[Teva]

in reply to: Gracanica i ostali dijelovi nase nam Rogatice #211

Halcin panj

Dzambegovic Halil–Halco, sin Mujin,
Nas komsija sa druge strane sokacica, ili bolje reci mi smo bili na drugoj strani.
Kad dolazis iz carsije i hoces u sokacic kuca sa lijeve strane.
U toj kuci je kazu birvaktile zivio Mlatisuma Vehbija.
Ja se nesjecam, bio mali ili me mozda nije ni bilo tada.
Babo mu Mujaga radio u stolariji skupa sa Kurtom sa Holuca.
Bili dobri ahbabi.
Mujaga je bio nas nesluzbeni mujezin.
Kad bi udari kako nevrijeme, oluja jali krupan grad,
svi bi mi u kucu, a Mujaga napolje i pocne da “kujise”.
Nama djeci bi lahnulo kad cujemo njegov ezan.
Ucili bi Bismillah i znali da ce nevrijeme brzo proci.
A proci ce zato sto dragi Allah cuje Mujagin ezan i smilovace se cijeloj Gracanici a mozda i Rogatici….

Njegov Halco je bio i nas dobar ahbab.
Druzio se ja sa: Kerimom, Mumom, Halcom, Dzedom rahmetli (nasim zlatnim ljiljanom), Sefom, Brkom Cengicem…..
Razne smo generacije, ali jedna raja bili.
Propjevali hejbet puta mahalama Gracanickim u sitne sate.
Niko nije mogo sevdalinku zapjevati ko Brko.
Mozda, ali nako nasuho, podmazana grla nikako.
“Beharom se Bosna okitila………”.
Nikad nam niko nije izaso da zagalami.
Svi su znali da mi necemo dugo, samo nako malo u prolazu, veseli…..

Hele vrijeme kuletarica, onaj vakat kad se i po snijegu kora ufati.
Iscejfili mi i “Nisane” i “Banderu”, pomalo smrzli i istrazujemo nova mjesta.
Golem snijeg trnje se pod njim pogelo.
Ponekad leti ruka nako sa rukavicom u dzep od jakne i izvadi komad suhog mesa i u usta.
Za te svrhe smo koristili sto tvrdju suhovinu (onu sto nam majke ostavljase za graha), zato jer se duze zvace u ustima.
Nasli mi novu lokaciju blizu Bandere.
S vrha kad podjes prema Gracanici tamo na stotinjak metara bila jedna velika tresnja divljaka.
Pod njom je uvijek bilo veselo drustvo za “prvi maj”.
Eh sad negdje izmedju bijase velika medja.
Jos mi nalo povecali skokac snijegom.
Letimo jedan zadrugim i Bogami vecina se poslije skoka drzi za tur, ugruhas se u onu kost odakle je trebo rep pocinjati.
Zaletio se Halco, leti pet, sest metara i gruh.
Nako kako se drzo desnom rukom za halku naprijed a lijevom nazad za sjedalo, sve se razleti samo mu ono sjedalo u rukama ostade.
Baci on i sjedalo i poce da skace pomagajuci.
Kad sta ce ti biti ateriro pravo na panj od drveta koje je neko nekad posjeko…..

Vjerovatno onog panja vise nema, nagrizlo ga vrijeme.
A nema ni naseg Halce.
Dao je svoj zivot za odbranu Bosne, vjerovatno kao prvi Rogaticanin.
Kad su cetnici krenuli na Sarajevo preko Vraca on se suprotstavio njihovom podivljalom coporu, skupa sa svojim kolegama.
Halco je radio kao policajac u Sarajevu.
Hrabro je poginuo, uspijevsi sa kolegama da zaustave zlotvore u pokusaju da udju i nacine pokolje kakve su ucinili tamo gdje im je uspjelo uci.
Neznam da li je dobio zlatnog ljiljana, ali ga je sigurno zasluzio i kao rodoljub i kao covjek.
Molim dragog Allaha da podari lijepi Dzennet nasem Halci i svim nasim mrtvima…………

Dopuna 30.12.2013
Halil Džambegović pogunuo je 08.06.1992.god. na Hrasnom brdu kao pripadnik MUP-a. Dodijeljeno mu je ratno priznanje policijska “Medalja za hrabrost”.

[Teva]

in reply to: Gracanica i ostali dijelovi nase nam Rogatice #210

Kiza i Kuca

Obecah Zeletu da cu pisati o odmjeravanju snaga Kize i Kuce na Nisanima pa evo da i to odradim.
Njih dvojica godisnjaci a stariji su od mene tri godine dana.
Uzrasta su bili tada, kad te ne racunaju vise u djecu a ni momci ti nedaju sa sobom.

Kiza, crn, golem, ruke ko pratljace.
Kad ga pogledas prepadnes se, a u dusi ni mrava ne bi zgazio.
Zastitnik nas male raje, a mi ponosni na njega.
Zimi nosio dugi crni kaput, kupio mu babo Hakija.
Jedne prilike zaledila Rakitnica na hajvanskoj i oni se klizali sa motkama, a mi mali gledali.
Nesmijes prici, nedaju nam jer je rizicno.
Najednom prolomi se led, a i kako nece pod njim onolikim, i Kiza u vodu.
Plivo bi on ali natopila se ona kapucina vode i nemoze.
Izvukli ga onim motkama.
Jednom je upo i u nabujalu Gracanicu.
Opet s motkom, preskakali.
Kad bi Gracanica nabujaj pa se povuci uvijek je vadio pijesak na svom pralu……

Kuca ili Emco kako smo ga jos zvali.
Mladji brat od Amira Homeinija.
Nije visok ali misicav, jak.
Treniro uvijek i na njemu nije bilo obicna mesa, sve sami misic.
Uvijek me asociro na Carlsa Bronsona.
Mrgodljiv i reko bi uvijek ljut, ali nije.
Dobre duse ali kad se naljuti ne staj mu na put.
Najbolje pravio trubu od vrbove kore i uvijek imala najbolji pisak.
Jednom me malo prebio, osovo mu ja mater.
Kasnije mu zao bilo, ali mu to nisam zaboravio.
Kupio sam od njega birvaktile jaknu “rokericu” i noso sam je godinama.
Cesto sam je posudjivo i nekom od raje.
Imala jarko crvenu postavu……

