srebrenici – dan nakon dženaze u Potočarima, te svakog 21.jula na Manjači, odajući počast četničkom vojvodi iz onog rata Urošu Drenoviću… Da se tokom ovih četničkih saborovanja uputi Specijalna jedinica MUP-a brojnosti jednog omanjeg lovačkog društva, mogla bi naloviti mnoštvo ratnih zločinaca, pohapsiti vojvode, razbiti fašistička sijela i pokazati domaćoj i stranoj javnosti da je u Bosni na djelu borba protiv fašizma i više od 55 godina nakon što se mislilo da je ova zločinačka ideologija izdahnula. Zamislimo da se u taj lov fašističkih hordi, prije desetak dana u Draževinu kod Višegrada, gdje su obilježavali dan hapšenja kasapina Draže Mihailovića, uključio onaj broj od 600-700 specijalaca (sa transporterima, protivoklopnim sredstvima, kerovima, suzavcima…), koji je 02.februara prošle godine lovio sedam muslimana u Gornjoj Maoči, kojima će izgleda najveći grijeh i ključni dokaz za pripremu “terorističkih akcija”, kao i “Alžirskoj grupi”, biti što su učili djecu da pišu arapskim pismom.

Prva ceremonija dodjele titule četničkog vojvode u BiH održana je 13.maja 1993. godine na Romaniji, pred crkvom u Knežini. Tom prilikom Vojislav Šešelj je vojvodama proglasio Slavka Aleksića, Mirka Blagojevića, Branislava Vakića, Nedeljka Vidakovića, Miroslava Vukovića, Branislava Gavrilovića Brneta, Milika Dačevića, Zorana Dražilovića, Todora Lazića, Milana Lanžučanina Kamenog, Mitra Maksimovića Mandu, Tomu Nikolića, Jovu Ostojića, Ljubišu Petkovića, Srećka Radovanovića i Dragana Cvetinovića. 20.marta 1994. godine, Šešelj je na istom mjestu proglasio još šestoricu vojvoda i to Vasilija Vidovića Vasketa, Radeta Radovića, Nikolu Poplašena, Olivera Denisa Bareta, Radeta Čubrila i Miodraga Tripkovića.

Najozloglašeniji među nabrojanim su tokom ratnih godina bili Vasilije Vidović Vaske, Branislav Gavrilović Brne, Mirko Blagojević, Nikola Poplašen, Slavko Aleksić, Rade Radović, Mitar Maksimović Manda, Rade Radović i Milan Lanžučanin Kameni.

Sarajevske četničke vojvode Vaske Vidović i Brne Gavrilović, sve do Šešeljevog odlaska u haški kazamat, bili su mu najbliži pratioci. Vaske Vidović je na sarajevskom brdu Žuč u julu 1993. godine u živom štitu pobio 27 bošnjačkih logoraša iz logora “Sonja” u Vogošći, a krvav trag je ostavio početkom rata u rodnom Ilijašu, kada je bio predvodnik zločina nad desetinama Bošnjaka Ilijaša i sela Lješevo. Također, dobro je ruke okrvario i u novembru 1991. godine u selu Škabrnja kod Zadra, gdje je učestvovao u ubistvu 80 Hrvata. Nakon rata je živio u Zvorniku, a danas uglavnom boravi u Zemunu. Redovan je gost četničkih okupljališta u BiH. Brne Gavrilović je bio predvodnik snajperista i prvih žešćih napada na Sarajevo s početka rata, jedan je od organizatora martovskih barikada, a tokom suđenja Šešelju svjedoci su kazivali o njegovim zločinima na Ilidži. Danas živi na relaciji Beograd – Bijeljina – Doboj. Iako teško bolestan, ni on ne propušta ni jedan četnički sabor. Propali bokser, vojvoda Mirko Blagojević, slobodno živi u Bijeljini. Bio je zastupnik u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Danas je jedan od prvih Šešeljevih oslonaca u BiH i jedan od glavnih snadbjevača „dokazima“ Šešeljeve odbrane. Kažu da mu izjave za medije direktno piše i iz Haaga šalje šef Šešelj.

– Mi naše ubice srećemo svaki dan na ulicama Bijeljine. Mnogi od njih i danas se nalaze na ključnim mjestima, jedan od njih je Mirko Blagojević, predsjednik Srpske radikalne stranke “Vojislav Šešelj” kaže Jusuf Trbić, novinar iz Bijeljine i čovjek koji je dobro osjetio na svojoj koži početkom agresije na BiH, prvih dana aprila 1992. godine, torturu četničkih bandi.

“Odveo me je iz kuće mog punca pravo u Arkanov štab i tamo sam cijelu noć proveo. Vidio sam neke ljude čija su imena kasnije osvanula na listi ubijenih. Mene su tukli cijelu noć i desetak puta izvodili da me ubiju. Blagojević nakon rata nesmetano živi i nastupa javno kao najnormalniji građanin, kao da se ništa nije dogodilo”, kaže Trbić.

Mirko Blagojević je jedan od glavnih organizatora i finansijera četničkih okupljanja poslije rata u BiH.

Četnički vojvoda Slavko Aleksić, poznat kao jedan od ratnih gospodara života i smrti na okupiranoj sarajevskoj Grbavici, danas živi u ilegali u planinama istočne Hercegovine, a u Bileću silazi na pazarni dan. Aleksić uglavnom obilazi četnička poslijeratna orgijanja u Bileći i Draževini. Pod njegovom komandom su 1994. bili i ruski dobrovoljci na Grbavici, koji su sa Jevrejskog groblja sijali smrt po Marijin dvoru, Velešićima, Koševskom brdu, Pofalićima… Profesor i četnički vojvoda Nikola Poplašen, koji je po svjedočenju jedne Bošnjakinje iz Vogošće, danima je silovao, nakon što je dobio otkaz na mjestu predsjednika Republike Srpske 6. marta 1999. odlukom Visokog predstavnika u BiH Karlosa Vestendorpa, danas slobodno živi u Zemunu. Profesor Nikola najčešće posjeti Ravnogorce u Brčkom. Vojvoda Rade Čubrilo je predsjednik ‘Udruženja protjeranih Krajišnika’ i uglavnom se ne slaže sa ostalim vojvodama. Čak je, sam, prije nekoliko godina vojvodama proglasio neke ratne profitere, među kojima je i Radovanov zlikovac, savjetnik i arhitekta pljačke prijeratnih industrijskih giganata okupirane sarajevske regije – Jovan Joja Tintor.

I novopečeni četnički vojvoda Joja obilazi četnička poslijeratna orgijanja s ove strane Drine, ali uvijek ima jaku pratnju. Vojvoda sa Majevice Mitar Maksimović Manda je nakon rata bio načelnik općine Ugljevik. Poginuo je 27. decembra 2002. godine u saobraćajnoj nesreći, pod još uvjek nerasvjetljenim okolnostima u Amajlijama kod Bijeljine.

Najpoznatiji hercegovački četnički vojvoda Rade Radović, ubijen je u kafanskom obračunu u Bileći. Godine 1999. ubi ga Krsto Savić, bivši prvi čovjek trebinjskog MUP-a, inače osuđen na 20 godina za ratne zločine nad Bošnjacima Nevesinja.

Od budućih zločina četnici ne odustaju. Murat Šabanović, onaj Bošnjak što je 11.aprila 1992.godine u očaju prijetio i nagovijestio pokolje u istočnoj Bosni, tako što je javno pred milionima slušalaca Radija Sarajevo zaprijetio da će srušiti hidrocentralu u Višegradu ako ne prestane pokolj Arkanovih hordi u gornjem i srednjem Podrinju, jednom davno mi u prijateljskom razgovoru reče: „Da od svih Srba najviše cijeni Šešelja, jer on jedini javno kaže ono što drugi Srbi misle, a neće da kažu“. Ovih dana sjetio sam se Muratovih riječi kad Šešelj u završnoj riječi pred Haškim tribunalom reče: „Nemojte misliti da Bosna neće biti srpska. Ona će to biti kad tad“. Bolje i iskrenije izjave o budućim namjerama Dražinih, Ćosićevih i Miloševićevih sljedbenika nismo mogli čuti.

