[detektiv]

in reply to: Moje ratno iskustvo u i oko Rogatice ’92-’95 #9830

Trinesti dio

Krenuli smo prije zore. Dio jedinice trebao je da dodje sa lijevog boka, druga jedinica treba da napadne sa desnog boka a treca jedinica da zauzme izmedju dva sela polozaj da cetnici ne bi napali muslimanske Vrazalice. Na polozaje smo dosli prije svanuca. U samu zoru dvije nase jedinice udarise sa bokova. Cetnici su bili iznenadjeni nasim udarom. Nisu ni pruzili nikakav otpor. Pobjegli su glavom bez obzira. Nasi nisu ni pokusali da idu za njima. Jedinica koja je zauzela polozaj izmedju dva sela usla je u srpske Vrazalice i pretrazili su sve kuce. U srpskim Vrazalicama nismo nasli nikoga. Poslije pretrazivanja kuca jedinica odlazi da se sastane sa ostale dvije jedinice. Tu smo ostali skoro do noci. Ocekivali smo kontra udar. Cetnici nisu ni pokusali da udare kontru. Jedan dio jedinice ostaje na polozaju a drugi dio jedinice ide na spavanje. Ujutro smo mogli da skupljamo hranu koja osta iza cetnika. Nasli smo dosta hrane. A ostalo je mnogo krupne stoke i mnogo ovaca. Nasli smo dosta oruzja i municije. Sa ovom akcijom Rogaticke brigade operacija Krug je potpuno uspjela. U ovoj akciji imali smo jednog teze ranjenog borca. Borac je ubrzo umro od zadobijenih rana. Neka je vjecni rahmet svim borcima koji dadose svoje zivote za dobrobit naseg naroda. Uporedo sa ovom akcijom na Sudickoj planini borci Armije BiH nadiru svim snagama na desnoj strani rijeke Drine. U naletu nasih boraca cetnici se pomalo povlace sa svojih polozaja. Posto cetnici bukvalno bjeze nasi u zaru napada oslobadjaju naselja Bare, Kasatice, Zupcice, Podkozaru i jos nekoliko sela. I u ovoj operaciji ucestvuje Rogaticka jedinica sa Bara. Velikim naletom nasa Armija za osamnaest dana protjeruje cetnike sa cijele teritorije Gorazdanske opstine. U operaciji Krug zarobljeno je od neprijatelja velik broj naoruzanja, oruzja, orudja, i municije svih kalibara. Dio te opreme dobija i nasa jedinica sa Bara. Posto je zavrsena operacija Krug, vrlo uspjesno, borci Armije BiH dobise zasluzeni odmor. Prvih dana krenu operacija Praca. Borci Armije krenuse na zauzimanje opstine Praca. Jedan dio boraca Bosne i Hercegovine predjose na lijevu stranu rijeke Prace. Drugi dio jedinice spusta se sa brda u kanjon Prace oko tristo metara od samih kuca. Nase jedinice su napale i prodrle su u podnozje Masline stijene. Pokusavali su svim silama da zauzmu Maslinu stijenu ali im to nije poslo za rukom. Trpili su gubitke ali nisu popustali u nastojanju da zauzmu Maslinu stijenu. Borbe su se vodile dva dana i dvije noci. Posto nisu mogli zauzeti Maslinu stijenu a ponestalo je i municije, donesena je odluka da se povuku. Sa sobom prilikom povlacenja nose mrtve i ranjene. Prilikom povlacenja pale sve da se cetnici ne vrate. Borci koji su se spustili sa brda na desnu stranu rijeke zadnji su se povukli sa polozaja koji su bili zauzeli. Operacija Praca nije uspjela. Nasa jedinica sa Bara imala je pet mrtvih.
Neka ih Allah nagradi vjecnim dzennetom.

Oruzanim snagama borci Armije Bosne i Hercegovine krecu u jos jednu akciju iz pravca Pokrevenika- Sljedovica i sela Kamena kao i sa padina Sarana krecu na cetnicke polozaje.
SA takvim planom napada komadant Nedim se nije slagao. Njegov plan je bio da se prvo uzme brdo Tmor pa tek kasnije da se pristupi ponudjenom planu. Borci sa Bara trebali su da se spuste na regionalni put Rogatica- Kozici. Posto su nam procitali plan napada krenuli smo na izvrsenje. Po planu Nedimova jedinica je trebala da prodje pored sela Dobromerovica niz Raspust njive do ceste Rogatica-Kozici. Medjutim mi dobijemo drugaciju uputu. Nasi borci dobise zadatak da napadnemo liniju iznad samih Seljana. Upali smo izmedju bunkera i bajti. Ispred nas minsko polje. Sa Strmca vide nas kao na tanjiru. Sve gore od goreg. Komandiri ni sami neznaju sta da rade. A cetnici nas otkrise rano, otvorise vatru po nama. Ranise nam sedam boraca. Dobismo naredjenje da nesmijemo pucati. Posto nismo mogli da se krecemo bili smo laka meta za cetnike. Posto su stalno gadjali po nama i nasi borci otvorise vatru po cetnickim bajtama. Posto su borci otvorili vatru cetnici su umanjili svoju vatru. Posto su cetnici umanjili vatru nasi borci pocese da se izvlace. Sa sobom su nosili ranjenike. Ja sam se povukao poslednji. Sastali smo se na brdu ispod Bandere. Cetnici vise nisu pucali po nama. Prilikom odmaranja upitao sam komandira otkud to da mi napadamo iznad Seljana kad je plan bio da mi prodjemo pored Dobromerovica a ne iznad Seljana. Odgovorio je da ne zna ni on sam. Ranjene borce odnijeli su nasi borci do prevoznog srestva. Ali nikako da se vrate. Komandir stupi u vezu sa Nedimom. Obavijesti ga gdje smo upali. Obavijestio ga je da imamo sedam ranjenih. Vojnici koji su odnijeli ranjene nece da se vrate.

Nastavice se…

[detektiv]

in reply to: Moje ratno iskustvo u i oko Rogatice ’92-’95 #9645

Dvanesti dio

Treci dan dodje nam zamjena na Hranjen. Mi koji smo bili na polozaju povukosmo se na Bare. Sutradan nas Nedim postroji. Opet je trazio dobrovoljce. Sada nas je izaslo nesto manje dobrovoljaca. Komadant nas odabra oko pedeset boraca. Stao nam je na celo i krenusmo. Nismo znali kuda nas vodi. Presli smo preko Hranjena i krenuli putem prema Gorazdu. Zaustavili smo se na raskrsnici ispod Jabuckog sedla. Napad na Sjenokos poceo je tacno u dvanaest sati. Prilikom napada ranjeno je nasih sedam boraca. Medju njima bio je i komadant. Dva borca su nestala. Borci su iznijeli ranjene i odnijeli ih prema Barama. Ostali su ostali na polozaju. Pred sami mrak povlaci se Pelam sa polozaja. Na polozaju ostaju samo Rogaticki borci njih oko cetrdeset. Nismo znali da je Pelam dobio zadatak da se jedinice povuku da se cetnici mogu povuci. Da su nekim slucajem krenuli na Gorazde usli bi u Gorazde lako. Posto smo na polozaju ostali sami oko jedan sat dogovorili smo se da se i mi povucemo. Na Bare smo stigli pred samu zoru. Po dolasku mi legosmo da se odmorimo. Digli smo se oko jedan sat po podne. Posto je komadant ranjen postroji nas Haso Brzi. Iz stroja se izdvoji cetrdesetak boraca uzesmo svoje naoruzanje i krenusmo. Na Hranjen stigosmo negdje oko osamnaest sati. Sidjosmo niz Hranjen i preko Krive drage krenusmo uz Vranovinu. Posto se priblizavala noc mi smo zastali na stjenama Vranovine. Tu odlucismo da zanocimo. Polegosmo i tu zaspasmo. Probudili smo se u samu zoru. Krenusmo kad sunce granu po Vranovini. Zaustavili smo se na kraju Vranovine. Oko nas padale su poneke granate. Brzi odvoji dva mitraljesca i njihove pomocnike. Povede ih prema prevoju Jabuckog sedla. Otpoce jaka pucnjava. Odgovorise im nasi mitraljesci. Razmjenom pucnjave ranjen je jedan nas pomocnik puskomitraljesca, Avdo. Brzi brzo donese odluku da se povucemo i da iznesemo ranjenika. Brzo napravismo nosila i krenusmo sa ranjenikom preko Vranovine. Otpoce jako granatiranje samog vrha Vranovine. Granate padase nesto dalje od nas tako da nije bilo mrtvih ni ranjenih boraca. Brzo se spustismo niz strmu Vranovinu. Nadjosmo se na putu Gorazde-Bare. Primijetili smo da prema nama lete dva aviona iz pravca Pale. Sklonismo se dok avioni nestase iz vidokruga. Nastavismo put prema Barama. Pred vece postrojise cijelu jedinicu. Uzeli smo naoruzanje i krenusmo prema Krivoj Drazi. Na Krivu Dragu stigosmo pred sami mrak. Rekose nam da idemo postaviti zasjedu cetnicima ispod same Vranovine. Krenusmo putem koji vodi na Gornje Mesice. Stigosmo na mjesto i brzo se rasporedismo po polozaju. Trebamo da sprijecimo spajanje cetnika sa Sjenokosa sa cetnicima Vrazalica. Rano ujutro upadose tri cetnika u zasjedu. Posto su vidjeli da su upali u zasjedu uzese bombu zagrlise se i izvrsise samoubistvo. Od te bombe ranjeno je i nasih boraca. Cio dan cetnici granatiraju sami vrh Vranovine. Drugi dan iz pravca Gornjih Mesica dolazi desetak cetnika i pale samo podnozje Vranovine. Nasi ih opazise i otvorise jaku vatru. Cetnici se vratise odakle su i dosli. Posto vatra uze maha pritrcase borci i brzo ugasise vatru. Malo poslije gasenja vatre sami vrh Vranovine pocese nadlijetati avioni. Nisu granatirali niti su bombardirali. Avioni odletise a mi odahnusmo. Tu cijelu noc culo se brujanje kamiona. Ja sam mislio da cetnici dovlace pojacanje. Poslije svanuca prolomi se dugi rafal padinama Jabuckog sedla i same Vranovine. Nedugo poslije toga do nas dodje kurir. Saopsti nam da se povucemo sa polozaja prema Krivoj Dragi. Na Krivoj Dragi cekalo nas je iznenadjenje. Cekao nas je komadant Nedim. Okupili smo se oko njega. Bilo nam je drago sto se nalazi medju nama. On nam saopsti da je lijeva strana Gorazda oslobodjena sa jednim iznimkom. Jos nam je ostalo cetnicko uporiste na Vrazalicama. Tu se zadrzasmo do dva sata popodne. Komadant nam naredi da se postrojimo. Kolona krenu prema Sjenokosu. Sa raskrsnice krenusmo prema Jabuckom sedlu. Pred sami mrak stigosmo na Jabucko sedlo. Na Jabuckom sedlu nije bilo bajta a bunker je unisten od cetnicke avijacije. Borci su zanocili na livadi. Ujutro se probudismo promrzli. Jedva cekasmo da sunce progrije da se malo zagrijemo. Sunce brzo ugrija promrzle borce. Tu doruckovasmo i krenusmo preko Pticijaka na Trovrh. Po dolasku na Trovrh ocistismo sve prostorije i hodnike pa napravismo kreveta i tu se smjestismo. Sa tim je operacija Krug zavrsena na lijevoj strain Drine. Prilikom pretresanja terena na Vranovini gine borac Ejub. Na Sjenokosu pronadjose tijela Dzevada i borca koji je sa njim nesto. U operaciji Krug nasa jedinica imala je dva mrtva i cetrnaest ranjenih boraca. Poginule drugove ukopasmo na groblju Bare.
Neka im je vjecni rahmet jer mladi dadose svoje zivote za odbranu Bosne i Hercegovine.
Ranjeni su se lijecili u ratnoj bolnici Gorazde.
Da bi u potpunosti uspjela operacija Krug trebali smo protjerati cetnike sa Sudicke planine.
Rogaticka brigada prvih dana septembra krenu da ocisti Sudicku planinu od cetnika.

