[Dedo]

#22350

[b]
Još uvijek sretno putujemo [/b]
8. august 1995. god.

Probudivši se veoma rano, mokri, pored ugašene vatre, pritisnuti gustom maglom, prvo smo podstakli vatru. Nismo se ustručavali podložiti vatru zbog maglovitog jutra, koje nam je samo u tom pogledu išlo na ruku. Neposredno pored vatre raširili smo šatorsko krilo iznad nas. Presvlačili smo se sušeći mokru odjeću. Protekle noći nas je drijem bacio u dubok san, tako da duže vrijeme nismo osjećali da kisnemo. Pred spavanje nebo je bilo vedro i bilo je pomalo hladno, pa smo se umotali i po glavi, a i insekata radi. Kišu nismo osjetili sve dok dobro nije natopila odjeću. Iako smo se grijali pored vatre, doručkujući veoma oskudno, drhtali smo od hladnoće. Vrijeme je više ličilo na kasnu jesen nego na augustovsku noć, koja nas je gotovo paralizirala.
Po ko zna koji put konstatujemo da smo i previše iscrpljeni što najviše utiče na naše promjene. Nakon sat i po priprema i zagrijavanja zatrpali smo vatru zemljom i uklonili sve ostatke koji bi podsjećali na nečiji boravak. Dok smo se približavali cesti, do koje smo dan prije došli, naišli smo na neki bunar pun vode. Oprezno smo ga ispitali i ne nađosmo nikakvih tragova. Čak ni životinjskih. Tu smo se napili vode i opskrbili za dalje. Krenuli smo. Prelazeći preko ceste, kroz maglu koja se povijala po samom tlu, ugledali smo neke drvene građevine. Zatečeni tom pojavom, bukvalno smo se ukopali na drugoj strani ceste osmatrajući objekte kroz tračke magle koju je vjetar pomalo razbijao. Zaključili smo da se radi o napuštenim štalama, koje su se vjerovatno koristile za potrebe šumarstva. Nismo im prilazili zbog rizika od mina. Nastavili smo dalje. Magla se povremeno razrjeđivala dok je kiša neprestano padala, kad smo se nakon više od jednog sata pješačenja našli na rubu nekih pašnjaka. Skrećući malo lijevo od pomenutih štala, bez ikakvih orijentira i pokazatelja, nesvjesno smo odstupili od zamišljenog pravca. (Po Numinom objašnjenju, koje smo dobili nekoliko sedmica kasnije, prenoćili smo neposredno pored srpskog sela Džimrije i ceste koja je vodila u selo, a potom smo se, ne znajući, spuštali lijevo prema srpskom selu Sokolovići).

Nastavice se

[Dedo]

#22363

[b]
Kada smo se našli kod nekih pašnjaka[/b] u kojima je bilo stoke i nečijih dozivanja, znali smo da se radi o njihovim čobanima, a misleći da smo oko Mičivoda nastavili smo pravo kroz pašnjake. Kako se magla nije dizala, mi smo se samo držali šumaraka i izbjegavali proplanke. Shvatili smo da nismo na pravom putu, ali smo i dalje tvrdoglavo prodirali dalje. Na um mi je padao moj pas koji nas je pratio od Petova Dola. Negdje je odlutao jučer poslijepodne i srećom nije se pojavljivao. Mislili smo kako bi samo loše bilo da nas pronađe. Prebacujući se od šumarka do šumarka, prelazeći neke ograde i sokake, našli smo se između dvije kuće. Nisu bile više od stotinjak metara razmaka, ali su se u gustoj magli jedva primjećivale. Morali smo ustuknuti prema jednom gaju jedva ga primjećujući. U potpunoj tišini sporazumijevali smo se znakovima koje smo bili u potpunosti usavršili. Ulazeći u gaj magla se bila malo razišla, ne u potpunosti, ali se vidjelo podaleko, dok je kiša sve jače padala. Tu smo se sklonili pod jednu gustu homoriku, livadarku i nastojali osmotriti teren. Magla se i dalje povlačila i s velikim naporom shvatili smo da smo u velikoj nevolji. Tada, sa desne strane, vidjeli smo još pet kuća i objekat koji je ličio na školu. Crkva sigurno nije bila. U pozadini raštrkanih kuća bilo je još objekata, kuće ili štale i prostrane livade. Kasnije smo saznali da je to bilo selo Klečkovac. Primijetili smo i kretanja ljudi, što je ukazivalo na dodatne probleme. Ušli smo dublje u gaj i prešli na drugu stranu. Došli smo ponovo na čistinu. Vidimo mnoštvo stoke posvuda, a ispred nas je neko brdo, znatno više od mjesta gdje se nalazimo. Nismo imali puno izbora, te smo nakon pomnog osmatranja, na veliki rizik, prešli čistine ispred nas i ušli u brdo obraslo gustom šumom. Penjući se uzbrdo prešli smo preko nekog potoka i popeli se na sami vrh brda. Još uvijek smo bili u ubjeđenju da smo na terenu Mičivoda, iako ni jedan od nas nikad nije bio u tom selu. Iz priča čula-kazala znali smo da se Mičivode nalaze na južnoj strani Devetaka i da je stanovništvo jednim dijelom bilo mješovito, i muslimansko i srpsko. Tada nam to nije ni najmanje značilo. Bilo je oko podne, kada smo sa tog brda počeli detaljno razmatrati i osmatrati prostranstvo oko nas. Magla je još bila prisutna nad Devetakom dok je kiša bila prestala. Sunce je već počelo izlaziti. Edin je, osmatrajući teren oko nas, nekoliko puta ponavljao da mu je teren poznat, da bi jednom izustio:

Nastavice se

[Dedo]

