[ponekad ovdje]

#976

************

Ovu temu je na staroj stranici pocela jedna Jasmina sa vapajem da se vec dugo nalazi u Americi, tako da se meni ucinilo prihvatljivim da nastavim dalje… gdje nas jos po svijetu ima…

Nasi ljudi se takodjer nalaze i u dalekoj Australiji.

Utociste u sirokim prostranstvima ove daleke zemlje naslo je oko 100 000 Bosanaca i Hercegovaca.

“Kad su dosli u Australiju, velika vecina je uspjela da fino savlada engleski jezik jako brzo, da se odmah uklope u jedan normalan tok zivota, i svi su smjesteni i materijalno su jako dobro sredjeni. Njihov najveci problem je udaljenost od svoje domovine Bosne i Hercegovine. Nasa dijaspora je ovdje stvarno daleka. Mi ne mozemo sjesti u auto kao sto neki u Minhenu mogu i eto ih za vikend u svom rodnom mjestu. Nas dolazak u Bosnu se mora planski pripremiti, i finansijski i vremenski.”
Senada Softic-Telalovic, predsjednica Svjetskog saveza dijaspore BiH

Dolazak u Australiju za vecinu je bio traumatican. Zemlja je predaleko, jezik nisu znali.
Neki od njih kazu: „Nasem svijetu je jako tesko ovdje, jer ima dosta stvari kojih se ne mozemo odreci, kojih cemo nositi u sebi, a koje ne mozemo primijeniti u odgoju nase djece, jer oni odrastaju u drugoj kulturi, u drugom mentalitetu, tako da mi moramo naci jedan balans izmedju bosanskog i australskog.”
Violeta Andric

Drugi opet kazu da ovdje nije tesko zivjeti, ali je tesko sto se tice nostalgije. Nedostaju prijatelji, rodbina, neke nase kulturne navike, tako da ipak s te strane ima teskoca. S druge strane, Australija je obecana zemlja gdje iko ko iole ima ambicija da nesto uci, radi, da nesto stvara, moze to i da ostvari.

Nasi su ljudi u Australiji drzavljanstvo dobili za dvije godine. Imaju poslove, kupili su kuce i automobile. Djeca im idu u skole ili studiraju. Daljina je njihov najveci problem

Za razliku od roditelja, odraslih stjesnjenim medju bosanskim planinama, djeca australska prostranstva smatraju svojom domovinom, i Australcima rado pricaju o Bosni. Bosanski jezik je priznat u Australiji kao strani jezik poput njemackog ili italijanskog. Djeca ga uce u dopunskoj skoli.

Glavni grad Australije je Kanbera. Sidnej i Melburn se nisu mogli dogovoriti koji ce od ova dva grada biti prijestolnica, pa su izmislili grad koji je postao administrativno sjediste zemlje. U Kanberi se ispred kuce kapetana Gradascevica viori bosanska zastava.

Ovo je prelijepa zgrada ambasade BiH u Kanberi u Australiji.

Ono sto je specificno za ovu zgradu je to da su je izgradili bosanskohercegovacki doseljenici u Australiju, znaci bosanskohercegovacka tacnije bosnjacka dijaspora. Jedine dvije zgrade ambasade u Kanberi koje su na taj nacin izgradjene su zgrade ambasade Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Za nasu ambasadu kazu da je jedna od najljepsih u Kanberi, a za ljude da su vrijedni i obrazovani.

“Sto se tice saradnje sa australskom vladom, ona je jako dobra. Mi sa Australijom nemamo otvorenih problema, ona je bila prijateljska prema BiH uvijek, primila je veliki broj nasih ljudi i posebno im dala mogucnosti da se dobro etabliraju, da dobiju poslove. Inace ovo je zemlja sa vrlo malom stopom nezaposlenosti. Ove godine je svega 4,9% ljudi nezaposleno sto je jedan izuzetno dobar procenat i Australija pruza izvanredne mogucnosti da se ljudi integrisu u australsko drustvo.”
Amira Kapetanovic, ambasadorica BiH

Vecina naseg svijeta zali za onim sto su ostavili u BiH. Ipak o povratku rijetki razmisljaju. Za Australiju se kaze da je zemlja mogucnosti. Nase ljude je lijepo primila i dala im sansu kao i svim ostalim. Oni su je uglavnom iskoristili. Danas su oni Australci sa pasosem koji vrijedi u cijelom svijetu, sa platama kojima se u Bosni moze samo sanjati, sa prelijepim australskim kucama, stipendijama za skolovanje i sa neizbjeznom nostalgijom.

BHT1

[ponekad ovdje]

#1222

***********

Evo price o zemlji u kojoj postoje nasi ljudi ciji su preci prije vise od 130g. napustili Bosnu i Hercegovinu. I pored toga ovi ljudi i dalje gaje osjecaj pripadnosti Bosni i Hercegovini i mogu biti primjer mnogima koji su tek 15-ak g. vani, a zaboravljaju odakle su.

U Albaniju smo otputovali sa predrasudom da je rijec o siromasnoj i zaostaloj zemlji, o izgubljenom narodu najzagonetnije i najzakopcanije evropske drzave. Nakon ulaska u Albaniju preko granicnog prelaza Bozaj na putu prema Skadru, gradu bogate povijesti, vidljivi su ostaci komunistickog siromastva, ali i uzurbane izgradnje i obnove onoga sto je unisteno u toku strasne dugogodisnje diktature Envera Hodze, tog najokrutnijeg pustolova na svjetskoj crvenoj pozornici, koji je rodjen u kamenom gradu Djirokastri. Nasi prvi sagovornici su nam na arhaicnom bosanskom jeziku pokusali predstaviti zivot u eri Envera Hodze u Albaniji ili u Republici Sipariji sto na albanskom znaci Zemlji orlova. Rekli su nam da se za rezima Envera Hodze ovdje moglo dobiti 2kg ulja, 2kg secera, 2kg rize ili makarona, 10dkg kahve, i to je bilo tako standardno mjesecno za cijelu familiju. Poznato je da je celicna krvava metla Envera Hodze pomela sve one koji su iole drugacije mislili od njega, pocevsi od bliskih suradnika pa do obicnog naroda.
Od nasi prvih sagovornika doznali smo i to da je BH zajednica u Albaniji brojna , te da ljudi porijeklom iz BiH zive u gradovima : Tirani, Dracu, Elbasanu, Skadru, Firu i posebno u Sijaku. U Albaniji danas zivi preko 10 000 zitelja koji su porijeklom iz BiH ili tacnije iz Hercegovine. Posebno je zanimljivo to sto su usprkos cinjenici da su njihovi preci dosli na ove prosatore prije 131g. uspjeli da sacuvaju jezik, tradiciju i obicaje svojih predaka. Ova cinjenica je utoliko fascinantnija ako se zna da im je to poslo za rukom i u vrijeme strasnog 40-godisnjeg diktatorskog rezima Envera Hodze, kad su ljudi samo za jednu izgovorenu rijec na nealbanskom jeziku ubijani. BH zajednica je za to vrijeme sanjala samo jedan san, da dodje dan kad ce posjetiti zemlju svojih predaka. Danas vise ne zivi 40-godisnji slavljeni Enver Hodza nigdje u Albaniji, ali su zato poceli da zive gradjani ove cudesne zemlje. Za samo 9g. od definitivnog raskida sa rezimom krvavog diktatora, Albanija je krenula nezadrzivim koracima putem prosperiteta i sretnije buducnosti i to je vidljivo na svakom koraku. I doista prvo sto zapazite kad dodjete na tlo Albanije jesu automobili i to 80% mercedesi svih tipova i godina proizvodnje.