Nastavice se…

[detektiv]

in reply to: Moje ratno iskustvo u i oko Rogatice ’92-’95 #9531

Jedanesti dio

Sastali smo se brzo i donijeli zakljucak da jedna grupa naoruzanih boraca krene sa zenama i djecom prema Banj stijeni. U medjuvremenu zene ispekose hljebove koje ce mo ponijeti sa sobom. Dok su zene kuhale i pekle hljebove stigose do nas i Vragolovcani. Kada su zene ispekle hljebove krenuli smo oko jedanaest sati. Prosli smo ispod Golubovica i krenusmo uz Jarovic brdo. Nismo mogli kretati se brzo. Bile su sa nama i zene i djeca. Stigli smo na Banj stijenu oko tri sata iza podne. Posto smo bili zedni zatrazismo vode od jednog domacina koji nas iznenadi sa rijecima, zasto mi navlacite hasumu na kucu. Ne mogu da vjerujem ali tu rijec cujem od svoga naroda treci put.
Oko pet sati poce da pristize narod iz svih sela od Stjenica do Gosinje. Cuje se prica da je Perovic Bogoljub sa Stjenica izvrsio veliki pokolj nad muslimanskim zivljem u Kramer selu. Drugi avgust ostace zabiljezen po mnogim zlodjelima koji pocinise cetnici od Stjenica do Gosine. Krenuli smo zajedno sa izbjeglim narodom prema kanjonu Prace. Na stjenama obavijestio nas je vodic da ce mo krenuti oko dvadeset dva sata. Bilo je jos dosta naroda koji je pristizao na Gosinu. Tacno u zakazano vrijeme vodic naredi pokret prema Barama. Polako kolona krenu niz Gosinu. Nismo isli brzo. Kolona se kretala polagano da se ne bi prekidala. Isli smo negdje oko sat vremena kad poce ubrzana paljba po koloni. Sreca po nas da su gadjali preko kolone. Ubrzo paljba presta pa smo mogli da krenemo dalje. Predjosmo oko pola puta niz Gosinu kad poce da pada kisa. Prvo malo po malo a kasnije poce da lije kao iz kabla. Narod je bio slabo obucen pa smo pokisli do gole koze. Da se nismo kretali ko zna sta bi sa nama bilo. Stigosmo na trasu uskog kolosijeka u rano jutro. Pred nama rijeka Praca kao da nam govori da smo spaseni cetnickih nozeva. Vodic udje u Pracu i poce da je gazi. To uradismo i svi mi. Posto predjosmo preko rijeke vodic nas obavijesti da ne galamimo i da ne lozimo vatru. Lijevo od nas je Hranjen koji drze cetnici. Tu smo morali da se zadrzimo do noci. Nekako smo osusili odjecu pa nam je bilo toplije. Padanjem noci krenusmo. Morali smo se penjati uz brdo. To penjanje je naporno, kretali smo se vrlo tiho. Oko jedanaest sati noci stigosmo na Bare. Selo sa malim brojem kuca. Domacini nas obavijestise da nema mjesta u kucama ni za koga. Rekose nam da krenemo uz dolinu pa da se tu smjestimo. Krnuli smo polako uz dolinu putem. Ukaza se vatra. Iduci polako stigosmo do vatre. Vatru je nalozila famelija Lisic. Pruzili su nam gostoprimstvo koje mi rado prihvatismo. Smjestili smo se po livadi i tu smo zanocili. Ujutro svanu lijep suncan dan. Dobismo naredjenje da pravimo improvizovane bajte na rubu sume. Dadosmo se poslu. Svaka porodica je pravila za sebe. Na livadi se nalazila dva sijena. Sijeno iskoristismo za pokrivanje bajti. Taj posao trajao je cio dan. Vecerali smo nalozili vatre i grijali se pored njih. U neko doba noci legosmo spavati. Probudismo se oko osam sati. Vedar i suncan dan. Dadosmo se na posao da se skupi drva za vatru. Kad to zavrsismo sjedosmo da se odmorimo. Posto smo ponijeli malo hrane dogovorismo se da jedna grupa mladjih ljudi krene za Karacice, Golubovice i Vragolove po hranu. Jedni su nosili brasno drugi druge potrebstine. Posto nismo imali sporeta mnogi su ponijeli peke i saceve. Da odemo i vratimo se trebalo nam je dvadeset cetiri sata. Po hranu smo isli svaki treci dan. Jedna grupa vojnika dotjerala je desetak grla krupne stoke a druga grupa nesta ovaca. Negdje oko desetog avgusta na teritoriju bara stigose Nedim, Dzevad i Pilot iz Sarajeva. Preko Grepka stigli su da nam se pridruze. Nismo imali komandanta pa je Alija predlozio da nam komandant bude Nedim a njegov zamjenik Dzevad. Sutradan se postrojismo. U stroju nas bi oko hiljadu boraca. Vecina je bila nenaoruzana. Izabrali smo komandire ceta, vodova i komandire odjeljenja.
Nedim je prisao svakom vojniku i rukovao se sa njim.
Dakle ovo je bilo moje trece postrojavanje. Dvatri dana se nista posebno nije desavalo.
Cetrnaestog avgusta postrojismo se.
Pred stojom stajase komandant brigade Zaim Imamovic, komandant Alija Prazina i nas komandant Nedim.
Komandant Nedim obrati nam se rijecima:
Moji borci kucnuo je cas da i nasa jedinica krene u okrsaje sa cetnicima.
Zato trazim dobrovoljce koji ce ako bog da sutra poceti sa oslobadjanjem lijeve strane Gorazda.

Petnestog avgusta 1992 krece operacija Krug. Oko stotinu boraca izadjose kao dobrovoljci za sutrasnju akciju. Nedim nam se ponovo obrati. Nisam trazio stotinjak boraca. Ja trazim cetrdesetak da istupi iz stroja.
Ostali se pobunise da niko nema pravo da nam zabrani da se borimo.
Nedim je prisao borcima i odabrao cetrdeset boraca koji ce sutradan ucestvovati u operaciji Krug. Jedna od najvecih bitaka za Gorazde bila je operacija krug.
Polovicom avgusta 1992 krenuse jedinice: Prve Pogrinjske brigade, Ceteres trece Podrinjske brigade i Rogaticke brigade koja se nalazila na Barama.
Bitka za Hranjen traje dva dana i dvije noci. U toj borbi jedinice BiH nisu imale poginulih i ranjenih boraca. Bitkom za Hranjen nase jedinice uporedo napadaju na Trovrh i na Pticijak. Ciscenjem je zavrsena bitka. Dolazi oko dvjesto boraca na polozaj a borci koji su ucestvovali u borbi za Hranjen odlaze na zasluzeni odmor.
Prilikom borbe za Hranjen izginuse mnogi cetnici.
Cetnici su morali da napuste ovu teritoriju i da pobjegnu na opstinu Rogatica.
Ostalo je ovaca tako da je nasoj jedinici dobro doslo.
Imali smo malo hrane tako da nam je dobro doslo ono sto osta iza cetnika.

Nastavice se…

[detektiv]

in reply to: Moje ratno iskustvo u i oko Rogatice ’92-’95 #9437

Deseti dio

Zaboravio sam napomenuti da je nasa kolona nosila tesko ranjenu zenu Mirsada Arukovica iz Pohrida. Presli smo put i zaustavili se iznad Vragolova. Tu nastaje velika graja i narod ubrzano ide prema selima kuda su i posli. Ostala je ranjena zena sa nama nekolicinom na putu. Pojavi se Ahmo sa nekim kolima. Strpase zenu u kola i krenuse prema Karacicima. Ahmo se obratio i nama koji smo bili tu. Bujrum svima koji hoce kod mene na Karacice. Polako smo krenuli za kolima. Prolazeci pored jedne kuce zamolismo domacicu da nam dade malo vode. Iznenadio me njen odgovor. Sto navlacite hasumu na nasu kucu. Otisli smo potisteni nakon njenog odgovora. Ja sam se zaustavio na Karacicima. Tu su smjestili i ranjenu zenu. Muskarci su spavali po stalama dok su zene i djeca spavali po kucama. Veliki dio naroda iz Rogatice se smjestio na Socickom kraju. Sve su to cetnici posmatrali. Posto je bilo mnogo naroda iz Poljuna i Pohrida moralo se ici po hranu u Rogaticu. Svakog dana su kolone prolazile istom stazom kuda se izbjeglo preko Ljuna. Brdo Ljun bio je put spasa za hiljade Rogatickog naroda. A sada mladi muskarci vracali su se po hranu u grad.
Neznam je li prosla sedmica od naseg poslednjeg zbijega iz Rogatice jedno popodne poce granatiranje Vragolova i Karacica. Narod se uznemiri bilo je ranjenih civila i djece. Sutradan Meho postroji borce koji su se nalazili na Karacicima i Vragolovima.
U stroj se postroji oko osam stotina boraca. Mnogi su bili bez oruzja ali su imali veliko srce. Odmah poslije postrojavanja dodjose dva vojnika iz Kramer sela. Obavijestise Mehu da njihova komanda zeli da razgovara sa njim. Sa Mehom podje i jedan policajac iz Visegrada. Sjeli su u kola i krenuli su u Kramer selo. Negdje su ih zaustavili cetnici i zarobili ih. Cekali smo Mehu cijelu noc. Ujutro nema ni Mehe ni glasa od njega. Niko nece da se postavi na mjesto komandovanja. Opet smo ostali bez komandanta. Posto je Hamed bio najstariji medju nama zamolili smo ga da on preuzme komandu.
Drugi dan poslije granatiranja skupise se ugledni gradjani Rogatice da se dogovore sta da se radi dalje. Mnogo naroda na malom prostoru a hrane sve manje i manje. Dogovorise se da se krene trasom uzane pruge za Ustipracu. Sutradan grupa naroda ode da napravi improvizovani most na rijeci Praci ispod Karacica. Negdje oko tri sata popodne most bijase gotov pa se narod u manjim grupicama poce spustati do mosta. Moralo se polako prebacivati preko mosta. Narod je presao na trasu. U Vragolovima, Karacicima i Golubovicima osta nesta gradjana iz Rogatice. Velika kolona negdje oko tri hiljade Rogaticana krenuse na put prema Ustipraci i Gorazdu jedinom slobodnom gradu od Visegrada do Foce. Nisu presli ni pola kilometra po njima pocese da pucaju cetnici sa stijena i pecine ispod Gladanovica. Nisu mogli krenuti do samog mraka. Sa sobom su ponijeli sve ranjenike da im se pruzi ljekarska pomoc u Ustipraci ili u Gorazdu. Na njihovom putu do Ustiprace dosta toga se dogodilo. Ne mogu pisati o tome jer nisam bio u tom zbjegu.
Mogu samo napomenuti da su na tom putu cetnici pucali po njima i bacali su bombe tako da je na tom putu bilo i poginulih i tesko ranjenih. Ali vecina je stigla ziva i zdrava do Ustiprace a neki i do Gorazda.