#22389

-Eno Sokolovića! – gledajući suprotno od pravca iz kojeg smo došli. Meni još uvijek nije bilo bitno koje je mjesto, ako već nemamo kartu da se orjentišemo. Edin mi je pojasnio i pokazao položaj Sokolovića, spominjući neku zadrugu u koju je donosio i prodavao razne gljive i plodove smreke(kleke) prije rata. Cesta koja je prolazila kroz Sokoloviće s lijeve strane, dolazila je iz pravca Rogatice, odnosno sela Osova, Jasenica i Berkovića, da bi se na drugoj strani uključivala na cestu Sokolac – Han-Pijesak. Edin je konstatovao da su nam Mičivode s desne strane uz Devetak i da se mi na toj strani Devetaka nalazimo. Zagovarali smo promjenu rute, da idemo Sokocu, pa da se krećemo isključivo noću, asfaltom do Sarajeva, a danju da se skrivamo u okolnim šumarcima. Bilo bi to izvodljivo da nije glavne i najopasnije prepreke na ulazu u grad. Nismo znali ko drži koji dio grada, a pošto je Sarajevo blokirano i još pod srpskom opsadom, odbacili smo tu opciju ostajući pri već planiranom.
Dok smo se još nalazili na nepoznatom brdu iskoristili smo priliku da vrlo oskudno jedemo. Bilo nam je preostalo vrlo malo hrane, možda za naredna dva dana. Imali smo još po jednu konzervu, po dva kolačića i po četiri krastavca, što smo morali razvući. Jasno smo vidjeli kojim pravcem možemo nazad do u Devetaka, s tim što su kuće koje su se nalazile s lijeve i s desne strane predstavljale problem. Bila su to srpska sela Mandra i Klečkovac, između kojih smo se izvukli u Devetak. Pošto je magla uporedo s kišom bila prisutna u intervalima, nadali smo se da će se ponovo spustiti prije mraka, što se i desilo. Iskoristili smo maglu i kišu i u akšam, ponovo ušli u Devetak gdje smo zanoćili. Na tom prebacivanju bukvalno smo se prošetali između kuća i čobana koji su nastojali da dotjeraju stoku kućama prije smiraja dana. U tim trenucima shvatili smo kao nikad do tada, da smo u neizmjernoj prednosti, samo zato što nas je dvojica. U protivnom, da nas je još dvojica ili više ljudi, danas bi smo bili primijećeni, ili bi neko počinio neku glupost. Kretali smo se smireno, oprezno, u krajnjem smislu vojnički i disciplinovano. Iza sebe smo prikrivali sve tragove i sve što bi nekoga podsjetilo na nečiji boravak i kretanje.

Nastavice se

[Dedo]

#22445

Lutanje kroz maglu Devetaka
9. august 1995. god.

Četvrti dan našeg lutanja počinjemo i završavamo u Devetaku. Znali smo da je Devetak, samo zato što nikako nismo mogli da izađemo iz netaknute prirode. Kiša i magla kao u inat ni da se našale pa da nestanu. Kud god makneš, isto. Mokra stabla, mokra trava, sve isto. Sve nam se kao rugalo u trenucima kad smo probali raspoznati razlike na terenu. Ovih dana dok pišem ovaj tekst, kad sam priupitao Numu gdje smo mogli biti? Reče mi u šali:
-I u Rusiji ima šume, ništa mi drugo i ne pominješ!
U pravu je. I ja mahnit pitam gdje smo mogli biti, a pričam mu jedino o nekim vrtačama i plankama kojih u svakoj šumi ima na pretek. Svelo se na to da smo taj dan proveli u magli koja je ličila na londonsku, na kiši koja se spuštala nemilice, hladna i teška, a sve u neposrednoj blizini sela Mičivode.

Pronašli smo svježe tragove
10. august 1995. god.

Jutro smo dočekali kao i obično mokri, sušeći se uz vatru koju smo već gasili. Bili smo u nekoj rupi, da nas nikad niko ne bi pronašao i mislim da ljudska noga tu nikad nije kročila. Znali smo da ćemo se džaba sušiti jer čim koračimo kroz šumu i travu sve je ponovo mokro. Ali smo morali bit suhi, bar određeno vrijeme, kad se ne krećemo, inače smrzli bi smo se usred augusta. Napustili smo skrovito mjesto, zatrpali vatru, uklonili sve tragove za svaki slučaj i pokrenuli se. Tog jutra, po prvi put, pod sunčanim i vedrim nebom bilo je lahko odrediti pravac, sjeverozapad, i izaći na neko nepoznato mjesto. Moj pas kojeg nije bilo već dva dana, još se nije pojavljivao, što me je na kraju svega i radovalo. Našli smo kraj neke ceste, šumske, ali joj je tu bio kraj. Okolo su bili prostrani proplanci sa ponekom gomilom truhlih panjeva i grana koje su ukazivale na davnu sječu drveća. Sasvim slučajno nam je sijevnula ideja da prvo malo obiđemo teren okolo. Nije nam bilo jasno da dan ranije nismo nalazili pomenutu cestu, tako da smo zaključili da smo sa te strane boravili cio dan lutajući u uskom krugu. Pošli smo u pravcu gdje je cesta završavala. Držali smo se lijevo od ceste samo zbog toga što je bila gusta šuma.
Počeli smo se spuštati malo naniže i ugledali smo šumsku planku koja je dolazila uzbrdo prema nama da bi se završavala u čistinama na kraju ceste. Drveće je postajalo sve rjeđe na strani kojom smo se kretali te odlučismo da pređemo na drugu stranu. U trenutku kad smo prelazili planku vidjeli smo obijenu rosu na vrhovima trave.

Nastavice se

[Dedo]

