[Kaza]

in reply to: Prelijepa ilahija #876

Jos jedna lijepa ilahija, za men jedna od ljepsih.

[Kaza]

in reply to: Smrtovnice iz Ahmine sehare #873

Posto smo zavirili u Ahminu seharu onda je red da postavimo prvo smrtovnicu za osobu koja je nasem Ahmi puno znacila.

[color=#825900][quote=”Teva62 (citat)”] Nasa draga “majka”.
Nikad je niko drukcije nije zovno, bilo u fameliji, komsiluku i sire.
Jednostavno nam je svima bila “majka”.
Uzivala je veliko postovanje i autoritet i bila jako pametna zena.
Allahrahmetile. [/quote]

[quote=”irfan-tekija(citat)”] Prva smrtovnica je moja Nena a.r. Vezirehanma. Svi smo je zvali
MAJKA. Imala je petero djece, cetiri sina i scer. Nas unuka ima jedanest i
pra unuka osamnes. Bila je fine naravi vesela duha uvijek spremna
na salu. Zbog njene dobrote, nosila je s pravom ime MAJKA.
Nek rahmet bude mojoj Majki i svim preminulim Rogaticanima. [/quote][/color]

Dzevahira Cengic supruga rahmetli Sejdalije, majka Kvave,Teve i rahmetli Cajeta. Umrla 04.07.2001. godine.

[color=#825900][quote=”irfan-tekija(citat)”] Tetka Djevajhra, sestra moje mame. Cesto me znala obradovati poklonima.Tetka sa puno ljubavi i paznje. Umrla je tiho kako je i zivjela.
Neka je dragi Alah obraduje Djenetskim ljepotama. [/quote]

[quote=”Teva62 (citat)”] Moja majka.
Zelim napomenuti da i pored svega sta je je snaslo u prokletom ratu, dobro se drzala.
Bila je jaka i zivahna starica.
Za mene nista nije znala prvih 10 mjeseci rata dok nisam bahno u kucu kod Visokog gdje je bila smjestena.
Kuci na Kosevskom je nisi mogo naci, uvijek u pokretu, pa i tog zadnjeg dana kada je umrla od posledica saobracajnog udesa.
Vracala se sa sestrom Dzemkom i sestricem Mahirom Husicem iz Viteza gdje su bili u shopingu u FIS-u.
Mahir je vozio golfa i kod sela Mostri kod Visokog izgubio kontrolu nad autom i sletio sa puta.
Prebaceni su u bolnicu u Visoko, pa onda u Sarajevo.
Pozlilo joj je puseci cigaru na hodniku i ubrzo je umrla.
Bila je u nekoliko navrata kod nas u Holandiji i uvijek je gledala da sto prije ide nazad u Sarajevo iako je mogla kao roditelj ostati zivjeti sa nama.
Da joj dragi Allah podari lijepi Dzennet, i njoj i svim nasima mrtvima. [/quote][/color]

Kadrija Lagumdzija rodj. Babic, poginula u saobracajnoj nesreci a dzenaza bila u Rogatici. Kadrija je bila udata izvan Rogatice ali je sahranjena u svom rodnom mjestu. Ona je sestra Huse Babica, poznatog rogatickog trgovca.

[color=#825900][quote=”Teva62 (citat)”] Jos se sjecam ko da je juce bilo, kad je zazvonio telefon u sami sabah.
Cuo sam mamu kako je vrisnula i pocela plakati.
Svi smo poskakali iz kreveta.
‘Kadra poginula”, rece nam mati kroz plac.
Pored toga sto joj je moja mama tetka, bile su i velike kolegice.
Udata bila za Nurifa Lagumdziju, poznatog Visegradskog direktora.
Sin Haris bio kosarkaska legenda “Varde”, a kasnije je bio direktor firme Varda.
Drugog sina Rusmira sam spominjo kad sam piso kako smo u Mustajbegovom ucili “kalabardicu” od mog brata da “pliva”.
Bili su oni napravili i kucu pored Husine na Holucu, ali poslije njene pogibije nije se nikad niko u nju uselio.
Mezar rahmetli Kadre se nalazi na stotinjak metara s desne strane prije samog vrha Zlatnog dola na Biljinovcu.
Do samog rata si mogo uvijek viditi svjeze cvijece na mezaru, koji je svakodnevno odrzavan……… [/quote]

