[mirsad_d]

in reply to: Znaš li? #15924

Staphorst u Holandiji: U srcu Evrope postoji grad u kojem nema televizora
13. 09. 2009.

Djeca u Staphorstu

24SI – Stanovnici Staphorsta nemaju televizor, psovati im je zabranjeno, a žene ne nose hlače. Stanovnici Staphorsta ne žive u nekoj zabiti Afganistana, nego u srcu Evrope, nedaleko od Amsterdama, od čijih su živopisnih ulica i četvrti punih provoda i poroka udaljeni manje od dva sata vožnje.

Staphorst je grad sa 16.000 stanovnika, uglavnom tradicionalnih kalvinista, koji u potpunosti poštuju načela Johna Calvina, protestantskoga teologa i reformista rođenog prije 500 godina.

U skladu sa kalvinističkim načelom da se Boga može slaviti samo radom, a lijenost je najveći grijeh, stanovnici Staphorsta i danas žive skromno kao i njihovi preci prije nekoliko stotina godina. Više od 80 posto njih nema televizor jer ne žele da vanjski hedonistički svijet remeti njihove živote.

Nedjeljom se dvaput okupljaju u crkvi. U gradu tada ne vozi javni prevoz, a dućani su zatvoreni.

Turistima koji Staphorst obilaze zbog živopisnih stanovnika i načina života, koji se mnogim strancima čini poput srednjovjekovnog, također se savjetuje da ne dolaze nedjeljom jer je tada sve zatvoreno.

Eutanazija, abortus i istospolni brakovi, koje je Holandija prva u svijetu legalizovala, u Staphorstu su tabu-teme. Na posljednjim opštinskim izborima pobijedila je Kršćanska stranka, koja ženama zabranjuje da obnašaju javne, političke dužnosti.

“Ljudi se ovdje vide kao pravi nasljednici Johna Calvina. Ostatak svijeta uglavnom smatraju bezbožnim. Možda se nekima čini da živimo u srednjem vijeku. Tolerantni smo prema onima koji se razlikuju od nas i jako smo povezana zajednica, što život čini ugodnijim”, izjavio je 82-godišnji Jan de Wolde.

Među mladima ima i onih poput 19-godišnjega Vica van Vuurena, koji je izjavio kako jedva čeka da se odseli jer smatra da je način života njegovih sugrađana previše strog. S druge strane, gradski oci tvrde da oni koji odu brzo budu nadomješteni novim stanovnicima jer ima puno onih koji žele svoje porodice podizati u sigurnom ozračju kakvo veliki gradovi ne nude.

(24sata.info)

[mirsad_d]

in reply to: Obavijest o umrlim #15923

[mirsad_d]

in reply to: U i oko Rogatice #15907

U POTRAZI ZA HALKAMA
(Autor Priloga: Jovo Jovanović)
Apr 01, 2008

ROGATICA
Nedavno sam bio sa dvojicom kolega na stijeni iznad Rogatice. Po pričanju jednog od ove dvojice na stijeni visokoj nekoliko stotina metara, iznad same Rogatice, nalazi se jedna vrlo masivna halka na isto tako masivnoj stangi. Tvrdio je da je tu halku vidio 1980-tih godina svojim očima. U Rogatici svi znaju za taj fenomen, ali mi, ipak, halku nismo našli.
I ova stijena je dobrim dijelom prekrivena vegetacijom.
Od mještana u Rogatici čuli smo za još jednu stijenu na kojoj se nalazi, takođe, halka. Mada je nadmorska visina odprilike ista kao u prethodnom slučaju radi se o manjoj stijeni bez vegetacije i na njoj sigurno nema halki. Odakle, onda, tolike tvrdnje?
Prije dva mjeseca na toj stijeni su vojnici SFOR-a su izvodili alpinističke vježbe. Možda su je skinuli i odnijeli kao suvenir.

[mirsad_d]

in reply to: Sve o vasim familijama #15906

Putopisi Evlije Celebije, obilazak nasih krajeva 1660.g
SAHIN-PASIN ODZAK,39,40

Ovo je tako velik odzak (handan) okruzen alejama, hrastovima i vrtovima da je u stanju ukonaciti po hiljadu konjanika. Da tu odsjedne pet stotina konjanika, njihovim su konjima osigurani po¬krivaci i torbe, a njima tendzere. Svakom bi se gostu dalo da jede sto zeli. Tako bi bili ugosceni i nahranjeni. To je veliki odzak okicen sa sedamdeset do osamdeset raznovrsnih malih soba i odjeljenja u prizemlju i na spratu, te udobnim kupatilom (hammam), a ukrasen vrtovima i bascama. Ovaj odzak poznaju svi putnici kopna i mora
39 Sahin-pasa je rodom sa Glasinca. Kad je dosao u Carigrad, stupio je u svitu Murteza-pase. Godine 1634. postao je kapu-cehaja, 1636. janjicaraga, a 1637. namjesnik u Siriji. Odatle je g. 1639. premjesten u Bosnu, koju je oslo¬bodlo od zloglasnog defterdara Mahmut-efendije i osigurao javnu bezbjednost. Iz Bosne je premjesten u Kanjizu, gdje je svrgnut s vlasti 1644. Uskoro je umrro. Sin mu je Hajdar-beg koji je bio temisvarski defterdar (Sidzil- osmani, II, 133; Muvekit, 1, 135). Njegovi potomci Sahinpasici zive i danas u Rogatici i Sarajevu.
40 Sahin-pasin odzak je danasnje selo Donji Odzak u opcini Kosutici, srez Rogatica.
Vatra se na ovom odzaku ne trne cak od Ebu’1-Fethovih vremena. Ta ce blagodat stalno trajati dokle bog bude htio. Bog je ovjekovjecio!

