Forum Replies Created
-
AuthorPosts
-
in reply to: Zanimljive kratke priče….. #1535
BEZIMENI UŽAS,
ILI KAD JE POČELO? (I)Kad se moj, do tada, prilično bezbrižni život, pretvorio u moru i sveo na puko trajanje, egzistenciju beslovesne životinje ili, čak, biljke?
Da li je to bilo onog jutra kad je moja žena spakovala dvije torbe i odlučila da s našim djetetom napusti Sarajevo – dok se “ovo” ne smiri (kako je većina ljudi naivno mislila i vjerovala da na brdima iznad nema ništa drugo do pijanih, razularenih pljačkaških bandi, a ne jedna organizovana sila, koja je stavila sebi u zadatak da nam svima “dohaka”)?
Na platou ispred najčuvenijih sarajevskih nebodera, blizanaca, ljepotana od modrog stakla i čelika, koje smo iz milja zvali Momo i Uzeir, po imenima popularnih radio-komičara, a koji su sada ruina, kako u građevinskom smislu, tako i podsjećanje da smo nešto trebali čuvati “kao zjenicu oka”, simbol sloge Srba i Muslimana u ovom gradu, oko par autobusa za evakuaciju se natiskala svjetina: sasvim mala djeca u naručjima majki, nesvjesna ničega što se oko njih zbiva, ali nekim neobjašnjivim čudom ipak upozorena da se nešto strašno sprema, s licima iskrivljenim od grčevitog plača; unezvijerene majke, koje ne znaju šta bi prije prihvatile – djecu ili kofere, očevi, koji se u ovakvim prilikama uvijek doimaju nespretno, a iz petnih žila se trude da ostave utisak ležernosti, “teritorijalci”, koji se uzaludno trude da naprave bar malo reda, pa izdaju naredbe, koje se gube u kakofoniji plača, vriske, besmislenih i bespotrebnih savjeta pri opraštanju.
Upozorenje da će konvoj biti otkazan ukoliko se ne uspostavi neka disciplina ima malo ili nikakvog efekta, jer, iako je već rečeno da će u autobuse biti primljeni samo oni čija imena budu pročitana sa spiska, svako se želi prvi ubaciti u autobus, vrata su zakrčena i nema vremena za provjeravanja ličnih podataka. Kod jednog autobusa, kao vođu puta, prepoznajem prijatelja, M.T., doktora, pa se probijam do njega (ne znam ni sam kako) i derem mu se na uho:
“Pročitaj Dijana i Nevena Džamonja, molim te, pročitaj Dijana i Nevena Džamonja!”
U prvi mah me ne prepoznaje, a onda izvikuje imena (kroz megafon) i moja žena i kćerka napokon uspiju da uđu u autobus i mogu da odahnem…
Ne samo što odlaze na sigurno, već što mislim da će nam “kratkotrajni” rastanak biti od koristi, pošto smo u proteklih mjesec i po dana rata, izluđeni artiljerijskom paljbom, noćima provedenim u skloništu, iscrpljeni glađu i nespavanjem, smoreni neizvjesnošću, postali jedno drugom neprijatelji – da budem pošten, naš brak se već i prije klimao, pa nesposobni da shvatimo da smo uvučeni u jedno strašno zlo, mnogo veće i jače od nas samih, krivca tražili jedno u drugom.
Kraj je maja. Sad je na moru već lijepo vrijeme. Idućeg mjeseca će se Nevena već moći kupati. Ono para što su ponijele, moći će im biti mjesec-dva u našoj prikolici u Baskom Polju.
Dijana dole ima i dosta prijatelja, pa joj neće biti dosadno i oni će joj pomoći, ako zatreba, a ja ću doći kad se “ovo sranje završi”.
Da, baš sam tada tako razmišljao, ali zašto sam se onda tako grčevito prihvatio za željeznu ogradu obližnje škole i sa neartikulisanim riječima i plačem ispraćao autobus s mojom Dijanom i Nevenom?
ILI…
… je počelo ranije?
Osamnaestog aprila 1992. godine, kada sam debelo platio avionsku kartu do Beograda. JNA i “ko-zna-ko-još” su držali aerodrom, ali sam poznavao mnogo ljudi u JAT-u, pa sam se uspio ukrcati bez većih problema.
