[detektiv]

in reply to: svjedocenja #20198

Zoran Carkic bezbjednjak i deportator

Kao jedan od prvih srpskih rezervnih oficira se odazvao cetnickom zovu na Han Pijesak. Ispratili su ga pogledi preplasenih i zabrinutih rogatickih muslimana a on je isao uzdignutih, i glave i ramena da mu se bolje vide cinovi na paletama. A bome nisi imao sta viditi onakog sitnog i mrsavog al eto pokazalo se da su takvi bili i ponajgori…
A odrastao si Zorane na carsiji medju rajom i dobro si znao da ovaj mirni rogaticko-bosnjacki narod ne zeli ni muhi zlo a kamoli drugim ljudima, dok ste ti i tvoji kovali krvave planove koje ce te i sprovoditi naredne cetiri godine, ko bijesni psi.
Pojavio si se i prvi iz autobusa pred djenerala Mladica, kao bezbjednjak i deportator jadnog Zepskog izmucenog i napacenog naroda. Zacudo jos mrsaviji no sto si prije bio i bez onih cinova na tvojim paletama.
Da li je vec tada pocelo tvoje kajanje, Zorane. Kajanje za zlocine koje si pocinio sa svojom bratijom nad neduznim komsijama i sugradjanima muslimanima.
Cesto i danas kazes da ti je zao zbog svega a sutra bi opet…

[detektiv]

in reply to: svjedocenja #20143

Da se ova dva ratna zlocinca dobro poznaju nije nikakvo cudo, naravno.
Vratimo se u ’91, godinu prije agresije na Bosnu. Slusali smo i gledali na televizorima kako srbo-cetnicke horde bivse jna napadaju Hrvatsku, ruse sve pred sobom pa tako i Vukovar. Nisul se ova dvojica, sa slika, vec tamo dobro upoznali. Prije da jesu nego da nisu. Kako. Nisu li se nase tadasnje komsije srbi, tajno organizovali i uputili jedan copor krvoloka na unistavanje Vukovara i svega sta nije njihovo. Nismo li mi pojma nejmali osim sto smo o tome culi od ponekog pjanog vlaha kojem je rakijetina odrijesila gubicu. Nije li im tada vojvoda bio ovaj rogaticki “profa i slikar”, Jadranko Vukovic, i nije li ih poveo pod svojim okriljem na ubijanje i unistavanjem svega sto nije srpsko. Nisu li tamo ucili zanat koji ce im kasnije dobro doci za izivljavanje na neduznim i nenaoruzanim komsijama muslimanima. Nije li im tada onaj cetnik mali Losic prvi stigo nazad u Rogaticu, ohladjen i u sanduku…
Nisu li onda pocetkom ’92 njegovom caci starom Losicu za njegovu smrt bili krivi rogaticki muslimani pa im je, i ih je, onako pijan i sa mitraljescinom u sapama prijetio, progonio palio i ubijo ih…

[detektiv]

in reply to: svjedocenja #20100

Jadranko Vukovic sa ratnim zlocincem generalom Mladicem prilikom pada Zepe.
Po slikama se moze zakljuciti da se dobro poznaju.
Nije nikakvo cudo.

[detektiv]

in reply to: svjedocenja #18235

Masakri u Seljanima

Masakri u Seljanima su dva masakra koje je pocinila srpska cetnicka vojska nad Bosnjacima sela Seljani nekolko kilometara udaljenog od Rogatice u Drugom svjetskom ratu, 1943. godine i u agresiji na BiH, 1992.
Prvi masakr se dogodio u Drugom svjetskom ratu, 1943. godine kada su cetnici pobili 83 Bosnjaka u Dizdarevim njivama povise sela. Tada je u pokolju pobijena cijela familija Dizdarevici izuzev jedne djevojcice koja je uspjela pobjeci, a kasnije svjedociti o zlocinu. Tijela ubijenih su bacena u krecanu.
Drugi masakr se dogodio 3. juna 1992. godine na istoj lokaciji, kao dio kampanje etnickog ciscenja teritorija u BiH pod srpskom kontrolom od nesrpskog zivlja tokom rata u BiH.
Tom prilikom je pobijeno 18 Bosnjaka, medju kojima su bile zene i stari. Zrtve tog masakra su: Alija Zimic, Salih Zimic, Sacir Zimic, Nurija Zimic, Hasan Ramovic, Huso Ramovic, Sulejman Ramovic, Ago Ramic, Hasiba Jasarevic, Omer Halilovic, Camila Mednolucanin, Ramiza Mednolucanin, Emina Curevac, Sunija Curevac, Sejdalija Curevac, Uzeir Curevac, Hamza Heljic i Amir Begic.
30. septembra 2004. godine iz masovne grobnice u Dizdarevim njivama je ekshumirano 15 tijela, a 3 se jos vode kao nestala.
21. oktobra 2006. u Seljanima je klanjana dzenaza za 15 identifikovanih zrtava pokolja u Seljanima na kojoj je bilo prisutno vise od hiljadu ljudi.

[detektiv]

in reply to: svjedocenja #17280

IV STOLJECE
Autor: Ibrahim Hodzic-Godomilje, Rogatica
Treci dio

DOBA IZMEDJU DVA RATA

Vrijeme izmedju dva svjetska rata proteklo je u istocnoj Bosni, kao i drugdje, uglavnom u poznatim opcim prilikama i opcoj situaciji. Prve poratne godine (1918-1923.) bile su izuzetno najteze za Muslimane, kojima je bilo opasno i kretati se, zbog muckih napada-zasjeda i busija-od strane pravoslavnih Srba. Bilo je nerijetkih slucajeva premlacivanja pa i ubijanja Muslimana iz busije ili na prevaru “na vjeru”.

Kradje i pljacke stoke od bogatijih Muslimana nisu bile rijetke, tako da su neka muslimanska sela bila prisiljena organizirati nocne straze. U mom rodnom selu Godomilju (Rogatica) su 1922. godine pokradeni konji od Hodzica Adema i od udovica Pase i Hankije Barimac (ciji su muzevi, Mujaga i Dedaga, zajedno s bratom Salkom i jos trojicom Godomiljaca pobijeni 1914.g.) Tek kada su se neki pravoslavni Srbi u Godomilju medjusobno posvadjali kasnije (1927.g.) prokazani su kradljivci tj. Nikola Djeric sin Mire i Mare i Jovo Salic oba iz Godomilja. Konje su prodali u Bajinoj Basti.

Iako su kradje, pljacke i otvoreni napadi na Muslimane kasnije (od 1925.) postali rjedji, ostala je i dalje mrznja na Muslimane, koja se ocitovala svakom pogodnom prilikom i svakim povodom-kao sto su politicki izbori, zborovi, vjerski skupovi itd. Dobro sam upamtio tri takva napada na Muslimane, koja su bila sirih razmjera i veoma ozbiljna.

Negdje u godinama 1926/27. bio je neki mjesoviti skup na Sjeversku kod Godomilja. Ne znam povodom cega je bio taj skup (je li politicki?). Srbi su na tom skupu bili u ogromnoj vecini. Bezobrazno su iskoristili tu svoju brojcanu nadmoc i masovno napali na Muslimane drvljem i kamemjem i rastjerali ih. Poginulih nije bilo. Slicno se desilo prilikom famoznih “petomajskih izbora” (5. svibnja) 1935. na birackom mjestu kod crkve na Borici. Muslimani su i tu bili u velikoj brojcanoj manjini, sto su Srbi bezobrazno iskoristili i napali ih drvljem i kamenjem. Iako brojcano daleko slabiji Muslimani su tu pruzili junacki otpor i upustili se u tucu. Hrabri Satorovci i Starogorci, predvodjeni starim junacinom Alijom Oprasicem i vjestim mejdandzijom, Mujom Hodzicem, dugo su se opirali i mudro se povlacili pred nadmocnom masom, i tako se izvukli zdravi i citavi.

Sramni dogadjaj masovnog napada srpskih seljaka na muslimanske radnje i domove, na pravoslavno preobrazenje, u Rogatici 1936.g. ostace i u povijesti zabiljezen-i u istinitom i u laznom prikazu. Istinito ga je registrirala ondasnja muslimanska stampa (“Novi Behar”, “Muslimanska Svijest” i dr.), a lazno je zabiljezen (opisan) u “Monografiji Rogatice” I izdanje, iz pera Veselina Kosorica. Taj sramni ispad srpskih seljaka poceo je na podsticaj cuvenog srpskog nacionaliste sovena i kasnijeg cetnickog vojvode Dobrosava Jevdjevica. To se dogodilo u ponedjeljak popodne, na Preobrazenje 1936. godine. Kada su muslimanski seljaci napustili grad Rogaticu i razisli se kucama, srpska pravoslavna rulja krenula je od crkve kao lavina uz divlje urlike i prostacku psovku i kroz carsiju razbijajuci stakla na muslimanskim radnjama i domovima. Zandarmi i policija su bili nemocni da bez upotrebe oruzja zaustave rulju. Kada je bezumna rulja nasrnula i na zandarme i policajce, oni su poceli pucati u masu. Ubijena su tri srpska seljaka, i to: Milan Bojat iz Stare Gore (zaselak Grbavica), Radoje (prezime sam zaboravio) iz Stavnja i jos jedan, cije ni ime ni prezime ne znam. Prvopomenuti Milan Bojat je bio poznati kavgadzija i napadac na usamljene Muslimane, na nemocne i na starce.

Ubrzo iza toga dogadjaja (19.VIII 1936.) u Rogatici jedne noci planuli su stogovi sijena u rogatickom polju, koji su bili vlasnistvo Jamakovica (naravno Muslimana). Kada smo vec spomenuli paljevinu sijena Jamakovica, da odmah kazemo da ta paljevina nije usamljen slucaj. I te kako je bilo vise slucajeva slicnih paljevina muslimanskih stogova i drugih objekata, koje sam ja dobro zapamtio.

Godine 1935. zapaljena je izletnicka kuca Ibrahimage Zimica na njegovim pasnjacima i livadama u Dumasevinama kod srpskih sela Brankovica. Kuca je sve do te godine bila osigurana kod osiguravajeceg dustva. I bas te godine nije uplacena godisnja premija (rata) osiguranja, zbog cega Ibrahimaga Zimic nije mogao naplatiti ni osiguranje kod osiguravajuceg drustva.

Nekako bas u tim godinama (1934-36.) srpski seljaci iz Brankovica ukrali su, od Ibrahimage Zimica, vola s pasnjaka u Dumasevinama. Kradljivac je uhvacen i dva-tri dana je kroz sela nosao o vratu volovsku glavusu pred zandarmerijskom patrolom.

Godine 1938. srpski seljaci iz Brankovica iskoristili su jedan svoj brojniji skup (od 50 do 100 njih) i napali usamljenog seljaka Muslimana, Aliju Oprasica i naprosto ga lincovali zatrpali kamenicama. Junacki Alija je odmah, nakon prvog jakog udarca kamenom, kojim ga je gadjao Dusan Perendija, odgovorio hicem iz pistolja i tu na mjestu ubio Dusana Perendiju. Do dva-tri dana iza ovoga dogadaja zapaljeni su stogovi sijena i slame Muslimana Oprasica.

Zapamtio sam i neke slucajeve paljevina i rusenja muslimanskih ograda (plotova). To se desilo mojim komsijama i rodjacima, Abidu Hodzicu, Ademu Hodzicu, te jos nekima u godinama 1928-1931.

NEMILA SJECANJA IZ DJETINJSTVA

Djecija dusa je najcisca i najnevinija. Ona je takva sve dotle, dok je netko ne zanecisti i uprlja mrznjom i zlobom. Zbog toga smatram vaznim ovdje obnoviti neka svoja sjecanja iz djetinjstva koga se ticu odnosa (ponasanja) srpske djece spram nama, muslimanskoj djeci, u osnovnoj skoli u cobanskom (pastirskom) zivotu. Iskreno receno, nemam mnogo lijepih sjecanja i uspomena iz druzenja sa srpskom djecom u skoli i cobanluku, jer su nas srpska djeca jako mrzila i tu mrznju ispoljavala svakom prilikom. To su cinili uvijek kada su bili brojniji i jaci. U osnovnoj skoli u Borikama vazda su bili brojniji 5-6 puta. Nista nam nije bilo draze nego kad bi nasi skolski drugovi, Srbi, pokazali se dobrocudnim i pristali da se s nama drugarski igraju. Ali, mrznja i ispadi, napadi i psovke, kojima su nas srpski drugovi cesto obasipali, ostali su mi duboko urezani u pamcenje. Od njih sam najprije cuo i zapamtio podrugljeve i uvredljive srokove, koje su nam cesto izvikivali: “Oj Turcine celavi, sto te Svabo prevari, svu ti Bosnu pregazi!” -“Oj Turcine repati, kada li ces krepati”? ”Tesko onoj lopati, koja ce te kopati”! ”Tesko onoj ruci, koja ce te vuci”! -“Moj Turcine za nevolju kume, ne kumim te sto ja nemam kuma, vec te kumim da ti kozu zgulim!” itd.itd.

[detektiv]

in reply to: svjedocenja #17285

IV STOLJECE
Autor: Ibrahim Hodzic-Godomilje, Rogatica
Treci dio

DOBA IZMEDJU DVA RATA

Vrijeme izmedju dva svjetska rata proteklo je u istocnoj Bosni, kao i drugdje, uglavnom u poznatim opcim prilikama i opcoj situaciji. Prve poratne godine (1918-1923.) bile su izuzetno najteze za Muslimane, kojima je bilo opasno i kretati se, zbog muckih napada-zasjeda i busija-od strane pravoslavnih Srba. Bilo je nerijetkih slucajeva premlacivanja pa i ubijanja Muslimana iz busije ili na prevaru “na vjeru”.

