[Mare]

#16180

Evo kako mozete ukrasiti vas hastal.

[Mare]

#16181

A moze i ovakoB)

[mirsad_d]

#16182

BAJRAMSKA SOFRA
Piše: Adnan Učambarlić

Bajrami su praznici mira i za bajramskom sofrom bajramuju i mire se oni koji su se zavadili iz bilo kojih razloga, a muslimani često pozivaju i članove drugih vjerskih zajednica da objeduju i slave s njima, kako bi na taj način širili duh tolerancije.

Bajramska sofra i zijafeti

Bajramska trpeza ili Bajramska sofra, kako se još kaže u Bosni i Hercegovini, mora biti specijalna: domaćini postavljaju sto koristeći najbolji stolnjak, tanjire i pribor za jelo koje imaju u kući. Ručak je izuzetno obilan, a neke od tradicija nalažu da mora uključivati najomiljenije jelo svakog člana porodice.

Gusto zanimljivost: Najčešća riječ koja se nalazi u imenima nacionalnih restorana – aščinica u Bosni i Hercegovini je sofra.

U turskom jeziku, riječ sofra se koristi sa značenjem trpeze, stola za objed, a u bosanskom jeziku često ima prošireno značenje i na samo jelo pripremljeno i postavljeno bilo na sto ili na demirliju. Mnogi su u svom djetinjstvu čuli riječi svojih starijih ukućana: “Ne diraj sofre, dolaze nam gosti”, što znači: “Ne diraj jela koja su servirana za goste” ili “Bujrum, sofra je spremna”, to jest: “Izvolite, jelo je servirano.”

Gusto napomena: Bajramski ručak u Bosni i Hercegovini najčešće počinje supom ili čorbom, nakon čega slijedi neko varivo (sarma, bosanski lonac i slično), a zatim pite, pa pečeno meso sa povrćem te slatko.

Bosanska kuhinja mnogo toga duguje svojoj otomanskoj prošlosti, tako su jela na bajramskoj trpezi najčešće specijaliteti sa turskim uticajem. Domaćica kuće obično za glavno jelo napravi begovu čorbu, bosanski lonac (bosanski paprikaš od povrća i mesa, tradicionalno kuhan u zemljanoj posudi), hadžijski ćevap (teleći paprikaš), musaku (od faširanog mesa i krompira), različite dolme (punjeni crni luk i paprika) i sarmu (uvijeni listovi kiselog kupusa punjeni mesom i rižom). Na stolu su nezaobilazne i različite pite.

Slatkiši su vrlo bitan element bajramske trpeze – najčešće su teški, porijeklom turski i preliveni agdom. Za njihovu pripremu generalno je potrebno prilično kulinarsko iskustvo, a najčešće su to baklava, ružice, tufahije i halva.

Za Bajram se spremaju tzv. zijafeti (meniji) i naslovljeni su po imenima gradova (npr. Gradačački, Mostarski itd.). Ukoliko ste, primjerice, pozvani na sarajevski zijafet, budite sigurni da će vam se na stolu pojaviti specijaliteti kao što su čimbur, čorba, ćevap, bamija, sarma, pilav, burek, zeljanica, baklava, almasije, paluza i kadaif. Prema zapisima drevnih putopisaca koji su kroz historiju pohodili Bosnu i Hercegovinu, zijafeti su se obično sastojali od 12 do 24 jela (jemeka), a Fejzi-beg Kulenović bilježi 1899. godine da “pri svakoj svečanoj večeri ili ručku treba da bude 15 – 30 različitih jela”. U ta stara vremena, sarajevski, tuzlanski, banjalučki, mostarski i travnički restorani (musafirhane) obično su nudili svojim gostima dvadesetak različitih slatkih i slanih jela.

Gusto zanimljivost: U BiH se pite prave od takoreći svega, a u nekim krajevima zemlje čak i od cvijeta bagrema!