Plan mi je bio jednostavan: iz Beograda ću nazvati majku, koja već trideset godina živi u Amsterdamu, i zamoliti je (prvi put u životu) da učini nešto za mene: da me primi, svog sina, Nevenu, svoju unuku, na jedno mjesec-dva kod sebe.
Ne može me odbiti. Zna da je rat u Sarajevu. A, ionako, “to” neće dugo trajati: vojska će pokokati one seljačine što pucaju po Sarajevu. Samo kad primi naredbu.
Pozvaću Dijanu da dođe s Nevenom u Beograd, kod Rajka Petrova Noge, svog prijatelja, kod kojeg možemo biti dok ne odemo za Amsterdam.
Rajku će biti drago da me vidi, da mi pomogne. Pa, zar nisam u svojoj pretposljednjoj knjizi jednu priču posvetio njemu, zar nisam bio prvi i jedini koji se na Televiziji usudio pomenuti njegovo ime i pročitati njegovu pjesmu kada je bio anatemisan u Sarajevu, zar ga nisam bezbroj puta branio od napada da je srpski nacionalista, zar sam mu jednom, zahvaljujući svojim poznanstvima u sarajevskom podzemlju, “spasio život” kad bi on nešto zasro u kafani?
U Beogradu, na aerodromu sam našao Baneta, na kojeg me uputio Damir iz Sarajeva. Bane, kako već Beograđani znaju biti srdačni, mi je rekao da nema problema što mi je pasoš istekao, jer će me staviti na turistički, zajednički pasoš, da se on te subote ženi u Novom Sadu, pa ga neće biti na poslu, ali on će sve srediti unaprijed, a ja, ako budem imao vremena, da dođem na svadbu.
Taksijem (pun sam para ko šipak, jer sam nedavno od Udruženja književnika dobio 200.000 dinara za adaptaciju stana) idem do Francuske, do srpskog Udruženja, odakle zovem Rajka u BIGZ, gdje radi kao urednik. Rajko ima puno posla, ali će Ljilja, njegova žena, doći po mene…
Vladimir, Rajkov stariji sin, ogroman je, već je odslužio vojsku, a ja ga pamtim kao osnovca. Petar, mlađi, ima desetak godina i, za razliku od Vladimira, u čijem govoru se još uvijek prepoznaje “bosanština” ili, bolje rečeno, “sarajevština”, priča kao prava “beogradska maza”.
Pričam s Ljiljom o banalnim stvarima; smijemo se tračajući zajedničke prijatelje iz Sarajeva, ne pominjemo “ono” što se desilo u Sarajevu, ali mi to samo odgađamo trenutak kada će i ta “tema” morati biti načeta…
Rajko se vratio s posla. Izljubimo se tri puta. (A, kako bi drukčije?)
Dok mi sipa “vinjak”, Rajko pita:
“Neko mi je rekao da si dobio kćerku?”
“Ima dvije i po godine.”
“Kako se zove?”
“Nevena.”
Rajko, kao, prijekorno maše prstom:
“Vidi ti malog, lukavog šokca – dao srpsko ime kćerci.”
“Daj, ne zajebaji, Rajko. Otkud Nevena srpsko? Ima li išta da nije srpsko? Dobila je ime po mom pokojnom stricu.”
Šalimo se na račun pripadnosti našim nacijama, kao i bezbroj puta do sada, ali tada će uslijediti pitanje, koje očekujem i kojeg se bojim: “Šta to rade Srbima po Sarajevu?”
Samo sliježem ramenima i iskapljujem “vinjak”:
“Ne radi im niko ništa. Jebeno im je, kao i svakom drugom.”
Rajkovi “čuveni” brkovi se kostriješe od iznenadne ljutine, a ja već osjećam da će ovo biti vrlo kratkotrajna posjeta.
Dario Dzamonja
in reply to: Prelijepa ilahija #1533Jedna prelijepa ilahija:
in reply to: Ratni zlocini #1531[color=#825900][quote=”Tatjana(citat)”] Ne zelim niko pogresno da me shvati!Ali ako zelimo da zivimo u miru treba neke stvari da zaboravimo i ako verujemo u Boga treba da prastamo.Nerici su se posle svega pokazali kao ljudi,pomogli su u izgradnji dzamije,pokusavajuci tim da okaju svoje grehe i treba da im budete zahvalnI.Nije nase nikome da sudimo.Covjek je onoliko veliki koliko moze da prasta.Mislim da je red da oprostimo jedni drugima i da nastavimo da zivimo.Niko od nas nije ostao ne ostecen u ratu,svako od nas je nekoga izgubio ali treba da prastamo.PONAVLJAM NE BRANIM NIKOGA!
