[Dedo]

#14458

Oslobođen je Alija Izetbegović
Nedjelja, 3. maj 1992. god.

Za danas mali blic dobrih informacija, onih ohrabrujućih kojih smo se zaželjeli. Kao prvo, oslobođen je predsjednik Alija Izetbegović i pored složenog stanja u Sarajevu. Kao drugo, ovih dana je donijeta odluka o formiranju Ratne bolnice u Žepi, osposobljen je gornji sprat za eventualne ranjenike, a za načelnika bolnice postavljen bolničar Šaban Kulovac. Shvatajući generalno situaciju u cijeloj BiH, izgleda da Žepljaci neće da budu zatečeni ni u kom smislu. Računa se na eventualne ranjenike iz okolnih mjesta, a može i nama zatrebati, obzirom da je Borika već zaprijetila Žepi. Kako je već ovih dana vršena opća mobilizacija vojno sposobnih i oružja, na današnjem skupu patriota (smotri), vidjelo se da je većina ljudi shvatila šta nam se sprema. Na upit Salima Ćeske da li ćemo se braniti ako zatreba, jednoglasno se čulo ”hoćemo” a ohrabrujuće je bilo čuti nešto što nam je upravo sad trebalo: ”Nećemo predati oružje i branit’ ćemo se dok nas ima”, još mi odzvanja u ušima. U povratku kući zastao sam u centru Vratara, gdje su mještani komentarisali današnji dolazak Semke (rođ. Ćesko) Bajić sa susjednog Babljaka. Ona je kao i svi Babljačani ostala u svojoj kući, dok je njen muž Musa već odavno kod punca Rasima u Vrataru.
Proteklih nekoliko dana je sigurno namirisao lošu situaciju i nije se htio vratiti. Bio je ovo drugi pokušaj njegove supruge da ga vrati kući, ali pod uslovima Srba. Naime Srbi Babljaka drže komšije Muslimane pod kontrolom već odavno, prateći svaki njihov korak. Ne daju im izaći, ma gdje to oni željeli. Uslovi Srba prvenstveno su se odnosili na njegovu djecu. Kad pošalju Semku po Musu, djeca ostaju kao taoci i zalog da se ona mora vratiti. Musa mora doći i donijeti vlastiti pištolj. Ali ovaj drugi put je kao priznala da su je kao i prvi put dovodili tajnim putem do Lokve komšije Srbi i to: Jakov Cvijetić, Slavko Marjanović i još neki. Bio je to posljednji put da Musu zovu, jer u protivnom ako ne dođe ubit će mu cijelu porodicu. Musa nije otišao. Samo je poslao pištolj. Podla je i providna ta njihova politika. Kako rekoše, jučer je i Ćamil Zulfić sa Babljaka dolazio i odveo sina Omera, pripadnika rezervne milicije koji je posjedovao pušku. Omer se bio privremeno sklonio u selu Ribioc, rođeno mjesto njegove majke Razije (rođ. Vatreš), odakle ga je Babo Ćamil odveo na Babljak samo zato što tako hoće komšije Srbi. Niko nije opravdao i podržao taj događaj, ma koliko se radilo o nekim roditeljskim emocijama i slično jer značilo je da Muslimani Babljaka i dalje vjeruju komšijama Srbima.

Nastavice se

[Dedo]

#14459

Ultimatum Staroj Gori i Živaljevićima
Ponedjeljak, 4. maj 1992. god.

Danas, poslijepodne, neko je došao sa Stare Gore i iz Živaljevića, donoseći vijest da su dobili ozbiljan ultimatum od Srba (sa Borika) da moraju predati oružje sutra (5. maja) do šest navečer. Prethodno su uhvatili boričkog bolničara Ćamila Polju i oca našeg Idriza Isakovića, od kojeg su tražili da Idriz dođe i preda pušku koju je zadužio od rezervne Milicije. Još ih nisu pustili. Hitno je sazvan zbor vratarske regije, obzirom da smo najisturenija teritorija Žepe koja graniči sa Borikom. U namjeri da pomognemo Muslimanima Borike, a samim tim da se ozbiljnije uvežemo, organizovan je zbor na mjestu Lazina kod Ribioca. Zboru su prisustvovali vojnosposobni stanovnici Vratara, Ribioca, Polja, kao i predstavnici TO Žepa. Tu se detaljno dogovorilo o kontrolisanju terena Bokšanice, podijeljeni su zadaci pretpostavljenim i dogovoren odlazak dvadesetak dobrovoljaca na čelu sa štabom TO u rejon Stare Gore i Živaljevića. Druga grupa u istom sastavu upućena je prema Godimilju i Babljaku, a sve u cilju kontrolisanja ruba Bokšanice (od Laza, preko Babljaka do Stare Gore) da Srbi ne bi ovladali istom. Nisam saznao kakav je dogovor postignut sa Živaljevcima i Starogorcima, ali znam da se govorilo kako se ne smije dozvoliti da Srbi primijete Žepljake blizu Borike. Samim tim Muslimani Borike bi se doveli u goru poziciju od one u kojoj su bili.
Gore će se ipak naći ljudi koji bi pritekli u pomoć našim susjedima Muslimanima. Ako bi nas i uočili bio bi to odličan razlog da opravdaju svoje namjere: mi smo iz Žepe, a ne sa Borika. Međutim, mi smo odlučili da ne ostavimo na cjedilu našu braću. Još uvijek, kao da postoji tračak nade da se Srbi neće odlučiti na ono o čemu govore, nastojimo da ih niko ne povrijedi ni sa jednom riječju nelagodnosti, a kamoli ružnim djelom. Vidjećemo kako gledaju na sve to. Noćne straže su pojačane i razmještene. Na stražu izlaze i osobe stare preko šezdeset godina, kao i Bajro Bajić kojeg sam posmatrao sa željeznim vilama za sijeno na ramenu.

