[ponekad ovdje]

in reply to: Slikom da ti kazem….. #1312

“Moj zivot nije proteko zaludu!
Sudba je moja ko sudba ratara:
Plodove svoje teko sam u trudu,
I moje celo mnogo trnje para…..”

A. Santic

[ponekad ovdje]

in reply to: IVO ANDRIC – cetnicki ideolog ili ne? #1311

*************

Posto je meni, a i mnogima, nas Zuko Dzumhur veoma drag i nadam se da cu o njemu na ovim stranicama jos pisati, ja bih sada postavila ovdje taj jedini predgovor koji je ikada za neku knjigu, knjigu Nekrolog jednoj čaršiji Zuke Džumhura, napisao Ivo Andric.

” Jedan trebinjski beg, uži zemljak pisca ove knjige, priznao je pre stotinu godina jednom Austrijancu da nikad u svom dugom veku nije bio ni do Dubrovnika od koga ga deli svega dvadesetak kilometara druma. Kad se Austrijanac tome zacudio beg mu je rekao:

“Nema vece planine od kucnog praga, gospodine.”

Tako su tesko kretali na put i malo putovali Dzumhurovi zemljaci nekad. Doduse, to pravilo je imalo uvek svoje izuzetke i ta planina nije nikad sprecavala pojedince da putuju svetom i narocito da pohode Istok , koji je njima dosao u pohode jos polovinom petnaestog veka. I oni su odlazili put toga Istoka cesto razlicitim povodima pod raznim vidovima, voljno i nevoljno, kao trgovci, vojnici, skitnice ili hadzije. Uostalom ta planina koja se zove kucni prag bivala je sve manja ne samo u Hercegovini nego svuda u nas dok nije potpuno splasnula. Da, mi smo imali dosta putnika, narocito od kraja 18-tog veka nadalje, ali malo putopisaca, bar malo dobrih i znacajnih. Nas covek je uopste, dugo zazirao od pismenog izraza i zabelezenog licnog utiska i misljenja. Zbog toga putopisna knjiga privlaci uvek nasu paznju i danas i izaziva narocito interesovanje. Od mnogih nasih putnika, pred nama je jedan narocite vrste, slikar i pisac. Pisac i novinar savremenih shvatanja i pogleda, budne paznje i ostra oka. Zbog svega toga svi su izgledi da ce ova knjiga sa svoja dva nacina izrazavanja naici na dobar prijem citalaca i naci svoje mesto medju nasim putopiscima. Uzmite je i vi u ruku i citajte je, ona to zasluzuje. Citajuci je putovacete po cudljivom redu voznje ali zanimljivim putevima a za vodju i nenametljivog tumaca imacete jednog umetnika ziva duha i bogata srca.

Beograd, avgusta 1958 godine.

Ivo Andric “

[ponekad ovdje]

in reply to: Samo misli….. #1260

Nesumnjivo je da je ova slika ostavila snazan dojam na sve nas kad smo je prvi put vidjeli, a sada jos mnogo, mnogo jaci uz ove “beharove” misli. Veoma jako, a iznad svega naslov COVJEK. Iskrene rijeci hvale tebi “behar”.

Usput, ustedio si mi jedan post za onu biografiju, mislila sam isto….