Kradje i pljacke stoke od bogatijih Muslimana nisu bile rijetke, tako da su neka muslimanska sela bila prisiljena organizirati nocne straze. U mom rodnom selu Godomilju (Rogatica) su 1922. godine pokradeni konji od Hodzica Adema i od udovica Pase i Hankije Barimac (ciji su muzevi, Mujaga i Dedaga, zajedno s bratom Salkom i jos trojicom Godomiljaca pobijeni 1914.g.) Tek kada su se neki pravoslavni Srbi u Godomilju medjusobno posvadjali kasnije (1927.g.) prokazani su kradljivci tj. Nikola Djeric sin Mire i Mare i Jovo Salic oba iz Godomilja. Konje su prodali u Bajinoj Basti.

Iako su kradje, pljacke i otvoreni napadi na Muslimane kasnije (od 1925.) postali rjedji, ostala je i dalje mrznja na Muslimane, koja se ocitovala svakom pogodnom prilikom i svakim povodom-kao sto su politicki izbori, zborovi, vjerski skupovi itd. Dobro sam upamtio tri takva napada na Muslimane, koja su bila sirih razmjera i veoma ozbiljna.

Negdje u godinama 1926/27. bio je neki mjesoviti skup na Sjeversku kod Godomilja. Ne znam povodom cega je bio taj skup (je li politicki?). Srbi su na tom skupu bili u ogromnoj vecini. Bezobrazno su iskoristili tu svoju brojcanu nadmoc i masovno napali na Muslimane drvljem i kamemjem i rastjerali ih. Poginulih nije bilo. Slicno se desilo prilikom famoznih “petomajskih izbora” (5. svibnja) 1935. na birackom mjestu kod crkve na Borici. Muslimani su i tu bili u velikoj brojcanoj manjini, sto su Srbi bezobrazno iskoristili i napali ih drvljem i kamenjem. Iako brojcano daleko slabiji Muslimani su tu pruzili junacki otpor i upustili se u tucu. Hrabri Satorovci i Starogorci, predvodjeni starim junacinom Alijom Oprasicem i vjestim mejdandzijom, Mujom Hodzicem, dugo su se opirali i mudro se povlacili pred nadmocnom masom, i tako se izvukli zdravi i citavi.

Sramni dogadjaj masovnog napada srpskih seljaka na muslimanske radnje i domove, na pravoslavno preobrazenje, u Rogatici 1936.g. ostace i u povijesti zabiljezen-i u istinitom i u laznom prikazu. Istinito ga je registrirala ondasnja muslimanska stampa (“Novi Behar”, “Muslimanska Svijest” i dr.), a lazno je zabiljezen (opisan) u “Monografiji Rogatice” I izdanje, iz pera Veselina Kosorica. Taj sramni ispad srpskih seljaka poceo je na podsticaj cuvenog srpskog nacionaliste sovena i kasnijeg cetnickog vojvode Dobrosava Jevdjevica. To se dogodilo u ponedjeljak popodne, na Preobrazenje 1936. godine. Kada su muslimanski seljaci napustili grad Rogaticu i razisli se kucama, srpska pravoslavna rulja krenula je od crkve kao lavina uz divlje urlike i prostacku psovku i kroz carsiju razbijajuci stakla na muslimanskim radnjama i domovima. Zandarmi i policija su bili nemocni da bez upotrebe oruzja zaustave rulju. Kada je bezumna rulja nasrnula i na zandarme i policajce, oni su poceli pucati u masu. Ubijena su tri srpska seljaka, i to: Milan Bojat iz Stare Gore (zaselak Grbavica), Radoje (prezime sam zaboravio) iz Stavnja i jos jedan, cije ni ime ni prezime ne znam. Prvopomenuti Milan Bojat je bio poznati kavgadzija i napadac na usamljene Muslimane, na nemocne i na starce.

Ubrzo iza toga dogadjaja (19.VIII 1936.) u Rogatici jedne noci planuli su stogovi sijena u rogatickom polju, koji su bili vlasnistvo Jamakovica (naravno Muslimana). Kada smo vec spomenuli paljevinu sijena Jamakovica, da odmah kazemo da ta paljevina nije usamljen slucaj. I te kako je bilo vise slucajeva slicnih paljevina muslimanskih stogova i drugih objekata, koje sam ja dobro zapamtio.

Godine 1935. zapaljena je izletnicka kuca Ibrahimage Zimica na njegovim pasnjacima i livadama u Dumasevinama kod srpskih sela Brankovica. Kuca je sve do te godine bila osigurana kod osiguravajeceg dustva. I bas te godine nije uplacena godisnja premija (rata) osiguranja, zbog cega Ibrahimaga Zimic nije mogao naplatiti ni osiguranje kod osiguravajuceg drustva.

Nekako bas u tim godinama (1934-36.) srpski seljaci iz Brankovica ukrali su, od Ibrahimage Zimica, vola s pasnjaka u Dumasevinama. Kradljivac je uhvacen i dva-tri dana je kroz sela nosao o vratu volovsku glavusu pred zandarmerijskom patrolom.

Godine 1938. srpski seljaci iz Brankovica iskoristili su jedan svoj brojniji skup (od 50 do 100 njih) i napali usamljenog seljaka Muslimana, Aliju Oprasica i naprosto ga lincovali zatrpali kamenicama. Junacki Alija je odmah, nakon prvog jakog udarca kamenom, kojim ga je gadjao Dusan Perendija, odgovorio hicem iz pistolja i tu na mjestu ubio Dusana Perendiju. Do dva-tri dana iza ovoga dogadaja zapaljeni su stogovi sijena i slame Muslimana Oprasica.

Zapamtio sam i neke slucajeve paljevina i rusenja muslimanskih ograda (plotova). To se desilo mojim komsijama i rodjacima, Abidu Hodzicu, Ademu Hodzicu, te jos nekima u godinama 1928-1931.

NEMILA SJECANJA IZ DJETINJSTVA

Djecija dusa je najcisca i najnevinija. Ona je takva sve dotle, dok je netko ne zanecisti i uprlja mrznjom i zlobom. Zbog toga smatram vaznim ovdje obnoviti neka svoja sjecanja iz djetinjstva koga se ticu odnosa (ponasanja) srpske djece spram nama, muslimanskoj djeci, u osnovnoj skoli u cobanskom (pastirskom) zivotu. Iskreno receno, nemam mnogo lijepih sjecanja i uspomena iz druzenja sa srpskom djecom u skoli i cobanluku, jer su nas srpska djeca jako mrzila i tu mrznju ispoljavala svakom prilikom. To su cinili uvijek kada su bili brojniji i jaci. U osnovnoj skoli u Borikama vazda su bili brojniji 5-6 puta. Nista nam nije bilo draze nego kad bi nasi skolski drugovi, Srbi, pokazali se dobrocudnim i pristali da se s nama drugarski igraju. Ali, mrznja i ispadi, napadi i psovke, kojima su nas srpski drugovi cesto obasipali, ostali su mi duboko urezani u pamcenje. Od njih sam najprije cuo i zapamtio podrugljeve i uvredljive srokove, koje su nam cesto izvikivali: “Oj Turcine celavi, sto te Svabo prevari, svu ti Bosnu pregazi!” -“Oj Turcine repati, kada li ces krepati”? ”Tesko onoj lopati, koja ce te kopati”! ”Tesko onoj ruci, koja ce te vuci”! -“Moj Turcine za nevolju kume, ne kumim te sto ja nemam kuma, vec te kumim da ti kozu zgulim!” itd.itd.

[detektiv]

in reply to: svjedocenja #16690

[b]IV STOLJECE
Autor: Ibrahim Hodzic-Godomilje, Rogatica
Drugi dio

STRADANJA U DRUGOM SVJETSKOM RATU[/b]

Izrazi mrznje, koji su se prije rata ocitovali prema Muslimanima i rijecima i postupcima, dobili su najuzasniju, najkrvaviju i najdivljackiju potvrdu u Drugom svjetskom ratu, posebno u jesen 1941. godine.

Kad jugoslovenska kraljevska vojska jos nije bila posve ni odlozila oruzje u proljece 1941. bilo je u rogatickom (posebno borickom) kraju pojedinacnih napada na Muslimane. U tim aprilskim danima jedna grupica regularnih vojnika (oficira i podoficira) ubili su mladica Arifa Sehovica iz sela Tocinoika. Taj mladic od 18 godina ubijen je, bez ikakva povoda, u Godomiljskom polju nize Sjeverska. Citajuci o putu izdaje cetnickog vodje Draze Mihajlovica poslije kapitulacije jugoslovenske vojske 1941. godine i procitavsi da je u proljece 1941. godine na svom putu za Ravnu Goru prosao kroz Sjeversko, saznao sam tako da je on sigurno tada ubio pomenutog mladica Arifa Sehovica. To je bila prva “zrtva fasistickog terora” u nasem kraju, prije nego li su i ustase pocele sa svojim divljanjem i zlocinackom rabotom.

IDE NIKOLJ – IDE TURSKI POKOLJ

Kada je cetnicima uspjelo da slome, slabo organiziran otpor ustasa, zandarma i milicije – tada je bivsi zandarmerijski major, a sada cetnicki vojvoda, Jezdimir Dangic u svom govoru na Lijesci kod Borika rekao: “Kuda cetnicka noga prodje, tu mora i trava da sagori, a nekamo li muslimanska kuca. Nasa osveta nece birati ko je ustasa, a ko nije. Za nas je svaki Musliman ustasa. Samo guzi li se (klanja li) ustasa je!”

Ove Dangiceve rijeci potvrdio je kao svjedok na sudjenju Dangicu i partizanski borac, Milorad Coric iz Sjeverska.

Prezivjeli pricaju da je te jezive jeseni u istocnoj Bosni opci pokolj Muslimana prethodno najavljivan pjesmama (pjevanjem) cetnika: “Ide Nikolj, ide turski pokolj”, jer je zbilja o pravoslavnom prazniku Sv. Nikoli pocelo masovno ubijanje muslimanskog zivlja i paljevina muslimanskih sela. Suvisno je napominjati da su najprije Muslimani bili opljackani do gole koze, da je prilikom pljacki i iznudjivanja zlata i nakita bilo strahovitog terora i mucenja, koje bi se u slucaju opisa moglo samo umanjeno prikazati.

Moje rodno selo Godomilje je jedno od onih sto su najteze stradala u tom kraju. Da bi se dobila jasna predodzba o velicini stradanja tog sela, ici cemo od kuce do kuce pojedinih domacinstava i navesti broj ubijenih i broj prezivjelih iz svake obitelji.

GORNJE GODOMILJE

1/Kuca i obitelj Zige Vejsila:
Poubijani: zena (starica) Ajsa, kcerka (djevojka) Hadzira (strahovito mucena, sva izbodena bajunetama), jedno malo unuce od sina Sahmana, tek prohodalo, sin Sahman, te sina Ejub (ustasa) nestao.
Rat prezivjeli: Stari Vejsil i sinovi mu Sahman i Nazif. Sahman, nevin denunciran od Srba – ubijen odmah iza rata. Nazif obnovio porodicu (obitelj), a stari Vejsil, obhrvan tugom i staroscu umro 1952. godine. Sahmanova zena se preudala.
U toj obitelji je:
poubijano 5 clanova, 3 muskih i 2 zenskih.
prezivjelo: 3 clana, 2 muska i 1 zensko.
Poubijani clanovi su svi iskasapljeni !

2/ Obitelj Zige Hakije:
Ubijen domacin Hakija i kci Behka*/. Ostala ziva zena Musa i sin Hamza, koji je obnovio porodicu. Dakle: poubijano 2 (ili 3) clana, prezivjelo 2 clana.

3/ Obitelj Zige Ohrana:
Pobijena cijela obitelj: domacin Ohran (poginuo u borbi), zena mu Naza, kci Emina, sin Mujo i jos jedno malo dijete (ime? Poubijani: 2 muska i 3 zenska clana – svega 5 clanova- Dakle cijela obitelj !

4/Obitelj Hodzica Adema:
Pobijena cijela obitelj od 6 clanova: domacin Adem, zena mu (ime?), sinovi Adil i Ahmet (djecaci), te kceri – djevojcice, Emina i Fatima- Dakle 3 muska i 3 zenska clana- ukupno 6 clanova. Obitelj sasvim unistena, ognjiste ugaseno !

5/ Obitelj Hodzic Sulje:
Osim domacina Sulje, svi ostali clanovi obitelji poubijani i to: stara nena Rumsa (starica od preko 100 godina), majka Esma, braca Edhem, Meho i Osman; te zena Dzehva s djecom: Nafila (5 godina), Esma (4 godine), Hasib (3 godine), i Agan (2 godine)- Pobijeno 5 muskih i 5 zenskih clanova obitelji.
Ostao jedino domacin Suljo, koji je obnovio domacinstvo.

6/ Obitelj Hajdarovica Sulejmana
Osim domacina Sulejmana, poubijani svi ostali clanovi obitelji: Supruga Naza, kcerka- djevojcica Hasiba, mali sin (dijete) Ibrahim i jos jedno dijete- odojce (ime?). Zatim, rodjak Nurija, kao gost obitelji, te stara tetka Hankija Barimac (ciji je muz Dedaga ubijen 1914.), starica od 80 godina.
Poubijano svega 6 clanova obitelji: 2 muska clana i 4 zenska clana.

7/ Obitelj Hodzic Dervisa:
Poubijani su: Supruga Hasiba, sin Ramiz od 4 godine i kci Rahima od 2 godine. Svega 3 clana.
Ostali zivi: Domacin Dervis i brat mu Saban. Dervis se ugusio plinom 1944. u Sarajevu, a Saban se nije nikada vratio u rodno selo Godomilje.