[quote=”sele(citat)”] A ja sam,Teva,bio posebno dobar sa njenim sestricima Kemom i Mirom koji su ljeta provodili u Rogatici.Kemo je bio moj veliki jaran,posljednji put smo se dobro napili u Turbetu,u prekrasnom restoranu na Sportskom centru,gdje je Kemo bio direktor.U ratu je bio veliki borac,ali mir nije prezivio.Pokosio ga je infarkt.Mustafa Gafic,stari travnicki novinar napisao je dirljiv “In memoriam” u “Oslobodjenju”.Mislim da ga se mnogi i u Rogatici sjecaju.Bio je,naprosto,covjek koji se volio.Neka je rahmet vjecni mom dobrom Kemi. [/quote][/color]

[Kaza]

in reply to: Povratnici #862

[color=#825900][quote=”Mustafa(citat)”] Ma, svi mi znamo ko je sta radio i kakav zulum cinio tokom agresije, ali ovdje Zambi nepise o tom periodu vec o ovom poratnom, povratnickom.

Svako treba da pamti sta je bilo u Rogatici 92, ali i svi zlocinci trebaju da odgovaraju za svoja nedjela koja su pocinili.

Zambi vidi trenutno situaciji i o njoj pise, a treba pustiti sudijama i pravosudu da rade svoj posao. Zambi nije niti sudija niti haski tribunal….

Ne branim nikoga ali to su dvije razlicite stvari.

Ako je vec napisao i spomenuo neke pojedince po necemu sto je on vidio a cime su ti isti dali doprinos!!!??? – (Sigurno da je bolje da osobe za koje znamo da su cinili zulum da ih ne sponminje u svojim tekstovima) – ne treba ga odmah osudivati i sputavati da i dalje pise i izvjestava o povratnicima, a kako procitah na kratkim porukama u svom narednom tekstu zeli pisati o povratnicima u Podljunu … [/quote][/color]

Potpisujem sve sto je Muta napisao i dodajem:

Kada sam postavljao tekst na naslovnu stranicu koji mi je poslao nas Emir Pavica –Zambi , bila mi je prisutna cinjenica da se u ovom tekstu Nerici hvale kao dobrotvori. Obzirom da je to cinjenica koju je napisao Zambi, nisam je htio izostaviti jer na to nemam pravo. On je i naglasio da se to nekima nece svidjeti ali to on ipak iznosi.
Nije problem u tome sto je Zambi iznio ovu cinjenicu nego je problem sto sute i ne iznose cinjenice oni koji znaju sta su oni cinili u ovom ratu.
Vrlo cesto ni davanje izjava u obliku svjedocenja nije dovoljno da se osumnjiceni kazne, jer onda ostaje na volju tuziocu hoce li na osnovu svjedocenja pokrenuti postupak ili ne. Niko protiv njih nije podigao niti pojedinacno a niti grupno tuzbu za pocinjena djela a to je jedini siguran nacin da se takvi kazne ako ima osnova za kaznu. Sve dok se bude svodilo sve samo na pricu, rekla kazala, pocinioci ce i dalje hodati slobodno a mozda ce cak biti proglaseni kao dobrotvori.
Pa i Milosevic je dugo vremena od svjetske javnosti bio nazivan mirotvorcem.

Zato vas molim imajte obzira prema ljudima, nasim povratnicima, koji su ostavljeni na milost i nemilost i od drzave i od ljudi da se bore za svoju egzistenciju kako znaju i umiju.
Pitanje je koliko mi koji smo se izmakli, imamo pravo nasim povratnicima sugerisati kako da se ponasaju.
Oni trebaju da imaju nasu punu podrsku.

