[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #15365

Borbe za odbranu Žepe
Petak, 5. juni 1992. god. (zabilježeno 7. juna)

Borbe za odbranu Žepe su nastavljene. Na našoj strani nije bilo promjena, osim pojačanog granatiranja. Ipak se nije moglo samo slušati kako puca u Budučinu potoku, pa se našlo desetak dobrovoljaca koji su otišli tamo. Drugi dan nastavljenih borbi obaviješteni smo precizno o svemu, tako da smo znali šta se dešava. Krajem dana od pojačanja koje je nama pristizalo, a to su bili uglavnom nenaoružani civili za potrebe kopanja rovova, saznali smo da ima i pognulih. Znali smo da su poginuli Hamid Divović i Zejnil Čavčić, te da ih ima još. Nije bilo jednostavno i neki od onih naših bukadžija nijemo su slušali oborenih pogleda. Došlo je vrijeme da se pokaže herojstvo, patriotizam, pa i požrtvovanje. Saznali smo i to da je komanda TO Žepa izdala naredbu da se zauzme objekat JNA na Zlovrhu (Žepska planina) i uspostavi kontrola nad njim. Sumnja se da iz tog objekta vrše navođenje aviona i potpomažu u informisanju trupa koje su krenule ka njima. Naglašeno je da, ako se četnici i JNA probiju do Zlovrha, Žepa istog trenutka gubi bitku i mogu nas hvatati Drinom nizvodno do Zvornika, kao i Višegrađane.
Borbe nisu jenjavale cijeli dan, a tokom dana u korist Srba pritekla je i JNA sa svojim MIG-ovima 21 i borba je dobila sasvim drugi karakter. Tome se niko nije nadao i bilo je za nepovjerovati. Spali su na to da upotrijebe i avione kako bi zauzeli jednu provinciju, koju brani skoro goloruk narod, a ne neka Armija koju treba slomiti uz upotrebu najsavremenije tehnike. Neće biti čudo ako upotrijebe i rakete ”zemlja-zemlja”. Uporedo, sa raketiranjem strateških položaja, avioni su možda i više bombardovali urbane sredine, nanoseći neprocjenjivu štetu.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #15344

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #15343

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #15342

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #15341

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #15340

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #15339

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #15337

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #15336

[Dedo]

in reply to: S L I K E #15324

Pa djeces pivu uz Ramazan bolan Mare,trebo si ostaviti pa makar iza Bajrama B) ;)

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #15292

Zaprječavanje puteva prema Žepi
Četvrtak, 4. juni 1992. god. (zabilježeno 7. juna)

Tog kišovitog i tmurnog jutra boravili smo iznad Jelika (planina Bokšanica), kad je oko deset sati urlanje snažnih mašina preraslo u topovsku kanonadu praćenu raznim kalibrima ostalih oružja i oruđa iz pravca Han Pijeska. Po našoj slobodnoj procjeni borbe koje su nastale i nisu prestajale, dogodile su se oko sela Brložnik. Nismo bili puno pogriješili. To nam je kazao kurir Nedžad Bajić, koji je upravo došao do nas sa još nekoliko ljudi koji su nosili motorne pile, sjekire i kanistere sa gorivom. Ubrzo smo saznali šta nam je raditi, jer nas je Nedžad upoznao sa zbivanjima i donio poruku u kojoj je glasilo da hitno moramo zapriječiti puteve koji vode prema Žepi. Reče nam da mu je prenijeto da su četnici 3. juna kasno poslijepodne, tražili saglasnost od TO Podžeplja da prođu do objekta JNA kod Žepe. Tako su ovi iz Podžeplja prenijeli informacije oficirima u TO Žepa, na što se digla opća mobilizacija. Detalje nismo znali, kao što ne znam ni sada, jer nisam u Štabu. Dok su borbe trajale, cijeli dan suprotno od nas na drugom kraju Žepe, mi smo energično zapriječili put Rogatica – Žepa obarajući velika stabla drveća preko puta. Pored toga, iskopali smo duboko cestu po njenoj širini i ponešto minirali, računajući da se eventualni nasrtaj tenkova i vozila može usporiti za duže vrijeme. Cijelo vrijeme dok smo to radili mijenjali smo se, tako da su jedni kopali ili sjekli, dok su drugi čuvali i obrnuto. Bile su tu i izvidnice koje su nas koncem dana obavijestile da Srbi oko Borike ne izvode nikakve pokrete ili pregrupisavanja. Razmatrala se tog dana i noći varijanta pružanja pomoći suborcima na drugom kraju naše teritorije, ali se nije mogao ostaviti naš teren, zbog činjenice da su napali Žepu, a gdje će još pokušati to su samo oni znali.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #15291

Vlasenica je okupirana
Utorak, 3. juni 1992. god.