Hele megdan je zakazan tri dana ranije da bi se znalo ko je od njih dvojice snazniji.
Nema udaraca, nego nako nasnagu.
Mi smo bili nestrpljivi tri dana, jer je to bio veliki dogadjaj.
A na samim Nisanima arena, kruzna otprilike pet metara precnika.
Oivicena malim brezuljkom, ko da je je neko mahsuz pravio.
Dosli smo mi odmah s jutra na Nisane.
Cekali smo zadugo dok se nisu pomolili istovremeno.
Mozda su i zovnuli jedan drugog, jer su im kuce bile jedna uz drugu.

Skinuli su se do pasa i pocelo je zagrijavanje.
Ni jedan nista ne govori.
Ne mogu da se sjetim ko je bio sudija ali vjerovatno Hari Sokolovic ili Srbe Vrazalica.
I stali su na suprotne strane arene.
Dat je znak i Kuca je poletio sa onim svojim neartikulisanim vriskom.
Samo je on to tako umio.
Kiza bez glasa.
Ufatili su se u kostac.
Prvo vrijeme su se onako gurali, nosali i pokusavali jedan drugog da ufate “na fintu”.
Nije uspjelo ni jednom i onda su pali na travu.
Nije bilo avaza, samo se nakon nekog vremena culo puhkanje pa tesko Kizino disanje.
Bio je losiji sa kondicijom daleko, ali njegova prednost je bila masa.
Bio je daleko i tezi i veci.
Mi uzbudjeni, netrepcemo i ne disemo.
Nosili su se oni tako zadugo.
Kiza je presto sa navalama, a Kuca je sa punom snagom pokusavo da ga obori na ledja.
Poslije nekog vremena i on je presto sa nasrtajem, iscrpljen.
Niko nije mogo pobijediti.
Poslije odredjenog vremena prekinut je mec.
Bez pobjedika ili bolje reci oba pobjednici.
Zagrlili su se, poljubili se i razdvojeni ostali dugo da leze.
Od tada su se jako postovali i nikad se nisu oprave posvadjali.
I nikad se nije naglas pricalo o tom odmjeravanju snaga……..

[Teva]

in reply to: Gracanica i ostali dijelovi nase nam Rogatice #209

Prvomajske vatre

Ovih dana lijepo vrijeme ovdje kod mene, onako suncano, pa mi probudi cud ili bolje reci zov divljine u meni.
Nekad bi se mi u Gracanici, pocetkom aprila, sa prvim lijepim danima fatali sikirica.
Opasaj konopac oko sebe, sikiricu u ruku i pocni krciti prva trnja za prvomajsku vatru.
Narednih mjesec dana su nam lica i ruke bile pune ogrebotina, a nerijetko su nam majke morale vaditi trnove iglom.
Kad bi ponekad osijeci neku tresnju divljaku jal brijest onda bi udruzenim snagama lijepo povezi konopcima i vuci.
Starija raja su promatrala svoje naslednike i ako bi dobi ponekad pohvalu to ti je znacilo puno.
Kako tada tako i danas mrzili smo kauboje a obozavali indijance.
A zivjeli smo ko indijanci, pravili lukove i strijele i nezaobilazne satore, koje smo isprepetali (pleli) tankim granama.
Naravno moju generaciju je vjestinama ucio nas neizbjezni poglavica Cika.

Jedne prilike odlucio poglavica da napravimo veliki luk i da idemo u lov na vrane.
I napravili toliki da se nije mogo rukama zategnuti, nego bi nas poglavica lego na ledja i nogama i rukama zategni luk i strijelu i gadjaj vranu negdje na stubu.

Hele dovukli bi mi dosta granja za prvomajsku.
Par dana prije palenja smo “morali” svi dovuci po nekoliko smreka.
Onako coporativno pravac Zagradac i gore na proplanku nasijeci smreka, povezi konopcima i tegli na Pticijak.
Starija raja bi osijeci “vrljiku” pobodi je i onda redaj okolo.
Obaveza starije raje je takodje bila da se dovuku stare gume iz starog Sjemeca.
I onda prvo sloj smkeka, pa sloj grana, pa red guma i sve tako.
“Plastio” je naravno Cika, kome bi gore dobacivali granje.
Vece uoci prvog maja bi starija raja otidji u kino, a mi mladji cuvaj, dok oni ne dodju.
Kad bi iz kina, svrate dole do Suljage koji je uvijek davo veliki kanister loz ulja za potpaliti.
Uvijek je Cika kao zrtvu “prinosio” svoj kaput ili jaknu.
Kako je to pravdo kod babe Avdage, neznam.

Hele mi mladji radosni kad se starija raja pomoli.
Pocinjala je ceremonija popracena raznim krikovima i vriscima. Urnebesom do u neka doba.
Manje gume bi zapali pa otisni niz Hadzijino prema kratinama.
Neznam kako je to sve izgledalo gledati iz carsije jer nikad nisam imao tu priliku.
A sutra sabahom Prvomajski uranci………….

[Teva]

in reply to: Gracanica i ostali dijelovi nase nam Rogatice #208

Mustajbeg

Bijahose “precice” u Gracanici koje su vodile i na Holuc.
Precica kroz Zecovo, kroz Katicino, kroz Sifino i Minino pa dalje gore kroz Hatemino, kroz Mustajbegovo pa dalje kroz Zikino.

