[purak]

in reply to: Crni humor #1169

Kaze Haso:

-Hej mama,stoglo proljece!!

*Kako znas?

-Eno visi baba u vrtu.

*Ma sta!?-poleti ona tamo,kad ono nigdje nista,a Haso se odvali smijati:

-Aprilili mama,….eno je na tavanu.

:lol:

[purak]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #1167

Majka

——————————————————————————–

Stoji iz mene daleko, petnaest i više godina daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo.Da li se sjecam?… Bila je to jedna kutija – soba, i po njoj išlo napaceno mršavo lice, noge u papucama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peci, od rucka do vecere, od jeseni do proljeca, u zidovima, medju cetiri zida, uzidan, tekao je nelijep zenski zivot. Sjecam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su djecije igre i crne poderane seoske košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku “zelene odaje” camila je mati i krpila. Duvarevi tamni, u sjenci pili su krv iz zenskih obraza.Sjecam se: jurili smo po vršajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz djecije razigrane prostore, zaboravljajuci otici pet puta na dan u dzamiju i – poslije su oceve batine bile svršetak radosti. Mati je sumorno poslušna i prigušena kao i mi, suzila: “Svoj je otac, kad malo i udari…poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko”, a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je okretala.Isprebijano, polomljeno djetinjstvo, nedoigrane igre, zena sakrivena u tami i ocev nemilosrdni pogled. Strazarska sablja što nas je goropadno gonila kroz sokake…Rasli smo.

– Da mi se nijesi maknuo ispred kuce. Jes’ cuo. Nemoj da te ja špruljom pitam dje si bio! A sad – abdest pa namaz.

Zid pred sitnim djecijim zeljama.

Uciteljeva šipka bila je duza od oceve, a djeca su u školi zaplašeno cutala. Moj plac… Sjecam se majke. Blijedila je.

Sakrivena iza zalosnog crnog vela, “vale”, uvijena u široko platno, zar, krila se od ljudi kada je u rijetke dane trebalo proci ulicom. Kroz naš “halvat” prolazile su tetke, daidzinice, nane, babe, zene i zene, donosile na licu mrke vale, u zjenama pokornost. Ispijale su kahve, razgovarale o košuljama i smjerno zaklanjale lica kada bi otac naišao.

Cudjah se: jesu li imale oca. Jesu li ikad bose skakale po livadama.

Tada smo smjeli, da ne smetamo po kuci, izici na sokak. Igrali smo se pred kucom i ceznjivo zurili u daleke vrhove brda što se miluju sa oblacima.

I rasli smo.

Svake druge godine po jedno dijete došlo bi medju nas.

Majka bi tada obicno lezala. Samo ne znam zašto sam sve cešce bivao mlacen, zašto majcine oci postajahu dublje i zašto smo izjutra suh hljeb jeli…

Zene su ipak dolazile. I igre s njima. Igre: klis, “top”, ciza, prašina. Bjezali smo iz odaja na sokak i od kamenja pravili snove. Zaborave.

Da! Cetiri su jabuke u našoj avliji, petnaest puta su odonda cvale, a ja ne znam pravo je li se baš tada pretrgnulo moje djetinjstvo.

Sjecam se: bijaše ljeto. Na prozoru, iznad prašine u kojoj smo sjedjeli, bila je majka. Savijena ulica u uncu, zuta opustjela, zabavljala se s nama. Jedan stari zid nagnuo se nad kulu od kamencica koju je Fikret lijepio okvašenom prašinom. Tiho i vruce.

Onda nešto snazno i otegnuto dreknu. Cudno! Cekali smo da ponovo pocne. I cusmo: tu-uu-uu! tu-u-u! tu-u-u! dva puta.

– Baš ko truba u Ante Micinog – otkrio je Bajro.
– Nije vala, vec ko kad Mešan pjeva. Eno…
– Tu-uu! tuu-uu!

Zabavljao nas je, a bilo je sve blize. Kao iza našeg avlijskog zida. Sjedeci u prašini okretali smo glave prema zvuku.

Zašto je mati tako uporno udarala na prozor.

…Fikret je imao zelene, kratke, otrcane hlacice…

A odjednom pred nama je ogromno crno tijelo azdahe. Ili nemani. Sunce je bliještalo iz staklenih ociju koje su šle na nas. Sasvim blizu…blize. Ocajno brzo! Tuu!

– Tonobil! – prestrašeno je skocio Bajro.

Ne znam da li se iza prozora zacuo silan i beznadan urlik. Ni šta je bilo sa kulom od kamenja. Jesu li Fikret i Bajro, bili sa mnom ili nisu. Tek kad se pribih uza zid i kad ga osjetih pod noktima zgrcene ruke, sjetih se…

Sve je to bilo brzo kao tren. Okrenuo sam se. Vidjeh još samo kako malaksalo rucica mahnu ispod tocka. Kao da je u ušima odjekivao rezak slomljen krik.