[ponekad ovdje]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #1226

****************

GROMOVO ĐULE

Bio sam sasvim sasvim mali, ali ovog se dobro sjećam. Valjda što je toliko sijevalo i grmilo.
Moja rodna kasabica poznata je kao igralište gromova. Zgnijezdila se na golom nevisokom podnožju planina, koje silazi u neveliko polje.
Kad dođe ljetna oluja, gromovi kao krakati svijetli divovi skaču po tim planinčinama, sablje njihovih munja i tutanj njihovih tabana utjeraju sve živo u kasabi u kuće, štale i ćumeze, i pozatvaraju u njoj sva vrata i prozore. Nikad se toliko puta svijet ne prekrsti i toliko svetih riječi iz Kurana ne izgovori. Ljudi šalju bogu nijema obećanja da nikad više neće griješiti.
Jednom tako zaorlja takva oluja, u kući smo toga popodneva ostali samo mati i ja. Mati u ludoj jurnjavi pozatvara sve prozore, stisnu me u krilo, i, zaklonjeni malo iza prozora, gledamo u baštu. Smrklo se, ali sijevne pa voćke postanu kao da su od zlata i dragog kamenja, i meni onda žao što takve i ne ostanu. Odmah zatim tresak, koji kao da me svega raznese, pa za njim gromorno valjanje grmljavine, koje ulazi u prozorska stakla i zidove. Priljubim se uz mater, a lijepo mi. Onda line u voćnjak, kao da neko odozgo zalijeva kantama. Grane se povijaju do zemlje, žao mi ih, drage naše voćke, jadnice – nemaju se nikud skloniti.
– Majko, što će tolika kiša? – pitam. Mati, stisla me, žmiri, užurbano šapće nekakve, potpuno mi nerazumljive, riječi. (Poslije sam saznao: riječi iz Kurana.)
– Hoće li, majko, još jednom onako? – pitam, jedva čekajući da tresne.
Mati me blago udari po potiljku, a grom, kao da me čuo, prasnu, udari u sred bašte. Vidjeh usijan plavičast kolut, kao da na zemlju pade sjajna tepsija pa je nestade.
Mati me trkom iznese u divanhanu.
– Sine, ne zovi ih više! – dašće, ljubi me gdje stigne. – Izgorjećemo.
Poslije, kad je oluja otišla, iznijela me u voćnjak. Vrti se oko ovog mjesta gdje je udario grom, spušta me iz naramka i raščešljava travu, traži nešto, a ničeg nema.
Tek mnogo poslije, saznao sam šta je tražila. Đule gromovo. Nije, kažu, veliko, sitno je kao golubije jaje. Ko ga nađe pa zakopa negdje pred kućna vrata, dokle ga tako drži, kuća će mu biti sigurna od vatre, od puške i noža, od krađe i vradžbine.
Mora da sam tako još u najranijem djetinjstvu sklopio prijateljstvo s gromovima. Poslije mnogo godina, jedne mrkle noći na planini Vlašiću, udarali su svud oko mene, kao vatrena kiša-šropac, a jednoga dana našao sam se na Vranici planini u samim oblacima, gdje su oko mene igrali đavolsko kolo. Nijedan me nije htio. Bilo je tako nekoliko puta i u ratu, među kuršumima i granatama.
Da mi dva brata nisu poginula, prosto bih povjerovao da je mati našla, i tajno negdje zakopala, gromovo đule.
Vjerujem i ne vjerujem, ali i danas tražim gdje ga je zakopala.

Skender Kulenović

[ponekad ovdje]

in reply to: Ja se nalazim daleko u Americi, Australiji-svijetu #1222

***********

Evo price o zemlji u kojoj postoje nasi ljudi ciji su preci prije vise od 130g. napustili Bosnu i Hercegovinu. I pored toga ovi ljudi i dalje gaje osjecaj pripadnosti Bosni i Hercegovini i mogu biti primjer mnogima koji su tek 15-ak g. vani, a zaboravljaju odakle su.

U Albaniju smo otputovali sa predrasudom da je rijec o siromasnoj i zaostaloj zemlji, o izgubljenom narodu najzagonetnije i najzakopcanije evropske drzave. Nakon ulaska u Albaniju preko granicnog prelaza Bozaj na putu prema Skadru, gradu bogate povijesti, vidljivi su ostaci komunistickog siromastva, ali i uzurbane izgradnje i obnove onoga sto je unisteno u toku strasne dugogodisnje diktature Envera Hodze, tog najokrutnijeg pustolova na svjetskoj crvenoj pozornici, koji je rodjen u kamenom gradu Djirokastri. Nasi prvi sagovornici su nam na arhaicnom bosanskom jeziku pokusali predstaviti zivot u eri Envera Hodze u Albaniji ili u Republici Sipariji sto na albanskom znaci Zemlji orlova. Rekli su nam da se za rezima Envera Hodze ovdje moglo dobiti 2kg ulja, 2kg secera, 2kg rize ili makarona, 10dkg kahve, i to je bilo tako standardno mjesecno za cijelu familiju. Poznato je da je celicna krvava metla Envera Hodze pomela sve one koji su iole drugacije mislili od njega, pocevsi od bliskih suradnika pa do obicnog naroda.
Od nasi prvih sagovornika doznali smo i to da je BH zajednica u Albaniji brojna , te da ljudi porijeklom iz BiH zive u gradovima : Tirani, Dracu, Elbasanu, Skadru, Firu i posebno u Sijaku. U Albaniji danas zivi preko 10 000 zitelja koji su porijeklom iz BiH ili tacnije iz Hercegovine. Posebno je zanimljivo to sto su usprkos cinjenici da su njihovi preci dosli na ove prosatore prije 131g. uspjeli da sacuvaju jezik, tradiciju i obicaje svojih predaka. Ova cinjenica je utoliko fascinantnija ako se zna da im je to poslo za rukom i u vrijeme strasnog 40-godisnjeg diktatorskog rezima Envera Hodze, kad su ljudi samo za jednu izgovorenu rijec na nealbanskom jeziku ubijani. BH zajednica je za to vrijeme sanjala samo jedan san, da dodje dan kad ce posjetiti zemlju svojih predaka. Danas vise ne zivi 40-godisnji slavljeni Enver Hodza nigdje u Albaniji, ali su zato poceli da zive gradjani ove cudesne zemlje. Za samo 9g. od definitivnog raskida sa rezimom krvavog diktatora, Albanija je krenula nezadrzivim koracima putem prosperiteta i sretnije buducnosti i to je vidljivo na svakom koraku. I doista prvo sto zapazite kad dodjete na tlo Albanije jesu automobili i to 80% mercedesi svih tipova i godina proizvodnje.