A kroz basce tece potok i svako ima pralo gdje su nam majke haljine prale.
Potok se odvajo iz Dijanovine od rjecice Suceske.
Imo moj buraz malu koku kalabardicu.
Bili mi mali. Ja, Mahir Doli Bel, Dzed Sejtarija i Rusmir Lagumdzija iz Visegrada.
Ucili mi burazovu kalabardicu u Mustajbegovom da pliva.
Nismo je naucili,ali smo je zato ugusili.
Znamo mi kako smo se poslije proveli od buraza.

Moj babo imo vratnice u dnu basce, pa smo tako prolazili Mustajbegovima a i oni nama bome.
Mustajbeg me jako volio a njegov Senad me svadje sa sobom vodo.
Eto tako se sjecam da me vodio u Zakulu na “Kupatilo”.
Sjecam se dobro betonirano okolo a ponegdje zeljezne stepenice ubetonirane da mozes lakse izaci iz bazena.
Ni danas mi nije jasno zasto se onaka ljepota ukinu.
Nasredini nanijela voda pijesak, pa plitko.
Ja mali i mene Senad prenese i ja uzivam li uzivam u kupanju.

Mustajbeg imo veliku bascu,ustvari dvije i imanje u Dijanovini.
U Dijanovini bilo kukuruziste i djetelina, a u bascama povrce i voce.
I ja uvijek priskakuj za Senadom.
U jesen bi kad se poznje kukuruz, dovuci po nekoliko traktora, pa bi se narod navece okupi na komljevinu.
Rasvjeta se razvede, a momci i cure bi igraj i pjevaj.
Kuhaj bi one kukuruze, a i tikve u rernu, pa bi se ko ista jelo.

Senad bi vuko na kolicima za stari hotel: luk,krompir, mrkvu,kupus….,
i ja bih iso redovno sa njim.
Ulaz u magacin bio preko puta ulaza u bolnicu.
I tamo bile velike kace za pokiseliti sljive za rakiju.
Ovi iz hotela bi pokiseli,ispeci i prodaji u hotelu.

U hotelu radio ko konobar i Murat Drakovac.
Prico on nama puno kasnije kako je on peko tu rakiju tamo.
Jedno jutro usto on i doso da pece.
Da zafati one dzibre,kad u njj krepana macka ili pacov, zaboravio sam Bogami.
Stace ode on direktoru (neznam ko je bio) i kaze.
Kaze njemu direktor da izvadi lesinu kad niko ne vidi, da drzi jezik za zubima i da pece dalje.
I tako i bilo.
Murat sutio te zime dok se rakija nije popila, a druge godine prico onima koji su je i popili.

Ima jos jedna o Muratu.
Otiso on u penziju, ali je jos dugo godina radio kod Suljage u cevabdjinici.
Proslo i to i on posto pravi penzioner.
Ostario i sta ti predstoji nego zabavi se oko kuce.
Dosadno i on nije mogo iscekati svaki dan kad ce ovi iz Novog naselja kuci sa posla.
Murat bi se uvijek salio sa njima a i oni sa njim.
Reci bi on njima da su budale sto rade, a on sjedi po vazdan kod kuce, i opet vise izadje od njih (ko biva dobra mu penzija).

A Hilmo Cesko, onaj veliki iz Komunalnog bi uvijek reci:
“Kad ces vise umrijeti Murate da i ja koji dinar zaradim”.
Ko biva da Murat umre a on ce mu mezar iskopati i naplatiti.
Da li tako bi neznam ali znam kad je Murat od starosti umro da mu je dzenaza bila na mezarju iznat Novog naselja, povrh Hilmine kuce.

Mustajbegova zena Hedija bijase odnekud iz Brckog, pa je moguce da to ima kakve veze sa tim sto im je stariji sin Mirso otiso bas u Brcko predavati u skoli.
Hedija bijase divna zena.
Umrije iznenada, a za njom i Mustajbeg nekoliko dana poslije.
Od tuge se nije digo iz kreveta.
Lezo nekoliko dana, niti je jeo niti pio dok nije izdaho.
Allahrahmetile.

[Teva]

in reply to: Nova stranica #199

I jos nesto.
Kad hoces da procitas neciji novi post otvori se na samom pocetku te strane a ne direktno na postu.???

[Teva]

in reply to: Nova stranica #198

Hvala Web,
Dok ovo malo krene postavicu par Sumejinih slika koje ce te jako obradovati.:)
Vidim i kod Kace stoji puno ime i prezime.
Jeli on hoce ili si pogrijesio ???

[Teva]

in reply to: …preko Cerske, Srebrenice, Zepe, Gorazda… #197

Putovanje do Visokog

I tu noc smo ja i Haso prespavali kod Stitkovaca.
Ujutro smo otisli u komandu i dobili dozvole za putovanje u Visoko.
Naravno uz pomoc Alagica.
Jes putovanje al tabanovic fijakerom preko Bosanskih vrleti.
Ovaj put nije samo da je okolo blize nego je to i jediini iole siguran put.
Ipak i tim putem ti je cijelo vrijeme glava u torbi.
Trebalo nam je podosta vremena da prodjemo bezbijedno Hrasnickom cestom gore do raskrsnice za Igman i Hadzice.
Svako malo tuku cetnici po cesti.
Znaju oni da narod hoda i gadjaju onako nasumice odozdo od Ilidze.
Tu smo nastavili dalje sumskim putem koji vodi padinama planina tamo u pravcu Pazarica i dalje prema Tarcinu.
Za danas nam je cilj Tarcin.
U neko doba ugledasmo kroz granje Hadzice dole podaleko ispod nas.
Ni slutiti tada nisam mogo da ce mi, kad ovaj jad prodje, Hadzici zamijeniti moju Rogaticu.
Da ce tu nekada moja dusa naci smiraj……

