Forum Replies Created
-
VJECNI PRSTEN
Sve će ove stvari jošte jednom doći
kao što su bile i kako su prošle,
i ti crni dani, i te plave noći,
i ljubavi , čedne, strasne, dobrodošle;Jednom tamo poslije hiljada, hiljada
i hiljada ljeta opet ćemo naći
ista svježa čula, ista srca mlada,
i taj nježni osmijeh, blagi i domaći.Tada opet jednom nad svladanim grobom
motrit ćemo svemir novim osvjetljenjem.
Vladat ćemo opet svojim rosnim sobom,
i ljubavnim plačem i požarnim htijenjem;Samo ipak neće tada, nadajmo se,
da nas jošte taru ove brige ružne,
i da polet u vis događaji kose
i plamen za ženom naše usne kužne.Pa da barem tada, za tisuć tisuća
i tisuću ljeta, i još mnogo veće,
primimo na naša srca uzdišuća,
kao nikad doslije, jedan uzduh sreće.Pariz,1918.
Tin Ujević
Za sve slatke djevojcice i djecake evo price Hansa Christiana Andersena, Heljda.
HELJDA
Kad poslije nevremena prolazis pokraj polja na kojem raste heljda, cesto ces vidjeti kako je sasvim pocrnjela, kao da ju je plamen opalio. Seljak ce tada reci: “Munja je osinula.” A zasto ju je osinula?
Ispricat cu vam sto mi je o tome kazivao vrabac; on je to cuo od stare vrbe sto je stajala kraj polja gdje je heljda, a i danas ondje stoji. Casna je to, velika vrba, ali stara i cvornata, raspukla bas po polovici, a iz pukotine joj probila trava i izdanci kupine. Drvo je sasvim nakrivljeno, grane mu pale do zemlje, vise poput duge, zelene kose.
Po svim poljima naokolo raslo zito: raz, jecam i zob – jest, ona divna zob stono joj se klas, kad okrupnja i dozri, cini kao mnostvo sitnih, zutih kanarinaca na grani. Usjevi izvrsno napredovali, pa sto su bivali tezi, to se u svojoj smjernosti dublje zemlji svijali.
Bilo ondje i polje s heljdom, i to sasvim uza staru vrbu. Heljda se zemlji nije prigibala kao drugi usjevi, nego je oholo dizala glavu i ukoceno strsila.– Bogata sam kao i klasje – govorila za se heljda – a po vrhu sam i ljepsa; cvjetici mi krasni poput jabuke u cvatu, milina ih pogledati. Znas li sto ljepse od mene,.stara vrbo?!
Vrba se samo njihala, bijase to kao da kazuje: »Da, zbilja znam!« A heljda se nadula, pucala od oholosti i rekla: »Glupo drvo, vec je tako staro da mu trava raste u trbuhu!«Strasno se nevrijeme oborilo. Sve poljsko cvijece sklopilo latice ili priklonilo glavice dok se oluja razmahivala nad njim. Samo heljda dizala glavu u pustoj oholosti.
– Prigni glavu kao i mi! – govorilo joj cvijece.
– Nije mi potrebno! – odgovarala heljda.
– Prigni glavu kao i mi! – dovikivali joj usjevi; – sad ce doletjeti andjeo oluje! Krila mu sezu od oblaka pa sve do zemlje; moze te presjeci posred srijede prije nego sto ga stignes zamoliti da ti se smiluje.Ne priginjem se ja! – heljda ce svoju.
Sklopi cvjetove! Spusti lisce! – opominjala stara vrba.
-Ne gledaj gore u munju kad oblake para! Ni ljudi to ne cine, jer se kroz munju moze u nebo zagledati, a od toga grijeha i ljudi mogu oslijepiti. Sto li bi se istom dogodilo nama, raslinju zemaljskom, da se to usudimo, nama koji smo kudikamo neznatniji!
– Neznatniji? – doceka heljda. – Bas cu, evo, zagledati u nebo!Pa kako rece tako i ucini u svojoj obijesti i oholosti. A tako je sijevalo, ukrstile munje, bijase kao da je sav svijet u plamenu.
Kad je nevrijeme utolilo, cvijece i usjevi stajahu u tihu, cistu zraku, osvjezeni kisom, a heljda bila crna kao ugljen, jer ju je munja osinula i opalila : bijase samo mrtav, beskoristan korov u polju.Stara vrba njihala granjem na vjetru, krupne kapi padale sa zelenog lisca, bijase bas kao da drvo place. « Zasto li place ? » mislili vrapci pa je upitase :
« Zasto places, stara vrbo ? Ta sve je divno naokolo, sve kao blagoslovljeno ! Gledaj kako sunce sja ! Gledaj kako oblaci nebom nagone ! Ne osjecas li miris cvijeca i grmlja ? Ta zasto places, stara vrbo?
A vrba im na to pripovijedi o heljdinoj oholosti i obijesti i o kazni koja nikad ne izostane.