[/color][/quote]
Da im budemo zahvalni sto su se na nama ogrijesili i jos sto su svoje grijehe spirali sa sebe …..ma daj.
Treba se covjek boriti sam sa sobom da puno toga oprosti i nikad ne zaboravi,al biti jos zahvalan?????:dry:Uci Haso Muju na sat i objasnjava mu:
-Eh vidi,kad ti je naprimjer mala kazaljka na dvici,a velka na dvanest,to ti je dva sata.Ili kad ti je mala kazaljka na dvici,a velka na sestici,to ti je pola tri….jesil skonto???
Kaze Mujo:
*-Pa normalno jesam,i nije tesko.
Proslo malo vremena i Haso ufati Muju kako se zagledo u sad i konta,i bas ce ga preispitati da vidi znal sad,a kazaljke se potrefile obje na trici.
-I Mujo,kolko nam je to sati????
*-Ma ne zna se jos nista!:lol:
in reply to: IVO ANDRIC – cetnicki ideolog ili ne? #1334Jah,reko rahmetli djedo …..i tacka!:lol:
Ja sam iznio svoje misljenje,a ne sporim da ima i drukcijih razmisljanja.Isto tako ne zelim nikog da ubjedjujem da misli ko ja nit zelim da me ko uvjerava u suprotno.Za knjigu svako pa nek donese svoj sud,a eto i vi cete nam pisati lijepih citata iz knjiga pa nek svako donese svoj sud o njemu i njegovim djelima.
Pitali ste sta mislimo o Ivi Andricu??Ja ga ne begenisem :laugh: .I sad se stvarno vise ovdje necu javljati.;)in reply to: IVO ANDRIC – cetnicki ideolog ili ne? #1331Reko je meni moj rahmetli djedo:”sine uvjek prvo vidi ko ti kaze,pa tek onda sta ti kaze”,pa eto vidjeli smo sta nam je mislio Andric,e sad je na nama kad citamo da se dva tri puta povratimo na isto da vidimo sta nam je reko tom svojom knjizevnoscu.Postujem i to da neko voli citati njegova djela,neko se cak iz znatizelje vraca da ponovo procita sta je pisac htio reci,al cisto radi iskazanog,da ga gusi pokvarenostpoklonika arapskog varalice,i dalje mislim da mu mjesto nije u Bosanskim ulicama,pa da je on sto put Nobelovac.
A sad smirom nastavite bez mene o njegovoj knjizevnosti ;) .in reply to: IVO ANDRIC – cetnicki ideolog ili ne? #1326Sama tema “Ivo Andric-cetnicki ideolog ili ne” izlazi iz oblasti same umjetnicke knjizevnosti,tako da je malo normalno sto se zaslo u teren politike i ideologije.To je bio razlog mog kratkog javljanja i prvi put,jer je njegova citirana recenica “sredina smrada,lenosti i pokvarenosti…..dovoljna da se na toj osnovi Andric svrsta u specificnu kategoriju.A sto se tice same knjizevnosti,da je tako tema i zapoceta,ja se sigurno nebih ni javio,nisam neki ljubitelj njegovih djela.:dry: Nadam se da ce mi biti oprosteno,al i knjizevnost je stvar ukusa.
in reply to: Hej Ba Sta Ima Ba (djesi Ba Sarajlija) #1301in reply to: IVO ANDRIC – cetnicki ideolog ili ne? #1300Ni ja stvarno ne vidim zasto bi se neka ulica prozvala njegovim imenom kad i sam kaze da je”pobegao iz Bosne u Beograd”.Smatram da tamo negdje ima dovoljno lojavih i smrdljivih mjesta gdje je zalazio,pa nek tamo nadjevaju koliko hoce njegovo ime i gdje hoce,al ne u Bosni.
in reply to: Smjesni video #1294:laugh: :laugh:
:silly: :lol:
:lol: :lol: :lol:
in reply to: Hej Ba Sta Ima Ba (djesi Ba Sarajlija) #1263:lol: Ni na nebu,ni na zemlji
in reply to: Prelijepa ilahija #1177in reply to: Prelijepa ilahija #1175Prelijepa ilahija;
-
AuthorPosts