Ako Specijalna jedinica Federalnog MUP-a, SIPA ili neko već treći, po identičnom scenariju iz Gornje Maoče, uskoro, pred TV kamerama ne sprovede identičnu operaciju kojoj predlažemo kodni naziv „Mrak“, lahko se može desiti da otrcana i ofucana stara komunistička parola, sa početka naše priče, u BiH bude preimenovana u „sloboda fašizmu, smrt bošnjačkom narodu“!

Dedo dodao:
E pa treba dobro razmisliti kako je onima koji se vracaju na svoja ognjista.Dali se ispravljaju kuce da se ponovo desi ono sto se pod cetnickom zastavom propagira,ili ce se neko od politicara sjetiti da se pocne opirati fasizmu u nasoj drzavi.Dokle misli Bosnjacki narod da suti i prepusta povratnike politicarima na savjest.

[Dedo]

in reply to: Svijet #29605

ZALOSNO I JADNO sta misle oni koji su prije nesto vise od decenije na isti nacin radili na nasim prostorrima,mislim na BiH.Samo tako gadu od covjeka al znaj da ima Boga svodices i ti racune ko i Huso.Samo da napomenem kolika je demokratija u Gadafijevih da moras predati 13 slika i kad te provjere mozes otici tamo na rad.Bas mu fala neka se on sam izgradzuje ja nisam htio ici tamo,i ako me firma slala.

[Dedo]

in reply to: Svijet #29623

ZALOSNO I JADNO sta misle oni koji su prije nesto vise od decenije na isti nacin radili na nasim prostorrima,mislim na BiH.Samo tako gadu od covjeka al znaj da ima Boga svodices i ti racune ko i Huso.Samo da napomenem kolika je demokratija u Gadafijevih da moras predati 13 slika i kad te provjere mozes otici tamo na rad.Bas mu fala neka se on sam izgradzuje ja nisam htio ici tamo,i ako me firma slala.

[Dedo]

in reply to: Genocidi nad Muslimanima Balkana #29591

Vijesti
Pisana riječ
Historija
Agresija
Genocid
Armija R BiH
Forum PLBiH
Multimedija
O BiH
BH Dijaspora
O Nama
PROMO

[color=#FF0000]23.02.11 15:58 Starost: 21 days
Limska Dolina Sandžačka Srebrenica[/color]

Dana 05.01.2011.godine navršilo se 68 godina od Genocida nad Muslimanima Bosne i Sandžaka, izvršen u toku drugog svjetskog rata od strane vojske Kraljevine Jugoslavije. O tom Genocidu se nije smelo govoriti, o njemu se šutjelo, ta šutnja je dovela do drugog Genocide, Srebrenice i ponovo Bosne i Sandžaka.

Narod koji ne proučava svoju istoriju on je osudjen na njeno ponavljanje

Danas sa ove vremenske distance znamo koji je to biro projektovao Genocid nad Muslimanima, znamo i arhitekte, samo se izvodjači radova smijenjaju, u zavisnosti od godina starosti.Tamo gdje je stao Avro Cemović nastavio je Pavle Djurišić, gdje je stao Pavle Djurišić nastavio je Ratko Mladić. O Sandžačkoj Srebrenici se ne govori, o njoj se šutjelo, o njoj se šuti, o njoj se šapatom govori, da nam se ne naljute četnički vojvode, koji su predsjednici parlamentarnih stranaka u Skupštini Republike Srbije,i to jedan od njih dvoice nalazi se u Hagu gdje mu se sudi za Genocid i ratni zločin, ili će nam se naljutiti i poslanici Skupštine Republike Srbije, koji ih proglasiše, borcima junacima i herojima, i to doniješe zakon o borcima kojima legalizovaše Genocid nad Muslimanima u drugom svjetskom ratu. Zakon o izmenama i dopunmama zakona o pravima boraca vojnih invalida i članova njihovih porodica.

Skupština Srbije donosi dana 21.12.2004.godine na sedmoj sednici Drugog zasjedanja. Ovim Zakonom Skupština Republike Srbije je i de jure i de fakto priznala državotvorni projekat,Velike Srbije, koji se sprovodi u kontinuitetu. A možda će nam se naljutiti i predsjednik države g. B.Tadić jer on tvrdi da se radi o borcima koji su se borili za nacionalnu stvar, te ukazom pusti u opticaj zakon o borcima Kraljevine Jugoslavije. 24.12.2004.godine.

Sandžačka Srebrenica to je Limska dolina gdje je od strane boraca Skupštine Republike Srbije za mjesec dana ubijeno je 9200 Muslimana, jedini grijeh su imali što su Muslimani. U Sandžaku je za vrijeme drugog svjetskog rata ubijeno izmedju 30.000 i 35.000, Muslimana mirnih stanovnika.

Danas Bošnjaci Sandžaka tragaju za masovnim grobnicama poubijanih sunarodnika od vojske Kraljevine Jugoslavije to jest od boraca Skupštine Republike Srbije,kako bi i Sandžak dobio svoje Potočare, kako bi bil dostojno sahranjeni.
Ovaj stravičan Genocid je proistekao iz projekta Srpskog Kulturnog Kluba, čiji su članovi bili akademik prof.dr Vasa Čubrilović, Dragiša Vasić, Dimitrije Ljotić Dr, Stevan Moljević,koji je bio četnički ideolog i tvorac projekta Homogena Velika Srbija, koji je poslužio kao osnova za pisanje četničkog program koji je napisao niko drugi do Vojni Ministar i ujedno komadant Vojske Kraljevine Jugoslavije Dragoljub Draža Mihajlović.

Septembra mjeseca 1941.godine. U projektu se izmedju ostalog navodi kako treba rešiti pitanje Muslimana u Jugosaviji kao i granice unutar Jugoslavije :

* b. Omedjiti de fakto srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj.
* v. Posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjavanje sa svežim srpskim elementom.
* g. Izgraditi plan za čišćenje ili pomeranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice.
* d. U srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje Muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi.

Stav četničkog pokreta Draže Mihajlovića prema Muslimanima bio je da ih treba sistematski fizički uništavati u toku rata a one koji ne budu uništeni, iseleti u Tursku i na njihovu teritoriju naseliti srpsko stanovništvo.U ostvarivanju plana o uništenju Muslimana, četnički pokret Draže Mihajlovića je decembra 1941.i avgusta 1942.god na području Foče i početkom 1943.godine na teritoriji Sandžaka izvršio genocid nad Muslimanima.U svojoj belešci Draža Mihajlović je napisao : Na dan ustanka oni će svi biti pokrenuti sa svojih naselja a što niko neće moći sprečiti,u danom momentu svi Muslimani ima da budu pokrenuti sa svojih ognjišta.Oni koji su bliže hrvaskim oblastima tamo, glavno je da svi budu pokrenuti.Potrebno je još sada da se pripremi iseljavanje za Tursku ili ma dje van naše teritorije.
Po sačinjenom programu pristupilo se realizaciji programa,na taj način što je donijeta instrukcija od strane Vojnog Ministra i komadanta Vojske Kraljevine Jugoslavije 20.12.1941.godine, komadantu četničkih odreda u Crnoj Gori i komadantu Limskih četničkih odreda o organizaciji,ciljevima i upotrebi četničkih odreda.Komanda četničkih odreda Jugoslovenske Vojske.Gorski Štab Str.Pov.Br.370 od 20.12.1941.godine.Položaj, Djeneralštabnom majoru g.Djordju Lasiću i komadantu četničkih odreda Jugoslovenske vojske u Crnoj Gori i kapetanu g.Pavlu Djurišiću Komadantu Limskih četničkih odreda Jugoslovenske Vojske.
Instrukcije su precizno odredile šta i kako treba da se radi sa Muslimanima kako bi se postigli nacionalni ciljevi tj etnička čista Velika Srbija u okvru Kraljevine Jugoslavije, ciljevi naših odreda jesu :
Stvoriti Veliku Jugoslaviju i u njoj Veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije – C.Gore – Bosne i Hercegovine – Srema -Banata i Bačke.
4. Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata.
5. Stvoriti neposredne zajedničke granice izmedju Srbije i C.Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa.
6. Kazniti sve Ustaše i Muslimane koji su u tragičnim danima nemilosrdno uništavali nač narod.
8. U krajevima očišćenim od narodnih manjina i nenacionalnih elemenata izvršiti naseljavanje Crnogorcima ( u obzir dolaze siromašne nacionalne ispravne i poštene porodice ).
Dalje se u instrukciji objašnjava način upotrebe četničkih odreda u datom trenutku u kojim se kaže :
1. Jednim dijelom snaga dejstvovati iz doline Lima pravcem : Bijelo Polje – Sjenica sa zadatkom očistiti Pešter od Muslimanskog i Arnautskog življa.Ove snage moraju saradjivati sa odredima Javorskim i Goliskim.
2. Delom snaga dejstvovati pravcem preko Čakora ka Metohiji sa zadatkom da se na tom pravcu očisti teritorija od arnauta ,kao i da se presretnu oni koji će biti gonjeni iz Pešteri tj Sandžaka.