Danas je Albanija zemlja koja se brze razvija nego sto to drugi zele priznati, ali sporije nego bi Albanci zeljeli. Aktuelni predsjednik Salih Berisa pocistio je sve korumpirano i kriminalno. Taj europski zaokret simbolico se vidi i kroz postavljanje zastave EU i SAD-a u svim uredima i na ulicama. U izgradnji autoputeva Albanija znatno prednjaci u odnosu na nasu zemlju, ali sto je posebno vazno Albanija nema nacionalisticke primitivne i korumpirane vlasti kao BiH.
Sarajlija koji od prije tri godine zivi u Albaniji uvjerava nas da je ovo zemlja neslucenih mogucnosti, lijepa zemlja i cak sta vise sa vise mogucnosti nego BiH, i kaze da covjek ovdje treba doci da bi se u to uvjerio.

Drevni grad Dures ili Drac je oaza, 3000 godina stara albanska luka, koju zapadni turisti jos nisu otkrili. Ovdje smo dosli tragom pisanja zagrebackog Vecernjeg lista i zeljeli posjetiti naselje Borak koje je citat:”Nastanjeno iseljenicima Hrvata”. Medjutim kad smo dosli na odrediste , 10min. voznje od Draca saznali smo da tu zivi bosnjacka zajednica ciji su preci na ove prosatore dosli prije 131g. iz Hercegovine. Prvobitno su tada davno krenuli brodom iz Ploca za Tursku ali kako se brod pokvario u blizini luke Drac, tu su se iskrcali i ostali. U razgovoru sa clanovima BH zajednice saznali smo i o razlozima zasto su njihovi preci napustili svoja ognjista, kako kazu ostavljajuci svoju zemlju na poklon svojim susjedima katolicima. Po pricanju starih situacija je tada bila slicna ovoj nasoj. Nije se mogao izdrzati pritisak pod Austrougarskom vlascu i morali su napustati svoje domove. Kazu da su u ovoj agresiji na nasu zemlju docekali mnoge izbjeglice iz Srebrenice i drugih mjesta. Vec desetljecima u ovoj BH zajednici medju zivima nema niko ko je rodjen u BiH, no njihovi potomci su nam prenijeli dio tajne kako su sacuvali jezik i obicaje i nakon 13 decenija. Kazu da su u svojim domovima sa djecom govorili samo bosanski i da su majke ucile djecu da govore. Prije nego bi posli u skolu uciti albanski svi bi morali nauciti bosanski. Ovo mudro razmisljanje da se jezik uci od majke rukovodilo je pretke ovdasnjih Bosnjaka da se zene iz Hercegovine sve do 1948 godine kad je Enver Hodza zatvorio granice Albanije.Tada se ovdje prvi Bosnjak ozenio Albankom.

Ovdasnja BH zajednica je ove godine otvorila skolu sa obaveznim predmetom bosanskog jezika. BH zajednica u Albaniji danas je izlozena i svojatanjima iz odredjenih politickih i medijskih krugova Hrvatske i Srbije. Upravo iz ambasada ovih drzava nudjeni su im i udzbenici za skole i druge pogodnosti, dvojno drzavljanstvo i sl. Iako ovdasnja BH zajednica zivi dobro i sve bolje ipak se u njihovoj prici osjeti izvjesna doza gorcine zbog njihovih ocekivanja od njihove maticne drzave. Na prvom mjestu je problem sa vizama jer im za vizu treba garantno pismo dok srpsko-crnogorska manjina u Skadru dobiva vize bez problema i besplatno samo ako su clanovi njihovih udruzenja. Takodjer su zamjerke da niko iz Albanije ne studira u BiH pa je pitanje ko ce u skolama predavati bosanski jezik kad stari odu u penziju.

BHT1

[Mustafa]

#1776

I OVO JE AMERIKA

Mevludin Hidanović – žrtva Bushove Amerike

Ovo je priča o Bosancu koji će, nakon devet godina života u Americi, biti istjeran iz te zemlje zbog djela kojeg nije počinio. Trenutno odslužuje 18 mjeseci dugu kaznu u zatvoru u Sjevernoj Dakoti zbog navodnog napada bejzbol palicom na grupu Meksikanaca na sajmu u gradu Fargo.

Njegova žena Amerikanka, kada bude deportovan, s njim napušta Ameriku koja ih je iznevjerila. Ovo je gotovo filmska priča iz života običnih ljudi.

Piše: Asim Bešlija

Danas smo primili odluku Vrhovnog suda Sjeverne Dakote. Žalba Mevludina Hidanovića je odbijena. Izgubili smo. Nadala sam se i molila 5 mjeseci i 16 dana. Naši životi danas su uništeni. Vjerovala sam sistemu i u svome srcu sam znala da ovaj haos mora biti sređen. Bila sam u krivu…

Ovo je e-mail poruka Chande Hidanović, Mevludinove supruge kojom je prije nekoliko dana svojim prijateljima potvrdila da će on ipak biti protjeran iz Amerike. Ova odluka kraj je Mevludinove američke priče.

A, priča je počela u aprilu 1999. godine kada se Mevludin Hidanović sa kompletnom porodicom doselio u gradić Fargo, Sjeverna Dakota, nakon užasa koji su preživjeli u Bijeljini. Kako su čuli da u ovom gradu ima dovoljno posla, Mevludin je brzo našao zaposlenje, pa zatim krenuo u vlastiti posao otvorivši bosanski restoran koji nije uspio. Uz malu uštedu pokrenuo je novi posao sakupljanja metalnog otpada i od tada su mu stvari krenule u životu. U Fargu upoznaje Chandu, i nakon nekoliko godina zabavljanja, odlučuju da se vjenčaju. Dobijaju sina i kćerku, i nakon dugo vremena patnje, američki san se ispunjavao. Sve dok jedan događaj nije preokrenuo njihove živote naglavačke.