8/ Obitelj Hodzic Ibrisima:
Ubijena zena mu Hatema, a Ibrisim naprasno umro u proljece 1942. god. tj. presvisnuo od tuge kada je nasao zenu Hatemu, svu iznakazenu i zakopanu u djubriste. Ibrisim je u prvoj grupi mjestana Godomilja stigao na zgariste i razbojiste i vidio prizor.
Ibrisim i Hatema nisu imali djece (2 clan

9/ Obitelj Hodzic M. Mustafe:
Poubijani: Stari domacin, 90- godisnjak, Mula Mustafa (bacen ziv u plamen zapaljene zandarmerijske postaje na Sjeversku, zajedno s bratom mu Becirom), sinovi mu: Hamed, Sulejman i Jusuf, kcerka Ajsa, snaha Hajra i malo musko unuce (ime?). Poubijano, dakle 7 clanova obitelji- 5 muskih clanova i 2 zenska. Prezivjela jedino kcerka Zejna, koja je iskocila kroz prozor i uspjela pobjeci u selo Osovo.

10/ Obitelj Hodzic Mehmeda:
Pobijeno svih 7 clanova obitelji i to: domacin Mehmed, supruga Osmana, sinovi: Hasan, Hasib i Camil, kcerka Halima i jos jedno zensko dijete.
Obitelj potpuno unistena !

11/ Obitelj Hodzic Zejnil ef. :
Pobijeni: domacin Zejnil ef. , brat mu Becir (75- godisnji starac, bacen u plamen zapaljene zandarmerijske stanice na Sjeversku i ziv spaljen), sin Abdulah ef. (ubijen u Foci) i kcerka Emina, snaha Hajra, unuka Dervija (od 4 godine), te unuci Salih (3 godine) i Salem (od 1 godinu). Pobijeno 8 clanova= 5 muskih i 3 zenska.
Osim njih, s njima je ubijena sestra Zejnila ef. stara Mejra Uzicanin, koja je pobjegla iz sela Dumanjica, koje je prvo spaljeno i unisteno. Kazu, da je ta, moja tetka (oceva mi sestra) krvnicki ubijena – sva iskasapljena, a imala je preko 70 godina.
Iz te nase obitelji ostao jedino ziv sin Zejnil efendije, Ibrahim (pisac ovih redaka), koji se tada nalazio u Sarajevu.

12/ Obitelj Hodzic Huse:
obijeni: domacin Huso i brat mu Avdo (pobijeni u Foci), Husin sin Ibro, Avdina zena Habiba, Avdin sin Avdija (3 godine), te jos jedno malo dijete – odojce (ime?), zatim sestra im Serifa (dusevni bolesnik)- Svega 6 clanova, 4 muska i 2 zenska. Jedino se sin Husin Azem spasio bijegom iz zapaljene kuce. Ranjen u nogu, pobjegao u Osovo, a zatim u Sarajevo.

13/ Obitelj Hodzic Abida:
Abid poginuo junacki u obrani sela, a zena mu, Merka ubijena na kucnom pragu. Djece nisu imali. Obitelj, dakle, unistena- ognjiste ugaseno !

14/ Obitelj Hodzic Asima:
Ubijena mu stara nena (Pasa) od 78 godina, majka Temima, a tri sestre i dva brata, kao i Asim, ostali u zivotu, zahvaljujuci uspjelom bjegu u selo Satorovice, gdje su partizani, koliko su mogli zasticivali muslimanski zivalj. Ubijeno 2 zensko a 6 prezivjelo.

15/ Obitelj Hodzic Adila:
Pobijeni: zena Halima, kcerka Ifeta, sin Hilmo (7 god.), Adila (6 god.), Esad (5 god.), Derva (4 god.), Mula (3 god.), Emka (2 god.) i odojce Bjelka.
Prezivio Adil i bratic mu Hamdo.

16/ Obitelj Hodzic Rifeta:
oubijani: stara Rifetova majka Zlatija, supruga Hasiba, kcerka Raska (4 god.) i jedno malo dijete (ime?). Prezivjelo jedino domacin Rifet i sestra mu Rifa (ubijeno 4 zenska clana)

17/ U mahali Gornje Godomilje jedino je Obitelj Zige Age “ostala citava”, bez ijednog poginulog clana: domacin Ago, stara majka mu Fata, zena Fiza, te sinovi Meho, Avdija i jos jedno dijete (ime?) Ta se obitelj spasila pravovremenim bijegom u Rogaticu kod rodbine 6- clanova.

Sve zrtve cetnickih zlodjela u selu Gornjem Godimilju poubijane su nozevima, a zatim spaljivane u zapaljenim kucama. Koji lesevi nisu spaljeni, zakopani su u djubriste. Iz pusaka su ubijani jedino oni koji su pokusali pobjeci.

KRVAVA STATISTIKA GORNJEG GODOMILJA:

Poubijano muskih clanova ukupno 44
Poubijano zenskih clanova ukupno 48

– starijih od 60 godina 11
-poubijano djece od 5- 15 godina 14
-poubijano djece do 5 godina 27

POUBIJANO SVEGA- ZITELJA 92
PREZIVJELO SVEGA- ZITELJA 25

DONJE GODOMILJE
Donja Mahala (Godomilje) mi je svakako manje poznata od Gornje, zato je moguce da u statiscici poubijanog ziteljstva tu malo i pogrijesim- no ta moguca pogreska u ukupnom zbroju ne moze biti veća od 4- 5 osoba.

1/ Obitelj Bogilovica Ibre:
Poubijani svi clanovi obitelji: domacin Ibro i zena mu zvana Mednolucka, braca mu Omer i Hasan, Hasanova zena Ajka i sinovi Mujo i Numo, te jos jedno dijete (ime?). Ukupno poubijano 7 clanova- 5 muskaraca i 2 zene. Cijela obitelj zatrvena, ognjiste ugaseno. Domacin Ibro se izvjesno vrijeme sakrivao u Zepi i promrzao noge. Ali su ga lesinari uhvatili i zaklali na lesinarski nacin.

2/ Obitelj Setica Ahmedbega:
Osim domacina Ahmedbega poubijani su svi ostali clanovi obitelji: stara Ahmedbegova majka Omerbegovica, zena- supruga domacina Ahmedbega (Ahmedbegovica), njihove kceri: Bisera, Djulesma i Makbula- dakle poubijano 5 clanova obitelji, i to svi zenski !!!!!

3/ Obitelj Bogilovica Agana:
Jos jedno ugaseno ognjiste- domacin Agani zena mu Pasa, bracni par bez djece, oboje ubijeni. Agan zaklan medju prvima u selu “na cjepalu pred kucnim vratima”. Dakle, ubijeno 2 clana obitelji.

4/ Obitelj Bogilovic Zajke:
Uglavnom zatrvena cijela obitelj, jer osim stare majke, 80- godisnje Murije, koja je umrla odmah uza rata, poubijana cijela porodica: domacin Zajko, zena mu i 2 malodobne djece- ukupno 4 clana obitelji.

5/ Obitelj Bogilovica Hakije:
Domacin Hakija, zena mu i 2 djece – 4 clana. Jedino jedan sincic ostao ziv cudesnim bjegom iz zapaljene kuce.

6/ Obitelj Bogilovica Muhameda:
Poubijani svi clanovi brojne obitelji: domacin Muhamed, braca mu Hamid i Rasim (zaklani pred samom dzamijom). Muhamedova zena Djulka, sin Asim i jos dvoje (2) male Muhamedove djece, te 2 Hamidove djece. Dakle, sa sestrom im Nazifom, unistena cijela obitelj od 10 clanova.

7/ Obitelj Bogilovica Jusufa:
Poubijani svi clanovi obitelji. Jos jedna zatrvena obitelj: domacin Jusuf, zena Djula, sin Pasan i jos 2 male djece 5 clanova.

8/ Obitelj Bogilovic Zulfe:
Jos jedna uništena obitelj !!!! poubijani: domacin Zulfo sa zenom i 3 djece- ukupno 5 clanova.

9/ Obitelj Bogilovic Sejfe:
Osim domacina Sejfe, poubijani svi clanovi obitelji: zena mu (supruga), kcerke Hajra, Murija i Dzevahira i jos jedno malo dijete (ime?). Dakle, ukupno 5 clanova obitelji. Svi zenski !!!!! Djevojka Murija ubijena na najgrozniji nacin, kakav je tesko zamisliti. Iskasapljena je nozevima , nakon sto su joj predhodno odsjecene obje ruke.

10/Obitelj Bogiloviaa Abida:
Jos jedna zatrvena obitelj, jos jedno ugaseno ognjiste. Poubijani: stari Abid (oko 80 god.), zena mu od oko 75 god., sin Huso i zena mu, te jedno malo dijete. Dakle, 6 clanova. Huso ubijen u Zepi kao “ustaša” od strane partizana. Ubijena jos Abidova kcerka zv, Cura, djevojka.

11/ Obitelj Bogilovica Avde:
Domacin Avdo, inace teski invalid, i zena mu. Oboje zaklani. Nisu imali djece. Jos jedno u krvi ugaseno ognjiste.

12/ Obitelj Bogilovica Sulje:
Stari Suljo i zena mu ubijeni. Sinovi, Nedzib i Adil ostali na zivotu i obnovili domacinstva. Sulju i zenu mu cetnici- lesinari odveli na Bukovik (s jos nekim rodjacima iz Zimica) i tu ih na Bukoviku, na okrutan nacin poubijali.
Sin Adil im je uredio i ogradio grobove na Bukoviku. Ubijeno 3 clana obitelji.

13/ Obitelj Bogilovica Muje:

Domacina Muju i njegovu suprugu, te njihova djeca: kcerke Fata, Pemba i jos jedna (ime?), sin Murat, te jos jedno malo dijete. Zatim, brat Adem i zena mu Sulejmana s dvoje djece (2), te druga nevjesta- snaha, zena brata Salke i (1) dijete. -Dakle, u toj obitelji poubijano je 13 članova. Preživjeli samo braca Salko i Asim. Salko je presvisnuo od tuge i umro ubrzo po dolasku na krvnicko razbojiste i zgariste, nekada velikog sela, Godomilja. Asim je obnovio domacinstvo.

14/ Obitelj Bogilovica Mehe: (Osmanovog)
Ubijena mu dva mladja brata= 2 clana.

15/ Samohrana udovica iza umrlog Bogilovic Becira ubijena= 1 clan.

16/ Obitelj Bogilovic Hasiba:
Domacin Hasib poginuo negdje u vojsci. Ostala mu na zivotu zena s troje djece. Spasili se bijegom.

17/ Obitelj Bogilovic Camila:
Osim domacina Camila i sina mu Hamze, poubijani svi ostali clanovi brojne obitelji: zena- supruga, Camilova, sinovi: Edhem, Nazif, Hilmo, i jos 2 mala djecacica (imena?). Dakle, pobijeno 5 sinova sa starom majkom. Stari Camil je ubrzo umro od tuge (srcanih napada), a sim mu Himzo obnovio obitelj. Poubijano 6 clanova.

18/ Obitelj Bogilovic Ademage:
Zatrvena cijela o bitelj: Stari 90- godisnjak Ademaga, isto toliko stara mu supruga, sinovi: Alija, Mujo i Emin, kceri: Dervisa i Almasa- svi poubijani na domacem ognjistu, osim Alije, koji je junacki poginuo u prvoj borbi s cetnicima.
Dakle, unistena obitelj od 7 članova i ognjiste zauvijek ugaseno.

19/ Obitelj Bogilovic Mehe:
Uglavnom ostala na zivotu cijela obitelj od 8 članova. Jedino ubijen Mehin brat Ibro poslije oslobodjenja, kao zandarm (oruzanik).

20/Bogilovic Haso (Hasanov):
Jedina obitelj iz Donjeg Godomilja, koja je ostala “čitava” bez gubitaka 4 clana, zahvaljujuci bijegu u “Zepu”.

21/ Barimac Muhamed:
Ubijen domacin Muhamed i sestra mu (djevojka) Sadika. Muhamed nije bio ozenjen, a niti mu je sestra bika udata. Zivjeli sami. Dakle, jos jedna obitelj unistena (2 clana)

22/ Barimac Omer:
Poubijani svi clanovi obitelji: Domacin Omer, njegova zena i 2 (dvoje) djece (4 clana). Dakle, cijela obitelj unistena- zatrvena.

23/ Obitelj Barimca Avdage:
Stari (80 godina) Avdaga i zena mu ubijeni. Zivjeli sami. I ta obitelj unistena (2 clana). Kcerka im Pasa bila udata za Agana Bogilovica i s njime ubijena (vidi redni broj obitelji 3.)

24/ Obitelj Barimca Osmana*/
Poubijani svi clanovi obitelji: domacin Osman sa zenom, sin Hasan i jos dvoje malodobne djece (5 clanova). Ognjiste ugaseno.

25/ Obitelj Barimca Abida*/:
Ubijena zena i 3 djece. Ostao ziv jedino domacin Abid, koji je obnovio obitelj. Abid je jedini prezivjeli potomak velike porodice Barimaca u Godomilju i on je spasio prezime Barimac da ne bude sasvim nestalo tj. iskorijenjeno.

26/ Obitelj Salihage Glavace:
Unistena cijela brojna i ugledna obitelj Glavaca. Stari stogodisnjak Salihaga i sinovi mu: Mehaga, Omer, Hasan i Mujo sa 3 zene. Jedino je Omerova zena izbjegla pogibiju. Zatim su poubijani Mehagini sinovi: Ibro, Alija, i jos dvoje malodobnika. Mujin sin Osman i malodobna kcerkica i jedno odojce u kolijevci. Dakle, prigodom masakra cetnici- kanibali poubijali su 14 clanova obitelji, a sin Mehagin, Ibro ubijen, kao 18- godisnjak mladic, nakon oslobodjenja (jer je poznavao neke krvnike), pa je s njegovim pogubljenjem potpuno unistena familija Glavaca i nestalo toga prezimena.

