[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #12412

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #12336

Nismo primijetili ništa, tako da smo sačekali da grupa iz zasjede odmakne iza Otajagića kuće. Pomjerili smo se samo toliko da nas ne vide oni iz zasjede prema Slapu. Sišli smo na cestu, spustili se ispod nje i krajem livade uz ljeskovu šumu došli do rijeke. Putić uz lijevu obalu rijeke bio je korišten, širok i nezarastao. Ne znam ni zašto, ali smo krenuli uzvodno i samo pedesetak metara dalje, naišli na meni nepoznato brvno (ćupriju). Nikad ranije nisam čuo da na tom dijelu postoji brvno iako sam znao za dva postojeća od Drine do Žepskog mosta. Još se samo malo vidjelo, toliko da se jedva naziralo brvno ispred nas kojem smo se primicali. Nije se moglo čuti ništa osim brzaka neumorne rijeke. Gledali smo okolo kad sam osjetio da desna noga iznad koljena, dobi lagani pritisak. Stao sam i rukom dao znak Edinu koji je išao iza mene da odmah stane.
– Mina!
Potezna mina postavljena više nego obično! Čučnuli smo. Pokušao sam odrediti gdje je mina, a gdje drugi kraj kanapa da ga otkačim. Ponovo hiljade misli u samo jednoj sekundi. Možda su okolo i čekaju eksploziju da bi pucali u tom pravcu. Možda su to ostavili jer se neće tu vraćati pa ko naleti, naleti.
Riješio sam da presiječem kanap i da nastavimo dalje. Našli smo još jednu i presjekao sam i njen kanap. Ostavili smo skoro sat vremena dok smo stupili na brvno. Bockajući nožem tlo kuda smo stajali, duž cijele te dionice puta, nismo otkrili ni jednu nagaznu minu. Kockanje sa životom bila je odluka da preko brvna stupimo na drugu stranu, jer nismo znali šta je tamo, da li nas neko čeka u zasjedi ili je teren miniran. Ipak smo prešli preko brvna i otišli dvadesetak koraka naprijed. Sjedili smo nepomično tu, šćućureni nekih pola sata. Izgledalo je sigurno. Dodir sa vodom tad je bilo nešto što se može poistovjetiti sa najluksuznijim činom. Prvo, pobijedili smo žeđ, onda oprali noge, umili se i odmorili sjedeći u potpunom mraku pored nezajažljive rijeke. Shvatam da je jedino ona nepobjediva i da nema onog ko će se suprostaviti njenim brzacima, ko će je zaustaviti, pobijediti. A mi?
Nedugo poslije osvježavanja, slučajno smo naišli na neko točilo uz koje je bila gomila prislonjenog drveta. Prišli smo i ustanovili da se radi o pećini u koju smo ušli i zanoćili. Manja šupljina u stijenama zaštićena grabićima, koji su bili prislonjeni uz nju, sudeći po ugljenom ispisanim grafitima bila ”Fejzina” pećina. Grafiti su bili razbacani na zidovima stijene: Senad, Sead, Fejzo… Sve su to bile osobe koje poznajem, svi su iz Vratara i pitam se odakle tako daleko da su vodili nejač u zaštiti od avijacije JNA?
Tu se evo i sad nalazimo. Sjedim na samom izlazu, pišem ove redove jer smo danas odlučili da ostanemo ovuda okolo. Izvidjet ćemo teren, obzirom da smo sinoć čuli neke nejasne krike i uzvike, dole nizvodno, ne baš daleko od nas. Ako budem u mogućnosti da pribilježim još nešto, onda sam još živ, a ako ne, zna se. Pitam se još jednom: ko će da čita moje redove i kad?