Kobna sajamska zabava

24. juna 2006 u Fargu se održavao tradicionalni sajam, pa su Mevludin i Chanda sa djecom otišli na večeru i vožnju u luna parku. Dok su se djeca igrala naokolo, Chanda, Mevludin i njihov prijatelj Nurija bili su na okretaljci, i pri kraju vožnje Nuriji je zazvonio telefon i neko mu je javio da se desila tuča između Bosanaca i Meksikanaca. Chanda se prisjeća da je odmah pomislila na djecu u haosu koji se dešavao oko njih jer su ljudi trčali na sve strane. Kada se sa mužem približila mjestu gdje je tuča izbila, više nije bilo nikog, pa ni povrijeđenih. Samo nekolicina ljudi koja je sa nevjericom pričala o tome šta se desilo. Odlučili su da je bolje otići kući prije nego se eventualno nešto slično ponovi.

Četiri dana poslije Mevludinu zvoni telefon i policijski službenik ga pita da li je navedenog datuma bio na sajmu. On je odgovorio da jeste sa porodicom, nakon čega ga je policajac upitao da li je bio u tuči, što je on negirao.

‘Mjesec dana kasnije gledali smo večernje vijesti i na televiziji smo vidjeli Mevludinovu sliku. Govorili su da je tražen zbog optužbe da je učestvovao u tuči na sajmu. Bili smo šokirani i odmah nazvali TV stanicu. Mislili smo da je neka greška. Na stanici su nam rekli da nazovemo policiju odmah ujutro’, kaže Mevludinova supruga Chanda.

Nisu spavali cijelu noć. Mevludin je ujutro otišao u policiju da vidi o čemu se radi i odmah su ga uhapsili. U zatvoru je proveo vikend, a nakon plaćene kaucije je pušten. Porazgovarali su sa advokatima koji su im rekli da nikad nisu imali bolji slučaj na stolu. Pokušavali su da srede da se ovaj slučaj odbaci ali je policija tvrdila da ima svjedoka koji ga je identificirao sa slike.

‘Ponuđeno nam je sporazumno priznanje krivice i 30 dana u zatvoru. Bili smo prestravljeni. 30 dana je puno za nešto što nisi uradio. Ja sam ga ohrabrila i rekla da imamo pošten sistem. Ići ćemo na suđenje sa porotom. Oni moraju dokazati da si kriv van razumne sumnje. A, to je u ovom slučaju nemoguće’, kaže Chanda Hidanović.

Chanda je prošla čitav proces od odabira porote do presude. Porota joj se nije dopadala ali joj je jedna porotnica po imenu Becky Rettig ostala u sjećanju jer je pričala da je njen muž jednom napadnut i udaren ručnom lampom u glavu. Chanda je mislila da ona ne bi mogla donijeti odluku, a da ne pomisli na vlastito iskustvo.

Suđenje počinje

Tužilac je pozvao četiri svjedoka. Nijedan od njih nije mogao potvriti da je Mevludin bio umiješan u tuču. Rekli su da se prebrzo desilo i da nisu mogli ništa vidjeti. Zvijezda među svjedocima bila je Tecola, sjeća se Chanda, djevojka koja je 100% bila sigurna da je vidjela Mevludina kako bejzbol palicom udara ljude po glavi. Pozvani su i drugi svjedoci od kojih nijedan nije potvrdio da je to bio Mevludin, nisu se mogli sjetiti njegove odjeće.

‘Nisu imali fizičkih dokaza. Nema palice kao dokaza. Ovo je bio samo slučaj sa svjedokom sa lica mjesta. Svi znamo da je svjedočenje sa lica mjesta daleko od tačnog’, priča nam Chanda.

Svjedočila je i ona, zajednom sa Mevludinom, te prijateljima Nurijom i Annie. Identificirali su odjeću koja je bila na njemu tog dana, koja nije bila ni poderana niti sa kapi krvi koja je mogla doći od udaraca palicom po glavama ljudi. Sva njihova svjedočenja bila su slična jer su svi bili tamo. Za vrijeme suđenja Mevludin je patio, niti je spavao niti jeo. Nije htio izlaziti iz kuće niti raditi bilo šta, pitajući stalno kako se ovo može desiti u Americi, najboljoj zemlji.

Došao je dan presude. Porota je zasjedala u 10 i 30 ujutro. Chanda i Mevludin nisu napuštali zgradu suda. U hodnicima se moglo čuti kako se članovi porote raspravljaju. U 5 poslijepodne porota se vraća u sudnicu sa presudom. Mnogi od njih nose maramice i plaču.

‘Svaki od njih je rekao da je Mevludin kriv. To je bila najnevjerovatnija stvar koja mi se ikad desila’, kaže Chanda.

Mevludin je sjeo, prekrio lice dlanovima i plakao. Njihov sin je toliko glasno plakao da su ga morali izvesti iz sudnice. Iza presude je stajala Becky Rettig u koju je Chanda vjerovala. Iako je ostalih 11 porotnika bilo uvjereno da Mevludin nije kriv, ona ih je, kao je napisala u posebnoj izjavi, uvjerila da je kriv. Njena izjava bila je puna negativnih komentara o Mevludinovom porijeklu.

Kraj priče

Nakon ovoga Hidanovići odlučuju da unajme novog advokata koji podnosi zahtjev za novo suđenje. Sudac Wade Webb ga odbija i Mevludina šalju u Bismarck State Penitentiary na izdržavanje 18 mjeseci kazne.

U martu 2007. godine pojavljuje se nova svjedokinja koja je izjavila da je bila prisutna tokom cijele tuče. Njen momak je bio udaren palicom. Bilo ju je strah ali je došla jer je vidjela da će pogrešan čovjek otići u zatvor. Advokat podnosi još jedan zahtjev za novo suđenje na osnovu novog svjedočenja ali sudac Webb ga opet odbija.

Naredni korak je bila žalba Vrhovnom sudu koja je također odbijena. Mevludin je i dalje u zatvoru i kada odsluži 18 mjeseci uhapsiće ga Odjel za imigraciju, ići će na imigracijski sud i onda biti deportovan. Chanda je odlučila napustiti Ameriku s njim dok će se za djecu pobrinuti porodica. Dok je obavještavala svoje prijatelje e-mailom o posljednjoj sudskoj odluci, kaže da je od suza jedva vidjela kucati. U suzama je nestao i njihov američki san.

