Forum Replies Created
-
Turisti preplavili JAZ na Drini
30.8.2009.g.
Detalj sa kupališta JAZBraća Marić – izbjeglice iz Goražda uspješno žive od turizma. Oni pedesetak kilometara nizvodno od Višegrada, grade kupalište za posjetioce. Riblji specijaliteti i prirodne ljepote privlače mnoge turiste.
Aleksandar Marić vlasnik JAZ-aAko od Višegrada krenete putem uzvodno uz Drinu, ka Goraždu i Foči, nakon petnaestak kilometara primjetićete veliki natpis JAZ – putokaz za kupalište i restoran koji se ne vide sa puta. „Počeli smo ovo graditi prije nekoliko godina“, priča nam Aleksandar, stariji od dvojice Marića, vlasnika: „Mi smo inače izbjegli iz Goražda, odrasli smo na Drini tako da nas je to i povuklo na taj poduhvat. Najprije smo ovdje ostavljali čamce nakon ribarenja i tako se rodila ideja da bi smo mogli nešto raditi i u pogledu turizma. Svake sezone ponešto dodamo. Saad već radimo gotovo cijele godine, jer ribara i posjetilaca ima i kada nije vrijeme za kupanje“, priča Marić.
Svu infrastrukturu za ugostiteljski objekat, Marići su kako navode, izgradili sopstvenim snagama: „Nije neke velike pomoći bilo. Dobili smo nešto u kreditnim sredstvima od opštine Višegrad na period od godinu i pol. Sve ostalo su naša vlastita ulaganja.“Gosti sa svih strana
Posao zavisi od vremena, pričaju dalje braća Marić. Kada je lijepo vrijeme, ima kupača i turista iz raznih krajeva. Najviše ih je iz Podrinja, Čačka,Užica ali i iz Sarajeva, Visokog…svraćaju i turisti na proputovanju ka moru.“
Turisti se ugodno osjećaju
http://www.dw-world.de/image/0,,4604715_1,00.jpg
Nedaleko od kupališta je Međeđa, naselje u koje se, nakon rata, vratilo najviše Bošnjaka u opštini Višegrad. Kako se Srbi izbjeglice i Bošnjaci povratnici slažu pitamo Aleksandra: „Ovdje su odnosi toliko dobro izgrađeni i korektni da ne bi ste povjerovali. 80 odsto mojih mušterija su Bošnjaci i vjerujte, nikakvih napetosti ni bilo čega drugog nemaPosjetiocima se u Jazu osim plaže za kupanje nude na iznajmljivanje čamci i pribor za ribarenje, te pedaline za vožnju po jezeru. „Tu su i bezbijedni bazeni za djecu, tobogani, igraonice, dobar izbor pića i jela, prvenstveno domaće kuhinje“, kaže dalje Marić i dodaje: “Iz domaće kuhinje najviše se koristi riba, pošto smo na vodi. Izvrsna pastrmka, drinski šaran i riblja čorba su specijalteti.“
[b]
Drina – biser Evrope[/b]
“Kutak u etno stiluAntonije Puzić iz Užica u susjednoj Srbiji jedan je od najstarijih gostiju. Pitamo šta ga dovodi ovdje? „Mir,ribolov, društvo…ova ljepota kanjona ne može se ničim platiti. Drina je biser Evrope i to treba poštovati .Bezbjednost i usluga gostiju na visokom je nivou. Ja dođem ovdje po tri dana, ne zatvorim auto, ne sklanjam pribor i to mi je nešto što mi znači mnogo“, kaže Puzić: “Ovdje dolazim baš da se odmorim.“
Antonije Puzić na kraju kaže da trenutno postoje problemi oko smještaja gostiju. Naime, upita ima više nego slobodnih kreveta za duži boravak gostiju.“
Autor: Marinko Sekulić-Kokeza
Odg. urednica: Belma Fazlagić-Šestić
[img size=150]http://img169.imageshack.us/img169/5833/58941035178255099169474.jpg
[/img][b]Svijet je mali
Razglednica s Crnog mora[/b]Mišo Marić 12/08/2009, Danska
Foto:
Prije par godina, nakon jednog mog teksta objavljenog na ovim stranicama, dobijem pismo s nepoznate adrese, od nepoznata pošiljaoca: Vahida Redžić, Akacievej 24, 6600 Vejen, Denmark. Svoj mi životopis Vahida piše. Koji je počeo u Rogatici, a ’43. s tri godine već je bila siroče, izbjeglica u Čapljini. Gdje je rasla i uzrasla, udala se, izrodila djecu i “živjela svakidašnji al’ sretan život u multikulturalnoj sredini”, tako piše. Pa s grozom pominje posljednji “izrežirani pljačkaški rat” nakon kojeg je dospjela u izbjeglištvo, u Dansku. “Niti živim, nit mogu iz nje, piše”. Dok čitah pismo, rasplakah se. Pitaju Azra i Milena šta mi je? Velim da u pismu Vahide iz Vejena svoj životopis čitam. Te zamolih urednika da joj odgovorim na stranicama Bosanske pošte. To “otvoreno pismo” počeh tada po osjećanju: “Draga sestro Vahida”… Od tada se sa sestrom Vahidom čujem redovno telefonom. Kad zovnem, slušalicu podigne kćer Mirela, ili njeni sinovi Emin i Medin, nekad zet Vahidin, Ervin. Tako sam upoznavao njen rod. A Vahida kad ode u Čapljinu, posjeti mi punicu u Mostaru… Tako je upoznala moj rod uživo prije nego mene.
