[behar]

in reply to: POZNATE LI STARE ROGATICANE #1427

Slika No:2 – Midho Pasic, vozio direktora (TPR ili Sjemec???)

[behar]

in reply to: KRATKE PORUKE #1297

Teva,
pozdravi Adija i od mene nadam se da me se sjeca, jer sam cesto dolazio u njegov komsiluk kod Samira Kulica.
Naravno mahsuz selam za tvoju porodicu i tebe.
Behar

[behar]

in reply to: S L I K E #1284

London danas 06/04/2008

[behar]

in reply to: IVO ANDRIC – cetnicki ideolog ili ne? #1257

Možda bi bilo dobro pročitati Andrićevu biografiju, prije nego se rasprava ozbiljnije razvije.

Nobelovac Ivo Andrić, sin kujundžije Antuna i Katarine Andrić, rodio se u Travniku, 9. oktobra 1892. godine. Nakon 10 godina boravka kod ujaka i završene osnovne škole u Višegradu, gradu koji će više no ijedan drugi obilježiti njegovo stvaranje, vraća se majci u Sarajevo, gdje 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju. Andrić tada počinje pisati poeziju i 1911. godine u Bosanskoj vili objavljuje svoju prvu pjesmu U SUMRAK. Vatreni je pobornik integralnog jugoslovenstva i pripadnik pokreta „Mlada Bosna“. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić od 1912. godine studira na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U to vrijeme na njega je veliki uticaj imao A.G.Matoš. Potom u Beču sluša predavanja iz istorije, filozofije i književnosti. Bečka klima mu ne prija i uz pomoć prof.Tugomira Alaupovića, prelazi na Filozofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakovu. Sve vrijeme piše refleksivne pjesme u prozi, a 1914. godine Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu objavljuje mu šest pjesama u prozi u panorami HRVATSKA MLADA LIRIKA. Na vijest o sarajevskom atentatu Andrić iz Krakova odlazi u Split, gdje je uhapšen. Među zidovima mariburške tamnice, „ponižen do skota“, Andrić intenzivno piše pjesme u prozi. Na liječenju u Zagrebu sa Ivom Vojnovićem učestvuje u stvaranju časopisa KNJIŽEVNI JUG. Od 1919. godine radi u Ministarstvu vjera u Beogradu gdje se druži sa Crnjanskim, Vinaverom, Pandurovićem i drugim piscima.
Početkom 1920. godine Andrić počinje svoju vrlo uspješnu diplomatsku karijeru u Poslanstvu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pri Vatikanu. Kasnije, u periodu od 1921. do 1941.godine, Andrić kao vicekonzul Kraljevine radi u Italiji, Austriji, Španiji, Švicarskoj i Njemačkoj. Godine 1924. brani doktorsku disertaciju «Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine», a naredne godine imenovan je za ministra Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Nakon bombardovanja Beograda Ivo Andrić se vraća u Beograd. Penzionisan je, ali odbija primiti penziju. Živi povučeno, kao podstanar. Odbija da potpiše Apel srpskom narodu kojim se osuđuje otpor okupatoru, rekavši čovjeku koji mu je Apel donio na potpis da gospodin Ivo Andrić nije kod kuće. Takođe, odbija da Srpska književna zadruga za vrijeme dok „narod pati i strada“ objavi njegove pripovijetke. U tišini svoje iznajmljene sobe, piše prvo TRAVNIČKU HRONIKU, a zatim i roman NA DRINI ĆUPRIJA. Oba romana objaviće u Beogradu nekoliko mjeseci po završetku rata, a koncem 1945. godine u Sarajevu izlazi i roman GOSPOĐICA.
Prve poslijeratne godine Ivo Andrić je predsjednik Saveza književnika Jugoslavije, potpredsjednik Društva za kulturnu saradnju sa Sovjetskim Savezom i vijećnik III zasjedanja ZAVNOBIH-a. Postaje i redovan član SANU-a i član Prezidijuma Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine. Narednih nekoliko godina vrlo aktivno se bavi javnim poslovima, a sa brojnim delegacijama putuje u Sovjetski Savez, Bugarsku, Poljsku, Francusku i Kinu. Godine 1954. postaje član Komunističke partije Jugoslavije. Prvi potpisuje Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. U šezdeset šestoj godini, Ivo Andrić se ženi svojom dugogodišnjom ljubavlju – Milicom Babić, kostimografom Narodnog pozorišta iz Beograda…Jedini predgovor koji je ikada za neku knjigu napisao Ivo Andrić je uvodni tekst – NEKROLOG JEDNOJ ČARŠIJI – za knjigu Zuke Džumhura. „Za epsku snagu“ kojom je „oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje“, Ivo Andrić je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za roman NA DRINI ĆUPRIJA. Poslije ove nagrade raste interes svijeta i djela Ive Andrića štampaju se na preko tridest jezika. Novčani iznos Nobelove nagrade poklonio je bibliotečkom fondu Bosne i Hercegovine. Godine 1963. kod Udruženih izdavača (Prosveta, Mladost, Svjetlost i Državna založba Slovenije) izlaze Prva Sabrana djela Ive Andrića u deset tomova.