Guši u grlu. Cije je to srce onako lupalo.

Auto je pregazio Fikreta i zaustavio se. U prašini sam nazirao zelene…nešto zeleno. Ljudi i djeca. Zagor. Uzas.

Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i zara izjurila je mati i stala podignutih ruku nad zgnjeceno tijelo koje se prestalo trzati. Ja ne znam… gledao sam samo nju, nisam se micao i htio sam, ocajno sam htio da pobjegnem od tog strahovitog trenutka i duboko, duboko zacinjala se luda misao: mozda sve ovo i nije ovako… nije istina.A majka je imala široko razrogacene oci. Okamenjen pogled bio je visoko nad krvavom prašnjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se utopili u taj bolan pogled. Ja se ne sjecam da li je, najzad, bilo i sunca i prašine i auta i ljudi, ali znam da je bila, i u meni je još uvijek kao teret da pociva, beskrajno rijecita ukocenost majcinih ociju.

Zatim je došao otac. Stajao je zaprepašten, malo cutao, onda vidjevši nepokrivenu namrgodio se:

– Zar ne vidiš da te vas dunjaluk gleda? Šta si izlazila brez vale? Unilazi.

* * *

Sjecam se: polazio sam na “škole”. Mati je grcala ispracajuci me:

– Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne idji sredinom djade, satrice te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešto s krova, vego hajde nako, nako…

Dalje nije znala. Ili nije mogla…

Zijo dizdarevic

[purak]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #1098

UBI NAS PJESMA

Ti nešto bilježiš, Tale Tragaču? O selu, o ljudima? Pišeš o sreći i nesreći ljudskoj? Ima li gore nesreće od moje? Htio bih kazati Hamovoj djeci kako je bilo, a i svojoj. Bi li mogao…?

Ne znam, Reufe, može li se uopšte ispričati istina. I šta je istina? Ona slika u tvojim očima, ili u Hamovim, ili u očima njegove djece? Ili u mojim očima?

Reci im samo da nas je ubila pjesma, i krv, i rakija, i pjesma u krvi, i rakija u krvi, i nesreća u krvi, i jabuka, i nesreća u jabuci, i… ma, ti ćeš to bolje, ti si vičan riječima. Ja sam samo znao pjevati.

Sanjao sam Reufa. Nije mi bilo drago. Znao sam da mu moram uslišiti molbu, a teško je to, teško je nesreću zamotati u riječi.

Niko u selu nije znao grlovito zapjevati kao Reuf. Ježila su se i napinjala milinom jahorinska brda od njegova glasa. Njegov glas bješe njegova sreća u duši i njegovo prokletstvo. Od tog glasa vrila je krv i razum mahnitao usklikom ludila i pijanstva. S rakijom bi njegova pjesma opčinila dušu da pukne, da se rasprsne u zvuku, da se utopi u tonu neobuzdane radosti i razigranog bjesnila u krvi.

Previše je bilo radosti u mojoj krvi, Tale, nisam je znao obuzdati, nisam je znao ukrotiti, prešao sam granicu, to nam je donijelo nesreću i to nas ubilo. Hamo ništa nije kriv. Kriva je moja opčinjenost. Mislio sam da mom ushićenju ne može doći kraj, a nisam znao da se sreća i nesreća smjenjuju kao dan i noć. Nema više pjesme u glasu, ubio sam je, udavio, kaznio, da poslije nje ne dođe opet prokletstvo, da ga više nikad ne dozove.

Zašto su ljudi petkom dolazili pijani sa posla i sa pjesmom ulazili u selo duga je i teška priča. Uglavnom ponavljalo se to svakog petka kao šejtanska džuma u njihovoj krvi. Kraj radne sedmice palio je potrebu u ljudima da kroz pijanu pjesmu iskale svoja skrivena osjećanja. Trijezni se nisu znali otvoriti, prezali su da ih ne prozovu mekušcima, pa su svoje nagomilane osjećaje krili u pijanstvu.