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #12299

Žeđ je postala neizdržljiva. Plan ostaje takav ako se ništa ne promjeni za naredni sat vremena, koliko je bilo preostalo do mraka. Ponovo sam se vratio do mjesta gdje sam ostavio ruksak. Puno se krećem, prilično oprezno, ali ipak mogu izazvati njihovu pažnju, te se svalih uz drvo da se pritajim. Gledao sam onu sedmoricu da li će se poigrati sa sudbinom. Drugi izlaz nisam vidio.
Nije prošlo ni deset minuta kad me nečiji oprezni korak za trenutak sledio. Pomislio sam da sam i previše mijenjao pozicije i da su me zapazili. Dugo očekivani trenutak suočavanja sa dušmaninom je konačno došao. Spreman da se suočim s onim što će se desiti, oprezno sam se okrenuo u pravcu šuštanja. Možda hoće da me natjeraju u bijeg, pa da me lakše prikucaju dolje na cesti, a možda me samo traže. Možda misle da ću se, ako me nađu, izbezumljen predati i da me kolju na tenane, da mi vade oči, da se naslađuju mojom patnjom. Ne! To nikad! Moja koža je preskupa i nastojim da je zadržim. Šiblje se drmalo pred nekim ko je kao mačka, korak po korak, zastajući išao ravno prema meni. Okrenuo sam se samo da potvrdim pravac skakanja na cestu i one dvije zasjede, pa ako me ne pogode bit ću privremeno spašen. Prije toga odlučio sam da bar nekog pošaljem u pakao, ovog što me traži. Možda na starom putu sa kojeg dolazi ima mnogo bradonja koji su se privukli. Jedna je osoba koja se kreće, bio sam siguran, dok sam nazirao plavu ili crnu pletenu kapu, iznad gustog šiblja. Kapa kakve su nosili Arkanovci, bila je na glavi osobe koja se primicala. Gusto žbunje ispred nije mi davalo mogućnost da raspoznam lik čovjeka koji se kretao poput nindže, a bio je jedva dvadeset koraka do mene. I dalje se primicao dok sam ga gledao preko nišana i nišanio ravno u prsa. Pogledom sam pretraživao njegovu pozadinu. Ništa se nije micalo osim njega. Napetost koja se trebala desiti ostavila me na miru, da odigram možda posljednju partiju. Završit ću je kako treba!
Obarač sam povukao skoro do kraja, kad mi je dobro poznata osoba izašla deset koraka ispred, gledajući negdje pored mene. Trenutak koji se ne može pojasniti nikad. Trenutak kad su refleksi koji su skoro odumrli iznenada proradili, brzo spasivši jedan život. Edin, moj prvi rođak i najbolji, najvjerniji jaran, s puškom uperenom ispred. Znam kako je brz. Može da reaguje pogubno. Traži svojim okom nešto, nekog, nekuda je naumio. Kako da mu se javim, predstavim, da ustanem… Bože šta da radim da izbjegnem precizan rafal po sebi? Izgledao je oronuo, iscrpljen, ali i suviše oprezan. Bio sam u prednosti i to mi je dalo dovoljno vremena da o svemu brzo razmislim. Da donesem odluku! U sekundi sam se postavio u njegovu poziciju. Moram ga zovnuti, tiho, a bojim se, neće me čuti. Ako budem glasniji čut će me četnici.
– Edine! Ja sam, Muhidin, spusti pušku! – nekako sam rekao da me čuo!
Jedino je pomjerio glavu pravo u mom pravcu. Nijemo i u čudu me gledao. Tek tada sam se pridigao i krenuo mu u susret. Obostranoj sreći nije bilo kraja. Odmah sam ga upoznao sa svojim planom, a svaki trenutak bio je važan i morali smo krenuti. Rekao mi je kako je na isti način otišao od grupe kao i ja, samo dva sata poslije.
– Ne možeš nikom ništa pojasniti ni dogovoriti se o bilo čemu. Panika je uzela maha! – reče mi usput.
Nismo više pričali jer smo se našli kod krivine koju čuvaju sedmorica okupatora. Puzali smo do međe ceste. Sve po starom, osim što je u istom trenutku kad smo se pogledima sporazumijevali, ponovo proradila motorola.
– Vidra zove Zvornik, prijem!
– Zvornik na vezi, izvolite!
– Momci, po naredbi šefa da ste za deset minuta na zbornom mjestu, prijem!
– OK idemo! Razumio!
– Ne zaboravite da mi se javite poslije večere! Pokret ujutro dalje!
Da Bog postoji ima na hiljade dokaza, a nama je u ovom trenutku bio najvjerniji upravo ovaj iznenadni odlazak četnika. Otišli su, a mrak samo što nije pao. Još se moglo jasno razgledati okolo.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #12251