[Kaza]

in reply to: Gracanica i ostali dijelovi nase nam Rogatice #857

Ovdje nije rijec koja je mahala najveca ili najljepsa nego koja je najstarija. Svi kitabi kazu da je u Gracanici rastao luk, krompir , buranija…,od insana koji su zivjeli i hodali u Tekiji (dzamijskoj mahali). Dakle Gracanica je bila tekijsko sijaliste, iliti basca, njiva…
To kazu knjige a ne djuturumi, jer tako starih djuturuma vise nema koji bi to mogli pamtiti.
Zato imamo mladi gracanicki narastaj koji je krenuo u nove pobjede i htio bi da pise novu i stariju istoriju.
Sve je moguce pa i to.

[Kaza]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #843

SOMUNI

Prva rijec koju sam naucila na njemackom bila je brot, kruh.

Ne zato sto smo mi svi u ovu zemlju dosli trbuhom za kruhom, nego zato sto kruha u njoj na pocetku ne mozes nac ni za lijeka. Dodjes u gostionicu ili restoran, sta god zazelis sve ti donesu, ali bez kruha. Ili, pozovu te na rucak i gledas kako jedu corbu bez kruha, cuspajz bez kruha, bratvurst bez kruha, gulas bez kruha, predjelo, glavno jelo i nahtis sve bez kruha. A znas kako je u nas u Bosni – kruh ti je baza. Ako imas kruha, imas svega. Mi smo ti naucili svako jelo jesti s kruhom, svako osim pite.

A imaju oni kruha, hljebova i peciva trista vrsta. Kad dodjes u njihove pekare ponude ti bijelog, pa crnog, najvise crnog i grahama. Osim toga u kruh oni ne stavljaju samo germu i so kao mi, nego i zacine, i jos ga nafiluju i orahom i bademom i grozdjicama i bog te pitaj cim. Ne znas jel’ kolac ili kruh. Pa opet, za svoje svetkovine i vajnahte peku bozicne, uskrsne i sta ti ga ja znam kakve sve hljebove. Pa peciva, kifli, kroasana, vekni i brocni. Ja najvolim onaj pustaveken, onaj polubijeli s malo mekinja. Samo, kruh u njih nije jeftin kao u nas, ovdje je jedna struca cetiri, pet, sest maraka. Imaju oni kruha i u restoranima, ali uvijek moras posebno napomenuti. Ja sad, cim mi tutne jelovnik, kazem: ajn bishen brot, i tek kad mi donese kruh, tek onda narucujem jelo i pice. Ali, svi ti njihovi kruhovi su opet nekako kiseli i betni, opori, brate, i neukusni.

Kad se ja sjetim nasih ramazana i iftara, kad se sjetim Prijedora i Sane, kakvi su se tamo kruhovi pekli. Kad je iftar, cijela carsija zamirise na tople somune, na kilometar osjetis njihov miris kad se s puta vracas u grad. Taj miris majcinskog somuna oni nikad u zivotu nisu osjetili, zato i jesu tako hladni i proracunati kakvi su. Ima i ovdje somuna u Turaka, oni to zovu tirkiser fladenbrot, ali, da prostis, ti turski somuni meni nekako tuknu. Jer, i Turci su se ovdje iskvarili pa u kruh mecu i konzervanse i zacine, tako da ti uzmes taj njihov somun i jedes ga – a jede on tebe.

Onda sam se ja dosjetila. Za vrijeme jednog ramazana ja ti zamijesim i ispecem prave nase krajiske somune, onako kako je to radila moja rahmetli majka. Uzmes pola kila psenicnog brasna, dva i po deci vode, medjuprstima soli, pola deci ulja i tri deke kvasca. Prvo dobro prosijes brasno, dodas kvasac i dobro ga izmijesas s mlakom vodom. Onda tako zamijeseno tijesto ostavis da stoji oko pola sata. Kad nakvasa i namladi se, stavis ga u tepsiju podmazanu uljem. U tepsiji ga ostavis desetak minuta da ponovo nadodje, a zatim ga peces oko pola sata. I jedan mali stan u Münsteru, Heinestrasse trideset osam ucas poprimi miris Bosne.