Mi koji smo ostali u Golubovicima, na Karacicima i u Vragolovima uklopili smo se na zivot onako kako se moglo.
Povremeno smo isli u manjim grupama po hranu u Rogaticu. Cetnici jos nisu bili usli u Poljun i Pohrid. Hrane je bilo u svim kucama. Uzimali smo hranu i iznosili na Ljun. Vracali smo se u grad i postavljali cetnicima zasjede. Mislim da je to i bio razlog zasto cetnici nisu zauzeli Poljun i Pohrid. Jednom prilikom odlaska u Rogaticu i prilikom vracanja iz Rogatice na Ljunu su nasi nasli ubijene Koru Sabita i Feriza Muju. Obavijestili su nas tacno gdje su ubijeni.
Za dva dana krenuo sam i ja po hranu. Dosli smo na Ljun i na tacno opisanom mjestu nasli smo ubijene.Htio sam ih zapaliti posto su se bili usculi. To mi nisu dozvolili.
Nisam mogao ni naslutiti da cu bas da dodjem na ovo mjesto da im kupim kosti.

Mjesec juni i mjesec juli bili smo svjedoci protjerivanja pokolja muslimanskih sela sjeverno od Rogatice. Protjerani su i pobjeni muslimani svih sela od Kovanja do Rakitnice. Ostavise svoje nepokopane kosti iz mnogih sela opstine Rogatica. Vrlo mali broj sela ostade pod kontrolom muslimana. Vecina muslimanskih sela ostade bez svog muslimanskog stanovnistva. Mnogi ostadose bez svojih zivota samo zato sto su bili muslimani i nisu htjeli da napuste svoja ognjista. Dolazile su do nasih usiju nevjerovatne price iz usta onog naroda koji nekim cudom ostadose zivi. Narod sjeverno od Rogatice morao je da predje na Socicku teritoriju da bi spasili goli zivot.
Poslednji put u Rogatici sam bio prvog avgusta. Tad sam primijetio da je totalno spaljena Tekija. Ostala je bez ijedne kuce. Uzeli smo hranu i pred sami mrak se vratili na Karacice.
Ujutro nas probudise jake detonacije. Izasli smo vani i vidjeli da detonacije dolaze iz Kramer sela.

Nastavice se…

[detektiv]

in reply to: Moje ratno iskustvo u i oko Rogatice ’92-’95 #9331

Deveti dio

To smo sve saznali od izbjeglog naroda sa lijeve strane Rakitnice. Narod je prelazio sa lijeve strane na desnu po noci. Sav izbjegli narod smjestio se po kucama Pohrida i Poljuna. Devetnaestog navece bio sam na strazi pola noci. Po zavrsetku straze mi smo svi zaspali. Kada smo ujutro ustali nasli smo se u cudu. Po zavrsetku nase smjene sav narod i stotinjak boraca kao da je nestalo. Svega nas je ujutro bilo sesnaestak. Ostali svi borci otisli su sa narodom. Mirso je otiso u Poljun i tu nisu nasli nikoga na strazi. Nije mi islo u glavu da se sav narod izvukao a da nas koji smo bili na strazi pola noci niko nije obavijestio o tome. Razisli su se u dvije grupe da vide ima li mrtvih i ranjenih da su ostali. Jedna grupa je nasla Haidagincu i zakopala je u Sajkinu avliju dok je druga grupa zakopala Hajrudina Mehmedovica.
Poslije podne otisli smo u Dolove i u jednoj kuci skuhali govedje meso koje smo imali. Tu smo ostali do noci. Padanjem noci otisli smo na strazu da nas cetnici ne iznenade. Izjutra smo se opet nasli na Serhatu. Tu smo se zadrzali do pocetka noci. Opet smo se podijelili u dvije grupe. Jedna grupa ostaje na strazi a druga grupa odlazi da uzme polozaj po Ljunu da nam cetnici ne bi udarili sa ledja. Negdje oko pola noci zacuse se glasovi naroda. Mi nismo ni pretpostavili da ima jos muslimanskog naroda u Rogatici. Do mene je dosla prva grupa naroda. Pitao sam ih gdje su posli. Odgovorili su da hoce na bunar na Ljunu. Rekli su mi da ih ima oko hiljadu i po sto naroda sto djece. Jos sam ih upitao otkud oni sad dolaze. Rekli su mi da su bili u zgradama na Trgu kod bolnice. Nisu imali pravog vodju pa su krenuli u grupama na bunar na Ljunu. Ja sam odveo prvu grupu na bunar. Obavijestio sam ih da je jedno srpsko selo blizu. Nemojte galamiti da vas ne cuju. Vratio sam se gdje je bilo moje strazarsko mjesto. Usput sam sreo jos jednu grupu koja je isla do bunara. Nedugo poslije toga dolazi jos jedna grupa. Tako je bilo do samoga sabaha. U medjuvremenu sam otisao do grupe koja je cuvala strazu. Obavijestio sam ih o tome kako ima naroda koji se krece na Ljun na bunar. Posli smo u samu zoru. Nije bilo vise nikoga da ide preko Poljuna. I mi smo krenuli uz Ljun. Kada smo dosli do bunara imali smo sta i vidjeti. Bili smo iznenadjeni koliko je naroda bilo. Brzo smo se dogovorili kako da postupimo. Posto je bio i Meho sa narodom zamolili smo ga da postroji narod u dvije kolone. Mi ce mo pola boraca sa jedne strane kolone a druga polovina sa druge strane kolone. Mi idemo naprijed a narod iza nas. Morali smo tako postupati radi cetnika. Vodjstvo kolone preuzima ucitelj Suljo. Kretali smo se polako i vrlo obazrivo. Tako iduci stigli smo do kuce na Gojkusama. Suljo je rekao da izvidimo imali koga u kuci. Pred nama je otisao Lisic, neznam mu ime. Nije ni prisao kuci iznenada otvara se vatra iz pjesadijskog naoruzanja iznad nasih glava. Nasta veliki metez medju gradjanima. Bjezanija na sve strane. I ja sam se povukao nekih stotinjak metara i nisam video sta je bilo sa Lisicem. I danas mu se nezna za mezar i kosti. Kako je pocela tako je i prestala pucnjava. Poslije pucnjave cetnici su granatirali sumu ispred i iza nas. Prilikom granatiranja mnogo naroda se izgubilo i razislo…

Fuad Kazic i stariji sin Emir ostali su zajedno sa ostalom famelijom. Fuadova supruga i mladji sin su se izgubili. Fuad je ostavio svog starijeg sina sa ostalom famelijom a on se vratio da trazi suprugu Maidu i mladjeg sina Elvedina. Trazeci ih Fuad se izgubio. Lutao je tako cetiri-pet dana po sumi i na kraju je sisao do svoje vikendice na Borac. Nekako se prebacio do svog stana. Tu su ga uhvatili cetnici i odveli u logor.
Tako se pricalo kasnije a da li je tacno ovako bilo neznam.
Fuadova supruga Maida i njihov mladji sin stigli su sa grupom koju je vodio Hamid Smajlovic.
Takodjer su se izgubili Kasim Lihic i njegova supruga. Neznam kako ali se Kasim prebacio na Kovanjsko brdo i nakon sedam dana lutanja po sumama stigao je nekako do Socica.

Nasa se kolona skupila. Nismo mogli znati koliko se naroda izgubilo. Polako smo krenuli naprijed. Grupa od dvadesetak vojnika koja je bila naoruzana krenula je prema Oblici. Kretali smo se ispod same Sukine vikendice. Narod je polako suteci isao za nama. Uz put smo sreli Aliju Kusturu i djevojku Bistrivoda. Iduci polako zaustavili smo se na pocetku sume Ivnja. Tu smo se zadrzali dok se izvidnica nije vratila. Saopstili su nam da se nista ne vidi na putu kuda ce mo se kretati. Opet na celo kolone idu naoruzani borci. Uz put skidaju potezne mine koje su postavili cetnici.

Nastavice se…

[detektiv]

