[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #15726

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #15688

Odlučio sam da dobrovoljno odem i doturim te mine, nadajući se da ću uspjeti pronaći sebi dobru pušku. Poslije dva dana borbi, oružje bukvalno ”leži na sve strane”. Nisam bio te sreće da pronađem automatsku pušku, jer je već sve bilo pokupljeno, tako da ostajem uz svoj lovački karabin. Nije ni bitno ko ga je sve prisvojio, važno je da je arsenal obogaćen za preko dvije stotine pušaka, kako rekoše, i veliki broj metaka i ostalog MTS-a. Agresorska vojska je sve ostavljala, samo da bi izvukli žive glave.
Saznajem da je sinoć pušteno jedanaest agresorskih vojnika, koji su zarobljeni u objektu JNA na Zlovrhu. U akciji njihovog zarobljavanja posebnu hrabrost i požrtvovanost pokazali su borci TO Krušev Dola, Hamdije Habibovića, kao i mještani (Žepljaci) koji su živjeli u neposrednoj blizini. Spomenuti objekat bio je pod našom kontrolom, dobra vijest! Doveli su ih u komandu TO Žepa i nakon ispitivanja sprovedeni su do Gođenja, a odatle upućeni preko Stoborana, prema Han-Pijesku. Bila je to redovna vojska JNA (momci oko dvadeset godina) među kojima je bio i neki stariji logističar iz Rogatice. Sva šteta koja im je nanešena je oduzimanje njihovog oružja i zaposjedanje objekta u kome su se nalazili. Pušteni su neogrebani. Ljudi koji su ih sprovodili pričaju da su zarobljenici plakali od radosti, ne vjerujući da su pošteđeni i ostavljeni živi. Sigurno su imali predstavu da smo mi neki vanzemaljski monstrumi i bilo im je čudo što ih je naša vojska pustila.
Vidimo da pored naših dvadeset i nešto poginulih, te velikog broja ranjenih, njihovim nedužnim dajemo pravo na život. Nisu ništa dokazano uradili da bi im se sudilo na neki način. Nisu čak ni pokušali uprljati ruke. Sa onima kojima je spašena glava u B. Potoku, njih trideset i četiri, plus ovih jedanaest, je spašeno. Zauzvrat, nas bombarduju avionima JNA, tipa MIG-21. Sutra, ako Bog da, i moja porodica će se premjestit negdje izvan kuće i napravit ćemo nekakvo sklonište. Evo, sad je 6:20 poslijepodne, bombardovanje je prije dva sata prekinuto, što ne znači da se neće nastaviti. Granate sa Brestovača, Džimrija i Borike naizmjenično, ponekad i zajedno, dobuju po cijeloj Žepi i okolini, dok rasprskavajuće kugle PAT-ova paraju zrak iznad Žepe. Veoma dobra vijest, koju zamalo da zaboravim ubilježiti jeste da su ustanovili da amaterska radiostanica Fadila Heljića može raditi na akumulator. Konačno će neko u Sarajevu i širom Bosne i Hercegovine znati šta se i kod nas dešava. Sabrija Tabaković, kod koga se nalazi radiostanica, rekao je da čim budu imali vremena u narednih dva-tri dana, pokušat će stupiti u vezu sa nekim od radioamatera u Sarajevu ili bilo gdje.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #15648