[mirsad_d]

in reply to: Smjesni video #15905

http://www.box.net/shared/4x56a3an45

Evolucija (Šta može šminka?)

[mirsad_d]

in reply to: Historija Rogatice #15900

Austrouarska okupacija Rogatice I dio

Rogatica se nije nalazila na glavnim pravcima prodora okupatorske vojske pa oko nje nije bilo većih okršaja. Borba u njenoj blizimi vođena je između austrougarske vojske i oslobodilačke bosanske vojske na Glasincu gdje se austriugarskoj vojsci od 7638 ljudi, 75 konja i 12 brdskih topova suprotstavila bosanska vojska od 6000-7000 ljudi koji su imali samo dva topa. Borba je, 21.09.1878., trajala od 7 satu ujutro do 1 sat poslije podne i bila je žestoka. Austriugarska vojska je imala 473 čovjeka izbačena iz stroja a bosanska vojska oko 300 ljudi. Poslije toga je austrougarskoj vojsci bio otvoren put u istočnu Bosnu. Poraženi Bosanci su preko Sokolovića i Rogatice, krouz koju su prolazili punih šest sati, otišli ka Goraždu i Višegradu, a za njima su 22.09. krenule okupatorske snage. Cijeli dan je lila kiša, pa su one ušle u Rogaticu tek u pet sati poslije podne i to bez otpora, a pored njih je išao kajmakam. Njemu i kadiji je zatim naređeno da organizuju oduzimanjie oružja.
1) Dakle, jedna od prvih mjera nove vlasti bilo je razoružanje naroda. Uslijedila je naredba, propraćena prijetnjom smrtne kazne, kojom je narod rogatičkog kraja pozvan da preda oružje do 10 sati prije podne 23.09.1878. Potom je razoružana rogatička okolina, pa je do 28.09. razoružano svih 15 sela bliže rogatičke okoline. Vojska je preuzela za vojne potrebe osam mlinova i pet pekara koji su morali da spreme 1000 porcija hljeba dnevno. S obzirom na to da je austrougarska vojska činila mnoge izgrede, narod je bio zaplašen i stoga je predao oružje. Da je austrougarska vojska zaista izvršavala svoje prijetnje pokazalo se na Glasincu. U vrijeme davanja otpora nadiranju austrougarske vojske, stanovništvo Glasinca se sklonilo u zbjeg na Mladu. «Jedan odred njene vojske napao je zbijeg i izvršio masovna ubistva».
2) Rogatica je pod austrougarskom vlašću u administrativno-upravom odliku pripadala sarajevskoj oblasti. Bila je sjedište kotara koji je obuhvatao četrnaest opština (džemata): • Brda • Dub • Glasinac • Godimilje • Košuta • Međeđa • Osječani • Podžeplje • Prača • Rogatica • Sočice • Sokolovići • Žepa • Živaljevići Uže ppodručje koje se nazivalo Rogatica tetima obuhvatalo je naseljena mjesta: • Bjelogorci • Borač • Brdo • Budajevići • Brčigovo • Ćubrići • Dobromerovići • Dobroušćići • Duljevac • Dobrnići • Gučevo • Gudoželj • Kozići • Kosovo • Kovanj • Kukavice • Kujundžijevići • Karačići • Lađevine • Lepenica • Pavičina Kula • Pašić Kula • Plješevica • Podgaj • Priboševići • Rasputnjiva • Strmac • Seljani • Šenkrina • Varošište • Vragolovi • Vratisalići • Zagorice • Zaganovići • Ziličina Sva ova sela pripadala su jednoj od četiri mahale: • Huseinbegova mahala • Careva mahala • Sinan-vojvodina mahala • Oručagina mahala Rogatica je bila kasaba koja je 1879. imala 444 kuće, 471 stan, 909 muškaraca, 922 žene, ukupno 1831 stanovnika od kojih su 1693 bili muslimani, 131 pravoslavci, jedan katolik i šest Jevreja.
4) Po broju stanovnika nalazila se na 28 mjestu u BiH. Za kotarskog predstojnika je polovinom 1879. postavljen kapetan Jakob Vojvodić,
5) a na čelu kotarskog medžlisa bio je hadži Ahmedbeg Bukvica koji se na tom položaju zadržao oko četrnaest godina. Bio je omiljen u narodu i uživao veliki ugled.