Kad djeca dodju iz skole – udavise se. Samo, ja cesto radim u dvije smjene, pa cim dodjem kuci svalim se od umora. A oni bas tad navale: kad ces nam, mama, opet pec somune? I ja se dignem i pecem. Onda im kazem: ‘Nije ovo, djeco, pravi somun, ovo je cemerni somun. Pravi somun cete vi uskoro jesti kad se mi vratimo u svoj Prijedor, pa da vidite kako nasa carsija opet mirise za ramazan, mirise od somuna i lepinja. Kako cvjetaju nasi hljebovi, kako disu.’

Ja im samo tako kazem da ih utjesim. A oni kazu: ‘Mama, sto nam lazes da cemo se vratiti, kad necemo, sto nas varas, kad i sama znas da su tamo sve muslimane pobili ili protjerali?’ A ja velim: vratit cete se vi, djeco moja, tamo kad-tad, tamo je vase mjesto i vas kruh, jer nema ni ovdje o draci somuna. Vratit cete se vi do iducega ramazana.

A znam da nece.

Mile Stojic

[Kaza]

in reply to: Obavijest o umrlim #833

Neka joj je vjecni rahmet a porodici sabur.

[Kaza]

in reply to: Sjecanja na nase umrle sugradjane #832

Sjecanje na nase sugradjane, rahmetlije.

[Kaza]

in reply to: Nasi sportisti u svijetu #830

[color=#825900][quote=”PiTaRIsToK (citat)”] GMcP “Z” Zlatan Sahmanovic at Humbolt State

Posted by GMcP on April 5, 2007 at 5:25pm

View Discussions
Del Campo graduate Zlatan Sahmanovic will play soccer this fall for Humboldt State University. Sahmanovic was born in Bosnia and moved toHamburg, Germany, before arriving in the United States in 1997. See Zlatan’s Bio here> [/quote][/color]

Galibe koliko sam razumio ovdje se radi o Zlatanu Sahmanovicu, sinu nase AmreT koji igra fudbal za svoj univerzitet. Dole je naznaceno da se pogleda njegova biografija ali nema linka. Mozes li nam to zbaviti ili ce nam se Amra javiti i dati informacije.
Veoma je bitno da ovdje imamo sve informacije o nasim uspjesnim Rogaticanima po citavom svijetu.

[Kaza]

in reply to: Literarni kutak #822

SAFVET-beg BAŠAGIĆ(1870. – 1934.)

Jedino je književnost neuništiva

“Jedan narod može doživjeti politički, socijalni i ekonomski fijasko u svojoj postojbini. Sve je to privremeno, sve može biti od danas do sutra. Ali ipak imade nešto što nije prolazno, što ne može ni puki slučaj, ni najljući neprijatelj uništiti, a ti su umotvorine koje mi zovemo literaturom. Taj trijumf ostaje za vijeke, jer je on amanet budućim naraštajima i vremenima”.

Ovo je, između ostalog, 1912. godine zapisao Safvet-beg Bašagić, bosanskohercegovački pjesnik, historičar, dramski pisac, sakupljač usmenih umotvorina. Za Bašagića kažu da je bio gromada od čovjeka, jedan od najuglednijih intelektualaca sa naših prostora.

Rođen je 6. maja 1870. godine u Nevesinju u begovskoj porodici, kao prvi sin Ibrahim-bega Bašagića. Porodica je živjela u Foči, Mostaru, da bi se potom preselila u Sarajevo gdje je Safvet završio ruždiju (osnovna škola), a potom i gimnaziju.