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #15647

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #15584

Komandant srpskih jedinica, koje su u povlačenju organizirane u kolonu dugu preko tri kilometra spalile skoro cijelo selo Luke, bio je valjda neki Milenko Savčić. Poražena srpska banda i JNA, otišli su preko muslimanskih sela u pravcu Han-Pijeska. Mislim da im je ovo bio prvi ozbiljniji poraz u njihovim pohodima na BiH. Sa toliko tenkova i ostalih oklopnjaka, ratnih aviona i sa ogromnim brojem pješadije, jednostavno nisu smjeli dalje. Jedva su se odupirali prilikom povlačenja na sigurno. Ostavljali su svoje mrtve, brinući se samo za svoju glavu. Pobjegli su kao djeca, a pri tome bezdušno su ubijali bespomoćne civile koji su se skrivali od izravnih susreta sa bandom. Što bi rekle stare žene: ”dabogda im se trag zametnuo” i ja im to želim od sveg srca. Posao ubijanja i uništavanja nastavljaju ”čelične ptice” za koje su moji Babo i Đedo godinama izdvajali novac. Jedan dio četničkih jedinica koji je tražio spas u izlasku sa teritorije Žepe, vjerovatno se nesvjesno odlučio na probijanje preko Gođanske rijeke, pa preko Borovačkih stijena i sela Borovac, gdje su naišli na branioce sela. Dvadesetak četnika je stupilo u borbu sa braniocima, a ishod je bio pogibija naše dvojice branilaca. U tom okršaju poginuli su Ćamil Zolota i Jusuf Dumanjić. Iz cijele četničke grupe izvukao se samo jedan četnik, koji je najvjerovatnije ubio pomenutu dvojicu, jer su oni bili krenuli da se pridruže odbrani koja je već bila pri kraju. Taj četnik je dalje nastavio put prema Lazama, što bez sumnje ukazuje da je približno dobro poznavao teren. U toku borbi istom četniku je nestalo municije tako da je u svom bijegu naišao na jednoga civila (Hemo Ćesko) kojeg je iznenadio i izudarao puškom u predjelu glave. Po Heminom svjedočenju četnik je bio obučen u maslinasto-zelenu uniformu, visok oko dva metra sa ruksakom na leđima. Hemo je brzo po dolasku k svijesti obavijestio sve prisutne, tako da su ga pokušali spriječiti u bježanju. Međutim, oni koji su pokušali da mu stanu na put vidjeli su ga u civilnoj odjeći, što znači da se presvukao. Ubrzo je ušao u nepregledne livade sela Laze gdje ga naši nisu uspjeli uhvatiti, tako da se dokopao planine Oglavak i nestao u selu Babljak.
Danas sam došao iz Budučina Potoka gdje sam jučer poslijepodne zajedno sa nekolicinom ljudi odnio neke mine koje smo skidali po Bokšanici, a zatrebale su u svrhu zaštite i zaprječavanja terena na drugoj strani Žepe.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #15514

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #15511

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #15492

Armada srpskih monstruma na čelu sa jedanaest tenkova i deset samohodnih oklopnih praga, koji se nisu imali čim zaustaviti, a kretali su se u razvoju kroz selo Stoborani i njegovim rubovima, uništili su do sada trideset i četiri kuće, preko pedeset štala, četrdeset grla krupne stoke i ubili jedanaest civila. Dosadašnji podaci govore da su civili koji su tražili spasa u obližnjim šumarcima ubijani po naređenju nekog Rajanović Miće, a žrtve su sljedeće:
1. Sejfić Hamza
2. Sejfić Subhija
3. Sejfić Đulka
4. Sejfić Zuhra
5. Sejfić Đemila
6. Sefić Safeta, dijete staro 15 mjeseci
7. SejfićNedžada, dijete staro 14 godina
8. Ćerimović Bajro
9. Ćerimović Hamdija
10. Ćerimović Hamdije supruga
11. Klempić Ramiz (izbjeglica iz Han-Pijeska)
Nažalost, nisu na tome ostali. Drugo selo koje se našlo na udaru bili su Gođenji (oko 17:00 sati) istoga dana, a prvo je do Budučina Potoka. Tu su također uništili oko petnaest kuća, desetak štala i tenkovskim projektilima oborili pola minareta džamije u centru Gođenja dok su je znatno oštetili u donjem dijelu. Tako da su prije mraka, podržavani avijacijom JNA, stigli do ostatka jedinica u Budučinu Potoku i počeli sa izvlačenjem istih do sutradan (6. juna) do 14:00 sati, kad su u povlačenju, čisteći teren u rejonu Gođenja (6. juna) ubili i sljedeće osobe:
1. Omerspahić Hamdija
2. Omerspahić Nurija
3. Žigić Nijaz
4. Avdić Meho
5. Džebo Hajrudin
Pomenute žrtve su stradale u borbama koje su trajale skoro cijeli dan (6. juna) u rejonu Ljeljenice, Dobrog Potoka, Luke i Budučina Potoka. U toku povlačenja dok su selo Gođenje razarali tenkovima, pogođena je bila i škola u kojoj su se nalazili zarobljeni srpski vojnici, tako da su uspjeli pobjeći. Sigurno ne bi bili ubijeni, bez obzira šta se desilo, jer naša strana se na samom početku držala pravila Ženevske konvencije, o čemu nam je bila skrenuta pažnja na samom početku organizovanja naših jedinica TO.

