[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #15029

Dvoje ranjene djece prebačeno u Višegrad
Srijeda, 20. maj 1992. god.

Provjerene i tačne informacije o jučerašnjim zbivanjima su krajnje žalosne, mučne i nemoralne. Naime, radi se o dopremanju dva dječaka i njihove sestre u ratnu bolnicu u Žepi. Ranjena djeca su zadobila teške povrede usljed granatiranja sela Osmače i Klotjevac (općina Srebrenica), te ih je njihov djed dovezao čamcem (uzvodno Drinom) u Žepu. Konstatovano je, kako rekoše, da se radi o ozbiljnim povredama i velikom krvarenju, da se takve povrede ne mogu sanirati jer je davanje krvi u Žepi nemoguće organizirati zbog samog nedostatka materijala, lijekova i hirurga. Jedino rješenje bilo je odvoženje djece u Rogaticu ili Višegrad. Razvoj događaja oko Rogatice usmjerio je rješavanje ovoga problema prema Višegradu. S obzirom da je djed pomenute djece bio nadasve iscrpljen i lakše ranjen, to on nije mogao nastaviti dalje do Višegrada. Trenutno stanje oko Višegrada u proteklim danima je bilo bez većih problema, a JNA (Užički korpus) je još uvijek bila garancija mira u širem rejonu. Tražen je dobrovoljac iz Žepe da odveze čamcem djecu do Višegrada i pronađen je.
Ibrahim Sulejmanović sa Skele (selo višegradske općine blizu Žepe) javio se da će čamcem da odveze troje djece u Višegrad, gdje bi dobili adekvatnu medicinsku pomoć. Isti dan, jučer 19. maja, djeca su odvezena uzvodno uz Drinu.
Nova informacija tiče se dolaska grupe ljudi iz Rogatice (19. maja). Grupa od šest ljudi je preko Babljaka ušla u Žepu. Radi se o doktoru Beni Kulovcu, Mehmedaliji Čavčiću, Hamdiji Štitkovcu, Himzi Čavčiću (svi iz Žepe), Munibu Brankoviću iz Jesenica (Rogatica) i Samiru Teskeredžiću iz Rogatice. Sigurno će biti novih svjedočenja o trenutnim golgotama oko Rogatice i njihovog puta, tako da ću pokušati i to zabilježiti u ovaj dnevnik. Sada se možemo nadati i novim izbjeglicama. UN danas priznaje Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu. To bih izdvojio kao naprednu činjenicu iz izvještaja Radio Sarajeva.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #14982

Oformljen Regionalni štab TO
Subota 16. maj 1992. god.

Rezultati večerašnjeg zbora u školi u Vrataru su sljedeći: kako nam rekoše, jučer u prostorijama Mjesne zajednice Žepa formiran je Regionalni štab TO Žepa, u čiji sastav su ušle sve jedinice TO iz dijelova općina Han-Pijeska, Vlasenice, Srebrenice, Rogatice i Višegrada. Za komandanta tog glavnog štaba postavljen je neki Ramo Čardaković, komandant TO regije Podžeplje (H. Pijesak), a za njegovog zamjenika Salim Ćesko, komandant TO regije Žepa. Regionalni štab isparčan po mjesnim zajednicama Žepa, Podžeplje i Luka (srebrenička općina) funkcionisat će i dalje zasebno, ali će biti podređeni Regionalnom štabu. Upoznali su nas o daljem planu i aktivnostima koje slijede, počevši od Luke gdje će otići sutra i raditi na kompletnom uvezivanju i uspostavljanju linija odbrane oko Žepe. Druga aktivnost je vezana za potpunu blokadu JNA objekata na Zlovrhu, za koju će donijeti naredbu u naredna dva dana i taj dio posla će povjeriti jedinicama TO Pripečak, na čelu sa Begom Ramićem.
Pošto smo mi iz vratarske regije dobili pohvale na dosadašnjem organizovanju i žrtvovanju, od perioda kad su spaljena borička bošnjačka sela, rekoše kako će nam dostaviti samo dalje planove za učvršćivanja na potezu Ribioc – Bokšanica – Oglavak – Sjedaljka – Lokvice, u sadejstvu vojno sposobnih iz prognanih mjesta i žitelja Laza. Pomenute terene mi već održavamo veoma aktivno i ozbiljnije od osmog maja i htjeli ne htjeli moramo. Sve što se bude dalje događalo nailazi baš na nas, a mi smo svakako sljedeći.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #14981