[ponekad ovdje]

#1906

*********

Blize se godisnji odmori i uvijek ih koristimo kako bi posjetili nase roditelje u Bosni. Kako se nalazimo na samom vrhu Njemacke, odnosno na tromedji sa Belgijom i Holandijom, onda moramo putovati pola dana kako bi stigli do Austrije i nastavili dalje. Ono sto mene uvijek fascinira na tom dugom putovanju, jesu mali dvorci koji se veoma lijepo mogu primijetiti na uzvisenjima duz auto-puta. Takodjer se povrh, mogu primijetiti i smjenjuju se lijepo uredjena sela koja se katkad doimaju kao maleni gradovi. Na slikama to izgleda ovako:

Evo i par slika grada u kome zivimo ( Aachen ) i u kome sam nasla nesto zajednicko sa Sarajevom ( opet pitanje pripadanja ) pa mi je zbog toga i nakon svih ovih godina, veoma drag. Slike su sa Markta, otprilike centar grada i najznacajniji i najposjeceniji dio, ima ga svaki grad u ovoj zemlji. Grad imam namjeru i blize predstaviti nekad kad budem imala malo vise vremena.

[Almir-tekija]

#8461

Mnoge od nas rat je natjerao da svoj grad gdje smo se rodili,zivjeli, i radili , zamijenimo s drugim gradovima i drzavama a neke posao kao sto je moj slucaj privremeno odvoijo od Bosne . Ja cu vam pokusati malo opisati drzavu, grad gdje se trenutno nalazim. Rijec je o Kataru.

Vec godinu dana kako sam u Kataru na realizaciji projekata za proizvodnju prirodnog gasa LNG. U Katar sam stigao zahvaljujuci kompaniji “Petrolinvest”u kojoj trenutno radim .Petrolinvest je kompanija koja se bavi projektovanjem i inzinjeringom industrijsko procesnih postrojenja a osnovana je 1969 godine od strane Energoinvesta i Francuske kompanije Technip. Na poziv Technipa sredinom 2006 godine odlazim u Pariz gdje ucestvujem u izradi projekta . Nakon nezaboravnih petnaest mjeseci koje sam proveo u Parizu prihvatam poziv da ucestvujem u realizaciji projekta u Kataru. O boravku u Parizu ako Bog da imam nijet napisati koju rijec naravno popraceno slikama. Ovom prilikom cu pokusati da vas upoznam s ovom malom drzavom, prvenstveno osvrcuci se na njen brzi ekonomski razvoj.Mozda neki znaju mnogo toga o Kataru i njegovom ekonomskom razvoju ali nije zgoreg ponoviti. Katar se prostire duz Zapadne obale Arabijskog Zaliva. Po povrsini od oko 11 500 km2 Katar spada u grupu malih drzava ali po prirodnom bogatsvu ( rezervama nafte i gasa ) koje ima nalazi se medju vodecim drzavama svijeta. Posebno to se odnosi na rezerve prirodnog gasa koje su otkrivene u Sjevernom gasnom polju (North gas field) 1971 godine.

Ispitivanjima je potvrdjeno da su trenutne rezerve gasa u Sjevernom polju vise od 910 trilion cubic feet (1 TCF= 1 milion mega tona LNG x 20 godina), sto ga cini jednim od najvecih gasnih polja u svijetu ( 14 % ukupnih svjetskih rezervi). Pocetak nove ere industrijskog razvoja Katara pocinje 1974 godine a prva faza razvoja Sjevernog polja 1987 godine. Od tada pa do dan danas redaju se projekti kojima se povecava proizvodnja, a samim tim ekonomski i svaki drugi razvoj Qatara. Gasne busotine koje se nalaze u Sjevernom polju udaljene su 80 km od obale i gas se cjevovodima doprema do dva velika rafinerijska centra Ras Laffan i Mesaeed. Ja se trenutno nalazim u Ras Laffanu.
Ras Laffan Industrial city smjesten je na sjevernoj obali Qatara s trenutnom povrsinom od 106 km2 a ocekuje se da ce se povrsina grada u skoroj buducnosti prosiriti na 250 km2. Iz imena grada moze se zakljuciti da je centar idustrije u kome se nalazi nekoliko rafinerija koje rade punim kapacitetom s tendencijom prosirenja proizvodnje. Ovdje su prisutne velike svjetske kompanije u ovoj oblasti kao sto su Shell, Exxon Mobil, Total i mnoge druge. Trenutno se izvodi pet projekata koji su u razlicitom stepenu gotovosti, neki se privode kraju a neki su u samom pocetku izgradnje. Ja ucestvujem u realizaciji projekta “Ras Gas – RGX 6&7” koji izvodi kompanija CTJV ( Chiyoda Technip Joint Venture). CTJV je Japansko-Francuska kombinacija gdje glavnu rijec vode Japanci. Vrijednost projekta je 7 milijardi Eura. Na realizaciji projekta angazovano je oko 10 000 ljudi iz preko 30 zemalja svijeta. Najvise su zastupljeni Indijci , Japanci,Filipinci, Nepalci,Francuzi a medju njima i tri Bosanca (ja masinski, jedan kolega gradzevinski a drugi elektro inzinjer). Moj tim cine Francuzi,Indijci,Indonezani,Filipinci i po jedan Poljak, Rumun i Portugalac. U pocetku moram priznati malo me je bilo strah, jer jedno je izrada projekta u biro a sasvim drugo kada se to treba napraviti u stvarnosti. Medzutim kako je vrijeme lagano odmicalo stvari su dolazile na svoje mjesto. Covjeku treba vremena da se navikne na novi nacin zivota, nova klima, mnogo razlicitih ljudi a samim tim i razlicitih kultura a prije svega sto je najteze je razdvojenost od porodice. Rekao sam sebi ti to mozes i uz Allahovu pomoc i podrsku porodice sam uspio. Rekoh uspio jer za mene rad u ovako velikoj poznatoj svjetskoj kompaniji u ovoj oblasti predstavlja jedno veliko iskustvo, iskustvo koje ce mi pomoci u daljem radu i usavrsavanju. Za godinu dana dosta toga se naucilo (koristenje novih softvera, nove tehnologije ,organizacija i nacin rukovodjenja, kontakt s raznim isporuciocima i proizvodzacima opreme za ovu vrstu posla itd.) sto covjeka cini bogatijim a samim tim i uspjesnijim. Takodje za ovu godinu dana sto je meni vazno, je da sam stekao mnogo prijatelja od Amerike pa do Australije a samim tim kroz druzenje i razgovor s mnogim od njih upoznao mnogo toga o njihovim zemljama,kulturi i nacinu zivota. Polahko vrijeme prolazi projekat se privodi kraju pa se i ja tako spremam za povratak kuci u Bosnu . O glavnom gradu Katara Dohi i drugim gradovima drugom prilikom.