in reply to: Moje ratno iskustvo u i oko Rogatice ’92-’95 #9215

Osmi dio

Poselamili smo se sa svima. Saznali smo da je prilikom granatiranja ranjen nas sugradjanin Sejdalija Cengic. Tu se razidjosmo svako na svoju stranu. Saznali smo da u gradu nema nista novo. Cetnici su povremeno granatirali gradske cetvrti. Tako je ranjen i Sejdalija. Posto je noc otisli smo svako na svoju stranu. Tako smo dosli nakon jedan mjesec odsustvovanja u grad.
Jutro je svanulo suncano. Te noci smo spavali u krevetu nakon mjesec dana. Izasao sam napolje i sastao se sa ostalom rajom iz moje mahale. Raspitivao sam se o svemu i svacemu. Pitao sam raju da li imaju kakve veze sa Pohridom i Poljunom. Odgovorili su mi da se sastaju svake veceri sa rajom sa desne obale Rakitnice. Rekli su mi da je prva muslimanska kuca u gradu zapaljena. Izgorjela je kuca Agica iz Tekije. Nismo se nepotrebno izlagali snajperima. Znali smo da cetnici imaju snajperiste. Uvece oko dvadeset tri sata sastali smo se sa rajom iz Pohrida. Tu smo saznali da je ranjeni Memo iz Zlatnog dola prebacen u Pohrid gdje je imao zasluzujucu njegu. Odatle je prebacen u Gorazde. Vjerujte da i danas neznam kako je prebacen do Gorazda. Drugi ranjenik Cesko poceo je da hoda na obadvije noge. To nas je mnogo obradovalo. Saznali smo i to da su uhvaceni borci koji su sisli u grad: Pezo Jasmin, Cengic Nihad i Mladenovic Adonis i da su ubijeni u blizini Rogatice sa jos petnaestak nasih sugradjana. Neka im je rahmet sto dadose svoje zivote za odbranu Bosne i Hercegovine.
Posto smo se rastali sa borcima Pohrida straza je otisla na svoja mjesta a mi ostali smo otisli na spavanje. Negdje osamnaestog juna iza dvadeset dva casa smo se dogovorili da ja predjem sa jos jednim borcem ujutro prije zore u Pohrid. Odlazi straza na svoja mjesta a ostali na spavanje. Negdje pred zoru probudili su mene i borca koji ce sa mnom preci u Pohrid. Nismo mogli ni sanjati da nam je ta noc bila poslednja noc na lijevoj obali rijeke Rakitnice. Prosli smo niz Tekiju. Zastali smo na raskrsnici gledajuci lijevu i desnu stranu ulice. Gorjela je kuca u Kruscici kod mosta. Radilo se o kuci Furtula Lace. Pretrcali smo ulicu, izuli se i presli Rakitnicu iznad Tekijske zgrade. Kada smo presli rijeku obuli smo se uzeli oruzje na gotovs i krenuli uz Toplik. Dosli smo do krojacke radnje Taiba Skaljica. Opet pogledasmo lijevo i desno niz Titovu ulicu i pretrcasmo je. Usli smo u ulicu Toplik. Po ulici su oborene lezale topole koje su tu rasle. Borci su ih oborili i postavili straze pored stabala. Morali su se dobro cuvati radi snajperiste Tome koji je povremeno pucao sa robne kuce. Zaustavila nas je straza. Posto smo se javili straza nas je propustila. Krenuli smo uz Pohrid. Na raskrsnici izmedju kuca Krluca i Jesenkovica nalazio se veliki auto koji je tu stajao kao barikada. Dakle dvije ulice koje idu sa Titove ulice u Pohrid zakrcene su i dobro cuvane pohridskih branitelja. Smjestili su nas u Likinu kucu. Probudili su nas oko deset sati. Jedinicu koja se nalazila u Pohridu vodio je Mirso. Negdje oko sto dvadeset boraca naoruzanih neki lovackim neki kalasnjikovima nalazilo se Podhridu. Ja sam se raspitivao ima li koliko boraca u Poljunu. Odgovorili su da ima oko sto pedeset boraca.
Razmisljao sam da nasi opstinari i muslimanska policija zajedno sa celnicima SDA stranke nisu pobjegli sa mladim narastajem na Pokrevenik mogli smo braniti grad.
Dalje sam se raspitivao da li se iko od vojnih komandira ponudio da stane na celo jedinice. Odgovorili su da se niko nije dobrovoljno javio da stane na celo jedinice. Posto se blizilo podne poso sam do Sokolovine da vidim prijatelja Fahru. Tacno u dvanaest sati promatramo pjesadijski napad na naselja Rudo, Gracanicu, Holuc i Tekiju. Dakle napad sa Pticijaka, iz pravca Seljani, niz Biljinovac, Rudo i preko Rudog iz pravca Zaganovici Napreduju cetnicke horde zla. Zacudo cetnici nisu granatirali desnu stranu rijeke Rakitnice. Sve su prilike da su znali da lijevu stranu Rakitnice nema ko braniti pa su izvrsili napad tacno u podne. Nismo znali sta se tacno dogadja u Gracanici, Holucu, Tekiji dok narod nije poceo dolaziti na desnu stranu Rakitnice. Kako ko dolazi u Podhrid cujemo potresne price. Saznali smo da su cetnici zauzimanjem Holuca ubili porodicu Zuberovic Ahmeda. Dakle poginuli su u naselju Rudo: Ahmed Zuberovic-Peca, njegova supruga i dvoje djece, supruga Muhameda Zuberovica, pogino je i Salim Coto i njegova supruga, snaha im, te jos jedna Hodzicka, pogino je Ramiz Jusupovic, Zika Brankovic, porodica Babic, porodica Kahvedzic: Racim, Bunjas, Aljo, njihov otac, sin Racimov. Ubijeni su od krvozednih ubica. U Gracanici su ubijeni Bicic Sarija I Ago, Kurtic Hamed, Hodzic Nazif, Sejtarija Ismet. Njih je kasnije zakopo Juso u staroj Agica basti. U kuci je zapaljen Sejdalija Cengic jer je bio ranjen od granate.
U ulici Gracanica ubijeni su: Skaljic Taib, Imamovic Ahmo i oni su zapaljeni. Ubijen je i Hazim Skaljic, Alivi Arif i njegov sin Ramiz. Njih ubise, kako rekose, krvoloci Perisici sa Krmcica otac i sin. Oba su radili kao kondukteri u CTS-u. U toj ulici ubise bracni par Kujovic, zapalise i Aliju Bradarca invalida. U toj ulici ubise Hajragu Sehica, sina mu Sekija a sina mu Munevera ranise. U toj ulici ubise Edhemagincu i staru konu joj Mujagincu. U toj ulici ubise Setica Muniba, na Cesti ubice Salima Sijercica i brata mu Mustafu. Zarobise mnoge muslimane koji se sklonise u kucu Alje Bogilovica; Alju, Sulejmena Bogilovica, Mehu Sabanica….. Ni danas im se nezna za mezare.
Pricali su da je ubica Sljivic Rade autoprevoznik ubio Ramiza Jusupovica-Crvenca i Zijada Brankovica-Ziku.
Po kazivanju u ulici Tekija ispred kuce Murisa Garagica ubijeno je petnaestak nasih sugradjana muslimana. I oni su vjerovatno zapaljeni i za njihovim kostima se jos uvijek traga. Na raskrsnici ulice Tekija i ulica Ragiba Nalbantica vidjeni su Stojan Neric i njegova dva sina sa automatskim puskama-kragujevkama. Sa Holuca i iz Gracanice mnogi su se spasili u basti sestri Skaljic, Devle i Fatime. U Tekiji cetnici ubise Devlu Skaljic, zapalise Mujesiru Alispahic i ubise jednog mirnog gradjanina Nalbantic Rasima.
U ovom cetnickom napadu na neduzno Rogaticko stanovnistvo sa lijeve strane Rakitnice je ubijeno i nestalo jos puno nasih neduznih sugradjana samo zato sto su bili muslimani.
To sve smo saznali od izbjeglog naroda sa lijeve strane Rakitnice.

Nastavice se…

[detektiv]

in reply to: Moje ratno iskustvo u i oko Rogatice ’92-’95 #9103

Sedmi dio

Izbjegli narod iz Pasic Kule prolazi pored naseg polozaja i ide prema Pokreveniku. U koloni ima i nesto omladine sa oruzjem i oni odlaze sa izbjeglim narodom na Pokrevenik. Izbjeglice nam pricaju o strahotama koje cine cetnici. Cetnici zauzimaju i pale sela: Pasic Kulu, Bjelogorce, Kosovo, Kozice, Cubrice i Cadovinu. Komanda prve Rogaticke brigade ne preduzima ama bas nista da pomogne narodu ovih popaljenih sela. Umjesto da jedinica pomogne u odbrani ovih sela borci odmaraju i jedu janjce na Pokreveniku. Poslije pada Cubrica i Cadovine poceo sam da sumnjam u ispravnost odluke prve Rogaticke brigade. Prvih desetak dana vod kojem i ja pripadam odlazi da postave zasjedu na cesti Seljani-Pesurici. Zakljucili smo da jedino na taj nacin mozemo doci do kvalitetnijeg naoruzanja. Tokom nasih izvidjanja smo primijetili da su svi srbi pa cak i starci cobani i seljaci na njivama naoruzani do zuba, u najmanju ruku automatskim puskama i svi su opasani rucnim bombama. Borci su zakasnili 2-3 minute. Cestom prolaze cetiri putnicka utomobila. Vratili smo se u sami mrak na polozaje. Poslije vecere dogovorili smo se da ujutro dobro poranimo i da postavimo zasjedu. Vodic je spavao sa nama. U zakazano vrijeme probudila nas je straza i krenuli smo. U samu zoru stigli smo na odredjeno mjesto. Desetak ljudi je ostalo da nam pruzi pomoc ako bude trebalo. Isti ljudi stitili su nas prilikom povlacenja. Malo je vremena proslo kad se zacu brujanje motora putnickog vozila iz pravca Seljana. Pustili smo auto da udje izmedju nas. Zacuse se pucnji. Auto je sletio sa ceste i zaustavio se u jarku. Iz auta izletise dvojica cetnika. Jedan krenu prema Tmoru a drugi se svali u jarak. Cetnik koji se svalio u jarku pokusa da baci rucnu bombu na naseg borca koji je krenuo prema njemu. Uvidjevsi da bi mogao ziv da padne u nase ruke drugu bombu je bacio pod sebe. Drugog cetnika koji je trco u pravcu Tmora ubili su ljudi iz zasjede. Posto je zasjeda uspjela vratili smo se na nas polozaj puno, puno bolje naoruzani. Tu vece na nas polozaj dolaze borci iz sela Gornji Dub, Donji Dub i Sljivno. Dosli su da nas zamole da zajedno sa njihovim borcima zauzmemo jedan polozaj koji drze cetnici i odakle provociraju i terorisu. Tu noc nismo mi drzali strazu, odmarali smo. Osvanuo je pravi junski topli dan. Dogovorili smo se kako da nastupimo veceras prilikom izvodjenja akcije. Poslije podne negdje oko 18 casova ispred naseg polozaja zacuse se iznenada pucnji po nasem polozaju. Pucnjava je trajala nekih pet minuta. Kako je pocela tako je i prestala pucnjava. I danas kad razmisljam o tome ja pomislim da je po nama pucala nasa policija. I danas podlijezem istom utisku a razlog je jednostavan. Da ne bi mi ucestvovali u napadu na cetnicki polozaj. Poslije ovog dogadjaja u mene se uvlaci crv sumnje protiv komande Rogaticke brigade. Dolazi mi u usi kad mi je Lutvic rekao da su se dogovorili sa cetnicima o ne napadanju jednih druge. Posto se priblizavo kurbanski bajram otisao sam kod jednog domacina da mi odobri da se okupam i obrijem. Da budem bar malo uljudan za bajram. Odgovorio mi je sto mi navlacis hasumu na kucu. Vratio sam se na polozaj. Kad smo vecerali skupili smo se da se dogovorimo ko ce na strazu. Djevojke smo oslobodili svih tezih radnji. To su bile prve djevojke borci prve Rogaticka brigade. Posto smo sjeli poceli smo razgovor sta dalje da se radi. Pricali smo o tome kako nasa komanda neradi nista dobro za ovaj nas ocajni narod. Svaki dan slusamo o patnji naseg naroda u BiH. Pricali smo kako i danasnji dan prodje i kako cetnici zapalise i selo Sljedovice, pobise i protjerase njegov narod u izbjeglistvo. Rekao sam da nas je nasa komanda odvojila od nasih porodica koje ostadose u gradu. Dosli smo na Pokrevenik da cuvamo porodice Lutvicu, Osmanovicu i Alajbegovicu a da nasi najmiliji ostadose u gradu nezasticeni.
Dogovorili smo se da se vratimo u grad prvom prilikom koja nam se ukaze.

