[Kaza]

in reply to: Historija Rogatice #1041

Tekijska džamija

Tekije su u davna vremena bile u većini slučajeva kamen temeljac za buduće kasabe i gradove. Pretpostavlja se da se upravo tako desilo i sa Rogaticom , u kojoj je derviš Muslihudin sagradio 1849. godine Tekiju a za njeno održavanje dobio jednu njivu od pet dunuma od Mehmed –bega Ishakovića. Ova derviška ustanova se nazivala zavija mada se najcesce koristio naziv Tekija. Rijec Tekija je perzijskog porijekla od Tekke a dobila je u bosanskom jeziku oblik Tekija . Osnivac zavije ili tekije obično je bio neki od šejhova koji su pripadali jednom od derviških redova.

Tekija nije sluzila samo kao institucija za vrsenje vjerskih obreda, mada je bila i to. U tekiji se putnik namjernik mogao odmoriti, prenociti i za to vrijeme dobiti hranu i sve to besplatno.

Karakteristicno je takodjer da su obicno pored tekija nicale i dzamije. Prva sagradjena dzamija u Rogatici se upravo zvala tekijska dzamija.

Evo sta o Tekijskoj dzamiji pise u knjizi Mustafe Fejzica “Svijetlost i tama rogaticke historije”.

„Najstarija medju rogatickim dzamijama bi mogla biti Tekijska dzamija na lijevoj obali Rakitnice.To je vjerovatno, jos Sinan-vojvodina dzamija kao srediste prve muslimanske istoimene mahale. Po kakvoj se tekiji i odkuda prozvala Tekijskom, ne znamo. Vremenom je bila dotrajala, pa je na njenim temeljima novu dzamiju napravio neki Dzafer-pasa, tako da se ona sluzbeno i prozvala njegovim imenom. Svakako, to je bilo prije sredine 1663 godine, jer pod tim datumom imamo berat na nekog Abasa za sluzbu mujezina u Dzafer-pasinoj dzamiji u Celebi Pazaru. I ova druga dzamija za slijedeca dva stoljeca bila je dotrajala, pa je na njezinim temeljima ponovo 1870 godine, sagradio novu dzamiju sejhuislam Mehmed Refik-efendija Hadziabdic, rodom iz same Rogatice, po kojem ona od tada nosi ime Sejhislamija.

U zakladnici za novu dzamiju, koja je datirana u Carigradu 21.10.1870 godine kaze se izricito da je sagradjena na mjestu Dzafer-pasine dzamije. Datum gradnje nalazio se i u stihovanom hronogramu na kamenoj ploci vise ulaza, koji je spjevao ondasnji sarajevski pjesnik Fadil-efendija Serifovic. Ova dzamija nije bila velika (unutrasnji cisti prostor velicene 9,60 m x 7,40 m) i zidana je od kamena. Kamena munara, dosta pomno oblikovana, potice vjerovatno od Dzafer-pasine dzamije. Lijepu umjetnicku vrijednost u toj dzamiji cinio je drveni strop i unutrasnja drvena galerija , sve izvedeno u rezbariji, po kojoj se narocito isticala velika rozeta ili sofraluk u intarziji na sredini stropa. U vanjskoj kompoziciji objekta vanredno je djelovao perforirani zid oko objekta koji je u vidu jace horizontalne lamele pruzao krasnu dopunu vertikalno razvedenim linijama munare i stabla kraj nje.

Sve to propalo je 1943 godine kada je dzamija zapaljena.“

[Kaza]

in reply to: Historija Rogatice #1040

Mahala Tekija

Poznato je iz istorije da su se uvijek formirale mahale oko džamija, pa prema tome se formirala i Tekija kao mahala u okruženju Tekijske džamije. Pošto je vec rečeno da je Tekijska džamija bila i najstarija džamija u Rogatici, sa sigurnošću se može tvrditi i da je na prostoru gdje je sada Tekija nastala prva i najstarija mahala. Dakle ova mahala je nastala izmedju 1485. i 1516. godine. Prvu džamiju i mahalu oko nje treba lokalizirati ondje gdje su do šezdesetih godina bili ostaci Tekijske džamije i mezarja oko nje, odnosno lokalitetu današnje Osnovne škole na lijevoj obali Rakitnice.