[Almir-tekija]

#8463

[Anonymous]

#9580

PISMO IZ AMERIKE

Dragi naši,
Ne možemo još da konfirmujemo naš dolazak ovog ljeta, ali kako sada stvari stoje, izgleda da ćemo morati kanselovati tikete koje smo bukirali, jer nas ubi morgidž za taun haus što smo kupili. Doduše, za tikete imamo, ali ne možemo skupiti za prezente svima vama, dajdži i ostaloj familiji.
A, jebi ga, bez toga ne ide da dolazimo, jer nećemo da nas smatraju za nekakve pankove, kao što su pričali za Seju i njegove kad su svojima donijeli po 100 dolara, kako su fukara i kako ništa nisu uradili u Kanadi.
Mi tako nećemo. Jal’ dolazimo kô hadžije jal’ nikako. Zato smo se i dogovorili da sejvujemo što možemo više i da sve odložimo za sljedeći vekejšn.
Inače, mi živimo dosta dobro. Ja radim ful tajm i još dva part tajma, a Razija je našla i treći part tajm preko vikenda, ali smo dobro uskladili šihte pa možemo da se viđamo svakog drugog vika. Možda je to malo nezgodno za Džesiku, ali njoj plaćamo dej ker poslije škole, a odatle je uzima bejbisiterka i dovodi kući na spavanje. Ona, iako je mala, konta da mi ovoliko radimo za njeno dobro i da ovako mora sve dok ne otplatimo morgidž. Svaki fri tajm koristimo da budemo sa njom, pa smo je tako last samer (ili to bješe pretprošlog?) vodili cijeli dan na Grejt Lejks. Kupili smo joj i hot-dog i ajskrim i od tada stalno svima priča kako joj je bilo bjutiful.
Ja imam dosta posla oko taun hausa – katujem travu, čistim atik i nekako ugrabim par sati dnevno da sređujem bejsment jer hoćemo da ga rentamo i tako povećamo inkam.
Kao što vidite, da je lako – nije, ali kad je čovjek hard vorker i kad dobro isplanira skedžual, može na sve stići. Ja sam lijepo dotjerao liniju na 130 paunda, pa se neki naši kokuzi odavde šegače da sam se osušio zato što puno radim i spavam samo četir’ sata, ali to je samo zato što su oni dželos na mene, a i ne znaju da ja uvijek ugrabim bar 45 minuta slipa u sabveju. Čovjeku više i ne treba, a i to je samo prvih 25-30 godina, dok ne otplatimo morgidž, a poslije ćemo da uživamo. Sve je lako kad imaš svoj target.
Čuo sam da Sejo i ove godine ide za Bosnu. Jebi ga, može mu se kad već deset godina čuči na velferu i još razvozi picu za keš, a žena mu otvorila bjuti salon u stanu pa ove naše guske navalile kô nezdrave na her kat u nje.
Ali, šta im vrijedi kad ne znaju da investuju nego sve spiskaju na putovanja i neke druge stjupid šeme. Zato će sav život biti fukara koja rentuje svoj apartment, a mi imamo properti i sejving akaunt u banci. On stalno mejk fan od mene i priča okolo kako sam ful i ne znam da živim. Ali polako, doće maca na vratanca i njegovog apartmenta! Ja sam već obavijestio Revenju Kanada o njegovim biznisima, pa ću ga pitati kako se živi kad bude počeo plaćati taksu za sve ove godine. A to što on misli kako mi ne znamo da živimo, malo se zajebô!
Skoro svaki satrdej uveče ja i moja Raza popijemo kejs piva – onaj mali od siks. Doduše, ona popije samo jedno zato što mora na najt šift od devet, ali se zato ja rileks i smažem sve ostalo jer u sandej radim tek od osam ujutru.
Zato, kad ga vidite, nemojte vjerovati šta priča jer on nije čovjek za rispekt.
To je rizon što vam nisam poslao dolare po njemu, jer znam da će reći da sam goljo i da grabim samo za sebe.
Vi znate da to nije zbog toga, nego zato što sam temporari šort, ali i to je samo dok ne otplatimo morgidž, prvih 25-30 godina. Poslije ćemo svi da uživamo.
Pozdravlja vas sve vaš brat Ibro iz USA .

[Mustafa]

#9964

Bh. zajednica u Chicagu jedna od najistaknutijih

U jednom od tri najveća grada sjeverne Amerike, Chicagu, danas živi oko 50.000 Bosanaca i Hercegovaca koji su, većinom, u Chicago došli u toku ratnih sukoba u BiH, piše jedan čikaški portal.

‘Nismo imali osnovne stvari za život i strahovali smo kako ćemo preživjeti rat, ako ga uopšte preživimo. Moj otac je u SAD došao sa 300 dolara u džepu i trebalo nam je dugo da stanemo na noge. Ali danas možemo reći da smo nešto postigli’, priča Mirza Hubjer koji je s porodicom u Chicago došao ratne 1994. godine, bježeći iz opkoljenog Sarajeva.

Hubjerovi danas u sjevernom dijelu Chicaga imaju restoran ‘Sarajevo’ koji je otvoren 1998. godine, a omiljeno je okupljalište bh. dijaspore u tom gradu.

Primjer Hubjerovih nije jedinstven jer u ovoj američkoj metropoli uz njih živi još 50.000 Bosanaca i Hercegovaca koji danas, kako piše Medill, prave korak naprijed i rade na jačanju svoje zajednice u Chicagu.

Tako su 2008. čikaški Bosanci i Hercegovci osnovali fondaciju ‘Bosnians for Obama’, kampanju koja je za cilj imala da okupi sve nekadašnje bh. građane širom SAD-a, a ove godine će se u Chicagu održati i četvrti čikaški festival bosanskohercegovačkog filma punog naziva ‘Chicago Festival of Bosnia-Herzegovinian film’.

U čevrtak generalni konzul BiH u SAD, Eldin Kajević će u čikaškom kulturnom centru upriličiti proslavu 25. godišnjice Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, a Adela Sajdel, suosnivačica čikaškog festivala bh. filma već duže vrijeme radi na osnivanju jednistvenog centra za bosanskohercegovačku zajednicu.

Ova ustanova bi, kako kaže Adela, bila zdravstveni, socijalni, sportski i kulturni centar za sve Bosance i Hercegovce u Chicagu i šire.

‘Mlađi ljudi su se lako asimilirali i uključili u američke tokove, ali mnogi zaboravljaju svoje porijeklo. Stariji su malo zatvoreniji i još uvijek najviše međusobno komuniciraju, a ovaj centar bi donio mnogo dobra i jednima i drugima. Promovirao bi bosansko kulturno naslijeđe i pomogao svima da se bolje osjećaju’, zaključuje Adela Sajdel.

Chicago je nakon New Yorka i Los Angelesa treći najveći grad Sjedinjenih Američkih Država. Prema procjeni iz 2006. godine imao je 2.833.321 stanovnika. Njegovo metropolitansko područje (“područje utjecaja”) obično se naziva Chicagoland, a obuhvaća osam okruga i nastanjuje oko 10 miliona stanovnika.

Grad se nalazi u saveznoj državi Illinois, na zapadnoj obali jezera Michigan, a ujedno je i sjedište okruga Cook. Kad se ubroje sva prigradska naselja i obližnji velegrad Milwaukee, Chicago se može smatrati i središtem megalopolisa.

