[ponekad ovdje]

in reply to: razne informacije #8507

–
Mustafa, evo ti ovaj link iz Avaza, vijest vezana za Rogaticu pa vidi sta ces sa njom.
–

http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/panorame/iz-rogatice-se-vratili-sa-vukom-lisicom-i-tri-vepra

–

[ponekad ovdje]

in reply to: Nasi problemi #8484

–
Dragi nas Web, ja tebi nemam ama bas nista zamjeriti, ja sam samo kratko i iskreno napisala ono sto jeste i sto je bilo. A toga je bilo mnogo, osim toga to sve pise u nasem dijelu.

I ja sam toliko bila umorna od svih tih problema tada da sam sebi nakon dvije sedmice rekla: „To ne moze dalje ovako, niti se ja mogu natjecati sa nekakvim Rogaticanima.com, niti to moze tako.“

A tamo je bila u pocetku aktivna jedna „alcicak“, ali kako dodje Sele i ostali nestade je , pa sam zato napisala da ni oni tamo nemaju sklonosti prema slabijem polu.

Ja se s vama osjecam veoma lijepo, ali istovremeno zelim da ste vi, kad sam vec sama, istureni naprijed.

Ovo sve sa Seletom je bilo nepotrebno, sve njih treba zaobilaziti u sirokom luku i ja tako i radim.

Toliko za sada i bez sikiracije:) .

[ponekad ovdje]

in reply to: Nasi problemi #8482

–
Evo da i ja napisem moj pogled i moj osvrt na sve ovo sto se desavalo i sto se desava.

Uglavnom mogu vladati svojim emocijama jer sam dobro naucila lekciju iz svega sto mi se ranije desavalo ovdje, a i nedavni tragicni dogadjaji su mi pokazali sta je zivot.

Dok ste vi bili odsutni mi smo drzali nivo stranice kao da ste vi bili sa nama. Teva i ja na forumu a Kaza prvu stranicu. Ja sam uglavnom vodila one dvije Mustafine rubrike tako da sam nakon dvije sedmice bila umorna, jer nije nimalo lagano titrati po stranicama i traziti ono sto je vezano za Rogaticu i njeno susjedstvo. Teva mi je u tome pomagao i vodio i on svoje rubrike. Uz to smo imali stalne probleme sa Pitarom i Maretom,ali i veliko zadovoljstvo sa podjelom bajramskih paketa, pa onda opet pad sa Zambijem I Efendijom….

Zao mi je sto Kaza do sada nije prihvatao moje sugestije, bilo bi mu lakse. Tek kad se opece, bude mu jasno, ali je, eto shvatio, da mora “ohanuti”, jer to tako ne moze.

Ona stranica nije nastala iz ljubavi prema Rogatici, nego iz mrznje prema ovim ljudima ovdje, ali dragi Allah dz. s. sve vidi i sve zna.

Kao i Web. i ja svoj respect u radu na ovoj stranici, dajem ovoj trojici izuzetnih ljudi: Kazi, Mustafi i Tevi i po meni su oni oslonac svega vrijednog ovdje, naravno uz Weba kao “tehnicku” zastitu.

Jas am tu jedina zenska, ponekad, aktivna osoba i bicu tu s vama ali ni blizu nemam snage kao nekada.

Bas sam nesto poredila, pa ni tamo Rogaticani ne trpe slabiji polB) .

Dok ste bili na hadzu mi smo cesto, cesto mislili na vas i bili ponosni na vas.

Ovim putem vam od sveg srca cestitam na uspjesno obavljenom hadzu i zelim vama i vasim najblizima svako dobro.

Hafiza

[ponekad ovdje]

in reply to: Naslovna stranica #8472

–
Slike je Almir poslao Kazi jer mu nisu uspjele, pa ih Kaza moze postaviti.

[ponekad ovdje]

in reply to: slikarstvo #8469

–
IBRAHIM LJUBOVIC ( 1938-1995 )

Slikar bosanske mirnoće.