27- 30/ U zaseoku Podljutaci, bile su 4 obitelji (kuce) Bogilovica, gdje je poubijano 7-8 osoba, mahom zenskih.

Evo dakle, jezive i tuzne statistike Donjeg Godomilja:

Poubijano muskih zitelja: 68
Poubijano zenskih zitelja: 66
Poubijano djece: 44
Ukupno: 134 osoba
Prezivjelih SVEGA: 30 osoba

Dakle, manje od 1/5 prezivjelih.

U cijelom selu Godomilju poubijano:

muških zitelja odraslih 112
zenskih zitelja odraslih 114
Svega odraslih: 226

Poubijano djece: 86

Poubijano svega zitelja: 226
Svega prezivjelih: 55

U selu Godomilju, koje je izgleda manje stradalo od Stare Gore i Zivaljevica, gdje su celjad vecinom ziva spaljivana, da napomenemo jos i ovo: Tu je (u Godomilju) potpuno unisteno 21 obitelj, tj. poubijani svi clanovi, a u 14 obitelji ostao je ziv samo po jedan clan.

[detektiv]

in reply to: svjedocenja #16048

[b]IV STOLJECE
Autor: Ibrahim Hodzic-Godomilje, Rogatica
Prvi dio

NEKA BUDE BAR NEGDJE ZABILJEZENO (MAKAR RUKOPISOM DRHTAVE RUKE)[/b]

Savjest moju uznemiruju i pokrecu samo dva moralna faktora-Istina i Pravada, i ona cuje i reagira samo na njihov glas (zov). Po tom glasu i pozivu prihvatam se olovke (mada mi to nije lahko), da u ovu teku prenesem bar nesto iz svojih sjecanja o uznemiravanju i stradanju Muslimana rogatickog kraja od strane srpskih nacionalista i cetnika. Posto ce to biti pretezno moja vlastita sjecanja, duboko urezana u moje pamcenje jos od djetinjstva, kao crne uspomene, tu ce biti najvise govora i podataka iz mog uzeg zavicaja tj. iz sela Godomilja i njegovog okolisa u borickom kraju kraj Rogatice.

Besprimjerna (i nerazumljiva) mrznja Srba spram Muslimana u ovome kraju stalno se dokazivala i u “mirno”, predratno doba raznim ispadima, napadima, zasjedama, vrijedjanjima, psovkama itd, da sam mnogo i mnogo toga zapamtio bez mogucnosti zaborava. Pa posto su se zadnjih godina pojavile tendencije da se za takvu mrznju okrive Muslimani kao njeni prvi zacetnici, to mi savjest neodoljivo nalaze da i ja zabiljezim svoja pamcenja iz tog domena a u prilog pravoj svetoj Istini. Kazivat cu i biljeziti samo ono cega se zaista sjecam, kao stvarnog i istinitog dogadjaja.

O stradanjima Muslimana istocne Bosne mnogo se culo i pricalo, ali malo pisalo. No, usmene predaje se brzo zaboravljaju, one umiru zajedno s ljudima koji su ih pamtli. Jedino pisana rijec cuva uspomenu od zaborava.

Ja sam tokom cijelog Drugog svjetskog rata bio medju muslimanskim muhadzirima tj. stradalnicima, koji su prezivjeli pokolje i pogrone i izbjegli ispod cetnickog noza i ognja.

Gledao sam ranjene i oslijepljene starce, ranjene zene i djecu, gledao sam klane-nedoklane ljude i svojim usima slusao njihova grozovita pricanja. Prve pribiljeske, koje sam o tome bio sabrao unistene su mi prilikom bombardiranja Alipasina Mosta 1944. godine. Od tada pa sve do danas, stalno sam se nakanjivao da pocnem sa zapisivanjem bar zapamcenih podataka o stradanju Muslimana istocne Bosne, koje sam jos sacuvao u pamcenju i sjecanju,kao i onih koje budem u medjuvremenu cuo. No, prije nisam imao vremena niti mogucnosti zbog preopterecenosti redovnim poslovima, i zbog slabog zdravlja. I kad vec osjecam, da mi mnogo toga izmice iz pamcenja, rijesih da otpocnem, pa makar to bilo i bez nekog preglednijeg reda i sistematike, te, naravno, vrlo malo i nepotpuno. Ali, bolje ista, nego nista, nek se bar nesto zabiljezi; makar koja kap sehidske (mucenicke) krvi-da se bar donekle opravdam pred svojom savjescu, koja me na to tjera vec godinama.

Velicinu stradanja Muslimana istocne Bosne jos nitko ni djelimicno nije istinski prikazao i opisao. O tome ne postoji nikakva tocna i pregledna statistika. Najveci broj zrtava, posebno male i malodobne djece, koja su pobijena, bacena u jame i bunare, zakopane u djubrista ili pod klozete, a najvise spaljene u zapaljenim zgradama, bit ce zaboravljena, kao da nikada nisu ni postojala na ovome svijetu, jer su u tim krajevima i maticne knjige mahom unistene.

Ja osjecam neki neodoljivi dug prema svome rodnom selu Godomilju. Zato cu iscrpnije prikazati njegovo stradanje, jer, prirodno je da sam o svom rodnom mjestu najvise i zapamtio. A o ostalom cu navesti samo one podatke koje sam cuo i provjerio kao tacnu i sigurnu istinu. Ovo ce, ipak, biti samo nekoliko kapi sehidske krvi na krvavom tragu cetnickih krvoloka, koji su potocima prolili muslimansku nevinu krv duz istocne Bosne.

“KADA JE ZUPA GORJELA….”

Prije nego sto sam posao u mekteb i osnovnu skolu volio sam slusati pricanja starijih ljudi. Dosta puta sam cuo kako oni svoju starost mjere i utvrdjuju po vremenu “kada je Zupa gorjela”, a to ce reci, kada su paljena muslimanska sela s desne strane Drine, od visegradskog kraja. Koliko sam puta cuo ovo pitanje: “Pamtis li kada je Zupa gorjela?” ili: “Koliko ti je bilo godina kada je Zupa gorjela?” Dobro se sjecam kada sam jedanput upitao svoga najstarijeg amidzu: “Pa kada je to Zupa gorjela i tko ju je popalio?”, a on mi isprica, da je to bilo davno i da je malo zivih ljudi koji to pamte. A to su, rece mi, uradile srbijanske eskije (komite), koje su iznenada ispali iz Srbije u Zupu i popalili sva muslimanska sela do Drine. Popalili su gotovo sve zgrade, stogove sijena i mnogo svijeta pobili.-“Sevak” od vatre se daleko, daleko vidio*/

To je prvo stradanje muslimanskog pucanstva istocne Bosne za koje sam cuo po usmenoj predaji i pricanju. I sto su vise izumirali stariji ljudi, sve se rjedje spominje “figanj Zupe”, dok vec nije gotovo sasvim pao u zaborav, kao i teska stradanja Muslimana u Srbiji (iz Uzica, Sapca, Valjeva i dr.), o kojima su nekada pricale izbjeglice iz tih krajeva, sto su prebjegle u Bosnu. Eto, koliko je sigurna usmena predaja, po njoj se i genocidi zaboravljaju!

STRADANJA U PRVOM SVJETSKOM RATU

Stradanje Muslimana istocne Bosne u Prvom svjetskom ratu preslo je i na lijevu stranu Drine. Prodor srbijanske i crnogorske vojske sve do blizu Sarajeva dalo je mogucnosti i podstreka jednom dijelu srpskog zivlja da denunciranjem (objedivanjem) i terorom iskaljuju svoju mrznju prema Muslimanima. Slusao sam pricanja o tom stradanju Muslimana mnogo i mnogo puta i dosta sam toga zapamtio, ali naravno samo sto se odnosi na najuzi dio moga rodnog kraja.

Od svih sela godomiljskog i zivaljevskog dzemata najvise je stradalo selo Stara Gora, na stjenovitim obalama Drine. U tome selu ubijeno je 19 (devetnaest) zitelja u ljeto 1914. godine (No, zrtve iz stradanja od 1941. godine penju se brojem na 20 puta 19 u istom selu).

Imao sam udatu sestru u Staroj Gori, koja je poginula 1941. godine. Kada je god spomenem, pitam se, da li je jadnica ziva spaljena ili je mrtva sagorjela, jer u Staroj Gori je najvise zrtava u ogniju spaljeno, vecinom zivih. Iz toga sela mi je bio stariji brat ozenjen, pa sam svakog ljeta obavezno posjecivao to selo, radi rodbine i prijatelja.

U ljeto 1937. godine posto sam maturirao na gimnaziji, bio sam u duznoj posjeti kod rodbine u Staroj Gori. Jednog dana, ja, moj otac i svekar moje sestre, Mehmedbeg Agic, posli smo na Starogorske stijene, odakle se pruza izvanredan pogled na dolinu Drine i visegradski kraj tzv. Zupu. Pri samom izlazu iz sela, otac mi pokaza rukomna jednu staru zidinu, gdje je nakada bila kuca, i rece mi: “Ovdje je 1914. izgorjela puna kuca celjadi”.-“Jest, bogme” -potvrdi Mehmedbeg.-“Srbijanci zapalili kucu s celjadima, a nikome nisu dali izaci, dok nije sve izgorjelo. Poslije je nadjena samo jedna zenska ruka s belenzukom, proturena kroz prozorske demire!”

Produzili smo dalje u pravcu “Stijena”, kako oni zovu stjenovite obale Drine. Iduci kroz guste proplanke sume, oni na jednom mjestu naglo zastadose, podigose ruke i pocese uciti “Fatihu”. Odmah se sjetih da tu ima neko groblje, a zatim ugledah nekoliko grobova. Posto proucismo “Fatihu”, kazase mi da je tu 1914. godine ubijeno 8 (osam) ljudi Muslimana iz Stare Gore. Najvise se sumnja na prvog komsiju, Borisava Bojata, jer su ga neki Srbi nehotice prokazali, ja je on bio saucesnik i glavni vinovnik. Posto krenusmo i ostavismo grobove za ledjima, moj otac se obrati Mehmedbegu-“A ono Huseinagi haman bijase sevep smrti?” -“Pa, haman i bijase”- odgovori Mehmedbed.

-“A o cemu govorite?” -upitah ja znatizeljno.

A Mehmedbeg mi poce kazivati: “Rahmetli Huso Agic, ciji je brat tu ubijen, jedne veceri iza rata pokasno je ovuda prolazio. I bas na tome mjestu gdje su sehiti pobijeni, ugledao je svoga brata kako stoji. Cak mu je poznao i kosulju u kojoj je ubijen. Brat se je s njim lijepo upitao, i zamolio ga da im grobove ograde, da ih stoka ne gazi i ne buca. Huso je to po dolasku kuci sve mirno i lijepo ispricao, ali tek kasnije, a osobito sjutradan, dobio je napade straha i drhtavicu, od cega se sve do smrti nije kutarisao, a umro je prije godinu dana iza toga”.

Godine 1939. vracao sam se jednoga dana iz sela Medne Luke sa grupom seljaka iz Stare Gore. Isli smo kroz gustu crnogoricnu sumu. Kada smo bili kroz jednu duboku i dosta mracnu uvalu (vrtacu), obraslu gustom sumom, jedan od seljaka, Mujo Agic, pokaza mi na jednu jos dublju uvalicu i rece:

-“Odavade je bato 1914. pobjegao ispod kise puscanih metaka”!

-Kakav bato?, upitah ja.

-“Pa ovaj bato, ja”! rece on, pokazujuci na sebe,

-“Srbijanci nas tu doveli, sestoricu Starogoraca da nas, nakon mucenja, pobiju. A ja ti riskiram da poginem bjezeci, a i da im ne pravim metu za nisan, niti vrecu za probadanje nozem. I s Bozjom pomoci utecem zdrav i citav, bez ijedne rane, a oni su ostale iskasapili. Jedva su im ostatke pronasli da ih pokopaju”.

Eto, dakle, selo Stara Gora jos je u Prvom svjetskom ratu (1914.) je bilo mucenik i imalo je tri stratista.

U malom selu Vranjaku (od svega dvije kuce) ubijen je 1914.g. cestiti seljak, Huso Isakovic, iza kojeg je ostala zena i dvoje malodobne djece.

U selu Godomilju ubijeno je sest, (6) ljudi, i to: Meho Hodzic, Salko Hodzic, te svi muski clanovi iz obitelji Mujage Barimca tj. stari Mujaga Barimac i njegova braca Dedaga i Salko. Svi navedeni su pobijeni na njivi zvanoj Zarozac, gdje su i pokopani. Posto su ubijeni, svi su baceni u jednu iskopanu raku, i zasuti zemljom. Prilikom otkopavanja nadjeni su u skvrcenom polozaju, ispremetanih nogu i ruku medjusobno, “kao zagrljeni”, sto je dokaz da su jos zivi zakopani. U blizini je nadjen krvav ”drenov siljak”, a stvarno su lesevi bili iznakazeni i isprobadani na bezbroj mjesta. Stari Mujaga Barimac je bio u dubokoj starosti, tako da je vec bio obnevidio.

Kazu da su pocinitelji ovoga zlocina prve komsije, Srbi, a to su: Blagoje Djukic, Radovan Djeric i Radaca Djeric !. Blagoje Djukic je ubrzo iza rata umro i medju prvima legao u zemlju novog srpsko-pra-voslavnog groblja, za koje je zemljiste darovao stari Mujaga

Barimac u parceli (lokalitetu) zvanoj Prsten.