#22467

Tragovi, i to još svježi, da ne mogu biti svježiji. Oprezno smo prišli provjeriti tragove i ustanovili jednolične šare đonova koji su nestajali u pravcu odakle smo mi došli. Ništa nam nije bilo jasno, jer nikog nismo vidjeli ni osjetili oko nas. Tragovi su govorili da su u pitanju četnici jer takve prepoznatljive đonove čizama imala je jedino bivša JNA. Bili smo neko vrijeme u kratkoj nedoumici. Kuda se pokrenuti? Šuma je bivala sve rjeđa, bar okolo, i bilo se teže prebaciti do gušće šume. Naše nagađanje, kuda su mogli četnici da se upute i koliko daleko od nas, prekinulo je lajanje psa koji je nakon nekoliko sekundi pred sobom protjerao srndaća. Bio je to moj pas. Bio je to hladan tuš za nas dvojicu. Već je drugi dan kako nismo čuli lavež psa ni blizu. Sklonili smo se za trenutak u jedan mali gustiš da sačekamo bilo kakve reakcije okolo. Nismo dugo čekali kad je neko počeo galamiti vrlo nerazgovjetno i ne tako daleko. Odmah smo se uputili u pravcu odakle su se čuli glasovi, jer se čulo još nekoliko glasova.
Ne zadugo, ugledali smo ponovo neku cestu, ovaj put nije ličila na prethodnu. Bila je nabijena bijelim kamenom i gubila se lijevo i desno od nas. Još smo malo izvidjeli i ustanovili da smo u Mičivodama, toliko željenom cilju. Kuće su bile porušene, ali ne sve. Bilo je i onih iz kojih se dimilo. Vidjeli smo neku kuću koja je svojim izgledom podsjećala na šumarnice, kuće šumara kojima je preduzeće dodjeljivalo smještaj. U njoj je neko živio, i pored toga je to jutro i kosio travu pored kuće. Tek tada je upalio kosačicu i počeo kositi dok su iz prikrajaka izlazili naoružani ljudi odjeveni svakako. Nosili su kose za košenje trave na ramenima, jer su sigurno prvo pokosili krševiti dio livade, a strogu čistinu ostavili za kosačicu. Bilo ih je šestorica. Bilo nam je jasno da su tragovi koje smo vidjeli samo obezbjeđenje koje će se pobrinuti za kosioce. Neke kuće u produžetku su bile čitave. Nismo znali raniji sastav sela, što nam nije ni bilo bitno, ali u tim kućama je neko živio. Znali smo sigurno da nisu Muslimani i pokrenuli smo se pored ceste u željenom smjeru. Nismo mogli pratiti cestu zbog čistog prostora kojeg je u nastavku bilo sve više pa smo otišli malo desno. Psa ponovo nije bilo. Dok smo se kretali pored ceste, prije nego smo se preusmjerili desno, naišli smo na scenu koja nas je zapanjila. Našli smo ogromno ”ognjište”, na kojem je pepeo bio hladan i možda star dva – tri dana, sudeći po tragovima razne obuće koju kiša nije bila uništila. Shvatili smo da su baš tu boravili naši. Nije bilo teško zaključiti, bar po onome što su ostavili iza sebe. Odlučili smo da se ne zadržavamo pored tog mjesta i krenuli njihovim tragovima. Bilo nam je drago da smo po prvi put naišli na tragove koji možda vode gdje treba.
Naše ushićenje je prestalo nakon nekoliko minuta kretanja tom stazom kroz visoku travu koja je ličila na prtinu u snijegu. Naišli smo na potezne mine. Oprezno smo ih prešli, i zbog nekih drugih koji će možda naići iza nas nismo ih skinuli niti presjekli kanape. Bilo ih je četiri. Shvatili smo da je rizično pratiti vidljivi trag kojim je moralo proći možda više od stotinu ljudi zajedno ili u grupama. Ponovo smo se gubili spuštajući se strminama, a ni sami nismo znali gdje. Bili smo uvjereni da je putna komunikacija Sokolac – Han-Pijesak blizu. Pao je mrak i ponovo smo zanoćili.

Nastavice se

[Dedo]

#22468

Otkrili smo zasjedu
11. august 1995. god.

Prelijepo jutro kao da je pozivalo da nam se pomogne. Iznenadio sam se kad sam gledao u sat, na kojem su brojevi još pomalo drhtali. Baterija je već odavno upozoravala da je zamijenim. Bilo je 8 i 20, a spavali smo i previše. Razgledali smo okolo. Bilo je tiho i čulo se tek poneko zujanje komaraca koji su nas iskasapili tokom noći dok smo spavali dubokim snom. Prvi put od kada smo krenuli s Petova Dola spavali smo, a da smo ostali suhi i da nam nije bilo hladno. Nismo čak ni vatru ložili. Avgust smo konačno osjetili, a primijećujem da smo i u mnogo nižim predjelima. Sve me svrbi, cijelo tijelo. Pokušavam da se prisjetim kad sam se zadnji put okupao. Sat pokazuje i dan, danas je valjda petak, a naši ruksaci pokazuju svoje prazno dno, u kojem se ne nalazi ama baš ništa. Prethode noći smo pojeli i posljednje zalihe hrane – dva krastavca, pola konzerve i nešto luka, te po pola slanog kolača. Teška nam pada spoznaja da put moramo nastaviti gladni. Ali baš gladni.
Gledamo ispred sebe, nakon što smo se pomjerili sa mjesta gdje smo prenoćili. Konstatovali smo da smo u podnožju planine Devetak, na sjeverozapadnoj strani, jer odatle se pružao pogled preko dosta niskih brežuljaka i u daljini, ali ne tako daleko, stršili su vrhovi neke druge planine. Desno smo primjećivali nekoliko manjih kuća na oko dva-tri kilometra, oko kojih su bile pokošene livade. Znali smo da su to bile srpske kuće. Znali smo da je sve što nam treba još mnogo daleko1.
U 9:00 smo se pokrenuli niz strmu padinu i u podnožju same padine sustiže nas moj pas. Nije nam to trebalo. Cvilio je i počeo lajati čim nas je prepoznao. Nije ga bilo dugo, ali naši tragovi su još bili svježi za to neobjašnjivo pseće čulo njuha. Bilo je beskorisno odbijati ga, jer nije htio da makne dok je kod nas, a kad mu ”pukne blesava” u njegovu glavu, odjuri kao da ne postojimo. Hajde ti znaj šta se dešava u psećem mozgu, kad nas ne želi ostaviti. Da je samo znao koliko nam je smetao i kolika nam je pometnja bio.
U pratnji našeg psa, nađosmo se na nekom putu, obraslom visokom travom i sve je ličilo na postojanje željezničke pruge, koja je veoma davno dignuta ostavljajući pravilan izgled preko strmih livada i kroz usjeke davno prokopanih međa2. Prešli smo preko bivše pruge, spustili se još niže i našli se u jednom malom kanjonu. Bilo je to, ustvari, mjesto gdje je izvirala voda kao vodopad i istovremeno ponirala, odakle se zbog viška vode razlijevao van ponora stvarajući manji potok koji se gubio prema sjeveru.