Nastavice se

[Dedo]

#14492

Neđo Đerić u „prijateljskom“ izviđanju
Utorak, 5. maj 1992. god.

Osnovna škola u Žepi danas je prestala sa radom kao i sve druge ustanove, osim bolnice. Napetost i dalje vlada među stanovništvom. Primijećeno je novo grupisanje srpske vojske oko Sjeverske i Borika. Helikopteri i dalje dolaze iz Srbije. Neprekidno i svakodnevno puškaranje Srba nikako da prestane. Ponovo jedan čudan detalj. Danas je u prijepodnevnim satima našoj kući došao Neđo Đerić (Godimilje, tačnije iz zaseoka Kutezero), koji je naišao na grupu naših patrola i izviđača. Rekao im je da je pošao kod Saliha, mog Đede. Dojahao je na konju, ali su ga ovi pratili do naše kuće. Njegov dolazak je bio više nego sumnjiv i preduzete su opreznije mjere u rejonu Bokšanice, te se postavili osmatrače na njegovom putu nazad, šumom preko Tesle. Razloga nije imao, osim što se došao jadati kako su došla neka luda vremena, te kao da moli Đedu da se ostane u dobrim odnosima i da će se sve ovo prekinuti za koji dan. Pitao je Đedu kakva je ono vojska (čuj vojska, šaroliko obučeni civili) koja ga je prestrašila i da se tome nije nadao, da on nema oružja i tako niz nekih njegovih gluposti.
Đedo mu je, kako reče, skratio njegovo tobože jadikovanje i njegov strah koji ima od Godimiljaca (Muslimana) upitavši ga zašto je njegov sin Milan već odavno i javno uniformisan, te zašto je već bio na hrvatskim ratištima, zašto je naklonjen Kušiću, u čijem je sastavu i tako dalje. Dao mu je do znanja da Srbi poput njegovog sina Milana predstavljaju prijeteću opasnost Godimiljcima, a ne oni Srbima, te da je to javno dokazivanje sile prema nekom u susjedstvu kroz koje prolazeći pijan mitraljira. Đedo mu je rekao da mi njima, Srbima, poslije svega više ne vjerujemo i da je ”vojska” koju je vidio naša zaštita, te da mu više nije bezbjedno dolaziti na našu stranu sve dok se ne izmjeni ponašanje Srba sa Borike i dok ne dokažu suprotno. Đedo mu je skrenuo pažnju da je Bokšanica puna Žepljaka i da se neće dozvoliti ulazak nikakve vojske koja bi bila protiv naroda koji živi i želi živjeti u miru i spokoju, te da je krajnje nemoralno to što borički Srbi iz Han Pijeska drže Žepu u totalnoj blokadi, kao krdo stoke.
Nije Neđo tek tako na kahvu dolazio. Imao je on svoj zadatak i svoje izviđanje Bokšanice. Iako star (preko šezdeset godina) služi on dobro ”nebeskom narodu”. Na njegovom putu, u povratku kući, propraćen je sa sigurne distance skoro do kuće, gdje se nije primijetilo prisustvo nekih njihovih formacija. Ali formacije su bile odmah tu, ispred Neđine kuće (prema Godimilju) i to dva velika rova koja do sad nisu bila primijećena, puna uniformisanih bradonja kojima se Neđo uputio i ne svrativši u kuću. Pečat o njegovoj posjeti Vrataru je upravo sam stavio. Kužnuli smo situaciju i vratili se prema Tesli. Informisani su naši predstavnici i pojačat će se naše izviđanje.
Novi dokazi da Srbi ne odustaju od svojih namjera: Goražde je danas definitivno napadnuto, granatirano, mitraljirano, a tu su i nove žrtve, novi ranjenici. Bliži se večer, mitraljiranje ”komšija” i dalje je na snazi. Ulazimo u narednu noć neizvjesnosti i nesanice, a Babo priča o sutrašnjem sijanju krompira. Šta reći na sve to? Prvo, znam da ćemo cijelu noć naizmjenično biti sa stražama oko Jelika i sutra sijati krompir. Komentarisao se i Neđin dolazak, već nekoliko puta. Stanje je sve ozbiljnije i Đedo upozorava da se ne smijemo osloniti na postojeće straže i da mi moramo dodatno čuvati našu kuću. Babo ponovo o krompiru, žitu i o dodatnim radovima u predstojećim danima. Da je optimista, nije. Da ga je strah, nije. Vidi on šta se dešava, pa se nadam da zna šta radi i nije moje da razbijam glavu o tome. Od devet do jedanaest, pa ponovo od četiri do šest, moja malenkost je u pojačanju straža. Ponijet ću Đedinu lovačku dvocijevku jer sigurnija je po noći, a danju sam skloniji vinčesterovom karabinu. Jadni mi, ponekad pomislim. Oni neprestano šenluče, dok mi konstantno prebrojavamo metke da se slučajno nije koji izgubio. Njima helikopteri doturaju municiju i neku artiljeriju su postavili na Sjeversku, a mi na ”čekama” sa lovačkim igračkama.

Nastavice se

[Dedo]

#14574

Četiri dana sam proveo u šumi
Subota 9. maj 1992. god.