6) Kotarski medđžlis je imao dva podnačelnika i sedam izbornih članova. Bukvica je cijelo vrijeme austrougarske uprave u BiH ostao načelnik, a podnačelnici su se mijenjali. Tako su 1908. bili podnačelnici: Jelisije Šoljević i Uzeiraga Daidžić, a članovi: Abid-efendija Behlul, Jakupaga Škaljić, Risto Savović, Nuribeg Sijerčić, A.Hadžiosmanović i Osmanaga Akšamija.
7) Medžlis se promijenio već 1910. tako da su ostali isti načelnik i isti podnačelnici ali su članovi bili: Abid-efendija Behlul, Ilija Ilić, Suljaga Vaizović, Nuribeg Sijerčić, A.Hadžiosmanović, Osmanaga Akšamja i Semišbeg Teskeredžić.
8) Rogatica je bila mala kasaba, ali je po broju «džamija i medresa iz kojih su proizišli gotovo sve kadije u Bosni bila u očima muslimana smatrana na neki način svetim gradom i kao glavno uporište islamskog fanatizma»
9) «Rogatica, turski Ćelebi Pazar, prostire se u uskoj i dobro obrađenoj i voćem obilatoj dolini potoka Rakitnice, koju okružuju planine Lunj, Plješevica, Tmur i Semeć-planina. Samo trgovište je neznatno: ima 444 kuće i 1831 žitelja („1693 muhamedovca“). U varoši su dvije džamije: Hunkjar-džamija i sultana Bajazita i prostrana čaršija u kojoj ima 60 dućana, većinom praznih». Kasaba je imala nekoliko lijepih džamija i dva hana za putnike. Jedan od njih je bio vakuf Sudžaudinove džamije i postojao je sve do 1918., a dugo ga je držao Hakija Muftić. Kuće su uglavnom od ćerpića, pokrivene šindrom, a tek poneka ćeremidom. Kao i u većini bosanskih kasaba, i u Rogatici su kuće bile prizemne, a malobrojne su imale i gornji boj. Gotovo sve su imale više odaja, od kojih se najveće nazivala kuća, imala je ognjište i u njoj se obično spremala hrana. Sobe su bile inače snabdjevene oskudnim namještajem među kojim se po pravilu nalazila sećija, zemljana furuna i mangala. Prostorije su osvjetljavane lučem, a smo u ponekim kućama i lampama na gas.
10) Poslije okupacije počela je gradnja lijepih i većih kuća od kojuh se posebno isticala kuća muderisa Nurudin-efendije Hafizovića i narodnog poslanika u Bosanskom saboru Suljage Vaizovića.
11) Jedan događaj koji se odigrao u Rogatici na početku austrougarske okupacije ostavio je trag u narodnom pamćenju i pisanoj dokumentaciji. Riječ je o gradnji pravoslavne crkve. Naime, pravoslavni stanovnici nisu imali bogomolju nego su za značajnije vjerske praznike išli na bogosluženje čak u Goražde ili Čajniče. Po uspostavljanju austrougarske uprave, pravoslavci su se obratili svojim komšjama muslimanima koji su imali sedam džamija da im ustupe jednu da bi je pretvorili u crkvu i posvetili. U isto vrijeme su se obratili i Zemaljskoj vladi u Sarajevu da ih podrži u nastojanju da dobiju u Rogatici džamiju koju bi preuredili u crkvu. Muslimani nisu pristali na to da se jedna od njihovih džamija pretvori u crkvu, nego su obećali dati materijalnu pomoć i pružiti podršku za gradnju nove crkve pod uslovom da to odobri vlast.
12) Pošto su muslimai dali svoju saglasnost, Zemaljska vlada je izdala odobrenja,13) pa je kamen temeljac položen već 10.05.1880.godine. Pripravljen je sav građevinski materijal i zagašen kreč. Međutim, kako je u Rogatici bilo malo pravoslavaca, a uz to su bili siromašni, ovi su se obratili austrijskom caru za finansijsku pomoć jer su namjeravali sagraditi crkvu u koju bi moglo stati 300 duša, a koštala bi 2000 florina. Stoga su od cara zamolili 300 florina14), a on je tu sumu dodjelio Crkvenoj opštini u Rogatici iz svoje privatne kase, što je bilo dovoljno za dovršenje crkve.15) U vrijeme turske uprave osnivane su vjerske osnovne škole, a 1867. je zakonom regulisano osnivanje i svjetskih škola. Tako je u Rogatici radio veći broj mekteba, jedna ruždija i jedna medresa, a za pravoslavnu djecu je postojala škola u Sokocu koja je otvorena 1875.godine. Kad je Jakob Vojvodić u julu 1879. preuzeo mjesto kotarskog predstojnika, u Rogatici nije bilo svjetovne osnovne škole iako su postojale dvije male školske zgrade koje su ranije služile za školovanje muslimanske djece. Ove prostorije su u prvim danima okupacije koristili vojnici rogatičkog garnizona do 10.12.1879. Iako je kotarski predstojnik pokušao da iseli vojnike iz školskih zgrada, to mu nije uspjelo, pa tako nije bilo zgrade u kojoj bi mogla započeti rad jedna osnovna škola. Austrougarske vlasti su favorizovale osnivanje narodnih osnovnih škola u odnosu na vjerske škole. Uspjeli su da pridobiju muslimansko i pravoslavno stanovništvo za osnivanje narodnih škola u osam opština (od 14 koliko ih je bilo u rogatičkom kraju): • Rogatica • Sokolac • Živaljevići • Žepa • Prača • Dub • Sokolovići • Sočice Kotarski predstojnik je pisao Okružnoj oblasti da je 23.09.1879. osnovana narodna osnovna škola u Rogatici, da je naimenovan pomoćni učitelj i da su nabavljene propisane knjige i udžbenici, ali da nije postavljen pravi učitelj. Nešto kasnije, 03.10.1879., Okružna oblast je naredila da se osnuje narodna osnovna škola u Sokocu (u kojem je duže vremena postojala pravoslavna škola) i Godimilju. Istovremeno je bilo naređeno da mjesto učitelja u Rogatici preuzme Nikola Čajkanić, učitelj iz Sokoca, ali su rogatički pravoslavci dobavili Crnogorca Milovana Stanišića. Kotarski predstojnik je zatražio odobrenje od nadležnih vlasti za postavljenje Milovana Stanišića, ali ga nije dobio. To pitanje je ostalo nerješeno, a pošto nije bilo zgrade za narodnu osnovnu školu, ono nije ni požurivano.16) Uporedo sa gradnjom crkve, pravoslavno stanovništvo se već 1879. založilo za otvaranje i pravoslavne škole u Rogatici. Kotarski predstojnik Jakob Vojvodić došao je u sukob sa pravoslavnim narodom upravo oko rada osnovne škole za pravoslavnu djecu jer je pokušao da spriječi upotrebu školskih knjiga koje su pisane ćirilicom i da zabrani ćirilicu u pravoslavnoj školi, pa je rješenje potraženo čak u Beču kod cara. Crkvena opština u Rogatici se žalila dvoru da kotarski predstojnik onemogućava otvaranje škole i ne dozvoljava da djeca uče «ilirski» nego ih tjera i da uče latinicu. 17) Dvoru su se obratili ovim pismom

