pred kajtezovim vratima
Nenapisani ljetopis Bascarsije, u poglavlju zvanom Patke, mogao bi zaboraviti i zanemariti sta hoce, ali niposto ne istorijski znacaj koji je vrijeme dalo komadu betona od dva kvadratna metra povrsine, s nesto natrule daske kapijskog praga i uglacanim ovalima ledza na drvenim vratnicama s kojih se ljusti premaz hiljaditog bojenja. Na tome mjestu, pred Kajtezovim vratima, bas kao na strazi, smjenjivale su se generacije Patkacana, i Sabahudin je sa svoje centrifugalne tacke zudno motrio u centar istorijskog kruga, u kome sjede odrasli, oni koji govore, dok ispred okupljene gomile, podno kamenog stepenista, raste prozirna lokva svegeneracijske pljuvacke. Sabahudin se ne sjeca da je ikada iko vidio bega Kajteza, vlasnika ove kuce sa bezbroj soba, podruma i doksata, ali pamti da se, u trenucima opsteg smijeha, nad njihovim glavama otvarao uzani prozor s musepkom i sa tuznog, dugackog Emina-hanuminog lica po njima padale rijeci od suza:
– Kako vas nije sramota? Kajtez-beg samo sto nije umro, a vi tako. Gdje ce vam dusa, bog vas ne ubio dabogda?!
U svome je Dnevniku Sabahudin ovo mjesto nazivao osmatracnicom, i misleci prvenstveno na njegovu namjensku upotrebu u stvarima ljubavi (« Bio na osmatracnici. Nije prosla. ») – nije ni slutio koliko je bogato znacenjem ime koje je, u naporu ka sifriranju dnevnickih zapisa, smislio za betonsko stepeniste pred kapijom Kajtez-begove kuce.
Osmatracnica!
Dok napregnute usi Sabahudinovih ispisnika – ne razlikujuci stvarno od nestvarnog, moguce od nemoguceg – po stoti put slusaju erotske ispovijesti – mastarije Drenke Zloka, vjecitog dobrovoljca-dezurnog pripovjedaca, i dok svejednako raste lokva pljuvacke pred djecacima – u obzor osmatracnice ulazi mnostvo slika i lica iz Sabahudinovog neispisanog bascarsijskog ljetopisa.
Tu, preko puta, u okviru prozorceta iskrpljenog komadima kartona, s laktovima naslonjenim na masnu krpu jastuka – cupava, sijeda glava Babe Zicarke. Ona iz kuce izlazi jedanput nedeljno, odlazi negdje pred neku crkvu, isprosi svoju prosnju i vraca se, na svoj prozorcic, svoju osmatracnicu. U Sabahudinovom sjecanju zjapi praznina na ovome mjestu gdje bi moglo pocivati ime Babe Zicarke, jer o njenome porijeklu bas nista ne govori prezime nastalo od sarajevskog zargonskog izraza za prosjacko zanimanje: zicanje. Sasvim se rijetko dogadzalo da s prozora sidze njen molbeni staracki glas te jednim dugim « oooo » na krivome mjestu progovori o italijanskom porijeklu svoje vlasnice:
– Nikolooo! Molim jednu cigaretu!
Na taj se poziv odzivao Nikola Jocic, podstanar u susjednoj kuci, kod majke Sabahudinovog druga Mansuda Kotura – mladic cija se sudbina ukrstila sa Sabahudinovom cijeloga jednog mraznog decembra, i cijele jedne novogodisnje noci – kada se Mahmut Zolj o Nikoli Jocicu izrazio sa svirepom preciznoscu:
– Nije los. Al’ nista od njeg nece biti. Jasno?
Obzor osmatracnice, u samo predvecerje, prekrice siroko tijelo Davida Mente.