“Još kao đak u drugom razredu gimnazije pokušava pisati stihove. Dok je bio na studiju u Beču gdje je slušao orijentalne jezike i historiju, pripremao je za štampu prvu zbirku pjesama “Trofanda iz hercegovačke dubrave”, koja je štampana 1896. u Zagrebu. Trofanda je zapravo naziv za prvo voće. Pošto tada nije bilo izdavačkih kuća, Safvet je štampao u vlastitom izdanju”, kaže Medhija Maglajlić, direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Poslije 1896. godine nastaju i pojavljuju se i druga Bašagićeva književna djela.

“Spomenula bih djelo “Kratka uputa o prošlosti Bosne i Hercegovine” gdje Safvet-beg Bašagić daje historijski presjek dokumenata o zbivanjima u BiH od 1463. do 1850. godine. Izlazi potom dramski spjev “Abdullah paša” i to 1900. godine u Sarajevu, slijedi 1905. godine nova zbirka pjesama “Misli i čuvstva”. Napisao je i jedan osvrt na 400. godišnjicu dolaska Gazi Husrev-bega u Bosnu”, podsjeća Maglajlićeva.

Doktorirao u Beču

Kaže da je Safvet-beg Bašagić doprinio proučavanju starih begovskih porodica što se može vidjeti iz njegovog djela “Najstariji ferman begova Čengića” iz 1907. godine.
“Vrlo značajno djelo je i “Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti”, gdje daje jedan bibliografski presjek svih naših književnika, pjesnika koji su porijeklom iz Bosne, a svojim djelom su ušli u književnost Turske, Perzije ili nekih drugih zemalja. Sa pitanjem prepjeva pjesništva na orijentalnim jezicima Bašagić se suočio pripremajući doktorsku disertaciju koju je na njemačkom jeziku branio u Beču”, priča Medhija Maglajlić.

Dodaje kako se i Safvetov otac Ibrahim-beg, koji je imao visoke dužnosti u turskom parlamentu, bavio književnošću.
“Safvet je pisao pod pseudonimom Mirza Safvet. Bio je pjesnik, historičar, dramski pisac, prevodilac sa orijentalnih jezika. Sa Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem Safvet-beg Bašagić je 1901. pokrenuo list “Behar”. Godine 1907. pokreće i politički list “Ogledalo”, koji se ubrzo i ugasio. Bio je izabran u Bosanski sabor 1910. godine”, ističe Maglajlićeva.

Safvet-beg Bašagić je kasnije imenovan kustosom Zemaljskog muzeja BiH, odakle je otišao u penziju.

“Safvet-beg Bašagić je bio gromada i od 1900. godine do smrti jedan od najuglednijih naših intelektualaca. Možemo slobodno kazati da je bio u svim kulturnim pothvatima kao temelj koji je značio uspostavljanje koraka naših intelektualaca sa evropskim dostignućima”, ocjenjuje Medhija Maglajlić.
Safvet-beg Bašagić bio je oženjen Fahrijom koja se također prezivala Bašagić. Imali su dva sina, Fikreta i Namika, i kćerke Almasu i Enisu.

“Sinovi su ranije umrli. Kada je Safvet obolio, njegova njegovateljica je bila kćerka Almasa. Bolovao je više od deset godina. Njegov život se ugasio u aprilu 1934. godine. Ni kćerka Almasa nije više među živima. Ostala je samo Enisa od njegove djece”, kaže Maglajlićeva.

U listu “Novi behar” ostalo je zapisano da do 9. aprila 1934. Sarajevo nije vidjelo veličanstvenije dženaze od one Safvet-begu Bašagiću. Povorka je krenula iz Hrgića ulice, a na dženazi je bilo 5.000 ljudi. Ukopan je u haremu Begove džamije u Sarajevu.
(Preuzeto sa: http://www.ekapija.ba )

Hasbihal

Sjecaš li se jošte, Mirza,
kad si bio d’jete malo,
kako bi ti mirno srce
od miline zaigralo,

kad s’ iz usta svoga oca
“Kaside-i Burde” sluš’o
i poletnim mislima se
do zanosa dizat’ kus’o?