Međa je međa, a brat je brat, krvi bi ja svoje njemu dao neka je pije umjesto vode. Al u onoj međi, u onoj jabuci našoj zajedničkoj bio je šejtan, ja ne znam šta bi drugo moglo biti. Eto, ti si išao na škole, pa reci, šta je drugo do šejtan. A i u flaši je šejtan. I u cigari je šejtan. I u ženi. I u pjesmi. I u priči, možda. Ta, nije valjda Reufe u svemu što si volio šejtan? Možda i nije, možda ja nisam znao da volim, možda sam previše volio i to me ubilo, i brata mi ubilo. Ko će ga znati, Tale, ali bi volio da se nikad nisam rodio i da ni za sreću ni nesreću nisam znao, lakše bi mi, čini mi se, bilo. Ovako nikad i nigdje mira neću naći, ni u smrti, ni u ništavilu samom. Nema gore kazne nego kad čovjek samog sebe kazni. Tu mu ni Bog, ni šejtan ne mogu pomoći, a nestati ga, i onog što uradi u pjesmi i pijanstvu, ne može. A kajanje gorko, teško, sto puta gore i od srama i od smrti i od samog džehennema.

I dođe petak, i dođe pjesma, i dođe Reuf u selo pijan. Izljubi svoja tri sina ko tri zlatne jabuke. Sjede za sto ispod kuće, pogleda u Hamovu kuću peko puta i veselja na njegovu licu nestade. Bijaše mu krivo zbog toga i on zapjeva od muke (”Na leđima košulja šarena, a duša mi nožem izbodena”).

Hamo je stajao za vratima svoje kuće i srce mu se cijepalo od bratova glasa. Njih dvojica nisu mogli da dijele ni radost ni tugu (nešto im se žene zakačile, oko neke jabuke na međi, pa i u njih udarila zla seoska krv – zbog međe i zajedničke jabuke).

Nismo se mi ni svađali ni tukli, ali od nekakva čudna inata i prkosa nismo mogli ni pričati, ni jesti, ni piti zajedno (a u vatru bi jedan za drugog skočili), kao da je jabuku sam šejtan kalemio.

Kalem je sevap, Reufe, i ne može biti šejtanska ujdurma.

Znam ja da su dobri, birvaktile, išli po selima da kaleme voće i sakupljali sevap. A, jesu li to radili iskreno, iz duše, da pomognu gladnu putniku, ili su to radili zbog sebe, samo zbog sevapa? Sevap im je, možda, bio potreban zbog velikog straha od smrti i kazne, pa su probali da se otkupe i pred sobom i pred narodom i pred Bogom. Kalem od takvog dobrotvora nije sevap, to je grijeh i prokletstvo, Tale. Takav je jedan izgleda kalemio i onu našu jabuku na međi. Ne zna se ni ko ju je kalemio, ni kada, ali otkako znam za sebe donosila je nesreću. I djed mi se tukao s nekim zbog nje, i babo mi se svađao sa amidžom, i djeca padala sa nje i ruke lomila, i krave se davile jabukama i crkavale, i žene djecu pod njom gubile, i zmija sa nje ujede Omera, i vrana oko Salku iskopa, i…

Ne možeš za sve kriviti jabuku, Reufe, sve se je to moglo dogoditi i bez nje.

Jeste, al…, eto, ispričaj ti kako je bilo.

Ne mogu, ni ja ne razumijem i bojim se da niko neće razumjeti.

Probaj, iz duše, nemoj ko onaj kalemdžija zbog sevapa.

– Ženo, flašu i dvije čaše! I pušku mi donesi!

– Kome ćeš drugu čašu, Reufe?

– Hamo će preći da zapjevamo.

– Ženu štrecnu zla slutnja, ali donese što je tražio. Reuf zapjeva glasovito i žalovito. Ispuca iz svog karabina i jedna grana sa jabuke na međi pade na zemlju.

– Hajde, brate, Hamo, da beremo jabuke! Da popijemo i da zapjevamo, ko nekad dok babo bješe živ. – zvao je Reuf pijanim glasom i suznih očiju. Nekakva tuga se nataložila u stomaku mu. Rukama bi utrobu izvadio i tugu poderao kad bi mu brat izašao i sa njim zapjevao.

Hamo je stajao za vratima, lomio se, čak je bio zazinuo da zapjeva sa Reufom, ali mu nekakav inat ne dade da izađe.

Reuf je zvao, pio, pjevao i pucao u jabuku na međi. Ruke su mu sve više drhtale, pamet mu se sve više mutila, pjesma je tražila i pucanj na kraju, i on je pucao, pucao i vrištao. Pucao je u jabuku, u nebo, u vrisak na kraju pjesme.

– Hajde, Hamo, izađi! Zapjevaj! Spasi me! Ubi me pjesma! Dušu mi podera! Znam da si za vratima. Neće ti ruka otpasti ako njome otvoriš vrata i bratu je pružiš. Skloni se ja ću ti otvoriti vrata kad tebi inat ne da!