Nastavic se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #15491

Tenk koji su izgubili, uništen je u trenutku kad je pokušao da pređe prepreku na putu (stablo bora oko 15 kubika) gdje je i ostao. Zarobljeni vojnici su navodno pričali da im je pretpostavljeni Pavlović naređivao da izvrše samoubistvo koje je već počinilo više od četrdeset vojnika, te da su naočigled naših branitelja sami sebe uništavali jurišajući naprijed. Pored vozila JNA u krvavi pohod su bila uključena i civilna vozila kao i privatni kamioni domaćina sa Pala i Sokoca, o čemu govore civilne registarske tablice. U krvavim, ali i herojskim borbama naših branitelja prvo su ranjeni: Sead Sejfić i Jusuf Ivojević, tj. u prvim sukobima na Rizi (4. juna), prije ulaska u Budučin Potok, da bi naredna dva dana (5. i 6. juna 1992. god) svoje živote za odbranu Žepe dali sljedeći branitelji: Hamid Divović – iz sela Oškoplje kod Rogatice; Samedin Zimić; Zejnil Čavčić; Meho Čavčić; Edin Karčić iz Višegrada, dok je teže ranjen Zafer Lilić (kuglom PAM-a u glavu), a lakše je ranjen Rešid-Rešo Hodžić.
Pored ljudi koji su u odbrani svojih porodica i kućnoga praga za slobodu dali i svoje živote ili zadobili vječne i bolne ožiljke, kao i svih ostalih koji su stali kao čelični bedem na put dušmaninu, treba znati i to da je izuzetno mnogo zaslužan i čovjek koji je posjekao bor na kome se ”okliznuo tenk”. Mehmed Zimić je u vrhuncu borbe, motornom pilom presjekao bor koji je pao ispred tenka T-55 koji je pokušao preći preko i tu je ostao uništen. Njegova hrabrost je bila neizmjerno velika u trenucima kad je čekao da tenk priđe što bliže, da ga iznenadi i zbuni dok je granatirao teren ispred i oko sebe. Jezivo je sjetiti se toga pakla i oružja koje je srpsko-četnički agresor upotrebljavao. Tu jezu nadilazila je i pojačavala borba naših patriota koji su im stali na put, koji su zaustavili agresora u njegovim krvavim namjerama.
Teško je opisati neprekidne odjeke koji su se satima poput huke olujnih vjetrova praćenih jakom grmljavinom, razlijegali žepskim šumama. Bilo je i malih pauza, pa ponovo ispočetka. I tako tri dana… Pojačanje koje im je dolazilo (5. juna oko 15:00 sati) iz pravca Han-Pijeska, preko sela Jelovci, na svom putu preko našeg sela Stoborani, uništavalo je i ubijalo sve pred sobom.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #15463

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #15462

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #15432

Avijacija JNA iznad Žepe već tri dana
Nedjelja, 7. juni 1992. god.