Sjecaš li se: kako pjesnik
u visokoj pjesmi zbori,
kad mu duša u ljubavi
pram ljubljenom Bicu gori?

Ja se svega dobro sjecam
kao da je juce bilo!
Kako ne bih sjecao se,
kad s’ o Bicu govorilo,

koje moju dušu hvata,
k’o što bršljan hvata granje,
i ta moja uspomena
Najviše je moje znanje.

Eto tako od djetinjstva
moj duh Njega vjecno prati
i kuša Ga opjevati,
al’ ne moze da Ga shvati.

Ko ce shvatit’ ono Bice,
kome Bog “Levlake…” rece,
kad Ga pozva u posjetu –
na mubarec-Miradz vece.

Ko ce shvatit’ Bice, koje
citat’, pisat’ nije znalo,
a nama je u Objavi
uzvišenu vjeru dalo.

Kol’ko god je moja mašta
uzdizala laka krila, –
do Njegova dostojanstva
nije nikad doletila.

Volja mi je bila jaka;
da su mogle slabe sile,
sve bi cv’jece zemne srece –
u taj Mevlud ukitile.

Hodi, srce, da u dvoje
danad slozno zapjevamo –
i oduška svom veselju
na ovome mjestu damo.

Što da vise razbijamo
glavu: s biti i ne biti?
kada cemo, kud sve ide,
morat’ ici – i ja i ti.

Sermija je mog zivota:
kao sunce svjetlo celo,
a uz gr’jehe naci ce se –
i gdjekoje dobro djelo.

Osim toga u Svemilost
izgubio nisam nade;
a na Sudnjem danu znadem,
Zagovornik da imade,

koji ce i gr’ješnog Mirzu
pod okrilje uzet svoje;
jer nikada nisam rek’o:
jedno – moze biti – dvoje.

[Kaza]

in reply to: Obavijest o umrlim #803

Neka mu je vjecni rahmet.

[Kaza]

in reply to: Odgovor:Sevdalinke #796

Pjesma “Sunce bi sjalo, sjati ne moze” je nastala po istinitom dogadjaju pa samim tim ima i posebnu vrijednost. Miljenko Jergovic je u svojoj knjizi “Insallah Madona Insallah” ispricao dogadjaj na osnovu kojeg je pjesma nastala.
Slijede citati iz knjige:

…“Ibrahim-beg je bio ucen covjek, hafiz, narod veli i evlija. Ja ne znam je li bio evlija , ne bi se to ni za koga usudio reci, jer kako bi ja, mali Boziji crv, mjerio neciji evlijaluk. Ali, eto, narodu se i to moze, nece Allah cijeli narod u dzehennem slati ako pogrijesi, pa neka narodu i bude.Ibrahim-beg bjese docekivan kao evlija. Za turskoga vakta se nije previse uznosio u svoj nam, ili, ne daj Boze, oholio. Bio je skroman, taman kao sto pametan covjek jest kad vidi da ga svi postuju pa se nema oko cega kopisiti…”

…“Za turskog vakta Ibrahim-beg, koliko je meni poznato nije cinio zapise. Ko god bi mu trazio, uputio bi ga da redovno klanja i da u srce zaviri, pa ukoliko je u srcu cisto, milostivi Allah ce pomoci da i u zivotu bude bolje. Ali cim je dosla Austrija, nacinio je zapisa kome je trebalo i kome nije trebalo…”

Za to je cula neka Katarina, kcer austrijskog oficira, rodom iz Varazdina. Imala je veliku muku jer se zagledala u Jozu Stjepanovica, gradskog gulanfera. On joj najprije malo dao povoda i nadu a poslije je bjezao cim bi je vidio.Ona je odlucila otici hodzi da joj zapise kako bi se Jozo u nju zagledao.
Jedne se subote , grdno zapomazuci, niz Vratnik spustila djevojka, sva krvava i prerezanog vrata.Poslije ukazane ljekarske pomoci ujutro je umrla ne rekavsi ko je to ucinio. Posto nije mogla progovoriti poturali su joj papir da napise. U magnovenju ona je uspjela nesto naskrabati. Kasnije je izvrseno vjestacenje kojim je kao ustanovljeno da na papiru pise “hodza”.