Po dobijenim insturkcijama pristupilo se realizaciji genocidnog projekta o formiranju etnički čiste homogene Velike Srbije u Velikoj Jugoslaviji, koja je bila samo paravan iza kojeg su se Srpski nacional fašisti krili. U ranim Jutarnjim časovima 05.01.1943.godine iz Šahovića srez Bjelopoljski pod komandom PavlaDjurićića krenulo se na napad na B.Polje i sva sela na tom pravcu bila su spaljena civilno stanovništvo poubijano. U izveštaju Vojnom Ministru i ujedno komdantu Vojske Kraljevine Jugoslavije Draži Mihajloviću od 13.01.1943.godine se kaže :
Akcija u Pljevaljskom, Čajničkom i Fočanskom srezu protiv Muslimana izvršena je.Operacije su izvedene tačno po naredjenju i izdatoj zapovjesti. Napad je počeo u odredjeno vreme.Svi komandanti i jedinice izvršile su dobivene zadatke na opšte zadovoljstvo.
Naši odredi 7.ovog mjeseca u toku noći, već su izbili na rijeku Drinu,te su borbe zaključno sa tim danom bili uglavnom završene, zatim je nastalo čišćenje oslobodjene teritorije.

Sva Muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena tako, da nijedan njihov dom nije ostao čitav.Sva imovina je uništena sem stoke, žita i sena.
Za vreme operacije se pristupilo potpunom uništavanju Muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. Žrtve kod Muslimana su 1200 boraca i do 8000 ostalih žrtava žena staraca i dece.
Borci Skupštine Republike Srbije oslobadjali su svoju teritoriju od svojih gradjana tj svojih komšija,Muslimana od kojih je video i učio Ratko Mladić, koji je takodje oslobadjao svoju teritoriju od svojih komšija u Srebrenici. Za ovakav Genocid neposredni izvršilac Pavle Djurišić je odlikovan od strane Firera tj Adolfa Hitlera, za uspešno izvršen postavljeni zadatak sa Gvozdenim Krstom. Svetske sile su novembra mjeseca 1943,godine to jest Staljin Ruzvalt i Čerčil na samitu u Teheranu, doneli odluko o prestanku saradnje u svakom obliku pomoći Vojsici Kraljevine Jugoslavije, jer je utvrdjeno da vojska svo vreme rata saradjuje sa Fašistima i da je u kolaboraciji sa Fašističkom Nemačkom odnosno Italijom.Za Skupstinu Republike Srbije to su borci.Jer su se borili, za nacionalnu etnički čistu Homogenu Veliku Srbiju. U toku drugog svjetskog rata ujedinili su se sjever i jug istok i zapad, kapitalisti i komunisti, u borbi protiv Fašizma adolfa Hitlera,dotle je Vojni ministar Kraljevine Jugoslavije saradjivao sa ABVEROM / tajna obeštajna služba fašističke Nemačke.Za one koji su izvršili genocid nad Muslimanima u drugom svjetskom ratu kao i ratni zločin nad svojim sunarodnicima Srbima, od strane Skupštine republike Srbije dobiše status Borca i to zakonom za koji je glasalo 176 poslanika Skupštine Republike Srbije, tako da ovaj nacionalistički projekat postade i Državotvoran. Što su za svet zločinci za Skupštinu Srbije su Borci.

Evropa je proglasila 15.07.1995.godine. Dan sjećanja na Genocid u Srebrnici. Za Skupštinu Srbije to je Zločin i jedva je glasalo 126 poslanika, a kako osuditi i reći da je genocid kada su se nalazili na istom projektu, koji se u kontinuitetu sprovodili, jer oni koji su u drugom svjetskom ratu izvršili genocid dobili su status Borca, a kako onda praviti diskriminaciju medju borcima pa ove koji izvršiše genocid u Srebrenici nazvati zločincima, to bi bila Vele izdaja, nacionalnog interesa.Danas se jedino u Srbiji podižu spomenici koloboracionistima fašističke Nemačke iz II svjetskog rata koji su vršili genocid nad svojim gradjanima koji pripadaju drugoj naciji i drugoj veri.Skupština Republike Srbije je jedina Skupština u Evropi i svijetu koja vrši reviziju drugog svjetskog rata, gdje ratni zločinci postadoše borci heroji i junaci.

Želim podsjetiti da je za vrijeme drugog svjetskog rata poginulo na desetine miliona gradjana Evrope i svijeta, oni koji su izvršili genocide, i koji su bili saradnici Fašističke Nemačke postadoše borci i heroji. Ovakva odluka Skupštine Republike Srbije je u suprotnosti sa Rezolucijom Ujedinjenih Nacija o GENOCIDU, kao i rezolucijom o kažnjavanju ratnih zločonaca donijetoj u Postdaunu 25.07.1945.godine, o procesuiranju, ratnih zločina odnosno zločinaca. Šta će na sve ove činjenice reći Evropa i Svijet. Ovim zakonom Skupština republike Srbije nagradjuje izvršioce genocida umjesto da ih osudjuje, čime direktno podstiče i druge svoje sunarodnike da čine genocid kojega će neka buduća skupština opravdati kao što je to učinila ova skupština.

Sandžački Bošnjački Klub je po prvi puta organizovao tribinu 22.03.2008.godine, povodom 65 godišnjice, genocida nad Muslimanima Sandžaka, sa osvrtom na Limsku dolinu.Stoga će SBK predložiti Bošnjačkom Nacionalnom Vijeću, kao i najvišim državnim predstvnicima Bošnjaka u BiH, kao i Verskim predstavnicima, dijaspori, da se Mjesec JANUAR proglasi mjesecim GENOCIDA nad Muslimanima Sandžaka, gdje će se održati naučne tribini u Sarajevu i Novom Pazaru i podsejtiti na zaboravljeni Genocid.
Stoga Bošnjaci Sandžaka, tragaju i tragaće za svojim POTOČARIMA.

ZABORAVITI GENOCID JE NAJVEĆI GENOCID

Korišćena literatura :
– Genocid nad Muslimanima : prof.Dr Valadimir Dedijer i Antun Miletić
– Sandžak : Mirko Ćuković
– Ratna tragedija Muslimana 1941-1945 god.: Autor Dr.Safet Bandžović
– Draža Mihajlović Agent Vermahta :Autora Jovana Pavićevića
– Slušbeni Glasnik Republike Srbije br.137. od 24.12.2004.god.
– Peticija profesora filozofskog fakulteta iz Beograda, kojom su se obratili Ustavnom Sudu Republike Srbije povodom revizije drugogo svjetskog rata.

Autor ovog teksta je predsjednik NVO Sandžačkog Bošnjačkog Kuba.