Protekla četiri dana pamtiću dok sam živ. Kući sam dolazio samo jednom, a provodio sam dane i noći u šumama Bokšanice upoznajući pakao i način stradanja Muslimana sa Borike. Zablude kojima smo donekle bili skloni, kao i Starogorci, Živaljevci, Godimiljci, Babljičani, te samouvjerenje o daljem suživotu sa Srbima, padaju kao kula od karata.
Tog zlokobnog jutra 6. maja, kada su borički barbari kidisali na svoje komšije, sa strašću ih progoneći granatama, PAM-ovima, PAT-ovima… Zatim su počeli upadati i paliti tople domove čestitih Bošnjaka Borike, otvarajući karte do kraja. Na dan njihovog praznika i slave Đurđevdana počeli su prvo sa Živaljevićima, gdje su upali oko pet – šest sati, pred sabah, i tako već opkoljeno selo našlo se u rukama Srba, kojima su kao pojačanje došli Arkanovci (više svjedoka spominje tu činjenicu). Na svu sreću, skoro svi vojnosposobni su već malo ranije bili izašli iz kuća u obližnje šumarke. Većina nejači je već bila odavno sklonjena u Ribiocu i Vrataru, tako da su na udaru «srpskih junaka» ostali starci, žene i nekoliko djevojaka. Tom prilikom su zarobili Mehu Omanovića (iz Ljubomišlja), koji je bio u posjeti kod djevojke i dalje mu se ne zna za sudbinu. Prema svemu sudeći, ona će se riješiti na Borikama. Prvi koga su prepoznali je Dragan Lubarda iz Godimilja, a predvodio je krvnike i palikuće srpskog soja. Doduše svjedoci govore i o tome kako nije dao da se pobiju osobe iz grupe u kojoj je bio Meho Omanović. Možda samo zato što su ga prepoznali, jer kako kažu svi ostali su bili nepoznati, maskirani, dobro i uzorno naoružani. Prilikom paljenja i uništavanja imovine Živaljevčana, ubili su dvije stare žene: neku Curu (ime joj je takvo) Lutvaginicu Živalj, staru devedeset godina, zatim Ćamku Zimić (majka Ibre Zimića) staru oko sedamdeset godina. Na takav način obilježavaju slavu, vjeruju u Boga i vjerovatno će svaku narednu slavu obilježiti krvavom mrljom nevinih ljudi. Nije im bilo dosta, dok su zoljama i oružjem rušili Živaljeviće, pa su odmah prešli i na Staru Goru, gdje su počinili identičan zločin, ali na sreću bez ljudskih žrtava. Šume su toga dana bile skrovište malih grupa, obično porodičnih, za kojima smo tragali i pomagali im u smještanju u okolnim mjestima. Nismo im mogli pružiti zaštitu od onog što ih je snašlo, ali smo im pomogli u spašavanju od daljih najezda i gonjenja. Stravične su priče tih prognanih paćenika, koje bude lavine bijesa, bistre nam još neizbistreni mozak, obarajući svaku pomisao o daljem suživotu. Nama je suživot bio bitan, dok su oni savršeno i u potpunosti dokazali suprotno. Te noći, pred sami sabah, dolazili su Starogorci i Živaljevci, među kojima biješe i mnogo mojih poznanika.

Nastavice se

[Dedo]

#14626

Ujutro 7. maja, oko pet sati, taman kad sam došao iz Gakovina, svratio mi je Avdo Agić, šurak mog rođaka Rasima. Nije mogao dalje pa je svratio kod nas. Nije imao snage da produži samo još dvije stotine metara do sestrine kuće i upravo to govori u kakvom je stanju bio. Bio je i ranjen. Krvario je. Gladan, žedan i gotovo nijem. Govorio je da ne može preživjeti to što im se desilo, da je do posljednjeg trenutka vjerovao u suprotno. Spominjao je komšije, pa ih nabraja i plače. Najviše je s njim suosjećao đedo Salih, tješeći ga. Sva porodica mu je već prvog dana napada (6. maja) izbjegla kod njegove sestre, a on je ostao da bi izvukao nepokretnog oca u čemu nije uspio. Srbi nisu bili u potpunosti spalili sve kuće u Staroj Gori kao i u Živaljevićima. Njegov otac je ostao u još čitavoj kući. Kaže kako su se prikradali prije mraka da bi ga izvukli, ali bi ih Srbi primjetili, pucali su po njima i spriječili ih u tom poduhvatu.
Potom saznajemo za prvu, ozbiljnije ranjenu osobu, to je Azmir Poljo, sin već zarobljenog bolničara Ćamila Polje, koji je jučer prebačen za Rogaticu. Ponovo se dešavaju čudne stvari! Konstatacijom da se radi o ozbiljnijem ranjavanju, te da mu se ne može pružiti adekvatna pomoć u Žepi, kontaktira se Rogatica (malim radiostanicama koje je donio Sabrija Tabak), odakle šalju ambulantna kola koja odvoze Azmira. Vozač ambulantnih kola bio je Musliman. Mislim da se zove Osman, koji još uvijek radi u Domu zdravlja u Rogatici. Kad smo kod radiostanica, da napomenem da se održava redovna veza sa Rogaticom, a izvještavaju iz naselja Podljun. Operator je Žepljak, Zijad Kaljević, šifra Lisica (Rogatica) i Lisica 5 (Žepa). Drugi način komuniciranja TO Žepa, pokušala je ostvariti policijskom motorolom, stupajući u kontakt sa načelnikom Ismetom Osmanovićem, kako bi dobili savjet šta da se radi (6. maja) nakon dešavanja u Živaljevićima i Staroj Gori. Osmanović je odgovorio: -Vi tamo šutite i budite mirni!
To je značilo da se ne možemo oslonuti na Rogaticu baš nimalo. Sela koja nas dijele nestaju u plamenu. Mrtvi i ranjeni će stići i njih, a zasigurno i nas, a on nama da budemo mirni, da šutimo?! Pored pomenutih radiostanica postojala je jedna amaterska radiostanica u vlasništvu Fadila Heljića iz Vratara, koju je komanda TO uzela 6. maja da bi je pokušali pokrenuti akumulatorskim baterijama.
Upoznati su sa svim, pa i sa progonom Muslimana iz sela Donje i Gornje Godimilje (7. maja), gdje je ranjen Mirsad Mirso Hajdarević dok je traktorom pokušavao izvući nejač i potrepštine prema Žepi, a ranjen je dok se približavao Bokšanici. Prvi put se spominje termin ”muhadžiri”, za sve one koji ostadoše bez svojih domova. Utočište pronalaze kod nas, širom Žepe, bez ikakve nade o skorijem povratku. Ovih dana je to nemoguće, a način na koji su istjerani ukazuje da su tamo – gore nepoželjni zauvijek. Gorko i jadno je to saznanje sa kojim nikako da se pomirimo. Sve ranije predrasude i nadanja padaju u vodu zajedno sa komšijskim pravdanjima, kako dolazi neka vojska koja zastrašuje i njih Srbe, te da će sve to proći i da se neće poremetiti komšijski odnosi. Tako su govorili Živaljevcima, Starogorcima, Godimiljcima i Babljačanima njihove rijetko dobre komšije. A isto su im mislili kao i oni koji skoro godinu dana ranije skinuše maske, pripajajući se vojvodi Rajku Kušiću i dokazujući kako su odgojeni u četničkom duhu Draže Mihajlovića, Kalabića, Nedića i ostalih. Četništvo pripremano pola stoljeća oponašaju savršeno.