Trinaestog juna kuhar koji je dijelio veceru obavijestio nas je da je iz grada dosao Lutvo da povede one koji hoce da se vrate u grad. Ujutro se spustismo u selo. Posto je bio prvi dan bajrama domacice nas posluzise slatkisima. Nisu ni slutile zasto smo svi sisli sa polozaja. Okupise se i domacini i posluzise nas icem i picem a domacice jos i kafom. Otpocesmo sa razgovorom. Upitasmo domacine da li je istina da je stigo Lutvo iz grada. Odgovorise da je Lutvo stigo juce i treba danas da se vrati. Tako kroz pricu zamolismo jednog domacina da pozove Lutvu. Pola sata kasnije pomolise se domacin i Lutvo. Kad nas je Lutvo video osmijehnuo se i nazvao nam selam. Rukovao se sa svakim od nas. Mi mu rekosmo da mi zelimo da se vratimo u grad zajedno sa njim. Odgovorio nam je:
Dobro dosli Rogaticani moji.
Domacini i njega posluzise i pocese da nas mole da ostanemo na polozaju da ce nas oni hraniti malo bolje i da ce ispuniti sve sta trazimo. Nisu ni slutili da smo donijeli cvrstu odluku i da tu odluku ce mo ispuniti. Odgovorili smo da je odluka konacna i da je necemo ni po koju cijenu promijeniti. Mi borci iz grada da drzimo polozaje a narod iz sela ni da pomene da bi trebali i oni sa nama da drze polozaje. Blizilo se podne i Lutvo nas obavijesti da ce mo krenuti oko jedan sat. Svi smo ponijeli sa sobom ono sto smo i donijeli. Tacno u jedan Lutvo naredi da stanemo u dvojni red.Poslije postrojavanja Lutvo stade na celo kolone i mi krenusmo za grad. Isli smo u razmaku jedan od drugog. Morali smo da se krecemo oprezno da ne bi slucajno naletili na cetnike. Iduci polako sa velikim oprezom stigli smo pred sami aksam u Zlatni do. Tu smo zastali da se dogovorimo kako ce mo u koloni da se spustimo u sami grad. Jedan red ide sa desne strane a drugi sa lijeve strane regionalnog puta Pasic kula-Rogatica. Stigli smo oko pola deset navece do kuca Vatresa na Biljinu polju. Iz kolone izadjose dvije sestre Sanija i Nina i odose kuci da obidju svoju porodicu.
Nisam ni slutio da mi je to poslednji put da vidim Saniju (Slavnicku). Ona je kasnije poginula, kako sam cuo, spasavajuci svog ratnog druga Rikija koji je bio ranjen negdje kod Kukavica. Da im dragi Allah obadvome podari lijepi Dzennet.
Mi nastavismo sa jos vecim oprezom da idemo prema gradu. U Gracanicu stigosmo negdje oko dvadeset dva sata.
Na ulicama nas docekase mladi koji su ostali u gradu i stariji.

Nastavice se…

[detektiv]

in reply to: Moje ratno iskustvo u i oko Rogatice ’92-’95 #9077

Mujo, nije ovo moje licno ratno iskustvo. Ja sam se jednostavno posvetio prikupljanju raznih ratnih svjedocenja pa sam tako dosao i do ovoga materijala koji je ispisan necitkim rukopisom na trideset i pet stranica.
Nemoj zamjeriti piscu ovih ratnih svjedocenja ako je nesto i pogrijesio jer on se tada nasao po prvi put na ovim dijelovima Rogaticke opstine a i vrijeme pomalo cini svoje.
U svom ratnom putu on ce se uskoro vratiti u Rogaticu i rat ce ga odvesti u drugom pravcu pa bi bilo dobro kad bi se i ti ukljucio i opiso nam daljnja desavanja na teritoriji Pokrevenika…..
Isto tako ja znam da je patriotska liga puno ranije osnovana u Rogatici i da je gospodin Kerim Lucarevic boravio u Rogatici negdje oktobar, novembar ’91…..

[detektiv]

in reply to: Moje ratno iskustvo u i oko Rogatice ’92-’95 #9037

Sesti dio

Mi smo tu ostali do skoro same zore. Ujutro smo se spustili u Zlatni do. Posto smo sisli u Zlatni do zatekli smo se u cudu. Nigdje nikog nije bilo. Nismo nasli ama bas nikog. Znali smo gdje bi mogli biti nasi borci i gdje je nasa jedinica. Nismo znali gdje su nasa dva ranjena borca. Posto nismo nasli nikoga skupili smo se na jedno mjesto da se dogovorimo sta i kako dalje. Dok smo se mi dogovarali sta ce mo dalje od raskrsnice Pasic kula-Zlatni do pomoli se putem jedna osoba. Ubrzo smo poznali efendiju Omera zvanog Kovanjac. Kad nas je primijetio naglo je stao. Mi smo u jedan glas pozvali efendiju. Posao je prema nama. Prisao nam je i rekao, vala vi mene prepadoste. Obavijestio nas je o tome sta se desava u gradu. Upitali smo efendiju kuda je krenuo. Odgovorio nam je da je posao kod svojih na Pokrevenik. Zatim smo mi upitali da li bi i mi mogli sa njim. Odgovorio nam je pozitivno. Mi smo se poredali jedan po jedan u razmaku po desetak metara jedan od drugog i krenuli smo za efendijom. Prosli smo pored Leleka kuca na Rasput njivama i krenuli smo prema Madzeru.
Polako smo se kretali prema Kopjevicima muslimanskom selu koje se nalazilo ispod samog Madzera. Putovali smo negdje oko dva sahata. U Kopjevicima nas je docekao komandir milicije Ramiz Alajbegovic. Zacudio se kad nas je ugledao. Zaustavio nas je i upitao jesmo li gladni. Posluzili su nas hranom sto smo i prihvatili. Poslije rucka Ramiz nas je obavijestio da se nasa jedinica nalazi na Pokreveniku. Rekao nam je da ce mo mi produzit po mraku do jedinice da nas ne bi primijetili cetnici sa Drobnica i Mokrog luga. Smjestili smo se na jednu stalu gdje smo se odmarali do pocetka noci. Posto je pao mrak dali su nam nesta da prezalogajimo i uputili smo se prema Saranu. Komandir milicije Ramiz odredio nam je vodica. Negdje oko pola noci vodja puta rekao nam je da nezna dalje puta i tu smo zanocili. Neko od vojnika je rekao da se nalazimo na Vlaskoj vodi. Morali smo se vratiti nekih pet stotina metara i tu smo odlucili zanociti. Pred samu zoru ustali smo. Na nasu radost vodja je rekao da mozemo nastaviti putovanje jer je prepoznao teren. Krenuli smo odmah po svanjavanju. Kretali smo se polako. Iduci preko Sarana spustili smo se u selo Sljivno. Tu su nas docekali seljani, dali nam da jedemo i zamolili nas da se sklonimo u jednu povecu stalu radi svake sigurnosti. Ne prodje mnogo kroz selo prodje jedan konjanik. U stalu udje jedan domacin i obavijesti nas da je prosao kroz selo na konju jedan pravoslavac, njihov prvi komsija. Bilo nam je drago sto nas nije vidio. Tu smo se zadrzali do noci. Pala je noc i mi smo trebali krenuti prema Novakovicima. Domacini su nas zadrzali da jedemo. Posto smo jeli vodja puta nas je poveo prema Novakovicima. Putem nismo nikoga sretali. U ranu zoru smo stigli do Novakovica. Opet smo se sklonili u jednu stalu da malo ospavamo i da se malo odmorimo od puta. Kada smo se probudili otisli smo do komadanta Huseina. Iznenadio se kad nas je video. Pitali smo ga zasto su napustili Zlatni do bez nas. Uvjeravao nas je da nije imo pojma das mo otisli na Todorovinu sa Amirom. Rekao nam je gdje mozemo da jedemo i mi smo otisli jesti. Poslije jela sastali smo se sa borcima iz nase jedinice. Oko podne sreo sam se i sa predsjednikom opstine i SDA, Lutvicem.
Cim me je video poceo je da me napada zasto smo se popucali sa cetnicima na Todorovini. Zacudio sam se njegovoj zestini. Rekao mi je, mi smo se dogovorili sa pravoslavcima da ne pucamo jedni na druge.
Na to sam mu ja odgovorio, ako kojim slucajem ja prezivim rat da cu svom Rogatickom narodu pricati sta mi je tad rekao. Dan poslije rucka komadant Huso nas je postrojio i nas cetrdesetak odredio da odemo iznad Gornjeg Duba na Saran na najvecu kotu Sarana, na Banderu da tu postavimo polozaj. Mi smo se postrojili u kolonu i polako krenuli na polozaj koji nam je odredjen. Sa nama u stroju su bile i dvije sestre Vatres. Stigli smo na odredjeni teren pred mrak. Posto je vrijeme bilo toplo mi smo polijegali po polozaju. Dogovorili smo se da napravimo jednu Zemunicu. Uzeli smo od domacina krampe i lopare i dali se na posao. Bajta je duga pet i siroka dva metra. Kopali smo je tri dana. Kada smo iskopali bajtu uzeli smo rucnu zagu i obarali drvo po drvo da je pokrijemo odozgo. I to smo zavrsili i bila je gotova. Zamolili smo domacine da uzmemo sijena i slame da prostremo. Seljani su izasli u susret nama. Prostrli smo i bajta je bila spremna. Jedna grupa je bila na strazi dok je gruga grupa odmarala i spavala. Prvih dana nije se nista narocito desavalo. Dvadeset osmog maja dosao je kurir i obavijestio nas da ce sutra biti postrojavanje jedinice pa pozivaju i nas da prisustvujemo. Krenuli smo ujutro prije zore. Na postrojavanje smo stigli na vrijeme.
Nasem postrojavanju prisustvuje delegacija iz Visegrada. Visegradjani su dosli da se dogovore sa nasom komandu o ujedinjenju brigada. Odjednom se prolomi pucanj. Pucao je neki Kulenovic. Poslije pucnja delegacija iz Visegrada je napustila i vratila se u svoju jedinicu. Da li je slucajno Kulenovic puco ili nije meni nije bilo poznato. Dogadjaji koji treba da daju odgovor nisu bili daleko. Poslije postrojavanja otisli smo na rucak. Rucali smo i krenuli nazad na nase polozaje. Na postrojavanju nas je bilo negdje oko hiljadu i pet stotina.
Mnogi koji su zivjeli u Rogatici otisli su u rodna sela.
Prvih dana juna cetnici napadnu na Pasic kulu i pale sve.