– Da smo sinoć došli ranije bilo bi! ‘Oćete vi žepske rakije, polako dečki!
Dijalekt kojim je govorio taj čovjek otkrivao je njegovo porijeklo i ja sam bio siguran da je on iz srbijanskog područja ili pograničnih dijelova oko Drine. Nepoznata lica su se mahmurna provukla pored česme ka kući. Nisam mogao da vjerujem da me stvarno nisu primijetili i još sam uvijek napeto gledao za njima nadajući se nekoj prljavoj igri koju nisam mogao prepoznati. Nisam oklijevao ni trenutka. Počeo sam se, puzeći nazad, izvlačiti u pravcu odakle sam došao. Tek kad sam se uvukao u žbunje gdje sam zaklonjen, bio sam siguran u ono što se dogodilo. Činilo mi se da sam tu proveo dan, a ne nekih dvadesetak minuta. Spoznaja da ne mogu doći do vode i da ne znam kad će to biti, pokrenula me. Vratio sam se na polaznu tačku, tik pored ceste. Oslonjen na debeo bor, sklonjen privremeno u njegov hlad, gledao sam preko rijeke u Križevac. Bio sam tako blizu, a tako daleko.
Zbog dvije zasjede, postavljene tako da pokrivaju duži dio dionice puta, nisam mogao preći. Pomirio sam se s tim da ću čekati sitne sate i pred sabah pokušati preći. Nestrpljenje me podizalo, te sam se oprezno privukao jednoj zasjedi, krivini iznad smeća odakle se vide livade prema Žepi i veliki zavoj puta prema Slapu. U tom pravcu na samom spoju starog i novog puta bila je druga zasjeda. Imali su grupu od osam vojnika. Primijetio sam da očekuju razbjegle grupe iza svojih leđa jer su tiho šetali uz visoku obalu iza sebe. Osjećali su se sigurno od prostora ispred sebe prema rijeci. Prilazili su jedni drugima, razgovarali, neprestano dižući poglede iza sebe, pa kao da osluškuju i čekaju da se neko usudi sići na cestu.
Neko?! Nema nikoga osim mene, a bolje što sam bio sam, jer neko bi možda nesvjesno napravio pogrešan pokret, neku glupost koja bi možda značila kraj. Žeđ me i dalje pekla. Osjećao sam da mi se vid muti gledajući kroz dvogled u okupatore. Dao sam se detaljnijem izviđanju onih iznad smeća. Bilo ih je sedmorica: mladi, mojih godina. Pričaju o večernjim izlascima, curama, zabavama, psuju nekog Božu što ih ne šalje kući, jer posao je završen.
– Nema ko ovde bežati, bre! U p… materinu, sve je tamo u Srbiji!
– Ljubovijo, lepo mesto moje…! – jedan je pjevušio.
– ‘Ej, Bosanac, ‘oćeš sa nama u Zvornik bre? – trznuo me, dok se obraćao bradonji koji je čitao neke novine.
– Ja odo’ večeras kući, u Rogaticu, a vraćam se sutra navečer! ‘Oćeš sa mnom na pivu?
Pričali su još dugo, ali samo bljuvotine, da bi ih na kraju uznemirili neki ljudi koji su istjerivali stoku od rijeke ravno preko livada pored kuće Otajagića.
– Eno bre balija, bog te!
Skočili su hvatajući se zaklona. Prozivali su nekog vezom, raspitujući ima li njihovih oko rijeke. Očito nisu znali za tri muškarca i dvije žene koji su tjerali stoku prema cesti.
– Sve je u redu! Imate li vi dvoglede? Osmatrajte, naši su, treba pokupiti i posljednju balijsku kokoš!
– Stoka treba sva da se istjera odavde, stoko! Ajde u zdravlje momci!
Trojica četnika stajala su uz obalu i to samo nekih deset metara od grmlja gdje sam se privukao. Polahko sam ispuzao nazad, bojeći se da neko ne dođe sa psom i onda sam gotov. Razmišljao sam o tome da, ako ne odu do mraka odatle, ponovo tu priđem i pobijem ih sve, dočepam se livada i preko u Križevac, pa neka me love