Nastavice se

[Dedo]

#14695

Tog sedmog maja, prvi put padaju granate po cijeloj Bokšanici, Jeliku, Dobrotušu… Padaju sve do Brezove Ravni, Vratara, Ribioca. Stiče se dojam da su sravnili Babljak kao i ostala mjesta boričke visoravni. Prvo iskustvo granata je bilo šokantno i mnogi od nas ne vide spas od tog letećeg čelika. Babljak je napadnut i već duže vrijeme blokiran. Niko od Muslimana ne dolazi iz njega. Sudbina tih ljudi ostat će misterija, jer vijesti o njima nema niotkuda. Preko pedeset osoba je zatočeno i njihovi životi su u rukama komšija Srba i nekih paravojnih formacija iz Srbije. Radoznalo smo gledali tragove i posljedice koje su granate raznih kalibara ostavljale iza sebe. Skloništa, ukopavanje u zemlju što dublje, zatrpavanje balvanima i kamenjem. Oni koji su bolje znali šta je ta artiljerija predlagali su da živimo pod zemljom ako se želimo spasiti.
Sedmog maja je Štab TO Žepa otišao na Laze, kako bi pregovorali sa Rajkom Kušićem, odnosno da bi odnijeli odgovor na njegovo pismo vezano za ultimatum koji su nam uputili. Gore na Lazama, tačnije u Lokvicama, po pismo sa odgovorom od TO Žepa, dolazio je Dušan Veljović (sa Laza) i Milisav Veljović Ćoro (iz Mislova). Na dogovorenom mjestu, u dogovoreno vrijeme, pismo su im uručili dobro opremljeni momci iz Žepe i Višegrada (kakvih je bilo veoma malo), naoružani do zuba ulijevajući vidljiv strah Dušanu i Ćori. Moralo se odigrati nešto i na blef. Bar ih malo zabrinuti, možda i zastrašiti. Milisav i Dušan su rekli da će 8. maja doći vojvoda Rajko na isto mjesto, da se pregovara. Sedmi maj je dakle okončan protjerivanjem Godimiljaca. Očekivane Babljačane nismo primili. Niko ne zna šta se sa njima dešava. Tek po neki pojedinci pojavljivali iz pravca Živaljevića i Stare Gore.
Cijeli 8. maj provodimo u iščekivanju agresora i palikuća na naše terene, kao i u daljem pronalaženju i prihvatanju izbjeglih susjeda. Na Lazama, odnosno u Lokvicama, bilo je planirano zarobljavanje Rajka Kušića, ako se pojavi na pregovorima. Na samu odluku o tome, mještani (Muslimani) Laza su se žestoko protivili, dok su nesvjesni situacije kakva jeste živjeli i dalje u zabludi.

Nastavice se

[Dedo]

#14696

Zarobljavanjem Kušića bilo je planirano bar prividno zaustavljanje ratne stihije ili traženje svih onih kojih nema sa Babljaka i nekoliko pojedinaca iz Stare Gore i Živaljevića. Na njegovu sreću, a na žalost grupe od oko dvije stotine ljudi koji su bili uključeni u zamku u koju je trebao da upadne, rogatički tokar nije stigao. Paljenje Godimilja nastavljeno je u ranim jutarnjim satima 8. maja i sad se bliže nama, koji čekamo da dođemo na red. Još ni jedan metak od strane Žepljaka nije ispaljen na njih. Otpor koji su davali Živaljevci i Starogorci ne daje povoda da nastave svoj krvavi pir još dublje i dalje.
Krajnje je besmisleno da smatraju kako otpor gorepomenutih, koji nije uspio, narušava njihovu sigurnost i mir i daje im povoda za dalje. Sami sebi stvaraju ratnu atmosferu u kojoj izgleda uživaju i naslađuju se na neobičan i gnusan način. Jučer oko podne, tog istog osmog maja, Hasib i Ajnija Žiga iz sela Gornje Godimilje zatražili su spas kod nas, dolazeći iz šuma Bokšanice gdje su prenoćili sa manjim stadom ovaca. Đedo i Babo su ih bez pogovora prihvatili dajući im smještaj u jednoj sobi. Rečeno im je da nemaju šta da se brinu. Mogu ostati koliko god hoće, dijeleći kuću i hranu zajedno sa nama. ”Dok mi imamo jesti i dok imamo krov nad glavom imate i vi”, govorio je đedo Salih. Inače su bili oduvijek prijatelji naše kuće sa kojima smo se međusobno pomagali prije rata. Hasib govori da će morati da se vrati da bi iznio nešto hrane, naravno noću, što mu Đedo i Babo nisu dopustili uvjeravajući ga da je takva odluka rizična.
Neprekidno spominju djecu koja su u Sarajevu i u Jesenicama. Ne znaju za njihove sudbine, plaču, tuga tugu pribija i kida napaćena srca, ovih ni krivih ni dužnih Bošnjaka. Pokušavam da se suosjećam sa prognanicima i shvatam da im je ipak i pored teških trenutaka koje preživješe, teško da se suoče sa činjenicom da su postali beskućnici bez igdje ičega, a do jučer su bili gazde u svom i na svom. Teški su to osjećaji, koji možda u skorije vrijeme čekaju i nas. Ali mi nemamo kuda bježati, s tim se moramo suočiti kako god bilo.

