[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #12622

U Drugom svjetskom ratu nije bila uništena, ni bilo kada, a sad su došli oni najluđi, najsvirepiji i najmonstruozniji, koji ne ostavljaju ništa. Kula Redžep – paše, koja je bila zaštićena od strane UNESCO-a, stoji uspravno, ali bez krova. Most ne vidim i bojim se da je i on stradao, da je svojim oštrim lukovima zaronio u hladne žepske brzake. Pitam se odakle samo potiče toliki bijes i destrukcija?
Imam vremena i pomno pratim šta pljačkaši sve rade. Većina njih su civili isto kao i devedeset druge na Boričkoj visoravni. Valjda je pljačka dio njihovoga posla ili zaduženja, da odnose i uništavaju sve što može poslužiti nama u bijegu ili u slučaju povratka. Iz međusobnih dozivanja uspijevam razaznati da su to naše komšije. Slušam dozivanje neke žene, pa osobu koja se javlja dječačkim glasom, a onda vidim kako pomaže dvjema ženama da prikupe nečije krave i volove. Vidim ga jasno kroz dvogled i jedva da ima dvanaest godina. Neće niko iz Srbije dovesti dijete u pljačku po Žepi. To su naše komšije, sigurno, jer žene su mi čak poznate, ali ne mogu gubiti dušu da ih imenujem. Znam dosta osoba iz susjednih sela, onako iz prolaza, ali sam siguran da sam prepoznao Ranka Cvijetića sa Babljaka, Jakova Cvijetića i još neke, ali nisam siguran u identitet. Gledam ih malo prije nego što su zapalili kuću Sabrije Kurtića. Možda nisu oni, ali su tad otišli prema kući, nestali u baščama gdje je bilo oko pedesetak vojnika, koji su danas boravili u istoj kući, a koja je po njihovom napuštanju zapaljena. Preostale su još kuće Huseina Huska Durmiševića i kuća Hajrudina Ćeske. Primjećujem, u vidokrugu je još jedna čitava kuća, u kojoj borave četnici, nju je sagradio Jusuf Vatreš. Još uvijek nije zapaljena ni kuća Hilme Durmiševića u Rovilima, dok je ona u centru Vratara izgorjela prilikom prvog četničkog upada u selo 26. i 27. jula.
Pljačkaši svuda okolo samo rove, prekopavaju, traže, kao kopači zlata. Uhvatila ih ”pljačkaška groznica”. Neke kuće u Vrelu, zatim na Stopu, te oko centra Žepe još uvijek su netaknute. Dok jedne tek hvata plamen, druge opet dogorijevaju. Histerični klici dozivanja, vrištanje i radost podsjećaju na svemirsku ekspediciju, kao da su se pljačkaši spustili na novootkrivenu planetu. Svuda se zavlače, osvajaju. Njihov uspjeh, nažalost, ali je tako. Planeta Žepa je osvojena.
Vojska je svugdje još uvijek, sudeći po broju vozila koja napuštaju Žepu. Reklo bi se da oni glavni odlaze dalje. Ostat će ovi domaći da kontrolišu stanje i da konačno ”počiste” preostale balije i njihova imanja. Ja se pozabavih ovim osmatranjem i bilježenjem malo duže. Mislim da ćemo se još koji dan zadržati ovdje, pa ostavimo nešto i za sutra, ako se dočeka. Moramo do mraka promijeniti lokaciju za spavanje. Mislim da ćemo u šumarak iznad Gradine gdje je puno sigurnije, a i dalje ćemo imati pod kontrolom teren okolo. Još nikakvog traga od ostale grupe, a još uvijek se nadamo.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #12621