Nastavice se

[Dedo]

#22489

Tada smo odlučili da se baš tu okupamo. Edin je izabrao da bude prvi. Ja sam stajao po strani, i čuvao ga posmatrajući okolo. Dok sam posmatrao sa jednog uzvišenja primijetio sam neki put, lokalni, pored kojeg je bila ograđena livada, upola pokošena. Lijevo odatle se nazirala gusta kultura zasađenih borova visokih najviše pet metara. Bio sam sretan da mogu da vidim bar kilometar ispred sebe. Srećom još uvijek sam imao profesionalni dvogled bivše JNA, koji sam zarobio na Bokšanici ’92. Edin se okupao vrlo brzo pozivajući mene.
-Sljedeći si, ako ti se smrzava! Imaš sapun, ha?
Tresao se ko Jermenija usljed zemljotresa. Shvatio sam to i ja kad sam zaronio u ledenu vodu dubine jednog metra. Ledila je krv u žilama, štipala me voda svojom studeni. Formalno sam se okupao, ipak sretan da se otarasim svih svrabova koji su me izluđivali. Na trenutke sam bio i zadovoljan, čak i pored hladnoće u dubokoj vodi. Trljajući sapunom tijelo, osjećao sam kao da prelazim kamenom preko drugog neravnog kamena kad su se stvarale tupe vibracije. Zagledao sam se od peta do grudi i prepao se svojih kostiju, koje su ispupčeno podupirale još malo mišića ispod kože koja je već bila kao istanjena. Pomislih, prošao je i mjesec od kada se odupirem svemu što slama jedno ljudsko biće, što ubija. Nije mi bilo ni jasno odakle crpim energiju da bih uopće mogao hodati. Odlučili smo da psa vežemo jakim kanapom, koji bi ipak nekad pregrizao, a da ga ne bi udavio. Kanap je bio jak i žilavog materijala, od padobranskih paleta i zelenkaste boje. Odveli smo ga blizu spomenutog izvora, gdje je voda bila bučna, tako ako bi i lajao ne bi se čulo daleko, a bit će u hladu. Bilo mi ga je žao dok je cvilio za nama kad smo se pokrenuli.
Onako mokri, ali ipak čisti, uputili smo se sjeverno i nakon dvadesetak minuta se našli neposredno pored, na hiljade zasađenih borova. Tu nas je šokirao prizor stotina ugaženih putića kroz travu koji su se gubili u sadnicama borova. Shvatili smo da se radi o tragovima naših grupa koje traže spas do slobodnih teritorija. Nismo znali šta da radimo, za trenutak smo samo sjeli i zabrinuto rasuđivali o našem daljem kretanju. Nas je samo dvojica, a ovoliko je ljudi krstarilo ovim predjelima i nikako nismo mogli da odbijemo sumnju o jakim zasjedama koje možda čekaju ispred. Urlanje kamionskih motora i automobila nije prestajalo. Vrvjeli su nedaleko od nas1. Ušli smo u mlade borove, vodeći računa o eventualnim minama i istovremeno se čuvali opasnosti sa strana. Tragovi su se prepletali svuda kao u labirintu, a ne znaš ni kud vode. Nekako smo, gledajući iza sebe i prateći sunce, dopuzali smo do ceste. Bilo je jedanaest sati prije podne. Vozila su i dalje prolazila, kao usred gradske sredine, vraćali su se iz Žepe i Srebrenice, to smo znali jer su dolazili iz pravca Han-Pijeska. Tek poneko vozilo prolazilo je iz pravca Sokoca.

Nastavice se

[Dedo]

#22549

Sunce je pržilo i trava oko asfalta je bila visoka i ugažena i već bila suviše suha da je pucketala pod nama. Privukli smo se oprezno do samog ruba ceste, puzeći veoma tiho. Zamirisao je duhan prave cigare, tako da smo se usredotočili posmatrati svaki grm preko ceste. Nisu nam bile džabe pretpostavke o zasjedi. Bili su tu, preko ceste, dok se iz jednog smrekovog grma plavičasti dim razbijao u zraku. Čekali smo reakcije i nismo se htjeli kretati kako nas ne bi uočili. Pripijeni uz tlo, trpeći ujede mrava, smrad nekog smeća i toplotu sunca na otvorenom, ležali smo sa puškama uperenim u suprotnom pravcu. Na um mi je padalo ono mnoštvo tragova i nagađao sam sam sa sobom da li su otkriveni. Strpljenje je bilo pri kraju, a pobjesnio sam dodatno kad sam ugledao mog psa, sa ostatkom konopa na vratu koji je visio do zemlje. Znači, pregrizao ga je mnogo brže nego smo pretpostavljali. Stajao je tridesetak metara desno od nas i gledao u vozila koja su prolazila. Gledao je za svakim autom koje bi prošlo. Znao je za nas, siguran sam bio, jer je bio neposredno blizu. Sjetih se da nije imao ni priliku da ih ikad i vidi. Bio je štenac koji se rodio ’93.godine. Malo je falilo da ga sprašim rafalom u neobjašnjivom bijesu koji mi se pojavio. Zar zbog njega da nas pobiju, ili da se stavimo u dodatne nevolje.
Moje razmišljanje Edin je izgleda prosto čitao, od onoga trenutka kad sam pogled usmjerio na psa kad se pojavio. Naše obostrano nerviranje prekinuli su glasovi dvojice ljudi. Iza smreka su ustala dvojica, protežući se i psujući sunce koje ih je peklo. Jedan od njih je imao pedesetak godina, nosio je spljošteni kožni šešir, maslinastu jaknu, maskirne hlače, sa puškom PM-72, u lijevoj ruci i flašom u desnoj ruci. Drugi je bio sušta suprotnost. Dripac, sav ponosan na redenike oko sebe koji su ga nabijali u crnu zemlju, sa osamdeset-četvorkom, mitraljezom koji je s mukom dizao na desno rame, sav uniformisan u maskirnu uniformu bez kape. Nije imao više od dvadeset godina i počeh ga zamišljati u mnogo boljem obliku, ukočenog pogleda, iskeženih zuba, presamićenog preko kamena na koji je oslanjao uglačanu čizmu desne noge. Takav je mnogo poželjniji, da se ne raduje tuđoj smrti više nikada, da ne zarazi svijest i da izađe sa manje grijehova Bogu na istinu. Puste želje su to bile.
Želio sam neprimjećeno izaći iz govana u kojima sam truhnuo. Nisu razmijenili ni deset riječi, uglavnom su i oni s nestrpljenjem očekivali nekoga gledajući na sat. Dojurio je manji džip otvorenog krova u koji su munjevito uskočili i odjurili prema Han-Pijesku, odnosno, prema Mrkaljima, jer je to bilo najbliže naselje. Bili smo uvjereni da nema više nikoga, jer za sat i po bi još nekoga primijetili.