Nastavice se…

[detektiv]

in reply to: Moje ratno iskustvo u i oko Rogatice ’92-’95 #8977

Peti dio

Na mjestu su stajali prijedsjednik Lutvic, uniformisano lice potpukovnik Djurdjevac i nas sugradjanin Muharem. Cuo sam kad su Djurdjevac i Lutvic rekli Muharemu da ukine barikadu koju je ovaj postavio. Tom barikadom je prekinut put za Seljane i Boriku.U tom momentu sam se i ja upetljao. Rekao sam ako bude trebalo braniti krvlju barikadu to cemo i uraditi. Rekao sam Lutvicu i Djurdjevcu da odu skinuti barikadu u stjenama kod Zaganovica i iznad benziske pumpe prema Kovanju. Poslije rasprave ova dvojica su se okrenula i otisla svako svojim putem. Malo sam porazgovaro sa Muharemom i nastavio dalje. Ja
sam krenuo putem u Zlatni do. Iznad kuca Vatresa nalazi se groblje. Na groblju sam prisustvovao dzenazi. Nakon dzenaze napokon idem slobodno gdje sam i krenuo. Na raskrsnici Zlatni do-Pasic kula jos jedna barikada. Sada sam mogao da povezem ove dvije barikade. Posto sam se pozdravio sa strazarem uputio me je gdje cu upitati ono sto me je interesovalo. Dosao sam do naroda koji se tu nalazio. Pitao sam jednog svog druga da li je istina ono sto se prica za formiranje Rogaticke brigade. Saznao sam i to da ce brigada imati i svoj sanitet. Otisao sam kuci razdragan i vedar. Nisam ni slutio sta ce se desiti u narednih desetak dana.
Cetrnaestog maja ’92 godine uzimam svoje oruzje koje sam kupio i krecem na postrojavanje prve Rogaticke brigade. U jutarnjim casovima krenuo sam put Zlatnog dola. Uz put srecem mladji narastaj i nesto rjedje srednji stalez. Stigli smo oko 8 sati u Zlatni do. Divio sam se odzivu nasih Rogaticana. Oko 10 casova pozvani smo da krenemo jedno 300 metara uz do. Tu se nalazi jedna mala livadica. Stali smo tu u stroj. U stroju nas je bilo nesto vise od 700. Vecina od njih je bila nenaoruzana. Znaci omladina Gracanice, Tekije, Holuca, Naselje Rudo, Pticijak i naselje Mala Zepa stupa u oruzanu prvu Rogaticku brigadu. Za komadanta brigade postavljen je Husein Hadzibulic. Jedan vod brigade dobija zadatak da postave svoj polozaj iznad Todorovine.
U sastav brigade ulazi i policija koja je takodje napustila grad. Nacelnik policije Osmanovic, komandir policije Alajbegovic i predsjednik opstine Lutvic napustaju grad sa svojim porodicama i nikad se vise nisu vratili u grad. Ostavili su gradjane na milost i nemilost cetnicima.

Prvu svoju vatrenu borbu borci prve pjesadijske lahke brigade imali su osamnaestog maja ’92 godine.
Poslije formiranja prve Rogaticke brigade cetrnaestog maja, cetrdesetak boraca te jedinice odlazi na Todorovinu da drze polozaj ispod brda Zasada. Prva tri dana nije se nista narocito dogadjalo. Osamnaestog maja na polozaj dolazi Amir. Obavijestio nas je da prema nama ide jedna poveca grupa cetnika pod punom ratnom opremom. Nasi borci su se nalazili na mjestima i spremno cekali cetnike.
Iznenada se zacu komanda stoj baci oruzje. U tisini se cuo udar zeljeza o zemlju. Nedugo zatim zacuse se tri-cetiri pojedinacna pucnja. Ispred mene prodjose tri nasa borca. Borac koji se nalazio u sredini klatio se na nogama. Bio je tesko ranjen. Borci su ubrzano odveli ranjenog borca prema kucama Karica. Nije proslo mnogo vremena iznad nasih polozaja zacuse se dugi rafali iz automatskih pusaka. Pucali su cetnici iznad nasih glava. Pucnji su se culi sve dalje i dalje dok pucnjava nije prestala. Poslije pucnjave nasi borci su se okupili. Jos je jedan nas borac bio ranjen u nogu. U ovoj pucnjavi mi smo imali jednog tesko ranjenog borca i jednog lakse ranjenog borca. Tesko je ranjen borac Memo a lakse ranjen borac Cesko. Ranjenici su poslije ukazane prve pomoci rebaceni u Zlatni do. Uvece istog dana otisao sam u Zlatni do da vidim kako su ranjenici.
Pored Meminog kreveta stajala je njegova majka. Kada sam usao u sobu primijetio sam da majka nesto govori Memi. Memo je lezao na ledjima zatvorenih ociju. U sobi saznajem da je doktor Suad odbio da dodje u Zlatni do da pregleda ranjene drugove i pruzi im prvu pomoc. Mozete zamisliti kakav sam sok dozivio kada sam to cuo. Uvece sam se vratio na Todorovinu. Famelije Karici su zene i djecu ostavili u Zlatnom dolu a oni posli sa nama. Pokupili su nesta hrane i oni su se vratili u Zlatni do kod svojih. Devetnaestog i dvadesetog maja mi smo pojacali ljudstvo sa jos cetrdesetak boraca da nas cetnici ne iznenade. Strazu smo drzali po noci dok smo po danu odmarali.
Dvadeset prvog maja iznenada poce granatiranje Todorovine, nasih polozaja ispod Zasade, granatiranje Cvrkotine i Zlatnog dola. Uporedo sa granatiranjem cuje se pucanje iz arsenala pjesadijskog naoruzanja, iz pravca Zaganovica, pogledala i Matinog brda. Iznenada kako su granatiranje i pucanje poceli tako su i prestali. Na svu srecu po nas nije bilo ranjenih i mrtvih boraca.
Zaboravio sam napisati da smo mi u prvoj borbi zarobili osamdeset cetvorku i trista metaka.
Uvece poslije granatiranja i pucnjave nas petnaestak odlazimo sa Amirom do njihovih kuca na Todorovinu. Kuce nisu zapaljene pa smo nasli malo hrane da pojedemo, a nesta i Amir da odnese svojima u Zlatni do.

Nastavice se…

[detektiv]

in reply to: Moje ratno iskustvo u i oko Rogatice ’92-’95 #8918

Cetvrti dio

U novembru, decembru, januaru nista se ne mijenja u Rogatici.
Pocinje se osjecati oskudica u namirnicama. Mnoge namirnice za koje inace nije bilo krize sada postaju namirnice u snovima. Posto se situacija pogorsava omladinci srednjih skola odlucuju da mirnim protestom prema Karanfil mahali pokazu da je sva skolska omladina za mir u Rogatici. Krecuci se ulicom prema Karanfil mahali zacuo se dugi rafal preko glava protestanata. Poslije dugih rafala omladinci su se vratili na mjesto polaska i razisli su se kucama. Taj slucaj pokazuje da pravoslavci, bar njih vecina, nisu za mir.
Poslije ovog slucaja policija u gradu se dijeli na srpsku i muslimansku.
Uvidjevsi da vlast ne preuzima nista za zastitu stanovnistva samo preuzima inicijativu SDA stranka. Pojedini njeni clanovi dovlace oruzje i prodaju. Jedna puska kosta od 700-1500 maraka. Jedan metak kosta od 2-3 marke. Jedna rucna bomba kosta 50 maraka. Mnogo su zaradili na prodaji oruzja i metaka.
Pretresom kola u jednoj akciji je uhvacen Izet Bahtanovic. Izet je prodavao oruzje i municiju. Kada su mu pretresli auto nasli su mu pusku, municiju i radio stanicu.
Kada su ga zamijenili ’93 godine od njega sam licno cuo kada su ga pitali da je sve svalio na Mahira. A danas nema sta nema.

Posto smo davali straze po ulicama kretali smo se uz ulice: Rusmira Gorusanina, ulica Tekija, Ulica Ragiba Nalbantica, ulica Gracanica, ulica Mice Sokolovica, ulica Ragiba Dzinde.
Prilikom jednog takvog obilaska nasli smo se na dnu Tekije. Ispred crkvenog doma bila su parkirana 2 vojna auta. Posto je cetnicka straza bila tu nismo mogli da pridjemo da vidimo sta su istovarali. Nasa pretpostavka je bila da su istovarali vojno materijalna srestva i oruzje.
Pocetkom ’92 pravoslavci se uveliko pripremaju za rat. Pojedini od njih su poceli javno da pjevaju:
Muslimani sitni mravi umro onaj ko vas brani.
Ponekad cujemo pjesme cetnicke. Ponekad dolazi do usijanog stanja ali nije dolazilo do tuca. Posto se situacija zaostravala poceli smo davati strazu i po danu. Opet smo se nasli na dnu Tekije. Ispred crkvenog doma parkirana 3 auta, istovaralo se u crkveni dom. Cetnici su sada u sred bijela dana istovarali. To se ne pise na dobro.
Postavljaju se barikade medju stjenama, iznad pumpe prema Kovanju, barikade na Borici. Presjeca se put Rogatica-Zepa. Niko nije mogao otici u Zepu. Sada cesce prolaze kolone preko Visegrada, Ustiprace, Rogatice prema Sarajevu. Prilikom prolazenja kroz Rogaticu pucali su cesto po Rogatickim dzamijama. Svi ti incidenti dizali su krila pravoslavcima u Rogatici. I dalje vlast opstine Rogatica ne preduzima nista. Narod Rogatice sa zebnjom ocekuje sta ce sa njim biti. Jedan takav konvoj koji prolazi kroz Rogaticu prati i avijacija. Na sam prvi dan Bajrama u gradu se cuje velika pucnjava. Mnogi smo se pitali da li je to trebalo.
Odmah poslije bajrama moze da se vidi odlazak mladih ljudi iz grada i sela. Nasa omladina i mladji narastaj napusta opstinu i odlazi u svijet. Mnogima se cijepa srce kada vide pune autobuse i privatna kola kako odlaze. Pocetkom maja odlaze mladi iz Rogatice a u Rogaticu dolaze muhadjeri iz Visegrada i Foce.
Opstinska vlast vidjevsi da od mira u Rogatici nece biti nista, negdje oko 8 maja odlazi iz grada. Narod Gracanice i Holuca preko dana odlazi u sumu kod Zlatnog dola a uvece se vracaju svojim kucama u gradu.
Iduci kuci iz grada 8 maja prosao sam pored autobuske stanice. Krecuci se preko mosta primijetih grupu cetnika sa oruzjem u rukama. Trebo sam proci pored njih. Presavsi most skrenuo sam ispod zgrade, iso do kraja, presao sam ulicu i uso u Tekiju.
Na dnu Tekije sretoh se sa Muhamedom. Stao sam da popricamo. Muhamed mi rece da je u jutro tog dana vojni dajc dovukao jedan PAT od 20 mm i 5 kutija municije i istovario kod crkvenog doma.
Rekao mi je da nece vise ulaziti u stan. Poslije tog razgovora ja sam otisao uz Tekiju. Donio sam odluku da vise ne prolazim ulicom Ragiba Dzinde.
Sutradan sam opet izasao u carsiju. Sjedio sam u kafani penzionera. Pio sam kahvu. Na vrata ulazi Muhamed sa Rajakom iz Zaganovica. Poceli su da se raspravljaju o ratu koji samo sto nije buknuo. Rajak ze toliko razgalamio da mi se smucio, ali Muhamed je bio smiren. Tako smiren pita da li Rajak ima sina. Ovaj mu je potvrdio. Na to mu je Muhamed rekao da se moze desiti da mu sina donesu mrtva. Rajak mu nista nije odgovorio. Tako su se i razisli.
Po povratku kuci posao sam kroz Tekiju. Opet sam sreo Muhameda kako strazari u Tekiji. Malo sam sa njim porazgovarao i otiso svojoj kuci.

Dvanestoga maja nacuo sam da ce se formirati Rogaticka brigada u Zlatnom dolu. Krenuo sam da se licno upoznam za formiranje brigade.
Dosavsi na raskrsce na Holucu gdje se skrece za Pasic kulu primijetih nekih stotinjak metara od mene galamu i raspravu. Krenuo sam da vidim sta se to dogadja.