Planeta Žepa je osvojena
Petov Do, drugi dio

Još uvijek je 4. august 1995. godine. Petak je, dan za džumu u normalnim uvjetima. Evo već duže vrijeme sjedim na grebenu poznatom kao Alijin Vrh, nedaleko od kuće. Dok sjedim razmišljam o tome kako se odjednom sve promijenilo: nema više kuće, nema nikoga kao bi trebao tu biti. Svi su izginuli ili su protjerani. Vratio sam se na ognjište da budem posljednji koji će ga napustiti, da ostavim zavičaj pridošloj divini da se taširi. Nema više ni džamije, ni onih koji su je posjećivali bar za džumu. Poznavajući moju porodičnu lozu, znam sigurno po pričama koje su nam prenošene, da smo vjekovni stanovnici ovoga prostora, oni koje Turci zatekoše u svojim pohodima na Bosnu. Moji preci su tada bili tu, kao dobri Bošnjani, kako se tada zvaše Bogumili. Tu su nastali moji korijeni, korijeni predaka koji su primili Islam, kao realnu religiju koja je dosta sličila bogumilskoj, bez krsta i ikona, i koja ih nije silom nagonila da je prime. Islam je bio jedina vjera koja nije prisiljavala narode da je prihvate. Samim uvjetima za Bogumile je bila prihvatljiva od drugih religija.
Duge su to pripovijedi, za koje bi mi trebali normalni uvjeti i vrijeme da sve to pojasnim, a i nisam baš toliko spreman. Onako za sebe znam dovoljno, tek toliko da mi drugi ne sole pamet. Eto dođe vrijeme da budem ”posljednji iz vjekovne dinastije” koji će napustiti vjekovnu aleju. Nikad se to nije desilo, a bilo je toliko ratova. Trpjeli smo i ranije genocide nad Muslimanima, devet do ovoga rata, a mislim da je ovo još jedan koji nas je zbrisao. Baš tako, u bukvalnom smislu riječi, jer uvijek su žitelji Žepe opstajali i ostajali. Bilo je raseljavanja, pojedinačnog i grupnog, ali nikad kao sada. Da li će neko ovu Žepu uvrstiti u bilo što? Da li smo ikome značili bar nešto? Nećemo valjda biti samo puki geografski pojam. Srbi će naseliti neki svoj ološ da se riješe problema unutar svoje Srbije, koju izgleda proširiše, baš onako kako su željeli. Gledam cijelu kotlinu Žepe odakle sam je gledao godinama i divio se njenoj čudnoj ljepoti o kojoj mnogi pisaše i pripovijedaše. Čuveni Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu pišući i o Žepi u svojim djelima. Mehmed – paša Sokolović bio je svojevremeno prvi vezir u Turskoj, poslije smrti velikog Selima II, te držao u svojoj šaci cijelo Carstvo. Veliki vezir bio je poznat po podizanju svojih zadužbina i vakufa širom Bosne, tako da se dovodi i u vezu sa Sinan – pašom koji izgradi most na Žepi, najvjerovatnije uz pomoć Mehmed – paše Sokolovića. Džamija u Žepi je izgrađena u istom periodu, u 16. stoljeću kad su nikle mnoge zadužbine Mehmed – paše po Bosni. Žao mi je što ne znam kad je tačno sagrađena džamija u Žepi, koju evo sad ne vidim. Upravo je sravnjena sa zemljom. Nikad se ranije to nije desilo

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #12619

Prepričavamo prošle dane. Žalimo za danima koje nam oteše ovi divljaci, zločinci, neljudi…. Sada ponovno vraćamo u razgovor temu kuda ćemo pokušati izvršiti prodor na slobodne teritorije. Na polasku sa Poljanica cilj je bio Goražde, odnosno rejon Vratara i Bokšanice, a odatle je lakše bilo kuda.
Odlučili smo da ne spavamo u štali, nego da se izmjestimo u jedan šumarak koga smo zvali Ivnjak. On se nalazi ispod kuće strine Behke. Tamo smo prenijeli potrebne stvari i oko 4:00, pred zoru zanoćili. Jedva da smo utonuli u san kad je pas koji se nije odvajao od nas, počeo da reži. Skočio sam i stegao ga uz sebe držeći ga čvrsto za čeljusti. Nismo mogli ocijeniti šta se dešava sve dok nismo čuli nečiji kašalj i zveckanje nekog metala, što je dolazilo iz pravca Behkine kuće. Zatim su se začuli koraci koji su lomili travu pod sobom i tiho razgovaranje kroz smijeh. Nije bilo teško da kroz prosjek između šiblja vidimo kolonu od dvadeset osam srpskih vojnika, koje smo lahko prebrojali na mjesečini koja se polahko gubila preko Bokšanice.
Nismo nastavili spavati kada su oni prošli, nego smo sačekali svitanje tu i evo još uvijek smo budni. Vratili smo se sa jutarnjeg obilaženja terena na Strmcu, Jeliku, Podteslom, obišli smo sva mjesta gdje bi se eventualno mogli naći sa ostatkom grupe od dvanaest ljudi. Uzalud, ni traga od njih. Pričekat ćemo još dan – dva pa možda novi plan. Već smo nešto pojeli. Osmatramo sve moguće prelaze, kojima bi se naši mogli kretati u potrazi za nama. Sjedimo evo na Glavicama, tačnije kod bunara ”Baba”, a odatle imamo idealan pregled u širokom luku. Vrijeme je da se malo i odmorimo. Poslije nekoliko krajnje iscrpljujućih dana, a ovako ”sitog stomaka” može se biti i strpljiviji i rahatniji. Na redu je kupanje koje možemo priuštiti, obzirom da smo pored jakog izvora (bunara), pa onda malo češljanje terena i uvid u kakvim se uvjetima nalazimo. Pribilježit ćemo još ponešto.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #12564