Njenu poziciju mozete pogledate na ovoj staroj slici ciji je snimak napravljen negdje sa Hrida.

Osnivac te prve dzamije i mahale oko nje bio je Sinan-vojvoda, jer se njegovim imenom sve do nasih dana nazivao kraj, odnosno mahala, oko te dzamije, ukljucujuci i dobar dio kuca uz danasnji izlazni put prema Seljanima. Sinan-vojvoda, sudeci po tituli je bio upravni staratelj nahije Borac i imao je sjediste u Rogatici. Po tituli koja je karakteristicna za prelazni period turske vlasti, vidi se da je zivio u prvim decenijama XVI stoljeca, kada je i nastala prva dzamija i mahala oko nje.

Dakle taj dio naseg grada i do danasnjih dana je ostao pod imenom Tekija bez obzira sto je na mjestu Tekijske dzamije izgradjena prvo Dzafer-pasina dzamija a potom zaduzbinom Mehmeda Refik-efendije Hadziabdica i Sejhulislamija.

Da i nasi dusmani jako dobro znaju istoriju potvrdjuje i ova tuzna slika poslijeratne Tekije .Konstataciju da je bio moto da se unisti sve sto je bosnjacko i sto asocira na Bosnjake potvrdjuje i izgled Tekije poslije rata.

Ne znam kako se danas naziva ovaj dio grada i da li ce se ikad vise zvati poslije svega Tekija, ali znam sigurno da ce sve zapisano o njoj ostati kao trag koji se nicim nece moci unistiti.Ostace da nijemo svjedoci i upozorava.

[Kaza]

in reply to: Sjecanja na nase umrle sugradjane #1038

Sjecanja na nase sugradjane, rahmetlije.

[Kaza]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #1037

VISOKA ŠKOLA MARIFETLUKA

Podaci za scenografa: Kafana u kasabi. Vreme jesenje. Džezve, ljudi, opušci. Na zidu slika: Srpsko-bugarski rat, izdanje knjižare Tome Jovanovića i Vujića, Beograd, Zeleni venac. Preštampavanje zabranjeno. Sat, jedna metla, jedan kalendar. Godina 1958. Broj lica proizvoljan.

Ovu priču ispričao je kafedžija.

Davno i davno za turskog vakta i zemana, bilo nekakvo momče. Dobro se vladalo i dobro školu učilo. Skupiše posle para i poslaše ga u Stambol na najviše škole. Tamo je i dalje učio kod čuvenih hodža i uleme. Učio je godinu, tri, pet i izučio. Bio je najbolji đak. Dadoše mu diplomu. Bilo je vreme da se vrati u svoj daleki vilajet i među svoje neuke ljude. Oprosti se od svojih jarana i od svojih učitelja. Kad se opraštao od najmilijeg učitelja, učitelj mu reče:
– Dobro bi bilo, o Sulejmane, da ostaneš još tri godine kod mene.
– Zar nisam bio tvoj najbolji đak i zar nisam sve izučio?
– Bio si najbolji đak i sve si izučio. Naučio si Kuran, koliko i ja, i izučio si sve molitve… To je mnogo, ali nije dosta, o Sulejmane, ostani još tri godine, drag si mi, hteo bih da naučiš još i marifetluke. Sve sam te učio, samo te marifetluke nisam naučio.
– Kakve marifetluke! Zar posle nauke marifetluci! – planu momče, naljuti se i ode od svoga učitelja.
– Kajaćeš se, o Sulejmane – isprati ga učitelj.