Predsjednik NVO SBK
Hodović Rifat

——————————————————————————–

[Dedo]

in reply to: Genocidi nad Muslimanima Balkana #29612

Vijesti
Pisana riječ
Historija
Agresija
Genocid
Armija R BiH
Forum PLBiH
Multimedija
O BiH
BH Dijaspora
O Nama
PROMO

[color=#FF0000]23.02.11 15:58 Starost: 21 days
Limska Dolina Sandžačka Srebrenica[/color]

Dana 05.01.2011.godine navršilo se 68 godina od Genocida nad Muslimanima Bosne i Sandžaka, izvršen u toku drugog svjetskog rata od strane vojske Kraljevine Jugoslavije. O tom Genocidu se nije smelo govoriti, o njemu se šutjelo, ta šutnja je dovela do drugog Genocide, Srebrenice i ponovo Bosne i Sandžaka.

Narod koji ne proučava svoju istoriju on je osudjen na njeno ponavljanje

Danas sa ove vremenske distance znamo koji je to biro projektovao Genocid nad Muslimanima, znamo i arhitekte, samo se izvodjači radova smijenjaju, u zavisnosti od godina starosti.Tamo gdje je stao Avro Cemović nastavio je Pavle Djurišić, gdje je stao Pavle Djurišić nastavio je Ratko Mladić. O Sandžačkoj Srebrenici se ne govori, o njoj se šutjelo, o njoj se šuti, o njoj se šapatom govori, da nam se ne naljute četnički vojvode, koji su predsjednici parlamentarnih stranaka u Skupštini Republike Srbije,i to jedan od njih dvoice nalazi se u Hagu gdje mu se sudi za Genocid i ratni zločin, ili će nam se naljutiti i poslanici Skupštine Republike Srbije, koji ih proglasiše, borcima junacima i herojima, i to doniješe zakon o borcima kojima legalizovaše Genocid nad Muslimanima u drugom svjetskom ratu. Zakon o izmenama i dopunmama zakona o pravima boraca vojnih invalida i članova njihovih porodica.

Skupština Srbije donosi dana 21.12.2004.godine na sedmoj sednici Drugog zasjedanja. Ovim Zakonom Skupština Republike Srbije je i de jure i de fakto priznala državotvorni projekat,Velike Srbije, koji se sprovodi u kontinuitetu. A možda će nam se naljutiti i predsjednik države g. B.Tadić jer on tvrdi da se radi o borcima koji su se borili za nacionalnu stvar, te ukazom pusti u opticaj zakon o borcima Kraljevine Jugoslavije. 24.12.2004.godine.

Sandžačka Srebrenica to je Limska dolina gdje je od strane boraca Skupštine Republike Srbije za mjesec dana ubijeno je 9200 Muslimana, jedini grijeh su imali što su Muslimani. U Sandžaku je za vrijeme drugog svjetskog rata ubijeno izmedju 30.000 i 35.000, Muslimana mirnih stanovnika.

Danas Bošnjaci Sandžaka tragaju za masovnim grobnicama poubijanih sunarodnika od vojske Kraljevine Jugoslavije to jest od boraca Skupštine Republike Srbije,kako bi i Sandžak dobio svoje Potočare, kako bi bil dostojno sahranjeni.
Ovaj stravičan Genocid je proistekao iz projekta Srpskog Kulturnog Kluba, čiji su članovi bili akademik prof.dr Vasa Čubrilović, Dragiša Vasić, Dimitrije Ljotić Dr, Stevan Moljević,koji je bio četnički ideolog i tvorac projekta Homogena Velika Srbija, koji je poslužio kao osnova za pisanje četničkog program koji je napisao niko drugi do Vojni Ministar i ujedno komadant Vojske Kraljevine Jugoslavije Dragoljub Draža Mihajlović.

Septembra mjeseca 1941.godine. U projektu se izmedju ostalog navodi kako treba rešiti pitanje Muslimana u Jugosaviji kao i granice unutar Jugoslavije :

* b. Omedjiti de fakto srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj.
* v. Posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjavanje sa svežim srpskim elementom.
* g. Izgraditi plan za čišćenje ili pomeranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice.
* d. U srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje Muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi.

Stav četničkog pokreta Draže Mihajlovića prema Muslimanima bio je da ih treba sistematski fizički uništavati u toku rata a one koji ne budu uništeni, iseleti u Tursku i na njihovu teritoriju naseliti srpsko stanovništvo.U ostvarivanju plana o uništenju Muslimana, četnički pokret Draže Mihajlovića je decembra 1941.i avgusta 1942.god na području Foče i početkom 1943.godine na teritoriji Sandžaka izvršio genocid nad Muslimanima.U svojoj belešci Draža Mihajlović je napisao : Na dan ustanka oni će svi biti pokrenuti sa svojih naselja a što niko neće moći sprečiti,u danom momentu svi Muslimani ima da budu pokrenuti sa svojih ognjišta.Oni koji su bliže hrvaskim oblastima tamo, glavno je da svi budu pokrenuti.Potrebno je još sada da se pripremi iseljavanje za Tursku ili ma dje van naše teritorije.
Po sačinjenom programu pristupilo se realizaciji programa,na taj način što je donijeta instrukcija od strane Vojnog Ministra i komadanta Vojske Kraljevine Jugoslavije 20.12.1941.godine, komadantu četničkih odreda u Crnoj Gori i komadantu Limskih četničkih odreda o organizaciji,ciljevima i upotrebi četničkih odreda.Komanda četničkih odreda Jugoslovenske Vojske.Gorski Štab Str.Pov.Br.370 od 20.12.1941.godine.Položaj, Djeneralštabnom majoru g.Djordju Lasiću i komadantu četničkih odreda Jugoslovenske vojske u Crnoj Gori i kapetanu g.Pavlu Djurišiću Komadantu Limskih četničkih odreda Jugoslovenske Vojske.
Instrukcije su precizno odredile šta i kako treba da se radi sa Muslimanima kako bi se postigli nacionalni ciljevi tj etnička čista Velika Srbija u okvru Kraljevine Jugoslavije, ciljevi naših odreda jesu :
Stvoriti Veliku Jugoslaviju i u njoj Veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije – C.Gore – Bosne i Hercegovine – Srema -Banata i Bačke.
4. Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata.
5. Stvoriti neposredne zajedničke granice izmedju Srbije i C.Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa.
6. Kazniti sve Ustaše i Muslimane koji su u tragičnim danima nemilosrdno uništavali nač narod.
8. U krajevima očišćenim od narodnih manjina i nenacionalnih elemenata izvršiti naseljavanje Crnogorcima ( u obzir dolaze siromašne nacionalne ispravne i poštene porodice ).
Dalje se u instrukciji objašnjava način upotrebe četničkih odreda u datom trenutku u kojim se kaže :
1. Jednim dijelom snaga dejstvovati iz doline Lima pravcem : Bijelo Polje – Sjenica sa zadatkom očistiti Pešter od Muslimanskog i Arnautskog življa.Ove snage moraju saradjivati sa odredima Javorskim i Goliskim.
2. Delom snaga dejstvovati pravcem preko Čakora ka Metohiji sa zadatkom da se na tom pravcu očisti teritorija od arnauta ,kao i da se presretnu oni koji će biti gonjeni iz Pešteri tj Sandžaka.

Po dobijenim insturkcijama pristupilo se realizaciji genocidnog projekta o formiranju etnički čiste homogene Velike Srbije u Velikoj Jugoslaviji, koja je bila samo paravan iza kojeg su se Srpski nacional fašisti krili. U ranim Jutarnjim časovima 05.01.1943.godine iz Šahovića srez Bjelopoljski pod komandom PavlaDjurićića krenulo se na napad na B.Polje i sva sela na tom pravcu bila su spaljena civilno stanovništvo poubijano. U izveštaju Vojnom Ministru i ujedno komdantu Vojske Kraljevine Jugoslavije Draži Mihajloviću od 13.01.1943.godine se kaže :
Akcija u Pljevaljskom, Čajničkom i Fočanskom srezu protiv Muslimana izvršena je.Operacije su izvedene tačno po naredjenju i izdatoj zapovjesti. Napad je počeo u odredjeno vreme.Svi komandanti i jedinice izvršile su dobivene zadatke na opšte zadovoljstvo.
Naši odredi 7.ovog mjeseca u toku noći, već su izbili na rijeku Drinu,te su borbe zaključno sa tim danom bili uglavnom završene, zatim je nastalo čišćenje oslobodjene teritorije.