Razmijenimo razglednice… Ervin me obraduje novogodišnjim peškešom, njegov ručni rad: sudžuka i pršut kao s vrha Bjelašnice, a ona iz sušnice s danskog poluotoka Jutland.
Sestru Vahidu, nit ikog od njenih koje pomenuh nikad nisam sreo.
Znamo se i zavoljesmo se preko telefona.
Tako smo blizu i tako daleko…Ovog ljeta letih za Bugarsku, s dragošću, na susret sa bratom Jovicom, snahom Danicom, nećacima Velimirom i Vladimirom, njihovim suprugama Violetom i Antonijom i najomiljenijim u porodici 11-mjesečnim Oliverom, kojeg još nisam vidio. Moj brat je Šved, svi moji najdraži su Švedi sa stalnom adresom u Lundu, a ljetnjom u Nesebaru.
Pripeklo je, bazen pred hotelom Afrodita pjeni krcat, rashlađuju se djeca i odrasli. Po onoj “Hvali more, drž’ se kopna”, koju sam ispravno shvatio kao “Hvali vodu, drž’ se krigle”, rashlađujem se pored bazena pitkim bugarskim pivom. U jednom trenutku čujem snahu Violetu kako se plavokosu dječačiću, čija se glava u bazenu, pod suncem, zlati kao suncokret, obraća: “Emine”.
Naše je ime, priđem uz rub i pitam:
– Odakle si ti, Emine?
Gleda me krupnim očima u kojim se ogleda vedro nebo i veli:
– Iz Danske.
– A odakle ste vi? – pita preplanula, lijepa žena pored dječaka.
– Nakon svega što nam se dogodilo, stid me reći – velim.
– Govor je hercegovački, glas i lik su mi poznati. Pišete li u Bosanskoj pošti?
– Pišem.
– Nekad Emin il’ Medin, nekad Ervin ili ja odgovaramo na telefon kad zovnete majku. Ja sam Mirela, kćerka Vahide Redžić.
Da mi se iz bazena javio Todor Živkov, jednako bih bio iznenađen! Poljubim joj ruku, upoznaje me sa suprugom Ervinom, neobična prezimena Kreštrac. Pitam ga kojom je rukom pripremao sudžuku i goveđi pršut, da i njemu poljubim. Upoznajem i starijeg sina Medina, 13-godišnjaka. I on plav kao mlađi brat, baš naočit i razgovoran momak. Vrijeme je ručku, vraćam se u hotel “Park” gdje smo odsjeli, Azra čeka. Kad joj kažem koga sam sreo – i obraduje se i ne vjeruje.Okupimo se, porodično, u sjenovitu restoranu nad morem na čašicu razgovora i konkretnog. “Teče k’o mlijeko” što bi rekao Davorin Popović nakon prve flaše kutjevačke Graševine. Razgovaramo uglas kao u britanskom parlamentu, onda po ženskim i muškim komisijama. Šta su ženske bistrile nisam prisluškivao, iz pristojnosti. Lako je ženskim, uvijek imaju tema na pretek… Kasnije mi Mirela priča ponešto što već znam, ponešto novo. Kako je ’94. sa 16 godina stigla u Dansku, sljedeće u januaru upoznala Ervina, udala se, i u prvom razredu danske gimnazije sa 18 rodila Medina. I kako će osmi Eminov rođendan slaviti po povratku 22. avgusta. O studiju priča. Vozarila je do fakulteta 100 kilometara, polagala dodatne ispite i sad je profesor matematike i istorije na gimnaziji u Vejenu. I još puno drugoga čuh i saznah od moje nove rodbine koja mi to postade u izbjeglištvu i koju prvi put u život ovdje u Bugarskoj sretoh i istinski upoznah.
Na deset dana ljetovanja, a kao naručen da potvrdi istinitost naslova ove razglednice, umoran od 12 sati vožnje kolima, iz Beograda nam se priključuje tetkin unuk Radovan Batan Purić sa suprugom Marijom i 18-mjesečnim sinčićem Andrejem. Batan nije znao da sam u Nesebaru, ali me daruje upaljačem s Titovim likom. Kad s mobitela pusti prve akorde pjesme “Uz maršala Tita” poljubim ga i velim kako je u čestita čovjeka izrastao i silno me obradovao. Kad Batan Mireli i Ervinu pripomenu da je porijeklom iz Priboja, sin Svetislava Purića zvanog Pura ili Pus, dugogodišnjeg trenera FK FAP Priboj, Ervin se iznenadi i obradova. Njegov brat Rasim, veli, dobar je znanac sa Batanovim ocem kojeg pominje po dobru.