Danas je Albanija zemlja koja se brze razvija nego sto to drugi zele priznati, ali sporije nego bi Albanci zeljeli. Aktuelni predsjednik Salih Berisa pocistio je sve korumpirano i kriminalno. Taj europski zaokret simbolico se vidi i kroz postavljanje zastave EU i SAD-a u svim uredima i na ulicama. U izgradnji autoputeva Albanija znatno prednjaci u odnosu na nasu zemlju, ali sto je posebno vazno Albanija nema nacionalisticke primitivne i korumpirane vlasti kao BiH.
Sarajlija koji od prije tri godine zivi u Albaniji uvjerava nas da je ovo zemlja neslucenih mogucnosti, lijepa zemlja i cak sta vise sa vise mogucnosti nego BiH, i kaze da covjek ovdje treba doci da bi se u to uvjerio.

Drevni grad Dures ili Drac je oaza, 3000 godina stara albanska luka, koju zapadni turisti jos nisu otkrili. Ovdje smo dosli tragom pisanja zagrebackog Vecernjeg lista i zeljeli posjetiti naselje Borak koje je citat:”Nastanjeno iseljenicima Hrvata”. Medjutim kad smo dosli na odrediste , 10min. voznje od Draca saznali smo da tu zivi bosnjacka zajednica ciji su preci na ove prosatore dosli prije 131g. iz Hercegovine. Prvobitno su tada davno krenuli brodom iz Ploca za Tursku ali kako se brod pokvario u blizini luke Drac, tu su se iskrcali i ostali. U razgovoru sa clanovima BH zajednice saznali smo i o razlozima zasto su njihovi preci napustili svoja ognjista, kako kazu ostavljajuci svoju zemlju na poklon svojim susjedima katolicima. Po pricanju starih situacija je tada bila slicna ovoj nasoj. Nije se mogao izdrzati pritisak pod Austrougarskom vlascu i morali su napustati svoje domove. Kazu da su u ovoj agresiji na nasu zemlju docekali mnoge izbjeglice iz Srebrenice i drugih mjesta. Vec desetljecima u ovoj BH zajednici medju zivima nema niko ko je rodjen u BiH, no njihovi potomci su nam prenijeli dio tajne kako su sacuvali jezik i obicaje i nakon 13 decenija. Kazu da su u svojim domovima sa djecom govorili samo bosanski i da su majke ucile djecu da govore. Prije nego bi posli u skolu uciti albanski svi bi morali nauciti bosanski. Ovo mudro razmisljanje da se jezik uci od majke rukovodilo je pretke ovdasnjih Bosnjaka da se zene iz Hercegovine sve do 1948 godine kad je Enver Hodza zatvorio granice Albanije.Tada se ovdje prvi Bosnjak ozenio Albankom.

Ovdasnja BH zajednica je ove godine otvorila skolu sa obaveznim predmetom bosanskog jezika. BH zajednica u Albaniji danas je izlozena i svojatanjima iz odredjenih politickih i medijskih krugova Hrvatske i Srbije. Upravo iz ambasada ovih drzava nudjeni su im i udzbenici za skole i druge pogodnosti, dvojno drzavljanstvo i sl. Iako ovdasnja BH zajednica zivi dobro i sve bolje ipak se u njihovoj prici osjeti izvjesna doza gorcine zbog njihovih ocekivanja od njihove maticne drzave. Na prvom mjestu je problem sa vizama jer im za vizu treba garantno pismo dok srpsko-crnogorska manjina u Skadru dobiva vize bez problema i besplatno samo ako su clanovi njihovih udruzenja. Takodjer su zamjerke da niko iz Albanije ne studira u BiH pa je pitanje ko ce u skolama predavati bosanski jezik kad stari odu u penziju.

BHT1

[ponekad ovdje]

in reply to: Povratnici #1127

Ovo javljanje cu poceti sa nekoliko veoma lijepih recenica naseg Keme koje je napisao na staroj nam stranici i koje se mogu, bilo gdje i bilo kad na ovim nasim stranicama, primijeniti.

[color=#000080]„ U ovoj i vakoj nam rogatickoj avliji za svakog ima mjesta.A mjesta je bukadar.Uberi cvijetak tamo,omirisi i opij se pupoljcima vamo ,zalij djule uz tarabe,OCISTI zakorovljenu kaldrmu od bjelutaka sto vodi miruhu i svaki dan imas Dan.Suncan,veseo.