Sva Muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena tako, da nijedan njihov dom nije ostao čitav.Sva imovina je uništena sem stoke, žita i sena.
Za vreme operacije se pristupilo potpunom uništavanju Muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti. Žrtve kod Muslimana su 1200 boraca i do 8000 ostalih žrtava žena staraca i dece.
Borci Skupštine Republike Srbije oslobadjali su svoju teritoriju od svojih gradjana tj svojih komšija,Muslimana od kojih je video i učio Ratko Mladić, koji je takodje oslobadjao svoju teritoriju od svojih komšija u Srebrenici. Za ovakav Genocid neposredni izvršilac Pavle Djurišić je odlikovan od strane Firera tj Adolfa Hitlera, za uspešno izvršen postavljeni zadatak sa Gvozdenim Krstom. Svetske sile su novembra mjeseca 1943,godine to jest Staljin Ruzvalt i Čerčil na samitu u Teheranu, doneli odluko o prestanku saradnje u svakom obliku pomoći Vojsici Kraljevine Jugoslavije, jer je utvrdjeno da vojska svo vreme rata saradjuje sa Fašistima i da je u kolaboraciji sa Fašističkom Nemačkom odnosno Italijom.Za Skupstinu Republike Srbije to su borci.Jer su se borili, za nacionalnu etnički čistu Homogenu Veliku Srbiju. U toku drugog svjetskog rata ujedinili su se sjever i jug istok i zapad, kapitalisti i komunisti, u borbi protiv Fašizma adolfa Hitlera,dotle je Vojni ministar Kraljevine Jugoslavije saradjivao sa ABVEROM / tajna obeštajna služba fašističke Nemačke.Za one koji su izvršili genocid nad Muslimanima u drugom svjetskom ratu kao i ratni zločin nad svojim sunarodnicima Srbima, od strane Skupštine republike Srbije dobiše status Borca i to zakonom za koji je glasalo 176 poslanika Skupštine Republike Srbije, tako da ovaj nacionalistički projekat postade i Državotvoran. Što su za svet zločinci za Skupštinu Srbije su Borci.

Evropa je proglasila 15.07.1995.godine. Dan sjećanja na Genocid u Srebrnici. Za Skupštinu Srbije to je Zločin i jedva je glasalo 126 poslanika, a kako osuditi i reći da je genocid kada su se nalazili na istom projektu, koji se u kontinuitetu sprovodili, jer oni koji su u drugom svjetskom ratu izvršili genocid dobili su status Borca, a kako onda praviti diskriminaciju medju borcima pa ove koji izvršiše genocid u Srebrenici nazvati zločincima, to bi bila Vele izdaja, nacionalnog interesa.Danas se jedino u Srbiji podižu spomenici koloboracionistima fašističke Nemačke iz II svjetskog rata koji su vršili genocid nad svojim gradjanima koji pripadaju drugoj naciji i drugoj veri.Skupština Republike Srbije je jedina Skupština u Evropi i svijetu koja vrši reviziju drugog svjetskog rata, gdje ratni zločinci postadoše borci heroji i junaci.

Želim podsjetiti da je za vrijeme drugog svjetskog rata poginulo na desetine miliona gradjana Evrope i svijeta, oni koji su izvršili genocide, i koji su bili saradnici Fašističke Nemačke postadoše borci i heroji. Ovakva odluka Skupštine Republike Srbije je u suprotnosti sa Rezolucijom Ujedinjenih Nacija o GENOCIDU, kao i rezolucijom o kažnjavanju ratnih zločonaca donijetoj u Postdaunu 25.07.1945.godine, o procesuiranju, ratnih zločina odnosno zločinaca. Šta će na sve ove činjenice reći Evropa i Svijet. Ovim zakonom Skupština republike Srbije nagradjuje izvršioce genocida umjesto da ih osudjuje, čime direktno podstiče i druge svoje sunarodnike da čine genocid kojega će neka buduća skupština opravdati kao što je to učinila ova skupština.

Sandžački Bošnjački Klub je po prvi puta organizovao tribinu 22.03.2008.godine, povodom 65 godišnjice, genocida nad Muslimanima Sandžaka, sa osvrtom na Limsku dolinu.Stoga će SBK predložiti Bošnjačkom Nacionalnom Vijeću, kao i najvišim državnim predstvnicima Bošnjaka u BiH, kao i Verskim predstavnicima, dijaspori, da se Mjesec JANUAR proglasi mjesecim GENOCIDA nad Muslimanima Sandžaka, gdje će se održati naučne tribini u Sarajevu i Novom Pazaru i podsejtiti na zaboravljeni Genocid.
Stoga Bošnjaci Sandžaka, tragaju i tragaće za svojim POTOČARIMA.

ZABORAVITI GENOCID JE NAJVEĆI GENOCID

Korišćena literatura :
– Genocid nad Muslimanima : prof.Dr Valadimir Dedijer i Antun Miletić
– Sandžak : Mirko Ćuković
– Ratna tragedija Muslimana 1941-1945 god.: Autor Dr.Safet Bandžović
– Draža Mihajlović Agent Vermahta :Autora Jovana Pavićevića
– Slušbeni Glasnik Republike Srbije br.137. od 24.12.2004.god.
– Peticija profesora filozofskog fakulteta iz Beograda, kojom su se obratili Ustavnom Sudu Republike Srbije povodom revizije drugogo svjetskog rata.

Autor ovog teksta je predsjednik NVO Sandžačkog Bošnjačkog Kuba.

Predsjednik NVO SBK
Hodović Rifat

——————————————————————————–

[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #29546

Vi ste ovdje: Naslovna strana » Vijesti » Iz minute u minutu » Sud u Parizu donio historijsku odluku: 201.500 eura odštete porodici Kovač iz Foče
Autor ONASA 2011-03-14 16:42:00

Sud je priznao civilnu odgovornost Karadžića i Plavšić Porodica Kovač živjela je u okolini Foče kada su pripadnici snaga bosanskih Srba u aprilu 1992. godine opkolili njihovu kuću, spalili je, a oca Adila Kovača pretukli

Sud u Parizu osudio je danas nekadašnje lidere Republike Srpske (RS) Radovana Karadžića i Biljanu Plavšić na novčane kazne od ukupno 201.500 eura na osnovu tužbe porodice Kovač iz Foče.

Porodica Kovač živjela je u okolini Foče kada su pripadnici snaga bosanskih Srba u aprilu 1992. godine opkolili njihovu kuću, spalili je, a oca Adila Kovača pretukli.

Poslije toga oni su izbjegli u Francusku gdje i sada žive i gdje su sudu u Parizu 2005. podnijeli tužbu protiv Radovana Karadžića, Biljane Plavšić, Momčila Krajišnika i Ratka Mladića.

Za pretrpljenu traumu zatražili su milion eura odštete, što je prvi takav slučaj u Evropi.

– Sud je priznao civilnu odgovornost Karadžića i Plavšić na osnovu zločina koje su počinili. Iako Karadžić nije definitivno osuđen u Hagu, pariški sud je ustanovio da je on ratni zločinac, rekao je za agenciju Beta advokat porodice Kovač Ivan Jurašinović.

U telefonskoj izjavi iz Pariza on je dodao da je je sud naložio da osuđeni Adilu Kovaču, koji još ima fizičke povrede od pretrpljenih batina, isplate odštetu od 78.000 eura, a za ostale članove njegove porodice još ukupno 123.550 eura.

– Mi ćemo sada dostaviti presudu gospodinu Karadžiću i gospođi Plavšić. Oni imaju rok od dva mjeseca da ulože žalbe. Poslije toga ćemo krenuti u izvršenje, objasnio je Jurašinović.

On je takođe rekao da će izvršenje biti direktno u slučaju da optuženi posjeduju imovinu.

– Moguće je i izvršenje preko entiteta RS u BiH, budući da su zločini koji su danas priznati od strane pariškog suda počinjeni u ime RS, rekao je Jarušinović.