Adresiram vam ovu razglednicu sa željom za vedro nebo i miholjsko ljeto. S utiskom da sva svoja sunca i sva svoja mora nosimo u sebi. I da Crno more, kad je svijet ovako mali kao što se vidi da jeste, i nije tako crno kako se imenom predstavlja.
Povratnici na svom kućnom pragu nakon 14 godina
Hazim Čukle –
Konačno svom domuTokom proteklog rata brojni su se Bosanci i Hercegovci pomjerili sa svog kućnog praga, rodne grude i svojih ognjišta, a da do dan danas nisu ili nemaju uslove za svoj povratak. Tako je i 70 godišnji Galib Kačević sa porodicom napustio svoje imanje u selu Purtići kod Žepe u općini Rogatica. Mjeseca jula 1995. godine izbjeglički put ga vodi do Fojnice. Galib je u selu Grabovik u MZ Ostružnica živio sa svojom suprugom Buklom koja je rodom iz Srebrenice i kćerkom Razijom sve do ovih dana koji su za njega kako kaže najsretniji na ovom dunajluku. Sreli smo ga ispred jedne trgovačke radnje pored kamiona sa njegovom natovarenom svom imovinom. Tužna slika, sve što Galib i Bulka imaju od imovine stalo je u manji kamion. Galibu su općinske službe na čelu sa načelnikom Salkanom Merdžanićem donirali pakete prehrambenih i higijenskih artikala, a također obezbijedili i prevoz njegove imovine od Fojnice do njegovih rodnih Purtića. Zatekli smo Galiba i vozača kamiona Remziju Kurta kako utovaraju donirane pakete. Galib sretan mada mu je noga slomljena, sa štakom u ruci samo čeka da Remzija upali kamion i da krene svom kućnom pragu gdje je njegova djedovina.
Galib nam je kazao: “Nisam penzioner, nemam nikakvih primanja, ja i moja Bulka smo živjeli i živimo od pomoći koju nam poneko da. Kćerka nam se udala ovdje u Fojnici, tako se ja i moja Bulka vraćamo sami u Purtiće. Tamo su nam obnovili kuću i doveli struju. Nekad je selo imalo tridesetak kuća. Ja sam odlučio otići na svoje i tamo umrijeti. Nema rahatluka k’o kod svoje kuće. Nek budem jeo svaki drugi dan suha hljeba moje je meni najdraže. U Fojnici smo se hranili od humanitarne pomoći, pomagala mi je i Služba za opću upravu, društvene djelatnosti, civilnu zaštitu i zajedničke službe općine Fojnica.” “Odoh ja na svoje i kao da sam dobio krila, čini mi se Romaniju bi preletio samo da dočekam da ja i moja hanuma Bulka popijemo kahvu ispod lipe ispred naše kuće, a evo hvala Bogu i to sam dočekao”, kaže sav sretan Galib Kavčić. U navedenoj općinskoj službi su nam kazali, da su kad god je to bilo moguće pomagali Galiba i njegovu porodicu. Rekli su nam i to da je Galib bio skroman i zadovoljan šta god da smo mu uspjeli pomoći
Galib je u selu Grabovik u MZ Ostružnica živio sa svojom suprugom Buklom koja je rodom iz Srebrenice i kćerkom Razijom sve do ovih dana koji su za njega kako kaže najsretniji na ovom dunajlukuBosanska dolina piramida
Projekt istraživanja Bosanske doline piramida neprestano privlači veliki broj posjetitelja, turista i znatiželjnika u Visoko i BiH. Posjete nisu prestajale ni tokom zimskih mjeseci a s početkom nove sezone i novih 200 dana istraživanja, posjete su intenzivirane. Prezentatori Projekta Fondacije dnevno ugoste i informiraju stotine posjetilaca koji u Dolinu piramida dolaze i odlaze s osmijehom.
Bilježimo posjete iz svih dijelova BIH, kao i turista iz različitih krajeva Evrope i svijeta: srednjoškolci iz Torina ( Italija), turisti iz Švedske s Draganom Nikolićem na čelu koji je najavio snimanje dokumentarnog filma o Dolini piramida s kulturno-sociološkog aspekta koji će švedskoj javnosti predstaviti trenutno najveći geo-arheološki projekt u svijetu.“Ako to nisu Piramide sta su onda ono stepenasto poredane ploce, Tuneli koji “vjerovatno” vode do “jezgra” piramida, kako to da je svaka od TRI piramide udalje jedna od druge 365 metara bash kako se i prave piramide, kada se iz aviona gleda Piramida Sunca zasto izgleda kao Keopsova? Zasto mnogi naunici iz Egipta govore da su to piramide? i najvaznije pitanje ZASTO LJUDI IZ BOSNE NAJMANJE VJERUJU U VISOCKE PIRAMIDE”??
_______________________________________________________________________________