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #12563

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #12562

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #12547

A onda su mi se vratile sve te slike. Oni su poginuli baš nedaleko odavde, mirno doručkujući u dugo nekorištenoj štali, gdje se Đedo i Nena smjestiše kad nam je kuća izgorjela. Sjetih se tog kobnog jutra, te tragedije. Sjetih se muka obojice prije nego su otišli Bogu na ispovijest. Između njihove smrti i našeg života nema nikakve razlike. Mi smo ostali da živimo u svijetu koji traje, a njihove smrti ga obilježavaju. Našli su se na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Možda griješim. Sudbina je ukinula nafaku. A mi, mi kao da smo izabrali da budemo odavde, jer došli smo ovdje. Jedino se usuđujem odlaziti odavde, jer mjesto rođenja nevažno je u poređenju sa mjestom smrti. Babo i Đedo su se rodili ovdje. Decenijama su živjeli tu, utočeni i učahureni sve do prvih mjeseci rata. Dočekali su da gledaju kuću koja gori, a koju su godinama gradili. Pitam se da li su ikad predosjećali svoju smrt?
Iz ovih razmišljanja me izvukao Edin. Reče mi da ima nešto živo u štali u kojoj je ranije bila smještena stoka. Pomislih da je samo miš, stahor koji je mogao praviti buku. Štala je bila zatvorena. Neko ju je zatvorio, a tamo se nešto micalo. Prvo smo prisluškivali sa odstojanja od jednog metra, da bi smo napokon zaključili da se radi o psu. Zacvilio je valjda kad je registrovao moj dolazak. Iskreno, bilo nam je škakljivo otvoriti štalu. Napokon smo je otvorili i cuko je skočio na mene radosno cvileći i skačući mi na prsa. Ipak me je neko dočekao… A da li ću se ikad sresti sa ostatkom porodice? To pitanje koje sebi svakodnevno postavljam mori me i dalje.
Ostatak noći proveli smo u štali u kojoj su nastradali Babo i Đedo. Tu smo zatekli isprevrtane stvari, kauč, šporet, kao i druge stvari, gdje su pljačkaši pokušali pronaći nešto njima interesantnije. Dobro je bilo da smo našli dva jorgana, jastuke, nekoliko deka i nešto malo ulja, šećera, čistog suđa, malo brašna. Uspravili smo šporet, donijeli drva i naložili vatru te smo nakon toga otišli do njive donijeti krompira, kukuruza (mogao se kuhati u vodi), luka i boranije. Provjerili smo bazen odakle je voda dovedena u kuću i do štala, kako bi smo bili sigurni da ga neko slučajno nije otvarao i možda zatrovao vodu. Brzo smo se kretali u samom pribavljanju potrepština od kojih smo se nahranili poslije dugo vremena. Mjesečina nam je poslužila pa smo zadovoljno sjedili poslije večere skoro do jutra, osjećajući se dosta bolje nego proteklih dana. Povremeno smo ulazili u štalu, izlazili, ali ipak nismo mogli biti potpuno mirni. Četnici su pjevali i dernečili gotovo cijelu noć u centru Vratara, i do nas su dopirali zvuci puščane paljbe, njihovog pjevanja i psovki. Vrijeme je sporo teklo. Odlučili smo se da uberemo i nešto duhana iako smo ga već imali dovoljno. Pušili smo duhan od kojeg su prsti dobili orahovu boju, a taj nekvalitetan dim se zavlačio u odjeću, pod kožu i danima je dobijao još teži, oporiji miris. Poželjeli smo kutiju pravih cigareta. Puno toga nam je nedostajalo, ali prvo je trebalo da se izvučemo odavde.
Bože, želim da što prije odem odavde, od kućnog praga!? Ništa čudno? Najgore stvari desile su se ovdje i ni sanjati više ne mogu šta bi se još moglo desiti. Sada imam samo želju da vidim porodicu. Pokušavamo u razgovoru da sebi dočaramo sliku trenutka kada se sretnemo, ako se to desi.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #12469

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #12468

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #12467

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #12466

Ponovo na kućnom pragu
Petov Do, 4. august 1995. god.

