[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #14695

Tog sedmog maja, prvi put padaju granate po cijeloj Bokšanici, Jeliku, Dobrotušu… Padaju sve do Brezove Ravni, Vratara, Ribioca. Stiče se dojam da su sravnili Babljak kao i ostala mjesta boričke visoravni. Prvo iskustvo granata je bilo šokantno i mnogi od nas ne vide spas od tog letećeg čelika. Babljak je napadnut i već duže vrijeme blokiran. Niko od Muslimana ne dolazi iz njega. Sudbina tih ljudi ostat će misterija, jer vijesti o njima nema niotkuda. Preko pedeset osoba je zatočeno i njihovi životi su u rukama komšija Srba i nekih paravojnih formacija iz Srbije. Radoznalo smo gledali tragove i posljedice koje su granate raznih kalibara ostavljale iza sebe. Skloništa, ukopavanje u zemlju što dublje, zatrpavanje balvanima i kamenjem. Oni koji su bolje znali šta je ta artiljerija predlagali su da živimo pod zemljom ako se želimo spasiti.
Sedmog maja je Štab TO Žepa otišao na Laze, kako bi pregovorali sa Rajkom Kušićem, odnosno da bi odnijeli odgovor na njegovo pismo vezano za ultimatum koji su nam uputili. Gore na Lazama, tačnije u Lokvicama, po pismo sa odgovorom od TO Žepa, dolazio je Dušan Veljović (sa Laza) i Milisav Veljović Ćoro (iz Mislova). Na dogovorenom mjestu, u dogovoreno vrijeme, pismo su im uručili dobro opremljeni momci iz Žepe i Višegrada (kakvih je bilo veoma malo), naoružani do zuba ulijevajući vidljiv strah Dušanu i Ćori. Moralo se odigrati nešto i na blef. Bar ih malo zabrinuti, možda i zastrašiti. Milisav i Dušan su rekli da će 8. maja doći vojvoda Rajko na isto mjesto, da se pregovara. Sedmi maj je dakle okončan protjerivanjem Godimiljaca. Očekivane Babljačane nismo primili. Niko ne zna šta se sa njima dešava. Tek po neki pojedinci pojavljivali iz pravca Živaljevića i Stare Gore.
Cijeli 8. maj provodimo u iščekivanju agresora i palikuća na naše terene, kao i u daljem pronalaženju i prihvatanju izbjeglih susjeda. Na Lazama, odnosno u Lokvicama, bilo je planirano zarobljavanje Rajka Kušića, ako se pojavi na pregovorima. Na samu odluku o tome, mještani (Muslimani) Laza su se žestoko protivili, dok su nesvjesni situacije kakva jeste živjeli i dalje u zabludi.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #14626