[ponekad ovdje]

#11216

–
Subotom u gradu

Divan suncan subotnji dan u gradu na tromedji tri evropske drzave , gradu u kome mi Anna strasse izgleda kao jedna sa Bascarsije, gradu koji je manji od Sarajeva ali je najjaci univerzitetski centar u tehnickim naukama u Njemackoj…..
Subotom smo uvijek u setnji gradom koji je prepun svih, u kome se na svakom koraku cuje holandski, francuski, njemacki, turski, nas jezik…..
Subotom cesto idemo u Saray na picu, pa tako spontano i danas poslije skoro dvocasovne lagane setnje. Sjedamo na nase uobicajeno mjesto i onda nenadani uzitak sa TV ekrana turskog kanala, utakmica Wolsfburg-Bayern. Komentatora ne razumijemo nista, al` ne mari, tu su Dzeko i Misimovic i osjecamo se kao da ponovo gledamo utakmicu nase reprezentacije i navijamo za Wolsfburg isto kao i za BiH.
Poslije prvog, a poslije i izjednacujuceg gola redaju se sanse kao u nekom najljepsem scenariju. Dzeko daje drugi i treci gol, a mi navijamo i pljescemo kao da smo sami tu a onda i osoblje Saraya zajedno sa nama . Ostajemo do kraja utakmice i sve se uklopa u rijetko dozivljen ugodjaj. I divan suncan dan, i visoka pobjeda tima nasih reprezentativaca i iznenadni TV prenos u Sarayu.
Bili su to lijepi trenuci ispunjeni ponosom u zemlji daleko od svoje.
Na kraju se, potpuno ispunjeni ponosom, pozdravljamo ljubazno sa osobljem, uz malo saljive ironije:

“ A vi dobro poznajete Dzeku, dao vam je gol u Turskoj”!

Aachen, Pontstrasse, ulica i dio grada blizu univerzitetskog centra i Saray:)

[mirsad_d]

#15405

[b]Svijet je mali
Razglednica s Crnog mora[/b]

Mišo Marić 12/08/2009, Danska

Foto:
Prije par godina, nakon jednog mog teksta objavljenog na ovim stranicama, dobijem pismo s nepoznate adrese, od nepoznata pošiljaoca: Vahida Redžić, Akacievej 24, 6600 Vejen, Denmark. Svoj mi životopis Vahida piše. Koji je počeo u Rogatici, a ’43. s tri godine već je bila siroče, izbjeglica u Čapljini. Gdje je rasla i uzrasla, udala se, izrodila djecu i “živjela svakidašnji al’ sretan život u multikulturalnoj sredini”, tako piše. Pa s grozom pominje posljednji “izrežirani pljačkaški rat” nakon kojeg je dospjela u izbjeglištvo, u Dansku. “Niti živim, nit mogu iz nje, piše”. Dok čitah pismo, rasplakah se. Pitaju Azra i Milena šta mi je? Velim da u pismu Vahide iz Vejena svoj životopis čitam. Te zamolih urednika da joj odgovorim na stranicama Bosanske pošte. To “otvoreno pismo” počeh tada po osjećanju: “Draga sestro Vahida”… Od tada se sa sestrom Vahidom čujem redovno telefonom. Kad zovnem, slušalicu podigne kćer Mirela, ili njeni sinovi Emin i Medin, nekad zet Vahidin, Ervin. Tako sam upoznavao njen rod. A Vahida kad ode u Čapljinu, posjeti mi punicu u Mostaru… Tako je upoznala moj rod uživo prije nego mene.
Razmijenimo razglednice… Ervin me obraduje novogodišnjim peškešom, njegov ručni rad: sudžuka i pršut kao s vrha Bjelašnice, a ona iz sušnice s danskog poluotoka Jutland.
Sestru Vahidu, nit ikog od njenih koje pomenuh nikad nisam sreo.
Znamo se i zavoljesmo se preko telefona.
Tako smo blizu i tako daleko…

Ovog ljeta letih za Bugarsku, s dragošću, na susret sa bratom Jovicom, snahom Danicom, nećacima Velimirom i Vladimirom, njihovim suprugama Violetom i Antonijom i najomiljenijim u porodici 11-mjesečnim Oliverom, kojeg još nisam vidio. Moj brat je Šved, svi moji najdraži su Švedi sa stalnom adresom u Lundu, a ljetnjom u Nesebaru.
Pripeklo je, bazen pred hotelom Afrodita pjeni krcat, rashlađuju se djeca i odrasli. Po onoj “Hvali more, drž’ se kopna”, koju sam ispravno shvatio kao “Hvali vodu, drž’ se krigle”, rashlađujem se pored bazena pitkim bugarskim pivom. U jednom trenutku čujem snahu Violetu kako se plavokosu dječačiću, čija se glava u bazenu, pod suncem, zlati kao suncokret, obraća: “Emine”.
Naše je ime, priđem uz rub i pitam:
– Odakle si ti, Emine?
Gleda me krupnim očima u kojim se ogleda vedro nebo i veli:
– Iz Danske.
– A odakle ste vi? – pita preplanula, lijepa žena pored dječaka.
– Nakon svega što nam se dogodilo, stid me reći – velim.
– Govor je hercegovački, glas i lik su mi poznati. Pišete li u Bosanskoj pošti?
– Pišem.
– Nekad Emin il’ Medin, nekad Ervin ili ja odgovaramo na telefon kad zovnete majku. Ja sam Mirela, kćerka Vahide Redžić.
Da mi se iz bazena javio Todor Živkov, jednako bih bio iznenađen! Poljubim joj ruku, upoznaje me sa suprugom Ervinom, neobična prezimena Kreštrac. Pitam ga kojom je rukom pripremao sudžuku i goveđi pršut, da i njemu poljubim. Upoznajem i starijeg sina Medina, 13-godišnjaka. I on plav kao mlađi brat, baš naočit i razgovoran momak. Vrijeme je ručku, vraćam se u hotel “Park” gdje smo odsjeli, Azra čeka. Kad joj kažem koga sam sreo – i obraduje se i ne vjeruje.

Okupimo se, porodično, u sjenovitu restoranu nad morem na čašicu razgovora i konkretnog. “Teče k’o mlijeko” što bi rekao Davorin Popović nakon prve flaše kutjevačke Graševine. Razgovaramo uglas kao u britanskom parlamentu, onda po ženskim i muškim komisijama. Šta su ženske bistrile nisam prisluškivao, iz pristojnosti. Lako je ženskim, uvijek imaju tema na pretek… Kasnije mi Mirela priča ponešto što već znam, ponešto novo. Kako je ’94. sa 16 godina stigla u Dansku, sljedeće u januaru upoznala Ervina, udala se, i u prvom razredu danske gimnazije sa 18 rodila Medina. I kako će osmi Eminov rođendan slaviti po povratku 22. avgusta. O studiju priča. Vozarila je do fakulteta 100 kilometara, polagala dodatne ispite i sad je profesor matematike i istorije na gimnaziji u Vejenu. I još puno drugoga čuh i saznah od moje nove rodbine koja mi to postade u izbjeglištvu i koju prvi put u život ovdje u Bugarskoj sretoh i istinski upoznah.