I Pjeva.Pjeva nase aksamske pjesme.Rogaticke.A ovu nam NASU avliju valja njegovati….“[/color]

Hocu samo potvrditi da trebamo malo vise razumijevanja jedni prema drugima, pogotovo prema onima koji su tamo daleko, ostavljeni sami sebi i svom vlastitom prezivljavanju.

I bice ovdje jos povratnickih prica i lijepih i sjetnih…. I pisacemo ih i nadalje i mi koji svratimo jednom godisnje dolje i oni koji se svakodnevno tamo za goli opstanak bore.

[ponekad ovdje]

in reply to: Humanitarne akcije #1125

[color=#825900][quote=”Mustafa(citat)”] Moze li neko provjeriti gdje su Hajdarevici zivjeli prije rata odnosno otac od ovog malog
selam. treba mi za jedan tekst… [/quote][/color]

Mustafa,

evo ti ovaj mail sto je nocas kasno dosao od Zambija.

Selam

Hafiza

[color=#800080]Familija Hajdarevic je zivila u krivoj iznad Mehine kafane a poslije smrti roditelja majke rahmetli Fadile roðene Colic iz Kovanja i oca rahmetli Atifa,Fadil kupuje stan u Vogosci gdje je i rodzen Edimov otac Alem.
U krivoj ostaje da zivi najmladzi Fadilov brat Meho dok je naj stari brat umro.Edimov otac ALEM sada zivi na Bascarsiji u ulici Mulamustafe Baseskije broj 4. Inace mali Edim je roðeni sestric od moje snahe Amere koja je udata za moga naj starijeg sina Mirzu.
Rahmetli Fadila Alemova nana i moja strina Ifeta udovica Rasima Pavice su roðene sestre. Nadam se da ces ovo nekako uvezati i skontat odakle moja veza i saznanje o malom Edimu. [/color]

[ponekad ovdje]

in reply to: Humanitarne akcije #1104

Ko bude htio ucestvovati i pomoci ovom djetetu, odlucice sam i po svom nahodjenju, tako da ni ja ne vidim neku prepreku da se ova vijest stavi na naslovnu stranu.

Na nasu veliku zalost Bosna nam je prepuna tuznih prica i tuznih vapaja od beba, djece, odraslih, starih i iznemoglih i tako se cesto pitam sta nam pored svega ovoga treba jos da smo jedni protiv drugih u svim sferama zivota.

[ponekad ovdje]

in reply to: Poezija za djecu #1062

**********

Djecija pjesma Dragana Kulidzana
je pjesma koja poziva u igru i oplemenjuje , pjesma sto radost i vedrinu djetinjstva brani i cuva radoscu i vedrinom… ljubavlju…pjesma trajno prisutna u poeziji djetinjstva…pjesma iznikla iz zivog sjecanja na djetinjstvo.

DRAGAN KULIDZAN spada zasigurno u bosanske klasike dječije literature.

Najvaznije i najljepse dane djetinjstva Dragan Kulidzan je proveo u gradu proljeca, u gradu neobicno plavog neba, u njegovom rodnom Mostaru.

Najznacajnije zbirke pjesama Drgana Kulidzana su:

Suma i pahuljice

Sipajte, sipajte

Srnin potocic i druge….

SIPAJTE,SIPAJTE

Sipajte, sipajte
pahulje lake
sretan vam pad,
padajte, padajte
bijelite grad.

Kitite, kitite
pahulje lake
volimo vas,
nosite, nosite
radost za nas.

Letite, letite
zvjezdice zime
pahulje lake,
veselite, veselite
nestasne djecake.

Sipajte, sipajte
pahulje lake
sretan vam pad,
padajte, padajte
bijelite grad.

DVA ZEČIĆA,DVA PRVAKA

Dva dobra zečića
dva mala repica
postali su djaci.
Zecica ko mati
u skolu ih prati
jer su tek prvaci.

Zecica je ljuta
djeca bez kaputa
a kisan je dan.
Svakom mokra glava
jer joj prokisnjava
stari kisobran.

Pa se mnogo brine
kada neki ki´ne
od straha se smela.
Ali kad se vrati
spremice im mati
mnogo caja vrela.

I odmah ce leci
pokraj tople peci
dva mala repica
dva njezina djaka
poslusna prvaka,
dva dobra zecica.

Vec noci dvije
prestala nije
da pada kisa.
Krov prokisnjava
poplava prava
u stanu miša.

Uplasi se mišic
uplasi se mišica
uplasi se miš.
Voda im ljuta
sve redom guta,
ode i hrana.