Ujutro 7. maja, oko pet sati, taman kad sam došao iz Gakovina, svratio mi je Avdo Agić, šurak mog rođaka Rasima. Nije mogao dalje pa je svratio kod nas. Nije imao snage da produži samo još dvije stotine metara do sestrine kuće i upravo to govori u kakvom je stanju bio. Bio je i ranjen. Krvario je. Gladan, žedan i gotovo nijem. Govorio je da ne može preživjeti to što im se desilo, da je do posljednjeg trenutka vjerovao u suprotno. Spominjao je komšije, pa ih nabraja i plače. Najviše je s njim suosjećao đedo Salih, tješeći ga. Sva porodica mu je već prvog dana napada (6. maja) izbjegla kod njegove sestre, a on je ostao da bi izvukao nepokretnog oca u čemu nije uspio. Srbi nisu bili u potpunosti spalili sve kuće u Staroj Gori kao i u Živaljevićima. Njegov otac je ostao u još čitavoj kući. Kaže kako su se prikradali prije mraka da bi ga izvukli, ali bi ih Srbi primjetili, pucali su po njima i spriječili ih u tom poduhvatu.
Potom saznajemo za prvu, ozbiljnije ranjenu osobu, to je Azmir Poljo, sin već zarobljenog bolničara Ćamila Polje, koji je jučer prebačen za Rogaticu. Ponovo se dešavaju čudne stvari! Konstatacijom da se radi o ozbiljnijem ranjavanju, te da mu se ne može pružiti adekvatna pomoć u Žepi, kontaktira se Rogatica (malim radiostanicama koje je donio Sabrija Tabak), odakle šalju ambulantna kola koja odvoze Azmira. Vozač ambulantnih kola bio je Musliman. Mislim da se zove Osman, koji još uvijek radi u Domu zdravlja u Rogatici. Kad smo kod radiostanica, da napomenem da se održava redovna veza sa Rogaticom, a izvještavaju iz naselja Podljun. Operator je Žepljak, Zijad Kaljević, šifra Lisica (Rogatica) i Lisica 5 (Žepa). Drugi način komuniciranja TO Žepa, pokušala je ostvariti policijskom motorolom, stupajući u kontakt sa načelnikom Ismetom Osmanovićem, kako bi dobili savjet šta da se radi (6. maja) nakon dešavanja u Živaljevićima i Staroj Gori. Osmanović je odgovorio: -Vi tamo šutite i budite mirni!
To je značilo da se ne možemo oslonuti na Rogaticu baš nimalo. Sela koja nas dijele nestaju u plamenu. Mrtvi i ranjeni će stići i njih, a zasigurno i nas, a on nama da budemo mirni, da šutimo?! Pored pomenutih radiostanica postojala je jedna amaterska radiostanica u vlasništvu Fadila Heljića iz Vratara, koju je komanda TO uzela 6. maja da bi je pokušali pokrenuti akumulatorskim baterijama.
Upoznati su sa svim, pa i sa progonom Muslimana iz sela Donje i Gornje Godimilje (7. maja), gdje je ranjen Mirsad Mirso Hajdarević dok je traktorom pokušavao izvući nejač i potrepštine prema Žepi, a ranjen je dok se približavao Bokšanici. Prvi put se spominje termin ”muhadžiri”, za sve one koji ostadoše bez svojih domova. Utočište pronalaze kod nas, širom Žepe, bez ikakve nade o skorijem povratku. Ovih dana je to nemoguće, a način na koji su istjerani ukazuje da su tamo – gore nepoželjni zauvijek. Gorko i jadno je to saznanje sa kojim nikako da se pomirimo. Sve ranije predrasude i nadanja padaju u vodu zajedno sa komšijskim pravdanjima, kako dolazi neka vojska koja zastrašuje i njih Srbe, te da će sve to proći i da se neće poremetiti komšijski odnosi. Tako su govorili Živaljevcima, Starogorcima, Godimiljcima i Babljačanima njihove rijetko dobre komšije. A isto su im mislili kao i oni koji skoro godinu dana ranije skinuše maske, pripajajući se vojvodi Rajku Kušiću i dokazujući kako su odgojeni u četničkom duhu Draže Mihajlovića, Kalabića, Nedića i ostalih. Četništvo pripremano pola stoljeća oponašaju savršeno.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #14624

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #14623

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #14574

Četiri dana sam proveo u šumi
Subota 9. maj 1992. god.

