[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #17516

Žepa je na izmaku snaga
Četvrtak, 10. septembar 1992. god.

Informacije se smjenjuju meteorskom brzinom. Naše jedinice u stalnom pokretu krstare sa jednoga na drugi kraj žepske teritorije pokušavajući da pravovremeno dočekaju četničke napade i odgovore na njih. Opće je ludilo! Žrtava je i previše. Iako je otpor sve jači, ofanziva za ofanzivom nas iscrpljuje. Četnici povremeno prave i pauze, vrše pregrupisavanje i osvježavanje snaga, a onda navale ponovo. Pitam se ima li kraja ovom krvoproliću, a srpske snage su sve bliži Žepi. Svakodnevno gubimo i vraćamo kote. Dok nas potiskuju sa svih dominantnih kota, sa druge strane Drine, iz Srbije, projektili 205 mm pomažu im u razaranju prostora pod našom kontrolom. Istovremeno tenkovi tuku sa Rujišta… Svi su uposleni. Sa svakog uporišta oko Žepe dolaze pakleni zvižduci granata koje sve pretvaraju u pepeo. Dio sela Brložnik je već izgorio prije tačno pet dana, 5. septembra. Četnici nadiru i na samom su ulazu u selo Gođenji. Žestoke se borbe vode na kotama oko Gođenja. Plameni stupovi dima su sve češći, sve crnji. Izgleda da su okolne kuće već izgorjele, jer teško je odavde procijeniti tako da su možda i ušli u Gođenje.
Dosta je, kako kažu, poginulo naših branilaca na Utješencu, Kulama i Dolinama proteklih dana. Tamo se još vode borbe bez prestanka. Njihovi tenkovi raspoređeni na Ravnama (iznad Gođenja) tuku izravno po selu, zatim dosežu i ostala sela u dubini teritorije, pogađaju Purtiće, Čavčiće, Vratar, Borovac… Mislim da u ovim danima ne postoji porodica koja boravi u svojoj kući. Okolna sela i obližnja skloništa su puna civila, a veliki broj ih se noću izvlači prema Žepskoj planini. Avioni i dalje nadlijeću, raketiraju, bombarduju… Čim svane napalm-bombe šaraju Žepskom kotlinom, pretvarajući cijelu slobodnu teritoriju u plamen, tako da se ima osjećaj da Žepa gori i izvana i unutra. Sve druge aktivnosti su prestale početkom ovih ofanziva. Od 31. augusta, vojno sposobni borave odvojeni od svojih porodica i ni niko ni za koga ne zna. Sve je u općem metežu osim na frontu gdje je još sve pod kontrolom. Nisam pesimista, ali mislim da je Žepa na izmaku snage.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #17522

Žepa je na izmaku snaga
Četvrtak, 10. septembar 1992. god.

Informacije se smjenjuju meteorskom brzinom. Naše jedinice u stalnom pokretu krstare sa jednoga na drugi kraj žepske teritorije pokušavajući da pravovremeno dočekaju četničke napade i odgovore na njih. Opće je ludilo! Žrtava je i previše. Iako je otpor sve jači, ofanziva za ofanzivom nas iscrpljuje. Četnici povremeno prave i pauze, vrše pregrupisavanje i osvježavanje snaga, a onda navale ponovo. Pitam se ima li kraja ovom krvoproliću, a srpske snage su sve bliži Žepi. Svakodnevno gubimo i vraćamo kote. Dok nas potiskuju sa svih dominantnih kota, sa druge strane Drine, iz Srbije, projektili 205 mm pomažu im u razaranju prostora pod našom kontrolom. Istovremeno tenkovi tuku sa Rujišta… Svi su uposleni. Sa svakog uporišta oko Žepe dolaze pakleni zvižduci granata koje sve pretvaraju u pepeo. Dio sela Brložnik je već izgorio prije tačno pet dana, 5. septembra. Četnici nadiru i na samom su ulazu u selo Gođenji. Žestoke se borbe vode na kotama oko Gođenja. Plameni stupovi dima su sve češći, sve crnji. Izgleda da su okolne kuće već izgorjele, jer teško je odavde procijeniti tako da su možda i ušli u Gođenje.
Dosta je, kako kažu, poginulo naših branilaca na Utješencu, Kulama i Dolinama proteklih dana. Tamo se još vode borbe bez prestanka. Njihovi tenkovi raspoređeni na Ravnama (iznad Gođenja) tuku izravno po selu, zatim dosežu i ostala sela u dubini teritorije, pogađaju Purtiće, Čavčiće, Vratar, Borovac… Mislim da u ovim danima ne postoji porodica koja boravi u svojoj kući. Okolna sela i obližnja skloništa su puna civila, a veliki broj ih se noću izvlači prema Žepskoj planini. Avioni i dalje nadlijeću, raketiraju, bombarduju… Čim svane napalm-bombe šaraju Žepskom kotlinom, pretvarajući cijelu slobodnu teritoriju u plamen, tako da se ima osjećaj da Žepa gori i izvana i unutra. Sve druge aktivnosti su prestale početkom ovih ofanziva. Od 31. augusta, vojno sposobni borave odvojeni od svojih porodica i ni niko ni za koga ne zna. Sve je u općem metežu osim na frontu gdje je još sve pod kontrolom. Nisam pesimista, ali mislim da je Žepa na izmaku snage.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #17362