I mis se trze,
moramo brze
pobjeci iz stana.
Bjezimo rece misic
bjezimo rece misica
bjezimo rece mis

I za dva sata
splav od vrata
odnese mise.
Fenjeri im svijetli
dok zovu pijetli
jutarnje kise.

Spasao se misic
spasla se misica
spasao se mis.

[ponekad ovdje]

in reply to: Slikom da ti kazem….. #1061

Znam nemam te druze
al`ti ipak pisem
po jatu lasta
sto vrh mene kruze,
po jesenjem vjetru
sto put juga ode,
po zeljama sto me
u zavicaj vode….

Hamza Humo

[ponekad ovdje]

in reply to: Slikom da ti kazem….. #981

Rastvorio sam se
I potekao

Potocima
Rijekama
Morima

Sada sam tu
Bez sebe

Gorak

Kako svome izvoru
Da se vratim?

( M. Mak Dizdar )

[ponekad ovdje]

in reply to: Za najmlađe – pričam ti priču…… #979

Za sve nase malene evo jos jedne lijepe i simpaticne price:

SUNČEV PJEVAČ

U topli ljetni dan sjedi cvrčak na ulazu svoje tamne rupe, svoje drage kućice, i pjeva svoju beskrajnu sunčanu pjesmu.

Pjeva cvrčak o tome kako se u rano svitanje, puno jutarnje rumeni, bude ptice i cvrkutanjem dočekuju sunce, pjeva o podnevu kad zlatna pšenica šumi i vrapci se svađaju u zelenim krošnjama, o svježem večeru, kad cvjetovi šire krunice i očekuju rosu. Priča cvrčak u pjesmi i to, kako se mrav znoji vukući slamku mnogo puta veću od sebe, i to, kako je juče jedna strašno velika goveđa noga stala uprav ispred njegove rupe, a on je pobjegao duboko pod zemlju i srce mu je bilo manje od makova zrna.

Pored cvrčkove rupe njegov susjed, zlovoljni srditi hrčak, nezadovoljan gunđa:

– Pjevaj samo, pjevaj, lakomislena glavo, presješće ti brzo tvoja pjesma. Zar ne vidiš kako se crni oblaci dižu iznad planine?

– Hej, hej, crv-cvrk, oblaci će se razići i opet će biti sunca – pjevajući mu odgovara cvrčak.

– Zbilja, zbilja, da li je to istina? – pripitaše ga sa grane vrapci uplašeni od nepogode.

– Hm, kakva istina! – ljutilo im odvrati hrčak. – Naletiće takva oluja, koja će bestraga odnijeti sve žito s polja i ja ću onda čitavu zimu gladovati. A i vi nećete bolje proći, prokleti kradljivci. Pokupiste svu pšenicu, pa meni baš ništa neće ostati.

– Hej, hej, poslije oluje sunce uvijek veselije sija i nebo postaje ljepše od modrih različaka u polju – pjeva cvrčak.

– Hvala ti, mali moj prijatelju – sleti do cvrčkove rupe jedna brižna grlica – hvala ti što me hrabriš lijepim vremenom, jer djeca su mi još mlada, pa se bojim da ne nastradaju u oluji.

Dok su oni tako razgovarali, oblak već bijaše zaklonio sunce. Sijevnu prva zelenkasta munja.

– Eto, kažem li ja – zakuka hrčak – udariće takve bujice i poplave, koje će uništiti sve što se nalazi u polju. A voda će prodrijeti i u moju rupu, ovlažiće žito koje sam ljetos ukra… hm, ovaj… skupio, i ono će još prije zime istrunuti… Jao, jao, propašće onda cio svijet.

– Kakve bujice, kakve poplave – nasmija se rapjevani cvrčak. – I poslije najbujnije kiše ševe će se opet dizati u plavo nebo, njihova pjesma ispuniće cijeli svijet, a zlatni maslačak opet će se radovati suncu pijan od svoje ljepote.

– Oh, oh, sunčani pjevaču, kako je veselo srce moje od tih tvojih riječi – zadihano uskliknu jedan mrav žurno silazeći niz vitku vlat pšenice. – Znate, moja su braća daleko na putu, pa se sve bojim kakve nesreće. Oh, oh, bude li tako kao što ti kažeš, pokloniću ti najzrelije i najveće pšenično zrno.

Planina se zamrači, munje učestaše i prve teške kaplje udariše o zemlju. Jato čvoraka žurno preleti nisko nad samim klasjem.

– Počinje smak svijeta – zlurado progunđa hrčak gledajući uplašene vrapce šćućurene u krošnji stare kruške usred polja. – Kad se ja ponovo vratim iz svoje rupe, vas više neće biti u životu i onda su sva žita svijeta moja.

To reče i nestade ga pod zemljom.