Bez sumnje je u ubojstvu brace Barimaca imao posrednog udjela i stari Miro Djeric, otac Radace Djerica, jer je isti, odmah po ubojstvu brace Barimaca, sa cijelom svojom kucnom obitelji preselio u njihovu kucu (Barimaca) !! Mara, zena Mirina, prenijela je svoga malog unuka, Milana i smjestila u besiku (kolijevku), prisvojenu (opljackanu) u kuci Barimaca. (Isti Milan je u II Svjetskom ratu bio zloglasni cetnik i kao takav poginuo). Camil Hodzic (zv.Aljuka), koji je tada (Prvi svjetski rat) imao kojih 15-16 godina, pricao mi je nekoliko puta, kako je tada (ne sjeca se zbog cega) unisao u kucu Barimaca i “zavirio” u sobu rahm. Mujage i tamo ugledao starog Miru Djerica kako sjedi na Mujaginu siltetu i pusi na Mujagin cibuk. Kada je to vidio, naglo se vrnuo nazad, a stari Miro mu je doviknuo:-“Evo Mujage!” U mimohodu s krupnom Marom, dobio je od nje krupnu samarcinu da je posrnuo; na sto mu je Mara opsovala mater i rekla: “Sta ces sad ti ovjde?!”. Mara je i inace bila pocela sa svojom snahom terorizirati muslimanski komsiluk. Silom je natjerala Omera i Muju Hodzica da pohvataju barimske pse ovcare i da ih povezu, jer se bojala da joj psi nasrnu na njenu celjad.

Moj otac, Zejnil ef. Hodzic, imam i hatib dzamije u Godomilju, jedva je spasio glavu, jer je jos tada tesko klevetan. Dva puta je suocavan sa smrcu i oba puta “nije bilo edzela”. Zanimljivo je ispricati drugi slucaj, kada je poslat jedan nizi oficir srp. vojske da ga ubije. Jednoga dana, kurir mu je donio poziv da odmah dodje pred dzamiju. Moj otac je posao onako bos, jer su vec do tada sve muslimanske kuce i obitelji bile temeljito opljackane, i tako dosao pred dzamiju. Pred dzamijom ga je cekao onaj oficir i kada ga je ugledao bosa, upitao ga: “Sto si bos?!-Moj otac je, prilazeci mu i pruzajuci ruku na pozdrav, odgovorio: ” Ima ona nasa bosanska izreka-

”Tako , paso, u zemanu doslo!” -“Tako i jest”-potvrdio je oficir, pa ga onda upitao:-A ko je za ovo kriv?!” -“Za ovakve narodne nevolje uvijek su krivi strani zavojevaci, kako i stara poslovica kaže:

” Tesko zemlji kuda vojska prodje !”-odgovorio je moj otac-“A koga bi ti volio da pobijedi u ovome ratu?-iznenadno ga je upitao oficir

-“Na cijoj je strani pravda, valjda ce mu i Bog pomoci, da pobijedi.” A na cijoj strani bude Bozija volja i ja cu ga s voljom sluziti i bit cu duzan da mu budem pokoran: -odgovorio je moj otac na sto ga je oficir potapsao po plecima i kazao mu da je on (moj otac) kod komande oklevetan i da je on, kao oficir, poslat da ga ubije. Moj otac je imao lijep prsten na ruci, kojeg mu je oficir zaiskao i on mu ga je smjesta dao. Oficir mu je obecao da ce ga kod komande “sto ljepse prikazati i opravdati” i ako mu tko bude cinio kakvu presiju, da slobodno dodje u komandu.

Ni zenski svijet naravno nije bio postedjen od nasrtaja pojedinih zlocinaca. Između takvih slucajeva najvise mi se urezao u pamcenje jedan potresan slucaj koji je vise puta prepricavan. To je slucaj s ondasnjom seoskom ljepoticom iz Gdomilja: Rahimom Ziga, koju je srbijanska vojna patrola silom sprovela u komandu na Sjeversko. Djevojka je s ocajnickim placem i “piskom koja je parao i usi i srce”, isla pred patrolom. Vise puta sam slusao svoga ogluhlog amidzu Becira, kako kaze, da zali sto jos tada nije bio gluh da ne cuje onu pisku djevojke Rahime. Rahima nije mogla preboliti taj slucaj, pa je umrla ubrzo iza toga.

To su uglavnom tezi zlocini, izvrseni u mom rodnom selu Godomilju 1914. koje sam po cuvenju zapamtio, naravno pored temljite pljacke, posebno zlata, novca, stoke i gotovo cjelokupne pokretne imovine.

Svako selo istocne Bosne dozivjelo je slicnu sudbinu. Spomenut cu samo one slucajeve koje sam zapamtio i znam zasigurno da su istiniti.

U selu Cavcicima u Zepi ubijeno je 18 (osamnaest) ljudi. To je selo, poslije Stare Gore, najgore stradalo u Prvom svjetskom ratu.

Camilu Zulficu iz sela Babjaka su zlocinci odrezali usne, “pa covjek nije nikada vise mogao izgovarati glasove koje zahtijevaju spajanje usana, kao sto su na primjer slova “p”, “m”, “b”, i sl. On je te glasove izgovarao kao “F”. Koliko sam ga puta i ja cuo kako kaze, umjesto-“Bajram mubarecola”, on bi, jadnik, rekao: “Fajraf fufarecola”. Umjesto “paprika” izgovara bi “fafrika” i sl.

Po selima Prodole, Setica, Osova i dzemata Sokolovica, najvise zla (pljacke i ubjstava) pocinili su Milan Bakmaz iz Kalimanica i Aleska Motika iz Setica.

Negdje oko godine 1933-34. vracao sam se sa svojim ocem iz Kalimanica, gdje smo bili na “mevludu”. Iduci od sela Tocionika ka selu Radjevicima ugledah kraj samog puta jedan ogradjen grob. Na moj upit:”kakav je ovo grob?” -otac mi rece, da je to grob nekog Saliha Cvrka, koji je tu ubijen jos 1914. godine.

Od zlocinackih paljevina, izvrsenih 1914. godine cuo sam i zapamtio slijedece:

1) Vec smo spomenuli spaljivanje kuce zajedno s celjadima (ukucanima) u Staroj Gori,

2) Dzamija u selu Sokolovicima kraj Rogatice,

3) Sudzaudinova dzamija u gradu Rogatici i

4) Da uzgred spomenemo i Cengica kule i Cardake u Ratajima kod Foce. Opetovano napominjem da ovdje navodim samo one slucajeve koje sam po usmenom pricanju i cuvenju zapamtio.

Za paljevinu dzamije u Sokolovicima s punim razlogom se sumnja na Stevu Planincica iz istog sela (Sokolovica), jer na to navode neke pouzdane indicije. Stevo Planincic je bio bogat seljak, aktivno se bavio politikom, dugo godina je bio predsjednik opcine Sokolovici; isticao se netrpeljivoscu, mrznjom prema Muslimanima, sto je cesto i otvoreno izrazavao. Vazda je bio uz srpske nacionaliste i desna ruak cuvenog velikosrpskog soviniste Dobrosava Jevdjevica.

Sudzaudinovu dzamiju u Rogatici je spalio izvjesni Vaso iz crnogorskog Grahova. Vjerno i doslovno nastojim prikazati slucaj i nacin kako sam to doznao:

Kada su rogaticani odlucili obnoviti spaljenu Sudzaudinovu dzamiju, naravno da su tada malo vise ozivjele i price o toj dzamiji i njenoj paljevini. Prigodom tako jednog razgovora u nasoj kuci kao da i sada slusam naj sarijeg amidzu Mustafu ef. Hodzica kako rece: Pa dzamiju u Rogatici je zapalio neki Vaso iz Grahova u Crnoj Gori. Mujo Aganovic ga je cuo svojim usima kako se fali na jednoj pijanki u Grahovu: Ja sam im veli zapalio onu sracku u Rogatici.

Jednog Ramazana nekako na dvije tri godine pred drugi svjedski rat pomenuti Bogilovic zvani Aganovic iz Donjeg Godimilja pozvao je mene i moga oca na iftar. Poslije iftara i teravije namaza iskupila se kod Muje puna soba komsija na sijelu. Sjelo ko sjelo prica se o svemu i svacemu. Poce se govoriti o dzamijama dok meni naupade pricanje moga amidze koje je cuo od naseg komsije Muje o slucaju Sudzaudinove dzamije u Rogatici.

Pa ja odma zapitah Muju: Kako si ono doznao da je Sudzaudinovu dzamiju u Rogatici zapalio neki Vaso iz crnogorskog Grahova. Amidza mi kaze da si ga svojim usima cuo kako je rekao: Ja sam im zapalio onu sracku u Rogatici!? Nije rekao sracku vec “govnaru”rece mi odma Mujo Bogilovic zvani Aganovic pa nastavi.

Kada sam bio u vojsci 1921-21 godine jednog dana drzao sam strazu kraj magazina municije u crnogorskom Grahovu. Duznost na strazi bila je izvanredno stroga, radi sumnje da u Crnoj Gori ima puno pristasa svrgnute dinastije Petrovica. Receno mi je da strogo pazim na prolaznike i do koje blizine od magazina smiju prolaziti, a ako se ko priblizi blize od odredjene razdaljine i ako se nakon prvog upozorenja ne povrati-imam da pucam. Tako sam stojeci na strazi cuo neki razgovor od vise ljudi. Podjem malo u tom pravcu, odakle dolaze ljudski glasovi. Ugledah na prilicnoj razdaljini grupu Crnogoraca, posjedali na travu, caste se picem i glasno razgovaraju, tako da im se je svaka rijec mogla razumjeti. Cini mi se da su razgovor skrenuli na vojne dozivljaje tek kada su mene, kao vojinika, ugledali, jer posto su svi na mene pogledali, od toga momenta sam mogao dobro cuti da pricaju o svome vojevanju i ratnim dozivljajima. Iz njihovog medjusobnog nazdravljanja cuo sam i njihova imena, koja sam do danas zapamtio, jedino ime najgrlatijeg i najhvalisavijeg izmedju njih, dakle-Vase, koji je najvise i pricao. Njegovo pricanje i mene zainteresira, te se primakoh blize, do najdalje dozvoljene mi granice na strazarskom mjestu. Cujem kako Vase prica kuda je prolazio i dokle je dopro sa crnogorskom vojskom u Bcsnu ljeta 1914. godine. I sada osjecam kako sam protrnuo kada ovako rece:

”Ja sam prosao kroz Focu, Gorazde i Rogaticu. Tamo ima mnogo Turaka. U Rogatici sam im zapalio onu govnaru! Vjerujte mi-kaze dalje Mujo-da su mi tada same ruke trgle za pusku, a ni sam ne znam zasto sam onda uzviknuo: “E jesi li je bas ti zapalio, majku ti tvoju….?! -“Ali srecom-kaze dalje Mujo-uvidjeh da je velika ludost pucati na covjeka u tako tijesnoj grupi ljudi, iako sam odmah bio smislio, da bih mogao kazati da su pijani krenuli na magazin municije. Iza moga povika svi su naglo skocili na noge i brzo se udaljili, a Vaso je prvi brzo nestao za brijeg”.

Eto takav je bio dolazak “vojske u opancima”, za koju pisac knjige “Na Drini cuprija” kaze da je donosila pravdu i licnu slobodu svima i svakome, na veliko cudjenje i “glupog Alihodze”, koji ne moze nista da shvati.

Za vrijeme 40 dana boravka crnogorske i srbijanske vojske u Istocnoj Bosni,temeljito je opljackano muslimansko ziteljstvo-zlato, novac,nakit, stoka, vrijedna odjeca i obuca, sve je to opljackano od Muslimana. Bilo je dosta spaljivanja muslimanskih zgrada, kao i vise dzamija. Prema pouzdanim statistikama ubijeno je tada u istocnoj Bosni 427 muslimanskih zitelja, sto navodi i dr Atif Purivatra u svojoj poznatoj knjizi: “Jugoslovenska muslimanska organizacija”.

[detektiv]

in reply to: Da se ne zaboravi #15709

I cetnicke majke placu

Procitajte i pogledajte, a komentar na sve ovo mozete procitati na dnu posta…

[color=#0000FF]Kaznjena da zivi!