Promjena plana koja se desila jučer poslije podne dovela nas je mojoj kući. Naime, vrlo brzo smo se odlučili da napustimo Križevac jer su nam kiša i magla bili od koristi. Prvo smo zaključili da ćemo izlaskom iz Križevca stupiti na terene koje bolje poznajemo, a i daleko je veća regija Vratara nego Ribioca. Drugo, odustavši jučer od Ribioca svakako smo imali plan Vratar, kao potez probijanja tim pravcem. Završivši moje bilješke u Fejzinoj pećini, neočekivano smo se odlučili za polazak, tako da smo se izašavši iz Križevca prebacili mojoj kući. Mjesto izlaska iz Križevca uspjeli smo pronaći kod kuće Age, odnosno Hamida Guhdije. Tu sam bio svoj na svome. Odatle smo procijenili da do kraja dana, naredna dva sata, pređemo oko kilometar i pol do Petov Dola. Procijenili smo da su pljačkaši vrlo zauzeti, iako se približavala noć, što nam je išlo u prilog. Bilo je i vojske, tu i tamo, uglavnom su bili grupisani u centru Vratara, kod kuće rahmetli Age Heljića, a preciznije nismo mogli vidjeti zbog magle koja se spuštala i povremeno dizala. Prolazak noću nam je također išao na ruku, ali smo konstatovali da je bolje da se prije mraka prebacimo, kako bi koliko-toliko mogli izvidjeti situaciju i njihova kretanja pred zoru. Pravac prebacivanja od Hamidove kuće je bio preko Podžinih livada, koje su bile prošarane ljeskovom šumom i stablima krušaka i jabuka. Kao zaklone pri hodanju i puzanju koristili smo ograde obrasle trnjem, mnoge neravnine i uvale na terenu. Nastavili smo preko Dugih njiva, pa preko Jasika na Glavice pored kuće Edhema Durmiševića. Jedva da je prošlo pola sata kad smo se primakli mojoj kući.
Na prvi pogled sve je izgledalo mirno i tiho. Suton je padao, ali se naglo razvedravalo. Gledali smo oblake kako munjevitom brzinom odlaze ka jugu, klizeći nebeskim plavetnilom kao gliseri površinom Drine. Primijetili smo da se ukazuju mjesečevi zraci koji su izlazili iza, sa istočne strane. Nijednog šuma nismo čuli. Ništa se nije oglašavalo. Pomalo jezivo!
– U svakom slučaju je sigurno!- šapnuo sam Edinu, te smo se uputili ka posjedu.
Mjesec je razbijao mrak dok smo se primicali kući. Oprezno kao dvije zalutale mačke, šunjam se rođenoj kući, koje nema. Drhtao sam, ali ne od straha. Ko sam ja? Šta ću ovdje? Sad sam poput stranca koji se prikrada da nešto ukrade. Još se nisam smirio od sinoć. Nešto me vraća nekom snu, kao da sam sanjao. Prolazeći sinoć ispod jedne štale ka drugoj, našao sam se tačno na mjestu gdje je svoj smrtni let završila granata koja mi je oduzela rahmetlije Đedu i Babu. Stajao sam sada u epicentru eksplozije. Žile su mi se sledile i vratio sam se na trenutak skoro tri godine unazad. Okrenuo sam se Edinu, koji je kao panter, tiho i oprezno, hodao okolo ispitujući teren. Nije se nikad dao iznenaditi. I mene je podučavao tom oprezu. Bio sam sretan što je sada sa mnom. Zajedno smo nešto veliko, bez obzira na rodbinske veze. Gledao je prema meni dok smo stajali na mjesečini koja je bila kao dan i znajući u kakvu sam krizu zapao, prišao mi je i rekao da će otići da nešto provjeri u neposrednoj blizini. Znam da me ostavio da “otpušem”.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #12419