Putovao je dugo i dugo. Zaboravio je i na Stambol i na učitelja. Jednoga dana osvanuo je u nekoj kasabi, možda baš i u ovoj. Bio je skromna izgleda i odela kao i svi pametni i učeni ljudi. Niko ga nije ni primećivao. Njegovo bogatstvo bilo je u njegovom znanju.

Bio je petak i ljudi su išli u džamiju da se pomole. Pošao je i on. Stao je na molitvu sa ostalima.

Hodža što ih je u molitvi predvodio bio je prost i neuk čovek i sve molitve je pogrešno izgovarao i pokrete pri molitvi pogrešno činio. Naše momče se odmah izdvoji, ode na sasvim drugi kraj džamije, i poče se moliti odvojeno od ostalih. Tako skrenu pažnju na sebe.

Kada su izlazili iz džamije, priđe mu jedan čovek:
– Zašto si se malopre izdvojio na molitvi i otišao od nas?
– Vaš hodža je neznalica i pogrešno čita molitve. Zašto da moja duša pati u paklu! – odgovara Sulejman.

Onda mu pristupiše još četvorica-petorica i isto ga upitaše. On svima isto odgovori. Najkrupniji među njima opali mu šamar, jedan, pa drugi, i reče:
– Mi se ovako dvadeset godina molimo i nama je dobro. Ko si ti da kažeš da nam je sve to bilo uzalud! Ko si ti da možeš da kažeš da su naše molbe i molitve propale?!

Posle ga istukoše i ostali. Hodža se smeškao.

Kada je ležao sam u jarku iza džamije, seti se Stambola, svoje škole i svoga najmilijeg učitelja. Odluči da se vrati. Opet je dugo putovao.

Učitelj mu se obradovao. I on nastavi školovanje. Tri godine je učio marifetluke. Posle tri godine ponova je krenuo u svoj daleki vilajet.

Put ga je naneo opet u onaj isti grad. Opet je bio petak. Opet su oni isti ljudi išli u džamiju. Opet je bio onaj isti hodža. Samo je on sada bio drugi čovek. Njegova košulja bila je od svile. Njegovo odelo bilo je od kadife. Njegove brojanice bile su od ćilibara. Njegov štap bio je od abonosa. Njegova brada mirisala je na mošus. Na glavi je nosio veliku belu čalmu kao kalifa.

Kada primetiše njegovo odelo i njegovu čalmu ljudi se pomakoše sa svojih mesta i ponudiše mu počasno mesto ispred svih. Počela je molitva i onaj isti hodža je ponavljao one iste greške. Možda je sada bilo i više grešaka, ali mudrom i otmenom putniku nije ni padalo na um da prekine zajedničku molitvu i da se izdvoji.

Posle molitve svi pogledi behu uprti u otmenog i pobožnog putnika koji ima veliku belu čalmu kao kalifa. Zamoliše ga da ih blagoslovi.

Dostojanstveno se popeo na mimber, dugo je gledao svoju mirišljavu bradu i rekao:
– Čujte me, o dobri ljudi! Neka je blagoslov Božji na vama. Mnogo sam divnih hramova Božjih video i u njima se Alahu smerno klanjao. Ima, zaista, na svetu i bogatijih, i većih, i lepših džamija od vaše. Pa ipak, dosad ne naiđoh ni u jednoj kući Božjoj na tako učena čoveka kao što je ovaj vaš časni hodža. Niti ikada čuh tako uzvišenu molitvu kao ovde danas. Ako na zemlji još živi iko od Muhamedovih potomaka, to je ovaj sveti čovek ovde. Alah mi je uslišio želju i doveo me pred lice Muhamedovog potomka. Neka je ovaj sveti čas nezaboravan.

Maši se posle za džep, izvuče maramicu i iz maramice komadić čiste vate. Onda nastavi:
– Najveća sreća će biti za mene ako mi ovaj sveti čovek dozvoli da uberem jednu dlaku iz njegove brade i ponesem je uz svoje srce. Od nje se ni ja ni moji potomci nećemo razdvajati do sudnjega dana.