Dobrila Bjelakovic iz Rogatice punih 17 godina ne skida crninu za sinom, cerkom I suprugom, koji su stradali u bosanskom ratu

ROGATICA – Osudjena na zivot i tugu do groba posle jedne od najvecih ratnih tragedija zabelezenih u vreme rata u Bosni, Dobrila Bjelakovic (63) iz Rogatice punih 17 godina ne skida crninu.
– Crn je meni zivot bez njih, zato i nosim crninu i necu je skidati sve dok ne odem njima – zavapi Dobrila u svom stancicu u Rogatici, prepunom uspomena, u kom, iz svakog kutka, na svakom koraku, izvire samo teska tuga.
Od sina Slavise, rodjenog 1965. godine, od cerke Sonje (1973 – 1992), od supruga Radenka (1939 – 1992) Dobrili su ostale tek uspomene, stare fotografije, i – naslovi iz novina. Jedno za drugim, otisli su prvo Slavisa, onda Sonja i Radenko, a ona ostala sama, za ceo zivot.
I svake veceri, pred spavanje, Dobrila tim slikama, Sonjinim
haljinama, Slavisinom maturskom odelu, isprica gde je tog dana bila, kako je provela dan, koga je srela, sta je sa kim popricala…
– Od kako mi ih zlocinci uzese, ja zivim za njihove rodjendane, za nasu krsnu slavu Arandjelovdan, za uspomene, za secanje na divne dane kad smo bili zajedno… To je moj zivot, ja drugog nemam! Retko mi ko dolazi, ni ja ne idem daleko od njih, obicno do crkava i manastira, tamo sam im najbliza…
Ponekad ih sanjam, onomad Sonju, veli mi “lepo mi je, majko, ali nemam tebe” – prepricava Dobrila svoj zivot, svoj jad i tugu, u kojoj su svaki dan, svako jutro i svako vece isti…
Slave joj je, kaze, stradao 24. juna 1992. godine. Bio ljudina. Tog dana muslimani im najpre zapalili kucu, malo dalje, poubijali neke ljude. Slave izvlacio ranjene. Posle, vratio se da vidi zgariste, i tu, pred kucom, naleteo na minu.
– Istog dana ranise Radenka… U bolnickoj postelji saznao je da Slava vise nema. Dva meseca kasnije, na Veliku Gospojinu, Radojko, Sonja i ja krenuli smo kolima od Borika prema Rogatici… Odjednom, sasuse rafali preko kola, Radojko klonu na volan, Sonja pozadi jauknu i samo prosapta: “Mama, ranise me…” Posle, kad sam se probudila, njih dvoje bili su mrtvi, ja ziva, okolo nasi borci, a Romanija se okolo orila od jauka… Posle se i na sahrani Romanija orila od jauka, ali, sve dzaba, ja ostah sama – prica Dobrila.
Prica, a samo povremeno zastane, pa pita: “A sto samo Srbima sude za zlocine?”
– Ja znam ko je ubio moju Sonju i mog Radojka, zna to citava Rogatica. Sta vredi. Eno ubica, slobodno se setaju po Sarajevu. Ja znam da meni sud nece vratiti moje, ali, neka rade posteno – kaze jetko.
Desetak godina posle tragedije, Dobrila je zivela u opstinskom stancicu. Jedna strana humanitarna organizacija finansirala je, u medjuvremenu, izgradnju kuce na temeljima stare, spaljene 1992. godine. Dobrila nije mogla da zivi u toj kuci. Prodala ju je i u Rogatici kupila stan u kom zivi.
Veli, dan-danas, kad god na televiziji cuje, kad u novinama procita, da je nekome potrebna pomoc za operaciju, lek, kad cuje za nekoga da nema hleba, pomogne, da koliko moze. Zna da bi tako ucinili i njena deca, Radojko… I jos veli, kad su muslimani poceli da se vracaju u Rogaticu, ona je svakome prisla, izjavila saucesce, njoj su neki prisli, rekli da zale zbog svega sto se desilo, drugi nisu…

Prica tako, zastane, pa pita – a sto samo Srbima sude za zlocine?[/color]

http://www.kurir-info.rs/clanak/reportaza/kurir-30-07-2009/kaznjena-da-zivi

[b]BJELAKOVIC SLAVISA
1965-1992
OSLOBODIOC ROGATICE[/b]

[color=#008000]JAMA PAKLENIK

[quote=” (citat)”] [color=#008000]Visegrad Genocide – Paklenik massacre exhumation
The Paklenik Massacre is the massacre of at least 50 Bosniaks by Bosnian Serb Army in the Rogatica Municipality on 15 June 1992. One day earlier, the Serb Democratic Party-led Višegrad Municipality organized a deportation of Bosniak civilians to Olovo, a town near Tuzla. However, on its way towards the Rogatica Municipality, Bosnian Serb Army members from Visegrad stopped the buses and took all the men off to another bus. They spent the night in Rogatica and the next day they were taken to Paklenik (Hell) to a ravine called Propast (Downfall) where they were systematically executed and their bodies thrown into the ravine. Only one man survived the massacre. The men responsible for this massacre have not yet answered for their crimes. The only people who have been indicted were Mitar Vasiljevic, Nenad Tanaskovic, Sredoje and Milan Lukic. The Bosniak civilians who were deported and who were massacred came from the following villages in Visegrad: Gornji and Donji Dubovik, Velatovo, Zagre, Smijece, Zupa and Dobrun.[1][2] The remains of these executed Bosniaks were found in 2000.[3]

http://en.wikipedia.org/wiki/Paklenik_Massacre
[/color][/quote]

Slobodan prevod:

[color=#008000]Visegrad genocid – Exhumacija zrtava masakra u Pakleniku, u kome je izvrsen masakr minimum 50 Bosnjaka od strane srpske vojske iz Rogatice, 15. juna 1992. godine.
Tada je SDS (Srpska demokratska stranka) Visegrada organizovala protjerivanje Bosnjaka za Olovo, jedan grad u blizini Tuzle. Pa ipak, na njihovom putu preko Rogatice srpska vojska je zaustavila autobuse i sve muskarce prebacila u drugi autobus. Oni su noc proveli u Rogatici a slijedeci dan su transportovani u Paklenik , put koji je nazvan “Propast”, gdje su sistematski poubijani a njihova tijela bacena u jamu. Samo je jedan covjek prezivio masakr.
Ljudi koji su odgovorni za ovaj masakr jos nisu odgovarali za ovaj zlocin. Jedini koji su optuzeni su Mitar Vasiljevic , Nenad Tanaskovic, Sredoje i Milan Lukic. Bosnjacki civili, koji su deportovani i izmasakrirani, poticu iz slijedecih sela : Gornji I Donji Dubovik, Velatovo, Zagre, Smijece, Zupa I Dobrun.
Ostaci tijela odvedenih Bosnjaka su pronadjeni 2000. godine.[/color]

http://en.wikipedia.org/wiki/Paklenik_Massacre

JAMA PAKLENIK video[/color]

Imena samo nekih od stotina rogaticana koji su ubijeni u Rogatici 19 juna 1992.
Tijela dole navedenih sehida, izmedju ostalih, su pronadjena upravo u ovoj jami Paklenik

Komentar:

Pocecu kometar od ove slike spomenika cetnika (oslobodioca Rogatice) a koji se nalazi, kojeg li apsurda, na mjestu njegove pogibije. Spomenik se nalazi u centru grada, tacnije u nekadasnjoj ljetnoj basti ugostiteljskog objekta firme Sloboda u Rogatici. Tu je kazu i poginuo obilazeci munaru srusene Gornje dzamije. Cetnici su srusili dzamiju a munara je bila pala tacno preko glavne ceste.
Oslobodioc Rogatice, od koga li je on skupa sa svojom cetnickom bratijom oslobadjo Rogaticu ?
Od neduznih gradjana cija je jedina krivica bila sto su muslimani. Oslobadjali su Rogaticu od njenog muslimanskog vecinskog dijela stanovnistva: staraca, zena, nejake djece…, kojih su na stotine pobili tog 19 juna 1992, a na hiljade je pobjeglo na obliznja brda spasavajuci gole neduzne zivote.
I 5 dana kasnije poginuo je “oslobodioc” obilazeci munaru. Samo se postavlja pitanje u kojem prevoznom sredstvu je poginuo”?
Obratite paznju na sliku na spomeniku. Pod punom ratnom opremom: sarenka, cizme, ratna torba, automat podignut u visini ramena sa prstom na obaracu. Jos samo da naidju neduzni muslimani i moze poceti sa pucanjem. Oslobodioc Rogatice.

Sjetite se samo pocetaka nase odbrane protiv agresije srbo-cetnika, kada smo morali gerilskim nacinom otimati oruzje od pobjesnjelih cetnika da bi mogli zastititi nasu nejac: djecu, zene, starce…

Svima je jasno, sto samo Srbima sude za zlocine.

[detektiv]

in reply to: svjedocenja #15090

Srbijanski graničari

Osamnaestogodišnji Sinan Isaković nije se ni domogao Srbije. Nakon gotovo tromjesečnog lutanja i skrivanja po Bosni, jugoslovenski graničari su ga uhvatili kod karaule Rogačica kako iz krvave Bosne pokušava da uđe u Srbiju. Sa trojicom drugova uhapšen je 10. avgusta 1995. godine, pola sata iza ponoći. Nisu pružali otpor. Iako je od tada prošlo gotovo deset godina nema mu ni traga ni glasa
Ostao je samo dobro skrivani “Sprovodni list” jugoslovenskih graničara koji govori o njegovom slučaju, do kojeg je Monitor uspio doći. “Sprovodni list za prekršioce graničnog režima” ustvari je dokument kojim su tadašnje jugoslovenske vlasti evidentirale ilegalne ulaske u zemlju.
Nakon hapšenja, “Sprovodni list” je “dobio” i Sinan Isaković. Taj krucijelni dokument o umiješanosti Srbije u etničkom čišćenju Srebrenice sačuvao je jedan Srbin, koji je svojevremno radio u jugoslovenskim graničnim službama.
Za razliku od Sinana Isakovića, Nuko Krlić iz Žepe preživio je tu golgotu. “Nakon pada Srebrenice i Žepe nastala je velika pometnja. Otac Nazif i ja smo odlučili da prebjegnemo u Srbiju. Bilo nas je stotinu i deset u grupi koja je tog dana prešla Drinu kod sela Jagoštice”, svjedoči Nuko u sarajevskim Danima.
Tog 3. augusta 1995. godine, nesrećni ljudi su od dasaka napravili primitivni splav kako bi preko rijeke prebacili i one koji nijesu mogli da je preplivaju. No, čim su stigli na drugu stranu rijeke 110 bošnjačkih izbjeglica pali su u ruke graničara Vojske Jugoslavije. Sa nepunih 17 godina Nuko Krlić je smrti gledao u oči:
“Došli su pripadnici Vojne policije, koji su nam kazali da će nas odvesti u Jagošticu i predati policiji. Međutim, kad smo stigli tamo, nije bilo nikakve policije. Kod škole nas je dočekalo preko stotinu vojnika u različitim uniformama – zelenim i plavim maskirnim, kakve su nosili policijski rezervisti. Oni su nas podijelili u grupe po 10, koje su zatim vodili na ‘pregledanje’. Mi koji smo čekali u redu morali smo držati pognute glave, a neki su čak ležali na zemlji. Došao je red i na nas. Otac je išao naprijed, ja za njim. Za dvadeset sekundi smo se morali skinuti do gole kože. Onda su nas ispitivali: ‘Koliko si ubio srpske dece? Koliko si žena silovao? Koliko si ubio srpskih vojnika?’ I sve tako. Tukli su nas. Nekima su lomili prste na ruci… Jedan je čovjek – ne znam kako se zove, ali znam da je iz Laza, sela nedaleko od Žepe – ne mogavši da izdrži strašno batinanje, ‘priznao’ da je u Rujištima zaklao srpskog vojnika. Ležao je preda mnom, sav krvav. Nakon toga su ga gazili i udarali kundacima u lice, sve dok nije izdahnuo. Leš su bacili u trnje. To smo svi vidjeli.
Kad smo stigli u Jagošticu, bilo je deset sati ujutru i tu smo bili sve do šest popodne, kad su nas natovarili u tri ceradom pokrivena kamiona. Ne znam kojim smo putem išli, ali znam da smo oko četiri ujutru stigli u logor Šljivovicu. U kamionima je bilo nesnosno, nije se moglo disati, bili smo bukvalno jedni preko drugih. U toj gomili se ugušio izvjesni Džebo, postariji čovjek, nisam siguran kako se tačno zvao, ali znam da je bio mrtav kad smo stigli”, svjedoči Nuko.
Nuko Krlić kaže da su ih stražari svakodnevno maltretirali. Kada bi saznali da neko od logoraša ima tu bliskog rođaka slijedili su rituali nad kojima se normalnim ljudima diže kosa na glavi:
“Obojici bi dali po palicu i tjerali ih da se tuku. Ako bi to odbili, onda bi ih stražari brutalno premlaćivali. To se desilo meni i mom ocu, jer nismo htjeli udariti jedan drugoga”, svjedoči Nuko, kojem je otac, u 52. godini umro u logoru u Šljivovici, 26 novembra 1995. godine. Tri dana kasnije sahranjen je na groblju “Goduša”, nadomak Priboja na Limu.
Nuko je u Šljivovici ostao sve do 19. februara 1996. godine. Sada živi u jednoj zapadnoevropskoj zemlji.

Bosanski istražitelji smatraju da se nesrećni čovjek, kojeg su logorski stražari prvo natjerali da prizna da je zaklao srpskog vojnika, kako bi ga potom tukli do smrti, zvao Edhem Torlak (50). Sahranjen je na groblju Goduša kod Priboja, a srpski zvanični organi naveli su kao uzrok smrti – infarkt srca.
Amor Mašović, predsjednik Državne komisije za traženje nestalih, kaže za Monitor da se pouzdano ne zna koliko je Bošnjaka tokom Mladićeve ofanzive prešlo preko Drine i koliko ih je tom prilikom ubijeno.
“Samo pouzdano znamo da je tokom jula i avgusta 1995. godine u srbijanskim logorima u Šljivovicu i Mitrovo Polje sprovedeno više od 800 bosanakih izbjeglica”, kaže Mašović.
Nataša Kandić, direktor Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, za Monitor objašnjava da nije bilo moguće taj slučaj istraživati tokom same tragedije. “Ali, Fond ima spisak od 39 ljudi koji su tada pobjegli iz Srebrenice i koje je srbijanska policija uhapsila i nezakonito isporučila policiji Republike Srpske”.
Istina o umiješanosti Srbije u zločine počinjene na području BiH polako izlazi na vidjelo i preko ovog slučaja. Porodice nastradalih ljudi pripremaju tužbu protiv države Srbije koja je nazakonito isporučila njihove najbliže koljačima Radovana Karadžića. Čovjek koji je sačuvao dokumentaciju o tom zločinu spreman je javno da svjedoči i otkrije identitet odgovornih.
Svjedočenje, pisani tragovi i probuđena savjest nekadašnjih Miloševićevih dželata vode do rasvjetljavanja i ovog zločina.