[mirsad_d]

#16183

Američke palačinke sa borovnicama i sirupom od javora

palacinke-s-borovnicama

(za 16-18 palačinki)

250 g ricotta sira (ili masne pavlake)

3 jaja, 50 g šećera u prahu, prstohvat soli

1 vrećica vanilin šećera, malo cimeta

120 g brašna, ½ kašičice praška za pecivo

150 g borovnica, malo putera za prženje

150 g slatkog, kremastog putera

4 kašike sirupa od javora

Zahtjevnost: srednje zahtjevno za pripremu

Vrijeme pripreme i kuhanja: oko 30 minuta

Slatki puter prelijte sirupom od javora i ostavite da se ohladi. Pomiješajte jaja, ricotta sir, šećer u prahu i cimet da bude glatka smjesa. Brašno pomiješajte sa praškom za pecivo i soli, pa dodajte u smjesu s jajima i dobro umutite. Raspolovite borovnice i umiješajte ih u smjesu. Rastopite malo putera u neprijanjajućoj tavi pa pržite palačinke. Sipajte po jednu veću kašiku smjese, da palačinke budu malo manje i malo deblje od standardnih. Pržite na niskoj vatri dok ne pozlatni, pa prevrnite na drugu stranu. Čuvajte ih u toploj rerni (na 80°C) dok ne ispržite sve palačinke. Poslužite nezamotane palačinke na tanjiru sa puterom prelivenim javorom.

[emira-tekija]

#16184

nisi lupio jer stvarno ja ovdje to samo ogo naci u turskim radnjama mozda ima u njemacki ali neznam nabasati na to heh

[mirsad_d]

#16234

Tradicija je tradicija, a jagnje je jagnje
21.09.2009

Baklava i oblatna

Bajramska trpeza ili Bajramska sofra je nešto specijalno. Za svakog se pravi omiljeno jelo, a slatkiši su bitan element. Za sofru nisu dobrodošli samo muslimani, nego i pripadnici ostalih vjera. Bujrum
„Nemam ja sad vremena za priču, vidite da sam u velikom poslu“, kaže mi Munir Kadrić u selu Podvitez, na obroncima Romanije u Republici Srpskoj, dok se bori sa čvrstom kožom mladog jagnjeta. „Doćiće nam djeca, kćerka, zet i unučad, biće nas jedno desetak i svi ćemo se okupiti oko ovog jagnjeta koje je platilo glavom“, kaže Munir i dodaje: „Eno vam moje žene Emire, udate Kadrić, a rođene Pita. Čitav život su me zafrkavali govoreći mi da volim pitu toliko, da čak i spavam s njom, a ja vam brate, volim jagnjetinu i stelju. Rekao sam joj: ‘Nemoj danas ništa praviti. Danas na Bajram, ješćemo samo meso.’ Šta je bolje od jagnjeta?“ „A tradicija? Gdje su ostala tradicionalna jela na bajramskoj trpezi?“ pitam. „Tradicija je tradicija, a jagnje je jagnje“, kaže Munir. „Ima kolača. Idite vi tamo kod nje da vam to pokaže“, dodaje.

Bajramska trpeza kod Omera i Almase Hrvo

Emira Kadrić poziva me za sto ispod sjenovite lipe, sa koje povjetarac već otresa pokoji žuti list. „Meni se čini da se sve manje prave pite i sarme za Bajram. Ko ima, okrene jagnje na ražnju, doda se dobra salata i to je to. Tako će biti danas i kod nas“, kaže Emira. „A baklava?“ pitam. „E, bez baklave ne može! I to prave bajramske.“ Iznosi zatim Emira na sto baklavu u društvu oblatne. Na jakom septembarskom suncu cakli se agda koja curi između jufki. „To vam je vrlo jednostavan recept. Sve se manje suču jufke, a ove kupovne, sve su bolje. Za jednu tepsiju srednje veličine, potrebno je:

1 i ½ kg šećera,

pola limuna izrezanog na kriške,

1 kg oraha,

1 pakovanje jufki,

1 litar vode i

200 gr. maslaca.