I pamet pođe za pijanom misli, i puška se okrenu Hamovim vratima, i prolomi se pucanj, i vrata raspukoše, i pade Hamo, i vrisnu neko u njegovoj kući, i doleti Reuf do bratovih vrata, i glavom ih istavi, i zagrli brata u krvi.

Ništa mu znao reći nije. Pogledi im se na tren dotakoše i Hamov se ugasi.

Noć zavi selo u pomrčinu, pomagnjaviju i kukanje.

S jutrom policija nađe Reufovo tijelo obješeno na jabuku.

Eno, Reufe, djeca ti sijeku jabuku i niko više ne dolazi petkom kući pijan.

Nikad mi više Reuf nije došao na san. Da li mu se duša odvezala sa jabuke i uzletjela gore Hamovoj?

Enes Topalović

[purak]

in reply to: Prelijepa ilahija #1076

Jedna lijepa ilahija..

[purak]

in reply to: Vicevi #1073

Pita Mujo Fatu:

-Fato jesi’l sobodna sledececi ples?

*Jesam,jasta sam.

-Pa pricuvaj ‘der mi pivu! :lol:

[purak]

in reply to: Muškarac u drugom stanju #1043

Evo sta misle zene :laugh: :laugh: :laugh: ,joj cujte kako se zena smije :lol: .

[purak]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #997

ČEKMEDžA

U svojoj osamljenosti, naročito za nesanih noći sjećao sa Brana milih i nemilih događaja, radije onih do prvog savezničkog bombardovanja nego li onih nakon njega, jer je taj dio svog života dobrim dijelom osjećao kao prazninu koju nije vrijedilo živjeti. Često je sjećanje na događaje i ljude prije prvog savezničkog bombardovanja pobuđivalo u njemu smiješak ili uzdah, što nije bio slučaj ako se ono doticalo vremena i ljudi nakon tog datuma. S nostalgičnim smiješkom Brana se ne jednom sjetio priče koju mu je u više navrata u ranoj mladosti ispričao djed po majci i svaki put bi ga na kraju upitao ’je li se to, dedo, zaista dogodilo?’

– Vidi ti njega – ljutito bi ovaj uzvratio. Kako možeš da me to pitaš!? Zar bih ti ja pričao ovo da se nije dogodilo baš tako, ćafirine jedan!?

– Priča je, dedo, tako dobro ”sknađena” da je teško povjerovati da je istinita.

– Istinita je, ugursuze jedan, i nije ’sknađena’ – znao sam ih obojicu! A kako i ne bih kad je magaza mudrog Omera bila nasuprot moje, a do njegove je bila Markova opančarska radnja, u kojoj je često ostajao do kasno u noć da ne bi izgubio mušteriju. U Kamengradu je tada bilo malo stanovnika a mnogo obućara i opančara, pa su oni koji bi od Marka naručili opanke bili rijetki i vrlo zahtjevni – uglavnom seljaci iz okoline grada.

Svi smo se pazili na komšiluku, a kad je zatrebalo ostavljali magazu na povjerenje onom do sebe uz ovlaštenje da naplati ono što proda – sve dok se lopov nije odao…

– A kako se odao, dedo?

– Znaš ti dobro kako se odao, samo hoćeš da ti ja to kažem još jednom!

– Tako je, dedo! Zar nije jazuk da još jednom ne čujem kako je lopov dohakao samom sebi!?

– Dobro si to rekao, baš tako – dohakao samom sebi! Bio je početak ramazana pa mi je pri kraju dana stomak postajao sve nervozniji. Zatvorit ću, velim, magazu malo ranije, posvršavati u čaršiji neke poslove i tako prevariti glad koja je već počela da ujeda. Kući ću doći taman na iftar – malo prije nego se upale kandije. Tako je i bilo.

Sutradan se, kao i obično, pozdravim s Omerom i upitam ga za zdravlje, a on mi, namrgođen, odgovori mrzovoljno. Pitam ga u najboljoj namjeri da se nije dogodilo nešto u kući, a on zagonetno reče ’jes’ se dogodilo, ali nije u kući.’ Na moje prijateljsko traženje da mi objasni šta to treba da znači, on odgovori kao da nije čuo moje pitanje ’Žena je dobro, a nijednom djetetu ne ostane ni mrva u sahanu – ’fala bogu.’ Rekoh i ja ’neka ’fala bogu’ i ušutih, jer mi bi jasno da mu je teško i da ne želi da razgovara o tome.

Malo kasnije uđe Marko u moju magazu i bi mu drago kad sam zapodjenuo razgovor o Omeru. Složih se s njim da je i meni čudan i tajanstven i da ga do sada nisam vidio takvog. Kad on spomenu Omerovu porodicu kao mogući razlog odgovorih mu da je s porodicom sve uredu i da je nešto drugo po srijedi. Na te riječi Marko se namršti i, pod izlikom da ga posao čeka, ostavi me samog. Bi mi drago, jer sam i ja morao da pripremim neku robu za jednog mušteriju, koja je rekla da će po nju doći u toku dana.