Peto pismo

Kuća nam je do temelja izgorjela
Četvrtak, 3. septembar 1992. god.

Još ne mogu vjerovati da smo ostali bez krova nad glavom. Pogotovo što smo to doživjeli od poznatih ljudi. Uvijek sam suosjećao sa izbjeglicama koje zbog najvećeg zla napuštaju tople domove. Ne znam kako je tebi Amidža, jer ti imaš veću brigu, sebe, svoju porodicu. Goli život! Kuća ti je možda čitava, ali tvojoj djeci sve nedostaje. U tuđini ste, razdvojeni. Naša kuća je izgorjela do temelja. Kuća u kojoj si odrastao, kao i svi mi, od prošlog petka ne postoji. Ostade samo zgarište, puno nekih čeličnih ”leptirica”, isprepletano nekim kanapima. To su ti kanapi od navodećih raketa koje dušmani ispališe iz helikoptera 28. augusta. Dođoše na Teslu, na Široko Točilo, odakle smo se mi povukli samo dan-dva ranije. Neko nam naredi da se spustimo na Strmac, ne znam što, ali zlikovci to iskoristiše. Na Široko Točilo su dovukli topove, minobacače, transporter sa raketama, PAM-ovima i PAT-ovima.
Dok su gađali sa Točila, helikopter je lebdio iznad Žigine Lokve i raketirao našu kuću i dalje po Žepi, dok je imao raketa. Pogodili su i puno oštetili džamiju u Žepi kao i mnoge stambene objekte. Izgorjela je kuća i Alije i Ragiba Begića u Vrataru dok je mnogima nanesena ogromna šteta. Vješto su to izveli i odradili krvnici srpskog roda pod komandom nekog Momira Sorka, koje javno pohvaljuje njihov Radio Srna. Radi se o nekoj diverzantskoj grupi sa Sokoca, koja je svoje iskustvo pokazala na savršen način. Našu kuću je pogodilo sedam navodećih raketa, osam projektila 105 mm, dok su je neprestano pogađali svim raspoloživim sredstvima.
Kad su je počeli gađati svi su, osim mene, bili unutra. Uspjeli su čak iznijeti nekih stvari pored živih glava. Niko nije bio ni ogreban. Pod kišom snajperskih metaka pobjegli su do skrovitog mjesta. Ja sam tada bio u izviđanju, na Bokšanici, kad je otpočela kanonada koja je trajala dva sata. Otkrivši da puca sa Tesle, pošli smo prema tamo da bi stigli kad i ostali, ali prekasno. Ko zna da li bi mogli išta uraditi da smo ih i zatekli. Došli su brzo, neočekivano, tako i nestali. Svi naši su bili predaleko da bismo im se mogli približiti bezbjedno, kako bi se izveo plan napada na četnike. Mjesto odakle su gađali, bilo je tako dobro obezbjeđeno da bi svako, ko bi im se približio, lahko nastradao. Transporter i neka vozila su bila u prednosti zbog suhog terena, tako da su bez poteškoća velikom brzinom odjurili šumom prema selu Kutezero. Vratio sam se kući, od koje je ostala samo gomila žara tek negdje prije mraka, gdje sam zatekao još mnoge komšije koji su došli da vide šta se desilo. Nije bilo puno komentara. Skoro svi su samo nijemo posmatrali žar koji je još tinjao. Babo mi se prvi obratio, zapitavši me gdje sam bio cijeli dan i da li smo imali problema, skrećući mi pažnju da sutra ostajem sa njima.
Pripovijedao bih ti ja Amidža danima da nije svih ostalih jada i problema kojima smo preokupirani. Nema se kad disati. Četnici su prije tri dana počeli sa novom ofanzivom iz pravca Han-Pijeska. Sela nestaju u kratkom vremenu, ljudi masovno ginu. U prošlom mjesecu poginulo je preko deset branilaca na terenima Krivača, Rijeka, Plana, Podžeplja… Ranjenih koliko hoćeš, ne može crnje. Ipak se branimo i držimo. Nema se kad pisati, nego ovako ponekad i malo, tek toliko da ostane trag iz ovog vremena. Zlikovci ne zaziru ni pred kim. Oborili su italijanski vojni transportni avion G-222 na prilazu Sarajevu, a da ne spominjemo stotinu puta gore scene o kojima izvještava Radio BiH.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #17368