Dobre vijesti iz Tuzle
Petak, 15. maj 1992. god.

Nove žrtve srpsko-četničke agresije, potvrđuju da se stanje samo pogoršava. Srbi usmjeravaju više pažnje na miniranje terena ispred sebe. Prognanici iz boričkih sela nastoje da se u toku noći prikradaju svojim ognjištima, iznose zakopanu hranu, dotjeruju stoku, ali i stradaju udarajući na mine. Jedan takav primjer je i Esed Živalj koji je nakon ranjavanja u Živaljevićima, uhvaćen i odveden od strane Srba. Suočavamo se sa problemom nedostatka ljudstva, jer imamo potrebu da se pokrije veći rejon i stavio pod kontrolu. Naše aktivnosti se svode na izviđanja i patroliranja u manjim grupama, svakim danom, noćnim neprekidnim stražama i logorovanjima blizu srpskih položaja. Pored svega toga Srbi i dalje uspijevaju skoro svakog dana da postave nove mine. Dešava se da ih otkrivamo vrlo brzo, demontiramo i time smanjujemo rizike ranjavanja u nekontrolisanom kretanju osoba. Sinan Ćesko se bukvalno igra paklenim igračkama koje sakate i ubijaju nedužan narod. Sa velikim zadovoljstvom ih trpa u svoj ruksak, govoreći da mogu poslužiti i u ribolovu, obzirom da je hrane sve manje i manje.
Radioizvještaji govore o sprječavanju izlaska JNA iz Tuzle, o tamošnjim sukobima Armije sa civilnim stanovništvom koje ih sprječava. Po svemu sudeći tamo su se desile za nas dobre stvari. Tu su novi sukobi i problemi širom BiH. Upravo smo to izdanje dnevnika slušali, okupljeni oko radioprijemnika kad nam je večeras došlo obavještenje o novom zboru vojno sposobnih. Sutra u vratarskoj školi, u šest sati navečer, treba da dođu iz Komande TO iz Žepe i da nas upoznaju o nekim novim promjenama. Šta li je sad novo?

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #14923

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #14922

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #14921

Dolaze četnici – vikendaši iz Srbije
14. maj 1992. god.