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #12222

Istovremeno me izluđivao jak žubor i pljuskanje brze rijeke udaljene stotinjak metara. Žubor koji je u mojim ušima potiskivao sve druge zvukove, nadjačavao ih, činio je žed sve nepodnošljivijom. Odlučio sam se približiti kući Hasiba Omanovića. Vjerovao sam da bih se tu mogao opskrbiti vodom. Ali pokušaj je bio uzaludan i samo sam imao ludu sreću pa tu nisam pognojio livadu. U trenutku kad sam se puzeći primakao Hasibovoj kući, oko koje sam vidio na desetine četnika, našao sam se u nezgodnoj situaciji. Kuća, odnosno dvije kuće, ličile su na neki sabirni ili možda komandni centar četnika. Bio sam udaljen oko pedeset metara odatle. Osmatrajući, tražio sam način da pripužem do česme kod štale, koja se nalazila na pola puta od kuće. Kad sam se primakao na pet – šest metara do česme, puzeći ispod ograde obrasle šibljem pored puta, odjednom su se začuli glasovi sa moje lijeve strane. Na toj strani je bila nova štala koju sam gledao preko čiste livade, koja nas je dijelila. Počeli su silaziti sa gornjeg dijela štale, jedan po jedan, njih šesnaest. Zadnji je sklonio merdevine i prislonio ih sa strane uz štalu. Ništa me nije zaklanjalo i sve su prilike bile da će me uočiti jer sam bio udaljen svega dvadesetak metara od njih. Nije mi jasno kako mi je mozak iznenađujuće brzo djelovao. Ostao sam pribran! Uočio sam da mi se maskirna uniforma stapala sa travom i žbunjem iza mene. Samo sam se oprezno namjestio i izvukao dva okvira municije iz rapa sa lijevoga boka. Nisam imao izbora. Pritajio sam se maksimalno dok sam pratio pokrete svih ispred. Znao sam kako moram djelovati ako me ugledaju: precizna paljba po svima koja će ih iznenaditi i dati mi na prednosti. Misli su se munjevitom brzinom preplitale u samo nekoliko sekundi. Otkopčao sam džep na hlačama gdje se nalazila ručna bomba, jer sam pomislio da je došao trenutak biti il’ ne biti. Žbunjem obrasli krak ograde sve do česme zaklanjao me u potpunosti od četnika koji su sa druge strane dolazili da naliju vode. Čuo sam da pričaju o zaklanoj stoci koju pripremaju za večeru i za naredni dan. Neko je spominjao Hasiba, gazdu kuće i posjeda.
– E, da nas vidi Asib (Hasib), i šta se radi, mislim da bi crk’o!
– Tvoj je jaran, tebi bi oprostio, a nas i ne zna! – dodao je drugi.
– Jebi ti njega, što je bilo, bilo je! Nikad više Asib ne prošeta ovom avlijom!
– Valjda ga neće uvatiti ili pretući, a valj’o mi je dosta puta! Šta ću mu ja što nije Srbin!
Bile su to riječi koje se usadiše u pamćenje. U trenucima su me razdirale do bijesa, kao da sam ja Hasib. Jedva sam se suzdržao da ne ustanem i otvorim vatru na đubrad pa šta bude, ali podsvijest je imala jači plan: izbjeći sve sa ciljem prikrivanja pred samim čeljustima zla i progona, istrajati, ma kako to bilo, i gledati u daleko svjetlo na kraju tunela, koji se kao u inat izmiče. Trenuci su bili vječnost u iščekivanju da se izvučem neopaženo. Grupa ispred štale se pokrenula prema kući, skoro u mom pravcu, žučno komentarišući prethodnu noć derneka i slave. Žalili su se na smještaj, psovali nekog ko nije obezbijedio njihovoj jedinici jednu sobu u kući, dok je jedan dobacio:

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #12128

Konačno voda za piće
Križevac 2. august 1995. god.

Neprespavana noć nije mi pokvarila optimistično raspoloženje od jučer, iako sam još uvijek umoran i promrznut! Dan jedva da je odmakao dva-tri sata, a kiša poče dobovati po lišću na okolnom drveću, odjekujući kroz noć, ubrzo se pretvorivši u hučanje. Zemlju je opet pritisnula magla. Umotan sam u šatorsko krilo i sjedim zagledan u plamen pored slabe vatrice u nekoj maloj pećini. Sada više nisam sam. Kako se to desilo sada ću pojasniti. Jučer kad sam se pomjerio sa prostora Vraca, s ciljem prodiranja preko rijeke, zapao sam u mnogo neprilika. Evo, moj rođo Edin me propitkuje zašto to moram bilježiti i znam li da me to može koštati, imam li pametnija posla itd.
Zbog surovih uslova u kojima sam se zadesio i nezamislivo teškoga terena koji sam jučer morao preći (iako je bio veoma kratak), probijajući se u Zađel, bukvalno sam se satr’o! Prvi pokušaj da prateći cestu Pripečak – Žepa dođem do Zađela, bio je bezuspješan. Proveo sam skoro tri sata u šunjanju na 400-500 kvadratnih metara, bez napredovanja. Naime, teren Zađela koji je bio naseljen sa desetak kuća, a nisu bile sve izgorjele, vrvio je od pljačkaša i vojske. Slušao sam naredbe da se požuri sa prikupljanjem stoke i povrća, kako bi se na vrijeme obezbijedila večera za ”srpske junake”.
Bila je to tužna slika koju sam gledao. Paraziti su sakupljali tuđe stvari: usjeve i stoku, a nakon toga, svaku opljačkanu kuću za nekoliko minuta gutao je plamen. Tim pravcem nisam uspio, mada je bio najpogodniji zbog same konfiguracije terena. Razmišljao sam kako je onda teren u samom centru Žepe prepun pljačkaša i vojske, ako je ovako ovdje i u Slapu, a udaljeni su četiri kilometra.
Vratio sam se na polaznu tačku, te odlučio da se spuštam ukoso i blago desno prema Zađelu, između ceste i rijeke. Taj dio puta je bio teži, obzirom da sam morao rasijecati trasu ispred sebe metar po metar. Gusto žbunje isprepleteno ostrugom maline i trnova izraslih iz kamenitih neravnina bukvalno su me izmasakrirali. Jedina olakšica mi je bio moj oštri nož. Savladao sam teren za nepuna dva sata i sišao na stari put Žepa – Slap. Tu sam pojeo svu zalihu hrane utolivši žeđ sa samo jednim gutljajem vode, a prethodni gutljaj sam već odavno popio. To mi je bila sva zaliha vode za cijeli dan proveden u napornom pentranju po vrelom kamenju. Osjećao sam neki vakuum u samom sebi, tijela isušenog od žeđi, sa velikim naporom otvaram usta, osjećajući kako mi usne pucaju.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #12124