„Prvo sam skuvala agdu od vode i šećera, kojoj sam dodala pola limuna izrezanog na kriške i ohladila je. Orahe sam samljela na mašini za meso, da budu malo krupniji. U podmazanu tepsiju slagala sam po tri jufke, koje sam premazivala rastopljenim maslacem. Nakon što sam složila tri jufke, na njih sam stavljala orahe, pa onda opet tri jufke i fil od oraha i tako sve do kraja, tri jufke fil, tri jufke fil, sve dok se ne utroši sav materijal. Pekla sam je 30 minuta na 250 stepeni i 30 minuta na 50 stepeni. Tako ona bude malo rešija iznutra“, kaže Emira Kadrić. „Ne pravite tirit i ne stavljate prezlu?“ kažem. „Ne pravim ja te mrvice, a prezla bi mi bila nekako višak uz toliko oraha. Svako ima svoj način na koji pravi baklavu i možda će vas ubjeđivati da je to jedini ispravan način. Ja mislim da svako može imati svoj način, a da to ipak bude prava baklava. Ja je pravim ovako i svi mi kažu da je dobra.“ „Nije dobra, odlična je“, kažem i u sebi brojim kalorije. Ne sabiram i ne oduzimam, ne dijelim, samo množim!

‘Ne dirajte mi Tita i Njemačku“

Munir, Adnan i Emira Kadrić

Jagnje je na ražnju. Posao su završili Munir i njegov sin Adnan. Vrijeme je za predah za stolom ispod lipe. Njih dvojica i Emira, pričaju mi o svom njemačkom iskustvu. Sve troje su 1995. godine završili u Njemačkoj. Adnan se školovao, a Emira radila u jednom renomiranom restoranu. „Nema ljepše države na zemaljskoj kugli“, kaže Munir. „Ja uvijek kažem: ‘Ne dirajte mi Tita i Njemačku. Oni su mi najviše dali u životu, a to se ne zaboravlja’. Morali smo se vratiti nakon tri i po godine“, kaže glava porodice. „Ipak je najljepše u svojoj zemlji“, dodaje Emira. „Koje od kulinarskih iskustava iz Njemačke smatrate najdragocjenijim?“ pitam. „Mnogo povrća kuvanog samo na pari i prelivenog umakom od gljiva, i pohovane šnicle. To sam u receptima donijela kada smo se vratili. Raznovrsnost njihove kuhinje me fascinirala. Opet, kad naši prijatelji Nijemci dođu kod nas, najviše vole pojesti jagnjetinu sa ražnja, jer toga nema u Njemačkoj.“

Pečenje i baklava – bez toga se ne može kod Babića

Samo stotinjak metara od kuće Kadrića, imanje je jedne druge porodice. Almasa i Omer Hrvo, među prvima su se vratili u Podvitez, iako su ih djeca nagovarala da zamijene svoju kuću za imanje u Federaciji BiH. „Nismo htjeli“, kaže Almasa i dodaje da ih i djeca i unučad redovno posjećuju, a i sa komšijama Srbima imaju dobre odnose. „Jutros, na ramazanski Bajram, svi su nas zvali da nam čestitaju praznik. Pomažu nam u poljskim radovima, a i mi njima idemo. Prvi smo se vratili u Podvitez i jedini smo pravi povratnici koji ovdje žive. Svi ostali su dobili svoju imovinu nazad, ali dolaze samo vikendom“, kaže Almasa, dok iznosi na sto različite đakonije: sarmu, baklavu, pečenu piletinu, domaći mladi kajmak i sir, a tu je i ‘pitac’ – burek. „Ovako sam burek pravila nekada, kao mlada djevojka, prije 50 godina. Danas moje unuke uče od mene kako se spremaju naša tradicionalna jela. Za burek vam je potrebno:

1 kg (krhtine) teletine,

4 glavice crnog luka,

½ kg krompira,

1 kg brašna,

malo tople vode,

1 i ½ dl ulja,

biber i so.