– Oho-ho, oho-ho, ala će nas osvježiti ovaj pljusak – zapjeva cvrčak. – Doviđenja svi koji me poznajete i čujete, moram malko da sklonim glavu.

I on se uvuče u svoju rupu tek toliko da ga kišna kap ne bi udarila u glavu, pa je ushićen gledao kako blistave munje paraju oblake. Uopšte, to je bila njegova slaba strana, da je uživao gledajući munje.

– Sve će se opet na dobro svršiti, kad to cvrčak veli – pomisliše i vrapci, i mravi, i jedna šarena buba-mara sakrivena pod listom maćuhice.

Plaha ljetna kiša začas prođe poljem, oblaci se raziđoše, a sunce se razli poljima kao zlatna rijeka. Ugledavši ponovo sunce, koje je rađalo radost u njegovu srcu, cvrčak prvi iziđe iz skloništa i zapjeva svoju najljepšu pjesmu u počast suncu. I svi osjetiše da je to zanosna pjesma dobrom suncu, koje se ujutru diže iznad drveća na brijegu. Zašumi pšenica talasajući se kao more, vrapci se radosni razletiše na sve strane, osmijehnu se modri različak uvjeren da je njegov cvijet dio samog neba, pa čak i vječito zlovoljni hrčak osjeti kako mu se po licu razliva blaženstvo i hitro pobježe u rupu da to ne bi ko vidio.

Na vlati pšenice, iznad samog cvrčka-pjevača, zadivljeno je slušao jedan mrav zaboravivši trenutno kud ono bijaše pošao.

Branko Copic

[ponekad ovdje]

in reply to: Nova stranica #977

Web,

mucila sam se sa ovim naslovom, htjela sam ga identicno prenijeti kao tamo ali izgleda da ovdje ne moze dugi naslov ili ja to ne znam….

Selam svima

[ponekad ovdje]

in reply to: Literarni kutak #925

Jedan od ljepsih zapisa koje je napravila novinarka Medzida Buljubasic je zapis o ljetopiscu Mula Mustafi Baseskiji.

1193. god (1777)
15. dzumadel-evela
“Ponovo je zavladala susa, pa je opet pozivano na dovu za kisu. Drugi dan poslije toga pade velika kisa kakva nije pala osam mjeseci.”
Da bi kisa pala, tomu ima jedan drugi uzrok, koji je poznat astronomima. Dolazak kise je samo znak pokornosti i sluzenju Bogu, dok to nije najpreci uzrok za padanje kise. Jer kad bi se svaka molitva uslisila svijet bi propao.

MULA MUSTAFA BASESKIJA od onih je Sarajlija, koji nam je otkrio mnoge tajne sto ih je skrivalo stoljece sumraka Osmanske imperije. Zabiljezio je 60 godina historije Sarajeva i njegovih zitelja, ali ako ste pomislili da je on tek precizni hronicar svoga vermena, u krivu ste. Izucavao je astronomiju i Serijatsko pravo a naklonost prema islamskom misticizmu odvela ga je medju dervise. Govorio je strane jezike a veliki dio zivota je proveo baveci se necim sto bi danas slovilo kao odvjetnicki posao. I napose, pisao je pjesme. Nije ih mnogo ostalo. Sve sto cini uspomenu na Baseskiju tako je zivotno i drago, da su u pravu oni koji kazu da smo imali srecu imati takvog covjeka.
Rodjen je 1731. ili 1732-e godine u Mimar Sinanovoj mahali, sto se proteze uz Logavinu ulicu. Ovdje se jos uvijek mogu vidjeti andricevski krivudave i smjele ulice iz turskog perioda, i one prave i krute iz austrijskog, kao dva jezika i dva pisma. I jos uvijek se mogu omirisati tragovi letargije kakva je Sarajevo, do tada poznato kao ognjiste ratova i cvijet medju gradovima, zahvatila pocetkom 18-tog stoljeca.
Mula Mustafa je rano ostao bez oca i stupio u janjicare, te stekao uslove za titulu starjesine, Base. Otuda nadimak Baseskija. Bio je iskreni vjernik a vjera mu je bila samo temelj i nadahnuce za njegovo cestito djelovanje. Poceo je obrazovanje u mektebu, kako je to bio obicaj a nastavio u jednoj od medresa. Najprije je postao vjeroucitelj a zatim imam i hatib- propovjednik u Buzadzi hadzi-Hasanovoj dzamiji. No nece se smiriti u toj sluzbi, pa nekoliko godina kasnije postaje narodni pisar i iznajmljuje mali ducan u Mudzelitima, ulici knjigovezaca. Ovdje u ducanu ispod Sahat-kule a poslije velikog pozara 1788, i u kako bismo danas to rekli, improviziranom uredu, zapravo, haremu Begove dzamije, Mula Mustafa je pisao zalbe, molbe, ugovore, sastavljao pisama za majke i supruge sto su htjele pozdraviti sinove i muzeve na bojistu.
Tu je” Medzmula” ili u slobodnom prevodu svastara. To je zapravo, drugi dio Ljetopisa gdje je Baseskija biljezio pjesme, price, anegdote, tumacio snove. Ma o cemu da je pisao, Baseskija nikad nije pretjerivao ni u hvali ni u pokudi. Kad kaze za svoje sugradjane: “Imaju pamet ali im ona kasno dolazi”, on kritizira ali nije zajedljiv.
I uopce da biste stekli pravo da nekog kritizirate, trebate prvo pokazati da ga cijenite a on je Sarajlijama to cijeli zivot pokazivao. Njegov Ljetopis i nekrologij dokumenti su o proslosti, iz kojih pazljivi promatrac nuzno zakljucuje kako sva ruzna vremena nose iste oznake.
Baseskija npr. kaze :”Najveci su ugled uzivali, sto je razumljivo u ovakvim vremenima, bezobzirni i opaki ljudi”.
A to je, podsjecam, vrijeme koje nosi predznak posrnuca jedne velike imperije. Vezirska vlast se ljulja a domaci janjicari pljackaju, otimaju, prolijevaju krv. Iznad svega Baseskija je bio protivnik nasilja i nepravde. U jednoj od rijetkih sacuvanih pjesama Baseskija kaze:

“Nemoj rijet mali sevab,
Po baklavi seker trusi”.

U objasnjenju ovog stiha stoji: “ Cak i po stvarima koje jesu dobre, poput baklave, i tad treba iznova trusiti dobrim djelima. Nema malih sevapa.
Nemojte nikada prestati ciniti dobro” !

Evo i par zapisa Mula Mustafe Baseskije.

[b]Godina 1167.
(29. X 1753 – 17. X 1754)[/b]
– U mjesecu saferu 1167. (28. XI – 26. XII 1753.) godine tri noći između akšama i jacije, u isto vrijeme uzastopno, događao se zemljotres. Nakon toga su se kroz cijelu godinu čuli svaki dan i svaku noć ispod zemlje učestali udarci, slični udarcima u bačvu ili bubanj.
– Sagrađen je sebilj na Baščaršiji.

[b]Godina 1168.
(18. X 1754 – 6. X 1755)[/b]
– Umro je sultan-Mahmut a na prijesto zasjeo sultan Osmah-han.
– Posljednjeg dana ramazana ove godine (10. VII 1755) poslije podne viđen je Mlađak mjeseca ševala , pa se mnogi ljudi omrsiše smatrajući to dozvoljenim.
– Popravljena je i ukrašena Husrev-begova džamija.

Godina 1172. (4. IX 1758 – 24. VIII 1759)
– Na dan Kasuma (8. novembra 1758. godine) vjenčala se ljepotica, kći Bašage Mustafage, sa Čartozanom (Cartozanogli) Alijagom iz Jahja-pašine mahale.
– 12. veljače pojavi se behar na zerdelijama.
– Cijela zima je prošla bez snijega i hladnoće.
– 8. maja (mayis) pade veliki snijeg s jakom kišom tako da je polomio drveće, a i Miljacka je nadošla.
– 1. ramazana 1172 (28. IV 1759) godine izgorjela je Zlatarska čaršija.
– 5. nisana, u ponedjeljak Proslava rođendana princeze, kćerke sultana Mustafe .
– Kada se već jako bio razvio behar, pade snijeg i nastade žestoka studen, tako da se behar promrznuo. Ovo se zapravo dogodilo u mjesecu šabanu (30. III – 27. IV 1759) godine. I ranije sam zabilježio da je u ovo vrijeme pao nezapamćeni snijeg.
– Zakupnina Husrev-begova hamama u ovoj godini iznosila 800 groša.
– 12. hazirana 1172 (12. juna 1759) godine pojaviše se oblaci i promijeni se vrijeme.

Godina 1173. (25. VIII 1759 – 12. VIII 1760)
– Cijena hljeba određena je 8 akči oka.
– U Sarajevo stiže hiljadu deva koje donesoše municiju.
– 7. rebiul-ahira 1173 (28. XI 1759) godine postao sam imam u džamiji Buzadži hadži Hasan1 i na ime jednogodišnje plaće unaprijed sam primio 18 groša.
– 29. svibnja krenuo je na Mostar bosanski valija Mehmed-paša Kukavica tražeći da mu se izruče tri čovjeka. Međutim, Mostarci napadnu na pašu i ubiju iz njegove pratnje 3-4 čovjeka.
– U Beogradu je umro moj amidža Topal Osman-aga, bašeskija 97. džemata, pa sam 24. svibnja radi ostavine išao u Beograd.
– Mehmed-efendija Fojničanin postao je muftija. Međutim, dotadašnji stari muftija ne ustupi mu položaja, nego sastavi mahzar i štaviše protiv Muhamed-efendije nahuška svoje prijatelje.
– Trešanja i čereza bijaše u izobilju.