Nastavice se

[Dedo]

#14785

Ovih trenutaka dok sve ovo prenosim na papir, dok slušam dobovanje i zvižduke granata nedaleko odavde, čujem u dubini odjeke artiljerije koja razara Goražde (sudeći po pravcu odakle dolazi zvuk). Noć se približava. Čisto nebo obećava mjesečinu, ali ne i čist i miran san koji će teško nastupiti. Nebo paraju svijetleće kugle sa komšijskih uporišta. Rijetku tišinu i dalje remete dugi rafali i detonacije. Četnici ne misle spavati. Miris krvi je već ovladao njihovim bolesnim čulima i samo ih vuče još dublje. Probili su led. Udišu dim paljevine, bogate se tuđom mukom. Ruke su već okrvavili hitajući u zanosu velike srpske, agresorske ideologije, putem zla preko oborenih barijera i pogaženoga susjedstva i prijateljstva.
Još se nisam oporavio od današnjih scena (9. maja). Teško mi je palo ranjavanje Hamde Kadrića i Adema Arnautovića (jednog od boljih mi jarana) koji su jutros naišli na potezne mine između Gakovina i Širokog Točila. Mine su bile postavljene nadomak Širokog Točila, u neposrednoj blizini mjesta sa kojega se vidi cijela Žepa. Nikom nije jasno kako su uspjeli da to postave pored naše svakodnevne kontrole tog terena. Pored naše kontrole terena istim stazama su već tri dana dolazili protjerani iz Živaljevića. Niko nije uočio njihove minere, koji su na vješt i lukav način postavili mine. Obzirom da je u neposrednoj blizini srpsko selo Kutezero, postoje indicije da su mještani tog sela noću ili danju, skrivenim stazama došli i postavili mine. Stavljamo sebi do znanja da se suočavamo sa profesionalcima krvavog posla i da se nećemo provesti baš najbolje. Našao sam se na raspolaganju u njihovom spašavanju, previjanju i odnošenju u ambulantu u Žepi. Ademu je geler prošao kroz oba obraza, kroz usta, ali je dosta manje ranjen od Hamde koji je u životnoj opasnosti, kako se konstatovalo i vidjelo na njemu. Smješteni su i već se ljekari brinu o njima.
Druga bitna informacija je današnji odlazak komandanta štaba TO Žepa Salima Ćeske i načelnika ratne bolnice Šabana Kulovca u Podžeplje. Razlog odlaska je suzbijanje eventualne lojalnosti Srbima (na što ih prisiljavaju danima kao i nas) i pokušaj uvezivanja okolnih sela Han-Pijeska (Podžeplje, Krivače, Plane, Rijeke, Stoborani, Brložnik i Gođenji) sa TO Žepa. U jednu cjelinu pokušavaju se uvezati i dijelovi vlaseničke, srebreničke i višegradske općine u jednu cjelinu. Svi smo u istim okolnostima i ne vidim razlog da se to ne desi.

Nastavice se

[Dedo]

#14790

Svuda su postavljene mine
10. maj 1992. god.

Provedeno vrijeme u toku dana u Bokšanici i sve do Gakovina, rezultiralo je novim pronalaženjem mina koje postaju prijeteća opasnost. Saznao sam u toku dana da je Hamdo Kadrić iz Živaljevića, koji je jučer ranjen od mine, noćas nažalost podlegao. Iza rahmetli Hamde ostaju njegova žena, kćerka i sestra, koje će se u oskudici hrane u izbjeglištvu, suočavati i dalje sa životnim nedaćama i golgotama koje im i oduzeše Hamdu. Adem je kako rekoše u bezopasnoj situaciji i treba izaći na kućni oporavak. Trebam ga i ja obići, čim se ukaže prilika, a zbog obaveza danas nisam mogao prisustvovati Hamdinoj dženazi. Sinan Ćesko je insistirao na obučavanju demontiranja mina, pošto je on već bio na tom polju podučavan u JNA. Svoje znanje već pokazuje i dokazuje skinuvši desetine mina jučer i danas. Uporedo s tim, Sinan postaje omiljen u svakom druženju ili izlasaku na teren, manifestujući moral i optimizam koji doprinose u razbijanju svih briga, straha, nedoumica i zbunjenosti. Svojim ponašanjem i gledanjem na stvarnost, onakvu kakva jeste, nastupa optimistički, ohrabrujuće, u čemu se prepoznaje velika hrabrost i njegov patriotizam.

Nastavice se

[Dedo]

#14921

Dolaze četnici – vikendaši iz Srbije
14. maj 1992. god.