[detektiv]

in reply to: svjedocenja #14750

Prisilno pokrštavanje muslimana
Broj dosjea:3835
Logor: Školski centar (SŠC)
Općina: Rogatica

…Otjerali su nas u dvorište Crkvenog doma i strpali u jednu garažu, običnu daščaru bez patosa i betona- gola zemlja. Tad su došla dva domaća četnika i naredila da svi muškarci izađu. Donijeli su štrik, isjekli ga na komade i počeli vezivati muškarce, čak i jednog šnajdera bez noge i jednog mladića od 17 godina. Djece su počela vrištati za očevima, na što su oni rekli:”Ne bojte se, djeco, vaše tate će se vratiti. Međutim nijedan od njih se nije vratio. Poslije toga došao je Arkan pred nas i rekao:” Ne bojte se ništa, nismo mi koljači, a ovo što vam se događa to vam je vaš Alija kriv!” otišao je i više ga nismo vidjeli. Tu smo ostali četiri dana. Dva dana nismo ništa jeli i tek treći dan su nam donijeli ručak. U dvorištu smo imali samo jednu česmu sa vodom i ništa više. Za ta četiri dana svaku noć u jedan ili dva sata dolazio je četnik sa baterijom i probirao mlađe žene.3-4 žene su izvodili u Dom i tamo silovali. Bilo je žene koje su 3-4 puta za noć izlazile. Jedna mlada žena imala je dvoje male djece. Nju su najviše izvodili i jednom je zaplakala i molila da je ostave jer su joj djeca spavala u krilu. On se izderao na nju i rekao da da djecu drugim ženama. Četvrti dan je došao autobus i kombi i ja sam, srećom, sjela u kombi sa još petnaestak žena.
To su bili srbijanci-procjena po naglasku, rekli su da će nas samo prevesti do škole. Bili su komplet naoružani i među njima bili su najgori sa crnim šeširima putem su tukli sve muškarce. Tjerali su nas da se odreknemo svoje vjere i da pismeno pređemo na srpsku vjeru (pravoslavnu).
Napomena: uhapšena sam kao paraplegičar.

[detektiv]

in reply to: Moje ratno iskustvo u i oko Rogatice ’92-’95 #10369

Sedamnesti dio

Cetnici potiskuju nase borce. Napadaju iz pravca kanjona Prace od devete strazare. Nase jedinice nemogu da zadrze cetnicke napade. Cetnici iz pravca Ustiprace nadiru prema zasticenoj zoni prema Gorazdu. U tom naletu zauzimaju i Kopace. U silosu u Kopacima ostalo je dosta hrane. Ostalo je i dosta obuce. Gorazdanske vlasti dozvolile su da cetnici zauzmu sve to. A kada su mogle da to podijele nisu ni pomisljali. Borci su nadljudskom hrabroscu nekako uspjeli zadrzati cetnicko nadiranje prema samom Gorazdu. Cetnici su iz pravca Cajnica napadali svom silom i pjesadijom. Nasi borci nadcovjecanskom hrabroscu pokusavaju zaustaviti te napade. Brojniji i dobro naoruzaniji cetnici nadiru prema Gorazdu. Svojim nadiranjem stizu do groblja Kolijevki. Jedinice Armije Bosne i Hercegovine tu zaustavljaju cetnike. Dio bolnice je evakuiran na lijevu stranu rijeke Drine. Cetnici iz pravca Ustiprace dolaze do gradske cetvrti Prvi maj. Jedan dio cetnika upada u preduzece Pobjedu. Komadant Ahmed sa svojim borcima ulazi u Pobjedu. Izgoni cetnike iz Pobjede i goni ih prema Sjenokosu. Komadant Meho sa svojim Borcima vodi zestoku bitku na Sjenokosu. Dio Rogaticke brigade nalazi se na polozaju srpskih Vrazalica odakle ih cetnici potiskuju na muslimanske Vrazalice. Cetnici u svom naletu zauzimaju dio Vranovine, Pticijak i Trovrh. Petnaestak boraca koji se nalaze na Vrazalicama uzimaju rucni bacac sasest granata. Posto nisu mogli sici putem Podhranjen-Gorazde morali su da se probiju u Gorazde iza Tresnjice. Stalno ih je pratila kisa tako da smo promrzli stigli u Gorazde. Bacacem kojeg smo donijeli vratili smo tenkove nazad. Komadant Ahmet je okupio oko sebe Visegradske, Rogaticke i dio Gorazdanskih boraca. Vodili su tesku borbu prsa u prsa. Nisu dozvolili cetnicima da zauzmu Obarak. Nasim jedinicama ponestaje municije. Nasa vlada i predsjednik se oglasavaju. Mole medjunarodnu zajednicu da zaustave dalje napadanje. Medjunarodna zajednica napokon zaustavlja cetnicku ofanzivu. Narod a i borci mogu da odahnu. Ipak cetnici nisu uspjeli u namjeri. Nisu zauzeli Gorazde. Zaustavljeni su od boraca Armije Bosne i Hercegovine a po naredjenju medjunarodne zajednice zaustavili su ofanzivu. Ostali su oko Gorazda na zauzetim polozajima.
Tako su cetnici povratili skoro svu teritoriju koju su izgubili u nasoj operaciji Krug. U ovoj cetnickoj ofanzivi imali smo mnogo ranjenih i mrtvih boraca. Neka im je veliki rahmet.

Poslije zaustavljanja cetnicke ofanzive u toku devedeset cetvrte godine nije bilo nikakvih dejstava od strane Armije Bosne i Hercegovine.
Bilo je granatiranja samog grada Gorazda od strane cetnika.
U kasno proljece nasa Armija pokusala je da povrati polozaje na Sudickoj planini i Vranovini. Da bi napali polozaje morali smo razminirati trasu pruge uskog kolosijeka u kanjonu rijeke Prace. Samo razminiravanje trajalo je oko mjesec dana. Kada je bio pripremljen teren jedna jedinica krenula je u akciju. Istovremeno su napadnute kote na Vranovini. Cetnici su bili iznenadjeni napadom nasih jedinica. Posto su napadnuti sa boka a u ranim jutarnjim satima pobjegli su navrat nanos sa Sudicke planine. Umjesto da zauzmemo polozaje da se cetnici nevrate oni se zadovolje pljackom. Medjutim cetnici koji su bili na Vranovini spustaju se na Sudicku planinu i potisnu nase nespremne borce. Nasi borci umjesto da prihvate borbu daju se u bjezaniju. U tom metezu naletili su na postavljeno minsko polje. Prilikom prelazenja preko minskog polja dosta vojnika je sto teze sto lakse ranjeno. Tako je i napad na Sudicku planinu propao. A sto se tice napada na Vranovinu potpuno je uspio. Cetnici nisu bili gospodari Vranovine. Ostali smo na tim polozajima do kraja rata.
Ovo sto je napisano sve je gola istina. Napisao je jedan borac Rogaticke opstine.
Demobilisan sam trideset prvog maja hiljadu devetsto devedeset seste godine.

Zaboravih napisati u ovoj akciji izgubili smo borce:
1. Hosa uzornog vojnika i vrlo hrabrog covjeka
2. Suada postenog i dobrog vojnika
3. Avdu covjeka u kog smo se svi mogli ogledati

Neka im je vjecni rahmet

Posto sam ovo zaboravio napisati u dogadjaje iz 1992 ovo pisem na kraju pa bih zamolio za izvinjenje.

Zhika Kulic konobar sa autobuske stanice kriv je za smrt:
Colic Hazima
Colic Sakiba
Hodzic Hasima
U maju devedeset druge garantovo im je da ce im on sacuvati zivote. Oni su mu povjerovali. Medjutim on umjesto da im sacuva zivote on ih predade cetnicima koji su ih odveli u junu pred crkvenu kucu. Tu ih sa jos dvadesetak muslimana vezu, ubacuju ih u transportere i odvoze niz ulicu prema Zaganovicima. Tu im se gubi svaki trag. Njihovi ostaci nisu pronadjeni do danas. Navescu imena onih koji su odvedeni sa njima.
To su:
Zufer Ajanovic
Hasan Aksamija
Durmo Holuclic
Muberis Holuclic
Fuad Muftic
Njegov sin Muftic
Dr. Mehic
Suvalija Sulejmen
Tri Zepljaka neznam im imena

Novakovic Zivoradin zvani Zhika
U aprilu, maju i pocetkom juna krecuci se cetvrtima gdje su zivjeli muslimani pozivajuci ih da se jave u kolektivni centar u srednjoskolski centar. Mnogi koji su poslusali Zhiku danas nisu medju zivima a za njihovim ostacima i danas se traga.

Ovo sam saznao od zena koje su bile zarobljene i bile u crkvenoj kuci.

Kraj

[detektiv]

in reply to: Moje ratno iskustvo u i oko Rogatice ’92-’95 #10274

Sesnesti dio

Narod odlazi u srednju Bosnu da bi izbjegli glad. U toj situaciji pedeset posto boraca je napustilo svoje jedinice. Pocetkom maja rano granatiranje teritorija oko Novakovica. Granatiraju se polozaji Pokrevenika, Djurdjeva brda, Solakovica, Borovca, Mrgudica, Prosjecena, Lubardica. Granate dolijecu sa Mokrog luga, Sa Zaganovica, sa Pesurica i iz pravca Rogatice. Cetnici napadaju vrlo jakom i mnogobrojnom pjesadijom. Nasi malobrojni borci nemogu da prihvate frontovsku borbu. Povlace se sa polozaja. Ima i tesko i lako ranjenih. Povlace se u pravcu Ustiprace. Poslednji se povlace borci sa Borovca. Zajedno sa borcima povlace se i civili koji su se nalazili na teritoriji oko Pokrevenika. Cetnici u svom naletu zauzimaju polozaje koje su drzali nasi borci. Unistavaju sve sto je muslimansko. Pale kuce i sve na sta nailaze. Povlaceci se borci su se zaustavili na brdu iznad Ustiprace. Tu smo naisli na borce iz Ustiprace. Posto se blizila noc cetnici su se zaustavili. Mi smo se dogovorili sa Ustiprackim borcima. Zanocili smo i cekali da vidimo sta ce nam donijeti jutro. Svanulo je prohladno jutro. Rasporedili smo se da docekamo cetnicku pjesadiju. Medju nama je bio i komadant Meho sa nekoliko svojih boraca. Rekao nam je da ide da naredi da se granatiraju cetnici. Otisao je i poslije nekog vremena se vratio. Medjutim od granatiranja cetnickih polozaja nije bilo nista. Oko deset sati jaka cetnicka pjesadija je napala na polozaje gdje smo se mi nalazili. Vrlo jaka cetnicka pjesadija potisnula je nase borce prema Ustipraci. Njihova pjesadija zadrzala se na stjenama iznad Ustiprace. Nisu isli dalje za nasim borcima. Spustili smo se u Ustipracu. Kasarna je evakuirana. Borci koji su evakuirali kasarnu cekali su nas. Dosli smo do njih i krenuli prema Gorazdu. Nasa jedinica se svratila u Kopace. Smjestili su nas u silos. Dali su nam lunc pakete koliko smo mogli pojesti. Tu smo zanocili. Ujutro smo ustali rano iako smo bili umorni i iscrpljeni i postrojili smo se. Dosao je kurir od komadanta. Komadant trazi da se jedinica vrati u Ustipracu. Treba Ustipracu drzati dok Visegradjani ne prodju kroz Ustipracu. Borci su se uskomesali. Nije im se vracalo u Ustipracu. Istupili su borci Hamed, Sulejmen i Muhamed. Stali su pored oruzja. Borcima se obratio Hamed, ko hoce da ispuni komadantovo naredjenje moze prici i uzeti oruzje. Borci su vidjeli da je vrag odnio salu. Prestali su sa gundjanjem prisli i uzeli oruzje. Kretali su se sa lijeve strane caste Gorazde-Ustipraca u razmaku sedam-osam metara. Tako su se prebacili u Ustipracu. U Ustipraci nas je cekao komadant Nedim. Obavijesti nas je da moramo drzati polozaj u Ustipraci pa maker svi izginuli. Tu ce mo se zadrzati dok kroz Ustipracu ne prodju Visegradjani. Morali smo se rasporediti po Ustipraci. Cetnici nas nisu uznemiravali. Na polozaju ostasmo tri dana i noci. Prvi dan bajrama kroz Ustipracu prolaze Visegradske izbjeglice zajedno sa borcima iduci za Gorazde. Kad su svi Visegradjani prosli kurir nas je obavijestio da je komadant naredio povlacenje prema Gorazdu. Naredjenje izvrsismo. Nasa jedinica je krenula na Krivu dragu. Preuzecemo drzanje polozaja od Kamenjaca do Sudicke planine. Ispunila se nasa molba da se konacno ujedine nase tri jedinice u jednu Rogaticku brigadu. Postavice se satorsko naselje na Krivoj dragi.
U ovoj cetnickoj ofanzivi imali smo poginulih boraca koji dadose svoje zivote na putu za borbu protiv srbo-crnogorskog agresora.
Neka je veliki rahmet za pale borce koji su dali svoje zivote.