Poslije nekolka sata stigli smo na padine iznad nekog sela.
Nismo uopste zurili i bili smo maksimalno oprezni, jer nikad neznas.
Linije odbrane su ispod nas i ponekad vidimo nase.
Ne prilazimo im nego idemo dalje svojim putem.
Poceli smo se spustati niz livade kroz koje je zbog strmine vodila krivudava blatnjava cesta.
Stigavsi u Pazaric nastavili smo dalje ne svracajuci u kasarnu.
Od Pazarica smo isli opustenije jer vise nije prijetila opasnost osim od poneke zalutale granate.
U Tarcinu smo svratili kod silosa jer se tu okupljo narod.
Neki cijepaju drva i stigavsi saznajemo da su to zarobljeni cetnici a ima poneki i nas zbog kradje ili neceg drugog.
Medju okupljenim narodom prepoznadoh moje komsije Amira i Emira Agice.
Naravno odmah se srdacno poselamimo i pocnemo pricati o tome sta je ko predevero spominjuci nase komsije, gdje su i sta je sa njima.
U neko doba neko me zovnu nadimkom Teva.
Pogledam u tom pravcu ali ne prepoznah nikoga.
Kad se opet javi krupna momcina.
Teva, pa zar me ne prepoznajes, skupa smo zavrsili srednju.
Sjetih se onda, Medan Kustura.
Ne dozvoli mi progovoriti rekavsi da zna gdje mi je mama i da je sluso cesto od nje kako nezna nista o meni od pocetka rata.
Veli da je i on bio u izbjeglistvu u Mostrima kod Visokog a da se sad smjestio u jednu napustenu trosnu kucu gore na kopu iznad Kaknja.
Pomalo vadi ugalj i od toga nekako prezivljavaju on i njegova zena Meva.
Medan je bio u Gorazdu pa se sad vraca svojoj Mevi u Kakanj.
Kaze da je moja mama bila bolesna i imala mozdani udar.
Lezala u bolnici u Zenici, da nema posledica i da su je uzeli sebi neki mjestani iz Dobrinje Visocke…….

Ne mogu opisati koliki mi je teret pao sa srca i koliko mi je lahnulo.
Nakon gotovo godinu dana, uz Allahovu pomoc, vidjecu nekog svog zivog.
Dogovorimo se da ce mo dalje skupa utroje.
Ja, Haso i Medan.
Amir kolko cujem i danas zivi u Tarcinu, Emir isto tamo negdje prema Sarajevu a Medan i dalje na kopu u Kaknju.
Cujem tada da u ratnoj bolnici u Tarcinu radi moj dobar prijatelj dr. Causevic.
Te odem da se i sa njim vidim.
Cujem da i on jos uvijek doktoruje u Tarcinu.
Dalje ce mo kamionom jedno vrijeme a onda sumama do Kiseljacke Lepenice.
Vec su nam dodijeljeni i vodici a oni ce se pobrinuti i da nam obezbijede konak u Lepenici.
Kroz Kiseljak nesmijemo jer se vec proculo da Hrvati hapse nase.
Prosli smo kroz liniju izmedju Tarcina i Kiseljaka.
Nema ni nasih, ni Hrvata, a rovovi i transei iskopani blizu.
Na nekim mjestima udaljeni jedni od drugih mozda pedesetak metara.
Hele zakonacimo tu u jednoj kuci blizu jedne od dzamija.
Domacini nas dobro docekali i ugostili.
Lijepo selo koje se prostire pitomom kotlinom.
Odmah upada u oci da je selo bogato.
Prelijepe kuce uz svu pratecu infrastrukturu.
Sutradan su nas nasi vodici dopratili do nasih linija na razgranicenju izmedu Visokog i Kiseljaka.
Tu smo se poselamili, zahvalili im i nasi nas uputise prema Visokom na onu stranu prema Zenici.
Rekose nam da ne ulazimo u grad Visoko jer cetnici tuku svim i svacim pa i snajperima odozgo sa Vratnica od strane Ilijasa.
Poslije par sati stigosmo na magistralni put koji vodi za Zenicu.
Vidimo jednu prodavnicu, otvorena………

[Teva]

in reply to: …preko Cerske, Srebrenice, Zepe, Gorazda… #196

U ratnom Sarajevu

Ujutro smo ustali nesto malo doruckovali i krenuli ka Alipasinom.
Upozoreni smo da dobro pazimo jer cetnici tuku snajperima iz Nedzarica od nekih cetnickih kuca i sa Mojmila brda.
Zaboravio sam prezime te cetnicke famelije a po njihovom prezimenu je narod i zvao te kuce.
Na izlazu iz Dobrinje nismo mogli direkt za Mojmilo nego smo morali kroz onaj objekat kom je namjena trebala biti cini mi se prekriveni parking i onda preko dobrinjske ceste u Alipasino medju zgrade.
Svo to vrijeme smo se krili iza olupina autobusa, auta i razapetih cebadi u vazduhu.
Tih razapetih cebadi je bilo po Sarajevu na vise lokacija.
Najvise ce mi ostati u sjecanju ona cebad razapeta na raskrsnici u Titovoj koja gleda dole prema Skenderiji……

Prebacili smo se do pijace u A-fazi.
Za cudo Bozije pijaca radi i moze se kupiti sto, sta.
Moze ako imas maraka a i sve je strahovito skupo.
Za primjer kila kahve bijase 120 maraka.
Tu nadjem moju kumu Amelu.
Zove me da idemo kod nje i njenih.
Odbijam jer ja i Haso imamo druge namjere i posto smo se dobro ispricali nastavljamo dalje.
Poslije raznoraznih zavrzlama i prelijetanja stizemo gore u Buca potok kod H. sestre.
Posto smo se malo okrijepili Haso ostaje a ja idem dalje.
Moj cilj je Stara Breka.
Gore zivi Muma pa cu kod njega.
Sa H. sam se dogovorio kada cu naici po njega da idemo dalje.
Krajnji cilj nam je Visoko.