Hodža je pristao. Hodži su bile suze u očima. Hodža je bio uzbuđen. Svi su bili uzbuđeni.

Otmeni putnik je dlaku uzbrao. Dlaku je uvio u namirisanu vatu, vatu je uvio u svilenu maramu, svilenu maramu previo je oko srca.

Prilazili su sada i drugi. Stidljivo i snebivajući moliše i oni hodžu da mu iščupaju dlaku iz brade. Neki su odmah tražili dve.

Toga dana bilo je u džamiji mnogo sveta. Hodžina brada nestajaše polako. Hodža se u jednom času usprotivi. Onda mu priđe onaj najsnažniji i reče da je on njihov hodža i da je i njegova brada njihova brada, a ne njegova brada. Kada se hodža ponovo usprotivi oboriše ga na pod i svaki je čupao koliko je hteo.

Neki su uzimali i za prijatelje i za daleke rođake. Svako je hteo da ima dlaku iz brade Muhamedovog potomka.

***
PRVI gost je rekao: Daj mi sad jednu kafu!

DRUGI gost je rekao: Šta je bilo dalje?

TREĆI gost je rekao: Ovo bi trebalo da neko zapiše.

Zuko Džumhur

Objavljeno u Politici, 29. novembra 1958.

[Kaza]

in reply to: Nasi pokusaji-Galerija #1034

Evo jedne u zadnje vrijeme veoma popularne grane umjetnosti.To je “Kaligrafija”.
Kaligrafija (grčki kaligraphia (kalos=lijepo i graphein=pisati)) je umjetnost lijepog pisanja rukom uz pomoć pera, kista, tinte ili nekog drugog pribora za pisanje.

Važnost kaligrafije u povijesti kultura je ogromna svuda gdje je prepisivanje svetih tekstova imalo samo po sebi duhovnu vrijednost: primjerice u islamu, gdje je basmala najčešći kaligrafski oblik. U kineskoj i japanskoj kulturi pisanja je kaligrafija i danas vrlo važna i inspirirajuća. Važnije od čitljivosti je postizanje savršene estetske uravnoteženosti i pokazivanje osjećaja.
Mnogi kaligrafi ukazuju na meditativni karakter svog posla.

Evo jednog rada glavnog imama Ahenskog dzemata Mehmed-efendije Jakubovica.
Na slici je napisano:

“Sloboda”

[Kaza]

in reply to: Zrtve agresije na BiH `92-`95 na opstini Rogatica #1032

SAFIJA (ALIJA) AGIC

Safija Agic je rodjena 15.10.1923. godine. Bila je domacica i citav zivot je posvetila svojoj porodici. Safija je majka Ahmeda, pravnika i Mehe (Sefa) poznatog zubara a kasnije i radnika pri Stabu Narodne Odbrane Rogatice. Ubijena je u augustu 1992. godine u 69. godini zivota i za njeno tijelo se nije znalo sve do ovih dana. Izvresena je exhumacija i dzenaza ce se obaviti 01.04.2008. godine na gradskom groblju Vlakovo u Sarajevu.
Neka joj je vjecni rahmet.

[Kaza]

in reply to: Obavijest o umrlim #1030

SAFIJA (ALIJA) AGIĆ, rođ. HADŽIALIĆ – Exhumacija

Obavještavamo rodbinu, prijatelje i komšije da je naša draga SAFIJA (ALIJA) AGIĆ, rođ. HADŽIALIĆ Exhumacija iz Rogatice preselila na Ahiret augusta 1992. godine, u 69. godini života. Dženaza će se obaviti u utorak, 1. aprila 2008. godine u 14 00 sati na Gradskom groblju VLAKOVO. Prijevoz obezbijeđen ispred Careve džamije sa polaskom u 13 15 sati, do groblja i nazad. O Ž A L O Š Ć E N I : sinovi Mehmed i Ahmed, snahe Mesuda i Safija, unučad Faris, Emir, Selma i Edin, sestra Samija, porodice Agić, Hadžialić, Bogunić, Arnautović, Pašić, Pešto, Kovačević, Deović, Obarčanin, Ajanović, Hasanagić, Lihić te ostala mnogobrojna rodbina, prijatelji i komšije. TEVHID ĆE SE PROUČITI ISTOG DANA U 14 00 SATI U DŽAMIJI HRASNO

[Kaza]

in reply to: Kako danas izgleda nas grad #1028

Galibove slike od marta prosle godine su jos uvijek aktuelne za ovu nasu temu.