Na deset dana ljetovanja, a kao naručen da potvrdi istinitost naslova ove razglednice, umoran od 12 sati vožnje kolima, iz Beograda nam se priključuje tetkin unuk Radovan Batan Purić sa suprugom Marijom i 18-mjesečnim sinčićem Andrejem. Batan nije znao da sam u Nesebaru, ali me daruje upaljačem s Titovim likom. Kad s mobitela pusti prve akorde pjesme “Uz maršala Tita” poljubim ga i velim kako je u čestita čovjeka izrastao i silno me obradovao. Kad Batan Mireli i Ervinu pripomenu da je porijeklom iz Priboja, sin Svetislava Purića zvanog Pura ili Pus, dugogodišnjeg trenera FK FAP Priboj, Ervin se iznenadi i obradova. Njegov brat Rasim, veli, dobar je znanac sa Batanovim ocem kojeg pominje po dobru.

Adresiram vam ovu razglednicu sa željom za vedro nebo i miholjsko ljeto. S utiskom da sva svoja sunca i sva svoja mora nosimo u sebi. I da Crno more, kad je svijet ovako mali kao što se vidi da jeste, i nije tako crno kako se imenom predstavlja.

[mirsad_d]

#15420

31.08.2009
Čari ramazana u dijaspori

Za muslimane je mjesec razmazana po mnogo čemu poseban

Opšte je mišljenje da se ramazanska atmosfera u dijaspori sa onom u BiH „ne može ni porediti“. Vjernici u jednom bečkom džematu tvrde međutim suprotno: „Malo nas je, u tuđem smo svijetu, pa se onda još više pazimo.“

Atmosfera na ulicama Beča naravno nije ni slična ramazanskom doživljaju u bh. gradovima. Međutim i u dijaspori, ramazan itekako ima svoje čari. Objašnjava ovo Dževad Gazibara, jedan od funkcionera novoosnovaog džemata „Bosna“ u 16. bečkom okrugu. Rano je predvečerje, pogled kroz prozor najavljuje burnu velegradsku noć, svako malo mir naruši policijska ili sirena hitne pomoći. Ali se džematlije, šali se Dževad „ne daju izbaciti iz takta“ i ostaju mirni i staloženi.

Dževad Gazibara jedan od funkcionera novoosnovanog džemata “Bosna” u Beču

„Naravno, nije to ona atmosfera kao što je u Bosni, ne čuju se ezani, ne pale se kandilji, ne mirišu lepine. Mi sve to imamo, ali samo malo skučeno; ovdje u udruženju i u džamiji, na nekih 200 kvadrata, to nam dođe kao neka naša čahura. Ali kad se čovjek na to navikne, iskreno da vam kažem, nekako se i utopi u sve to, i onda se sa prijateljima i porodicom i ovdje u Beču zaista može doživjeti taj duh ramazana – čovjek ipak nađe neki smiraj“, objašnjava Dževad.

Zajednički iftari u prostorijama džemata

Jedna od specifičnosti ramazana u dijaspori je i ta što se iftari, priča Dževad, nerijetko obavljaju i u prostorijama samog udruženja. U Bosni je to drugačije, dodaje Gazibara, tamo ljudi jedni druge posjećuju u njihovim domovima, dok džematlije u Beču nerijetko nakon akšam-namaza ostaju u prostorijama udruženja i tu zajednički pripremaju iftare.
„Donese svako po nešto, ljudi koji su aktivni u udruženju pripreme sve ostalo, sjedne se, prouči se ezan, iftari se, priča se i onda se čeka jacija i teravija, i sve prođe u nekoj jako toploj atmosferi. U Bosni se svi poslije akšama razbježe kućama, a mi ostanemo ovdje. Razmjenjuju se iskustva neka iz Bosne, iz rata, iz sadašnjosti, tako da to zaista ima neku svoju čar, drugačiju nego u Bosni.

Svakodnevna zajednička molitva je obavezna….

Čini mi se da nas ova naša mala čahura nekako još više zbliži, bolje se upoznajemo, mi i nemamo puno drugog prostora, mi smo, da tako kažem, stjerani da moramo biti jedni uz druge“, objašnjava Dževad.
Njegova supruga Mirsada također tvrdi da u Beču za vrijeme ramazana osjeća „više duhovnosti“ nego u samoj BiH. I pored toga što i njoj, kako kaže, ipak nedostaje ramazanska atmosfera u samom gradu; „Kada se sve nekako smiri, zamiriše i sve nekako uspori“. Sa druge strane, džematlije u Beču, tvrdi Mirsada, mnogo više raspravljaju o raznim teološkim temama. Tome shodno, u posjeti Beču trenutno je i jedna studentica tuzlanske medrese, koja će za vrijeme ramazana ženama u džematu redovno držati različita teološka predavanja.

Pauza između iftara i teravije…

„Mi i inače, tokom cijele godine, organizujemo razna predavanja ovdje u udruženju. Izaberemo temu koja nas interesuje i onda tražimo kompetentne osobe koje nam mogu održati predavanje na tu temu. Temu su različite, odgoj djece, odjevanje žene u islamu, organizacija porodice, nasilje u porodice itd, a imamo i predavanja o nekim temama iz psihologije, npr, strah ili savladavanje nekih posebno teških situacija u životu itd.“

Briga za žene

Psihološke teme su, dodaje Mirsada, posebno važne, članice džemata su takođe i žene koje su prošle logore, zbjegove, progone i silovanja, a koje pri povratku u rodne krajeve na ulici nerijetko prepoznaju ljude koji su direktno ili indirektno sudjelovali u tim stravičnim zločinima. Te žene, kaže Mirsada, ne smiju ostati prepuštene same sebi i sve što im se desilo, ne smije biti zaboravljeno!

No ipak, ramazan je mjesec oprosta i pomirenja, kažu u džematu, tako će ga i ovdje provesti uz molitvu, kako za bližnje, tako i za Bosnu i Hercegovinu. „Da nam ostane ono što je uvijek bila“, kaže Dževad „zemlja dobrih i mirnih ljudi, uvijek spremnih pomoći komšiji i prijatelju, bez obzira na narodnost i vjeroispovijest.“

Autor: Emir Numanović

Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić

[Mare]

#16290

SAD

Dvojica brace porijeklom iz BiH poginula u udesu
Sedamnaestogodisnji mladic i njegov mladzi brat poginuli su u srijedu nakon sto su svojim ‘volkswagenom’ GTI udarili u skolski autobus u blizini srednje skole North Canyon.
Radi se o dvojici mladica porijeklom iz BiH – Elminu i Eldinu Morini, a ciji su roditelji 1990-ih napustili ove prostore i srecu potrazili u SAD-u.