Peto pismo

Kuća nam je do temelja izgorjela
Četvrtak, 3. septembar 1992. god.

Još ne mogu vjerovati da smo ostali bez krova nad glavom. Pogotovo što smo to doživjeli od poznatih ljudi. Uvijek sam suosjećao sa izbjeglicama koje zbog najvećeg zla napuštaju tople domove. Ne znam kako je tebi Amidža, jer ti imaš veću brigu, sebe, svoju porodicu. Goli život! Kuća ti je možda čitava, ali tvojoj djeci sve nedostaje. U tuđini ste, razdvojeni. Naša kuća je izgorjela do temelja. Kuća u kojoj si odrastao, kao i svi mi, od prošlog petka ne postoji. Ostade samo zgarište, puno nekih čeličnih ”leptirica”, isprepletano nekim kanapima. To su ti kanapi od navodećih raketa koje dušmani ispališe iz helikoptera 28. augusta. Dođoše na Teslu, na Široko Točilo, odakle smo se mi povukli samo dan-dva ranije. Neko nam naredi da se spustimo na Strmac, ne znam što, ali zlikovci to iskoristiše. Na Široko Točilo su dovukli topove, minobacače, transporter sa raketama, PAM-ovima i PAT-ovima.
Dok su gađali sa Točila, helikopter je lebdio iznad Žigine Lokve i raketirao našu kuću i dalje po Žepi, dok je imao raketa. Pogodili su i puno oštetili džamiju u Žepi kao i mnoge stambene objekte. Izgorjela je kuća i Alije i Ragiba Begića u Vrataru dok je mnogima nanesena ogromna šteta. Vješto su to izveli i odradili krvnici srpskog roda pod komandom nekog Momira Sorka, koje javno pohvaljuje njihov Radio Srna. Radi se o nekoj diverzantskoj grupi sa Sokoca, koja je svoje iskustvo pokazala na savršen način. Našu kuću je pogodilo sedam navodećih raketa, osam projektila 105 mm, dok su je neprestano pogađali svim raspoloživim sredstvima.
Kad su je počeli gađati svi su, osim mene, bili unutra. Uspjeli su čak iznijeti nekih stvari pored živih glava. Niko nije bio ni ogreban. Pod kišom snajperskih metaka pobjegli su do skrovitog mjesta. Ja sam tada bio u izviđanju, na Bokšanici, kad je otpočela kanonada koja je trajala dva sata. Otkrivši da puca sa Tesle, pošli smo prema tamo da bi stigli kad i ostali, ali prekasno. Ko zna da li bi mogli išta uraditi da smo ih i zatekli. Došli su brzo, neočekivano, tako i nestali. Svi naši su bili predaleko da bismo im se mogli približiti bezbjedno, kako bi se izveo plan napada na četnike. Mjesto odakle su gađali, bilo je tako dobro obezbjeđeno da bi svako, ko bi im se približio, lahko nastradao. Transporter i neka vozila su bila u prednosti zbog suhog terena, tako da su bez poteškoća velikom brzinom odjurili šumom prema selu Kutezero. Vratio sam se kući, od koje je ostala samo gomila žara tek negdje prije mraka, gdje sam zatekao još mnoge komšije koji su došli da vide šta se desilo. Nije bilo puno komentara. Skoro svi su samo nijemo posmatrali žar koji je još tinjao. Babo mi se prvi obratio, zapitavši me gdje sam bio cijeli dan i da li smo imali problema, skrećući mi pažnju da sutra ostajem sa njima.
Pripovijedao bih ti ja Amidža danima da nije svih ostalih jada i problema kojima smo preokupirani. Nema se kad disati. Četnici su prije tri dana počeli sa novom ofanzivom iz pravca Han-Pijeska. Sela nestaju u kratkom vremenu, ljudi masovno ginu. U prošlom mjesecu poginulo je preko deset branilaca na terenima Krivača, Rijeka, Plana, Podžeplja… Ranjenih koliko hoćeš, ne može crnje. Ipak se branimo i držimo. Nema se kad pisati, nego ovako ponekad i malo, tek toliko da ostane trag iz ovog vremena. Zlikovci ne zaziru ni pred kim. Oborili su italijanski vojni transportni avion G-222 na prilazu Sarajevu, a da ne spominjemo stotinu puta gore scene o kojima izvještava Radio BiH.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #17350