[Kaza]

in reply to: Smrtovnice iz Ahmine sehare #1026

Hadzi Ajka Halilovic je supruga rahmetli hadzi Abidova i majka Muderrisa Nezima.

Hasan Zec, Zeletov i Camilin otac.O njemu se ne mora puno pisati da bi ga prepoznali. Njega je znala citava Rogatica.

[color=#825900][quote=”kruscica1(citat)”] Zele generacijo, zadnji put sam se vidio sa tvojim ocem rahmetli 1999. pred proljece preko puta Ekonomskog fakulteta u Sarajevu. Radio je na popravci fasade u staklenom gradu. Fino smo se ispricali tada. To je velika uspomena. Neka mu je vjecni rahmet.
[/quote][/color]

Mehmed i Mustafa (Mujo) Dziko, braca naseg Ahme, koji nam je omogucio ova sjecanja na nase rahmetlije.

[Kaza]

in reply to: Povratnici #1004

Evo jos jedne price nasih povratnika u Rogaticu. Pricu nam je pripremio i poslao Emir Pavica – Zambi sa svojim sinom Erminom.Oni postaju nasi pravi dopisnici iz Rogatice. I ubuduce cemo imati nove i svjeze povratnicke price.
Ovaj put nam Zambi I Emir predstavljaju najmladjeg povratnika u Rogaticu, Ibru Ajanovica. Slijedi njihovo kazivanje..
“Ovo je prica o nasem jaranu i sugradjaninu IBRI (HAZIMA) AJANOVICU – PICEKU

Poslije ratnog vihora nas Ibro se vraca u novu borbu za opstanak i zivot na svojoj
djedovini, i ocevini u svoju rodnu Rogaticu 10.11.2001 godine.
Sa njim se vratila i njegova porodica:

1. supruga ALMA (HASANOSKI) AJANOVIC

2. sin SENAD rodjen 1998. godine

U medjuvremenu rodio mu se i drugi sin SAMIR,koji je prvo rodjeno povratnicko dijete u Rogatici,u domu zdravlja, do sada jedino.

Dalje nam Ibro govori:

Vratio sam se u poruseni i razoreni Podljun. Zbilja je bilo tesko.Narod je bio u manjini,a ja medju prvim povratnicima i najmladji od njih Vodio sam svakodnevnu borbu za prezivljavanje moje porodice, svasta radio kako bih prehranio svoju porodicu ali svijetla obraza.
Gledao sam nase ljude kako dolaze i odlaze i prodaju svoju babovinu i djedovinu, dajuci mi stalno savjete da se sklanjam iz Rogatice zajedno sa svojom porodicom. Bilo je stalnih sugerisanja bas od te populacije da se iselim iz Rogatice,ali sam odolio svim tim iskusenjima.
Ostao sam u svojoj rodnoj Rogatici, mom Podljunu, svoj na svome i ne kajem se.
Vodio sam racuna da cesto obilazim nase povratnike i u svakom momentu da im pomognem,ali cesto mi se to lose vracalo. Nasa posla.
Moj sin Senad ide u cetvrti razred osnovne skole,i vrlodobar je ucenik.
Sto se tice skole nema nekhi problema,druzi se i igra sa drugom djecom.