Uz sve poslove koje je obavljao, Ivo Andrić je intenzivno pisao i objavljivao. Najčešće pripovijetke i eseje. Prva zbirka priča izašla je 1924.godine u izdanju Srpske književne zadruge. Napisao je četiri romana (NA DRINI ĆUPRIJA, TRAVNIČKA HRONIKA, GOSPOĐICA, PROKLETA AVLIJA), a štampano je šest njegovih Zbirki pripovijedaka (NEMIRNE GODINE, ŽEĐ, JELENA,ŽENA KOJE NEMA, ZNAKOVI, KUĆA NA OSAMI) u kojima se nalazi preko 90 naslova. Najznačajnije Andrićeve pripovijetke su PUT ALIJE ĐERZELEZA, ANIKINA VREMENA, LJUBAV U KASABI, ĆORKAN I ŠVABICA, DECA, ASKA I VUK, ŽENA NA KAMENU, PRIČA O VEZIROVOM SLONU,MOST NA ŽEPI, MUSTAFA MADŽAR. Među Andrićevim esejima posebno se izdvajaju naslovi UMJETNIK I NJEGOVO DJELO; ISTORIJA I LEGENDA; STAZE, LICA, PREDELI; zatim eseji o Simonu Bolivaru, Petrarki, Hajneu, Matošu, Gorkom, Vitmenu, Njegošu, Vuku… Andrićev RAZGOVOR S GOJOM jedan je od najznačajnijih piščevih esejističkih ostvarenja. Osim toga, pisao je i putopise o zemljama u kojima je radio i živio (KROZ AUSTRIJU; PORTUGAL, ZELENA ZEMLJA; PISMO IZ KRAKOVA; UTISCI IZ STALJINGRADA; ZEMLJA NA SEVERU). Sva Andrićeva poezija pisana je u prozi. Prvo takvo njegovo djelo je EX PONTO, knjiga pjesama u prozi ispovijednog karaktera, prvi put objavljena 1918.godine, a zbirka pjesama NEMIRI izašla je 1920.godine. Dvije posthumno objavljene Andrićeve knjige ZNAKOVI PORED PUTA i SVESKE su meditativni fragmenti, bilješke, impresije, skice za portrete, motivi koji se mogu prepoznati u drugim Andrićevim djelima. Takođe, postuhumno je objavljen i nedovršeni Andrićev roman OMERPAŠA LATAS.
U martu 1968. godine umire Andrićeva žena Milica, što je bio i jedan od razloga da se Andrić skoro u potpunosti pouvče iz javnog života. Mnogo čita i malo piše. Često boravi u bolnicama i banjama na liječenju. Trinaestog marta 1975. godine svijet je napustio Ivo Andrić – veliki stvaralac književnih djela. Sve svoje rukopise, nagrade, odlikovanja, preko 4 i po hiljade knjiga, kao i autorska prava ostavio je instituciji ZADUŽBINA IVE ANDRIĆA, a prema autorovoj želji ustanovljena je i nagrada za najbolju pripovijetku, kao i stipendija Zadužbine, koju je prvi dobio Adnan Gegić, gimnazijalac iz Višegrada, 1980.godine…Ivo Andrić je počasni doktor Jagelonskog univerziteta u Krakovu, te Univerziteta u Sarajevu i Beogradu, nosilac visokih državnih Ordena Poljske i Francuske, Ordena junaka socijalističkog rada…
Posljednja objavljena knjiga za života Ive Andrića je NA KAMENU, U POČITELJU, 1974.godine u izdanju PRVE KNJIŽEVNE KOMUNE iz Mostara. Nakon piščeve smrti otvoren je i Spomen-muzej u kući u kojoj je stanovao, u Beogradu. Televizija Sarajevo snimila je i emitirala pet adaptacija Andrićevih pripovjedaka: PRIČA O KMETU SIMANU, ŽENA NA KAMENU, TITANIK, ĆORKAN I ŠVABICA I LJETOVANJE NA JUGU, a u produkciji SUTJESKA-FILMA i režiji Nenada Dizdarevića, 1981.godine snimljen je film GAZIJA, po motivima tri Andrićeve pripovijetke. Uz Borhesa, Singera, Kunderu, Mišimu, Kafku, Apdajka, Nabokova i druge u Antologiji svjetske kratke priče, objavljene u Njujorku 1986.godine našla se i pripovijetka ŽEĐ Ive Andrića, a u Madridu mu je podignuta spomen-ploča na kući u kojoj je radio kao vicekonzul…Ivo Andrić nikad nije govorio tek da bi govorio. Uvijek je imao povod, i za govor, a naročito za pisanje. Pisao je i o stilu i jeziku, o fašizmu, o prevođenju, značaju biblioteka, o odnosu prema literaturi, o nekim za njega važnim ličnostima – Šopenu, učitelju Ljubomiru, mis Adelini Irbi, Njegošu, Vuku…divio se Strindbergu, Geteu, Slovackom, Sjenkijeviču, Kirkegardu…divio se gradovima – Mostaru, Sarajevu, Dubrovniku, Ohridu, Lisabonu, Istanbulu, posebno Višegradu i ćupriji na Drini…Smatrao je da je čovjek, pisac uvijek dužan svom zavičaju i da je to jedini dug koji čovjek ne osjeća kao obavezu. Volio je putovati, a mladim piscima je uvijek govorio kako je umjeti izbrisati puno teže nego napisati…..