Rođen 1938. u Sarajevu, nakon završetka Škole za primijenjenu umjetnost, Ibrahim Ljubović je postao jednom od okosnica vrlo samosvjesne generacije sarajevskih i bosanskohercegovačkih likovnih umjetnika iz šezdesetih, one skupine koja je, iako kroz međusobne stilske i tehničke različitosti, bitno inaugurirala prepoznatljivost Bosne kao njihovog jasnog umjetničkog izvorišta. Bilo je to bitno jednako radi osobenog kvaliteta iskazanog tih godina po sarajevskim galerijama, ali i kao kontrapunkt centrima poput Beograda i Zagreba što su prijetili možda ne bukvalno fizičkom homogenizacijom, ali svakako duhovnom.

Ljubovićevom opusu ne može se pripisati eksperiment unutar istraživanja apstraktnijih formulacija likovnog prostora, čemu su bili skloni slikarski stilovi u tom periodu. U slučaju Ljubovićevog slikarstva, najdojmljivijom ostaje nadrealistička sprega između minucioznosti zanatske izvedbe i poetične nadgradnje kroz igru izbora motiva i njihove kompozicije. Uzimajući svjetlost kao osnovni katalizator boje, Ljubović se upustio u opasnu igru iluzionističkog slikanja svjetlošću. Kažem opasnu, jer pri takvom postupku varljiva je granica između neukosti ili kičeraja s jedne strane i vrhunske likovne emanacije s druge, no granica koju je Ljubović uvijek znao sa lakoćom preći u korist ovog drugog.

Nadrealizam Ljubovića nije bio agresivan, već bez prizivanja dolazeće apokalipse i lišen mučne opterećenosti dubokim tumačenjima simbolike. Zapravo, ostajao je uglavnom ličan – ličan u smislu samog autora kao glavnog ključa za dešifriranje, ali ličan i u traženju bilo kojeg drugog ili novog značenja što ih posmatrač može iznaći. Također, ostalo je u toj smirenosti mnogo i od Bosne same, od njenog unutarnjeg bića koje jednostavno ne dozvoljava srklet i agresivnost. Nažalost, agresivnost donesena sa strane doprinijela je da prerano ode i Ibrahim Ljubović.

DANI
br. 251

http://www.bhdani.com/arhiva/251/t25155.shtml

05.
April
2002.

[ponekad ovdje]

in reply to: Naslovna stranica #8468

–
Pa zar ne pise tamo u tom spisku registrovanih, mislim da se zove Almir Jusic.

P.S. evo pogledah sad r.b. 70

[ponekad ovdje]

in reply to: Naslovna stranica #8466

–
Web, Kaza se s njim dopisuje mailovima i on ga je i nagovorio da pise. Poznaje mu oca, radio je u TPR-u, bio je kaze dobar fudbaler, zvali su ga Krnja.

[ponekad ovdje]

in reply to: Povratnici #8464

–
Evo jedne povratnicke price iz Kozića koja je, u emesiji TV Liberty Slobodna Evropa prikazana prije dva mjeseca na nasim televizijskim stanicama. Prilog traje oko šest minuta i na samom je kraju emisije. Treba pustiti da prodje minut i po i onda se moze misom pomjeriti na skali do pred kraj ili tacnije 25-e minute, i pogledati povratnicka prica u kojoj je, nakon pet godina provedenih u kontejneru, povratnik Damir Hurko dobio kucu.

http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/1340166.html

–

[ponekad ovdje]

in reply to: Lijepe misli,ili odlomci iz vasih omiljenih knjiga #8409

–
“…U dnu starog vratničkog groblja stoji neugledan i nakrivljen, nišan na kome ni najbolji poznavalac arapskog pisma ne može više da pročita ime onoga koji je pod njim pokopan. I tu, u hladu razgranate drače, počiva čovjek kome su ljudi za života dali nadimak Putnik, iako niko – od onih koji su ga poznavali – nije mogao reći da mu je noga ikada kročila dalje od Ilidže, na zapad, ili Kozje Ćuprije, na istok. Stekao ga je vječno boraveći po sarajevskim hanovima, dočekujući ili ispraćajući putnike mnogobrojnih karavana koji su se u njima zaustavljali. Ali, malo je reći da ih je samo dočekivao ili ispraćao. On se od njih nije odvajao, baš kao da je i on s njima doputovao.
Kako se priča, taj neobičan čovjek nije mnogo mario za jelo i piće kojim bi ga hanski gosti ponudili. Primao je to sa nijemom ravnodušnošću. Jedino što bi ga ispunjavalo pažnjom bili su razgovori koji u hanovima nisu nikada prestajali da teku. A kad bi ranim jutrom, bez posebnih riječi oproštaja, ispraćao odlazeće kiridžije i trgovce, izgledalo je kako su mu oni ostavili bar polovinu svog dragocjenog tereta.
I dok se ljeti pretvarao u pažljivog slušača, zimi bi – kad su snježni smetovi onemogućavali kretanje karavana – postajao rječit i vješt pripovjedač bez koga mnoge Sarajlije nisu mogli ni da zamisle svoju svakodnevnu kafu…”