Moram ti reći da se sve ovo, vjerovatno, ne bi dogodilo da ja tog dana nisam ranije zatvorio moju magazu. Omeru se i prije dešavalo da zaboravi čekmedžu s novcem nakon što zatvori ćepenke svog dućana i uputi se svojoj kući. Ja bih ga upozorio svaki put, a on mi se zahvaljivao i to bi učinio i sutradan, sretan da sam mu spasio dnevni pazar. Tog dana se vjerovatno stisnuo i njegov stomak pa je u žurbi zaboravio čekmedžu koju je spustio do svojih nogu – dok zaključa magazu.

Kad je došao blizu svoje kuće, Omer je stao kao ukopan – pod pazuhom nije bilo čekmedžice u kojoj je bio sav novac koji je pazario tog dana. A bilo ga je dosta. Skoro trčeći vratio se da vidi da li je njegova noseća kasica još uvijek na mjestu na kojem ju je ostavio. Dok je prilazio svom dućanu iznenadilo ga je da je Marko, koji ne posti, već zatvorio svoj dućan! Čekmedže nije bilo.

Svjestan gubitka Omer se okrenuo i, mada je bio gladan i znao da ga žena i djeca čekaju da s njim zaiftare, usporenim korakom uputio se kući. Pitao se da li ikome da povjeri šta mu se upravo dogodilo. ”Ne, nikome!” bio je prvi zaključak. ”Bar ženi da kažem? – počeo je da nagovara samog sebe. Ko će izdržati ovoliki teret, ako ga ne podijelim s nekim!?” Na kraju – prije nego je došao do svoje kuće – zaključio je da neće reći nikome, pa ni svojoj Zehri, ’makar crk’o od muke’. I tako je uradio. Zahvaljujući tome znao je da za nestanak njegove čekmedže zna jedino on i onaj koji se domogao novca u njoj. Prolazili su dani, mjeseci, i godine. Omer je šutio i čekao, ali je šutio i onaj drugi. Međutim, pete godine Marko je, dok smo pili poslijepodnevnu kafu, iznenada upitao Omera

– Nađe li ti, Omere, onu čekmedžu?

– Nađoh! – trijumfalno mu odgovori Omer, sav razdragan.

Gledam u čudu prvo Marka, pa onda Omera i ne mogu da shvatim o čemu govore i šta se događa preda mnom. Bi mi krivo da Marko zna za Omerovu izgubljenu čekmedžu, a ja ne! Šutim i čekam. Vidim da je Marko zatečen, a Omer da je upravo dobio kartu koju je dugo čekao i sad je baca pred onoga koji je nije očekivao.

– Kada!? začuđeno ga upita Marko.

– Evo sada!

Nastao je muk, koji je trajao dok ga Omer nije prekinuo strogim upozorenjem…

– Ako mi je sutra, Marko, ne doneseš ovdje zorom, sa posljednjom parom što je u njoj bila, puknut će Kamengradom tvoja bruka da ti neće više biti života u njemu! Učinio bih ti ja to sa zadovoljstvom, jer si zaslužio, ali neću radi tvoje djece – nisu ona kriva što imaju takvog oca… Znaš ti dobro koliko je novca bilo u njoj, to se ne zaboravlja, zar ne, a znam i ja, naravno.

Poslije tih riječi Omer je ustao i sa vrata Markova dućana poručio domaćinu ’Ovo je moja posljednja besjeda s tobom, ako bog da. Od ovog dana moja noga neće preći ovaj prag, niti želim da tvoja ikad više prekorači moj, dok sam živ.’

Marko je bio skamenjen i bez riječi. Sve se dogodilo iznenada i vrtoglavo brzo da sam i ja bio zbunjen, a neke su mi stvari postale jasne tek kad mi ih je kasnije objasnio mudri Omer. Istinu da kažem bilo mi je teško, da ne kažem žao da se to dogodilo. Po dogovoru Marko je sutradan zorom donio u moju radnju čekmedžu s novcem u njoj. Prve njegove riječi su bile da bi on želio da mu je on preda i još jednom zamoli Omera da mu oprosti i oslobodi ga sramnog grijeha. Da mu je zaista bilo stalo do toga vidio sam po tome što mi je nekoliko puta rekao da mu je važniji Omerov nego li od boga oproštaj!