Nastavice se

[Dedo]

#22550

Uhvatili smo interval kad se nisu pojavljivala vozila i ja sam prvi skočio preko ceste, preko asfalta, dok je Edin držao na oku teren okolo da bi pripucao, ako bi me neko primijetio. Tako smo se dogovorili, jer ako dođe do sličnih situacija nema razmišljanja nego prihvatiti borbu do kraja, pa kom’ obojci kom’ opanci. Nama je i tako ovo bila igra na sreću, u kojoj se rizikovalo pri svakom novom koraku. Za pet minuta mi se pridružio Edin kojeg sam štitio dok je prelazio cestu. Osjećali smo veliko olakšanje, te smo se odmah uputili u zamišljenom pravcu. Nakon pola sata sjeli smo i zaduhanili po jednu savijušu u debelom hladu, odakle smo vidjeli neke ruševine i jedan čitav objekat koji je ličio više na štalu, nego kuću. Bio je pokriven crijepom1.
Odatle smo pošli desno, pa ponovo preko neke makadamske ceste, rubom šume, tako da nam je to selo ostajalo sa naše lijeve strane i zalazili smo sve više desno u predio koji je oličavao planinu, sudeći po dalekim vrhovima i prostranosti. Ušli smo u planinu, koja se zvala Kučanska planina, a uvezivala se prema zapadu sa Šljemenskom planinom u kojoj smo se našli u nastavku našeg puta. Prelazili smo još oko pet puta preko neke ili nekih cesti u toj Šljemenskoj planini. Bile su to makadamske i vrlo malo korištene ceste. Na jednom mjestu, prva cesta na našem putu, našli smo davno zakovanu dasku na kojoj je pisalo Pjenovac, sa strelicom ispod. Strelica je bila usmjerena desno od pravca kojim smo mi bili zamislili. Tad sam razmišljao da smo po prvi put do tad prešli veoma dug dio puta. Primijetio sam da idemo konstantno jednim pravcem i da se ne gubi vrijeme. Taj dan kao da smo imali vodiča, a i jesmo, dragog Allaha, koji nas je svojim suncem i moći usmjeravao kud treba. Tih trenutaka, kao nikad prije, svoju vjeru u Boga sam krunisao. Nikad ranije nisam osjećao da više vjerujem i da me nešto ushićuje, dok kilometri i kilometri ostaju iza nas.
Umor je nadvladavao naša tijela. Vukli smo se kao dvije ranjene zvijeri, gladni i iznemogli. Noć se već približavala. U jednom trenutku, sasvim slučajno, našli smo studeni izvor planinske vode. Bio je to Božiji dar koji nas okrijepi iako smo bili gladni. Još uvijek je bilo teže podnositi žeđ nego glad. Tu smo se dobro oprali, opskrbili vodom za dalje i prije samog akšama učahurili u jednu uvalu gdje smo praznih stomaka prenoćili.

Nastavice se

[Dedo]

#22562

Došli smo do naseljenih srpskih sela
12. august 1995. god.

Horoz!!! Nekoliko puta se oglasio najavivši svitanje. Bilo je još uvijek mračno i vidjeli smo samo vedro nebo potkovano zvijezdama. Nismo se mogli baš brzo pribrati i pokušavali smo bolje da odredimo pravac odakle se horoz oglašavao. Odlučili smo sačekati izlazak sunca, obzirom da je bilo vedro. Pas je drijemao pored nas, tik pored mene i osjećao sam kako diše. Nije se osvrtao na ranoranioca, horoza, koji je u našoj blizini nastavljao sa najavljivanjem izlaska sunca. Tada sam mu skinuo prijuzu* oko vrata koja je visila, a koju je pregrizao dan ranije. (Neka neko ne stiče dojam o paščetu sa dalekih prostora, koji je vezan iz nekih sumnjivih razloga) Svjetlost dana je razbijala mrak i sunce još nije izgrijavalo, kad smo počeli da određujemo strane svijeta pravcem kojim smo došli na to mjesto. Tako smo i gledali ispred sebe. Tražili smo pogledima smjer grana na stablima, pošto smo bili na priličnoj visini, a dalo se i zaključiti po oštrom povjetarcu koji je izgleda pirio sa sjevera. Grane većine stabala težile su ka nama. Sjever je znači bio tačno ispred nas. Vrlo je rizično povjerovati svim prirodnim pokazateljima u određivanju strana svijeta, jer ako nema sunca, labavo je i neprecizno. To smo iskusili u Devetaku gdje nam nijedan pokazatelj nije donio rezultate. Samo je sunce pravi vodič kroz nepoznate predjele, sve ostalo je samo nakratko i čim se promjeni konfiguracija terena, gotovo je. Bez busole i karte, ako nema sunca, ne može se putovati precizno i određeno.
Horoz koji se oglašavao i poslije svitanja, glasovi žena, zvuci stoke koju su puštali iz štala, dolazili su sa naše lijeve strane, sa zapada. Sunce je zatim pružilo zrake kroz krošnje drveća i potvrdilo našu orijentaciju. Trebalo je krenuti. Odlučili smo da provjerimo teren sa naše lijeve (zapadne) strane. Imali smo šta i vidjeti. Kuće, sve do jedne onako razbacano naseljene, ljudi u pokretima, svi stariji tjeraju stoku negdje. Popeli smo se još zapadnije iznad kuća odakle se pružao nevjerovatan pogled na sve strane. U predjelu koji se nalazio nasuprot nas vidjele su se neke kuće. Jedne su bile porušene, jedne uspravne i jedan objekat poput manje škole. Jutarnja tama i sivilo zraka otežavali su pokušaj da imamo precizno čistu sliku predjela okolo. U pozadini sela koje smo gledali, a udaljeno je bilo otprilike jedan do dva kilometra vazdušne linije od nas, nazirale su se neke planine i njihovi vrhovi. Nagađali smo, dok je starac protjerivao stoku samo stotinjak metara od nas, ne sluteći da je u našem objektivu. Pratili smo ga kud će dalje i gledali za njim i njegovim stadom goveda koje je brojalo sedam grla. Edin i ja smo se u jednom trenutku pogledali misleći na isto: da ga uhvatimo i da nam bude vodič za dalje. A da li uistinu i zna pravi i siguran put i da li će nas sa sigurnošću voditi pravim putem i ako ga zna? Ipak nismo mogli sebi dozvoliti da patimo starog čovjeka, bez puške i bez razloga. Konstatovali smo da je bez potrebe dodavanje još jednog rizika. Možda nas navede pravo u zasjedu i sa njim što god da bude. Zeznuti su ponekad stari četnici, žrtvuju se u većini slučajeva, k’o veli ”moj vijek je prošao”, mada taj možda i nije loših namjera.