Jan Beran, “Priče iz Tašlihana”

[ponekad ovdje]

in reply to: Kulturna baština i prirodne ljepote BiH #8408

–

Počiteljski dani naiskap

Uzbudjenje na zavoju puta i prelijep odgovor na svako pitanje oka.

Tupi bol dostojanstva k`o gromom pogodjene kule. Rano svjetlo, oštri njene hridi. Uz obalu se rijeka presvlači pjenom. Radost daha u mirisu ribonosnog dna vode, spokojstvo nečujnog hoda kroz igru svjetlosti i sjenke. Boje pepeljaste, ružičaste, crnogoricne, krševite, sure . Pri vrhu golemog čempresa zrije sunce. Na potamnjelom zidu strpljenje mahovine, što nastoji da prodre do srca kamena.

Cvijet diže čašku punu meda, oblake vjetar, vrleti nebo, ushit čelo.

Napušta me tijelo u nježnosti nejako poput lista na kraju platana.

Krsevitom predjelu posudjujem oci , pa se vdim sa vrha brijega.Kraj mene se sliva potok zelenila. Uokolo stubovi, svodovi, kubeta. Munara nadamnom daje oblik divljenju. Na horizontu sunce spaljuje svjetlo predvecerja u pepeljastu polutamu. Nista nije mrtvo od onoga sto se u nama neprekidno dogadja.

Podizem čašu, i pomislim, zivjeli. Okus je skriven u vinu kao istina koja se odmah ne podaje u tim peharima pociteljskih dana okrenutih naiskap.

Jan Beran

[ponekad ovdje]

in reply to: Literarni kutak #8250

–
Ovo je bio samo jedan mali dio ove prelijepe legende, pocetak, iz koje se moze mnogo,mnogo toga saznati o pimanju zivota, bogatstva, ljubavi……kao sto je npr. kazivanje Ali-hodze Misirlije, da na cetiri direka stoji citava zgrada ljudskog zivota. A toga je u knjizi bezbroj. Ono sto nas takodjer u knjizi privlaci je to, sto stoji u samoj recenziji D. Djurica, da pred svojim ocima vidimo kako zive oni stari ljupki dijelovi Seher- Sarajeva…

I na kraju evo sta je pisac izjavio u jednom interview.

Legendu sam poceo pisati sa odredjenim ciljem, da sacuvam nas jezik bosanski. I to ne jezik konfesija ili nacija u Bosni nego jezik Bosne. Bosna je moja domovina… Bosna ima tu nekakvu svoju sudbinu da su je uvijek vukli lijevo i desno… Recimo, ja ne znam zasto se o Ivi Andricu ili Branku Copicu ne govori kao o bosanskim piscima. Isti je slucaj sa hercegovackim klasikom Hamzom Humom. Ja ne znam zasto Isak Samokovlija nije najtipicniji bosanski pisac. Ne znam zasto Marko Markovic nije bosanski pisac… Evo, tek kad se Mak Dizdar probio, pocelo se govoriti o bosanskoj poeziji…
(Enverov interview s Enesom Cengicem, Svijet, Sarajevo, 26. II 1971.)

Drugi o piscu E. Colakovicu:

U navedenom interviewu Enesu Cengicu, Enver kaže i slijedece:

Sve to, zajedno sa mojim ranijim zbirkama pripovjedaka i poezije predstavlja na odredjen nacin moje kazivanje o Bosni, za koju mi Ivo Andric jednom rece: Ja sam, Envere, u mojoj literaturi došao do avlinskih vrata, a ti si ušao u kucu (Svijet, Sarajevo br. 665, 26. II. 1971, str. 11).