Protekla četiri dana pamtiću dok sam živ. Kući sam dolazio samo jednom, a provodio sam dane i noći u šumama Bokšanice upoznajući pakao i način stradanja Muslimana sa Borike. Zablude kojima smo donekle bili skloni, kao i Starogorci, Živaljevci, Godimiljci, Babljičani, te samouvjerenje o daljem suživotu sa Srbima, padaju kao kula od karata.
Tog zlokobnog jutra 6. maja, kada su borički barbari kidisali na svoje komšije, sa strašću ih progoneći granatama, PAM-ovima, PAT-ovima… Zatim su počeli upadati i paliti tople domove čestitih Bošnjaka Borike, otvarajući karte do kraja. Na dan njihovog praznika i slave Đurđevdana počeli su prvo sa Živaljevićima, gdje su upali oko pet – šest sati, pred sabah, i tako već opkoljeno selo našlo se u rukama Srba, kojima su kao pojačanje došli Arkanovci (više svjedoka spominje tu činjenicu). Na svu sreću, skoro svi vojnosposobni su već malo ranije bili izašli iz kuća u obližnje šumarke. Većina nejači je već bila odavno sklonjena u Ribiocu i Vrataru, tako da su na udaru «srpskih junaka» ostali starci, žene i nekoliko djevojaka. Tom prilikom su zarobili Mehu Omanovića (iz Ljubomišlja), koji je bio u posjeti kod djevojke i dalje mu se ne zna za sudbinu. Prema svemu sudeći, ona će se riješiti na Borikama. Prvi koga su prepoznali je Dragan Lubarda iz Godimilja, a predvodio je krvnike i palikuće srpskog soja. Doduše svjedoci govore i o tome kako nije dao da se pobiju osobe iz grupe u kojoj je bio Meho Omanović. Možda samo zato što su ga prepoznali, jer kako kažu svi ostali su bili nepoznati, maskirani, dobro i uzorno naoružani. Prilikom paljenja i uništavanja imovine Živaljevčana, ubili su dvije stare žene: neku Curu (ime joj je takvo) Lutvaginicu Živalj, staru devedeset godina, zatim Ćamku Zimić (majka Ibre Zimića) staru oko sedamdeset godina. Na takav način obilježavaju slavu, vjeruju u Boga i vjerovatno će svaku narednu slavu obilježiti krvavom mrljom nevinih ljudi. Nije im bilo dosta, dok su zoljama i oružjem rušili Živaljeviće, pa su odmah prešli i na Staru Goru, gdje su počinili identičan zločin, ali na sreću bez ljudskih žrtava. Šume su toga dana bile skrovište malih grupa, obično porodičnih, za kojima smo tragali i pomagali im u smještanju u okolnim mjestima. Nismo im mogli pružiti zaštitu od onog što ih je snašlo, ali smo im pomogli u spašavanju od daljih najezda i gonjenja. Stravične su priče tih prognanih paćenika, koje bude lavine bijesa, bistre nam još neizbistreni mozak, obarajući svaku pomisao o daljem suživotu. Nama je suživot bio bitan, dok su oni savršeno i u potpunosti dokazali suprotno. Te noći, pred sami sabah, dolazili su Starogorci i Živaljevci, među kojima biješe i mnogo mojih poznanika.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #14531

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #14492

Neđo Đerić u „prijateljskom“ izviđanju
Utorak, 5. maj 1992. god.