Stigo sam kod Mume nekako.
Kako ne znam ni sam samo znam da je najopasnija dionica bila ona od Energoinvestove zgrade pa do Zeljeznicke stanice.
Na jednom mjestu konstantno tuce snajper i moras ugajguliti kad ispuca pa onda preletiti nekoliko metara do sledeceg zaklona.
Ta ulica danas haman nosi ime Put zivota.
Muma stanuje kod tetke Hasibe u prizemlju i tu su svi zbog stalnih cetnickih granatiranja.
Boravio sam zadnjih godina cesto kod njega.
Znali smo cesto i zakonaciti.
Bog dao i jesmo pravi jarani a plus i rodzaci.
Na licu mu vidim da je zabrinut a i kako nece.
Svi njegovi iz Rogatice su tu, i valja obezbijediti dovoljno hrane za sve.
Sve sto sam donio u mom punom rancu dao sam mu odmah.
Pila se kahva, pusile cigare.
Ja radostan sto sam sa nekim od svojih, pomalo raspolozen i zezam se.
Vicem Mumi kako sam doso i donio pare da isplatimo onaj miljac za kucu, i da pocnemo da pravimo.
On me gleda i vjerovatno misli da sam pomahnito.
A radilo se o tome da nas je rat uhvatio u pregovorima za kupovinu miljca tu u komsiluku.
Prodavala se zemlja na dobroj lokaciji i mi bili odlucili da kupimo skupa i da napravimo dvokucu.
On s jedne a ja sa druge strane.
Medjutim on svoje pare potrosi za prezivljavanje porodice u ratnom Sarajevu a dio mojih para ode za kupovinu tri kalasnjikova.
Pare sto sam pozajmio Galibu za kalasnjikov cu kolko sutra dobiti nazad.

Nasli smo Saleta u komandi na Ciglanama.
Drago nam sto se vidimo.
Odmah je izvadio novcanik i izbrojo mi 1500 DM-ova.
Gledam ga pomalo zbunjeno i pitam hoce li mi to bas sve dati.
Mislio sam kako su teska vremena ako ima da mi da i par stotina dobro je, a ja kad nadjem mamu kod Visokog mogu odmah da kupim dosta brasna i nece biti vise gladi.
Sale se smije i vice da mi nismo bili samo poslovni saradnici nego smo i dobre komsije a i prijatelji.
Pokazuje mi novcanik, govoreci da on ima dovoljno maraka.
Posjedili smo koji sat i dobro se ispricali.
Interesuje njih u komandi o stanju na ratistima sa kojih ja dolazim, a ja se osjecam vazan i pripovijedam…….

Od Mume cujem da je moj prvi komsija Husho ranjen i da se nalazi u studentskom domu na Bjelavama a da je i mali Eldar u Kerimovoj policiji i da su smjesteni u Metereoloskom zavodu.
U istom smo dijelu grada i odem da ih obidjem.
Husho se oporavlja polahko i milo nam obadvojici sto se vidimo.
Mali Eldar je brat od naseg Elvira koji je bolestan.
Vjerovatno je i Elvir u to vrijeme bio u stanici ali ne sjecam se da li se vidjesmo.
Eldar je cesto prije rata iso sa nama na koncerte u Sarajevo pa sam zbog naseg druzenja i doso da se vidimo.
Nije to vise bio onaj mali Eldar.
Bio je u godinama kada se brzo raste pa sam se iznenadio.
Na celavo osisan……

Tako sam proveo nekoliko dana i kada je doslo vrijeme poselamio sam se sa Mumom i njegovim i kreno po Haso da idemo put Visokog.
Pred mrak smo bili na Dobrinji i nasli smo naseg Violinu.
Prvog kog smo upitali uputio nas je na njega.
Violina veli da nema problema i ako hocemo da idemo u prvoj grupi sa zenama i djecom.
O cemu se radi.
Treba vojska da iznese IC uredjaje na Igman i nekoliko desetina zena i djece treba da krene istovremeno preko piste, i dok se plave kacige pozabave oko njih vojska ce iskoristiti priliku i prenijeti uredjaje.
Ako ipak zagusti zene ce navaliti na plavce.
Pristanemo i mi da se zrtvujemo, jer i tako i tako valja nam koji put biti ufacen i strpat u transporte.
Kako smo krenuli kroz zicu na pistu, tako smo cijela grupa poslije nekog vremena pregurali na drugu stranu piste.
Za ne povjerovati nigdje ni jednog transportera.
Da li je to bilo dogovoreno ili ne, neznam ali u tom momentu nam je bilo najvaznije da smo izali iz ratnog Sarajeva…….

[Teva]

in reply to: …preko Cerske, Srebrenice, Zepe, Gorazda… #195

Preko piste

Sutradan smo spavali malo duze.
Kad smo ustali otisli smo prvo u komandu u Hrasnici.
Senad veli da u komandi kod komandanta Fikreta Pljevljaka u sluzbi je i nas Rogaticki policajac Asim Alagic.
Legenda od covjeka.
Asima se sjecamo kao jednog od onih casnih ljudi koji je stao srbocetnickoj rulji na put kad su bili dosli da nose arhivu iz Rogaticke opcine.
Tom prilikom je Asim ranjen…..
Hele nadjosmo ga ispricasmo se lijepo a on veli da nema problema za to sto smo dosli.
Dobismo dozvole za ulazak u Sarajevo preko piste na deset dana, a kad se vratimo dobicemo i propusnice za Visoko.
Pecat je Pljevljakov i necemo imati problema.

Odatle odemo traziti Saleta Medosevica u stanu u Hrasnici, medjutim saznajemo od komsinice da je Sale u Sarajevu i nakon sto sam joj objasnio da smo komsije iz Rogatice rece mi i gdje ga mogu naci.
Poslije odemo kod komsije Senada Causevica-Zuje da se vidimo.
Zuja se oporavlja poslije ranjavanja ali dobro izgleda i ozenio se sucur Allahu, Dzebusom iza Hrida cini mi se.
Danas zive u A-fazi na Alipasinom u Sarajevu i dokle ja znam imaju dva sina.
Od njega odemo u Butmir il’ Sokolovic koloniju, ni danas mi nije jasno koje je koje, da obidjemo jos neku raju i da kupimo sta robe da ponesemo u Sarajevo jer je tamo sve preskupo.
Srece Haso imade maraka, pa pozajmih od njega a vraticu mu u Sarajevu dok uzmem od Saleta ono sto mi je Galib ostavio za pusku.
Kupimo robu i usput se dobro ispricamo sa mojim razrednikom iz osmog, sada vec rahmetli Avdom Torlakom i jos nekim Zepljacima.
Oni nam kazu da je veceras tamo kod piste na sluzbi jedan Imamovic iz Zepe i da se njemu javimo.
Kad predjemo u Dobrinju da pitamo za naseg Violinu jer je on sa one strane upravo za prelazak piste.
Boze dragi, zapitam se, hoce li ovo sve izaci na dobro jer sve ide glatko.