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #17357

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #17347

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #17353

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #17203

Četvrtak, 27. august 1992. god.

Danas se na Bokšanici naša patrola susrela sa srpskom. Došlo je do žestoke paljbe u kojoj na sreću niko naš nije ranjen. Prema svemu sudeći četnici su žestoko zaplatili. U znak odmazde granatiranje još ne prestaje. Već je pola noći.

Beskućnik sam
Petak, 28. august 1992. god.

Nemam komentara. Ne mogu pronaći riječ koja u ovom trenutku ima smisla i opravdanja. Zapisat ću samo, da ne ostane nezabilježeno: naša porodična kuća je uništena i izgorjela je do temelja. Postali smo beskućnici i to je sve.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #17209

Četvrtak, 27. august 1992. god.

Danas se na Bokšanici naša patrola susrela sa srpskom. Došlo je do žestoke paljbe u kojoj na sreću niko naš nije ranjen. Prema svemu sudeći četnici su žestoko zaplatili. U znak odmazde granatiranje još ne prestaje. Već je pola noći.

Beskućnik sam
Petak, 28. august 1992. god.

Nemam komentara. Ne mogu pronaći riječ koja u ovom trenutku ima smisla i opravdanja. Zapisat ću samo, da ne ostane nezabilježeno: naša porodična kuća je uništena i izgorjela je do temelja. Postali smo beskućnici i to je sve.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #17201