Utisci sa jučerašnje smotre održane u Ćumornici bili su fascinirajući jer je sve ličilo na dobru organizaciju koja je još u toku. Upoznati smo svi detaljno o već nastaloj ”ratnoj situaciji” oko Rogatice i Višegrada. Skoro sva bošnjačka sela općine Višegrad nestala su u plamenu za kratko vrijeme, dok se u Rogatici vode borbe manjih grupa Muslimana protiv daleko jačeg i brojnijeg okupatora (izveštaji LISICE iz planine Šaran-Rogatica). Skoro cijela općina Vlasenica je okupirana. Srebrenicom haraju Arkanovci, dok ih srebrenički Muslimani istjeruju iz samog grada. Općina Han-Pijesak skoro je u cjelini okupirana. Ostali smo samo mi i Žepa, još netaknuto meso u hljebu sa sedam kora. Znali smo, nakanit će se zlikovci i na taj hljeb, na sendvič koji kao da čuvaju za desert. Žepom tumaraju iscrpljeni i protjerani Višegrađani, neki gladni, neki još nezbrinuti, mada se Žepljaci nesebično žrtvuju u prihvatu i smještaju protjeranih. Veliki broj prognanih Višegrađana, koji nisu mogli zaustaviti daleko jačeg okupatora, uključuje se u naše redove odbrane. Dan za danom sve više se i Žepljaka priključuje, tako da se jučer precizno odredilo i naredilo ko će šta da radi. Pridošli iz Žepe zajedno sa Vratarcima i Ribiočanima zaposjedaju strateški važna mjesta od Dobrotuša do Starogorskih stijena, dok na drugoj strani Lažani uvezuju liniju sa već dobro organizovanim Gođencima. Preostalo nam je da čekamo kakav će razvoj situacije biti te da koristimo to vrijeme za pripremu odbrane. Pored pomenutih činjenica, niz ostalih aktivnosti ukazuje da Združeni štab jedinica TO Žepa, sa ostalim pograničnim jedinicama, djeluje u pravom smislu vojne formacije. Sve bi se moglo podnijeti, samo da se ima oružja i hrane. Glad je već počela da kuca na mnoga vrata.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #15231

Nema vijesti o Amidži iz Rogatice
Ponedjeljak, 1. juni 1992. god.

Ništa gore od mučnine prije spavanja. Nešto te grebe iznutra. Neke slike ti prolijeću i nameću se razna pitanja, a sve to skupa ne da ti zaspati. Tako je bilo i večeras. Donoseći vijest da je danas nestao Alija Parnica iz Vratara, pokrenuo sam već uzburkanu lavinu briga. Đedo i Nena, kao i mi svi, već se danima brinu o amidži Edhemu. Amidža je živio u Rogatici, a da li je još tamo, niko ne zna, kao što se ne zna za mnogo naših komšija koji ”zapadoše” u Rogatici. Još uvijek se nadamo da će se pojaviti, doći šumama. Već dolaze neki ljudi odatle koji ništa ne znaju za ostale. Nije ni čudo jer svako svoju glavu spašava. Đedo zabrinuto lomi ruke, nabraja neke Srbe za koje misli da bi mogli pomoći u nevolji. Pita se da li im se Edhem obraćao i zašto nije došao ranije kada je tamo već počeo rat, a dvoje djece i žena su mu za vratom. Pored Edhema imali smo tamo u Rogatici i tetku Džemilu, odnosno njenu porodicu.
– Bar su joj djeca odrasli ljudi sa kojima je lakše, mada su mi i oni velika briga! – govorio je Đedo.
Večeras su nam svima misli okrenute ka porodicama tetke Džemile i amidže Edhema. Večeru koju smo počeli jesti Đedo je napustio suznih očiju, govoreći da ne može jesti kad se sjeti da Edhem i njegova djeca možda nemaju što pojesti. Ostali su jeli šuteći, uperenih pogleda negdje. Njihove sam misli čitao prepoznavši u njima svoje.
Šta se može? Ništa mi ne možemo promijeniti, kao i nestanak Alije Parnice. Alija je danas bio sa nama u Bokšanici, na dužnosti stražara. Nije imao ni pušku. Bio je gladan, sa gomilom problema na samom početku opsade i punom kućom gladne čeljadi. Sa svojom grupom vraćao sam se sa izviđanja na zborno mjesto, poslijepodne i tu smo zatekli formiranu grupicu za pokret. Očekivali su da će vidjeti sa nama i Aliju, tako da su nam objasnili što se dogodilo. Kao prvo, Alija im je pričao da je u teškoj situaciji jer se suočava sa nedostatkom hrane, da ima pored svoje dvoje djece i majku, šetero sestrine djece, te sestru i njenog muža koji su izbjegli iz Kamenice (Višegrad). Govorio je kako bi trebao otići prema Godimilju. Neko mu je od Godimiljaca rekao gdje ima skrivenog brašna, te je on jedinu nadu vidio u tome. Sputavali su ga, upozoravali da je minirano, da Srbi ulaze u šumu, da su već učvrstili neke linije na kojim ih ima puno itd. Međutim, Alija to nije shvatio ozbiljno, kako je trebalo i zavaravajući ih, u trenucima njihove nepažnje otišao. Govore da su čuli, jedan sat nakon što su primijetili da ga nema, da je pucalo iz pravca Godimilja. Mi ga nismo nigdje vidjeli, a to što puca, postala je već normalna pojava, jer Srbi vole da pucaju, da zastrašuju. Odmah smo se organizovali u nekoliko grupa i pošli u potragu za Alijom. Prije mraka smo pretresli cijeli teren od Dobrog polja do Bokšanice, ali bez rezultata. Alije nije bilo nigdje. Jednostavno je nestao. U međuvremenu, dok smo bili oko Žigine lokve, eksplodirala je jedna mina u zaseoku Kutezero, koji je bio pod srpskom kontrolom. Tu minu je mogla aktivirati životinja jednako kao i ljudsko biće, što nije prvi put. Nismo mogli zaključiti sa sigurnošću da je u pitanju Alija.
Tamo nismo mogli ni zaviriti (tu su nepregledne livade koje kontrolišu Srbi) da bi našli mjesto eksplozije, pa smo se vratili na Trasu (iznad Jelika), zborno mjesto za sve nas. Naš povratak je čekao kurir koji nas je obavijestio da će nam u toku noći doći pojačanje iz ostalih dijelova Žepe, radi kontroliranja terena Bokšanice tako da trebamo biti spremni da ih rasporedimo. Poručeno nam je da se sutra treba održati mala smotra uz prisustvo komande TO u Ćumornici (zaseok Brdo). Vidjet ćemo sutra što se planira i sugerira, dok ću večeras prespavati u ”mojoj sobi” ako uhvatim san koji mi bježi.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #15136