Kad je pao mrak dopratili su nas do zadnje postaje prema pisti.
Tu smo predati Imamovicu da se dalje pobrine za nas.
On nas upozna sa jednim momkom i zaduzi ga da nas prevede preko piste.
Momak rece da se ne brinemo i da on prelazi cesto i da ce mo nociti kod njega u Dobrinji jer nepoznamo put i moze biti opasno.
A normalno nema ni svjetla, pa ti haj znaj kud moras ici.
Iskupilo nas se mozda stotinjak.

Krenusmo polahko u drugoj grupici.
Prvo iza kuca pa onda povijeni preko cistine do dubokih rovova koji su okruzivali pistu…..

Nas narod prelazi pistu iz Hrasnice prema Sarajevu i obrnuto, a Srbi sa Ilidze prema Lukavici i obratno.
Gine se na pisti od cetnickih snajpera.
Kako li samo znaju razliku izmedju nas i Srba ili im to nije vazno.
Kasnije sam sazno da prate odakle je ko poso i biraju zrtve.
Ko mu se svidi toga i pokusa ubiti.
Pitam se sta li se nalazi u mozgovima tih pomahnitalih bolesnika.
Izgleda ko da svi imaju nacionalnu deformaciju u mozgu.

U rovu smo cekali dok je nas vodic izvidio situaciju i dao nam znak da krenemo.
Prosli smo kros prosjek u zeljeznoj ogradi i isli za njim dok je on trazio pregaz na bodljikavoj zici, onoj vojnoj ukrug smotanoj.
Svuda po pisti je postavljena i narod jednostavno pravi pregaze gazeci je na jednom mjestu.
Kaci mi se za garderobu i moram trgati.
Kasnije u Dobrinji cu vidjeti da sam isjecen svuda po tijelu a o garderobi da i ne pricam.
Najednom zaslijepise nas jaka svjetla.
Cujemo glasove i brundanje transportera i osjecam necije ruke na sebi kako me guraju.
Dok rece sta bi nadjosmo se u transporteru.
Razaznajem ruski govor i smijeh.
Govori nam Rus hocemo li da nas preda cetnicima.
Strah me fata iako sam cuo ranije da nema problema i da mozes biti uhvacen i vise puta ali ipak predjes.
Transporter se pokrece i do malo zaustavlja.
Izgone nas napolje sa piste i udaljavaju se.
Cujem da smo na pocetnom mjestu.
Par njih se veseli jer je za njih to dobra strana.
Oni idu iz Sarajeva i nestaju u noci, a mi moramo ponovo pokusati.
Ista prica se ponavlja jos tri puta.
Poslije cetvrtog “fatanja” i mi smo na pravoj strani.
Srecom nas vodic je sa nama i odlazimo sretni kod njega kuci…….

[Teva]

in reply to: …preko Cerske, Srebrenice, Zepe, Gorazda… #194

Senad Stile

Uobicajena pitanja.
Ko si ? Odakle si ? Gdje si poso i sto…….?
Ni danas mi nije jasno kako,
ali uglavno nadjosmo se sa nasom “pratnjom” u hotelu Igman.
Zaprepastio sam se kad sam vidio koliko je splacina iza menze.
Ko prije rata u TPR-u.
Pomislih kako je ovdje dobro.
Istovremeno mi se vrati slika gladne Zepe i gladnog Gorazda.
Ovi su ovdje na odmoru, jes da razlijezu granate ali hrane izobila.
U to cu se uvjeriti malo kasnije na zajednickom rucku skupa sa zarobljenim cetnicima.
Fakticki nismo bili zarobljeni ali smo imali pratnju.

Rucak pun tanjir graha i cetvrt bijelog hljeba.
Ako pojedes mozes i repetirati.
Bogami i jesam.
Nisam jeo bijelog hljeba kako u cetnickim bajtama na Zebinoj sumi.
Onda su bile vekne.

Poslije rucka cetnici gdje im je i mjesto a mi u komandu.
Nasi pratioci su nas predali u komandu i otisli na svoj zadatak.
Dobar bijase neki komandir.
Popricamo fino i on nam kaze da nemozemo nastaviti put,
nego da se mobilisemo, pa za koji dan mozemo obici svoje.
Dobicemo i propusnice, ali da se vratimo.
Mi jos bolji i pristanemo.
Onda nas posalje u drugi objekat gdje treba da obavimo formalnosti mobilizacije.
Izadjemo napolje niko nas ne prati.
Meni sijevnu i pozovem moje saputnike da smugnemo u sumu.
Visok snijeg a homore se savile do zemlje.
Niko nije toliko lud da nas trazi.
A i da podju za nama nema sile da nas stignu onako okrijepljene puna stomaka.
Zima i jes a dan poodmako.

I isli smo tako nekoliko kilometara sve prateci Igmansku cestu.
U neko doba vidimo jednog momka kako ide cestom
u istom pravcu ko i mi.
Zimska kapa navucena preko usiju, rukavice na rukama i mali borbeni
(citaj cetnicki) ranac na ledjima.
Nabrzinu odlucimo da mu se javimo.
Ispricamo mu sve i on veli da je poso u Hrasnicu.
Mozemo sa njim slobodno cestom a zna i gdje su nasi punktovi pa ce nam reci na vrijeme da obidjemo sumom.
I nastavimo dalje, ali Bogami osluskujemo svaki zvuk.