Prethodna tri dana sam zabilježio danas, redoslijeda radi stavio sam ih kalendarski!
Kiše koje su pratile krvave dane oko Žepe, prestale su zajedno sa teškim borbama za Žepu i njenu okolinu. Danas je bio sunčan dan, koji je išao u prilog agresorskoj avijaciji koja je djelovala tokom cijelog dana. U protekla tri dana avijacija JNA je neprestano vršila udare ne birajući ciljeve i pritom pričinila veću materijalnu štetu, koja je ipak ispod očekivanog. Evidentiranih žrtava još nema, ako se izuzmu sela Luka i Krušev Do (sela srebreničke općine) odakle nisu stigle informacije. Na minobacačke granate kao da smo se već navikli, kao da su igračke u odnosu na teške bombe koje nazivaju krmače, a koje imaju veliku razornu moć. Pored krmača, upotrebljavaju i neke kasetne bombe koje kad se nađu u dodiru sa tlom detoniraju po desetak minuta i veoma su opasane. Svako novo bombardovanje obavezno je praćeno mitraljiranjem kojim obično zasipaju naselja dok nadlijeću u niskom letu.
Sa velikim čuđenjem se promatraju razorna dejstva i tragovi koje ostavljaju razne bombe svojim eksplozijama i krhotinama čelika, od kojih se ne nalazimo adekvatnu zaštitu. Već danas je narod počeo ozbiljno ukopavanje, izradu raznih skloništa i zemunica. Šokantna situacija, a tek je počelo! Pitam se koliko će biti normalnog naroda, odraslih ali i djece, ako se preživi. Valja sve ovo podnijeti. Strah počinje da izbezumljuje narod. Plač i vriska nedužne djece, kojoj se ne može objasniti šta se dešava, što ih dušmani zastrašuju do besvijesti. Zašto su im djeca kriva i dužna? Mračni umovi o tome ne razmišljaju u svojim piromanskim ciljevima. Njihova djeca mirno spavaju u obilju igračaka, igara i radosti. Njima će sutra pripovijedati kako su ugroženi, nemaju pravo na život i slično, kako smo im mi pokušali otuđiti njihovu budućnost, kako njihove ”tate” to nisu dale i zato su jurišali ka našem uništenju. Mi smo krivi za sve, mi ne trebamo živjeti i njima se ne može dokazati suprotno.
Poslije svega što se odigralo proteklih dana u Budučinu Potoku, očekivali smo napade i na našoj strani, ali njih za čudo, nije bilo. Danonoćno smo bdjeli oko Bokšanice, spremni da ih dočekamo. Nije se ništa desilo, hvala Bogu, a lekciju koju su dobili u B. Potoku, pamtiti će dok ih ima. Sami pali, sami se ubili, kao što su i radili. Da, ubijali su sami sebe. Danas sam ih gledao povaljane svuda okolo. Nije bilo teško saznati šta se desilo tako da sam u povratku prema Žepi zapisao na papirić, te ću evo ubilježiti u svoj tefter. Čini mi se da je i svako dijete saznalo šta se desilo u tragediji koja nam se desila. Ipak nismo bili ”zatečeni”.
Informacije iz prve ruke svjedoče o nekom Šuki Draganu i nekom Pavloviću, koji su predvodili agresorsku bandu koja je izgubila osam kamiona, jedan tenk (jedan se izvukao), veliki broj ostalog MTS-a, oko dvije stotine ih je izbačeno iz stroja (nezvanični podatak), trideset i četiri zarobljena, i zaglavili bi svi da im nije došlo jako pojačanje praćeno avijacijom. Pričaju da su krenuli sa snagama jednog oklopno-mehanizovanog bataljona, koji je brojao oko četiri stotine vojnika, te da je zasigurno preko pedeset posto ”izbačeno iz stroja”, što mrtvih, što ranjenih, koje su jednim dijelom i izvukli onog trenutka kad im je došlo pojačanje sa jedanaest tenkova,(5. i 6. juna).

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #15404

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #15402

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #15366

Nada da ću zarobiti pušku
Subota, 6. juni 1992. god. (zabilježeno 7. juna)

Treći dan sam proveo na skoro istim položajima, sve do poslijepodne kada su traženi dobrovoljci za odnošenje mina do komande TO Žepa. Javio sam se među prvima, dok sam u isto vrijeme imao na umu da odem do Budučina potoka. To razmišljanje sam držao u tajnosti, nadajući se da ću učestvovati u legendarnoj odbrani i zarobiti bar pušku za sebe. Babo mi je bio strogo naglasio da se ni slučajno ne udaljavam od Bokšanice, strahujući kao i uvijek zbog mog prisustva u TO. Nedostaje mi je još mjesec dana pa da imam punih devetnaest godina.

Nastavice se

[Author]

Posts