–stara vrba–
***Iako se gotovo uvijek heljda spominje uz žitarice, ona u biti, botanički gledano, spada među zeljasto povrće, kod kojeg se koristi sjemenka, zato se i svrstava među žitarice.***
Za sve one kojima je Toplik u srcu evo i od mene par slika.
Ljeta 2006-e godine smo bili par puta na Topliku, ali posebno izdvajam jedan divan julski dan kad smo posjetili Avdagu Lihica i kad sam uzivala u ljepoti tog malenog potoka.
Bio je divan julski dan, jedan od onih kakvi mogu biti samo kad se lijepo vrijeme ustali. Od ranog jutra nebo je bilo vedro i sunce nas je pratilo tokom citavog puta. U Rogaticu smo stigli negdje oko podneva i uputili se ka Topliku starom Avdagi Lihicu. U pocetku nas nije mogao prepoznati, a onda sasvim najednom, stare oci se navlazise suzama i u isti mah izgovori:
“ Hajte, bujrum!”
Nakon par predjenih stepenica nasli smo se na prostranoj lijepoj terasi u hladu raskosnih izdanaka vinove loze. Stari Avdaga jos uvijek pod utiskom nevjerice otpoce:”Ah, sto me iznenadiste! A meni od sinoc sve neki isaret i pitam se sta li ce me to strefiti, kad ono imam sta vidjeti.”
Oci se ponovo navlazise suzama, stara drhtava ruka ih protrlja i razgovor se nastavlja. Na pitanje kako se zivi odgovara:
”Samoca je najgora. Dodju i djeca, razume se, ali kad svako ode svojoj kuci opet ostajem sam i to je najgore.”
Huka Toplika nadjacava sve, i pratim njegov tok pored terase i dalje kroz zelenu bastu i sljivik nizvodno. Na pocetku je opasan i ukrocen betonskim zidom, a onda slobodan i sam skakuce od kamencica do kamencica praveci male srebrnaste virove koji se veselo poigravaju na lijepom suncanom danu. Pojavi se tu i po neki bijeli leptiric, preleti tamo-ovamo prateci tu igru, i ritual se ponavlja s vremena na vrijeme. Imala sam osjecaj da se svako svakome na svoj neobican nacin obraca. Preko potoka je i mali drveni prelaz, Bog zna kad napravljen, i jos uvijek svjedoci onima koji su ga tako davno koristili. Sve je to skupa cinilo takav medjusobni sklad da tu sliku i taj divni suncani dan necu dugo zaboraviti.
I onda opet stari Avdaga ponavlja:
“A meni od sinoc sve neki isaret…”, i ja se ponovo vracam u vec davno zapoceti razgovor.
“Svratio je ovdje neki dan jedan iz daleka, i pita me:
“Jel` ovaj potok uvijek ovakvi?”, a ja reko`:
”Jeste, ovakvi je.”
Prica dalje kako je Toplik bio veoma zapusten i kako je trebalo mnogo vremena i truda da mu se vrati njegova prijasnja ljepota.
Vrijeme nase posjete proleti u trenu, stara drhtava ruka nas ispirati, a ja i sada imam tu prelijepu sliku u ocima.
Jedan iz sigurno velike mase nasih mladih i uspjesnih Rogaticana je Admir Katica, koga se sjecam kao ucenika za primjer.
Admir Katica
Rodjen 01.04.1975. godine u Rogatici, od oca Jusufa i majke Fatime(rodj. Delija). Osnovnu skolu zavrsio u Rogatici i dva razreda srednje ekonomske skole, jer mu je dalje skolovanje prekinuto, kao i mnogima drugima, agresijom na nasu zemlju.
Srednju ekonomsku skolu nastavio i zavrsio u Sarajevu 1994. godine. Nakon toga je upisao Fakultet kriminalistickih nauka takodjer u Sarajevu i diplomirao 1999. godine. Trenutno je apsolvent na Postdiplomskom studiju kriminalistickih nauka u Sarajevu.Poslije prvog zaposlenja 1998. godine i funkcija u MUP-u ZE-DO kantona, od 01.09.2004 obavlja funkciju potparola / glasnogovornika Drzavne agencije za istrage i zastitu/ State Investigation and Protection Agency (policijska sluzba na nivou drzave BiH) SIPA-e, sto uspjesno radi i danas.
2003. godine je zavrsio Londonsku skolu za odnose sa javnoscu.
Jedan je od, za BiH rijetkih, obucenih poligrafskih ispitivaca (detektor lazi).
U SAD-u je obucen za pregovaranje u talackim situacijama.Do oktobra 2006-e godine zivio u Zenici a nakon toga postao stanovnik Sarajeva gdje i danas zivi sa suprugom Esmeraldom i petogodisnjom kcerkom Ajnom.
Za sebe kaze da je sretan covjek, jer mu srecu uveliko pruza porodica i posao koji obavlja.Sve podatke sam dobila od samog Admira, na moje trazenje, koji kaze da mu je velika cast da bude predstavljen na rogatickim stranicama.