Misterije kao da tek počinju. Tragajući cijeli dan za nestalim osobama, a u nadi da ćemo ih pronaći, ostali smo bez pozitivnog rezultata. Meho i Zemka Bogilović su zadnji put viđeni prije progona Godimiljaca iznad sela Godimilje u improvizovanom šatoru od najlonske folije. U nadi da su još uvijek na tom mjestu, uspijevamo nekako pronaći tu lokaciju, ali na njoj su samo ostaci praznog šatora. Nažalost, nije ih bilo čak ni u širem krugu koji je načičkan poteznim i ovaj put nagaznim minama, koje susrećemo prvi put. Rekoše da su to mine koje se nazivaju A2 ili pašteta zbog samog izgleda. Komšije Srbi se služe svim raspoloživim sredstvima JNA, kako bi onemogućili bilo kakve pristupe prognanih Bošnjaka i time konstantno upozoravaju šta žele. Pomenuti izlazak iskoristili smo i za šire osmatranje terena koji kontroliraju komšije Srbi. Primijetili smo njihova utvrđenja na Pobrnici, Rošcu, Zečici, Kutezeru, kod kuće Dragana Lubarde, u Podljutači, dok se nanovo ukopavaju oko Babljaka i Godimilja. Na Sjeverskoj vire neke topovske cijevi. Vozila JNA su posvuda, kao da su dodijelili svakom pojedincu po jedno. Uočili smo kolonu autobusa koji su se spuštali sa Lijeske prema Borici. Bili su to sigurno ”vikendaši” (termin nastao za Srbijance koji dolaze uoči vikenda).
U našem kretanju od zapadne strane Bokšanice prema istočnoj strani, prema predjelu zvanom Tesla, susreli smo manju grupu koja je u potrazi za nama. Prije podne, oko deset sati, Hasib Žiga koji je bio smješten u mojoj kući, u želji da se domogne svog posjeda u Godimilju, otišao je gore. Nakon toga, oko jedanaest sati čula se eksplozija mine koju smo i mi čuli, ali je bilo podaleko da bi se znalo gdje je puklo. Tako je naša grupa koja je bila na pohodu prema istom mjestu gdje je Hasib otišao, srela mog Babu Muniba koji im je rekao da je Hasib otišao na Godimilje i da bi eksplozija mogla biti izazvana njegovim prisustvom. Shvativši da su premala grupa za upuštanje na zadatak pronalaženja Hasiba, a znajući da smo mi, nas oko dvadeset na Bokšanici, riješili su da nas potraže i da skupa odemo tamo. Nakon što smo se slučajno našli, uputili smo se prema mjestu locirane eksplozije do Neđine kuće ili Neđinog bunara, do prve najbliže srpske kuće Žepi sa strane Borike. Stigli smo tamo, oprezno izvidili teren i pronašli mjesto gdje je aktivirana mina. Vođeni pretpostavkom kuda bi se Hasib najbližim putem našao tu, lahko smo pronašli. Ali na tom mjestu gdje je pukla mina ostao je krvav opanak, pun Hasibove krvi. Bila je tu i njegova kesa sa ručkom, koji je ponio i ostaci zavoja i gaza kojim je previjen, uz mnogo tragova vojničkih čizama istih šara na đonovima. Značilo je da su pripadnici srpske vojske, locirani kod kuće Neđe Đerića, pronašli Hasiba (znajući gdje su postavili mine), ukazali mu prvu pomoć i odnijeli odatle. Bilo što da se desi u budućnosti sa Hasibom Žigom, lično bih krivio Neđu i njegovog sina Milana Đerića, koji su sigurno bili tad prisutni u svojoj kući i znali šta se radi. Oni su bili jedna dobra potpora četničkoj bandi na tom dijelu. Od danas, sudbina Hasiba Žige postaje nova misterija za sve nas. Odatle smo otišli kućama. Cijeli dan četnici su tukli mitraljezima i granatirali sve od starogorskih stijena (Drina) pa do Laza, kao da ne daju cijevima da se ohlade. Vraćajući se sa Bokšanice slušali smo grmljavinu topova oko Goražda.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #14803

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #14802

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #14790

Svuda su postavljene mine
10. maj 1992. god.

Provedeno vrijeme u toku dana u Bokšanici i sve do Gakovina, rezultiralo je novim pronalaženjem mina koje postaju prijeteća opasnost. Saznao sam u toku dana da je Hamdo Kadrić iz Živaljevića, koji je jučer ranjen od mine, noćas nažalost podlegao. Iza rahmetli Hamde ostaju njegova žena, kćerka i sestra, koje će se u oskudici hrane u izbjeglištvu, suočavati i dalje sa životnim nedaćama i golgotama koje im i oduzeše Hamdu. Adem je kako rekoše u bezopasnoj situaciji i treba izaći na kućni oporavak. Trebam ga i ja obići, čim se ukaže prilika, a zbog obaveza danas nisam mogao prisustvovati Hamdinoj dženazi. Sinan Ćesko je insistirao na obučavanju demontiranja mina, pošto je on već bio na tom polju podučavan u JNA. Svoje znanje već pokazuje i dokazuje skinuvši desetine mina jučer i danas. Uporedo s tim, Sinan postaje omiljen u svakom druženju ili izlasaku na teren, manifestujući moral i optimizam koji doprinose u razbijanju svih briga, straha, nedoumica i zbunjenosti. Svojim ponašanjem i gledanjem na stvarnost, onakvu kakva jeste, nastupa optimistički, ohrabrujuće, u čemu se prepoznaje velika hrabrost i njegov patriotizam.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #14785