U samome dnu ulice, iza ugla ce se najprije promoliti njegov ogromni trbuh, zatim crna kozna zanjihana tasna, kojom Mento odrzava ravnotezu svoga tijela i ravnotezu svoje porodice. Kako sad porodice?, pitace onaj koji ne pomislja da u toj crnoj, koznoj tasni sa metalnom bravicom Mento svakog dana kuci donosi pazar kafe-poslasticarnice « Palma ». Momci pred Kajtezovim vratima pratice crnu tasnu s onim istim sjajem u pogledu koji u oku bljesne kad niz ulicu krene Mentina podstanarka Elza, na sluzbi u Umjetnickoj skoli, na radnom mjestu: slikarski model. U tim je trenucima i dezurni pripovjedac prekidao pricu, makar i na najvaznijem mjestu – jer sta su mogle kazati rijeci dok ulicom silaze Elzina prsa, Elzini bokovi, koljena i gleznji? Dok je za coskom zamicalo njeno nevjerovatno dupe, pred vratima jos je visila sutnja, Sabahudin se sjeca kako je krisom gutao pljuvacku, obarajuci pogled ka zemlji, praveci se da veze cipelu.
Prolazice obzorom Sabahudinove osmatracnice dimnjacari-podstanari Nihade Kotur, s jednim je od njih Sabahudin lijepo slagao dvoglas, uz prve casice brcanske rakije i vjecnu pricu o zenskom. Dva puta ce u toku dana, iz lisnate kuce u susjednoj ulici izici, proci, i vratiti se, sitna zenica sa debelim cvikerom, cije se prezime izgovaralo s narocitim uzitkom: Gospicka. Sabahudinovo tadasnje osjecanje za jezik nije uocavalo temeljnu razliku sto je u samo zmacenje i smisao izgovorene rijeci ugradzuje pogresno afrikatno « c ». Previsoke zidine kojima bijese opasana lisnata kuca i dvoriste puno bijesne pascadije – obavijali su Gospickinu kucu i zivot brsljanom tajne koja je punila gladna usta zenskog dijela komsiluka, a pred Kajtezovim vratima radzala najcudesnije price o spijunazi, teskom pokeru i kriminalu.
– Kakav poker, kakvo sranje?!, kazace jednoga dana cuveni Emin Sintor, naisavsi, kao slucajno, s nekog od svojih svjetskih putovanja.
– Stara loce.
Tako je Emin Sintor otkrio tajnu zbog koje Sabahudin i Mansud potrosise nekoliko dana i nociju prokrstarivsi samo njima znane tavanske puteve, preskocivsi silne ograde ne bi li vidjeli sta se zbiva u Gospickinoj kuci i dvoristu.
Na osmatracnici, pred Kajtezovim vratima, o Eminu Sintoru pricale su se legende. Sabahudinu se brzo ucinilo da ga nikuda nece odvesti napor razlucivanja moguceg od nevjerovatnog – te je price o Eminu Sintoru odlucio uzimati kao istinite, iz jednog jedinog razloga: sam Sintor o sebi nikada nije govorio ni rijeci. One noci, kad se zadihan pojavio u Sabahudinovoj golubani, ispruzivsi se potrbuske u ugljenu prasinu i pilotinu – Sabahudin je vidio da je istinit taj neki tajni, mracni zivot Emina Sintora o kome pricajuci momci iz ulice trose veceri pred Kajtezovim vratima. Na svaki Sabahudinov pokusaj da nesto upita Sintor je odgovarao ljutitim « Sut! », a u zoru mu je stavio ruku na rame, pogledao ga u oci (Sabahudin se sjeca kako ga je punilo osjecanje vaznosti) i rekao:
– Nista cuo – nista vidio?! U dure?
– U dure, Sintore, nema zime.
U potonjim rijetkim Sintorovim nailascima pred Kajtezova vrata Sabahudin je osjecao kako u vazduhu struji tajna one noci, trudio se da nikakvim znakom ne otkrije vezu koja ga veze sa velikim Sintorom, birao mjesto podalje od njega – i cinilo mu se, na trenutke, kako mu Sintor povladzuje, kako narocitim sklapanjem ocnih kapaka, dok gleda u njegovom smjeru, izgovara Sabahudinu tako potrebne rijeci: « Tako se to radi, vidis kako znas… » Osjecao se Sabahudin tada starijim i jacim, kuci je odlazio sigurnoga koraka, lagano, ali nestrpljiv da cim prije u Dnevnik upise vecerasnji izvjestaj sa osmatracnice ; « Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem. »