Nastavice se…

[detektiv]

in reply to: Moje ratno iskustvo u i oko Rogatice ’92-’95 #8828

Treci dio

Stvaraju se istocna krajina, teritorija istocne Hrvatske oko Dunava i juzna krajina, teritorija oko Knina, kninska krajina. Na tim teritorijama ce se voditi teske borbe.
Na sastanku na Dedinju Milosevic i Tudzman dogovaraju se o podjeli teritorije BiH. Hrvati moraju da vode rat na dva fronta sto im onemogucava pravi raspored jedinica.
Kako se rat priblizavao u Hrvatskoj kraju srbijanska i crnogorska vojska prebacuje tehniku i naoruzanje oko Bosansko Hercegovackih gradova pod izgovorom da to rade zbog odbrane gradova.
Bosansko Hercegovacka vlada zajedno sa Izetbegovicem to promatraju nijemo.
Potpisivanjem deklaracije o prestanku rata u Hrvatskoj sva tehnika I svo ljudstvo prelaze na teritoriju BiH. Preko noci presvlace se u uniforme bosanskih cetnika. Posto je takozvana JNA zauzela 70% teritorije BiH, tako je imala pregled svega sta se desava.
U takvoj situaciji SK BiH na celu sa Nijazom Durakovicem poziva narod na miting protiv rata u BiH. Narod iz cijele BiH odaziva se pozivu. Preko 100 000 srednje stalezi i omladine krece u autobusima prema gradu Sarajevu. Posto sam i sam bio protiv rata odazvao sam se i ja tom pozivu. Iz Rogatice su krenula dva puna autobusa. Vodja je bio ucitelj sa Borika Mile. Autobuse su ispratili neki komunisti a medju njima se nalazio i Petar Jesic. Prilikom putovanja u autobusima su se cule patriotske pjesme. Autobusi su se zaustavili u ulici Sutjeska u Sarajevu. Drzavnu zastavu je preuzeo Muhamed i stao na celo kolone. Vecu Titovu sliku preuzele su dvije djevojke. Kolona je krenula prema vjecnoj vatri gdje ce se odrzati miting. Kolona je stigla u Titovu ulicu. Na ulici je bila postrojena grupa oko 100 ljudi. Zamolili su nas da se prikljuce nama. Mi smo pristali i krenuli smo zajedno. Narod koji je vec bio u ulici pustio nas je. Isli smo do same vjecne vatre. Sa svih strana cuju se patriotske pjesme. Tacno u zakazano vrijeme skupu se obracaju drugovi: Durakovic, Bogicevic, Lagumdjija i drugi. Po zavrsetku svi smo krenuli do svojih autobusa. Za vrijeme mitinga i poslije njega nije bilo nikakvih nereda.
U Rogaticu smo se vratili oko sest casova uvece. Na stanici su nas docekali isti oni koji su nas i ispratili. Covjek bi mogo pomisliti da su svi Srbi protiv rata u BiH.

Nedugo poslije toga poziva se narod na jos jedan miting protiv rata u BiH. Miting ce se odrzati u Zetri. Ja pristajem i odlazim na taj miting. U Zetru smo stigli oko sest sati navece. Usli smo u Zetru gdje se cula patriotska pjesma. Dvorana je bila krcata. Vrlo malo je bilo za stajanje. Mitingu su prisustvovali Alija Izetbegovic i Makedonac, ne mogu se sjetiti koji.
Na tom mitingu mogle su se cuti rijeci da rata nece biti u BiH. Miting je trajo oko dva casa. Po povratku u Rogaticu docekuju nas Srbi komunisti.
To im je bila dobra kamuflaza.
I u samom gradu Rogatica SK organizuje protest mira u kino sali. I tom protestu sam prisustvovo. Tom mitingu prisustvuju veliki broj muslimana komunista. Mogu slobodno reci da tom protestu nisu prisustvovali oni komunisti koji su nas ispracali i docekivali sa protesta u Sarajevu. Pravoslavci koji su prisustvovali mitingu ostali su odani BiH.

Sredinom ljeta ’91 sastao sam se sa dvojicom rogatickih intelektualaca, pomalo smo pijuckali i razgovarali smo o stanju u BiH. Pocela je prica i o tome kakva je situacija na opstini Rogatica. Caskali smo i o tome da li moze narod opstine Rogatica da se odbrani od napada. Nisam dobio odgovor na to pitanje.
Pred same izbore nasao sam se u kafani sa jednim starijim rogatickim intelektualcem. Dugo smo razgovarali o svemu i svacemu. Na kraju mi je rekao da bi Rogaticki narod mogao da odbrani Rogaticu i da ostanu u Rogatici.
Pomislio sam samo iz tvojih usta u bozije usi. Poznato mi je bilo da u Rogatickom silosu ima oko 40 hiljada tona psenice. Po zavrsetku rata u Hrvatskoj u samoj Rogatici vlada tesko stanje.
Mnoga nova lica srecu se na ulicama.
Mnoga lica iz Sandzaka kupuju sve vrste valuta i odnose ih iz BiH.
Mnoga druga lica ostaju u gradu. Polovinom avgusta ’91 sjedio sam u kafani sa svojim rodjakom. Kafana je bila poluprazna. Pijuckali smo pivo i pricali o svemu i svacemu. Odjednom cu se pitanje je li slobodno. Klimnuli smo glavom i covjek je sjeo. Predstavio se i pokazo licnu kartu. Poceo je pricu o tome kako mu je otac zivio u Kukavicama na Goloj njivi. Otac mu je radio u rudniku. Po njegovoj prici njegov otac je morao da napusti BiH i da se odseli u Srbiju u Pancevo. Popio je pivo i otisao. Zapamtio sam da se preziva Rajak ali mu ime nisam zapamtio. Kasnije sam razgovaro sa jednim prijateljem iz Kukavica. Pitao sam ga za taj slucaj. To je sve tacno samo vam nije rekao da je njegov otac zaklao Agana Camdjije majku.
Dakle cetnicka djeca dolaze u BiH da stvaraju haos.
Pocetkom septembra krenuo sam sa rodjakom u Visegrad. Imali smo nekog posla. Krenuli smo nesto ranije. Na Tucinom potoku pored same sume primijetili smo desetak pripadnika srbo crnogorske vojske pod punom ratnom opremom. Bilo nam je zacudo otkud sada ovo. Kada smo se vracali vise tih vojnika nije bilo.
Polovinom septembra pristupam patriotskoj ligi koju je osnovo Mahir.
Polovinom oktobra iduci kuci na mostu kod autobuske stanice stao sam i zagledo se u vodu. Pored mene zaustavio se neko.
Okrenuo sam se. Covjek koji se zaustavio pored mene poce me vrijedjati. Sa njim je jos bio neko meni nepoznat. Psovanje i vrijedjanje pokusao me je udariti. Ja sam se izmakao tako da me nije udario. Opet je poceo da me vrijedja i da mi psuje balijsku majku govoreci mi da ce mo mi balije uskoro dobiti vizu za Tursku. Opet je pokusao da me udari.
Pogledao sam malo bolje i prepoznao Dragana Knezevica, sina Jove Knezevica, zvanog Duca.
Izbjegao sam i taj udarac I otisao uz ulicu.

Nastavice se…

[detektiv]

in reply to: Moje ratno iskustvo u i oko Rogatice ’92-’95 #8714

Drugi dio

1. Djeric Zivko – Pricalo se da je bio cetnik.
Bio je zaposlen u miliciji odmah poslije drugog svjetskog rata. Prilikom jedne policijske intervencije prepoznala ga je jedna zena.
Obratila mu se rijecima:
Jesi li to opet doso da koljes Zivko ?

2. Lubarda Radivoje – Pricalo se da je bio cetnik i koljac od ’41-’45, amnestiran je.
Odmah poslije ’45 radi kao milicioner I njegov bijes prema nesrbima osjetio sam I ja sam na svojim djecackim ledjima. Da nije naiso Semso Dzaferovic pitanje je kako bih se osjecao i kako bih se proveo. Rahmetli Semso me je oteo iz njegovih ruku koje su bile krvave do lakata.
U decembru u kuci Radivoja svatovalo se. Udavao je rodicu.
Kao sto je poznato na svadbama se pucalo pa tako i na svadbi kod Radivoja. Prilikom pucanja doslo je do ranjavanja Vatres Sejfe.
Posto je bila nedjelja Sejfo je krenuo u han na prenociste. Iduci niz Gracanicu poslije jednog pucnja Sejfo je pao kod mosta koji vodi u polja. Daljina od Radivojeve kuce do mjesta gdje je pao Sejfo iznosi oko 250 metara. Nije mogao slucajno biti pogodjen. Odnijeli su ga u bolnicu. Poslije pruzanja prve pomoci odvezen je u Sarajevo. Poslije dva- tri dana Sejfo je preminuo od zadobijene rane.
Da je Radivoje cetnickog soja pokazuje i to. Pricalo se da njegova dva sina Miso i Pero stupaju u Gucevski cetnicki bataljon koji je formiran u Gucevu pocetkom ’92 godine. Miso je ranjen od svojih cetnika slucajno odmah poslije formiranja bataljona.

3. Lubarda Obren – Pricalo se da je bio cetnik i koljac u drugom svjeskom ratu i da je je zaklo muslimana i na njegovom imanju napravio porodicnu kucu.
Umjesto da ode na optuzenicku klupu zaposlio se u snajdersku zadrugu u Rogatici.
Obren je imao 5 sinova i 2 kceri.
Simo je cetvrto dijete. Kao dijete nikad se nije igrao sa djecom muslimanskom. Kakve je naravi pokazuje kao dvadesetogodisnjak. Cesto se je tukao sa Salimom Tantulom zvanim Gagula. Ponekad se potukao i sa Hamdom. Prilikom jedne tuce sa Hamdom pukla mu je vilica. Posto je zalijecio vilicu odlazi u Sarajevo. Pocetkom rata ’92 godine vraca se u Rogaticu. U Rogatici, kako sam cuo, postaje zamjenik vojvode Rajka Kusica.
Kcerka Mileva je peto dijete. Udaje se za Desimira Samardjiju. Sa njim radja dvoje djece. Njen sin zvani Cicko gine na Cesti. To je ulica Ragiba Dzinde.
Slavko je sesto dijete Obrena. Od pocetka stvaranja SDS-a postaje njegov clan.
Pricalo se da se istakao odvodjenjem muslimana sa Rudog u nepoznatom pravcu gdje im se gubi svaki trag. Tako je, rekose, odveo iz naselja Rudo Kurtic Edhema i Parovic Mehmeda i jos pet-sest muslimana.
Zdravko je sedmo dijete Obrena i pricalo se da je kriv za ubistvo Midhe Aksamije.
Rekose da je Zdravko otisao sa jos dva cetnika do kuce Midhe Aksamije. Izveo je Midhu napolje iz kuce. Cuo se pucanj.
Po kazivanju Midho je ubijen od krvnika Zdravke Lubarde u svojoj avliji. Iza Midhe su ostale supruga i dvije kceri.