Da li su se Bosnjaci odrekli Enverovih djela?!

Ostaje otvoreno pitanje, zasto su Bosnjaci okrenuli ledja svom piscu koji je poklonio tako vrijedna djela prikazavsi Bosnu na sasvim drugi nacin od onih koji su je trpali u “mracni vilajet”. Pisavsi jezikom Bosne dotaknuo je najdublje i najosjetljivije damare bosanskog zivota u svijetlu kakav je svojstven za multietnicku sredinu kakva je bosanska carsija.

Mozemo samo podvuci rijeci prof. Zlatana Colakovica, Enverovog sina: ”Ali –pasa ce jezditi Bosnom, kao i Enverov Derzelez Alija, dok bude Bosnjaka. U romanu Legenda o Ali-pasi, Enver u najboljoj evropskoj tradiciji romaneske forme utemeljuje kulturno-povijesnu samobitnost bosnjackog duha.” (Enver JULARDZIJA)

[ponekad ovdje]

in reply to: Literarni kutak #8249

–
Enver Colakovic

Jos kao dijete bio sam obolio od neke teze bolesti koja me kroz dulje vrijeme drzala prikljestena za krevet. Zamislite kako je to teska kazna nestasku od svojih trinaest- cetrnaest godina, koliko mi je tada bilo! Moj otac, prezaposlen covjek, dospijevao je tek u podne zapitati me kako sam i nedostaje li mi sta. Uvece je ulazio u moju sobicu da pokraj mog kreveta provede pola sata u razgovoru s majkom. Razumije se da su govorili o trznim cijenama i nabavama i otac je usput upucivao majku u manje poslovne tajne…… Majka, takodjer zaposlena zena, navracala se preko dana i po nekoliko puta, ali samo da me pokrije, promijeni oblog……..oduzme knjigu prica ili crtacki blok.

– Gospodin doktor je zabranio!- bile su njene ponovne rijeci…….Ubijala me dosada, tiha i bolna………pa sam osjetio neku vrstu djetinje melanholije…Spavati, jesti, piti vruci caj, gutati pilule……..Zar sve to nije neizdrzivo?

Jednoga dana javi mi otac da ce me posjetiti nas rodjak Salihaga, stari i dobri zanatlija iz sarajevske carsije.

-I ne budi tako kiseo, sinko! Vladaj se uljudno! To je stari covjek, znas…vrijedan postovanja i paznje…Probudio me tog poslijepodneva Salihagin ulazak u moju sobu. Dragi moj Salihaga! Sada, kad ovo pisem, sjecam se kako smo ga preklanjske godine nosili na ramenima put groblja na Nisanu…Sjecam se i suze mi naviru na oci……

-Kako si, sinko? Cujem da vec pet-sest dana lezis…Evo, na, donio sam ti prtokola…….

-Ded`mi, dina ti Salihaga ispricaj nesto…Kako je vani?…Jel`lijep snijeg? Ima li djece po sokacima? Grudaju li se?…Ima li…
Odgovarao je dobri Salihaga na sva moja pitanja.Trudio se da me sto vise zabavi…….samo da zaboravim svoj polozaj i bolest. Htio mi je pribaviti bar malo radosti, pa je izmisljao mnoge stvari koje bi me mogle zanimati. Na kraju videci da se “s tim djetetom mogu i pametne lakrdije trosit” i da sam, kako je na rastanku rekao i mojoj majci, “poceo zreti k`o mlada jabucica u babinu mu vrtu”, ispricao mi je i ovu