Kad smo bili na Hrasnickoj cesti, hoce i aksam vec.
Tu je raskrsnica: za Hrasnicu desno, lijevo za Pazaric i Tarcin,
a pravo za Hadzice.
Ratna raskrsnica.
Prica nam nas saputnik da nije daleko dole do linije razdvajanja.
Linija je na Brezovaci prema Hadzicima.
Cetnici sve minirali.
Prosle godine vidim mineri jos ciste mine.
Potrajace dok sve bude deminirane.
Da sam tad mogo i pomisliti da ce mi poslije rata moju mahalu u Rogatici
zamijeniti Brezovacka ulica u Hadzicima….
….pa makar i u vrijeme odmora, a i u stare dane ako Bog da.

I idemo ti mi tako nanize prema Hrasnici.
Nas saputnik nam prica da kamioni prolaze samo nocu bez svjetala,
jer vide cetnici farove i onda tuku beztrzajnim topovima i svim ostalim.
Beztrzajnim topovima jer su precizni.
Gadjaju i nako nasumice kad cuju buku kamiona.

Pada aksam i cujemo mi ide kamion iza nas u istom pravcu.
Kad je bio blizu stanemo mi da ga probamo zaustaviti da nas povuce.
Kad neko zavika: Teeeevaaaa !!!!
Trznem se ja kad ko ce ti biti.
Na kamionu punom drva sjede trojica.
Senad Stitkovac, jedan od njih.
Poznado ga odmah i obradovah mu se.
Stade kamion i mi se zacas uspentrasmo sva cetvorica.
Zagrlimo se ko braca rodjena, ja i Senad.
Znamo se dobro, generacija.
A i komsije Bogami.
Ja iz Gracanice a on sa Ceste (Holuca).

Krene kamion polahko.
Pricam tako sa Senadom.
On stanuje u Hrasnici u zgradi sa svojima i
obavlja duznost ratnog sumskog tehnicara.
To je kod njih malo u fameliji.
Ja mu ispricam o mojim namjerama.
Odmah onako srcano veli da ce mo sva cetvorica veceras konaciti kod njega.
Trojica kazem ja, cetvrti ide jos veceras preko aerodromske piste svojoj kuci u Sarajevo.
I mi ce mo, ali sutra navece.
Preumorni smo da se upustamo u tu avanturu veceras
kad vec imamo obezbijedjen konak.

Od buke kamiona ne cujemo pucnjavu ali vidimo svijetlece metke kako prolijecu na sve strane.
S hairom i hairli stizemo u Hrasnicu.
Sta bi sa kamionom neznam ali mi odosmo kod Senada.
Tu me doceka prijatno iznenadjenje.
Sretoh jos vise Rogaticana.
Tu su i “prijatelji”:
Sabit Ajanovic, sa biroa rada i
Omer Sirucic, nastavnik jezika, sa porodicama.
Gledajuci nedavno na forumu slike iz Rogaticke dzamije vidjoh ih na namazu jednog pored drugog.
Prodje mi osmijeh licem, kako tada tako i sad.
Lijepo vidjeti da se neko tako pazi.
Dva prijatelja, dva ratna druga.
Omerov sin, mescin stariji, je ozenjen jednom od Sabitovih sceri.
Sabit ima inace tri sceri, cini mi se.
Sabit je sin Idrizbega Ajanovica iz Sljedovica,
a braca mu Rusidbeg A.r. i Omerbeg A.r.
Omerbeg je umro mlad i imo dva sina i haman dvije sceri.
Sinovi mu Senad la i Sinan (Cigo).
Rodzaci mi blizi Bogami jer je mog babu A.r. rodila Ajanovicka.
Mojoj neni bijase ime Izeta a svi je zvali Hamma, zasto neznam.

Hele iako je rat provedosmo lijepu vece uz uljaricu, eglenisuci i
sjecajuci se na nasu carsiju i njenu raju…..

A sad moram ici po moju Sumejicu.
Otisla da se igra kod drugarice………..

[Teva]

in reply to: …preko Cerske, Srebrenice, Zepe, Gorazda… #193

Put preko Bjelasnice

Usporim da me sustignu.
Odmah pocnemo klasicnu pricu.
Odakle si, gdje si naumio i tako to.
Jedan mojih godina a drugi tek mozda punoljetan.
Starijem se vise imena nesjecam, zvasmo ga Brko, a mladji se zove Haso.
Od Visegrada su i krenuli fameliji u Sarajevo.
Kazem i ja o sebi i svojim planovima.

Idemo mi tako u pravcu Trnova i koristimo svaku mogucu precicu.
Snijeg je ali od kako mi je Muhamed dao bakandje na Trovrhu nemam ja vise problema sa obucom.
Mogu i po vodi gaziti nece promociti.
Culi smo mi da nasi na Trnovu prave probleme i da se moras prvo mobilisati, otpucati par hefti na liniji i tek onda mozes dobiti dopust da obidjes fameliju.
Sa tim ja nemam problema jer sam saam i uvijek mogu da ucinim sta mi je volja, ali ipak treba gledati da covjek prodje sto lakse.
Cuo sam ja jos u Gorazdu da su u Trnovu na liniji moje komsije Dino i Husho.
Nemam namjeru da ih trazim.
Jednostavno negdje u Trnovu prespavati i ujutro rano nastaviti dalje.

Al jes vraga.
Stizemo mi u Trnovo i ja pitam jel to sve grad, il ima jos.
Selendra obicna.
Veca je moja mahala Gracanica.
Narod se smjesta u obdaniste na spavanje.
Nama nedaju i salju nas u hotel gdje je vojska da se mobilisemo.
Pronalazimo mi jednu napustenu kucu i tu prenocimo.
Nismo imali usta ni naloziti, smrzli se.