[behar]

in reply to: Za najmlađe – pričam ti priču…… #1256

BUBA SA CRVENIM KAPUTIĆEM

Toplo je.Sunce je konačno otjeralo debele sive oblake i ugrijalo zemlju.To toplo sunce,probudilo je i nju-malu bubu sa crvenim kaputićem.
Nije dugo mislila da li da izađe van i pokaže djeci kako joj je lijep kaputić.
Ali on nije potpuno crven.Na njemu ima crnih pjegica:
jedan,dva,tri,četiri,pet…
Nije dugo letjela kad ugleda malog dječaka koji je sa svojom mamom izašao napolje.
I on se radovao suncu.Trčao je po travi tamo-amo kao da nešto traži.
Mama ga upita:
*»Zašto stalno gledaš po travi?Da li si nešto izgubio?»
-«Ma ne,mama.Učiteljica nam je danas pričala o jednoj bubi i ja hoću da je nađem.»
*»A,koju bubu tražiš?»
-«Onu najljepšu i najslađu na cijelom svijetu!Znaš,ona ima crveni kaputić.S crnim pjegicama.»
A mala bubica sa crvenim kaputićem slušala je iz trave kako je hvali,pa odluči da mu dozvoli da je pronađe.
Dječak je bio uporan u traženju.Razgrtao je travu,zagledao lijevo-desno i gled’!Ispred njega,na vlasi trave stajala je slatka mala bubica.
Dječak se sjeti da ne smije da je uplaši,jer bi mogla pobjeći,pa polako pruži svoj prstić prema njoj.
Bubica je malo razmišljala,a onda počela da gazi po dječakovoj ruci.Najprije po dlanu,a onda s prsta na prst,sve dok nije došla do onog najmanjeg.Željela je nastavit dalje.Dječak,polako prisloni svoju ruku sa maminom i bubica pređe na njen dlan.
Puzala je,puzala i onda odjedanput kao da se predomisli.
Raširi svoj lijepi crveni kaputić i odleti.
Dječak je bio malo tužan,što je otišla,ali i sretan što ju je uspio naći.
Sutra će moći svojim drugovima u vrtiću da ispriča šta se desilo u parku i ko mu je sletio na dlan.
A gdje je otišla mala bubica sa crvenim kaputićem?
Ona je željela u ovom divnom,toplom proljetnom danu da nađe što više djece i da im pokaže kako je mala ali slatka i kako joj je lijep njen crveni kaputić,koji nije jednostavno crven.
Na njemu ima i crvenih tačkica.