Legendu o Ali-pasi………..koja mi je svojim tako slatkim istocnjackim sadrzajem skratila duge dane bolesti i razbudila moju djecacku mastu. Tri dana pricao mi je postupno, od poslijepodneva sve do mrkla mraka…
Neka mi dragi moj Salihaga oprosti sto cu ovoj sladunjavoj prici dodati ponesto i iz svoje maste i sto ce ona time mozda izgubiti od svoje poucnosti. Neka mi, isto tako i mnogi citatelj………..ne uzme za zlo sto u ovoj legendi nece naci ni godine, ni datume, ni povjesne osobe, nego samo srce, ljubav, bol i dah onoga lijepog starog doba. Ovo je dakle, samo legenda, hikjaja, ono sto je moglo nekada i biti, ali vjerovatno- sigurno cak- nije ni bilo, nego je sve to rodila masta nasih dobrih djedova i pradjedova, pri dimu zuta tutina i mirisu crne kahve……….Njezin cilj je, ukratko, da vas, dragi citatelju, odvede u zlatnu proslost, u kojoj se zivjelo zato da se uziva zivot, a ne da se stjecu i gomilaju milijuni, polozaji i medalje…

Legenda o Ali-Pasi

Negdje s prva novoga vijeka osvitalo je Sarajevo, Bosna-Saraj, lijepi bijeli grad na Miljacki, u rumenilu svibanjske zore, a budili su ga mujezini sa stotinjak dzamija, koji su melodiozno pjevali: Allah je najveci!

Kroz jutarnju polumaglu stizali su vjerni Sarajlije u dzamijska perdvorja. Sabah je. Valja Allahu zahvaliti na milosti sto je poklonio nov dan svom roblju na zemlji. I crkve su zvonjavom pozivale na jutarnju molitvu, pa su i krscani i hriscani ulazili tiho u svoje bogomolje. Cak i ono nekoliko jehudija, koji su se vec bili naselili, ranili su u ta blagoslovljena vremena, kada su arabe, natovareni konji, i trhonose s uzetima preko ramena bili jedina prometna sredstva. Kese, dukati,jaspre i grosi bili su u ta sretna vermena novci, a sve knjigovodstvo svodilo se na prosti rabos i kredu. Veresija se “knjizila” u obliku bijelih crtica ispisivanih kredom na direcima i vratima, tako da su se one kroz mjesec-dva pretvarale u citave naslage bijelih taraba. Ipak su i duznik i vjerovnik uvijek znali “cistu kontu” i bili zadovoljni svojim trgovanjem. “Duzan si mi devetnaest i jedan gros”, ili jos tri dukata, pa smo se naravnali” ili “dvije kese br’te, pa smo sve naravnali za kucu, neka bude tvoja.”

Mirnim tim Sarajem, njegovim krivudavim i uskim ulicicama i mahalama, sarolikom carsijom i citavom blizom i daljom okolicom upravljao je tada valija, poslan iz Stambola od Visoke Porte, poslan u zemlju Bosnu, u ovaj cudni vilajet, koga su vec tada ucili da mirno i strpljivo podnosi svoje ropstvo, a tudje gospodstvo, premda se ono u tim vremenima nije gotovo ni osjecalo. Narod je bio tih i pobozan, a u svijesti su mu bile ugradjene misli: Bosna je Bosna, a neko mora vladati, pa zasto da to ne bude padisah kada je tako silan i jos “sveceva koljena”.

O kamenu kaldrmu udarale su tog jutra po cijelom gradu drvene nanaule, crvene kozne firale ili teske cizme. Svijet se bio razmilio kao po mravinjaku. Svak je polazio na svoj posao. Niz strme mahale zurili su trgovci s okolnih brezuljcica u carsiju, u svoje magaze, ucenjaci, visa i niza ulema, u mektebe i medrese na predavanja, djaci i segrti, pak na svoj posao… Kako li je bilo lijepo pogledati na te bijele i sarene ahmedije, zlatom i gajtanima izvezene odjece, siljate firale! A tek ona zadovoljna lica, rumena i nasmijana…!