Omer, međutim, nije htio da čuje ni za kakvo praštanje, jer je ono u božjoj, a ne njegovoj moći. ’Ostaje, dakle, sve onako kako sam rekao jučer prije nego što sam izišao iz njegovog dućana. Neću da mu spomenem ni ime, a ti si tu da mu kažeš što bih trebao da učinim ja kod primopredaje moje čekmedže i brojanja novca.’ I tu mi se zahvalio na usluzi koju mu činim. ’Biće da je u čekmedži bilo upravo onoliko novca koliko je donio i primi to, nakon brojanja, s riječima da je u njoj sav novac koji je trebao da donese.’

Kad je ta, za mene mučna formalnost obavljena i kad je Marko, utučen i bukvalno slomljenog srca, napustio moj dućan, Omer me je zamolio da mu obećam da neću nikome, ’ama baš nikome i nikada’ reći šta se dogodilo s njegovom čekmedžom i ko je to učinio. ’Pred tobom sam to jučer obećao nesretniku i dao mu riječ, pa je red da i ti sad obećaš meni – radi njegove djece i mene.’ Kad sam mu dao obećanje zahvalio mi se laskavim riječima da ustvari nije ni trebao da od mene iznuđuje formalno pokriće za moje čuvanje naše tajne, jer me poznaje kao poštena, časna i obrazli čovjeka.

Kratko nakon toga Marko se preselio u drugi dio grada da bi izbjegao svakodnevne susrete s nama, kad već Omer nije htio da mu oprosti – povjerio mi se pri prvom susretu. Vidiš, sinko, istini o Omerovoj čekmedži trebalo je skoro pet godina da dođe na svjetlost dana. Nekad joj treba samo malo vremena, a nekad mnogo duže od pet godina.

– Znači li to, dedo, da svaka istina ugleda svjetlost dana?

– Trebalo bi, ali nažalost često je ljudi zastru tamom pa u njoj ostane zauvijek…

– Tužno je, dedo, to i čuti a ne doživjeti.

– Tužno i žalosno, moje drago nevinašce, zato što je malo pravih ljudi, koji su kadri da izdrže do kraja ono što treba ili su obećali da će učiniti. I ja sam obećao Omeru, ali je već sutradan to počelo da me bridi i da se pravdam pred samim sobom da ja to neću reći nikome u koga nemam potpuno povjerenje, već samo onom ko će znati da čuva tajnu koju mu povjerim. I tako iz dana u dan moj otpor je slabio i na kraju sam zaključio da nema nikakve opasnosti ako ja svoju tajnu povjerim svojoj ženi. Kao što je Omer od mene, i ja sam od nje tražio obećanje da neće ’nikome, ama baš nikome i nikada’ reći jednu jedninu riječ o onome što ću joj reći o nestanku Omerove čekmedže i kako ju je ”našao” pet godina kasnije! Skoro svu noć smo Hasiba i ja proveli razgovarajući o tome.

Sutradan sam zorom otišao u magazu, a Hasiba je malo kasnije posjetila Zehru i uz kafu joj ispričala šta se dogodilo njenom mužu prije pet godina. Čim se te večeri Omer vratio kući, žena mu je spočitala da je vrijeđa i u duši boli da ona od drugih saznaje šta se u njihovoj kući dogodilo prije pet godina, umjesto da to sazna od njega dana kad se to dogodilo… Omeru je odmah bilo jasno odakle je duhnuo taj vjetar, jer Marko sigurno nije govorio nikome o svom sramnom činu. Bilo je tu i suza, i Zehrinog jadikovanja, međutim Omer je ostao hladan i rekao svojoj ženi da je, kad se to dogodilo, ocijenio da je najbolje da nikome ne govori o tome, pa ni njoj. Zahvaljujući tome otkrio sam, makar pet godina kasnije, onoga ko je uzeo moju čekmedžu i novac u njoj! Zahvaljujući sada tebi znam da ne mogu više vjerovati Hasibinom mužu, jer ne drži do svoje riječi, pa ga od ovog trenutka ne smatram svojim prijateljem. Žao mi je, ali je to tako – stavio je Omer tačku na razgovor sa svojom ženom i na naše dugogodišnje druženje i prijateljstvo, baš kao što je postupio prema Marku.

Slijedećeg dana Omer nije odgovorio na moj uobičajeni jutarnji pozdrav, a kasnije ni da dođe na uobičajenu podnevnu kafu u mom dućanu. Okrenuo je glavu od mene i ponašao se kao da ne postojim. Bilo mi je jasno šta se dogodili i kad sam pokušao da mu se izvinim i opravdam da je svemu kriva moja žena, koja je prekršila obećanje, on mi je upao u riječ rekavši da Hasiba ne bi mogla prekršiti svoju riječ da ja nisam prekršio onu koju sam dao njemu. Neću nikad zaboraviti ciničan izraz na njegovom licu dok je to govorio.