…“Izredalo se tako valjda i dvadeset, sto redarstvenika i zandara, sto vjecnika i vjecnickih pisara. Jedni jasno vide da je cura napisala – hodza. A drugi ne vide nista. Prvi odreda krscani, a drugi sve muslimani.. Mislim se, e jade i nevoljo nasa kad se po tome mjeri kako ko cita.. Ali posilje mi se Kemo Burnazovic kleo da on nije mogao procitati, a Schwartz mi se u Boga zaklinjao da je on vidio da pise- hodza. I znas li sta? Vjerujem ja obojici. Nasi su se plasili vidjeti da pise hodza, a njihovi su vidjeli bolje nego inace, cim je pisalo hodza…”

…“Agent kojem su Katarinine drugarice rekle da je ova namjerila ici kod hodze po zapis zvao se Muradif Sefik, rodjeni Turcin u sluzbi austrijskog cara….”

[b]…“Cim mu cure rekose za zapis, Sefik je, prije nego sto ce javiti oberu, otisao Ibrahim-begu.Nasao ga je samog u dzamiji, taman pred aksam. Kustura je ko i vazda u ruci drzao tespih, licem u sjeni sumraka, samo su mu se dlanovi jasno vidjeli. Agent je gledao u te ruke, kao da na njima moze nesto vidjeti, pa upita hodzu je li zaklao.Nisam , mirno je odgovorio Ibrahim-beg,
A znas li za koga te pitam?, nastavi Sefik.
Znam, cura katolkinja, dijete skoro.
Kako znas?
Bila je tu.
I sta si cinio ?
Rekoh joj da ne mogu pomoci.
A ona ?
Plakala, pa izvadila noz iz njedara. Velim, ubij me, ali ti pomoci ne mogu. A ona kaze, necu tebe ubiti, nego cu sebe…”

… “Bjezi, imas pola sata da krenes, a ja do sutra necu predavati izvjestaj. Ako ti treba konj, ja cu ti ga naci.
Ne treba mi jer necu bjezati. Nisam kriv.
Oni ce reci da jesi.
Na njihovu dusu.
Objesit ce te Ibrahime!
Allah sve vidi. On zna da nisam kriv.
Znam i ja, zato ti i govorim da bjezis.
Ne nagovaraj me. Ja svoje znam, a ti ne grijesi dusu.
Allahu je drago ako si dobar u sluzbi. I halal ti bilo od mene…” [/b]

A evo teksta ove pjesme:

Kisa bi pala pasti ne moze

Kisa bi pala, pasti ne moze
sunce bi sjalo, sjati ne moze.
Sve zbog zalosti Ibrahim-bega

Ibrahim-bega svezana vode,
svezana vode, da ga objese.
Ibrahim-beg se natrag okrece,
ne bil` vidio koga od roda.

Za njim pristaje brat mu Alija.
“Brate Alija pazi mi na djecu,
pazi moju kao i svoju!
Kad svojoj djeci krojis haljine,
kroji i mojoj!

Svojoj izrezi crvene,
mojoj crne zalosne,
nek se poznaju da oca nemaju!”

Pjesma u izvodjenu rahmetli Safeta Isovic

[Kaza]

in reply to: Sjecanja na nase umrle sugradjane #793

Sjecanje na nase sugradjane, rahmetlije.