Ranjenici u minskom polju
Ponedjeljak, 25. maj 1992. god.

Krv, jauci, izvlačenje ranjenih pod kišom granata, okončalo je današnji dan. Ponovo ranjenici! Ovaj put Adem Arnautović, momak koji po drugi put ima sreću da preživi i služi svim ostalim paćenicima. Pored njega je velike povrede zadobio i Idriz Isaković, a obojica su iz Živaljevića. Naišli su na mine na mjestu Vinkina Ograda, na samom vrhu Bokšanice, neposredno kod raskršća Žepa – Gakovine – Godimilje. Naša grupa koja se nalazila na oko dvije stotine metara od njihove na zadatku izviđanja, priskočila je u pomoć njihovoj manjoj grupi i zajedno smo ih izvukli odatle i prenijeli do Žepe. Konačno sam nakon tri dana ponovo kući, a razlog je ranjavanje pomenutih. Jučer se tokom cijelog dana čulo jako granatiranje oko Rogatice, Srebrenice, Sarajeva i Višegrada, isto kao i danas. Obzirom da nisam imao vremena i informaciju na vrijeme, nisam ubilježio da su Srbi prije dva dana žestoko granatirali selo Štitarevo, susjedno selo preko Drine (višegradska općina) i da se preostalo stanovništvo tog sela iselilo u Žepu.

Utjehu nalazim u bilježenju dnevnika
Oglavak, srijeda, 27. maj 1992. god.