Navode ovog pisma pokušao je osporiti predstojnik Vojvodić podacima da pravoslavna Crkvena opština u Rogatici broji samo 80-90 porodica i da ne može biti govora o tome da bi mogla postati prava crkvena opština koja treba da ima i svoju školu. Oni su tek nedavno pokrenuli pitanje u vezi sa uspostavljanjem takve opštine. On je pisao: « Vlast mora znati da na osnovu ovdašnjih prilika može doćo do otvaranja pravoslavne škole samo pod uslovom da to novčano pomogne car, odnosno muslimansko stanovništvo Rogatice, a o tome sada ne može biti govora jer upravo započinje gradnja narodne osnovne škole.» O školskim knjigama koje je zaplijenio, predstojnik je dao objašnjenje da je zaista oduzeo i zapečatio knjige koje su štampane ćirilicom u Pančevu, ali ne zato što su štampane ćirilicom nego zato što nisu na popisu knjiga koje se mogu upotrebljavati u osnovnim školama. A pravoslavno stanovništvo je tražilo osnivanje škole za pravoslavnu djecu u kojoj će se upotrebljavati ćirilica.18) Predestojnik je tako izbjegao da objasni zašto je rogatičkim Srbima izjavio da će im obezbjediti «hrvatskog» učitelja i da će «dobiti knjige iz Zagreba s latinicom pisane». Spor je riješen tako što je ipak otvorena pravoslavna osnovna škola. Narodna osnovna škola počela je da radi 1880.godine,19) a za njenog učitelja je postavljen jedan podoficir koji je znao srpskohrvatski jezik. Podoficiri su kao učitelji postavljani i u druga manja mjesta zbog nedostatka školovanih učitelja, ali su ubrzo bili zamjenjeni školovanim učiteljima. Narodne osnovne škole su osnovane još i u Prači, Stjenicama, Međeđi, Sjeverskom i Osovu. Nastavni jezik je nazivan bosanski ili «zemaljski jezik». I pored toga je više od 80% stanovništva rogatičkog kraja ostalo bez osnovnog obrazovanja.21) U Rogatici je nastavila da radi i medresa koja se zvala Sudžaudinova. Zgrada za medresu je podignuta za vrijeme turske uprave, a ktrajem XIX vijeka bila je toliko trošna da je postala neupotrebljiva za izvođenje nastave. Stoga je Muhamed Medžat-efendija Bulbulović pokrenuo inicijativu za prikupljanje novčanih priloga za izgradnju nove zgrade za medresu, pa je ona izgrađena i svečano otvorena 07.12.1900. a imala je « 10 vrlo lijepih i prostranih soba» za stanovanje učenika, «jednu darshanu i ostale nuzgredne prostorije sa dvorištem». Istovremeno su obezbjeđena sredstva za izdržavanje ove školske institucije u vidu « četiri prostrana dućana čija je kirija bila namjenjena ulaganju u fond za održavanje medrese». 22) I još jedna ustanova iz turskog vremena produžila je rad za vrijeme austrougarske uprave: to je bio tzv « mearif sanduk», odnosno školski fond za izdržavanje škola. Mearif-sanduci su se zadržali u Sarajevu, Mostaru, Banjaluci, Travniku, Bihaću i Donjoj Tuzli,23) ali nije djelovao i u Rogatici.

[mirsad_d]

in reply to: IZ susjednih opstina #15898

Dvije žene poginule u prometnoj nesreći

Dvije žene su poginule u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila večeras na magistralnom putu Sarajevo – Sokolac u mjestu Podkrajevi, izjavila je Srni portparol Centra javne bezbjednosti Istočno Sarajevo Danka Tešić.

Tešićeva je navela da je do nesreće došlo u 19:25 sati, kada su se sudarili autobus i putničko vozilo “Golf 3”, u kojem su se nalazile nastradale.

Ona je istakla da je saobraćaj na ovoj relaciji zatvoren i da je uviđaj u toku, nakon čega će biti poznato više detalja o uzroku nesreće.

(SRNA)

[mirsad_d]

in reply to: Znaš li? #15893

http://www.youtube.com/watch?v=2JoU4edAdRU&eurl

Dubai otvorio metro sa najdužim vozom bez vozača u svijetu

Objavljeno 10.9.2009 u 16:43

Najduži voz bez vozača na svijetu, najveća stanica podzemne željeznice. Dubai je opet počeo rušiti svjetske rekorde svečanim otvorenjem podzemne željeznice, prve u nekoj zemlji Perzijskog zaliva.

Podzemna željeznica, puštena je u promet u srijedu navečer, na simboličan datum, 09/09/09, u trenutku kada je divovski sat otkucao 9 sati i 9 minuta i na stanici uz jedan od najvećih trgovačkih centara u Dubaiju.

Prvi počasni putnik novog voza bio je suveren Dubaija, šeik Rashid bin Saed al-Maktum, poništio je voznu kartu posluženu mu na srebrenu pladnju i zatim se s uglednim gostima ukrcao u voz na prvu vožnju.

Na stanici Al-Ittihad u središtu grada, najvećoj stanici podzemne željeznice u svijetu, kako tvrde vlasti, šeik je u kapsulu “pohranio tajnu poruku” za buduće naraštaje, koji će je otvoriti poslije 37 godina.