[behar]

in reply to: Lijepe misli,ili odlomci iz vasih omiljenih knjiga #1255

Evo još uvijek pod jakim utiskom knjige Crna Duša, čije čitanje završih po-odavno ne mogu a da to ne podjellim s vama, koji redovno posjećujete ove stranice i na njima, nadam se, nalazite kao i ja, svoj dio Rogatice, prošlosti, istorije, tradicije koju ne smijemo zaboraviti a spominjati i održavati moramo.

O piscu knjige Ahmetu M. Rahmanovicu ne znam ništa i nadam se da će mi neko od vas pomoći da upotpunim tj. da uokvirim osjećanja pobuđena čitanjem ove knjige, pripremanjem kraćeg posta o njemu.

A knjiga je nešto sasvim drugo. Još od srednje škole i Ernest Hemingway-ove knjige „Starac i more“ mi se nije desilo da ne želim prestati čitati. Svaka nova stranica me naprosto uvlačila u knjigu a pred kraj mi je bilo žao što se knjiga završava. Malo razočaran samim krajem knjige jer ne definiše u potpunosti šta se ustvari desilo sa glavnim likom ali u isto vrijeme ostavlja mogučnost nastavka priče.

Knjiga u suštini, po mom mišljenju, objašnjava način razmišljanja, kulturu i život muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini, gledano kroz život jedne prosječne bošnjačke porodice od ’40-tih na ovamo. Glavni dio radnje se dešava u i okolo okupiranog Sarajeva od ’92 do ’95 a dopunjava se škrtim podacima iz drugog svjetskog rata i nadograđuje iskustvom našeg čovjeka, koji kao izbjeglica živi u Americi.

Sama po sebi, knjiga je „teška“ za čitati i ko nije spreman zaplakati ne treba ni počinjati s čitanjem ali u isto vrijeme je prožeta, ponekad crnim, humorom, koji vjerovatno mi Bošnjaci, napaćeni i rastjerani ali ipak tvrdoglavo ponosni, samo možemo razumjeti. Na kraju htjedoh izdvojiti neki odlomak iz knjige koji mi bješe posebno interesantan i nađoh se u poziciji gdje bih morao napisati cijelu knjigu te odlučih da samo zabilježim posvetu ili predgovor knjige koji u stvari govori puno više tek kad se knjiga pročita.

„Predsjednicima i vladama velikih svjetskih sila i njihovim marionetama u UN-u, koji su, raspolažući apsolutnom svjetskom vojnom i ekonomskom silom, dozvolili i doprinijeli da se nad malim narodom bosanskih Muslimana, u praskozorje XXI stoljeća, izvrši genocid.

Moliću Dragog i Jedinog Boga da bude pravedan prema njima.

Sve se nije desilo kao u priči koja slijedi.
Sve što se stvarno desilo bilo je gore.”

[behar]

in reply to: Poezija za djecu #1254

PLAVI ČUPERAK

Čuperak kose obično nose
neko na oku,
neko do nosa,
al’ ima jedan čuperak plavi
zamisli gde?
U mojoj glavi.

Kako u glavi da bude kosa?

Lepo.
U glavi.

To nije moj čuperak plavi
već jedne Sanje iz šestog ‘a’.

Pa šta?

Videæeš šta kad jednog dana
čuperak nečije kose tudje
malo u tvoju glavu udje,
pa se umudriš,
udrveniš,
pa malo – malo pa… pocrveniš,
pa grickaš nokte
i kriješ lice,
pa šalješ tajne ceduljice,
pa nešto kunjaš,
pa se mučiš,
pa učiš – a sve koješta učiš.

Izmešaš rotkve i romboide.
Izmešaš note i piramide.
Izmešaš leptire i gradove.
I sportove i ručne radove.
I tropsko bilje. I stare Grke.
I lepo ne znaš šta ćeš od muke.

Sad vidiš šta je čuperak plavi
kad ti se danima mota po glavi,
pa od dečaka – pravog junaka
napravi tunjavka i nespretnjaka.

Miroslav Antić

[behar]

in reply to: Poezija #1253

Brezuljak tuge

U nizu bijeli nisani,svjedoci jednog stradanja,
i opomena velika,za sve generacije druge.
Godine cekanja,tuge,straha,suza i nadanja,
tiho izgovorena”Fatiha”,na ovom brezuljku tuge.