Sto se tice komsiluka imam izuzetno dobre odnose sa komsijama,dolaze mi i ja odlazim kod njih. Sve u svemu pravi komsijski odnosi.
Ja ovom prilikom hocu da ukazem nasim Rogaticanima i da ih uvjerim da su medjuljudski odnosi zbilja korektni i da to nije onako kako im je to neko drugi prezentirao zbog ovih ili onih razloga.Imam postovanje prema komsijama ali i oni imaju to postovanje prema meni i mojoj porodici .

Moja supruga Alma dobila je stalno zaposlenje u Opstini zahvaljujuci presjedniku Camdziji Kemi ,zamjeniku nacelnika Uzeiru Kurticu a svakako dobra volja i jedno veliko ljudsko razumijevanje nacelnika opstine Tomislava Batinica.Pomenuh gospodina nacelnika koji mi je pomogao u vise navrata ne samo meni nego i ostalim povratnicima. Moram ovo reci ja sam tom covjeku zahvalan do groba.

Imao sam u zivotu lijepih i ruznih trenutaka a najtezi mi je dosao u mjesecu Novembru prosle godine kada je umro moj babo Hazim.Moja majka Biba se ovih dana vraca u Rogaticu,pa ce u mojoj kuci biti pet Ajanovica.
Ovoga puta toliko od mene i mnogo selama nasim Rogaticanima sirom svijeta sa nadom da nas nece zaboraviti i da ih pozovem da obnavljaju svoju ocevinu i djedovinu i da je vise ne prodaju u bescijenje.

Sa Ibrom koji zivi u Podljunu evo i ostalih povratnika:

1.AVDIJA LIHIC-Toplik

2.KULOVAC PEMBA-Toplik

3.PEZO ZEKIJA-Toplik

4.TANTULA KASIM-Toplik

5.TALOVIC RAMIZ-KALUSA I SEVALA–Mejtas

6.PEZIC GALIB I TIDZA-Podljun

7.PEZIC MUHIDIN-DINKO I ELVIRA-Podljun

8.LIHIC SEFKET-Canovac

9.KAZIC ENVER-Podljun

10.MUSANOVIC MEHMED-Podljun

11.MUFTIC ABDULAH-MACE–Podljun

12.DAJDZIC SEVALA-Podljun

13.CANO SEJO-Canovac

14.KRAJINA VELIJA SA SUPRUGOM -Zivaljevina

15.TALOVIC FADIL I SAVETA – Trg”

[Kaza]

in reply to: Smrtovnice iz Ahmine sehare #1002

Hasim Jesenkovic je covjek koga su mnogi poznavali upravo zbog prirode posla koji je obavljao. Naime bio je geometar.Suprug sada vec rahmetli Safete , otac Murisa , Azre Ajanovic i Amre Colic.

Safeta Jesenkovic je supruga rahmetli Hasimova,majka Murisova, Azre Ajanovic i Amre Colic.

Roditelji rahmetli Hasima Jesenkovica.

[Kaza]

in reply to: Smrtovnice iz Ahmine sehare #989

Ovo je za mene posebno sjecanje na drage ljude, roditelje i sestru moga kolege i prijatelja Huse Krajine. Lijepi su bili trenuci kahvenisanja sa njima , ispred kuce, u debeloj hladovini loze na Navijalima, a Rogatica na dlanu. Ostala su samo sjecanja a i ovo je jedan od nacina da se sjetimo ovih ljudi proucimo Fatihu i predamo rahmet.

Sulejmen Dzananovic je prije rata radio u TPR-u i radio kao poslovodja alatnice. Bio aktivni drustvenopoliticki radnik.Covjek sa kojim je bilo zaista lahko saradjivati.

Abdulah Hurem , otac naseg Smaje i Berine.

[color=#825900][quote=”webmaster(citat)”] Abdulah a.r. je bio moj komsija, rado se sjetim njegove mame, lijepe stare zene koja mi je uvijek govorila -“Abdulahu, Abdulahu biber po pilavu”, inace jedna izuzetno fina familija a Abdulah a.r. je bio covjek koji se nikada na nas dijecu nije naljutio iako smo, kao i sva djeca radili mnoge nestasluke i pravili buku.