Dubai, emirat i glavni grad jednog od sedam Ujedinjenih Arapskih Emirata u naftom bogatoj državi, godinama zadivljuje svijet divovskim i nadasve raskošnim projektima: najvišim tornjem na svijetu, najvećim umjetnim otocima na svijetu, najvećim trgovačkim centrima na Bliskome istoku i najvećim zatvorenim skijalištem. Zbirci najvećih pridružio je sada i najduži voz bez vozača u svijetu.

Početna cijena podzemne željeznice bila je 4,4 milijarde dolara kada je projekt krenuo 2005., a s vremenom je premašila 7,6 milijarda, prenio je Business.hr.

Iako su radnici radili u tri smjene kako bi završili posao do simboličnog datuma, u četvrtak je u prometu samo deset od 29 stanica podzemne željeznice.

A da u toj danas bogatoj zemlji nije sve oduvijek bilo zlatno, svjedoče crno-bijele fotografije izložene na stanicama podzemnih željeznica s prikazom siromaštva u kojem su stanovnici živjeli nekada kad im je izlov bisera bio glavni izvor prihoda.

Na novinarsko pitanje kakva je budućnost Dubaija s obzirom na međunarodnu finansijsku krizu, šeik je odgovorio “Bit će novih projekata.”

(Fena/MOJportal)

[mirsad_d]

in reply to: IZ susjednih opstina #15870

Nastavnik osuđen zbog zlostavljanja učenica
Petak, 11 SEPTEMBER 2009 15:54

Jelenko Janjić nepravomoćno je optužen na pet godina zatvora za trgovinu ljudima, prenosi Federalna televizija.Presudu je izreklo Sudbeno vijeća Suda BiH u Sarajevu.

Kako saznaje Federalna televizija, Janjić je radio kao nastavnik u Višegradu gdje je seksualno zlostavljao i eksploatirao svoje učenice, nad kojima je kao autoritet i profesor stekao potpunu ovlast i iskorištavao ih za različite seksualne perverzije.

O ovome predmetu postoji vrlo malo informacija, jer je većim dijelom suđenje bilo zatvoreno za javnost.

U prvostupanjskoj presudi koja je izrečena u petak, Sud je Janjića oslobodio za jedno krivično djelo, ali je osuđen za drugo počinjeno djelo.

(Sarajevo-x.com

[mirsad_d]

in reply to: Rogaticani, o kojima treba pisati #15868

Selam Dedo

Ja znam sve što je napisano u štampi o Bajri Goliću, i vjeruj mi da se i meni sve to gadi jer sam i sam prosvjetni radnik. Ali ovaj “slatkospjev” o njemu nisam ja napisao već to stoji na zvaničnoj stranici Pravnog fakulteta u Sarajevu. Nakon svih pisanja o dotičnom u štampi, on i dalje obavlja svoje funkcije na fakultetu i u različitim udruženjima i organizacujama. Ako je kriv, nadam se da će dobiti zasluženu kaznu na sudu.

[mirsad_d]

in reply to: Sjecanja na nase umrle sugradjane #15867

[img size=150]http://img225.imageshack.us/img225/7636/90231038641221671169474.jpg
[/img]

[mirsad_d]

in reply to: Historija Rogatice #15866

IZ ČLANKA ŽIDOVI I ROMI U BOSNI
POVIJEST BOSNE – NOEL MALCOLM –

Romi sa Pogledala

Romi u Rogaticu su doselili na pocetku 19. stoljeca iz Novopazarskog sandzaka (koji je tada pripadao Bosanskom ejaletu) i nastanili se u selu Pogledala, nedaleko od Rogatice, istacno od Sarajeva. Ekspert za bosanske Rome Rade Uhlik posjetio je Pogledala uoci Drugog svjetskog rata i ustvrdio da je to “neosporno najzanimljivije i najvitalnije cigansko naselje u Bosni”.
Ljudi su vrlo radisni, sposobni, stedljivi, postene kotlokrpe koje posjeduju izvanredan smisao za organizaciju. Nisu nomadi; stanuju u prilicno siromasnim kucama. U toploj sezoni od proljeca do jeseni putuju po cijeloj Bosni, na razne strane, zeljeznicom, svake godine traze posao… Vecina je njih pismena i vrlo ljubomorno cuva svoj ciganski jezik.
Kad je nakon Drugog svjetskog rata ponovo dosao u Pogledala, Uhlik je zatekao pusto selo. “Danas je to selo potpuno zapusteno, a prezivjeli Cigani pobjegli su u sjeverozapadnu Bosnu. ” U ustaskoj drzavi istrijebljeno je ukupno 28 000 Roma.” Zahvaljujuci intervenciji visih muslimanskih svecenika,” zapisao je Rade Uhlik, “sprijecen je jos veci pokolj bosanskih Cigana”.Medjutim, Rome iz Pogledala otjerao je iz jugoistocne Bosne srpski pokolj muslimana. Kvartovi Roma muslimanske vjere u mnogim gradovima jugoistocne, istocne i sjeverne Bosne prosli su kroz slicne strahote ubijanja i razaranja 1992. i 1993. godine

[mirsad_d]

in reply to: Sjecanja na nase umrle sugradjane #15860

http://www.facebook.com/ext/share.php?sid=127949128496&h=Ja32e&u=hlI1r&ref=mf
Mehmed efendija Hajrić
Sjećanje na Mehmeda Efendiju Hajrića, sjećanje na borca sa puškom u ruci na prvoj liniji, sjećanje na glavnog imama Islamske Zajednice Žepa, sjećanje na posljednjeg predsjednika Rtanog predsjedništva žepe u najtežim trenutcima