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #12123

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #12121

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #12041

Počelo se glasno raspravljati, osuđivati. Pomislio sam da neće biti dobro. U glavi mi se vrte oni pripremljeni ”konaci”, gdje će četnici sigurno doći da bi tu bili pred zoru, u slučaju kretanja ”odbjeglih muslimana” gdje bi pali u zasjedu. Lijevo i desno bilo je možda dvadesetak takvih mobilnih ležaja. Prošlo je već možda sat vremena da sam došao u situaciju kad sam ”pukao”. Prvo što sam rekao bilo to da nije pametno tako se raspravljati u neposrednoj blizini četnika, te da ako se boje ili su u panici samo mogu napraviti grešku koja bi nas mogla skupo koštati.
– U njihovim smo čeljustima i zato moramo probati tiho i neopaženo izaći odavde pa kasnije prosuđujte, pametujte! – rekoh. Dosta mi je svega! Pokušavam da se iz ovog pakla izvučem živ, a kako, ne znam! Ipak ću pokušati! Sad odlazim od vas. Ne ostavljam vas i ne bježim. Neću da budem sevep* nekome ili neko meni. Želim vam sreću i ako se svi vi i ja izvučemo na drugu obalu rijeke, u naredna tri dana ćemo se probati ponovo sakupiti u Križevcu.
Šutjeli su. Samo je Mehmedalija svojim komentarom, onako šapatom odobrio moju odluku. Šahin je dobacio:
– Muha sretno i vidimo se! Glas pun prijateljstva i suosjećanja dugogodišnjeg vjernog jarana me skoro rasplakao.
Bilo mi je teško istrajati u odluci. Rukovao sam se sa svima: Edinom, Šahinom, sa Mehmedalijom se izgrlio, pogledao prema Koritniku i bez riječi nestao u mjesečini. Penjući se korak po korak, od graba do graba, veoma oprezno, uspinjao sam se pored kamenitog točila koje je vodilo prema krivini Vraca. Tako se zvalo i točilo pored kojeg sam se uspeo do same krivine i pronašao malu zaravan, obraslu u mahovinu. Bilo je 4:25 pred zoru. Mjesečina je još obasjavala kotlinu. Slavljeničke pjesme su već davno utihnule. Male užarene tačkice, tik pored Drine, gasile su se kao da to nikad nisu bili vjekovni mirni domovi čestitih Slapovića. Posljednje čega se sjećam od jutros, prije nego što me san savladao je presijavanje u bljeskovima naše Drine i žubor neumorne rijeke Žepe.
I evo još uvijek sam tu kod Vraca. Već jutros sam odlučio da ću da provedem dan ovdje, s ciljem sagledavanja situacije u toku dana i u pripremi da se prebacujem dalje. Stoga sam odlučio da uporedo s tim, dok mirujem, ubilježim bar prethodni dan. Sad je već 13:25. Pakleno je vruće. Nalazim se u kamenjaru. U mom borbenom rancu imam komadić bajatog hljeba, kilogram soli, dva kuhana krompira i dvije glavice mladog luka. Pored oskudne hrane imam još dvije bombe, tri kutije metaka, tromblon, nešto zavoja, joda, morfija, neku kabanicu, jedan veš, vunene čarape i košulju. Gledam šta bih odbacio, ali sve mi treba jer odavno mi je sve postalo preteško. Pored puške tu su i dva rapa municije, tri slijepljena okvira na puški, čuturica s možda jednim gutljajem vode, a strašno sam žedan. Razmišljam o tome kako će mi dalje putovanje biti više nego naporno i već maštam da kad dođem kući u Vratar, kako ću se bar nahraniti dovoljno ljetinom sakupljenom po njivama. Neću biti žedan i bit će mi lakše u narednoj etapi putovanja prema mojim najdražim. Znao sam da su njive pune usjeva, cijeli Vratar, pa možda se nađe i nešto brašna.
Sada moram dalje. Stanje je malo povoljnije. Moram doći do rijeke, prvenstveno zbog žeđi. Ne znam da li bih mogao reći nekoliko povezanih riječi. Grlo mi je suho. Cijelo tijelo drhti. Ali… Plan već imam. Dvogledom sam dovoljno izvidio. Opreznost četnika je popustila, a moje strpljenje je pobijedilo velikog neprijatelja – moj strah i nevjericu, koja me u jednom trenutku, još nedavno, bila ophrvala. Razmišljao sam o trenucima koje sam preživio prethodnih nekoliko dana. Zbog prisustva ”mase” bio sam drugačiji, nestabilniji, uplašeniji, kakav nisam bio tokom proteklih godina. Puno straha sam imao samo jednom ’92. prije nego sam opalio prve puščane metke na dušmane. Sad, iako sam sâm, vidim da sam tek sada onaj stari neustrašivi Pele, kako me zvaše. Snaći ću se ako Bog da. Moj moto u ovom trenutku je: ”Samo naprijed”.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #12028