On je takođe naglasio da je sud u Parizu prije godinu i po dana ustanovio da za slučaj Krajišnika nije nadležan, a za Mladića je, zbog nedostataka materijlanih dokaza, zakazao novo ročište koje bi moglo da se održi nakon njegovog hapšenja i konačne presude Haškog suda.

Radovanu Karadžiću trenutno se u Haškom tribunalu sudi za ratne zločine, a Biljana Plavšić je odlukom istog suda 2003. godine osuđena na 11 godina zatvora, a 2009. je puštena na slobodu.

Momčilo Krajišnik osuđen je na 27 godina zatvora i od 2006. je na izdržavanju kazne, dok je Ratko Mladić još u bjekstvu

POCELA JE PRAVDA DA IZLAZI NA VIDJELO:

[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #29554

Vi ste ovdje: Naslovna strana » Vijesti » Iz minute u minutu » Sud u Parizu donio historijsku odluku: 201.500 eura odštete porodici Kovač iz Foče
Autor ONASA 2011-03-14 16:42:00

Sud je priznao civilnu odgovornost Karadžića i Plavšić Porodica Kovač živjela je u okolini Foče kada su pripadnici snaga bosanskih Srba u aprilu 1992. godine opkolili njihovu kuću, spalili je, a oca Adila Kovača pretukli

Sud u Parizu osudio je danas nekadašnje lidere Republike Srpske (RS) Radovana Karadžića i Biljanu Plavšić na novčane kazne od ukupno 201.500 eura na osnovu tužbe porodice Kovač iz Foče.

Porodica Kovač živjela je u okolini Foče kada su pripadnici snaga bosanskih Srba u aprilu 1992. godine opkolili njihovu kuću, spalili je, a oca Adila Kovača pretukli.

Poslije toga oni su izbjegli u Francusku gdje i sada žive i gdje su sudu u Parizu 2005. podnijeli tužbu protiv Radovana Karadžića, Biljane Plavšić, Momčila Krajišnika i Ratka Mladića.

Za pretrpljenu traumu zatražili su milion eura odštete, što je prvi takav slučaj u Evropi.

– Sud je priznao civilnu odgovornost Karadžića i Plavšić na osnovu zločina koje su počinili. Iako Karadžić nije definitivno osuđen u Hagu, pariški sud je ustanovio da je on ratni zločinac, rekao je za agenciju Beta advokat porodice Kovač Ivan Jurašinović.

U telefonskoj izjavi iz Pariza on je dodao da je je sud naložio da osuđeni Adilu Kovaču, koji još ima fizičke povrede od pretrpljenih batina, isplate odštetu od 78.000 eura, a za ostale članove njegove porodice još ukupno 123.550 eura.

– Mi ćemo sada dostaviti presudu gospodinu Karadžiću i gospođi Plavšić. Oni imaju rok od dva mjeseca da ulože žalbe. Poslije toga ćemo krenuti u izvršenje, objasnio je Jurašinović.

On je takođe rekao da će izvršenje biti direktno u slučaju da optuženi posjeduju imovinu.

– Moguće je i izvršenje preko entiteta RS u BiH, budući da su zločini koji su danas priznati od strane pariškog suda počinjeni u ime RS, rekao je Jarušinović.

On je takođe naglasio da je sud u Parizu prije godinu i po dana ustanovio da za slučaj Krajišnika nije nadležan, a za Mladića je, zbog nedostataka materijlanih dokaza, zakazao novo ročište koje bi moglo da se održi nakon njegovog hapšenja i konačne presude Haškog suda.

Radovanu Karadžiću trenutno se u Haškom tribunalu sudi za ratne zločine, a Biljana Plavšić je odlukom istog suda 2003. godine osuđena na 11 godina zatvora, a 2009. je puštena na slobodu.

Momčilo Krajišnik osuđen je na 27 godina zatvora i od 2006. je na izdržavanju kazne, dok je Ratko Mladić još u bjekstvu

POCELA JE PRAVDA DA IZLAZI NA VIDJELO:

[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #29450

12-03-2011 02:00
U zatvoru su mi rekli da BiH i Bošnjaci ne postoje

Napokon je i Jasmina Rendića ogrijalo sunce! Sunčevi zraci obasjali su njegovu sobu u ulici Donje Brdo, kroz prozor odakle se vidi pola Tuzle. O tom pogledu, o toplini porodičnog doma, zagrljaju majke i oca, sanjao je 321 dan, koliko je proveo u zatvoru u Sremskoj Mitrovici.

Zahvalnost ambasadoru

– Još uvijek nisam svjestan da sam slobodan čovjek. Cijelu noć sam se vrtio, oka nisam sklopio. Ujutro sam se ponovo sastao sa ambasadorom Borišom Arnautom, kojem dugujem ogromnu zahvalnost. U hotelu sam se susreo sa Ilijom Jurišićem, a onda sam imao susrete sa rodbinom i tako sam provodio svoj prvi dan na slobodi – kaže Rendić. Njegova golgota počela je u proljeće prošle godine. Sa drugarom krenuo je ka Beogradu. Na ulazu u Srbiju u Sremskoj Rači, zadržali su ga tri sata.

– Dok sam čekao prelazak u Srbiji do mene su dolazili policajci i pitali me da li sam ikad bio u Afganistanu. Mogao sam im slagati i reći da nisam, da sam imao oraha u džepu, ali nisam i rekao sam im istinu. Na kraju su me uhapsili i sproveli u zatvor u Sremskoj Mitrovici – kaže on. Prva neugodnost u Sremskoj Mitrovici dogodila se već prilikom davanja ličnih podataka. Na pitanje radnika u pisarnici čiji je državljanin, Jasmin je odgovorio: „Bosne i Hercegovine”…

– Rekao mi je da takvog državljanstva nema i da mogu biti samo državljanin Republike Srpske. Tako je i postupio i u papire upisao kako sam državljanin RS-a. Potom me je pitao šta sam po nacionalnosti. Odgovorio sam: “Bošnjak”. Onda je on rekao kako takve nacionalnosti nema, a ja sam, ne želeći se dalje raspravljati, slegnuo ramenima. Nakon hapšenja dobio je uvjeravanja advokata kako u pritvoru može ostati najduže 40 dana. Međutim, mjeseci su prolazili, a on nije napuštao ćeliju u kojoj je bilo još pet osuđenika, među kojima i profesionalne ubice i dileri droge.

– Na početku mog ropstva svašta su me ispitivali. Antiteroristički tim me je ispitivao o terorističkim skupinama, jer oni, navodno, imaju saznanja kako u BiH ima terorističkih grupa. Ja sam im rekao kako sam radio u bazama američke vojske, a da bih dobio posao morao sam proći šestomjesečne provjere. Naime, u opisu mog posla bila je vatrogasna prevencija, a da bih dobio taj posao morao sam proći razne vrste provjera. Zbog toga meni, ali i svim ostalim radnicima u bazi, izričito je zabranjen kontak sa lokalnim stanovništvom – pojašanjava on. Radeći u američkim bazama zaslužio je titulu vatrogasnog maršala. Kaže, kako je nagrađen zbog spašavanja jednog holandskog i dva ruska civilna pilota. O detaljima iz Interpolove potjernice, i izvjesnom zlataru Ramatulahu kaže:

– Kada su me uhapsili u Srbiji, policajci su pokazali kopiju mog pasoša. Bio je to moj stari pasoš, ali sam vidio kako na kopiji nema otiska da je poništen. Potom sam vidio dokument na kojem je otkucano moje ime, a ispod je neko stavio potpis „Džasmin”. Na osnovu tog papira ostao sam u zatvoru 321 dan. Kako, zbog čega, u ovom trenutku zaista ne znam, ali naredne sedmice u Sarajevu imam sastanak sa Interpolom, kada ću, nadam se, razriješiti sve dileme – kaže Rendić.

Svinjetina ili ništa

Smatra kako je posrijedi bila trgovina, te da je u zatvoru zaglavio zato što je Bošnjak i državljanin BiH.