Nekoliko detalja sa naše zakletve na kojoj smo se zakleli da ćemo braniti suverenitet i nezavisnost, teritorijalni integritet, odnosno, cjelovitost jedine nam Bosne i Hercegovine i istrajati u tome dok nas ima… Borac, odnosno branitelj, kojem je ukazana čast da podigne našu zastavu bio je Mirsad Kapetanović iz Višegrada. Dokazao je mnogo puta i na razne načine svoju nesebičnost i hrabrost u odbrani Žepe iako je iz Višegrada. Mogao se on pravdati time što je izgubio sve, da ga oslobode vojne obaveze, te da ne ide u odbranu Žepe, ali nije to uradio kao ni mnogi drugi koji su već dali čak i svoje živote za odbranu Žepe, bez obzira što su bili iz drugih općina. Pokazali su i dokazuju svoju zahvalnost Žepi koja ih je primila kao svoje, koju osjećaju kao i mi i dijele najteže trenutke sa nama.
Žene, također, rade na pomaganju u odbrani od agresora. Nezira Ćesko, supruga Salima Ćeske, zamjenika komandanta združenog Štaba, čovjeka koji je mnogo uradio na našoj organizaciji i odbrani, sačinila je veliku zastavu sa šest ljiljana. Ta se zastava zalepršala na Brezovoj Ravni.
Sljedeći dan, 15. augusta, otpočelo se sa radovima na spomenutim lokalitetima a u svrhu boljeg organiziranja odbrane koja je svakim danom sve nužnija i teža. Pritišću Srbi sa svih strana i na mnogo različitih načina, ali mi odolijevamo. Ne damo se, a do kad, to niko ne zna! Morala i sloge još ima, što nam najviše i treba u ovim odsutnim trenucima kada mnoga sela padaju pod kontrolu agresora. Teritoriju u blizini Han-Pijeska teško je sačuvati zbog konfiguracije terena koji je teško pokriti sa snagama i sredstvima kojim raspolažemo. Ne mogu se branitelji premještati u trenutku sa jednog na drugo mjesto. Nikad se ne zna gdje će četnici sutra pokušati da prođu.
Oni ispituju našu odbranu na svim stranama, a da znaju da su nekoliko puta brojniji od naših branitelja do sada bi sigurno odlučili da krenu na potpuno osvajanje, opću ofanzivu, iz koje se možda niko ne bi ni izvukao. Spašava nas dragi Allah i naša hrabrost i lukavost. Veoma često smo u situaciji da zaplijenimo nešto municije, oružja, konzervi i cigara. Stanovništvo je počelo prikupljati hranu za nas koji ćemo aktivnije nego ikad biti na žepskim bedemima, iako vlada opća kriza i hrane je sve manje. Odziv, odnosno interesovanje naroda da nas pomogne za sada je zadovoljavajući, mada nije ni približno dovoljan našim potrebama.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #17208

Nekoliko detalja sa naše zakletve na kojoj smo se zakleli da ćemo braniti suverenitet i nezavisnost, teritorijalni integritet, odnosno, cjelovitost jedine nam Bosne i Hercegovine i istrajati u tome dok nas ima… Borac, odnosno branitelj, kojem je ukazana čast da podigne našu zastavu bio je Mirsad Kapetanović iz Višegrada. Dokazao je mnogo puta i na razne načine svoju nesebičnost i hrabrost u odbrani Žepe iako je iz Višegrada. Mogao se on pravdati time što je izgubio sve, da ga oslobode vojne obaveze, te da ne ide u odbranu Žepe, ali nije to uradio kao ni mnogi drugi koji su već dali čak i svoje živote za odbranu Žepe, bez obzira što su bili iz drugih općina. Pokazali su i dokazuju svoju zahvalnost Žepi koja ih je primila kao svoje, koju osjećaju kao i mi i dijele najteže trenutke sa nama.
Žene, također, rade na pomaganju u odbrani od agresora. Nezira Ćesko, supruga Salima Ćeske, zamjenika komandanta združenog Štaba, čovjeka koji je mnogo uradio na našoj organizaciji i odbrani, sačinila je veliku zastavu sa šest ljiljana. Ta se zastava zalepršala na Brezovoj Ravni.
Sljedeći dan, 15. augusta, otpočelo se sa radovima na spomenutim lokalitetima a u svrhu boljeg organiziranja odbrane koja je svakim danom sve nužnija i teža. Pritišću Srbi sa svih strana i na mnogo različitih načina, ali mi odolijevamo. Ne damo se, a do kad, to niko ne zna! Morala i sloge još ima, što nam najviše i treba u ovim odsutnim trenucima kada mnoga sela padaju pod kontrolu agresora. Teritoriju u blizini Han-Pijeska teško je sačuvati zbog konfiguracije terena koji je teško pokriti sa snagama i sredstvima kojim raspolažemo. Ne mogu se branitelji premještati u trenutku sa jednog na drugo mjesto. Nikad se ne zna gdje će četnici sutra pokušati da prođu.
Oni ispituju našu odbranu na svim stranama, a da znaju da su nekoliko puta brojniji od naših branitelja do sada bi sigurno odlučili da krenu na potpuno osvajanje, opću ofanzivu, iz koje se možda niko ne bi ni izvukao. Spašava nas dragi Allah i naša hrabrost i lukavost. Veoma često smo u situaciji da zaplijenimo nešto municije, oružja, konzervi i cigara. Stanovništvo je počelo prikupljati hranu za nas koji ćemo aktivnije nego ikad biti na žepskim bedemima, iako vlada opća kriza i hrane je sve manje. Odziv, odnosno interesovanje naroda da nas pomogne za sada je zadovoljavajući, mada nije ni približno dovoljan našim potrebama.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #17064

Četvrto pismo

Zastava sa ljiljanima
Utorak, 18. august 1992. god.