[Dedo]

in reply to: Zdravlje:najvece bogatstvo o kome se malo brine. #11912

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #11909

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #11908

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #11907

U trenutku kad smo prilazili blizu kuće, rubom šumarka, izneneda je zalajao pas. Lajao je ali smo zaključili da je zavezan jer mu je glas prekidalo nešto čime je bio vezan. Reagovali smo brzo i zaskočili lijevo niz strminu koja se pretvorila u gomilu smeća. Tako smo se bukvalno survali naniže i zaustavili nakon možda pedesetak metara. Nastao je tajac. Galama kod punkta UN-a je prestala. Neko od četnika je dozivao nekog Rada, te mu naređivao da provjeri teren. Svi smo šutjeli znajući da smo se našli u najgorem problemu.
Na mjestu gdje je bio pas začuli su se glasovi iz motorole i odgovor onoga ko je bio tu.
– Nema ništa!- neko je rekao.
– Provjeri malo bolje!
U tom trenutku nedaleko iznad Bašine kuće počelo se tiskati kamenje, remeteći tišinu, zatim zvono. Zvuk je bio jasan. Bilo je to zvono koje se stavljalo ovcama, kozama i drugoj stoci, zbog lakšeg čuvanja. Osoba kod Bašine kuće govorila je u motorolu da su u pitanju koze, da bi glas iz motorole odgovarao:
– Dobro, u redu je! Ujutro treba pretresti teren, jasno?
– Da, ne brini šefe!
Naše olakšanje se nije moglo opisati. Dogovor o prelasku prve ceste, pa druge kod groblja je glasio: ”Idemo po dvojica i da se nađemo iza kuće Šabana Tabakovića. Po dvojica, ali u vremenskom intervalu od po pola sata”. Slušao sam hučanje rijeke Žepe i molio se Bogu da samo pređem na drugu obalu. Za mene bi to bio spas, bar privremeno. Našao bih se na prostoru u kojem bi se konačno mogao snalaziti. Udaljenost koju smo trebali preći do rijeke bila je manja od pet stotina metara. Izvidili smo i došli do prve ceste na kojoj smo našli postavljene vojne podmetače sa vrećama za spavanje. Jasno se moglo vidjeti i desno i lijevo. Mjesečina je bila kao dan. Bilo je dva sata prije ponoći, kada su Adil, Merdan i Bego otišli preko ceste. Došao je red na drugu dvojicu, Edin i ja. U vrijeme dok smo prelazili udaljenost od nekih pedesetak metara do prve ceste, iza nas su svi bili ostali, misleći kako smo se dogovorili da ih ostavimo. Bilo mi je toliko krivo i žao što su posumnjali u našu iskrenost da sam insistirao pa smo se vratili na polazište. Odredili smo drugu dvojicu, ali ista stvar, drugi neće da se razdvajaju i ponovo kreću u buljuku. U međuvremenu začuli su se četnički glasovi lijevo od nas, ali ne tako blizu. Nastala je panika.

Nastavice se

[Author]

Posts