[Kaza]

in reply to: Lijepe misli,ili odlomci iz vasih omiljenih knjiga #784

Kad covjek voli,onda je i bogat, onda i u Boga vjeruje, pa mu zahvaljuje na sreci, tek onda je njegova molitva prava, jer on onda sapuce:

“Velik si, Allahu, velik si i dobar! Kada si stvorio onako srce, kao sto je njezino, onda, Allahu, u tvoje savrsenstvo niko ne smije sumnjati! Hvala ti Boze, sto si stvorio nebo i njegovu beskrajnu modrinu, jer samo pod tim i takvim nebom moze hodati ljepota kao sto je njezina. Hvala ti, Boze, sto si stvorio sunce, jer samo zrake tako velikog i tako sjajnog sunca mogu sarati sjencice na njezinom krasnom licu. Hvala ti, Boze, sto si stvorio ruzu, jer je samo takva mirisna i njezna ruza dostojna da kiti njezinu kosu. Hvala ti, Boze, sto si stvorio noc i mjesecinu, povjetarac i slavuja, jer samo oni mi, Boze, pomogose da se priblizim njezinu srcu!… Hvala ti, Boze, sto si stvorio nju za mene i mene za nju, sto si nam dao srca da kroz nasu ljubav spoznamo Tebe, sto si nam dao oci da gledajuci jedno u drugo spoznamo tvoje savrsenstvo, kad si nas takvim stvorio…”

Enver Colakovic

Legenda o Ali-pasi

[Kaza]

in reply to: O njima su napisali….. #768

Abdulah Sidran

Zapis o Zaimu

Zaim Muzaferija (9.3.1923.-5.11.2003.)

Tako to biva sa dobrim ljudima i čvrstim prijateljstvima; ne možeš se sjetiti, pa da te strijeljaju, kad ste se prvi put sreli. Jer dobre ljude kad sretneš, čini ti se da ih oduvijek poznavao, čini ti se da si ih za svoje dobro, iz svojih njedara izvadio. Najprije, u Zaima sam gledao kao u vlastitog oca. Potom, kao u svoga starijeg brata. Kako su godine prolazile, sve više u njemu gledah prijatelja i druga, kao da smo u istoj klupi godinama sjedili. Postade mi drug, a ne prestade mi biti i otac i brat. Odavasmo jedan drugome najdublje lične nevolje i tajne, pokazivasmo jedan drugome najintimnije ljubavne fotografije. Nije se, doduše, zbivalo da Zaim kod mene dođe da kakav savjet potraži, ali sam zato ja od njega stotinu puta molio da me ”nasjetuje”. Ispričam mu nevolju, pitam šta da radim, on rekne ”Ovako ćeš, Avdo”, i ja učinim tako kako mi reče. Stotinu puta, i nijedared se nisam pokajao. Nije to bila mudrost za koju se zna da dolazi sa godinama, ne, bijaše to nekakva Zaimova urođena pamet i mudrost. A opet – nema pameti koja će to objasniti! – bijaše u njegovoj mudrosti, u cijelom njegovom biću, nešto sasvim djetinje.

Nevino, čedno, bezazleno, toplo i mehko. – Pa dobro, ali šta je u svemu, najvažnije? Bijaše Zaim profesor, bijaše režiser, bijaše pjesnik, bijaše glumac (kakav glumac – glumčina!), i bijaše, potkraj života, prodavač meda, u jednom restoranu, u Semizovcu.

Kako je sve to moglo, istovremeno i skladno, stanovati u jednom Božijem stvorenju? Ne znam. Niko ne zna. Ono što se može dokučiti jeste spoznaja do koje ljudi dolaze rijetko ili toliko kasno da postaje beskorisno: Zaim bijaše oličenje Božijega zakona po kojemu su mudrost i jednostavnost rođene sestre, i po kojima se mudrost i ne skriva nigdje drugdje nego u jednostavnosti.

To se ne da naučiti iz knjiga.

To se moralo učiti – od Zaima.

Nek je mir njegovoj plemenitoj duši.

[Kaza]

in reply to: Nova stranica #765

Abdulahu,

pogledaj temu Zambata i Skoblar u “ostalom”.Nije mi jasno kako je ionako sirok post a nema slike. Deformisao je stranicu.
Mora da je ovo neka Seletova inovacija.:cheer:

[Author]

Posts