Kao i mnogo puta do sada i danas mi se ukazala potreba da odredim bar približno, koliko je za jedan dan palo granata na prostor oko nas. Žepa i okolina su ovih dana pretvoreni u kotao koji kvrca od eksplozija granata raznih kalibara. Vedro ljetno nebo je dobilo čudnu boju od svih tih barutnih gasova. Crni stupovi dima zapaljenih kuća prave ga još tamnijim. Gore sela poput plastova sijena, nestaju sa lica zemlje, ljudi ginu… Nadljudskim naporom ljudi pokušavaju pružiti otpor četničkoj najezdi. Već tri dana, počevši od sela Krivače (Han-Pijesak), pa prema Žepi, izgorio je i Babljak, selo nadomak nas. Nestao je za sva vremena. Posljednje nade da je neko ostao živ na Babljaku srušene su danas, kada su Srbi popalili kuće Muslimana, birajući jednu po jednu, da ne bi greškom bila zapaljena i neka kuća koja je u vlasništvu Srba, s obzirom da su bile izmiješane. Sve pretvoriše u pepeo iz kojeg se ne može podići ništa drugo do crnog dima, kojim će dohraniti pluća nadahnuta zlom i mržnjom. Pitam se kako će moći spavati, jutrom se buditi i živjeti tik uz zgarišta, koja će ih htjeli to ili ne, ipak podsjećati da su tu živjeli čestiti Muslimani, koji nikom ništa ne uradiše loše. Pitam se, također, da li će ikad proraditi savjest i kajanje kod tih piromana i zlikovaca, da li će tražiti oprosta koji ne zaslužuju. Nazivaju se nebeskim narodom, ismijavaju sva druga vjerovanja, samo je njihovo ispravno, a zaboravljaju da ni u njihovom ne stoji da su dužni ubijati, paliti, silovati…
Tako ti je to, moj Adžo, svuda grmi, vode se žestoke borbe za Podžeplje, Stoborane, granate i mine cimaju Žepu. Istovremeno dolazi još izbjeglica preko Babljaka. Prije dva dana došle su grupe sa Ćamilom Hadžibulićem (iz Rogatice – Prodole), Zahidom Dedićem (iz Rogatice). Bilo je ponovo ranjenih i mrtvih. Poginuli su Adil Kartal i Hamdija Kustura, dok je ranjena Adilova sestra i još neki.
Dva dana prije toga 14. augusta stigla je veća grupa ljudi preko Babljaka i Gvozda. Mnogi od njih su ranjeni. Prepoznao sam neke ranjenike, od kojih ću ti spomenuti samo neke: Munir Durmišević (ranjen), Munirova supruga Almija (ranjena), Munirov sin Semir, star dvije godine (ranjen), te naš Sinan Ćesko koji je pomagao izvući ranjene i sve ostale iz minskih polja. Taj isti dan smo imali “zakletvu” na Brezovoj Ravni, kad su otpočele detonacije i pucnjava. Reagovalo se odmah tako da se priteklo u pomoć stradalnicima. U toku zakletve, također, je alarmirano o četničkom pregrupisavanju u rejonu Krivača i okolnih sela do Han-Pijeska. Došlo se do informacija o novim napadima na Žepu. Oni još uvijek traju dok ti pišem ovo pismo. Ne znam kako su dobrovoljci sa našeg terena uspjeli otići u ispomoć, ali sam čuo da ih je odvezao autobus odmah poslije zakletve. Mi smo isto tako zaposjedali postojeće položaje koje je trebalo pojačati. Pao je dogovor da podignemo, odnosno sagradimo, logor u Cirkus Bajti, između Lokve i Babljaka, na Strmcu, tu iznad Petova Dola, te na Širokom Točilu, nadomak sela Ribioc i iznad samog sela Ribioc. Priča se da se dobro uvezala linija oko Gođenja i Stoborana. Borbe oko Podžeplja još traju.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Zepa – Ratni dnevnik #17074

Četvrto pismo

Zastava sa ljiljanima
Utorak, 18. august 1992. god.