Nastavice se

[Dedo]

#22601

Obišli smo selo kod kojeg smo bili, a za koje Numo kaže da se zove Rubinići. Spuštajući se niz neko točilo, ponovo smo našli tragove koji su ukazivali na naše grupe. Ovaj put su bili svježi, možda da su prošli prethodne noći. Kad smo došli do pola točila, dolje ispred, ugledali smo asfalt. Spustili smo se malo niže, pored točila i prepoznao sam selo Nevačka, koje je bilo na putu Olovo-Pjenovac-Han-Pijesak. U tom selu i ispred zgrade Zadruge, koju smo gledali, bio sam prije rata nekoliko puta na igranci. Nekoliko objekata je bilo čitavo, samo cetar sela uz asfalt. Sišli smo do samog asfalta, čekali pola sata gledajući blatnjave tragove koji su prelazili asfalt, ukoso i lijevo od nas, do i preko malog mosta, gubeći se desno među ostacima nekih izgorjelih objekata. Bili smo uvjereni da nema nikoga, a i vrijeme zasjeda je po našem rezonu bilo prošlo. Bilo je oko osam sati kad smo prešli, trčeći u razmaku, istim blatnjavim tragom koje smo vidjeli. Taman smo bili pored jedne ruševine kad se začuo kamion. Uskočili smo u zidove ruševine nepromišljeno i glupo, ali srećom nije bilo mina već samo mnoštvo koprive koja nas je pokrila prištovima, već nakon deset minuta. Na glasno vikanje i naređivanje da stanu, kamion se zaustavio na sred mosta. Iskočilo je pet četnika i gledali su blatnjave tragove komentarišući.
-Opet su noćas prošli, majku im balijsku! -vikao je jedan đikan šetajući okolo.
-Daj bolan da idemo! Pusti sirotinju neka ide, šta imaš od toga? – galamio je vozač kamiona, što me dirnulo u tom trenutku.
-Jebo ti oni mater! Idi i ti Aliji kad si takav, pobiće nam narod! – ponovo će drugi.
-Kakav narod, o čemu pričaš! Ne diraj ih i nećeš imati problema. Oni žele da se izvuku, pusti to, to i onako nije naš pos’o! – ponavljao je vozač kamiona, dok je turirao motor, pokrećući ga, time dajući do znanja da idu.
Uskočili su na kamion i udaljili se u pravcu Pjenovca. Lahnulo nam je i odmah smo izašli i uputili se sokakom koji nekad bješe sokak, između ruševina i sjeverno. Kad je nestalo svih ruševina nastupile su pokošene livade, i to košene kosačicom, zatim sijeno uredno pokupljeno u male stogove.
Na više načina imali smo predstavu da su sve grupe koje su prošle ispred nas koristile noć da bi prošli teritoriju pod kontrolom Srba. Mi smo djelovali suprotno i mislim da je bilo bolje, jer nas je bilo dvojica i mogli smo kud hoćemo, sa mnogo manjim šansama da nas neko uoči. Ostatak dana smo proveli tu oko Nevačke i nismo se mogli daleko probiti zbog samih četničkih patrola koje su krstarile oko Nevačke, a sigurno s ciljem pronalaženja odbjeglih turaka. Pred sami akšam posmatrali smo teren koji smo to jutro gledali, a sad nam je bio sasvim blizu1. Zapazili smo tada jedno groblje koje je bez sumnje bilo srpsko, sudeći po spomenicima i načinu okretanja grobova. Tu smo prenoćili, na Nevačkim Brdima, sa psom koji nas je pronašao pred akšam. Jadan, bio je gladan kao i mi i bio je konstantno u potrazi za hranom, povremeno se vraćajući nama.

Nastavice se

[Dedo]

#22623

Morali smo ubiti mog psa
13. august 1995. god.

Jutro je osvanulo okupano u suncu. Na nebu su se istovremeno rojili oblaci koji su prijetili kišom. Bili smo gladni da i pogled nam se mutio. Jedva smo raspoznavali detalje na većoj udaljenosti, čak i pomoću dvogleda. Svaki put kad se pomjerimo, koraci su bili dukat. Razmišljali smo o varijanti da se vratimo do sela u kojem smo noćili noć prije prethodne, do Rubinića, gdje bi na neki ”prljav” način došli do hrane. Ko zna šta bi se sve odigralo, tako smo tada razmišljali, ali odlučili smo ne vraćati se. Već treći dan jedemo razno lišće, korijenje, poneku jagodu, kupinu… Sve to samo zagolica želudac u kojem nastane revolucija i traje po nekoliko sati, rezultirajući proljevom i jakim bolovima u stomaku. Nismo imali izbora, te se dadosmo na traženje jagoda koje su bile pri kraju roda.
Tražili smo razne načine prelaska preko nekog kanjona manje rijeke (Varošnica), kako bi se probili do Žeravica, jer su nam bile na našem zamišljenom pravcu, sjeverozapad. U toku lutanja pored kanjona, desno smo ugledali livade obrasle visokom travom, koja se godinama nije kosila. Kroz sred tih nepreglednih livada ukazivao se trag, ugažena i beskonačno duga staza, koja se završavala negdje prema brdima koja smo tada ugledali ispred sebe. Odatle, desno od nas, vidjeli smo jedan vrh koji je bio najviši u okolini. Zaključili smo da je to planina Žep kod Han-Pijeska. U tom pravcu je i Žepa. Okrenuli smo se leđima i ustanovili da ne idemo pravcem kojim je prošlo na stotine ljudi, išao je više sjeveroistočno. Pošto nismo mogli preći preko male rijeke do Žeravica, odlučili smo se spustiti krajem livada, sa lijeve strane što niže i probati lijevo odatle. Uspjeli smo neopaženo doći u dno livada pored kojih smo, mada oprezno i polahko, išli možda i jedan sat. Dolje smo našli ostatke neke vodenice koja je srušena, nekoliko desetina godina ranije. Tu nas je pas ponovo pristigao, lajući i trčeći okolo, što nas je nagnalo na skrivanje i osmatranje. Nije bilo nikoga. Pas je bio gladan i bijesan, kao i mi, i nije znao šta će. Postajao je sve agresivniji i bučniji što nas je natjeralo da ga ubijemo. Nisam mogao dići pušku na psa kojeg sam odgojio i koji mi je bio vjeran, a molio sam Edina da ga ubije. Bilo mi ga je žao kao insana i teško mi je to padalo. Edin je zaključio da je rizično pucati, bez obzira što smo u nekoj rupi, u nekom kanjonu uz mlu rijeku. Odlučio je da ga usmrti nekom suhom granom, na šta sam se gnušao. Postajao je još gori, trčeći od nas, potom se vraćao, cvilio i lajao tako glasno da je bilo nepodnošljivo. Izazivao je sudbinu koju je možda i predosjećao i bilo ga je teško primamiti da dođe k nama. Jednog trenutka kad se približio na metar od nas, režeći i lajući na nas kao da nas ne poznaje, Edin ga je svom snagom opalio legom* po glavi. Gledao sam kako mu odlijeće koža sa glave u trenutku dok je padao režeći isprekidanim glasom.