Gradske kapije otvaraju se i stoji skripa teskih drvenih vratnica na zahrdjalim sarkama…
Po trgovima i mahalama sve ozivljuje, sve se uzurbano pokrece. Dan pocinje, rad pocinje, zivot tece. Djevojke umotane, zivo obojenim opleccima toce vodu u pokositrene bakrene djugume na sokacnim cesmama. Rijetke su kuce iz kojih se ne cuje talasasta melodija nase narodne pjesme-sevdalinke, koja se tada radjala u bezbriznosti i zadovoljstvu, u nabujaloj strasti mladih bekcica i jos mladjih zdravih i jedrih djevojaka. Nasa pjesma, koja se pjeva poravno…

A tek svibanj i rascvali jorgovani u bascama, behar po drvecu bijel, mirisav i njihan vjetricem… Toplina sunca koje se radja, krasno plavetnilo neba, koje se pokazuje iznad magle, sto nestaje…

Umorni pasvandzije, koji su cijelu noc setali po carsiji od magaze do magaze i opipavali teske katance, cuvajuci tako svjetsko dobro od lopova ili vatre-opasne jangije-polagahno se spremaju na pocinak. Svi se skupljaju pred Ibrinom “kahvom” otpasuju teske sablje i pozdravljaju se:

Sabah hajrola, hadzi Murataga! Eto, Bog i nocas sacuva carsiju. Velika mu slava i hvala! Sad i mi moremo br’te na pocinak… A san me hvata…
Dok se dizu poklopci s ducana, spustaju cepenci i iznosi roba da je svak moze vidjeti vec se po carsiji cuje telalov talambas. To je sabah haber, neka vrst jutarnjih novina. Ili je ko umro ili neko nesto prodaje ili valija stogod porucuje.

Mnogi carsinlija izasao u sokak da cuje novosti. Oni kojima su ducani blize telalu samo su izvirili kroz vrata, a telal, visoki Arifaga, ima i dva sina, a isto toliko i kceri. Poznata je on osoba u seheru. Svak ga voli i pazi. Svak ga pita za savjet, te: hocu li kupiti ovo… te: bih li prodao ono…te: kakav ce, sta bi ti rek`o, Arifaga, bit` ovog ljeta Pazar u Visokom? A Arifaga svakoga nasavjetuje i raste od zadovoljstva sto bas njega pitaju…..

[ponekad ovdje]

in reply to: Literarni kutak #8248

–
ENVER COLAKOVIC (1913-1976)

Rodio se 27. maja 1913. u Budimpesti. Otac mu bijase industrijalac Vejsil-beg Colakovic, vlasnik mnogih nekretnina i sarajevske ciglane koja je sve do kraja drugoga svjetskoga rata zaposjedala podrucje danasnjega glavnog zeljeznickog kolodvora, a njegova majka Ilona (Fatima-Zehra) izdanak je stare madjarske plemicke obitelji Mednyanszky. Nesretno i burno djetinjstvo, protkano selidbama i putovanjima, Enver Colakovic provodi uglavnom u Budimpesti, a nakon prvoga svjetskog rata obitelj Colakovic seli u Sarajevo. Do kraja 1942. zavrsio je roman Legenda o Ali-pasi, te autobiografsko djelo Knjiga majci, u kojem otvoreno istice svoje antifasisticko opredjeljenje i opisuje suvremena cetnicka, ustaska i okupatorska zvjerstva nad narodom, progone Zidova i zatiranje muslimanskih sela. Ovo je razdoblje najplodnijeg Colakovicevog javnoga rada. 1943. dobiva nagradu “Matice hrvatske” za najbolji roman, na temelju rukopisa romana Legenda o Ali-pasi. Uz brojne pjesme objavljuje pripovjetke, novele, eseje, kazalisne prikaze, politicke osvrte u kojima se zalaze za bosanskohercegovacke muslimane, te roman u nastavcima Mujica Hanka. 1943. izvodi se i njegova salonska komedija Moja zena krpi carape. Legenda o Ali-pasi, stampana 1944, dobiva odusevljene kritike tada najutjecajnijih hrvatskih pera. 1943/44. Colakovic je napisao zbirku pripovjedaka Lokljani, koje su medjusobno povezane, i roman Melun.