– U zatvoru nisam imao adekvatnu ljekarsku pomoć, nisam imao hranu. Rekao sam im kako ne jedem svinjetinu, a oni su rekli: „Dobro, ne moraš jesti ništa”. Nisam ništa ni jeo, jer je svinjetina bila gotovo u svakom obroku, bilo da je riječ o grahu, grašku ili kupusu. Otac mi je jednom sedmično mogao dostaviti 2.5 kilograma hrane i s tom količinom hrane sam preživljavao. Dva mjeseca sam čekao na tretman kod dermatologa, jer sam imao plikove po leđima. Kada je dermatolog došao u zatvor, nije me prozvao, a nikad kasnije nisam pregledan. U januaru sam imao strašnu zubobolju. Čekao sam na pregled kod stomatologa, ali je pregled odgađan iz dana u dan. Na kraju sam morao štrajkovati glađu i žeđu kako bi mi dozvolili pregled. Da mi je doktor u tim trenucima dao kliješta sam bih sebi izvadio zub – navodi Rendić. Poslije preživljene golgote kaže kako će pred međunarodnim sudom tražiti od Srbije nadoknadu materijalne i nematerijalne štete.

– Na poslu sam konstantno napredavao i jedan sam od rijetkih Bosanaca, koji je bio na tako odgovornoj poziciji. Hapšenjem su mi nanijeli ogromnu štetu na tom polju, ali najveća šteta nanijeta je mom zdravlju i mojoj porodici. Ukoliko dobijem spor, a nema razloga da bude suprotno, radiće se o velikoj odšteti. No, meni taj novac ne treba i budite sigurni kako ću ga pokloniti organizacijama koje se bore za istinu i pravdu – poručuje Rendić.

E. Skokić

Najteži dan

Jasmin Rendić navodi kako je svaki zatvorski dan neizmjerno težak, ali da je njemu najteže bilo u trenutku kada je Okružni sud donio, a Apelacioni potvrdio njegovu ekstradiciju Afganistanu.

– Bukvalno sam se plašio svake škripe vrata, jer sam mislio kako dolaze po mene. Kroz glavu mi je prolazilo kako sam bio na strani NATO-a, a da me izručuju drugoj strani. Za mene je to značila smrtna kazna. Vjerujte da se ne bih opirao ili plašio da me je bilo koja evropska zemlja tražila. Štaviše tražio bih da me po kratkom postupku izruče, ali izručivanje Afganistanu, u situaciji gdje se američka vojska tretira kao okupatorska, a ja sam radio za tu vojsku, za meni bi značilo smrtnu kaznu – govori on.

Sta reci jos na ovakve postupke nasih susjeda,jos se neki zaklinju s`njima.

Izvor SAN Dnevne novine

[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #29451

12-03-2011 02:00
U zatvoru su mi rekli da BiH i Bošnjaci ne postoje

Napokon je i Jasmina Rendića ogrijalo sunce! Sunčevi zraci obasjali su njegovu sobu u ulici Donje Brdo, kroz prozor odakle se vidi pola Tuzle. O tom pogledu, o toplini porodičnog doma, zagrljaju majke i oca, sanjao je 321 dan, koliko je proveo u zatvoru u Sremskoj Mitrovici.

Zahvalnost ambasadoru

– Još uvijek nisam svjestan da sam slobodan čovjek. Cijelu noć sam se vrtio, oka nisam sklopio. Ujutro sam se ponovo sastao sa ambasadorom Borišom Arnautom, kojem dugujem ogromnu zahvalnost. U hotelu sam se susreo sa Ilijom Jurišićem, a onda sam imao susrete sa rodbinom i tako sam provodio svoj prvi dan na slobodi – kaže Rendić. Njegova golgota počela je u proljeće prošle godine. Sa drugarom krenuo je ka Beogradu. Na ulazu u Srbiju u Sremskoj Rači, zadržali su ga tri sata.

– Dok sam čekao prelazak u Srbiji do mene su dolazili policajci i pitali me da li sam ikad bio u Afganistanu. Mogao sam im slagati i reći da nisam, da sam imao oraha u džepu, ali nisam i rekao sam im istinu. Na kraju su me uhapsili i sproveli u zatvor u Sremskoj Mitrovici – kaže on. Prva neugodnost u Sremskoj Mitrovici dogodila se već prilikom davanja ličnih podataka. Na pitanje radnika u pisarnici čiji je državljanin, Jasmin je odgovorio: „Bosne i Hercegovine”…

– Rekao mi je da takvog državljanstva nema i da mogu biti samo državljanin Republike Srpske. Tako je i postupio i u papire upisao kako sam državljanin RS-a. Potom me je pitao šta sam po nacionalnosti. Odgovorio sam: “Bošnjak”. Onda je on rekao kako takve nacionalnosti nema, a ja sam, ne želeći se dalje raspravljati, slegnuo ramenima. Nakon hapšenja dobio je uvjeravanja advokata kako u pritvoru može ostati najduže 40 dana. Međutim, mjeseci su prolazili, a on nije napuštao ćeliju u kojoj je bilo još pet osuđenika, među kojima i profesionalne ubice i dileri droge.

– Na početku mog ropstva svašta su me ispitivali. Antiteroristički tim me je ispitivao o terorističkim skupinama, jer oni, navodno, imaju saznanja kako u BiH ima terorističkih grupa. Ja sam im rekao kako sam radio u bazama američke vojske, a da bih dobio posao morao sam proći šestomjesečne provjere. Naime, u opisu mog posla bila je vatrogasna prevencija, a da bih dobio taj posao morao sam proći razne vrste provjera. Zbog toga meni, ali i svim ostalim radnicima u bazi, izričito je zabranjen kontak sa lokalnim stanovništvom – pojašanjava on. Radeći u američkim bazama zaslužio je titulu vatrogasnog maršala. Kaže, kako je nagrađen zbog spašavanja jednog holandskog i dva ruska civilna pilota. O detaljima iz Interpolove potjernice, i izvjesnom zlataru Ramatulahu kaže:

– Kada su me uhapsili u Srbiji, policajci su pokazali kopiju mog pasoša. Bio je to moj stari pasoš, ali sam vidio kako na kopiji nema otiska da je poništen. Potom sam vidio dokument na kojem je otkucano moje ime, a ispod je neko stavio potpis „Džasmin”. Na osnovu tog papira ostao sam u zatvoru 321 dan. Kako, zbog čega, u ovom trenutku zaista ne znam, ali naredne sedmice u Sarajevu imam sastanak sa Interpolom, kada ću, nadam se, razriješiti sve dileme – kaže Rendić.

Svinjetina ili ništa

Smatra kako je posrijedi bila trgovina, te da je u zatvoru zaglavio zato što je Bošnjak i državljanin BiH.

– U zatvoru nisam imao adekvatnu ljekarsku pomoć, nisam imao hranu. Rekao sam im kako ne jedem svinjetinu, a oni su rekli: „Dobro, ne moraš jesti ništa”. Nisam ništa ni jeo, jer je svinjetina bila gotovo u svakom obroku, bilo da je riječ o grahu, grašku ili kupusu. Otac mi je jednom sedmično mogao dostaviti 2.5 kilograma hrane i s tom količinom hrane sam preživljavao. Dva mjeseca sam čekao na tretman kod dermatologa, jer sam imao plikove po leđima. Kada je dermatolog došao u zatvor, nije me prozvao, a nikad kasnije nisam pregledan. U januaru sam imao strašnu zubobolju. Čekao sam na pregled kod stomatologa, ali je pregled odgađan iz dana u dan. Na kraju sam morao štrajkovati glađu i žeđu kako bi mi dozvolili pregled. Da mi je doktor u tim trenucima dao kliješta sam bih sebi izvadio zub – navodi Rendić. Poslije preživljene golgote kaže kako će pred međunarodnim sudom tražiti od Srbije nadoknadu materijalne i nematerijalne štete.