Kao i mnogo puta do sada i danas mi se ukazala potreba da odredim bar približno, koliko je za jedan dan palo granata na prostor oko nas. Žepa i okolina su ovih dana pretvoreni u kotao koji kvrca od eksplozija granata raznih kalibara. Vedro ljetno nebo je dobilo čudnu boju od svih tih barutnih gasova. Crni stupovi dima zapaljenih kuća prave ga još tamnijim. Gore sela poput plastova sijena, nestaju sa lica zemlje, ljudi ginu… Nadljudskim naporom ljudi pokušavaju pružiti otpor četničkoj najezdi. Već tri dana, počevši od sela Krivače (Han-Pijesak), pa prema Žepi, izgorio je i Babljak, selo nadomak nas. Nestao je za sva vremena. Posljednje nade da je neko ostao živ na Babljaku srušene su danas, kada su Srbi popalili kuće Muslimana, birajući jednu po jednu, da ne bi greškom bila zapaljena i neka kuća koja je u vlasništvu Srba, s obzirom da su bile izmiješane. Sve pretvoriše u pepeo iz kojeg se ne može podići ništa drugo do crnog dima, kojim će dohraniti pluća nadahnuta zlom i mržnjom. Pitam se kako će moći spavati, jutrom se buditi i živjeti tik uz zgarišta, koja će ih htjeli to ili ne, ipak podsjećati da su tu živjeli čestiti Muslimani, koji nikom ništa ne uradiše loše. Pitam se, također, da li će ikad proraditi savjest i kajanje kod tih piromana i zlikovaca, da li će tražiti oprosta koji ne zaslužuju. Nazivaju se nebeskim narodom, ismijavaju sva druga vjerovanja, samo je njihovo ispravno, a zaboravljaju da ni u njihovom ne stoji da su dužni ubijati, paliti, silovati…
Tako ti je to, moj Adžo, svuda grmi, vode se žestoke borbe za Podžeplje, Stoborane, granate i mine cimaju Žepu. Istovremeno dolazi još izbjeglica preko Babljaka. Prije dva dana došle su grupe sa Ćamilom Hadžibulićem (iz Rogatice – Prodole), Zahidom Dedićem (iz Rogatice). Bilo je ponovo ranjenih i mrtvih. Poginuli su Adil Kartal i Hamdija Kustura, dok je ranjena Adilova sestra i još neki.
Dva dana prije toga 14. augusta stigla je veća grupa ljudi preko Babljaka i Gvozda. Mnogi od njih su ranjeni. Prepoznao sam neke ranjenike, od kojih ću ti spomenuti samo neke: Munir Durmišević (ranjen), Munirova supruga Almija (ranjena), Munirov sin Semir, star dvije godine (ranjen), te naš Sinan Ćesko koji je pomagao izvući ranjene i sve ostale iz minskih polja. Taj isti dan smo imali “zakletvu” na Brezovoj Ravni, kad su otpočele detonacije i pucnjava. Reagovalo se odmah tako da se priteklo u pomoć stradalnicima. U toku zakletve, također, je alarmirano o četničkom pregrupisavanju u rejonu Krivača i okolnih sela do Han-Pijeska. Došlo se do informacija o novim napadima na Žepu. Oni još uvijek traju dok ti pišem ovo pismo. Ne znam kako su dobrovoljci sa našeg terena uspjeli otići u ispomoć, ali sam čuo da ih je odvezao autobus odmah poslije zakletve. Mi smo isto tako zaposjedali postojeće položaje koje je trebalo pojačati. Pao je dogovor da podignemo, odnosno sagradimo, logor u Cirkus Bajti, između Lokve i Babljaka, na Strmcu, tu iznad Petova Dola, te na Širokom Točilu, nadomak sela Ribioc i iznad samog sela Ribioc. Priča se da se dobro uvezala linija oko Gođenja i Stoborana. Borbe oko Podžeplja još traju.

Nastavice se

[Dedo]

in reply to: Krvava Cuprija na Drini. #17056

[Author]

Posts