Ovim pisanjem nemam namjeru stvarat mrznju prema pravoslavcima Rogatice.
Namjera mi je da upozorim muslimanski mladji narastaj kakve smo mi mladji imali komsije pravoslavce. Mladji narastaju muslimanski pamti ne oprastaj nikome. Nasi stari oprostise sve I pomirise se sa komsijama a opet se ponovi ’41.
Nemam namjeru pisati o ustasama i njihovim zlodjelima na teritorije Bosne i Hercegovine. Mogu vam preporuciti knjigu Jasenovac koju sam i ja kupio i procitao. Pa ce te vidjeti kakva su zvjerstva radili ustase od ’41-’45 godine.
Sve ovo sto cuh od starijih i sto procitah mnogo ce mi pomoci u dogadjajima ’92.

Izumrijese stariji komunisti, umro je i drug Tito ’80.
1981-e na Kosovu izbise neredi. Jugoslovenska armija je sa svojim tenkovima izasla na ulice gradova Kosova. Ugusila je nerede na Kosovu takvim metodama da Slovenija i Hrvatska osudjuju JNA.
U drugoj polovini osamdesetih Milosevic dolazi na celo SK Srbije.
Slavi se sest stoljeca bitke na Kosovu. Mitingu prisustvuje i sam Milosevic.
Svojim poznatim govorom i poznatom recenicom:
Srbina nesmije niko tuci, srpski narod ga bira na celo srpskog naroda.
Sve cesce te godine i narednih godina cuje se pjesma:
Ko to kaze Srbija je mala…..
Na 14 sjednici SKJ dolazi do raspada komunisticke partije i raspada Jugoslavije kao drzave.
Prije toga raspao se komunizam u: Rumuniji, Madjarskoj, Bugarskoj, Cehoslovackoj, a raspao se i Sovjetski savez.
Po raspadu Sovjetskog saveza dolazi do sastanka Gorbacov-Milosevic.
Sta se raspravljalo na tom sastanku nista ne izlazi u javnost.
Dakle na 14 sjednici SKJ dolazi do raspada partije i do raspada same drzave Jugoslavije.
Milosevic I SK Srbije I Crne gore nisu mogli da umole komuniste Slovenije I Hrvatske. Nedugo poslije tih dogadjaja dolazi do otcjepljenja Slovenije I Hrvatske od Jugoslavije.
Sada Milosevic pokusava da ubijedi Bosansko rukovodstvo da bar Bosna I Hercegovina ostanu u sastavu krnje Jugoslavije.
Cijelu ’91 Milosevic I Crna gora pregovaraju sa celnicima BiH da ostanu u sastavu Jugoslavije.

Koalicija koja je pobijedila na izborima u BiH namoze da se dogovori o tome kako da postupi u svim tim dogadjajima poslije otcjepljenja Slovenije iz sastava Jugoslavije. JNA otpocinje rat sa Slovenijom. Rat je trajao vrlo kratko. JNA se povlaci iz Slovenije. Naoruzanje i tehniku povlaca u Hrvatsku.
Posto je i Hrvatska proglasena nezavisnom drzavom, Srpsko-Crnogorski agresor otpocinje napad i na nju.
Proglasena je i srpska republika krajina na teritoriji gdje zivi vece brojcano srpsko stanovnistvo.

Nastavice se…

[detektiv]

in reply to: svjedocenja #8575

Objavljeno u glasniku nacionalnog kongresa RepublikeBiH – br.583

[color=#0000FF]ONLINE GLASNIK NACIONALNOG KONGRESA REPUBLIKE BiH – br. 583
(revidirano izdanje)

7. ROGATICKE OPSTINSKE VLASTI PREKOPAVAJU KOSTI NJIHOVIH ZRTAVA

U protekloj godini na podrucju opštine Rogatica cetnici su prekopali veci broj pojedinacnih i masovnih grobnica odvezli tijela ubijenih Bošnjaka na druge lokacije uz asistenciju Rajka Kušica rogatickog krvoloka koji je svojom rukom ubijao. Premjestene su masovne grobnice sa 182 bošnjacka tijela uz pomoc firme AD “Stara gora” koja je 1992. godine poslovala pod “Sjemec” OOUR šumarstvo i gradjenje.

O ovom sam obavijestio SIPU i Komisiju za traženje nestalih FBiH gosp. Amora Mašovica. Dostavio sam im slike 11.05.2008. kada grobnice nisu bile prekopane, i slike 12 i 18.07.2008.godine nakojim se vidio kako su iste bagerima prekopane.

Na osnovu spoznaje imam osjecaj da se u ovom važnom problemu nije otišlo od same informacije

Aktivni sudionik Armije BiH od 09/1991.

N. N. BiH
—–[/color]

Ima li neko jos saznanja po ovom pitanju ???????????????

[detektiv]

in reply to: svjedocenja #7730

Njemacki nacisti bi od njih ucili!

KONCENTRACIONI LOGORI U BiH ZA VRIJEME AGRESIJE 1992-1995

Ne zaboravimo i ne halalimo im!
PRIPREMIO: Bedrudin GUŠIC

(XV nastavak)
50. ROGATICA

U Rogatici i okolici do srpsko-crnogorske agresije 60% stanovnistva cinili su Bosnjaci. Veliki broj njih nasao se u zloglasnim koncentracionim logorima koje su Srbi formirali na podrucju ove opcine:

50.1 Osnovna skola “Ragib Dzindo”
U njoj je bilo zatoceno preko 500 Bosnjaka.

50.2 Podosoj
Ovdje je bilo zatoceno 2.300 Bosnjaka.

50.3 Srednjoskolski centar “Veljko Vlahovic”
U ovome Centru Srbi su formirali sramno muciliste u kome su drzali 300 zatocenih Bosnjakinja. Srpski zlocinci, najvecim dijelom Rogaticani, silovali su i djevojcice do 10 godina, kao i starice preko 60 godina. Jedna djevojka je u svojoj izjavi kazala da su je kontinuirano oko mjesec dana silovala najmanje po cetiri zlocinca, bilo u skolskim prostorijama bilo u stanovima po gradu. Djevojke koje su vodili u stanove i nad njima se izivljavali, po cijelu su noc prisiljavali da piju alkohol dok nebi pale u stanje potpunog pijanstva. One koje su se odupirale prisiljavane su da sjedaju na tenkovske mine, parali su im kozu nozem, prijetili bacanjem kroz prozor. Jedna Bosnjakinja dobrovoljno je izabrala smrt umjesto obescascenja: skocila je kroz prozor sa visokog kata jedne zgrade gdje su je bili doveli radi silovanja. Kada su ove zatocenice Srbi poveli na razmjenu prema Sarajevu, djevojka N.N. je rekla svojoj majci: “Ako nas vode na klanje u Kalimanica jamu (jedna od tamosnjih masovnih grobnica, op. M.O.), bit cu sretna nakon svega sto mi se dogodilo…” (Originalna izjava N.N. cuva se u arhivi Rijaseta IZ-e pod brojem GEN-1093, od 1. septembra 1992)
Druga djevojka iz Rogatice, dovedena u ovaj srpski konc-logor, ispricala je: “Dobile smo ucionicu, nas dvadeset jedna, a hrane su nam dali nesto malo tek cetvrti dan zatocenistva. Odmah su me odveli na ispitivanje kod komandanta s mojom sestrom i drugaricom. Mene su odveli u posebnu sobu… Komandanta svi zovu MRKI ili CRNI. On me je pitao da li zelim da postanem Srpkinja i da zivim u njihovoj drzavi, te da prihvatim njihovu vjeru. Mrkog mnogi poznaju u Rogatici, imao je kafic koji se zvao “Sombrero”. U toku tog ispitivanja u trajanju vise od dva sata, Mrki me je, uz prijetnju da ce upotrijebiti silu i da ce dovesti jos dvojicu cetnika, silovao.” Tog dana Srbi su je ponovo pozvali i u potpunom mraku kontinuirano silovali. Zlocin nad tom nesrecnom djevojkom ponavljao se i narednih dana… Spomenula je i zlocince DRAGANA MANDJU, OZRENA PLANOJEVICA, MIROSLAVA IKONICA… (Svjedocenja od kojih se zanijemi”, Ljiljan br. 11, 18. januara 1993, str. 18.
U izjavi jedne druge zatocenice (rodj. 1971.) stoji: “Dok smo bile u skoli, svako vece od 23.00 sata do kasno u noc cetnici su dolazili u ucionice i odvodili djevojke i zene od 13 do 35 godina. Vracali su ih ujutro pretucene, iscrpljene. Svaka od tih djevojaka i zena bila je silovana cijelu noc. U tom silovanju ucestvovali su: VINKO ZORANIC JOJA, ZLATKO NESKOVIC, MLADEN KOJIC,MLADEN VASILJEVIC, OZREN PLANOJEVIC, MIRKO PLANOJEVIC, DANKO MANDJO i MIRKO IKONIC…” (Ljiljan, Ibid str. 18.

50.4 Crkveni dom
U njemu se nalazio sabirni logor. Tu su dovodili ugledne Bosnjake iz Rogatice, cak i iznemogle starce (Koncentracioni logori i zatvori na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, Drzavna komisija za prikupljanje cinjenica o ratnim zlocinima u R BiH, Sarajevo, oktobar 1992., br. 1, str. 15).

50.5 Tvornica slada
Nakon “obrade” i odabira u Crkvenome domu, Bosnjake su razvrstavali za daljnji tretman i, izmedju ostalih, slali u ovu Tvornicu stocne hrane udaljenu oko 2 km od Rogatice. U nju su zatocili preko 500 osoba. Mnogi zatocenici odvedeni su u selo Kalimanice gdje su strijeljani i baceni u zloglasnu jamu Biljeg, jednu od najvecih masovnih grobnica u tom dijelu Bosne. Iz ovog, kao i drugih rogatickih logora, muskarce su odvodili na prve linije fronta kao zivi stit. Tako su na Duljevcu izveli 30 Bosnjaka. I u napadu na Brcigovo istjerali su ih na vatrenu liniju te koristili se s njima kao zivim stitom. Nakon poraza, srpski zlocinci su sve Bosnjake iz zivog stita pobili. Dvojicu prezivjelih – Muhameda Hecu i Armina Bazdara (r. 1977.), u stit na ratiste izvodio je SPIRO POPOVIC, Crnogorac, prije agresije stalno nastanjen u Zenici. On je naredio strijeljanje svih Bosnjaka iz zivoga stita. Djecak Midhat Catic je, pred samo strijeljanje molio: “Nemojte mene, ja nemam ni 15 godina…” (Preporod, Zenica, 1-15. januara 1993., str.9).

50.6 Prostorije “UPI -Transa” u Rogatici
Sudbina vecine ovdje zatocenih do danas je ostala nepoznata. Neki su prebaceni u druge logore. Zna se da je krajem 1992. u tom logoru ostalo 15 Bosnjaka (Preporod, Ibid str. 9).

50.7 Kamp Podosoj (Koncentracioni logori i zatvori na teritoriji
Republike Bosne i Hercegovine, Drzavna komisija za prikupljanje cinjenica o ratnim zlocinima u R BiH, Sarajevo, oktobar 1993., br.1, str. 15)

50.8 Stara Osnovna skola u Borikama (Ibid, str. 15)

[Author]

Posts