IMAMI ŠEHIDI – MONOGRAFIJA
Mr. Muharem Omeragić

HAJRIĆ, MEHMED
Mehmed-ef. Hajrić, sin Idrizov i Havin, rođen je 19.8.1968. godine u Lepenici
kod Rogatice. Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu završio je 1987.
godine. Rješenjem Starješinstva IZ SR BiH, Hrvatske i Slovenije br. 1006/89,
od 23.8.1989. godine, postavljen je za imama, hatiba i muallima u džematu
Podžeplje, u Odboru IZ Vlasenica⁵⁰
Po izbijanju agresije na R BiH sa svojim
džematlijama je prešao u Žepu, gdje je organizirana herojska odbrana i borba
protiv agresora⁵¹.
Imao je čin kapetana. Sredinom aprila 1995. postavljen je za
predsjednika Ratnog predsjedništva Žepe. Vjerski život u Žepi tekao je dobro
sve do njezinog pada u ruke srpskog agresora. Mehmed-ef. pokrenuo je list
“Minaret”, štampan na pisaćoj mašini, od kojeg je izišlo nekoliko brojeva.⁵²
Iz Žepe je Mehmed-ef., 27. jula 1995, pod zaštitom UNPROFOR-a, otišao
u Rogaticu u bazu UN-a na pregovore s predstavnicima srpskog agresora.
Na prijevaru predstavnici međunarodne zajednice predali su ga u ruke
agresora, koji su ga zatvorili u koncentracioni logor u Rogatici odakle se,
posredstvom Međunarodnog crvenog križa, javio pismom svojoj supruzi.⁵³
Državna Komisija za traženje nestalih osoba potvrdom br. 06/5-85/97, od
27.1.1997, potvrdila je da je Mehmed-ef. Hajrić zabilježen kao nestala osoba
počev od 26.7.1995 godine. Jedan svjedok koji je Mehmed-efendiju vidio u
zatočeništvu neposredno prije njegove likvidacije izjavio je da je toliko bio
premlaćen i izmrcvaren da uopće nije mogao govoriti.⁵⁴
Nažalost, Mehmed-ef. Hajrić nikad nije oslobođen. Tijelo mu je pronađeno u masovnoj grobnici
u Vragolovima kod Rogatice 13.11.2001, a identifciran je 2005. godine.
Dženaza mu je klanjana 22.0.2005, a ukopan je u mezarju kod Ali-pašine
džamije u Sarajevu.⁵⁵
Iza njega je ostala supruga i malodobna kćerka.
50 Dosje Mehmed-efendije čuva se u arhivu Rijaseta Islamske zajednice u BiH.
51 Enver Alić, “Mehmeda ef. Hajrića ne znamo zaboraviti”, Preporod, XXXIV/2001, br. 18/15, str. 2.
52 Dervišalija Hodžić, “Imam za primjer”, Preporod, XXVI/1993, br. 11-12/546-547, str. 4; Dervišalija
Hodžić, “Ezan se u Žepi neće prekidati”, Preporod, XXVI/1993, br. 19-20/554-555, str. 5.
53 Obrazac kartice MCK s adresom: “Prihvatni centar – Rogatica”, imam Mehmed Hajrić,
predsjednik Ratnog predsjedništva Žepe, datum: 30..1995. Faksimil u: Oslobođenje, 1.8.2001, str. 8.
54 Vidi: Edina Kamenica, “U Rogatici još živi Panto Pantović koji je odveo naše dijete!”, Oslobođenje,
1.8.2001, str. 8 (razgovor s Hajrićevim roditeljima; oni nisu dočekali da se sazna za sudbinu njihovog
sina). Također: Dopis je pohranjen u arhivu Rijaseta Islamske zajednice u BiH pod djelovodnim
brojem 2002/96, od 24.5.1996. U potpisu je Amor Mašović.
55 NHM, “Dženaza namaz šehidima Mehmedu-ef. Hajriću i Amiru Imamoviću, herojima Žepe”,
Preporod, 15.8.2005, br. 16/810, str. 47; Dnevni avaz, 27.07.2005., 77. (Oglas o dženazi);

[mirsad_d]

in reply to: Poezija #15848

Prof.Dr. Rizo Džafić

HEROJI IZ ROGATICE

Brat mi je živio u Rogatici
Imao sina
Kose zlatne,
Bili su sretni u svojoj sirotinji
– do godine ratne.

Mog brata iz Rogatice
I sina njegovog
Kosa zlatnih,
Odnio je, negdje u Goraždu
vihor ratni.

Taj momak što je u srcu nosio
Toplinu Rogatice
i njenih sokaka,
Preko noći je izrastao
u junaka.

U sobi stoji ljiljan zlatni
Na njemu vidim
Drago lice,
Koje mi bolna sjećanja budi
– na moje iz Rogatice.

Rizo Džafić

[mirsad_d]

in reply to: Sjecanja na nase umrle sugradjane #15846

SPOMEN OBILJEŽJE FADILU TURKOVIĆU
Thu Sep 10, 2009 3:01 pm by hadzi Nazif
U NEDELJU NA RADAVI OTKRIVA SE SPOMEN PLOČA RAHMETLI FADILU TURKOVIĆU
Pozivamo suborce i prijatelje rahmetli Fadila Turkovića da u nedelju 13.09.2009.god. dođu na Radavu na otkrivanje spomen ploče.
15.septembra se navrsava punih 17.godina od pogibije naseg rahmetli Fadila Turkovica i Adila Zimica
Ratne staze r. Fadila Turkovića

Rođen u selu Nazda općina Vlasenica, bio oženjen, otac troje djece, bio uposlenu MUP-u Vlasenica kao komandir milicije. Prije pomenute dužnosti radio je u rudnicima boksita u Milićima, u direkciji………

U aprilu mjesecu ’92 god. za Bajram, r.Fadil Turković je proveo u Podžeplju kod ženine famelije. Punac r. Fadila T. je bio r. Aga Subašić iz Podžeplja (Zamečka). Nakon bajramskih blagdana Fadil Turković kreće u Vlasenicu gdje je živio i radio.