Noć će ubrzo. Ovdje ćemo prenoćiti, pa ako Bog da sutra se probijati ka Vrataru, mada ne znamo kako je tamo. Tim putem imamo više šansi koje ćemo razraditi noćas, te sa gotovim planom pokušati se spojiti sa grupom sa kojom smo se rastali preksinoć. Edin je na gotovo isti način otišao od njih iako mu se otac tu nalazio. Nije se moglo nikom objasniti, disciplinovati sve ili pak nekome nešto narediti. Panika i nepromišljene radnje pojedinca mogu biti pogubne za sve nas. Zato sam otišao, kao i Edin koji se razdvojio od rođenog oca. Bar jedan ima šanse da se pridruži porodici koja pati u iščekivanju njihovog dolaska. Žao nam je što se tako desilo i komentarišemo to. Nismo nikog ostavili na cjedilu. Bili su to trenuci samoodlučivanja, a kako je ko to shvatio, zbilja ne znam. Ako nam je cilj ”spašavanje”, onda treba da radimo na tome da se zaista spasimo ili da se predamo, a potpuno smo svjesni šta nas čeka u toj varijanti. Bog nam je dao mozak, upotrijebimo ga, čuvajmo se i On će nas čuvati. Izravna predaja četnicima je besmislica. Mi smo se već odlučili za proboj.
Oni koji su otišli u Srbiju, vjeruju u nečije garancije. Pouzdali su se u riječ zamjenika komandanta brigade (a tada u funkciji komandanta) Rame Čardakovića. Rekao je da će i on preko Drine. Još uvijek je bio nesposoban hodati kako valja zbog posljedica od pada helikoptera u kojem se nalazio nekoliko mjeseci ranije. Nisam htio, niti sam mogao povjerovati u sve to, u traženje spasa u čeljustima zvijeri i zato sam tu gdje jesam. Svi koji su otišli preko Drine sad su ili u sigurnim rukama ili pod sigurnim nožem. Bože kako li im je? Ne možemo promijeniti stvar ma koliko razmišljali ili žalili bilo koga, jer došlo je vrijeme kom’ opanci kom’ obojci”. Mi sad idemo do rijeke dolje, tridesetak metara niže, uzeti vode. Nismo jeli već skoro dva dana. Ranac je bez rezerve, ali je ipak lakše biti gladan nego žedan. Imam i sapun u rancu, pa ćemo malo oprati veša, malo se oprati iako je hladno, vratiti se u pećinu, čekati zoru, grijati se jer drva imamo dovoljno…

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #12417

Križevac, 3. august 1995. godine

Sumnjam da ću danas moći pribilježiti više detalja, ali evo, da ubilježim jedan važniji. Onemogućeni smo u namjeri da se prebacimo u istočnu stranu Križevca. Područje Drenovca (istočni dio Križevca), je preplavljen četnicima koji vršljaju i pretresaju teren, a valjda u potrazi za mogućim odbjeglim Bošnjacima. Kuća Bećira Vatreša je jedina koja je postojala tu na rubu Drenovca, a sad je pljačkaju, kasnije će je sigurno zapaliti. Cijenimo da bi možda mogla i ostati nezapaljena zbog njene strateške važnosti. Teren je pogodan za bilo koga ko bi se izvukao prema Ribiocu, opskrbio se hranom, sklonio privremeno i slično. Penjali smo strpljivo i oprezno, zapadno od posjeda. Drugi problem prolaska zapadno od Bećirove kuće bile su čiste livade koje bi se možda mogle preći samo po noći, ali…
U našem izviđanju došli smo do zaključka da nam je bolje da se okrenemo prema Vrataru, poprijeko preko Križevca, sa krajnjim ciljem da dođemo mojoj kući. Dok smo jutros boravili u izviđanju, gledali smo kako četnici pale kuće Vatreša: Šabana, Mehmedalije (Edinov Babo), Ejuba, Abida, Redže, Zećira, Ćamila i Sinana Vatreša. Iz krovova koji su polahko nestajali u vatri izdizali su se brzi i stravični plamenovi, koji su gutali sve. Za nekoliko trenutaka kuće su nestale, a da su postojale, svjedočili su samo zazidani kalkani ili neki ugarak na krovovima, koji je ostao da štrči, umjesto crijepova. Preostale su još bile kuće Adila Mehmedovića, Huse odnosno Seada Vatreša, jedna napuštena kuća u gornjoj avliji, stara kuća Sinana Vatreša, Himze Vatreša i Arifa Vatreša. Sve ove kuće su bile načičkane u centra sela i mi smo se čak i čudili zašto još uvijek nisu njih zapalili. Kuće u Homaru, također su još uvijek netaknute, zatim kuće na Klancu i Podzidu.
Evo, nalazimo se ponovo u Fejzinoj pećini, mokri do kože. Vani je magla i kiša, te smo podložili vatru da se osušimo. Bar se neće primijetiti dim zbog magle. Cijeli dan smo nastojali pronaći neku dobru sigurnu i sklonjenu pećinu. Po predanjima koja smo slušali kao djeca, na ovom prostoru ih je trebalo biti nekoliko. Obojica smo prvi put u surovom Križevcu tako da nismo uspjeli pronaći ni jednu, osim ove.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #12416

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #12414

[Author]

Posts