Misterije kao da tek počinju. Tragajući cijeli dan za nestalim osobama, a u nadi da ćemo ih pronaći, ostali smo bez pozitivnog rezultata. Meho i Zemka Bogilović su zadnji put viđeni prije progona Godimiljaca iznad sela Godimilje u improvizovanom šatoru od najlonske folije. U nadi da su još uvijek na tom mjestu, uspijevamo nekako pronaći tu lokaciju, ali na njoj su samo ostaci praznog šatora. Nažalost, nije ih bilo čak ni u širem krugu koji je načičkan poteznim i ovaj put nagaznim minama, koje susrećemo prvi put. Rekoše da su to mine koje se nazivaju A2 ili pašteta zbog samog izgleda. Komšije Srbi se služe svim raspoloživim sredstvima JNA, kako bi onemogućili bilo kakve pristupe prognanih Bošnjaka i time konstantno upozoravaju šta žele. Pomenuti izlazak iskoristili smo i za šire osmatranje terena koji kontroliraju komšije Srbi. Primijetili smo njihova utvrđenja na Pobrnici, Rošcu, Zečici, Kutezeru, kod kuće Dragana Lubarde, u Podljutači, dok se nanovo ukopavaju oko Babljaka i Godimilja. Na Sjeverskoj vire neke topovske cijevi. Vozila JNA su posvuda, kao da su dodijelili svakom pojedincu po jedno. Uočili smo kolonu autobusa koji su se spuštali sa Lijeske prema Borici. Bili su to sigurno ”vikendaši” (termin nastao za Srbijance koji dolaze uoči vikenda).
U našem kretanju od zapadne strane Bokšanice prema istočnoj strani, prema predjelu zvanom Tesla, susreli smo manju grupu koja je u potrazi za nama. Prije podne, oko deset sati, Hasib Žiga koji je bio smješten u mojoj kući, u želji da se domogne svog posjeda u Godimilju, otišao je gore. Nakon toga, oko jedanaest sati čula se eksplozija mine koju smo i mi čuli, ali je bilo podaleko da bi se znalo gdje je puklo. Tako je naša grupa koja je bila na pohodu prema istom mjestu gdje je Hasib otišao, srela mog Babu Muniba koji im je rekao da je Hasib otišao na Godimilje i da bi eksplozija mogla biti izazvana njegovim prisustvom. Shvativši da su premala grupa za upuštanje na zadatak pronalaženja Hasiba, a znajući da smo mi, nas oko dvadeset na Bokšanici, riješili su da nas potraže i da skupa odemo tamo. Nakon što smo se slučajno našli, uputili smo se prema mjestu locirane eksplozije do Neđine kuće ili Neđinog bunara, do prve najbliže srpske kuće Žepi sa strane Borike. Stigli smo tamo, oprezno izvidili teren i pronašli mjesto gdje je aktivirana mina. Vođeni pretpostavkom kuda bi se Hasib najbližim putem našao tu, lahko smo pronašli. Ali na tom mjestu gdje je pukla mina ostao je krvav opanak, pun Hasibove krvi. Bila je tu i njegova kesa sa ručkom, koji je ponio i ostaci zavoja i gaza kojim je previjen, uz mnogo tragova vojničkih čizama istih šara na đonovima. Značilo je da su pripadnici srpske vojske, locirani kod kuće Neđe Đerića, pronašli Hasiba (znajući gdje su postavili mine), ukazali mu prvu pomoć i odnijeli odatle. Bilo što da se desi u budućnosti sa Hasibom Žigom, lično bih krivio Neđu i njegovog sina Milana Đerića, koji su sigurno bili tad prisutni u svojoj kući i znali šta se radi. Oni su bili jedna dobra potpora četničkoj bandi na tom dijelu. Od danas, sudbina Hasiba Žige postaje nova misterija za sve nas. Odatle smo otišli kućama. Cijeli dan četnici su tukli mitraljezima i granatirali sve od starogorskih stijena (Drina) pa do Laza, kao da ne daju cijevima da se ohlade. Vraćajući se sa Bokšanice slušali smo grmljavinu topova oko Goražda.

Nastavice se

[Dedo]

#14981

Dobre vijesti iz Tuzle
Petak, 15. maj 1992. god.

Nove žrtve srpsko-četničke agresije, potvrđuju da se stanje samo pogoršava. Srbi usmjeravaju više pažnje na miniranje terena ispred sebe. Prognanici iz boričkih sela nastoje da se u toku noći prikradaju svojim ognjištima, iznose zakopanu hranu, dotjeruju stoku, ali i stradaju udarajući na mine. Jedan takav primjer je i Esed Živalj koji je nakon ranjavanja u Živaljevićima, uhvaćen i odveden od strane Srba. Suočavamo se sa problemom nedostatka ljudstva, jer imamo potrebu da se pokrije veći rejon i stavio pod kontrolu. Naše aktivnosti se svode na izviđanja i patroliranja u manjim grupama, svakim danom, noćnim neprekidnim stražama i logorovanjima blizu srpskih položaja. Pored svega toga Srbi i dalje uspijevaju skoro svakog dana da postave nove mine. Dešava se da ih otkrivamo vrlo brzo, demontiramo i time smanjujemo rizike ranjavanja u nekontrolisanom kretanju osoba. Sinan Ćesko se bukvalno igra paklenim igračkama koje sakate i ubijaju nedužan narod. Sa velikim zadovoljstvom ih trpa u svoj ruksak, govoreći da mogu poslužiti i u ribolovu, obzirom da je hrane sve manje i manje.
Radioizvještaji govore o sprječavanju izlaska JNA iz Tuzle, o tamošnjim sukobima Armije sa civilnim stanovništvom koje ih sprječava. Po svemu sudeći tamo su se desile za nas dobre stvari. Tu su novi sukobi i problemi širom BiH. Upravo smo to izdanje dnevnika slušali, okupljeni oko radioprijemnika kad nam je večeras došlo obavještenje o novom zboru vojno sposobnih. Sutra u vratarskoj školi, u šest sati navečer, treba da dođu iz Komande TO iz Žepe i da nas upoznaju o nekim novim promjenama. Šta li je sad novo?

Nastavice se

[Dedo]

#14982

Oformljen Regionalni štab TO
Subota 16. maj 1992. god.