Osnovna škola u Žepi danas je prestala sa radom kao i sve druge ustanove, osim bolnice. Napetost i dalje vlada među stanovništvom. Primijećeno je novo grupisanje srpske vojske oko Sjeverske i Borika. Helikopteri i dalje dolaze iz Srbije. Neprekidno i svakodnevno puškaranje Srba nikako da prestane. Ponovo jedan čudan detalj. Danas je u prijepodnevnim satima našoj kući došao Neđo Đerić (Godimilje, tačnije iz zaseoka Kutezero), koji je naišao na grupu naših patrola i izviđača. Rekao im je da je pošao kod Saliha, mog Đede. Dojahao je na konju, ali su ga ovi pratili do naše kuće. Njegov dolazak je bio više nego sumnjiv i preduzete su opreznije mjere u rejonu Bokšanice, te se postavili osmatrače na njegovom putu nazad, šumom preko Tesle. Razloga nije imao, osim što se došao jadati kako su došla neka luda vremena, te kao da moli Đedu da se ostane u dobrim odnosima i da će se sve ovo prekinuti za koji dan. Pitao je Đedu kakva je ono vojska (čuj vojska, šaroliko obučeni civili) koja ga je prestrašila i da se tome nije nadao, da on nema oružja i tako niz nekih njegovih gluposti.
Đedo mu je, kako reče, skratio njegovo tobože jadikovanje i njegov strah koji ima od Godimiljaca (Muslimana) upitavši ga zašto je njegov sin Milan već odavno i javno uniformisan, te zašto je već bio na hrvatskim ratištima, zašto je naklonjen Kušiću, u čijem je sastavu i tako dalje. Dao mu je do znanja da Srbi poput njegovog sina Milana predstavljaju prijeteću opasnost Godimiljcima, a ne oni Srbima, te da je to javno dokazivanje sile prema nekom u susjedstvu kroz koje prolazeći pijan mitraljira. Đedo mu je rekao da mi njima, Srbima, poslije svega više ne vjerujemo i da je ”vojska” koju je vidio naša zaštita, te da mu više nije bezbjedno dolaziti na našu stranu sve dok se ne izmjeni ponašanje Srba sa Borike i dok ne dokažu suprotno. Đedo mu je skrenuo pažnju da je Bokšanica puna Žepljaka i da se neće dozvoliti ulazak nikakve vojske koja bi bila protiv naroda koji živi i želi živjeti u miru i spokoju, te da je krajnje nemoralno to što borički Srbi iz Han Pijeska drže Žepu u totalnoj blokadi, kao krdo stoke.
Nije Neđo tek tako na kahvu dolazio. Imao je on svoj zadatak i svoje izviđanje Bokšanice. Iako star (preko šezdeset godina) služi on dobro ”nebeskom narodu”. Na njegovom putu, u povratku kući, propraćen je sa sigurne distance skoro do kuće, gdje se nije primijetilo prisustvo nekih njihovih formacija. Ali formacije su bile odmah tu, ispred Neđine kuće (prema Godimilju) i to dva velika rova koja do sad nisu bila primijećena, puna uniformisanih bradonja kojima se Neđo uputio i ne svrativši u kuću. Pečat o njegovoj posjeti Vrataru je upravo sam stavio. Kužnuli smo situaciju i vratili se prema Tesli. Informisani su naši predstavnici i pojačat će se naše izviđanje.
Novi dokazi da Srbi ne odustaju od svojih namjera: Goražde je danas definitivno napadnuto, granatirano, mitraljirano, a tu su i nove žrtve, novi ranjenici. Bliži se večer, mitraljiranje ”komšija” i dalje je na snazi. Ulazimo u narednu noć neizvjesnosti i nesanice, a Babo priča o sutrašnjem sijanju krompira. Šta reći na sve to? Prvo, znam da ćemo cijelu noć naizmjenično biti sa stražama oko Jelika i sutra sijati krompir. Komentarisao se i Neđin dolazak, već nekoliko puta. Stanje je sve ozbiljnije i Đedo upozorava da se ne smijemo osloniti na postojeće straže i da mi moramo dodatno čuvati našu kuću. Babo ponovo o krompiru, žitu i o dodatnim radovima u predstojećim danima. Da je optimista, nije. Da ga je strah, nije. Vidi on šta se dešava, pa se nadam da zna šta radi i nije moje da razbijam glavu o tome. Od devet do jedanaest, pa ponovo od četiri do šest, moja malenkost je u pojačanju straža. Ponijet ću Đedinu lovačku dvocijevku jer sigurnija je po noći, a danju sam skloniji vinčesterovom karabinu. Jadni mi, ponekad pomislim. Oni neprestano šenluče, dok mi konstantno prebrojavamo metke da se slučajno nije koji izgubio. Njima helikopteri doturaju municiju i neku artiljeriju su postavili na Sjeversku, a mi na ”čekama” sa lovačkim igračkama.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #14485

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #14484

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #14459

Ultimatum Staroj Gori i Živaljevićima
Ponedjeljak, 4. maj 1992. god.