Meso se sitno isjecka, a krompir i luk na manje kockice. Sve se pobiberi, posoli i sjedini u masu koja izgleda kao ujednačeni fil. Jufka se zakuha od brašna, vode i malo ulja, a zatim ostavi da ‘odmara’ bar pola sata. Kad se tijesto razvije u gotovo prozirnu jufku, posipa se u tankom mlazu uljem, a zatim puni smjesom mesa, krompira i luka. Peče se dok porumeni, a može se na kraju preliti uzavrelom mješavinom vode (1 dl.) i dvije supene kašike ulja. Bolji je topao, nego hladan“, kaže Almasa. Nakon baklave kod Kadrića, sjecani ‘pitac’ kod Hrva. I sve domaće i prvoklasno. Almasa je čak sve servirala u metalnim tanjirima koje je, kaže, dugo ribala, da opet zaiskre starim sjajem.

Hotočina

Idem uzbrdo, prema vrhu Romanije, u selo Hotičina, da vidim kakva je bajramska trpeza u ovom malom, idiličnom selu, samo 5 km. udaljenom od Podviteza. Pored uskog, vijugavog, asfaltnog puta, na nadmorskoj visini preko 1000 metara, ugledam lovački dom „Srndać“. Čuje se pjesma, a unutra preko 30 duša koje gledaju samo u jednom pravcu: na ražnju, u povelikoj prostoriji, vrti se jagnje. „Pa, onda, kako ide to sa bajramskim slavljem?“ pitam dobrodržećeg čičicu. „Srbi smo“, kaže Danilo Kusmuk. “Ovo su penzioneri koji se povremeno okupljaju u ovom lovačkom domu i uz ražanj se malo zabave. Poslije će biti pjesme i plesa, kad se najedemo pečenja i malo popijemo“, kaže. Dakle, ražnjevi na sve strane. Zemlja propada, a narod se veseli.

Malo dalje, kuća je Ibrahima Babića. Cijela porodica je na okupu: sestre, braća, sinovi, snahe, kćerka, unučad… Gledaju bajramski program na televiziji i meze polako. Opet je bajramska baklava na stolu i jagnjetina sa ražnja. „Jagnje nije obavezno, ali gdje je više čeljadi, dobro dođe. Ko nema za jagnje, pravi sarmu, punjene paprike i razne pite. Dobra je i piletina, ako nema jagnjećeg pečenja“, kaže domaćica. Veselo društvo za bajramskom trpezom insistira samo na jednoj stvari: da ih eto, na ovaj veliki muslimanski praznik, ne pitam ama baš ništa, samo o političkoj situaciji u zemlji. „Nemojte nam kvariti ovako lijepu i svečanu atmosferu“, kaže Sead Babić, Ibrahimov sin.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odgovorni urednik: Mehmed Smaj

[mirsad_d]

#16374

Kolač prijateljstva
Potrebno: 100 grama ljubavi i malo nostalgije

Osim što se bave humanitarnim radom u Forumu žena u Olovu čuvaju se tradicionalne vrijednsoti bh. kulinarstva. Zaštitni znak je Kolač prijateljstva koji je stigao i do Njemačke.

Sve se radi zajedno i u ljubavi, i zato je sve tako ukusno

Podpredsjednica udruženja, Šida Manso, izgubila je oba svoja sina u nedavnom ratu u BiH, a Selma Alispahić, Nermina Babić i Sedina Kehić, ostale su bez muževa. Njihov primjer pokazuje kakvu snagu imaju bh. žene. Umjesto da nariču nad svojom sudbinom, povezale su se u udruženje, a preko njega i sa drugim ženskim udruženjima u zemlji. Razmjenjuju iskustva, pomažu jedni drugima i posjećuju se.

„Išle smo ženama Srebrenice, ali i ženama u Republici Srpskoj, sa namjerom da humanitarnim prilozima podržimo njihov povratak. Razmjenjujemo posjete i iskustva sa ženskim organizacijama Goražda, Prijedora, Gradačca, Tuzle, Mostara i Zavidovića. A ono što je naš zaštitni znak u kulinarstvu, stvarno je nešto jedinstveno na ovim prostorima“, kaže Šida Manso, dok sjedimo u njenoj udobnoj kući u Olovu, u koju se vratila, nakon što je obnovljena, nekoliko godina poslije posljednjeg rata.