Ovih trenutaka dok sve ovo prenosim na papir, dok slušam dobovanje i zvižduke granata nedaleko odavde, čujem u dubini odjeke artiljerije koja razara Goražde (sudeći po pravcu odakle dolazi zvuk). Noć se približava. Čisto nebo obećava mjesečinu, ali ne i čist i miran san koji će teško nastupiti. Nebo paraju svijetleće kugle sa komšijskih uporišta. Rijetku tišinu i dalje remete dugi rafali i detonacije. Četnici ne misle spavati. Miris krvi je već ovladao njihovim bolesnim čulima i samo ih vuče još dublje. Probili su led. Udišu dim paljevine, bogate se tuđom mukom. Ruke su već okrvavili hitajući u zanosu velike srpske, agresorske ideologije, putem zla preko oborenih barijera i pogaženoga susjedstva i prijateljstva.
Još se nisam oporavio od današnjih scena (9. maja). Teško mi je palo ranjavanje Hamde Kadrića i Adema Arnautovića (jednog od boljih mi jarana) koji su jutros naišli na potezne mine između Gakovina i Širokog Točila. Mine su bile postavljene nadomak Širokog Točila, u neposrednoj blizini mjesta sa kojega se vidi cijela Žepa. Nikom nije jasno kako su uspjeli da to postave pored naše svakodnevne kontrole tog terena. Pored naše kontrole terena istim stazama su već tri dana dolazili protjerani iz Živaljevića. Niko nije uočio njihove minere, koji su na vješt i lukav način postavili mine. Obzirom da je u neposrednoj blizini srpsko selo Kutezero, postoje indicije da su mještani tog sela noću ili danju, skrivenim stazama došli i postavili mine. Stavljamo sebi do znanja da se suočavamo sa profesionalcima krvavog posla i da se nećemo provesti baš najbolje. Našao sam se na raspolaganju u njihovom spašavanju, previjanju i odnošenju u ambulantu u Žepi. Ademu je geler prošao kroz oba obraza, kroz usta, ali je dosta manje ranjen od Hamde koji je u životnoj opasnosti, kako se konstatovalo i vidjelo na njemu. Smješteni su i već se ljekari brinu o njima.
Druga bitna informacija je današnji odlazak komandanta štaba TO Žepa Salima Ćeske i načelnika ratne bolnice Šabana Kulovca u Podžeplje. Razlog odlaska je suzbijanje eventualne lojalnosti Srbima (na što ih prisiljavaju danima kao i nas) i pokušaj uvezivanja okolnih sela Han-Pijeska (Podžeplje, Krivače, Plane, Rijeke, Stoborani, Brložnik i Gođenji) sa TO Žepa. U jednu cjelinu pokušavaju se uvezati i dijelovi vlaseničke, srebreničke i višegradske općine u jednu cjelinu. Svi smo u istim okolnostima i ne vidim razlog da se to ne desi.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zdravlje:najvece bogatstvo o kome se malo brine. #14746

Bokvica
Napisao Eniz
Nedjelja, 24 Decembar 2006
(bokvica, ženska bokvica, muška bokvica, mala bukvica, glavor, duga bokva, dugi trputac, žilovljak, konjsko rebro, krepotec, muški žilovlak, popova lozica, treputac, tripotec, troputac)