– Na poslu sam konstantno napredavao i jedan sam od rijetkih Bosanaca, koji je bio na tako odgovornoj poziciji. Hapšenjem su mi nanijeli ogromnu štetu na tom polju, ali najveća šteta nanijeta je mom zdravlju i mojoj porodici. Ukoliko dobijem spor, a nema razloga da bude suprotno, radiće se o velikoj odšteti. No, meni taj novac ne treba i budite sigurni kako ću ga pokloniti organizacijama koje se bore za istinu i pravdu – poručuje Rendić.

E. Skokić

Najteži dan

Jasmin Rendić navodi kako je svaki zatvorski dan neizmjerno težak, ali da je njemu najteže bilo u trenutku kada je Okružni sud donio, a Apelacioni potvrdio njegovu ekstradiciju Afganistanu.

– Bukvalno sam se plašio svake škripe vrata, jer sam mislio kako dolaze po mene. Kroz glavu mi je prolazilo kako sam bio na strani NATO-a, a da me izručuju drugoj strani. Za mene je to značila smrtna kazna. Vjerujte da se ne bih opirao ili plašio da me je bilo koja evropska zemlja tražila. Štaviše tražio bih da me po kratkom postupku izruče, ali izručivanje Afganistanu, u situaciji gdje se američka vojska tretira kao okupatorska, a ja sam radio za tu vojsku, za meni bi značilo smrtnu kaznu – govori on.

Sta reci jos na ovakve postupke nasih susjeda,jos se neki zaklinju s`njima.

Izvor SAN Dnevne novine

[Dedo]

in reply to: Al i ovo treba da se zna #29457

12-03-2011 02:00
U zatvoru su mi rekli da BiH i Bošnjaci ne postoje

Napokon je i Jasmina Rendića ogrijalo sunce! Sunčevi zraci obasjali su njegovu sobu u ulici Donje Brdo, kroz prozor odakle se vidi pola Tuzle. O tom pogledu, o toplini porodičnog doma, zagrljaju majke i oca, sanjao je 321 dan, koliko je proveo u zatvoru u Sremskoj Mitrovici.

Zahvalnost ambasadoru

– Još uvijek nisam svjestan da sam slobodan čovjek. Cijelu noć sam se vrtio, oka nisam sklopio. Ujutro sam se ponovo sastao sa ambasadorom Borišom Arnautom, kojem dugujem ogromnu zahvalnost. U hotelu sam se susreo sa Ilijom Jurišićem, a onda sam imao susrete sa rodbinom i tako sam provodio svoj prvi dan na slobodi – kaže Rendić. Njegova golgota počela je u proljeće prošle godine. Sa drugarom krenuo je ka Beogradu. Na ulazu u Srbiju u Sremskoj Rači, zadržali su ga tri sata.

– Dok sam čekao prelazak u Srbiji do mene su dolazili policajci i pitali me da li sam ikad bio u Afganistanu. Mogao sam im slagati i reći da nisam, da sam imao oraha u džepu, ali nisam i rekao sam im istinu. Na kraju su me uhapsili i sproveli u zatvor u Sremskoj Mitrovici – kaže on. Prva neugodnost u Sremskoj Mitrovici dogodila se već prilikom davanja ličnih podataka. Na pitanje radnika u pisarnici čiji je državljanin, Jasmin je odgovorio: „Bosne i Hercegovine”…

– Rekao mi je da takvog državljanstva nema i da mogu biti samo državljanin Republike Srpske. Tako je i postupio i u papire upisao kako sam državljanin RS-a. Potom me je pitao šta sam po nacionalnosti. Odgovorio sam: “Bošnjak”. Onda je on rekao kako takve nacionalnosti nema, a ja sam, ne želeći se dalje raspravljati, slegnuo ramenima. Nakon hapšenja dobio je uvjeravanja advokata kako u pritvoru može ostati najduže 40 dana. Međutim, mjeseci su prolazili, a on nije napuštao ćeliju u kojoj je bilo još pet osuđenika, među kojima i profesionalne ubice i dileri droge.

– Na početku mog ropstva svašta su me ispitivali. Antiteroristički tim me je ispitivao o terorističkim skupinama, jer oni, navodno, imaju saznanja kako u BiH ima terorističkih grupa. Ja sam im rekao kako sam radio u bazama američke vojske, a da bih dobio posao morao sam proći šestomjesečne provjere. Naime, u opisu mog posla bila je vatrogasna prevencija, a da bih dobio taj posao morao sam proći razne vrste provjera. Zbog toga meni, ali i svim ostalim radnicima u bazi, izričito je zabranjen kontak sa lokalnim stanovništvom – pojašanjava on. Radeći u američkim bazama zaslužio je titulu vatrogasnog maršala. Kaže, kako je nagrađen zbog spašavanja jednog holandskog i dva ruska civilna pilota. O detaljima iz Interpolove potjernice, i izvjesnom zlataru Ramatulahu kaže:

– Kada su me uhapsili u Srbiji, policajci su pokazali kopiju mog pasoša. Bio je to moj stari pasoš, ali sam vidio kako na kopiji nema otiska da je poništen. Potom sam vidio dokument na kojem je otkucano moje ime, a ispod je neko stavio potpis „Džasmin”. Na osnovu tog papira ostao sam u zatvoru 321 dan. Kako, zbog čega, u ovom trenutku zaista ne znam, ali naredne sedmice u Sarajevu imam sastanak sa Interpolom, kada ću, nadam se, razriješiti sve dileme – kaže Rendić.

Svinjetina ili ništa

Smatra kako je posrijedi bila trgovina, te da je u zatvoru zaglavio zato što je Bošnjak i državljanin BiH.

– U zatvoru nisam imao adekvatnu ljekarsku pomoć, nisam imao hranu. Rekao sam im kako ne jedem svinjetinu, a oni su rekli: „Dobro, ne moraš jesti ništa”. Nisam ništa ni jeo, jer je svinjetina bila gotovo u svakom obroku, bilo da je riječ o grahu, grašku ili kupusu. Otac mi je jednom sedmično mogao dostaviti 2.5 kilograma hrane i s tom količinom hrane sam preživljavao. Dva mjeseca sam čekao na tretman kod dermatologa, jer sam imao plikove po leđima. Kada je dermatolog došao u zatvor, nije me prozvao, a nikad kasnije nisam pregledan. U januaru sam imao strašnu zubobolju. Čekao sam na pregled kod stomatologa, ali je pregled odgađan iz dana u dan. Na kraju sam morao štrajkovati glađu i žeđu kako bi mi dozvolili pregled. Da mi je doktor u tim trenucima dao kliješta sam bih sebi izvadio zub – navodi Rendić. Poslije preživljene golgote kaže kako će pred međunarodnim sudom tražiti od Srbije nadoknadu materijalne i nematerijalne štete.

– Na poslu sam konstantno napredavao i jedan sam od rijetkih Bosanaca, koji je bio na tako odgovornoj poziciji. Hapšenjem su mi nanijeli ogromnu štetu na tom polju, ali najveća šteta nanijeta je mom zdravlju i mojoj porodici. Ukoliko dobijem spor, a nema razloga da bude suprotno, radiće se o velikoj odšteti. No, meni taj novac ne treba i budite sigurni kako ću ga pokloniti organizacijama koje se bore za istinu i pravdu – poručuje Rendić.

E. Skokić

Najteži dan

Jasmin Rendić navodi kako je svaki zatvorski dan neizmjerno težak, ali da je njemu najteže bilo u trenutku kada je Okružni sud donio, a Apelacioni potvrdio njegovu ekstradiciju Afganistanu.

– Bukvalno sam se plašio svake škripe vrata, jer sam mislio kako dolaze po mene. Kroz glavu mi je prolazilo kako sam bio na strani NATO-a, a da me izručuju drugoj strani. Za mene je to značila smrtna kazna. Vjerujte da se ne bih opirao ili plašio da me je bilo koja evropska zemlja tražila. Štaviše tražio bih da me po kratkom postupku izruče, ali izručivanje Afganistanu, u situaciji gdje se američka vojska tretira kao okupatorska, a ja sam radio za tu vojsku, za meni bi značilo smrtnu kaznu – govori on.

Sta reci jos na ovakve postupke nasih susjeda,jos se neki zaklinju s`njima.

Izvor SAN Dnevne novine

[Author]

Posts