Ne sluteći šta se dešava u Vlasenici on normalno prolazi sa porodicom preko Han-Pijeska, Partizanskog polja gdje nailazi na patrolu policije iz Han pijeska, u mjestu Han-Pogledi kod motela, koja ga zaustavlja.

Sjetiću će njegovog opisa situacije o kojoj nam je pričao:

Prvo pitanje, pošto su ga poznali uslijedilo je kuda si pošao Fadile? Fadil im je odgovorio da se vraća kući poslije Bajramskih praznika jer sutra treba na posao. Fadil se dobro poznavao sa tom dvojicom policajaca, od ranije, te su mu oni savjetovali da se vrati u Žepi ili bilo gdje ako ima nekoga jer u Vlasenici ga traže!!! Traže ga da ga uhapse ( jer je bilo već počelo hapšenje i mučenje muslimana sa područja Vaseničke općine). Fadil je u tom trenutku rekao da ide u Vlasenicu pa će se dolje snalaziti kako zna i umije. Ta dva njegova prijatelja ( srba) su mu rekli u Vlasenicu nećeš, pa ti idi gdje hoćeš!!! Rekli su mu da može neko drugi naići od njihovih (srba) pa će te odmah uhapsiti i onda nema spasa ni tebi ni tvojoj porodici, a nebi bilo dobro da ideš ni preko Han-Pijeska, idi zaobilaznim putem! . Bile su to riječi srpskih policajaca. Nakon tih riječi, Fadil kreće prema Žepi ali preko Crne rijeke, Banja vrućice Krivača- do Podžeplja. Tu saopštava ženinoj fameliji šta se dešava u Vlasenici i nakon kraćeg odmora kreće za Purtiće kod svojih prijatelja famelije Zimić. Znao je da je tu uvijek bio dobrodošao. Bio je već bio izgubljen i potišten razmisljajući šta se dešava u Vlasenici. U Purtićima je dobro primljen, ali kada je ispričao šta ga je desilo na putu prema Vlasenici nastao je muki tajac, gledali su ga s nevjericom i u podsvjesti naslućivali da se bliži rat.

Još tada, radnici koji su radili u Han-Pijesku više ne odlaze na posao mjesec dana i sve je u pripravnosti, sluša radio, šta se dešava u Sarajevu , Bijeljini, Zvorniku, Všegradu.i……….

Ipak, Fadil razmišlja da se sam prebaci do Vlasenice, bez porodice kako bi pokušao spasiti stanje -da Vlasenica ne padne u ruke odmetnika bez opaljenog metka. Polazio je nekoliko puta preko Radave do Zaklopače ali mu mještani Zaklopače savjetuju da se ne upušta u grad jer nema više u gradu muslimanskog uha da nije pod kontrolom. Govorili su mu da njega traze i u Zaklopači. Peti put, kad je pošao prema Vlasenici sreo je u putu nekoliko žena iz Zaklopače koje su mu rekle da je dan ranije u Zaklopači izvršen stravičan masakr i da je ubijeno i zaklano sve što su mogli stići da zakolju i ubiju!!!! Samo se uspijelo izvući nekoliko žena. Povratkom za Radavu Fadil je naišao na četničku izvidnicu koja je brojila četnika sa kojom se sukobio izvlačeći deblji kraj. Bilo je i plijena!!!!

U mjesecu julu četnička armada započinje učestale i opsežne napade iz pravca Rijeka, Plana, Krivača -preko Podžeplja gdje uspijevaju razbiti odbrambene snage i zapaliti sva nabrojana sela. Narod se povukao u šume prema Radavi gdje se našao i r. Fadil koji je tada na Radavi našao i svoju fameliju. Niko nije mogao ni slutiti da će četničke snage nastaviti prodor prema Žepi pravcem Radava, preko Krivača, Kupusne, Sedla i Završlja. Fadil u avgustu. 1992. god. formira jedan vod od dobrovoljaca iz sela Krivača, Podžeplja, Plana, Rijeka , Brloznika, Purtića, Luke i Krušev dola. Tih dana, a i od ranije, Fadilov vjerni pratilac- saborac postaje mlađani Adil Zimić (momak od 16 godina) koji je pokazao veliku hrabrost i sposobnost. Krajem mjeseca avgusta. ’92. god. mjeseca sa rudnika Gunjaci četnici pripremaju napade sa tenkovima iz pravca Kupusne. Fadil šalje jednu patrolu da izvidi rejon oko Kupusne sa ciljem da sazna šta četnici sšremaju. Po povratku patrole, saznaje se vijest da su četnici već na Kupusnoj te da su opremili šatore. Rahmetli Fadil u toku noći je osmislio plan da rano ujutro ide sa jednom patrolom i da vidi šta se dešava na licu mjesta. Dolazeci na rub šume, na Kupusnoj, počinju sa osmatranjem. Pošto na Kupusnoj nije bilo prirodnih izvora vode četnici su taj dan dotjerali vodu na konjima u vojničkim mješinama. Četnici žedni, nemogu da sačekaju ( vukla ih smrt) da se voda skine sa konja , počinju se okupljati oko konja i bivaju eliminisani sa tog prostora. Tada je na kratko osujećen plan četnika koji su imali nekoliko desetina mrtvih.