Danas, poslijepodne, neko je došao sa Stare Gore i iz Živaljevića, donoseći vijest da su dobili ozbiljan ultimatum od Srba (sa Borika) da moraju predati oružje sutra (5. maja) do šest navečer. Prethodno su uhvatili boričkog bolničara Ćamila Polju i oca našeg Idriza Isakovića, od kojeg su tražili da Idriz dođe i preda pušku koju je zadužio od rezervne Milicije. Još ih nisu pustili. Hitno je sazvan zbor vratarske regije, obzirom da smo najisturenija teritorija Žepe koja graniči sa Borikom. U namjeri da pomognemo Muslimanima Borike, a samim tim da se ozbiljnije uvežemo, organizovan je zbor na mjestu Lazina kod Ribioca. Zboru su prisustvovali vojnosposobni stanovnici Vratara, Ribioca, Polja, kao i predstavnici TO Žepa. Tu se detaljno dogovorilo o kontrolisanju terena Bokšanice, podijeljeni su zadaci pretpostavljenim i dogovoren odlazak dvadesetak dobrovoljaca na čelu sa štabom TO u rejon Stare Gore i Živaljevića. Druga grupa u istom sastavu upućena je prema Godimilju i Babljaku, a sve u cilju kontrolisanja ruba Bokšanice (od Laza, preko Babljaka do Stare Gore) da Srbi ne bi ovladali istom. Nisam saznao kakav je dogovor postignut sa Živaljevcima i Starogorcima, ali znam da se govorilo kako se ne smije dozvoliti da Srbi primijete Žepljake blizu Borike. Samim tim Muslimani Borike bi se doveli u goru poziciju od one u kojoj su bili.
Gore će se ipak naći ljudi koji bi pritekli u pomoć našim susjedima Muslimanima. Ako bi nas i uočili bio bi to odličan razlog da opravdaju svoje namjere: mi smo iz Žepe, a ne sa Borika. Međutim, mi smo odlučili da ne ostavimo na cjedilu našu braću. Još uvijek, kao da postoji tračak nade da se Srbi neće odlučiti na ono o čemu govore, nastojimo da ih niko ne povrijedi ni sa jednom riječju nelagodnosti, a kamoli ružnim djelom. Vidjećemo kako gledaju na sve to. Noćne straže su pojačane i razmještene. Na stražu izlaze i osobe stare preko šezdeset godina, kao i Bajro Bajić kojeg sam posmatrao sa željeznim vilama za sijeno na ramenu.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #14458

Oslobođen je Alija Izetbegović
Nedjelja, 3. maj 1992. god.

Za danas mali blic dobrih informacija, onih ohrabrujućih kojih smo se zaželjeli. Kao prvo, oslobođen je predsjednik Alija Izetbegović i pored složenog stanja u Sarajevu. Kao drugo, ovih dana je donijeta odluka o formiranju Ratne bolnice u Žepi, osposobljen je gornji sprat za eventualne ranjenike, a za načelnika bolnice postavljen bolničar Šaban Kulovac. Shvatajući generalno situaciju u cijeloj BiH, izgleda da Žepljaci neće da budu zatečeni ni u kom smislu. Računa se na eventualne ranjenike iz okolnih mjesta, a može i nama zatrebati, obzirom da je Borika već zaprijetila Žepi. Kako je već ovih dana vršena opća mobilizacija vojno sposobnih i oružja, na današnjem skupu patriota (smotri), vidjelo se da je većina ljudi shvatila šta nam se sprema. Na upit Salima Ćeske da li ćemo se braniti ako zatreba, jednoglasno se čulo ”hoćemo” a ohrabrujuće je bilo čuti nešto što nam je upravo sad trebalo: ”Nećemo predati oružje i branit’ ćemo se dok nas ima”, još mi odzvanja u ušima. U povratku kući zastao sam u centru Vratara, gdje su mještani komentarisali današnji dolazak Semke (rođ. Ćesko) Bajić sa susjednog Babljaka. Ona je kao i svi Babljačani ostala u svojoj kući, dok je njen muž Musa već odavno kod punca Rasima u Vrataru.
Proteklih nekoliko dana je sigurno namirisao lošu situaciju i nije se htio vratiti. Bio je ovo drugi pokušaj njegove supruge da ga vrati kući, ali pod uslovima Srba. Naime Srbi Babljaka drže komšije Muslimane pod kontrolom već odavno, prateći svaki njihov korak. Ne daju im izaći, ma gdje to oni željeli. Uslovi Srba prvenstveno su se odnosili na njegovu djecu. Kad pošalju Semku po Musu, djeca ostaju kao taoci i zalog da se ona mora vratiti. Musa mora doći i donijeti vlastiti pištolj. Ali ovaj drugi put je kao priznala da su je kao i prvi put dovodili tajnim putem do Lokve komšije Srbi i to: Jakov Cvijetić, Slavko Marjanović i još neki. Bio je to posljednji put da Musu zovu, jer u protivnom ako ne dođe ubit će mu cijelu porodicu. Musa nije otišao. Samo je poslao pištolj. Podla je i providna ta njihova politika. Kako rekoše, jučer je i Ćamil Zulfić sa Babljaka dolazio i odveo sina Omera, pripadnika rezervne milicije koji je posjedovao pušku. Omer se bio privremeno sklonio u selu Ribioc, rođeno mjesto njegove majke Razije (rođ. Vatreš), odakle ga je Babo Ćamil odveo na Babljak samo zato što tako hoće komšije Srbi. Niko nije opravdao i podržao taj događaj, ma koliko se radilo o nekim roditeljskim emocijama i slično jer značilo je da Muslimani Babljaka i dalje vjeruju komšijama Srbima.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #14434