Neka mu se Allah dz.s. smiluje.

Kada se gledaju ove smrtovnice i kada vidis poznata draga lica onih koji vec godinama leze u svojim kaburovima, mora se covjek upitati, pa jeli to sve, sta je sada sa njima, nekako kao da fali rasplet zivotnog romana, imamo uvod i radnju ali nedostaje zadnji dio price.

To je onaj osjecaj koji dusa poznaje ali razum i tijelo, kod jednog dijela ljudi, ne prihvataju, jasnan trag i putokaz da poslije smrti dolazi ahiret, dolazi konacka i apsolutna pravda koju poznaje samo onaj koji je stvorio sve svjetove, dolazi rasplet i kraj/pocetak zivotnog romana, neka je hvaljen Allah dz.s. divan je On zastitnik i Gospodar.

Kaze Allah dz.s.:

“Zar ste mislili da Smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti? I neka je uzvišen Allah vladar Istiniti, nema drugog boga osim Njega, Gospodara svemira veličanstvenog!” (Al Mu’minun; 115, 116),

“Mi nismo stvorili nebesa i Zemlju i ono što je između njih da bismo se igrali. Mi smo ih stvorili sa ciljem, ali većina njih ne zna” (Ad-Duhan; 38, 39),

“Mi nismo uzalud stvorili nebo i Zemlju i ono što je između njih, tako misle nevjernici, pa teško nevjernicima kada budu u vatri” (Sad; 27)
[/quote][/color]

[Kaza]

in reply to: Obavijest o umrlim #988

hadži ALIJA (hadži ŠEĆAN) HODŽIĆ

Obavještavamo rodbinu, prijatelje i komšije da je naš dragi hadži ALIJA (hadži ŠEĆAN) HODŽIĆ preselio na Ahiret u ponedjeljak, 24. marta 2008. godine, u 84. godini života. Dženaza će se klanjati u srijedu, 26. marta 2008. godine poslije ikindije namaza u haremu Begove džamije a ukop će se obaviti u 16 00 sati na STAROM mezarju FALETIĆI. Prijevoz obezbijeđen ispred Careve džamije u 15 45 sati i iz Breze u 13 30 sati, do mezarja i nazad. O Ž A L O Š Ć E N I : supruga hadži Nedžiba, sinovi Munib, Ramiz, Amir, hadži Salim i Subho, sestra Muša, snahe Sana, Advija, Safeta, Maida i Alija, unučad Anisa, Samra, En-Džejna, Aida, Emir, Lejla, Azra, Amra, Mersiha, Merima, Amer, Kenan i Ali, zetovi Emir, Admir, Edin, Muamer, Alden, Muhidin i Faruk, praunučad Merjem, Emina, Amar, Ismihan, Almir, Lamija, Tarik, Lejs, Imran i Zejneb, snaha Cura, bratići i bratične, sestrići i sestrične, svastike hadži Ševala i hadži Rabija, badže hadži Mustafa i hadži Hakija, te porodice Hodžić, Paralović, Omerspahić, Jusić, Poljo, Hadžimehmedagić, Rizvanović, Parić, Muratović, Krluč, Čano, Hrelja, Müftöğlu, Kolić, Gačanin, Krajina, Kundo, Hujdur, Kadrić, Šopović, Karić, Buljugić, Velić, Jažić i ostala mnogobrojna rodbina, prijatelji i komšije. TEVHID ĆE SE PROUČITI ISTOG DANA U 16 00 SATI U KUĆI RAHMETLIJE U ULICI SAFVET BEGA BAŠAGIĆA br.26.

[Kaza]

in reply to: Saljive slike #971

[Kaza]

in reply to: Registracija na stranici #969

Ova tabela gore nece mijenjati poziciju ali ce biti azurirana uvijek kada se neko novi registruje.
Ovo pisem da znate i da mozete pratiti registraciju. Ova tabela je vazna za moderatore.

[Author]

Posts