Nakon malog zatišja, naši momci su pronašli veći broj dokumenatacije iz koje se dalo zaključiti da su predhodničke snage četnika bile iz Milića. Četnici su se oporavljali sedam dana i ponovo vršili pripreme za napad na teritorije Žepe sa Kupusne i kao pojačanje, dovode Vlasenički korpus. 7. septembra. ’92.god, rano ujutru, u sabah, vrše granatiranje iz pravca Jelovaca, Brestovača i Han-Pijeska da bi pripremili napad za Radavu .Naš vod dobrovoljaca se rano ujutro ukopava na raskršću puteva na Kupusnoj koji su vodili jedan iz pravca Milića drugi iz pravca H-Pijeska. Taj dan je bio paklen i iscrpljujući, čekajući kad će četnici krenuti prema našim položajima. Negdje oko 12 sati i 15 minuta u podne približili su se tako blizu da nijedan metak nije mogao promašiti .Taj dan smo dobili zadnju zolju i poruku iz Žepe da nema više zolja i da dobro razmisljamo kad je upotrijebiti. Ona se morala ispaliti na tenk koji je tada onesposobljen i vraćen za Miliće. Kad su dobrovoljci osujetili četničke napade i vratili ih kućama nevesele, jer su taj dan izgubili dosta saboraca, onda su Fadil i joj dva momka krenuli cestom da vide imali šta da je ostalo iza četnika. Iza krivine su ugledali vojni kamion, u njemu nije bio niko pa su polahko prišli i tada se uvjerili da su četnici ostavili poklon kamion i u njemu osam zolja, nekoliko pušaka i mnogo kutija municije za automatsko naoružanje te je bilo nekoliko zvona za ovce i goveda što su pljačkali po Krivačama i okolnim selima.

Četnici se ponovo odmaraju sedam dana i ponovo kreću iz istog pravca 13-tog septembra ali taj dan potiskuju naše borce dva kilometra- do Sedla i tu pada noć, tako da se tu noćilo i četnici ranom zorom ponovo granatiraju i kreću u dalje pohode. U žestokim napadima tada ranjavaju našeg jednog borca koji je došao u pomoć iz centra Žepe na Radavu. Momak je tada ranjen u obraz i svi su mislili da neće ostati živ ali eto fala Bogu i tadašnjim doktorima u Žepi, spašen je i sad je živ i zdrav.

Taj dan su četnici prodrli još dva kilometra, do mjesta Završlje gdje je bio i prokopan put da nemogu proći oklopna vozila. Tenk je pokušavao proći ispod puta, preko jedne bare ali mu je bilo nesigurno pa je tu prenoćio. Osvanjava taj nesretni 15-ti septembar. ’92.godine, to jutro ponovo počinju četnički napadi ali su se nasi borci održali što je natjeralo četnike na povlacenje. Četnici su se metar po metar povlačili do Sedla da bi se kasnije dali u bjezaniju. Nesrećom po nas, u paničnom bjegu ostavili su tenk na Sedlu gdje je bila velika livada (nekada bio lager za otpremanje gradje). Tada u 4 sata i 15 minuta poslije podne, r. Fadil izlazi na livadu da bi zarobio tenk, ali velikom nesrećom, tenkista još nije bio napustio tenk tako da sa tenka pogađa Fadila u stomak. U tim trenutcima je prestalo da kuca srce jednog velikog borca Žepe i Armije BiH. Samo do nekoliko minuta pogađa i Adila Zimića, najmlađeg borca Žepe koji je imao samo 16 godina. Od tada više nikada četnici nisu krenuli preko Radave onom žestinom i onako ozbiljno. Sve kasnije ofanzive su usmjeravali iz drugih pravaca prema Žepi. Mislim da svi znamo da je taj dan Žepa bila potpuno iseljena i napuštena, sve linije oko Žepe i da je već 50% stanovništva već bilo na putu prema Srebrenici (preko planine Sušice), dok se ostatak pripremao da krene u velikim kolonama u istom pravcu. Sutradan, 16 septembra.’ 92. godine zaslugom Avde Palića, koji je otišao na Vukoljin Stan i uspio da nagovori vojsku Vratarske regije i druge, da se vrate na položaje što je prije moguće, jer, Radava je bila već odbranjena! ( Na Vukoljinu Stanu je bilo izbjeglo skoro svo stanovništvo Žepe kojem se pridružila i vojska koja je dobila naredbu u noći sa 15 na 16 septembra. ’92.godine da napusti sve položaje oko Žepe jer je pala RADAVA! Četnici se nemogu zaustaviti.) Srećom, radilo se o lošim procjenama tadašnjeg komandanta Oružanih Snaga, Rame Čardakovića!!!!!

P.S Jos bih napomenuo, iza r. Fadila je ostalo troje djece: dva sina, kćerka i supruga. Fadilova supruga je sa djecom bila pošla pješice prema Kladnju ali, kod Ružine vode na Han-Pogledima naišli su na zasjedu pa je tako bila zarobljena sa djecom. Provela je neko vrijeme u Han-Pijesku a potom u logoru u Bijeljini . Fadilova supruga i sinovi žive u Tuzli dok se kćerka udala i živi u Holandiji.

Nek je Vječni rahmet Fadilu Turkoviću i Adilu Zimiću i nek vječno koračaju džennetskim baščama !

Uz ove ramazanske dane, sjetimo se naših šehida i proučimo im fatihe u svakoj prilici

[Author]

Posts