Rezultati večerašnjeg zbora u školi u Vrataru su sljedeći: kako nam rekoše, jučer u prostorijama Mjesne zajednice Žepa formiran je Regionalni štab TO Žepa, u čiji sastav su ušle sve jedinice TO iz dijelova općina Han-Pijeska, Vlasenice, Srebrenice, Rogatice i Višegrada. Za komandanta tog glavnog štaba postavljen je neki Ramo Čardaković, komandant TO regije Podžeplje (H. Pijesak), a za njegovog zamjenika Salim Ćesko, komandant TO regije Žepa. Regionalni štab isparčan po mjesnim zajednicama Žepa, Podžeplje i Luka (srebrenička općina) funkcionisat će i dalje zasebno, ali će biti podređeni Regionalnom štabu. Upoznali su nas o daljem planu i aktivnostima koje slijede, počevši od Luke gdje će otići sutra i raditi na kompletnom uvezivanju i uspostavljanju linija odbrane oko Žepe. Druga aktivnost je vezana za potpunu blokadu JNA objekata na Zlovrhu, za koju će donijeti naredbu u naredna dva dana i taj dio posla će povjeriti jedinicama TO Pripečak, na čelu sa Begom Ramićem.
Pošto smo mi iz vratarske regije dobili pohvale na dosadašnjem organizovanju i žrtvovanju, od perioda kad su spaljena borička bošnjačka sela, rekoše kako će nam dostaviti samo dalje planove za učvršćivanja na potezu Ribioc – Bokšanica – Oglavak – Sjedaljka – Lokvice, u sadejstvu vojno sposobnih iz prognanih mjesta i žitelja Laza. Pomenute terene mi već održavamo veoma aktivno i ozbiljnije od osmog maja i htjeli ne htjeli moramo. Sve što se bude dalje događalo nailazi baš na nas, a mi smo svakako sljedeći.

Nastavice se

[Dedo]

#15029

Dvoje ranjene djece prebačeno u Višegrad
Srijeda, 20. maj 1992. god.

Provjerene i tačne informacije o jučerašnjim zbivanjima su krajnje žalosne, mučne i nemoralne. Naime, radi se o dopremanju dva dječaka i njihove sestre u ratnu bolnicu u Žepi. Ranjena djeca su zadobila teške povrede usljed granatiranja sela Osmače i Klotjevac (općina Srebrenica), te ih je njihov djed dovezao čamcem (uzvodno Drinom) u Žepu. Konstatovano je, kako rekoše, da se radi o ozbiljnim povredama i velikom krvarenju, da se takve povrede ne mogu sanirati jer je davanje krvi u Žepi nemoguće organizirati zbog samog nedostatka materijala, lijekova i hirurga. Jedino rješenje bilo je odvoženje djece u Rogaticu ili Višegrad. Razvoj događaja oko Rogatice usmjerio je rješavanje ovoga problema prema Višegradu. S obzirom da je djed pomenute djece bio nadasve iscrpljen i lakše ranjen, to on nije mogao nastaviti dalje do Višegrada. Trenutno stanje oko Višegrada u proteklim danima je bilo bez većih problema, a JNA (Užički korpus) je još uvijek bila garancija mira u širem rejonu. Tražen je dobrovoljac iz Žepe da odveze čamcem djecu do Višegrada i pronađen je.
Ibrahim Sulejmanović sa Skele (selo višegradske općine blizu Žepe) javio se da će čamcem da odveze troje djece u Višegrad, gdje bi dobili adekvatnu medicinsku pomoć. Isti dan, jučer 19. maja, djeca su odvezena uzvodno uz Drinu.
Nova informacija tiče se dolaska grupe ljudi iz Rogatice (19. maja). Grupa od šest ljudi je preko Babljaka ušla u Žepu. Radi se o doktoru Beni Kulovcu, Mehmedaliji Čavčiću, Hamdiji Štitkovcu, Himzi Čavčiću (svi iz Žepe), Munibu Brankoviću iz Jesenica (Rogatica) i Samiru Teskeredžiću iz Rogatice. Sigurno će biti novih svjedočenja o trenutnim golgotama oko Rogatice i njihovog puta, tako da ću pokušati i to zabilježiti u ovaj dnevnik. Sada se možemo nadati i novim izbjeglicama. UN danas priznaje Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu. To bih izdvojio kao naprednu činjenicu iz izvještaja Radio Sarajeva.

Nastavice se

[Dedo]

#15030

Niz Drinu vraćeno tijelo zaklanog Ibrahima Sulejmanovića
Petak, 22. maj 1992. god.