Kod nas raste dvadesetak vrsta bokvice po naseljima, pored puteva, na livadama i pašnjacima, po šumama i na drugim mijestima. Ima ih svuda. Nisu otrovne ni škodljive. Prema obliku listova i cvijetova razlikuju se među sobom neke domaće vrste koje su najrasprostranjenije i koriste se kao lijek: ženska, širokolista bokvica (Plantago major L.); muška, uskolista bokvica (P. lanceolata L.) i srednja bokvica (P. media L.).U većini vrsta bokvicino lišće se razvija u obliku rozete u dnu stabljike koja nije granata i nema lišća, nego se završava zbijenom cvašću od neuglednih sitnih cvijetova. Sve tri vrste su trajne zeljaste biljke sa listovima u rozeti, a na svakom listu se ističu lučno povijeni nervi koji se pri vrhu lista spajaju; krunica je gola. Cvijetaju od proljeća do zime. Neke se od najdavnijih vremena upotrebljavaju kao lijek, mnogo više u narodu nego u školskoj medicini, za liječenje mnogih bolesti a i kao profilaktično sredstvo (zelen list i sok iz lista kao proljećna vitaminska kura). List se bere sve dok biljka cvjeta, a korijen se vadi tokom cijele godine. Koristi se svjež i suh list, rijeđe cijela biljka i korijen (Plantaginis folium, herba et radix).

Hemijski sastav i dejstvo sve tri vrste bokvice gotovo su isti, tako da se za potrebe domaćinstva sve tri mogu koristiti posebno ili pomiješane. U narodu se najviše cijeni i najčešće upotrebljava širokolista, krupna ili ženska bokvica. U svim organima biljke ima heterozida aukubozida i enzima invertaze, emulzina, tirozinaze i koagulaze. U listu ima oko 4% tanina, pektina, limunove kiseline, vitamina C, saponozida i fitoncida. U sjemenu ima sluzi, masnog ulja, bjelančevina i šećera.

Upotreba: Bokvica je omiljen narodni lijek. Za nju gotovo svi znaju i mnogi je upotrebljavaju kao lijek. Čini mi se da nijednu drugu domaću lijekovitu biljku tako često i gotovo redovno ne upotrebljavaju kao bokvicu. Svako će vam odmah, bez okolišenja, kazati da je za posjekotine najbolje priviti list bokvice. Dokazana je znatna antibakterijska moć bokvice, jer su u njoj otkriveni fitoncidi (Felklova). List bokvice djeluje protiv raznih upala kože i sluznice, pojačava lučenje tečnosti u plućima i time olakšava iskašljavanje guste suhe sluzi iz organa za disanje; smanjuje učestalo mokrenje i povoljno djeluje na organe za varenje: proliv, katar, grčevi, čir na dvanaestopalačnom crijevu i na želudcu. Koristi se za ublažavanje napada kašlja.Sve u svemu cijela apoteka u malom.

[Dedo]

in reply to: Zdravlje:najvece bogatstvo o kome se malo brine. #14699

Napisao Eniz
Nedjelja, 19 Novembar 2006
(crataegus laevigata(monogyna) – bijela drača, bijeli trn, crveni glog, gloginja, glogovac)

Opis biljke: Glog je razgranjeno drvo visine i do 5 metara. Drvo gloga je tvrdo i žilavo. Kora je glatka, sivo-pepeljaste boje s granama na kojima je rasporedjeno trnje dužine do 1 1/2 cm. Listovi su trokrpasti i peterokrpasti, s donje strane su svijetlo plavkasto-zeleni, a s gomje strane tamno-zeleni i sjajni. Nalikuju listovima hrasta, samo što su znatno manji. Bijeli cvijetovi su skupljeni u bogate kitice s dugim i kraćim peteljkama. Snažno mirišu na med. Plodovi su crvene boje i beru se kad sazriju, u kasno ljeto.

Stanište: gloga se često nalazi na rubovima niskih bijelogoričnih i crnogoričnih šuma, a veoma često raste u šikarama te uz ograde i živice.