„To je kolač prijateljstva“, nastavlja Šida, čekajući moju reakciju. „Ne, ne znam ništa o tome“, kažem. „To je kolač koji je nama stigao od moje ujne iz Bosanske Krupe. Ona je meni donijela gotov kolač i donijela mi je kvas tog kolača. Ja sam onda taj kvas podijelila na tri dijela. Od jednog dijela smo mi žene u udruženju napravile novi kolač, a druga dva dijela smo dale našim prijateljima. Princip kolača prijateljstva je da se on širi, a to simbolično znači, da se i prijateljstvo među ljudima umnožava i širi“, kaže Šida i pokazuje mi fotografiju kolača prijateljstva u svom mobitelu.

„Kolač se pravi u modli za kuglof, proces njegovog nastajanja dug je deset dana, a trajnost mu je mjesec i po. Taj kolač je odavde otišao po cijeloj BiH, a nedavno smo čuli da je stigao i u Njemačku. Dakle, svako ko dobije kvas tog kolača, jedan dio ostavlja za sebe, a druga dva dijela poklanja drugima. To ‘dijeljenje’ kolača prijateljstva traje od 1999. godine, do danas“, kaže ova simpatična Olovljanka.

[mirsad_d]

#16951

Jelovnici zaboravljenog vremena
14.10.2009
Deutsche Welle

Bogato ukrašeni ruski jelovnik

Istvan Mezö je za svog života sakupio 4 000 jelovnika iz raznih dijelova svijeta. Svoju kolekcionarsku zbriku poklonio je gradu Sarajevu. Uskoro će ovaj zbirka biti dostupna i preko interneta.

Istvan Mezö, najveći dio svog dugog života (1874-1967), proživio je u Sarajevu. Rođen je u blizini Kečkemeta u Mađarskoj, odakle je krenuo u svijet, prvo u Budimpeštu, a zatim je obišao sve kontinente, što se jasno vidi i iz njegove kolekcionarske zbirke, koja je već duže vrijeme predmet istraživanja više kustosice Žanke Dodig-Karaman u Muzeju Sarajeva.

„Riječ je o 4000 jelovnika koje je ovaj pasionirani kolekcionar sakupio za svog života, a kako nije imao nasljednika, on ih je poklonio našem gradu u kojem je proveo posljednjih 47 godina“, kaže Žanka. „Pa, on je bio skoro, pa Sarajlija. Zna li se zašto je taj čovjek, nakon što je vidio sve ljepote i znamenitosti ovog svijeta, spustio svoje kofere, pune jelovnika, baš u Sarajevu?“ „Ne znamo mnogo o tom zanimljivom čovjeku, ali vjerovatno je bilo nečega u ovom gradu što ga je impresioniralo i zbog čega je odlučio da ostane ovdje sve do svoje smrti. Znamo da je završio ugostiteljsku školu u Budimpešti, jedno vrijeme radio kao konobar, a onda se otisnuo na svoja brojna putovanja sa kojih je donosio jelovnike.“ Ideju da skuplja jelovnike dao mu je jedan gost koji je, nakon što je ručao, ponio jelovnik iz restorana gdje je Mezö radio. Svoj obilazak svijeta u potrazi za jelovnicima, ovaj Mađar je započeo u Parizu, bio je u Kini, Rusiji, na oba američka kontinenta, a usput je učio i strane jezike za koje je imao poseban dar.