Tokom cijelog dana čulo se granatiranje sela Kamenica (Višegrad) i moglo se vidjeti kako ono gori. Danas sam kod kuće jer imam slobodan dan, kojeg evo remeti urlanje granata iz daljine. Neko ponovo gine, ostaje bez krova nad glavom, bježi… Vidljivi su stubovi dima s lijeve strane brda Stolovaš, preko Drine. Kamenica je znači napadnuta. Progone ih i pale. Evo neko je već došao do naše kuće. Neki kurir priča sa mojim Babom. Odoh vidjeti o čemu se radi, pa ako bude još nešto važno zabilježit ću u toku dana.
Istina je da goreg od goreg ima i da stvari idu u negativnom smjeru što ću objasniti u mom drugom današnjem ispovijedanju. Danas smo dobili naredbu da se mora usmjeriti pažnja na prostor oko Bokšanice, a kao rezultat toga je srpski napad na grad Rogaticu što je javljeno putem radiostanica koje sam spominjao. Lisica iz Rogatice je javio da je grad konačno granatiran nekoliko sati i da ogroman broj Bošnjaka bježi u pravcu prigradskih naselja prema Kozićima i da ima grupa koje su otišle prema Žepi. Danas se niko nije pojavljivao iz pomenutog pravca tako da se i dalje vrše izviđanja i dežure oko Bokšanice i Babljaka.
Došao sam uzeti hrane i odjeće jer najvjerovatnije se nećemo duže vremena vraćati kućama. Đedo se već vratio sa džume iz Žepe i priča da su dovedeni neki srpski vojnici koji su nekad jutros zarobljeni u otporu Kameničana. Kako se priča, ti isti vojnici, njih trojica, uhvaćeni su sa punim kantama benzina. U revoltu, pomislih, kako ih je trebalo pobiti bez razmišljanja, zbog zločina koji su počinili, ali sam i sam svjestan da se na zločin ne može, ne treba i ne smije odgovoriti novim zločinima. Doći i spaliti nečiju kuću koja je građena mukotrpno kroz decenije i pored toga sve to opljačkati, kao što su već uradili po Borici. Šta mogu da zasluže? Njima je potreban prijeki sud. Nažalost, ja se ne pitam. Ili možda na sreću.
Drugi gnusan zločin koji su kao poruku poslali ”čuvari mira” u Višegradu je tijelo Ibrahima Sulejmanovića koji je odvezao ranjenu djecu u Višegrad prije dva, tri dana, da bi se vratio plutajući niz Drinu do Žepe. Uočen je i izvučen. Uviđajem je utvrđeno kako je izmasakrirano tijelo ipak njegovo, a sudbina sirote dječice ostaje misterija kojom nas časte JNA, Užički korpus i domaći Srbi iz Višegrada. Jasna poruka, nema šta, a ipak neljudski način da nekog, ko je bio tako human i žrtvovan da spasi mala bića, ubiju i bace kao najgore smeće u Drinu. Ženevske konvencije o zaštiti i pravima ranjenih i zarobljenih za te luđake ne važe. Kakvim se samo divljaštvom, primitivizmom i nasiljem koriste. Spremni su na sve samo da udovolje abnormalnom psihijatru Radovanu i Srbiji.

Nastavice se

[Dedo]

#15136

Ranjenici u minskom polju
Ponedjeljak, 25. maj 1992. god.

Krv, jauci, izvlačenje ranjenih pod kišom granata, okončalo je današnji dan. Ponovo ranjenici! Ovaj put Adem Arnautović, momak koji po drugi put ima sreću da preživi i služi svim ostalim paćenicima. Pored njega je velike povrede zadobio i Idriz Isaković, a obojica su iz Živaljevića. Naišli su na mine na mjestu Vinkina Ograda, na samom vrhu Bokšanice, neposredno kod raskršća Žepa – Gakovine – Godimilje. Naša grupa koja se nalazila na oko dvije stotine metara od njihove na zadatku izviđanja, priskočila je u pomoć njihovoj manjoj grupi i zajedno smo ih izvukli odatle i prenijeli do Žepe. Konačno sam nakon tri dana ponovo kući, a razlog je ranjavanje pomenutih. Jučer se tokom cijelog dana čulo jako granatiranje oko Rogatice, Srebrenice, Sarajeva i Višegrada, isto kao i danas. Obzirom da nisam imao vremena i informaciju na vrijeme, nisam ubilježio da su Srbi prije dva dana žestoko granatirali selo Štitarevo, susjedno selo preko Drine (višegradska općina) i da se preostalo stanovništvo tog sela iselilo u Žepu.

Utjehu nalazim u bilježenju dnevnika
Oglavak, srijeda, 27. maj 1992. god.

Kao i mnogo puta do sada imam papira i neku pokvarenu olovku i u trenucima odmora pribilježim ponešto. Neki i negoduju na moje ponašanje, govoreći da nije dobro da Srbi dođu do naših informacija. Da bi Srbi došli do mojih zabilješki moraju me prethodno ubiti i tad bi našli samo ono što bi možda pribilježio taj dan. Moj komentar obično izgleda ovako: sve što sam bilježio i što ću bilježiti je sušta istina, nažalost, a uopće me ne intersuje šta misle drugi. Još uvijek vjerujem da postoji realnih i savjesnih Srba koje moje zabilješke ne bi iritirale i vrijeđale u cijelosti, pored toga što njihovi sunarodnjaci i dalje u stopu prate direktive Karadžića. Ne pravdam se nikome pa ni njima i kad spominjem radnje koje se događaju na očigled svih i pri tome kažem Srbi zapalili, ubili, opljačkali, srbočetnici, agresori, itd, ne zanima me hoće li povrijediti poštene Srbe. Istina je nažalost takva, a kome smeta to što rade neka ih zaustavi i ako ih boli takva istina ili se u njoj prepoznaju, neka je čuvaju na svojoj savjesti, jer to nije moj problem. Zar da ne ubilježim današnji zločin koji se događa u selu Štitarevo, Kamenici, Prelovu, Klašniku… Tik do Žepe? Nekad, ako se preživi, moći ćemo da se podsjetimo ko nam je sve dolazio glave.
Tamo preko Drine i danas gore kuće. Pale ih sigurno oni što su nedavno uhvaćeni sa kantama benzina, a biješe im oprošteno i naši ih pustiše. To su Srbi, nikako Kinezi ili pak Albanci. Danas im se suprostavljaju male grupe paćenika dok brane nejač i svoje živote. Vatrenu stihiju koja guta kuće očigledno ne mogu da zaustave dok se mjestimično čuje odjek borbi. Da, tamo Srbi terorišu i pale. To je tako i druge verzije nema, svidjelo se to kome ili ne. A pošteni srpski svijet nek mućne glavom, ako nije već zaražen ”velikosrpskim projektom” i nek kaže da li sam u pravu ili ne. Uostalom čemu razbijanje glave o ne tako važnim glupostima. Srbi bi me ubili kao i svakog do sada koga su stigli, znali oni da ja bilježim ili ne jer Bošnjak sam, muslimanske nacionalnosti. Hoće da prekorače i Drinu i tu su na dohvat ruke svuda uokolo

Nastavice se

[Author]

Posts