Dusmani imase sve a mi samo zivote,
ljubav za rodnu grudu,jedino oruzje nase.
Tesko ces ikada shvatiti,vjekovni idiote,
da se istinski vjernici,samo Alaha plase.

U nizu bijeli nisani,odsjaj suza u ocima,
bezbroj ljiljana zlatnih,izniklih pod ovim svodom.
Skladni kameni cvjetovi,svjedoci velikog zlocina,
koji se nedavno desio,nad nasim malim narodom.

U ovoj pitomoj zemlji,kmeti se bune cesto,
bolesni umovi ogreznu u zlocini i varvarstvo.
Ne dosanjani snovi,da se zauzme prijesto,
jos jedan propali pokusaj,da se prosiri carstvo.

U nizu bijeli nisani,cas historije za mlade,
hrabrost bosanskih gazija,vjeciti trag u kamenu.
U cijeloj svojoj moci, Vizant ponovo pade,
prvi put svoju pusku nosimo o svom ramenu.

Meho Jakupovic

[behar]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #1252

Pauk na zidu – Dario Dzamonja

Sjedio sam Kod Kerima i pio čaj, nježno da ne može nježnije stiskao svoje bolno koljeno uz “uh” i “ah” i odlučivao kako moram otići (najzad!) na pregled kod Adnana Dizdara – jeste da nemam socijalnog, ali raja mi je, pa će mi uraditi ono što misli da treba…

Pod prstima sam osjećao bazen vodurine što se nakupila u čašici koljena, premještao se sa stolice na stolicu ne bih li našao povoljniji položaj za sjedenje – ali džabe. Boli, pa boli!

Nećete mi vjerovati, kad sam već pomišljao da odem kod svog jarana i komšije Dragana koji ima bonsek, pa da si odrežem ovu jebenu nogu koja mi ne služi više nizašta osim da boli, pored izloga prolazi Krcko (dr. Adnan Dizdar), ja mu kucnem da svrati na kafu…

“U frci sam, Daco.”
“Daj, ne jebi – pogledaj mi ovo…”
“Šta ti je?”
“Čini mi se da imam vodu u koljenu.”

Zavrnuh nogavicu, a Krcko mi svojini klavirističkim prstima pređe preko noge: “Ma, jok! Nemaš ti vodu u koljenu – ti imaš votku u koljenu.”

To me utješi. Pravo me utješi. Zato odoh kući i skuhah si čaj od konjogriza. (Donio mi ga moj prijatelj Milan Andrić, pametan kao što je uvijek i bio, skonta da od pisanja nema nikakva haira, pa se posveti hodanju po planinama i da bere travke što će njegovim još uvijek zabludjelim novinarima, koji vjeruju da pisana riječ može promijeniti nešto, olakšati svakodnevne i svakolike muke.)
Uvukoh papir u ovu spravu prema kojoj imam jedan ambivalentan osjećaj (nekad je milujem nježnije nego što sam ikad milovao svoju djecu, a ona mi se smiješi – nekad lupam po njoj kao što ne bih lupao po najcrnjem dušmaninu) i, kao Rahmanjinov pred koncert, koncentrisah se… kad: Telefon panično zvoni!

“Šta je, bona?”
Zove me moja buduća žena iz Kanade:
“Imam pauka u kupatilu!!!”
“Daj, sreće ti, uzmi Oslobođenje i upljaskaj ga.”
“Nemam Oslobođenja.”
“Uzmi Toronto Times…”
“Ne kupujem, ne čitam to…”
“Čitaš li papuče? Imaš li papuče na nogama?”
“Ali, to je tako odvratno…”
“Znaš šta ćemo, dušo, ti sačekaj, zarobi pauka, čekaj da skoknem do Kanade, pa ćemo ga zajedno predati sudu u Hagu. Važi?”
“Ti sve na šegu…”
“Osim toga, sjećaš li se? jednom sam ti rekao da se nikad ne smije pripaliti cigareta na svijeću, jer tim činom uzimaš život nekom mornaru, na bilo kojem brodu, na bilo kojem moru… Pauk je sreća.”
“Dobro, dobro… Poslušaću te, mada ti uvijek govoriš o sreći, ali malo radiš da je ostvariš.”
“Slabo te čujem, a moram i završiti tekst koji još nisam ni započeo… Volim te. Vozdra.”
“Sjećaš li se šta si mi zadnji put, kad si me zvao, pričao?”
“Nemam pojma:”
“Zbilja se ne sjećaš?”
“Jok. Podsjeti me.”
“Ako se ne sjećaš, onda je bolje da te ne podsjećam.”
“Odoh sad. Hvala ti što si zvala, ali mi konjogriz vrije na šporetu…”
“Šta?! Konjogriz!?”
“Nije važno – volim te.”