Nastavice se

[Dedo]

#22631

Morali smo ubiti mog psa
13. august 1995. god.

Jutro je osvanulo okupano u suncu. Na nebu su se istovremeno rojili oblaci koji su prijetili kišom. Bili smo gladni da i pogled nam se mutio. Jedva smo raspoznavali detalje na većoj udaljenosti, čak i pomoću dvogleda. Svaki put kad se pomjerimo, koraci su bili dukat. Razmišljali smo o varijanti da se vratimo do sela u kojem smo noćili noć prije prethodne, do Rubinića, gdje bi na neki ”prljav” način došli do hrane. Ko zna šta bi se sve odigralo, tako smo tada razmišljali, ali odlučili smo ne vraćati se. Već treći dan jedemo razno lišće, korijenje, poneku jagodu, kupinu… Sve to samo zagolica želudac u kojem nastane revolucija i traje po nekoliko sati, rezultirajući proljevom i jakim bolovima u stomaku. Nismo imali izbora, te se dadosmo na traženje jagoda koje su bile pri kraju roda.
Tražili smo razne načine prelaska preko nekog kanjona manje rijeke (Varošnica), kako bi se probili do Žeravica, jer su nam bile na našem zamišljenom pravcu, sjeverozapad. U toku lutanja pored kanjona, desno smo ugledali livade obrasle visokom travom, koja se godinama nije kosila. Kroz sred tih nepreglednih livada ukazivao se trag, ugažena i beskonačno duga staza, koja se završavala negdje prema brdima koja smo tada ugledali ispred sebe. Odatle, desno od nas, vidjeli smo jedan vrh koji je bio najviši u okolini. Zaključili smo da je to planina Žep kod Han-Pijeska. U tom pravcu je i Žepa. Okrenuli smo se leđima i ustanovili da ne idemo pravcem kojim je prošlo na stotine ljudi, išao je više sjeveroistočno. Pošto nismo mogli preći preko male rijeke do Žeravica, odlučili smo se spustiti krajem livada, sa lijeve strane što niže i probati lijevo odatle. Uspjeli smo neopaženo doći u dno livada pored kojih smo, mada oprezno i polahko, išli možda i jedan sat. Dolje smo našli ostatke neke vodenice koja je srušena, nekoliko desetina godina ranije. Tu nas je pas ponovo pristigao, lajući i trčeći okolo, što nas je nagnalo na skrivanje i osmatranje. Nije bilo nikoga. Pas je bio gladan i bijesan, kao i mi, i nije znao šta će. Postajao je sve agresivniji i bučniji što nas je natjeralo da ga ubijemo. Nisam mogao dići pušku na psa kojeg sam odgojio i koji mi je bio vjeran, a molio sam Edina da ga ubije. Bilo mi ga je žao kao insana i teško mi je to padalo. Edin je zaključio da je rizično pucati, bez obzira što smo u nekoj rupi, u nekom kanjonu uz mlu rijeku. Odlučio je da ga usmrti nekom suhom granom, na šta sam se gnušao. Postajao je još gori, trčeći od nas, potom se vraćao, cvilio i lajao tako glasno da je bilo nepodnošljivo. Izazivao je sudbinu koju je možda i predosjećao i bilo ga je teško primamiti da dođe k nama. Jednog trenutka kad se približio na metar od nas, režeći i lajući na nas kao da nas ne poznaje, Edin ga je svom snagom opalio legom* po glavi. Gledao sam kako mu odlijeće koža sa glave u trenutku dok je padao režeći isprekidanim glasom.

Nastavice se

[Dedo]