– O ovom mi, dedo, nisi dosad pričao!

– Nisam, drago moje dijete, jer me je bilo i sad me je stid samog sebe, a još više njih dvojice, kojima sam učinio veliku nepravdu i nanio štetu, naročito Markovoj djeci i njegovom poslu, ali i Omeru i njegovom dostojanstvu, a najviše samom sebi, samo zato što nisam znao, a možda ni mogao da šutim o onom o čemu sam trebao i morao.

– I kako je to završilo, dedo?

– Završilo je tako što sam i ja, nakon vrlo kratkog vremena, preselio u drugu četvrt grada, jer mi je bilo mučno sretati Omera svakog dana a ne pozdravljati se i ne pričati s njim uz kafu ili preko ulice. Ja bih rado, i pokušavao sam ne jednom, ali on nije htio ni da čuje niti da me pogleda, jer je držao do sebe i do svoje riječi… Izgubio sam, eto, dobrog prijatelja i komšiju samo zato što nisam poštivao izreku koja kaže da je čovjek gospodar svake neizgovorene riječi, a nekad žrtva i rob svake izgovorene.

Mirza Mustovic

[purak]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #991

CRGE I MRGE
[i]
U obdaništu je od vaspitačice dobio nadimak Cakan i nosio ga sve do četrnaeste kada se iz izbjeglištva u razred vratio Mrge. Kao da se nisu ni razdvjali, iznova su bili nerazdvojni. Nakon nekoliko mjeseci stari nadimak koji je nosio sasvim prirodno, kao osmjeh, izgubio se. Svi su ga počeli zvati Crge.
Mrge se baš i nije dopadao Crgetovoj nani.
– Neozbiljan je, nekako prost, inostranstvo kvari ljude, sublesasto se smije. Što ne nađe nekog ozbiljnog i pametnog nebi li i na tebe nešto dobro nakalemio? – gunđala je.
– Znam da to nije pravi razlog nego što me navukao na ribolov – prkosno je dobacio Crge..
– Pašče jedno, dobro me znaš. Ma šta vam rade jadne ribe da ih ubijate?
– Ne ubijamo ih, nano. To je sport.
– Koji sport? Ko da ja ne znam šta je sport. Lopta.
– Ne, ne, to nije ubijanje nego nadmudrivanje. Dajemo im šansu da odaberu hoće li zagristi ili ne.
– Ma nemoj. Mudro ti je to.
– A mudro je što se ti sladiš ribama iz ribnjaka.
– To je nešto drugo. Nisu žive.
– Žive su sve dok me ne pošalješ da ih kupim. Tada čiko zabaci onu mrežicu i gotovo. Nemaju ni izbora ni šanse.
– Ne pametuj mi, čuješ li.
Mrge je osjećao da ga nana baš ne voli i pokušavao joj se dodvoriti. Kad je jedne nedjelje došao po Crgeta, donio joj je tople čarape pletene od čiste vune.
– Da se ne prehladite, nano.
– Baš si našao kad da mi ovo doneseš. U sred ljeta. Nisam ti ja, dijete, još đuturum.
– Nisam ni mislio da ste stari. Vi ste meni ono baš kul.
– Šta?
– Mislim super.
– A šta ti je to?
– Ko bomba ste.
– Džukelo jedna, ja ti ko bomba. Sram da te bude. Znaš li ti koliko su belaja bombe donijele?
– Nisam mislio na pravu bombu. Znate da mi je tatu ubila. Mislio sam da se dobro držite.
– Ubila je i Crgetovog. Đe ti je obraz da meni govoriš da sam ko bomba?
– Nas dvojica smo ko braća rođena. Ako njega volim, normalno je da volim i vas.
Nani oči zasuzile.
– Samo se vi volite i pazite. Kako ti je mati?
– Mama je lošić.
– Šta?
– Mislim, ono nikad nije baš super,… mislim dobro. Pravi starčić.
– Opet ti budalesaš. Ni ja nisam starčić, a ti tako ružne riječi govoriš za svoju mamu.
– Samo sam se šalio.
– Kako god bila, samo nek je imaš. Crgetova se, otkad je u onoj Ameriki, skoro i ne javlja. Baško da je i nema.

Od toga dana nanin odnos prema Mrgetu se promijenio. Dočekivala ga je s osmjehom, kolačem, voćkom, mahala obojici dok su zamicali iza vrbika.