O “Legendi o Ali-pasi” postoje mnogobrojni prikazi i recenzije.
Jedan od recenzenata D. Djuric ne krije svoje ushicenje:
“S uzitkom se cita ovaj osebujni roman Envera Colakovica. Pred svojim ocima kao da vidimo kako zive oni stari ljupki dijelovi Seher-Sarajeva. Vidimo uske i bucne prolaze carsije, pune zivota i rada. Na sve ove gledali smo mi do sada cesto s vanjske strane. Tako smo i shvacali ovaj zivot. Usto, bilo je to jos i atrakcija za strance i – nista vise. A sada nam majstorsko pero Colakoviceva otkriva drugu, pravu stranu ovoga carsijskog zivota. Otkriva nam dusu onih starih, sutljivih ljudi koji gotovo nepomicno sjede pod starim niskim svodovima carsijskih zgrada i zgradica, neumorno kuckajuci.. ”

“Colakovic je dao svome Mula-Hasan dedi neke crte”, pise Petar Grgec, “kojih nema ni u kojeg skrtca u svjetskoj knjizevnosti . . .
Ni jedna knjiga kao Colakovicev roman ne daje tako intimnu i cjelovitu sliku carsije, mahale i njezinih zitelja, sliku tihog kucnog zivota, morala i ljubavi, suosjecanja i patnje, uzleta duse i padova tijela, trpnje i nadanja. Dr Julije Benesic ne razlikuje se u svojim misljenjima od mnogih koji su zavoljeli ovo nesvakidasnje djelo prozeto izuzetnom toplinom: >Legenda o Ali-pasi izvrsna je knjiga, visoko poeticna prica o ljubavi Alijinoj i o njegovu samaritanstvu prema skrtcu koji je genijalno prikazan . . .”

Iz teksta Nihada Agića:
Legenda kao noseća struktura svijeta

Osnovni kostur ili skelet priče Legende o Ali-paši predstavlja preobrazba Alije Leptira od hamala do visokog dostojanstvenika. Ta se preobrazba prvo zbiva u snu, a onda i zbiljski ostvaruje u njegovom životu. Motiv te legende je, zapravo, u Alijinoj prevelikoj ljubavi prema lijepoj Almasi, kćerci jedinici sarajevskog bakala Mehage. Budući da se ljubav, bar s Alijine strane, ne može ostvariti, jer su tome smetnja razlike u društvenom staležu, te se prepreke mogu savladati jedino u snu… On svoju želju projicira tako da, uz zadobivanje njene ljubavi on zadobiva i bogatstvo, što treba da je ekvivalent toj nedostižnoj ljubavi… U svijetu u kojemu se Lepir kreće postoje samo dvije stvari kojima se on tajno posvećuje – Sunce i Almasa…

… Naporedo s pričom o Lepirovim maštanjima odvija se i druga, koja je ovoj kontrastna, ako ne i kontrapunktna. Naime, Almasa i ne sluti da je Alija voli ( a da je to tada i znala vjerovatno bi se samo gorko podsmjehnula), pa ona svoje mladalačke uzdahe poklanja mladom Ismet-efendiji, učenom imamu i bogatom udavaču. Ali, nevolja je jedino u tome što u Ismet-efendiji bjesni goropad, što dakle boluje od napada epilepsije, o čemu Almasa ne zna, i što će biti onaj unutrašnji motiv za preokret u budućem odnosu Almase prema Aliji…

[ponekad ovdje]

in reply to: Preporucite nesto za citanje #8246

–

Legendu o Ali-Pasi smo citali i veoma mnogo pisali na staroj stranici o tom vrijednom djelu Envera Colakovica, kao i o samom piscu. Skoro citavo prvo poglavlje romana smo na staroj stranici ispisali. Prenijecemo to ponovo i na ovu novu stranicu.
Raduje me da nas je vise u ovom nasem knjizevnom kutku.

Već je jacija bila davno prošla kad se Mehaga odluči da pođe. Na razgrnut žar u mangali zaboravili su, a to je izazvalo požar koji je tek na četiri sata po jaciji primi­jetio pasvandžija, a koji je sat kasnije ugrabio velik dio Mehagina imetka.