Ljekoviti dio biljke: za lijek se skupljaju cvjetovi sa cvijetnim stapkama, listovi i plodovi bez peteljke. Cvijetovi i listovi sakupljaju se u proljeće. Cvijetovi i cvijetni vršći sabiru se samo s grmova koji su u punom cvatu. Suše se u tankom sloju pri čemu je potrebno paziti da ne promjene boju. Listovi se beru nakon cvjetanja. Plodovi se beru nakon dozrevanja; suše se najprije u hladu, da uvehnu, a nakon toga dosuše se na toploj peći.

Ljekovito djelovanje: drži se da je glog jedna od najvrijednija i najdjelotvornijia ljekovita biljaka za srce. Glog jača i regulira rad srca. Osim toga, glog je izvanredan regulator krvnog pritiska, pri čemu ne samo da snizuje povišeni krvni pritisk, nego povisuje preniski krvni pritisak u oslabljenog srčanog mišića. Dobar je u liječenju oštećenog srčanog mišića u starosti, kod upale srčanog mišića, u liječenju zakrečenja krvnih žila i angine pectoris. Glog djeluje na smirenje živčanog sistema.Posebno se je dokazao sirup od friskog al zrelog gloga,ima ga kupiti kako u Bosni tako i u ostalim zemljama napr.u apoteci.Ovo je siguran isproban recept kao caj ili sirup,sigurno je djelotvoran.

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #14698

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #14697

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #14696

Zarobljavanjem Kušića bilo je planirano bar prividno zaustavljanje ratne stihije ili traženje svih onih kojih nema sa Babljaka i nekoliko pojedinaca iz Stare Gore i Živaljevića. Na njegovu sreću, a na žalost grupe od oko dvije stotine ljudi koji su bili uključeni u zamku u koju je trebao da upadne, rogatički tokar nije stigao. Paljenje Godimilja nastavljeno je u ranim jutarnjim satima 8. maja i sad se bliže nama, koji čekamo da dođemo na red. Još ni jedan metak od strane Žepljaka nije ispaljen na njih. Otpor koji su davali Živaljevci i Starogorci ne daje povoda da nastave svoj krvavi pir još dublje i dalje.
Krajnje je besmisleno da smatraju kako otpor gorepomenutih, koji nije uspio, narušava njihovu sigurnost i mir i daje im povoda za dalje. Sami sebi stvaraju ratnu atmosferu u kojoj izgleda uživaju i naslađuju se na neobičan i gnusan način. Jučer oko podne, tog istog osmog maja, Hasib i Ajnija Žiga iz sela Gornje Godimilje zatražili su spas kod nas, dolazeći iz šuma Bokšanice gdje su prenoćili sa manjim stadom ovaca. Đedo i Babo su ih bez pogovora prihvatili dajući im smještaj u jednoj sobi. Rečeno im je da nemaju šta da se brinu. Mogu ostati koliko god hoće, dijeleći kuću i hranu zajedno sa nama. ”Dok mi imamo jesti i dok imamo krov nad glavom imate i vi”, govorio je đedo Salih. Inače su bili oduvijek prijatelji naše kuće sa kojima smo se međusobno pomagali prije rata. Hasib govori da će morati da se vrati da bi iznio nešto hrane, naravno noću, što mu Đedo i Babo nisu dopustili uvjeravajući ga da je takva odluka rizična.
Neprekidno spominju djecu koja su u Sarajevu i u Jesenicama. Ne znaju za njihove sudbine, plaču, tuga tugu pribija i kida napaćena srca, ovih ni krivih ni dužnih Bošnjaka. Pokušavam da se suosjećam sa prognanicima i shvatam da im je ipak i pored teških trenutaka koje preživješe, teško da se suoče sa činjenicom da su postali beskućnici bez igdje ičega, a do jučer su bili gazde u svom i na svom. Teški su to osjećaji, koji možda u skorije vrijeme čekaju i nas. Ali mi nemamo kuda bježati, s tim se moramo suočiti kako god bilo.

Nastavice se

[Author]

Posts