U proljece pocinje operacija padobran. Medjunarodna zajednica pocinje bacati hranu i lijekove pomocu avijacije. Pocinjanjem operacije padobran prestaje i teska situacija za hranu. Hrana se baca u zasticene enklave Srebrenice, Zepe i enklave Gorazda. Borci osiguravaju bacenu hranu ali veliki dio te hrane ne dolazi onima kojima je namijenjena. Malo kasnije poslije operacije padobran pocinje da stize hrana konvojima kamiona. Gladju je dosao kraj. Narod se osjeca zdravije. U periodu maj ’93 do marta ’94 nema teskih borbi. Nasi diverzanti povremeno odlaze na cetnicku teritoriju da prave diverzije.
U martu ’94 pocinje jos jedna cetnicka ofanziva na polozaje koje drzi Armija BiH. Iz pravca Gornjih Mesica cetnici napadaju na nas polozaj koji se nalazi na Ivnju i Sitnom kamenju. U zestokom naletu cetnici potiskuju nase borce sa Sitnog kamenja i Ivnja. Mi smo se povukli na teritoriju muslimanskih Vrazalica.Tu smo se ukopali i zadrzali sve do kraja rata.
Cetnici u tom naletu zauzimaju Sudicku planinu i Vranovinu. Tu su se ukopali i napravili bajte. Povremenim granatiranjem nasih polozaja davali su nam do znanja da se ne mozemo osjecati sigurno. Stalno su pucali iz pjesadijskog naoruzanja i gadjali pragom i drugim naoruzanjem po nama.
Bila je to jos jedna jako teska zima jer borci i nekako imaju odjece ali je problem za obucu. To je jos jedna velika poteskoca za nasu vojsku.
Uporedo napadom na nase polozaje cetnici napadaju i iz pravca Ustiprace kao i iz pravca Prace na polozaje koje drze Goraske jedinice.

Nastavice se…

[detektiv]

in reply to: Moje ratno iskustvo u i oko Rogatice ’92-’95 #10181

Petnesti dio

Krecuci se kroz sumu dodjosmo do zice. Pored same sume leze nasi borci. Pukla livada ispred boraca. Cula se povremena paljba i sa nase i sa cetnicke strane. Na sred livade pojavi se cetnicka glava. Komandir cete ispali granatu iz rucnog bacaca. Nesta cetnika. Utihnuse i pucnji sa cetnickih polozaja. Blizila se noc. Odjednom se cu jedan glas. Trazio je od nas da prestanemo pucati. Poznali smo glas i presta pucnjava. Presli smo preko zice i krenusmo prema nasim borcima. Svi smo se skupili oko komadanta. On nam je saopstio tuznu vijest. Obavijestio nas je da je poginuo Ahmet-Drina. Svima nam se srce steglo od velike zalosti. Ostali smo bez velikog, hrabrog i neustrasivog borca. Mnogima nam udarise suze na oci. Svim borcima bi zao Ahmeta. Pala je noc. Bliza famelija i njegovi jarani odnesose Ahmeta do jedne bajte. Tuga nikako da napusti nase duse. Zaljenju nema kraja jer izgubismo vrlo dragog saborca. Polozise Ahmeta pored bajte i pokrise ga. Borci zauzese bajte. Rasporedise se straze a ostali borci legose da spavaju. Ustasmo u samu zoru. Postavili smo isturenu strazu da se cetnici slucajno ne bi povratili. Iznenada se zacu jaka paljba sa mjesta gdje se nalazila straza. Ubrzo i presta jer se cetnici nisu nadali isturenoj strazi pa su se morali povuci. U tom prepucavanju pogino je jedan nas borac. Donijeli smo i njega i skupa sa Ahmetom stavili u kola koja su ih odvezla u Gorazde. Cetnici vise nisu pokusavali da povrate izgubljene polozaje. Negdje oko osam sati dize se grupa boraca da idu da vide tenk koji je zarobljen od cetnika. Mene i jos nekoliko boraca je zadrzo Nedim da popijemo kahvu. Ne prodje puno vremena zacu se jaka detonacija sa mjesta gdje se nalazio tenk. Jedan od boraca je nehotice aktivirao minsku napravu koju su postavili cetnici. Od te mine ranjeno je pet-sest boraca. Borce smo ubrzo prebacili do vozila. Odmah su ih prebacili u Gorazdansku bolnicu. Poslije tog incidenta nista se nije desavalo. Komadant nas je pozvao da pregledamo bajte u livadi. Nasli smo dobro uredjen trap pun jabuka i krompira. Vojnici koji su skupljali oruzje i municiju iznenadili su nas velikim brojem municije velikih kalibara, desetak garonja puskomitraljeza, jedan pam, veliki broj automatskih i poluautomatskih pusaka, veliki broj bombi…..
Nasli smo mnogo minobacaca seset-dvojke ali malo granata. Posto se blizila noc opet smo isturili straze a ostali ostadosmo da spavamo. Hrane smo nasli dovoljno da se nismo bar za to brinuli. Osvanuo je lijep i vedar dan. Komadant nam naredi da se spakujemo. Ubrzo ce stici smjena a mi ce mo u Gorazde na dzenazu palim borcima. Stigli smo na vrijeme na dzenazu. Ukopali smo poginule drugove. I danas kad ovo pisem tuga mi cijepa srce.
Neka je vjecni rahmet palim borcima.

Krajem decembra krenuse jedinice da pokusaju zauzeti polozaje na Nekopima. Nismo ni slutili kakvo nas iznenadjenje ceka. Prisli smo nekih dvjesto metara od polozaja. Na polozaj smo stigli oko dvanaest sati. Prilikom prilazenja prema zaklonu nailazi na minu komandir iz Ilovace. Mina je eksplodirala i ranila ga u nogu.
Odjednom cuje se glas sa cetnickih polozaja:
‘Ajte Rogaticani sta cekate. Dzumatski su sati, ‘ajte da klanjamo dzumu.
Iznenadilo nas je to sto cetnici tacno znaju ko ih napada. Odjednom cetnici sasuse paljbu sa svih strana iz pjesadijskog naoruzanja. Nismo imali drugog izbora nego da se povucemo.
Sada i laiku moze da bude jasno da su mnoge nase akcije bile izdane od cetnickih dousnika.

Pocetak zime ’92-’93 bila je teska. Borci su bili i fizicki i psihicki iscrpljeni. Hrane je nestalo. Glad na sve strane. Narod je primoran da bi prezivio ici do Grepka po hranu. Iduci na Grebak izlozeni su granatiranju sa cetnickih polozaja i izlozeni su cetnickim zasjedama. Jedne prilike iduci prema Grepku neko je aktivirao protivtenkovsku minu koja je ubila dvadesetak civila. Vecinom civili su bili iz Rogatice. Putem prema Grebku nalazili smo smrznute civile koji su lezali pored puta u snijegu. Jedne prilike vojnici koji su isli po hranu vracali su se nazad. Naprijed su isli vojnici a pozadi kolone isli su konjovoci sa konjima. Izasli smo iz kanjona i krenuli uz Kacelj. Cu se eksplozija po zadi. Nije bilo vracanja da se vidi sta se desava, mislili smo da je cetnicka granata. Stigli smo na Trovrh. Dolaskom na Trovrh ustanovili smo da su od eksplozije mine stradali trojica boraca iz nase jedinice.
Komadant je naredio da se vratimo po poginule drugove. Prilikom izvlacenja poginulih boraca pogino je jos jedan nas borac. Cetiri poginula borca ukopali smo u groblju Kolijevke.
U februaru formira se kasarna u Ustipraci. Kasarna se nalazila u skoli u Ustipraci. Komadant jedinice je bio Midho. Posto smo imali malo hrane neki borci su ubijali eksplozivom ribu u jezeru. Tako smo prezivljavali zimu ’93. Pojedini borci prezivljavali su sa lunc-paketom na dan. Svaki dan je bilo sve teze i teze.
U takvoj situaciji cetnici pripremaju proljetnu ofanzivu na polozaje branilaca Gorazda. U takvoj teskoj situaciji koja se nadnijela nad Gorazde sve veci broj civila a i vojnika napusta teritoriju Gorazda.
Jedinice ostaju bez boraca.

Nastavice se…

[detektiv]

in reply to: Moje ratno iskustvo u i oko Rogatice ’92-’95 #10004

Cetrnesti dio

Upitao ga je komadant gdje se nalazimo. Opisao mu je. Komadant je rekao da saceka da se dogovori sa ostalim komadantima pa ce ga obavijestiti. Cetnici su intenzivno granatirali. Granate su padale dvije stotine metara iznad nas. Sreca nasa pa smo bili blizu cetnickih polozaja. Ubrzo se javi komadant. Posto ce ubrzo mrak povucite se na polazni polozaj. Krenuli smo prema Saranu. Poce opet granatiranje terena oko nase kolone. Posto sam ja bio u prvom dijelu kolone pozurili smo. Odjednom jaka detonacija bacila nas je na tlo. Zacu se stenjanje i jaki jauci. Glas je dozivao Debu. Posto su granate padale oko nas izvlacili smo se pojedinacno na Saran i gore smo se iskupljali. Kako smo se iskupili nalozili smo vatru posto je bilo hladno. Dogovorili smo se da odemo po onog sto je zvao upomoc. Doznali smo da nam je granata pala u kolonu i da ima vise mrtvih. Stigli smo brzo do mjesta gdje su lezali. Cetvorica na mjestu mrtva. Kakav uzasan dan za nas borce sa Bara. Pokupili smo mrtve i donijeli ih do mjesta gdje smo nalozili vatru. Dosao je traktor potovarili smo mrtve. Javili smo da imamo cetiri borca mrtva i da je jedan tesko ranjen od granate. Komadant nam naredjuje da se povucemo na Pokrevenik. Sutradan sahranismo mrtve u groblju na Pokreveniku.
Neka im dragi allah da dzennet i dzennetske ljepote.
Tako jos jedna nasa akcija osta bez uspjeha.

Udruzene jedinice Armije BiH krenuse da zauzmu Ustikolinu. Jedinica je krenula iz Sadbe. Kretali smo se uz rijeku Drinu desnom obalom. Prolazili smo ispod cetnickih polozaja. Morali smo se kretati brzo i tiho da nas cetnici ne otkriju. Putovali smo do odredjenog mjesta. Na tom mjestu trebali smo naci ljude sa gumenim camcima koji su nas trebali prebaciti na lijevu obalu Drine. Ne nadjosmo ni ljude a ni camce. Cuo sam komadanta Zaima kada je rekao da ce mu neko platiti za ovu izdaju. Stigli su i poslednji borci. Zaim nas je zamolio da se vratimo nazad u najvecoj tisini. Rekao nam je da je akcija izdata da se boji da nisu obavijesteni cetnici. Mi smo mjesto napustili u najvecoj tisini i poceli se povlaciti ubrzano do Sadbe. U Sadbu smo stigli u zoru. Zaim je rekao Nedimu da ce uzeti nasih tridesetak boraca a ostali da se vrate na Trovrh. Dosli smo na Trovrh prije dvanaest casova. Oko pet sati postroji nas komadant. Rekao je da se brzo pripremimoza akciju. Nismo nista pitali ali smo se u rekordnom vremenu spremili. Komadant je rekao da se popnemo na kamione i da se suzbijemo sto vise da mozemo svi stati. Rekao je da ce se u gradu pridruziti jos jedna grupa. Krenuli smo pjevajuci iako smo znali da idemo na tezak zadatak. Brzo smo stigli u Gorazde. Na zakazanom mjestu cekala nas je grupa boraca. Popeli su se na kamion i mi ubrzano stigosmo do Sadbe. Iskrcasmo se i krenusmo do Zebine sume. Stigli smo na Zebinu sumu znojavi. Pozdrav komadanta Zaima i Nedima. Kratka Zaimova komanda. Naprijed do Drine. Komadant je naredio nama da krenemo i da se pazimo. Vojska ide od bajte do bajte i puca. Svijece upaljene hrana se jos pusi a cetnika nigdje ni jednoga. Tako idemo polako sa prstima na obaracima. Isli smo tako oko dvjesto metara. Zastali smo i zamolili Nedima da neidemo dalje. Noc je pala pa nam cetnici mogu postaviti mine i napraviti zasjedu. Umorni smo i gladni. Nedim pozva Zaima. Rekao mu je da borci traze da stanu. Komadant Zaim je odobrio i borci krenuse prema bajtama. Smjestili su se u bajte formirali straze i legli da se odmore.
Svanulo je jutro. Dan je bio lijep i suncan. Sjetih se jedne price, lijep dan za umiranje. Svi smo ocekivali da ce mo krenuti ujutro. Komadanti nisu mislili tako. U napad ce mo krenuti tacno u dvanaest sati. Dobro nam je doslo da se jos malo odmorimo.
Cekali smo da nam se prikljuce borci sa Pokrevenika. Stigli su negdje oko deset sati. Odmah su krenuli iza ledja cetnicima. Tacno mi krenusmo od bajte do bajte. Bojali smo se cetnicke zasjede, medjutim cetnicima nije ni na pamet palo da to urade. Presli smo jedno dvadesetak bajti. Ispred bajti pred nama cetnici pocese da pucaju po nama. Nasi borci se bacise po zemlji. Pocesmo i mi da pucamo po cetnicima. Odjednom sedam boraca potrca prema jednoj bajti. Uletili su u bajtu. Iz bajte se cula pucnjava. Na zemlji su lezali bradato cupasti cetnici. Brada do grudi prljava i masna. Lezali su nepokretni. Krenusmo dalje. Komadant Nedim naredi nekolicini boraca da kupe municiju i oruzje koje je ostalo iza cetnika. Kada je izdao naredbu poveo je borce da dalje oslobadjaju bajte. Uz put smo nasli jos dva mrtva cetnika. Iduci tako za cetnicima dosli smo do jedne bajte. Dalje nismo mogli zestoko je pucalo. Komadant Nedim je ranjen. Ranise jos jednog naseg borca. Nedim nam naredi da idemo desno kroz sumu da se nadjemo cetnicima iza ledja. Uradismo sto nam je naredio Nedim. Krenusmo na desnu stranu kroz sumu.

Nastavice se…

[Author]

Posts