Godina 1174. (13. VIII 1760 – 1.VIII 1761)
– Cijena kupus-repi iznosila je 10 para po tovaru, a cijena orasima na oku bila je 4 akče.
– U proljeće, na Sultani-nevroz, bijaše u Sarajevu 4-5 dana mraza, to jest čadine.
Poslije toga među djecom i odraslima zavlada bolest, a pojavi se i veliki kašalj.
– Osman-Šehdi-efendija Bjelopoljac, koji bijaše ugledan čovjek u Carigradu, sagradi u Carevoj mahali u Sarajevu biblioteku .
– Šljiva požegača bijaše u izobilju.
U ovoj 1174 (1760/61), godini bilježiću imena umrlih lica da bi im na taj način onaj koji bude gledao (čitao) ovu bilježnicu predao rahmet, a i ja, ovaj grešnik, kada pogledam ovu bilježnicu da mislim i da uvijek govorim o tome kako valja seliti s ovog svijeta.

Godina 1175. (2. VIII 1761 – 22. VII 1762)
– Popravljene su i ukrašene Ferhadija1 i Baščaršijska džamija.
– Među životinjama je u velikoj mjeri zavladala nekakva bolest tako da čovjek nije mogao ulicom proći od smrada lešina uginulih krava.
– 2. siječnja bijaše proslava rođendana princa sultan-Selima, sina sultan-Mustafina.
– Trešanja i čereza bijaše mnogo.
– Na planini Trebeviću sve do Jurjeva vidio se snijeg, a gotovo sve do Aliđuna padala je kiša.
– U mjesecima zilkade i zilhidže (24. V – 22. VII 1762) kao i u haziranu i temuzu 1175. godine (1. VI – 31. VII 1762 g.) stigoše vijesti u grad Sarajevo, da se u Čajniču i u selu Slatini blizu Goražda pojavila kuga.

[ponekad ovdje]

in reply to: Lijepe misli,ili odlomci iz vasih omiljenih knjiga #923

*************

Kasno je. Ležiš u krevetu i ne možeš da zaspiš. Ulica je mirna, s vremena na vrijeme vjetar u baštama pomjeri drveće. Negdje zalaje pas; udaljenom ulicom prolaze kola.

…

A sna nema.

…

Ne pomaže ti da ideš gore-dolje, da ustaneš i ponovo legneš. To je jedan od onih časova u kojima nema načina da pobjegneš od samog sebe. Tobom će zagospodariti misli i kretanja duše, a društva nema da se, kao obično, ispričaš. Onome ko je u tuđini, pred oči izlaze kuća i bašta u domovini i djetinjstvo, šume u kojima je proživio najslobodnije i najnezaboravnije dječačke dane, sobe i stepeništa na kojima se čula graja njegovih dječačkih igara. Slike roditelja, strane ozbiljne, ostarjele, sa ljubavlju, brigom i tihim prijekorom u očima. Pruža ruku i uzalud očekuje da i njemu neko pruži desnicu, prekrivaju ga velika tuga i usamljenost; izranjaju i drugi likovi i u nesigurnim i ozbiljnim raspoloženjima ovih sati čine nas, gotovo sve, tužnim. Ko u mladosti nije zadavao brige svojim najbližima, odbijao ljubav i prezirao naklonost, ko nije bar jednom iz inata i obijesti izbjegao sreću koja je pred njim stajala, ko nikada nije povrijedio svoj ili tuđ ponos, ili se ogriješio o prijatelje nekom nesmotrenom rječju, nekim ružnim i uvredljivim ponašanjem? Sada svi oni stoje pred tobom, ne govore ništa i čudno te gledaju mirnim očima, a tebe je sramota od njih i od samog sebe.

…

U našem užurbanom i neosjetljivom životu začuđujuće je malo sati u kojima duša može da bude svjesna sebe, u kojima život ustupa mjesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savjesti. To se vjerovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, vjerovatno nad kovčegom majke, vjerovatno na bolesničkoj postelji, na kraju nekog dugog usamljeničkog putovanja, u prvim satima ponovnog vraćanja u život, ali to uvijek prate nemiri i mučenja.
Vrijednost ovakvih budnih noći je baš u tome. U njima duša uspijeva da bez snažnih spoljašnjih potresa dođe do onoga što je pravedno, bez obzira da li je to čudno, ili zastrašujuće, da li je za osudu, ili za žaljenje.

…

”Umijece dokolice” (Besane noći) – Hermann Hesse

[Author]

Posts