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #14432

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #14386

JNA ne želi da napusti Zlovrh
Subota, 2. maj 1992. god.

Pored dramatične situacije u kojoj se nalazimo, tu su nove izbjeglice iz Kamenice, Klašnika, Živaljevića, Stare Gore, Godimilja, Šetića. Putem Radija BiH saznajemo da je zarobljen i naš predsjednik Alija Izetbegović, dok je bio na nekim pregovorima kod Sarajeva. U toku su novi pregovori o njegovom razmjenjivanju. JNA traži nesmetan izlazak jedinica iz grada Sarajeva, dok vrše snajperisanje grada i tramvaja. Ludnica! Ultimatum za ultimatumom samo sijeva. Nisam tu riječ ni čuo do ove godine, a svašta ćemo mi još čuti i vidjeti kako stvari stoje. U Goraždu stanje sve gore, u Višegradu ponovo pogoršanje. Naši iz žepskog štaba ponovo pozivaju na neki skup, sutra kod škole u Žepi. Nema nam smiraja ni mirnog sna. U Žepi je već na snazi ustrojavanje Ratnog Predsjedništva, koje bi trebalo početi sa radom za koji dan. Priča se da su neki Žepljaci pokušali razgovarati sa jedinicom JNA koja je bila smještena na Zlovrhu, ali bez uspjeha jer oni nisu htjeli izaći. Naši su mislili da im omoguće nesmetan izlazak iz Žepe, ali oni neće da izađu, neće da kontaktiraju i vjerovatno im je naređeno da sačekaju ”spasioce”.
Niko ih još ne dira i ne provocira, ali u zadnja dva dana se drže pod kontrolom danonoćno, da ne bi izašli i napravili neko grdilo okolnom stanovništvu. Zamalo da zaboravim da su upravo ti vojnici ”slamka spasa” za koju se vojvoda Kušić hvata, tražeći razlog, odnosno opravdanje što JNA mora i treba ući u Žepu. Da, to je jedan od glavnih razloga postavljanja ultimatuma za predaju našeg oružja. Ne zna se pravo brojno stanje vojnika na Zlovrhu, ali se utvrđuje da li se radi o cifri od jedanaest vojnika, kako je neko od naših civila rekao, neko ko je imao kontakte još ranije. Ne sumnja se da ih ima puno više, obzirom da je to jedan mali objekat na zemlji sa mnogo većim prostorom u zemlji gdje su smješteni uređaji za praćenje aviona u cijeloj Jugoslaviji. To su priče ljudi koji su bili u kontaktu sa njima prodajući im mlijeko i povrće. Niko zvanično nije raspolagao istinom o njima, bar do sada ili se to drži u nekoj tajnosti.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #14371

[Author]

Posts