Jelovnici se čuvaju u plastifirciranim košuljicama
I brak obećao za jelovnik
Znajući za njegovu opsesiju jelovnicima, kasnije su mu prijatelji slali poneki primjerak, ili su ga obavještavali o događajima koji će biti popraćeni „ićem i pićem“. Dobri Mezö, u svojoj kolekcionarskoj strasti, znao je biti i vrlo domišljat: „Na ruskom dvoru obećao je brak jednoj dvorskoj dami, samo da bi došao do jelovnika sa krunidbe ruskog cara, koji mi imamo u ovoj zbirci“, kaže kustosica. Naravno, od braka nije bilo ništa, a i ko bi htio za muža svjetskog putnika, koji umjesto parfema i svile, kući donosi jelovnike iz kojih se vidi kako su se gostili neki daleki, nepoznati ljudi. „Zbirka jelovnika ušla je u naš Muzej 1967. godine. Tada smo otkrili da je Istvan Mezö sakupljao još ponešto. Bilo je u njegovoj ostavštini umjetničkih slika, oružja, fotografija, knjiga i dijelova namještaja, ali ipak se najvećom vrijednošću smatra ovih 4000 jelovnika sa svih strana svijeta i iz bivše Jugoslavije i BiH kao njenog dijela“, kaže Žanka i pokazuje neke od primjeraka koji su sada zaštićeni plastičnim košuljicama od daljeg propadanja. Jelovnici su najčešće na francuskom jeziku, što je i jezik ove struke. Tako je i jelovnik iz Titove vile na Brionima, koji nosi datum 31. juli, 1960. godine, pisan na francuskom jeziku. Nije poznato da li je neko bio u službenoj posjeti kod Tita, ali tog dana je na jelovniku bilo nekoliko zanimljivih jela: supa poslužena u šoljama, pečeno pile, salata, šparoge u vinaigrette sosu, omlet iznenađenja i voće. A šta govore jelovnici o bh. kuhinji iz vremena iz kojeg potiču? „Evo jednog koji nosi datum 20.03.1897. sa svečanosti u povodu otvaranja sarajevske Vijećnice. Na našem je jeziku, pisan ćirilicom i latinicom i na arapskom pismu.

Čorba,
Pašteta,
Pastrma (riba sa umakom)
Slatka pečenica,
Špargla s maslom,
Patka,
Salata i hošaf,
Sladoled, sir i mješovito voće.

Neki su jelovnici prava umjetnička djela

Utjecaj i istoka i zapada

Iz samo ovog jednog jelovnika vidi se evropski i orijentalni uticaj na nekadašnju bh. kuhinju, kao što se on jasno vidi i danas“, kaže Žanka Dodig-Karaman i pokazuje mi primjerak iz hotela „Evropa“, sa banketa srpske pravoslavne crkve, od 17. septembra, 1933. godine. Ćirilicom piše:
Pileći ragu,
Pastrmka sa majonezom,
Pečenje pileće, pačije i teleće,
Restani krompir i dinstani pirinač,
Salata miješana,
Sirnica, slatka i slana,
Voće miješano i crna kafa.

U ovakvim trpezarijama su jeli bogati Sarajlije

A pio se šeri, vino bordo, mostarska žilavka, šampanjac i sarajevska piva. Baš tako piše, ‘piva’, a ne pivo! „Dakle, pastrmka se jela i prije 150 godina kao što se jede i danas, a nijanse su samo u tome da li je prelivena majonezom ili nekim drugim dodatkom. Treba čuvati stvari koje nas zbližavaju, a jedna od njih je naša kuhinja koja govori o kulturi ishrane na ovim prostorima“, kaže kustosica Muzeja Sarajeva i podsjeća na tek sitne specifičnosti pojedine kulture. „Ako odete u naš muzejski prostor ‘Svrzinu kuću’, vidjećete da se tamo jelo sjedeći na podu, a ako odete u Despića kuću, gdje se vidi dolazak Austro-Ugarske, vidjećete visoke stolove i stolice rezbarene u drvetu. U ‘Svrzinoj kući’ jelo se iz sahana prstima, a u Despića kući iz porculanskog posuđa i sa, za to vrijeme, luksuznim escajgom.“

Kafa samo u posebnim prilikama

Tanjiri, čaše, šoljice iz 19. vijeka

U Despića kući, kući nekadašnjeg bogatog trgovca Hadži-Makse Despića, u jednoj prostoriji muzeja, sačuvana je kompletna garnitura trpezarijskog namještaja i dio posuđa. „Zašto su šoljice za kafu tako majušne?“ pitam Senada Kuča, muzejskog pedagoga u Despića kući.„Zato što je kafa u to vrijeme bila skupa i pila se samo u specijalnim prilikama, a ne kao danas. I čašice za rakiju su male, što govori o nekoj vrsti umjerenosti u piću u to doba.“