“Uh, jebote”, kažem sam sebi dok sjedam za mašinu i mislim kako je beznadežno volim.

Tek sam ukucao naslov, a telefon opet zvoni. Hoću li ili neću podignuti tu prokletu slušalicu što mi rijetko da nekakav pozitivan zvon?

“Ja?”
“Znaš šta je bilo? Edo umro.”
Kao na screenu kompjutera mi prolaze sve “ede” u mislima, ali ne mogu da nađem “file”:
“Koji Edo?”
“Ma, naš Edo.”
“Jebi se”, kažem prijatelju koji me zvao, baš kao da je on kriv što je Edo umro i baš kao da je Edo kriv što je umro.

Kad god neko drag ode, ja pomislim: “Mogao sam…”, ali shvaćajući besmisao te pomisli, uhvatim se za glavu, gledam u zid na kojem sunce, kroz gelerom razbijeno staklo, riše “paukovu mrežu” (taj toliko otrcani izraz) i razmišljam o tome da pauk ne plete svoju mrežu, ona je već ispletena, već sam, svi smo, uhvaćeni u nju, a pauk samo čeka da nas pokupi.

Pljusnem se hladnom vodom po licu, zajebem konjogriz, otvorim pivo i kažem si: “Pauk je sreća.”

[behar]

in reply to: Samo misli….. #1251

Čovjek

Gledam tog čovjeka,
Što slomljenog srca,
Crnu zemlju gleda,
Kao da će ona,
Utjehu mu dati.

Gledam tog čovjeka,
Skrhanog od bola,
Pa me strah kad mislim,
Da bi sutra mog’o,
Ja taj čovjek biti.

Gledam tog čovjeka,
Poznanika starog,
I u njemu odsjaj,
Rogatičke duše,
Grada što me sebi
Neizmjerno vuče.

Gledam tog čovjeka,
Dok mu srce pati,
Prijatelji stari utjehu mu nude,
Sa tugom se bori,
Umrla mu MATI.

**BEHR** 04/04/2008

[behar]

in reply to: POZNATE LI STARE ROGATICANE #1186

Slika 14 Dado, Macan, ? , Hitko Brankovic – Bugar

? = Toska????

[behar]

in reply to: POZNATE LI STARE ROGATICANE #1178

Mene sramota reci, ali prvih pet slika ja ne mogu nikoga poznati osim Suvalije na prvoj slici(Stoji iza Muniba):blush:

[behar]

in reply to: POZNATE LI STARE ROGATICANE #1141

Dobra ideja. mogu li ove slike biti u malkice vecem formatu?

[behar]

in reply to: Problemi prilikom upisivanja komentara #1086

WEB,

evo nađoh riješenje (uzrok) za problem koji imadoh na forumu. Naime, ja sam u svom profilu odlučio da imam zadnji post na vrhu tako da kad otvorim stranicu i temu na forumu uvijek dobijem novi(friški)post, ali na žalost to trenutno ne funkcioniše, nego mi ne dozvoljava da vidim zadnji post ako imamo više od jedne stranice na temi (Ostalo – Slike). Sada sam promjenio profil tako da mi novi post dolazi na kraj teme i sve funkcioniše perfektno. Možda je ovo nešto što možeš pogledati kad budeš imao vremena. Na kraju, naravno puno pohvala za tvoj rad na ovoj “novoj” stranici, svakim danom je sve bolja i bolja.

[behar]

in reply to: Povratnici #1084

Ne bih se previše uvlacio u neke “privatne prepirke” ili lična mišljenja jer svako ima pravo na svoje (mišljenje), ali se u potpunosti se slažem sa PiTaRIsToK-ovim prijedlogom da ukoliko će neko utrošiti svoje vrijeme i trud da održava mezarja onda to treba biti i plaćeno. U ovom slučaju možemo primjeniti onu staru narodnu “Jednim udarcem dvije muhe” – mezarja će biti čista a pomoći čemo i jednom od povratnika.

[Author]

Posts