Vatrogasci su morali koristiti svoju specijalnu opremu kako bi iz vozila izvadili dva tinejdzera, koja su se automobilom zabila u prazan autobus.

Elmin, koji je vozio automobil, poginuo je na licu mjestu oko 7.20 sati ujutro, dok je njegov brat Eldin prevezen u bolnicu John C. Lincoln North Mountain u kriticnom stanju, kaze vatrogasni komandir u Phoenixu Alex Rangel. Mediji su kasnije objavili da je skinut s aparata koji su ga odrzavali u zivotu.

Bezivotno Elminovo tijelo ostalo je zaglavljeno u automobilu satima, prije nego su ga vatrogasci uspjeli izvuci ispod autobusa, pise Azcentral.com.

[mirsad_d]

#28121

Neobična zanimanja

Bajro Ćesko: drvosječa
http://www.google.ba/url?sa=t&source=web&cd=1&ved=0CBMQFjAA&url=http%3A%2F%2Feuropamagazine.info%2Fbajrocesko.htm&ei=ICxITe_YMYW5hAenwcTYBA&usg=AFQjCNFSsodUnm24_64T2BAHaQZ5nVMaTw

Piše: Enes Selimović

U zemlji mogućnosti lako se snaći. U stvari sve dok čovjek ne odluči da sve te blještave slike i imaginaciju pretvori u zbilju. Moji snovi o životu u centru Atlante, među oblakoderima, gdje se sunčevi zraci i svjetlost probijaju na jedvite jade, razbili su se u paramparčad s dolaskom u ovaj višemilionski grad. Treba biti uporan i ne buditi se često, non-stop sanjati i ne gubiti nadu. Valjda je tajna u tome. Ovo je priča o uspješnom snu, želji i mogućnostima. Vrlo je neobična jer je happyend. Bajro Ćesko, žepljak, kako sam za sebe kaže; ispekao je zanat u šumi. S drvetom je navikao od malih nogu. Mada je kod nas prevashodno drvo upotrebljavano za ogrjev, nerijetko je kvalitetnije stablo pretvarano u građu, ogradu, posuđe, burad za rakiju i razne druge đakonije i suvenire. Sve to u početku nije bog zna kako uticalo na odluku i izbor šta da radi. Više je nužnost, a to jest mogućnost prevagnula u odabiru zanata. Visoko u planinama i šumi, šta čovjek drugo da radi. Dovoljno je da se okreneš oko sebe i napred i nazad dokle god pogled seže drveće je. Na horizontu i u vizuri je drvo. Po vlastitoj priči nerijetko je Bajro lovio i divljač, od zečeva, jelena pa sve do medvjeda. Avanture nije manjkalo. Po dolasku u Ameriku, sav onaj bosanski reljef i pejsaž zamijenila je ravnica. Trebalo se i na ovo privići, strano i novo područje. Planine i ljepote Devetaka i Međeđe ostale su samo u lijepim uspomenama. Bajro je već prevalio šezdesetu. Najljepše godine, barem se tako kaže.

Ali vitalan je Bajro i bez ikakvih zdravstvenih tegoba; tako se čini gledajući. Posao s kojim se bavi već jedanaestu godinu ovdje u Atlanti otklanja svaku sumnju u njegovo zdravlje. Volja i entuzijazam za rad nadmašuju sve ustaljene forme i očekivanja nekog ko se sprema za penzionerske dane. Obično kad je kakva gromada od drveta u avliji onda se poziva Bajro. Po vlastitom priznanju oko svoje kuće srušio je čak 99 stabala. Bajro je na daleko poznat za rušenje stabala i kresanje ogranaka. Kako i ne bi bio. Većina naših ljudi dosada je kupila kuću ili dvije. Naša tradicionalna čestitost ne dopušta nam da živimo u kućama sa zapuštenim dvorištima i okolinom. Koliko možemo borimo se protiv korova i ugrađujemo mermer gdje god je to izvodljivo.

Bajro je aktivan širom Atlante, od Snelville, Clarkstona pa do Lawrencevilla, gdje i sam živi. Njegov posao i umijeće dovoljna su reklama sami za sebe. Kad ga čovjek posmatra s kakvim elanom radi i obrađuje srušeno drvo prosto mu se mora diviti. A šume ima. Bajro je drvosječa u pravom smislu riječi. To samo zvuči odbojno i grubo, jer sva grubost ovog zanata gubi se gledajući s kakvom predanosti obavlja ovaj posao. Ovdje je sve to malo uljepšano zato što se čovjek s drvetom bori na kućnom pragu. U predvorju civilizacije. Bor sa svim svojim bodljama i šišarkama pravi je neprijatelj svom ostalom rastinju i biljkama. Treba ga posjeći i očistiti dvorište,a napraviti mjesto tulipanima, ljiljanima i mimozama. Jorgovan je jako popularan u našim domaćinstvima. Za svoje zanimanje u Atlanti, Bajro je nabavio pozavidnu opremu i alat. Ovdje je pentranje po drvetu ili ukroćivanje prirode pravi podvig. U Bosni je sječa drveta pojednostavljena. Izaberi drvo i posijeci ga, gdje god padne dobro je. Ovdje je to vještina jer drvo je najčešće ako ne ispred, a onda iza kuće, pa ga treba srušiti s preciznošću. Uz svu tu muku s navigacijom treba ostati ne povrijeđen što Bajro uspjeva s lakoćom. Iako radi jedan od najrizičnijih poslova uz sav trud da drvo ne padne na kuću ili na nekog iz publike, Bajro to obavlja s pravim zanosom. I još jednom potvrda da posao koji radi čovjek treba voljeti. Sve ostalo je sporedno. I nije da se od ovog može lijepo i unosno živjeti, ali parttime posao je idealan. Bajro je pravi virtouz s motornom pilom i uvijek uradi više nego se od njega očekuje

Za kraj konstatatacija i pitanje. Ko bi rekao da u jednom višemilionskom i uz to olimpijskom gradu kao što je Atlanta čovjek može napraviti karijeru s motornom pilom? Defakto živimo u zemlji čuda i mogućnost.

Iz albuma:Žepljaci u Americi (Žepa)

[img size=150]
http://sphotos.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-ash1/hs791.ash1/168119_10150173153483677_398133808676_8763776_7732389_n.jpg%5B/img%5D
Iz albuma: Žepljaci u Americi (Žepa)

[Author]

Posts