Zbirka jelovnika koje je ostavio Sarajevu Istvan Mezö, uskoro će biti dostupna preko interneta. Naravno, ne svih 4000, ali ćete moći da zatražite neke zanimljive primjerke da vam budu, po vašem izboru, prezentirani putem mreže. Pregledala sam nekoliko desetina primjeraka iz BiH. Svi su manje-više isti: bosanska čorba, šiš-ćevap, zeljanica, jagnjetina sa ražnja, miješano varivo, pastrmka, tufahija… Sve smo to već obradili u našem serijalu ‘Bosanski lonac’. Ali, primijetila sam i neka jela koja nam nedostaju: sogan dolma, bamija, pače i još nekoliko bez kojih se ne može zamisliti bh. kuhinja. S njenim mirisima nastavljamo ovo putovanje.

Autorka: Ljiljana Pirolić
Odg. urednik: Zorica Ilić

[mirsad_d]

#17151

[b]
Najsretnija hrana – grah[/b]
19.10.09 13:07

Neuropsiholozi sa sveučilišta u Essexu otkrili su da su grah i tijesto sa sirom hrana koju ljudi najčešće konzumiraju za utjehu, te da jednostavna hrana ima veći utjecaj na raspoloženje.

Postavljanjem elektroda na glavu i bilježenjem moždanih reakcija na miris, okus i boju hrane, znanstvenici su pronašli formulu za, kako su ga nazvali, indeks ugode, pokazatelj koliko određeno jelo proizvodi zadovoljstva te koliko vraća u sjećanje pozitivne slike iz djetinjstva.

Na vrhu liste našli su se tako grah na tostu, kobasica s pireom, juha od rajčice, piletina, pita od gljiva te makaroni sa sirom.

‘Što je jednostavnija aroma, to ju je jednostavnije interpretirati i memorizirati, a uslijed toga emocionalna reakcija je snažnija i neposrednija. Najčešće su to obični recepti iz svakodnevnog života’, kaže dr. David Lewis, jedan od istraživača.

Koincidencija ili ne, istraživanje je naručio proizvođač hrane Heinz, poznat ponajprije po svojem grahu.

Fena

[mirsad_d]

#17156

[b]
Najsretnija hrana – grah[/b]
19.10.09 13:07

Neuropsiholozi sa sveučilišta u Essexu otkrili su da su grah i tijesto sa sirom hrana koju ljudi najčešće konzumiraju za utjehu, te da jednostavna hrana ima veći utjecaj na raspoloženje.

Postavljanjem elektroda na glavu i bilježenjem moždanih reakcija na miris, okus i boju hrane, znanstvenici su pronašli formulu za, kako su ga nazvali, indeks ugode, pokazatelj koliko određeno jelo proizvodi zadovoljstva te koliko vraća u sjećanje pozitivne slike iz djetinjstva.

Na vrhu liste našli su se tako grah na tostu, kobasica s pireom, juha od rajčice, piletina, pita od gljiva te makaroni sa sirom.

‘Što je jednostavnija aroma, to ju je jednostavnije interpretirati i memorizirati, a uslijed toga emocionalna reakcija je snažnija i neposrednija. Najčešće su to obični recepti iz svakodnevnog života’, kaže dr. David Lewis, jedan od istraživača.

Koincidencija ili ne, istraživanje je naručio proizvođač hrane Heinz, poznat ponajprije po svojem grahu.

Fena

[Teva]

#18216

Ko je reko pita, pa jos tikvenica ???
Bujrum na rucak.
Ovaj put tikvenica i krompirusa,
ko hoce burek morace doci drugi put.:)

Tikva

Moje kuharice.

Evo ko ce babi pite kuhati, ako Bog da

:)

[Mare]

#18679

http://www.youtube.com/watch?v=pCrH-Q8vNJs

[Mare]

#19355

Otvaranje skoljki;)

[Mare]

#19357

Otvorene:woohoo:

[Irfan-tekija]

#19361

:angry: Je li mislis da ti ja ovo jedem ?.

:( Pa kad se mora, haha pa i nije lise:P

[Author]

Posts