Kao i mnogo puta do sada imam papira i neku pokvarenu olovku i u trenucima odmora pribilježim ponešto. Neki i negoduju na moje ponašanje, govoreći da nije dobro da Srbi dođu do naših informacija. Da bi Srbi došli do mojih zabilješki moraju me prethodno ubiti i tad bi našli samo ono što bi možda pribilježio taj dan. Moj komentar obično izgleda ovako: sve što sam bilježio i što ću bilježiti je sušta istina, nažalost, a uopće me ne intersuje šta misle drugi. Još uvijek vjerujem da postoji realnih i savjesnih Srba koje moje zabilješke ne bi iritirale i vrijeđale u cijelosti, pored toga što njihovi sunarodnjaci i dalje u stopu prate direktive Karadžića. Ne pravdam se nikome pa ni njima i kad spominjem radnje koje se događaju na očigled svih i pri tome kažem Srbi zapalili, ubili, opljačkali, srbočetnici, agresori, itd, ne zanima me hoće li povrijediti poštene Srbe. Istina je nažalost takva, a kome smeta to što rade neka ih zaustavi i ako ih boli takva istina ili se u njoj prepoznaju, neka je čuvaju na svojoj savjesti, jer to nije moj problem. Zar da ne ubilježim današnji zločin koji se događa u selu Štitarevo, Kamenici, Prelovu, Klašniku… Tik do Žepe? Nekad, ako se preživi, moći ćemo da se podsjetimo ko nam je sve dolazio glave.
Tamo preko Drine i danas gore kuće. Pale ih sigurno oni što su nedavno uhvaćeni sa kantama benzina, a biješe im oprošteno i naši ih pustiše. To su Srbi, nikako Kinezi ili pak Albanci. Danas im se suprostavljaju male grupe paćenika dok brane nejač i svoje živote. Vatrenu stihiju koja guta kuće očigledno ne mogu da zaustave dok se mjestimično čuje odjek borbi. Da, tamo Srbi terorišu i pale. To je tako i druge verzije nema, svidjelo se to kome ili ne. A pošteni srpski svijet nek mućne glavom, ako nije već zaražen ”velikosrpskim projektom” i nek kaže da li sam u pravu ili ne. Uostalom čemu razbijanje glave o ne tako važnim glupostima. Srbi bi me ubili kao i svakog do sada koga su stigli, znali oni da ja bilježim ili ne jer Bošnjak sam, muslimanske nacionalnosti. Hoće da prekorače i Drinu i tu su na dohvat ruke svuda uokolo

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #15030

Niz Drinu vraćeno tijelo zaklanog Ibrahima Sulejmanovića
Petak, 22. maj 1992. god.

Tokom cijelog dana čulo se granatiranje sela Kamenica (Višegrad) i moglo se vidjeti kako ono gori. Danas sam kod kuće jer imam slobodan dan, kojeg evo remeti urlanje granata iz daljine. Neko ponovo gine, ostaje bez krova nad glavom, bježi… Vidljivi su stubovi dima s lijeve strane brda Stolovaš, preko Drine. Kamenica je znači napadnuta. Progone ih i pale. Evo neko je već došao do naše kuće. Neki kurir priča sa mojim Babom. Odoh vidjeti o čemu se radi, pa ako bude još nešto važno zabilježit ću u toku dana.
Istina je da goreg od goreg ima i da stvari idu u negativnom smjeru što ću objasniti u mom drugom današnjem ispovijedanju. Danas smo dobili naredbu da se mora usmjeriti pažnja na prostor oko Bokšanice, a kao rezultat toga je srpski napad na grad Rogaticu što je javljeno putem radiostanica koje sam spominjao. Lisica iz Rogatice je javio da je grad konačno granatiran nekoliko sati i da ogroman broj Bošnjaka bježi u pravcu prigradskih naselja prema Kozićima i da ima grupa koje su otišle prema Žepi. Danas se niko nije pojavljivao iz pomenutog pravca tako da se i dalje vrše izviđanja i dežure oko Bokšanice i Babljaka.
Došao sam uzeti hrane i odjeće jer najvjerovatnije se nećemo duže vremena vraćati kućama. Đedo se već vratio sa džume iz Žepe i priča da su dovedeni neki srpski vojnici koji su nekad jutros zarobljeni u otporu Kameničana. Kako se priča, ti isti vojnici, njih trojica, uhvaćeni su sa punim kantama benzina. U revoltu, pomislih, kako ih je trebalo pobiti bez razmišljanja, zbog zločina koji su počinili, ali sam i sam svjestan da se na zločin ne može, ne treba i ne smije odgovoriti novim zločinima. Doći i spaliti nečiju kuću koja je građena mukotrpno kroz decenije i pored toga sve to opljačkati, kao što su već uradili po Borici. Šta mogu da zasluže? Njima je potreban prijeki sud. Nažalost, ja se ne pitam. Ili možda na sreću.
Drugi gnusan zločin koji su kao poruku poslali ”čuvari mira” u Višegradu je tijelo Ibrahima Sulejmanovića koji je odvezao ranjenu djecu u Višegrad prije dva, tri dana, da bi se vratio plutajući niz Drinu do Žepe. Uočen je i izvučen. Uviđajem je utvrđeno kako je izmasakrirano tijelo ipak njegovo, a sudbina sirote dječice ostaje misterija kojom nas časte JNA, Užički korpus i domaći Srbi iz Višegrada. Jasna poruka, nema šta, a ipak neljudski način da nekog, ko je bio tako human i žrtvovan da spasi mala bića, ubiju i bace kao najgore smeće u Drinu. Ženevske konvencije o zaštiti i pravima ranjenih i zarobljenih za te luđake ne važe. Kakvim se samo divljaštvom, primitivizmom i nasiljem koriste. Spremni su na sve samo da udovolje abnormalnom psihijatru Radovanu i Srbiji.

Nastavice se

[Author]

Posts