#22705

Mislim da ga je bilo uhvatilo neko bjesnilo. Ko zna šta je sve mogao i pojesti u toliko dana provedenih lutajući oko nas. Taj trenutak sam nekako podnio, ali sam se osjećao kao da sam izgubio najboljeg prijatelja. Ustajući, oteturao se desetak metara i ušutio u lišću, koje je prethodno jako šuštalo. Pomislio sam da mu je bilo veoma teško pustiti dušu. Ni Edinu nije bilo jednostavno. Povraćalo mu se dok sam ga tješio da je krajnje vrijeme da ga se tog dana riješimo, inače bi nas uvukao u nevolje. Istog momenta smo se udaljili sa tog mjesta i za sat vremena pronašli neke stare linije, jurišne i odbrambene1.
Lutali smo okolo sve dok nismo pronašli jedno mjesto okićeno jagodama. Jeli smo jagode i istovremeno nam je dopiralo neko kretanje cestom od koje smo se bili udaljili. Nismo bili sigurni da li je stvarnost ili su nastupile halucinacije, koje bi mogle biti pogubne. Odlučili smo da izvidimo. Edin je otišao putem kojim smo došli, a ja sam se uputio pravo ka cesti. Dogovor je bio da se nađemo odakle smo pošli jer je orijentir bila zemunica na kojoj je kora drveta otpala i zemunica je bila lahko uočljiva. Tek što sam prišao cesti i počeo osmatrati ulijevo, ustuknuo sam u gušću travu. Privukao sam dvogledom maksimalno dobro i bilo mi je drago kada sam uz velike napore prepoznao jednog svog imenjaka i dobrog jarana. Bio je to Mustafa Brgulja koji je zvjerlao na sve strane, samo ne u jednom pravcu. Išao je sredinom ceste, noseći pištolj u desnoj ruci. Neobrijan i prljav poput nekog četnika-odmetnika, išao je nesigurno i umorno pravo prema meni gdje je cesta zavijala u desnu stranu lijevo od mene. Brzo sam razmišljao kako da mu se javim i smirim ga uvjerljivo da ne puca u mene. Riješio sam da ga iznenadim pozivajući njegovo ime i ujedno se predstaviti. Tako je i bilo i ja sam mog imenjaka ipak zarobio da nije ni trepnuo. Gledali smo se neko vrijeme i skužio sam da je u nevjerici i da ne može da vjeruje da stojim pred njim.
Brzo sam ga upitao s kim je, sklanjajući ga pod cestu sa vidljivog mjesta. Rekao mi je da je sa Amirom Torlakom i da je i on tu negdje. Čekali smo ga kao i Edina. Pojavili su se skoro istovremeno, samo što je Amir dolazio s naše lijeve strane cestom bez imalo bojazni. Tako se ponašao. Musa ga je pozvao i na njegovo zaprepaštenje samo je buljio u nas kao u vanzemaljce. Prvo je šutio jedno vrijeme, pa je onda zajedno s Musom počeo dugu priču njihovog paćenja od Žepe, odnosno Radave do tog mjesta. Na tim prostorima su boravili već tri ili četiri dana, izgubljeni i obeshrabreni za dalje. Nisu mogli pronaći siguran prolaz. Meni i Edinu cilj su bile četničke linije oko Kladnja, a ostalo kako bude. Kad se nađu linije onda si već skoro prešao, samo je trebalo pametno izvesti prolazak i neopaženo. Ako bi bili u situaciji da moramo prihvatiti borbu, bili smo u stanju i to, samo da uspijemo preći. Njih dvojica su bili izmoreni glađu kao i mi, i pokazujući prazne ruksake nijemo su gledali u njihova dna na kojima je bilo nešto garderobe i municije. Oni nisu vjerovali da se može proći. Sreli su mnogo ljudi koji su preživjeli zasjede u kojima je, po pričama, stradao veliki broj naših. Govorili su kako su oni preživjeli zasjedu i kako su ostali sami od velike grupe ljudi koja se bila iznašla.

Nastavice se

[Dedo]

#22706

Mislim da ga je bilo uhvatilo neko bjesnilo. Ko zna šta je sve mogao i pojesti u toliko dana provedenih lutajući oko nas. Taj trenutak sam nekako podnio, ali sam se osjećao kao da sam izgubio najboljeg prijatelja. Ustajući, oteturao se desetak metara i ušutio u lišću, koje je prethodno jako šuštalo. Pomislio sam da mu je bilo veoma teško pustiti dušu. Ni Edinu nije bilo jednostavno. Povraćalo mu se dok sam ga tješio da je krajnje vrijeme da ga se tog dana riješimo, inače bi nas uvukao u nevolje. Istog momenta smo se udaljili sa tog mjesta i za sat vremena pronašli neke stare linije, jurišne i odbrambene1.
Lutali smo okolo sve dok nismo pronašli jedno mjesto okićeno jagodama. Jeli smo jagode i istovremeno nam je dopiralo neko kretanje cestom od koje smo se bili udaljili. Nismo bili sigurni da li je stvarnost ili su nastupile halucinacije, koje bi mogle biti pogubne. Odlučili smo da izvidimo. Edin je otišao putem kojim smo došli, a ja sam se uputio pravo ka cesti. Dogovor je bio da se nađemo odakle smo pošli jer je orijentir bila zemunica na kojoj je kora drveta otpala i zemunica je bila lahko uočljiva. Tek što sam prišao cesti i počeo osmatrati ulijevo, ustuknuo sam u gušću travu. Privukao sam dvogledom maksimalno dobro i bilo mi je drago kada sam uz velike napore prepoznao jednog svog imenjaka i dobrog jarana. Bio je to Mustafa Brgulja koji je zvjerlao na sve strane, samo ne u jednom pravcu. Išao je sredinom ceste, noseći pištolj u desnoj ruci. Neobrijan i prljav poput nekog četnika-odmetnika, išao je nesigurno i umorno pravo prema meni gdje je cesta zavijala u desnu stranu lijevo od mene. Brzo sam razmišljao kako da mu se javim i smirim ga uvjerljivo da ne puca u mene. Riješio sam da ga iznenadim pozivajući njegovo ime i ujedno se predstaviti. Tako je i bilo i ja sam mog imenjaka ipak zarobio da nije ni trepnuo. Gledali smo se neko vrijeme i skužio sam da je u nevjerici i da ne može da vjeruje da stojim pred njim.
Brzo sam ga upitao s kim je, sklanjajući ga pod cestu sa vidljivog mjesta. Rekao mi je da je sa Amirom Torlakom i da je i on tu negdje. Čekali smo ga kao i Edina. Pojavili su se skoro istovremeno, samo što je Amir dolazio s naše lijeve strane cestom bez imalo bojazni. Tako se ponašao. Musa ga je pozvao i na njegovo zaprepaštenje samo je buljio u nas kao u vanzemaljce. Prvo je šutio jedno vrijeme, pa je onda zajedno s Musom počeo dugu priču njihovog paćenja od Žepe, odnosno Radave do tog mjesta. Na tim prostorima su boravili već tri ili četiri dana, izgubljeni i obeshrabreni za dalje. Nisu mogli pronaći siguran prolaz. Meni i Edinu cilj su bile četničke linije oko Kladnja, a ostalo kako bude. Kad se nađu linije onda si već skoro prešao, samo je trebalo pametno izvesti prolazak i neopaženo. Ako bi bili u situaciji da moramo prihvatiti borbu, bili smo u stanju i to, samo da uspijemo preći. Njih dvojica su bili izmoreni glađu kao i mi, i pokazujući prazne ruksake nijemo su gledali u njihova dna na kojima je bilo nešto garderobe i municije. Oni nisu vjerovali da se može proći. Sreli su mnogo ljudi koji su preživjeli zasjede u kojima je, po pričama, stradao veliki broj naših. Govorili su kako su oni preživjeli zasjedu i kako su ostali sami od velike grupe ljudi koja se bila iznašla.

Nastavice se

[Author]

Posts