Već na sat-dva poslije jacije nikoga na čaršiji nije bilo te mrazne noći osim čuvara i zaptije, koji su zaku­kuljeni u kožne ogrtače tapkajući promrzlim nogama i hučući u prste šetali okolo po svojim područjima. Vatra je, dakle, nesmetano harala. A ona je ustrajna, podmukla, baš kao i bol, baš kao i čežnja… Počinje tinjanjem naj­manje, skoro nevidljive žeravice, zahvati najprije ćilim ili vreću, ili ma šta u blizini, pa klizi podmuklo ka gredi, uhvati tako tavanicu ili pod, pa se naglo razbješnjava i kad postane vidljiva, već je moćna kao bujica koja nosi sve, već je nesavladiva! A i bol je takva: bilo du­ševna, bilo tjelesna: počinje nekom riječi, neugodnim djelcem bližnjega ili grčem, trzajem u nekom udu, pa sve više i brže napreduje, dok ne dovede do teškog obo­ljenja ili do potpune duševne potištenosti. A i čežnja je takva: počinje nevinim pogledom na neki predmet ili u nečije svijetle oči, u vitak stas ili bujne kose, pa se poput vatre s očiju prenosi na srce, pa na um, pa te obuzme svega i ne popusti dok ne postigneš ono za čim čezneš, ili dok potpuno ne sagoriš u njoj i ostaneš pepeo, čovjek ravnodušan, nesretan i tup…

Zato se i veli: bol peče, a čežnja ispeče.

Kada su žutocrveni plameni jezici dostigli visinu munare Baš-čaršijske džamije, kad je crni dim zagrlio crnilo noćnog neba, već se u čaršiji okupilo mnogo polu­obučenih ljudi s đugumima, bardacima, kačicama i raz­nim posudama vode. Pokušali su, uzalud, da ugase oganj. Pokušavali kao i liječnik protiv bolesti, kao utjeha protiv čežnje!

( Odlomak iz romana “LEGENDA O ALI-PAŠI” )

[ponekad ovdje]

in reply to: Kulturna baština i prirodne ljepote BiH #8234

–

Uz ovaj lijepi video prikaz “cuprije na rijeci” evo i jedan pisani zapis o mostu na Zepi.

U 16. stoljeću vezir Jusuf dao je u mjestu izgraditi tada graciozni most na rijeci Zepi, koji je stoljećima bio ponos mještana ovog kraja Bosne, no danas nagrizen zubom vremena, kameni most odavno nije turistička atrakcija. Preko njega se danas uzanom pješačkom stazom moze stići do sela Vratar i Ribioci, na putu ka Rogatici. Na mramornoj ploči pokraj samog mosta stoji zapisano: “Ovaj most je spomenik neimarstvu 16. vijeka. Ugrozen akumulacionim jezerom na Drini, prenesen je ovdje sa ušća Zepe 1967. da i dalje sluzi pokoljenjima”.

„Pregledajuci hronogram koji mu je poslao jedan uceni carigradski mualim, nadajuci se da ce i na tu, kao na svaku javnu gradjevinu urezati natpis, da se zna kad je zidana i ko je podize, vezir je mislio na smrt i na daleku brdovitu i mracnu zemlju Bosnu…..
…..U mislima mu se otvarao svet pun svakojakih potreba, nuzde i straha, pod raznim oblicima. Sunce je blestalo po sitnoj zelenoj ćeremidi na kiosku u vrtu. Vezir obori pogled na mualimov natpis u stihovima, polako podize ruku i precrta dvaput ceo natpis, zastade samo malo, pa onda precrta i prvi deo pecata sa svojim imenom.
Ostade samo deviza „ U cutanju je sigurnost“.
Stajao je neko vreme nad njom a onda podize ponovo ruku i jednim snaznim potezom izbrisa i nju. Tako ostade most bez imena i znaka.

Kad cuveni neimar dovrsi most na Zepi,
„ izgledalo je kao da su obe obale izbacile jedna prema drugoj po zapenjen mlaz vode, i ti se mlazevi sudarili, sastavili u luk i ostali tako za jedan trenutak, lebdeci nad ponorom.Ispod luka se videlo, u dnu vidika, parce modre Drine, a duboko nad njim je grgoljila zapenjena i ukrocena Zepa. Dugo oci nisu mogle da se naviknu na taj luk smisljenih i taknih linija, koji izgleda kao da je u letu samo zapeo za taj ostri mrki krs, pun kukrikovine i pavite,i da ce prvom prilikom nastaviti let i isceznuti……. „

I.Andric

Prijeratna razglednica, uzeta sa zepa-online.com

[Author]

Posts