Jednog jutra poranili i nana i Crge. Nakon doručka nana je u ruksak spremala uštipke, sir, sokove, Crge pripremao štap i ostali pribor za pecanje. Oboje su završili posao, a Mrgeta nema pa nema. Onda je zazvonio telefon. Crge je gotovo potrčao, javio se, slušao pola minute pa tresnuo slušalicu i stisnutom šakom mahnuo uvis glasno kazavši:
– Šit!
– Šta ćeš šit? – upitala je nana.
– Vražiju mater, eto šta – ljutito je odgovorio.
– Pazi šta govoriš dok si u ovoj kući. A sad mi kaži šta ćeš šit?
– Ma, bona nano, mi tako kažemo, kako da ti objasnim, kad nešto pođe kako ne treba.
– A šta je to pošlo kako ne treba? Je li to bio Mrge?
– Nije. Njegova mama. Javila mi je da ne čekam Mrgeta. Njemu je došao Edžel.
Nana je samo nemoćno klonula sasvim problijedivši i boreći se za dah.
– Nano, koji je sad tebi vrag? Jesi li dobro?
– Ma đe ću, jadan ne bio, biti dobro? Sačuvaj nas dragi Bože zla časa. Siroto dijete. I to je tebi šit? Imaš li imalo duše?
– Ne kontam.
– Ne kontaš ti, Boga mi, ama baš ništa. Ako je tebi edžel samo šit, šta ja više imam pričati s tobom?
– Opet ne kontam.
– Znaš li ti uopšte šta je edžel? To ti je, dijete drago, smrtni čas. Makar znam da je smrt bliža od jake za vratom, ne mogu vjerovati da je bila tako blizu Mrgetu.
Crge je zagrcnuo od smijeha. Uhvatio se rukama za stomak, oči su mu zasuzile od silnog smijeha.
– E, nano moja, varaš se ovaj put. Edžel je Mrgetov rođak. Preziva se Edželović pa je dobio takav nadimak.
Nana ga je gledala pogledom u kome su se miješali ljutnja i radost.
– E, djeco, djeco, dok ja vas u pamet, vi ćete mene iz pameti.

Nura Bazdulj Hubijar

[purak]

in reply to: Problemi prilikom upisivanja komentara #980

Web.opet mi nije htjelo snimiti malo prije sto sam napiso,znaci ono “Zapamti me”,je bila samo sreca prijasnjih puta,nije to razlog sto ne snimi,nesto je drugo??:unsure:

[purak]

in reply to: Bascanstvo (povrtlarstvo) #978

Evo sam se bio ispiso kako sam brao jagode u jednoj njivi,i galamio na ostale sto preskacu,a ja zaso bio redom,ko gladne oci pa jeo i zelene,i dok krenuo zasitio se….al nehtje snimiti :dry: .neki drugi put kad budem imo vise vremena.
Behare ti si pravi jaran,tako se to radi,svratis na kahvu i sve snimis,a ne ko neki….necu reci koji,sami ce se poznati,sjede citav dan sa Tevom i jos kazu nisu nam jagode bile ni na hatru,i sad purak mora da pregovara oko mape.;)

[purak]

in reply to: Bascanstvo (povrtlarstvo) #970

Ma samo ti Teva posalji mapu,pusti ti Gracanicu ono sto prica “:lol: po carsiji”,da nije purku vjerovati!?:dry: Hoce da nas zavadi,eto to ti je to.A masallah,bice ih dosta…jagoda naravno,ne Podljuncana,sta si se odmah prepo?…;)

[purak]

in reply to: Problemi prilikom upisivanja komentara #953

Behare,ja imam dvije plave strelice ispred broja 21,bas sam provjerio na istoj stranici gdje ti ne mozes da vidis,i kad stisnes na te male strelice otvori ti se 10 stranica ispred.Vidi imas li to pa probaj.

[purak]

in reply to: Problemi prilikom upisivanja komentara #922

Ja sam isto imo tih problema,a tvrdoglav kakav sam,znao sam po tri puta pisati jedno te isto,nije htjelo da snimi.Cini mi se da se mora prilikom logovanja staviti ixic u ono zapamti me,mozda grijesim,al cinimi se bez toga,kad se duze zadrzi ovdje na pisanju on zaboravi,ko je poso pisati.:unsure: .

[purak]

in reply to: Crni humor #911

Pita bolesnik doktora:

-Doktore,jel’ mi jos kolko ostalo??

*Jos malo!!

-Pa kolko je to malo??

*Jos deset.

-Cega deset,…dana,mjeseci,godina??

*Devet,…osam,…sedam,……

:lol:

[purak]

in reply to: Gracanica i ostali dijelovi nase nam Rogatice #879

E fala na paznji!:dry:

Vidim ja da mene niko ne slusa ni ovdje,ko ni na staroj stranici.

Sele!!!Ko je osmislio onaj most???

[Author]

Posts