Nas trojica se sjaranili ko da se znamo sto godina.
Citavu istoriju znamo vec jedni o drugim.
Haso iako mlad vec ozenjen i trazi zenu i dijete. Prvo ce u Sarajevo kod famelije da vidi da nisu tamo slucajno pa ce onda u potragu za njima u Srednju Bosnu.
Zove i mene da idem sa njim u Sarajevo.

To mi daje ideju da potrazim nekoga iz Poslovnog informatora (Galiba, Saleta ili Semsu), jer mi je Galib ostavio 1.500 DM-ova u firmi, koje sam mu pozajmio prije rata u Rogatici da kupi sebi kalasnjikov.
A trenutno sam kokuz.
Zadnje marke sam ostavio Rasidu u Konjevic polju da kupi kukuruza i prezimi, a ja sam mladji pa cu se lakse i snaci.
Vidili mi u Rogatici da je sejtan odnio salu i da nam se od strane nasih dojucerasnjih komsija srba nepise dobro.
Reko mi je Galib kad je polazio za Sarajevo da ce pare biti u firmi, a uvijek se mogu obratiti njemu, Saletu ili Semsi.
Ovo mi je reko za slucaj da se zarati a mene put tamo slucajno nanese.
I eto bijase bas tako.
Sale ima stan u Hrasnici pa cu njega prvog potraziti…..

I krenusmo mi dalje prema Sarajevu.
Valja nam preko Bjelasnice i Igmana.
Dole na ulazu u Trnovo sa strane Bjelasnice nalazi se nas punkt.
Da bi izbjegli probleme odlucismo da ga obidjemo u sirem krugu.
Vratimo se malo u pravcu iz kog smo dan ranije usli u Trnovo i zadjemo u sumicu.
Vidimo mi dole prema Dejcicima kud nam je ici.
Isli smo neko vrijeme ka jedan od mojih saputnika zavika:
Stanite, mine !!!!
Stanemo ko ukopani.
Nedisem.
Pogledamo pred nama nekoliko poteznih mina svezane u visini koljena.
Odmah primijetismo da konci nisu zategnuti.
Malo mi lahnu jer pomislih da su tu nasi bili i onesposobili mine.
Ipak me strah jer nikad neznas sta ima u zemlji.
Da li su “pastete” posijali dusmani cetnicki.
Odlucimo da se vratimo ali tako da stajemo u otiske stopala koje smo malo prije napravili.
Sreca ima snijega pa se lakse vratiti istim putem.
Kad smo bili na sigurnom tek su mi se tad pocele noge tresti i
osjetio sam hladan znoj na celu i za vratom.
Kud bi covjek da ostane bez noge u ovom vilajetu.
To bi znacilo gotovo sigurnu smrt.

Obisli smo jos dalje i spustili se na cestu sto vodi za Dejcice,
i dalje prema Igmanu.
Brko izvadi komad suhog mesa i nareza nam malo onako hodajuci.
Imali smo srece pa nas je sustigo jedan kamion i stao nam.
Mogli smo sa njim nekoliko kilometara sto nam je bilo za uhar.
A Dejcici lijepi ko uglavnom sva sela Bjelasnice.
Priroda prelijepa i pitomina brate.
Da nije kosto jes, nauzivo bi se u ovim prelijepim prirodnim ljepotama. Ovako da je preziviti i da ovaj ratni jad jednom prestane, a uzivanje ostavi za poslije.
I danas danile cesto razmisljam o tom vremenu.
Na srecu nisu to nocne more nego onako zdravo razmisljanje i covjek onda jos vise uziva u zivotu i njegovim blagodatima.
A dragom Allahu uvijek zahvalan.

I tako priblizavamo se Velikom polju na Bjelasnici, mjestu danasnjeg hotela Marsal.
Danas to izgleda drugacije i cini mi se puno ljepse nego tada.
A i gradi se.
Onako u prici izlazimo neoprezno iza krivine i udaramo na nas punk……..

[Teva]

in reply to: …preko Cerske, Srebrenice, Zepe, Gorazda… #192

Grebak

Dodjoh u priliku prije neki dan da ponovo vidim Zebinu sumu.
Doduse na dvd-u, ali lijepo je bijase pogledati onako oslobodjenu.
Sve je lijepo prikazano.
Nisam ni znao da je poslije oslobodjenja Zebine sume neko to odmah ovjekovjecio i snimio.
Naime javio mi se jedan dobar prijatelj i pito me da li zelim da mi posalje snimak.
Naravno da sam onako iznenadjen to i prihvatio i sad sam i sam u posjedu istog.
Doduse skoro da nema Rogaticana (osim par) na snimku, ali se zato spominju Rogaticani (Pedini momci i momci Pave Brade) nekoliko puta kao oslobodioci.
Pogotovo je lijepo to cuti iz usta velikog komandanta Ferida Buljubasica.
Na snimku se pojavljuje i drugi veliki komandant rahmetli Zaim Imamovic.
Mozda se jednom odlucim da ovdje postavim najvaznije isjecke tog historijskog snimka, ko zna.

I tako vrijeme protice polahko.
Blizi se i kraj januara ratne ’93 godine.
Ponovo sam nasao smiraj dusi, sredio se iznutra i to je onda znak da “ratni nomad” mora ponovo da se pokrene.
Vec danima razmisljam o mojoj majci.
Znam da je trebam ici traziti, da i ona malo odahne i da sazna da sam makar ja ziv i zdrav.
Novi cilj je znaci Visoko, jer kako sam ranije piso, sazno sam da je ona tamo negdje u prognanstvu.
Dalek je put, velika neizvjesnost i opasnost, ali sam o svemu dobro razmislio.
Najvaznije je da sam priseban i da se psihicki dobro osjecam.
Ako nije tako onda postoji opasnost da se u opasnim trenucima uspanicis, pogresno reagujes i onda te nema…..
Dragi Allah mi je pomago do Gorazda, sacuvo me,
pa se nadam da ce tako biti i dalje.

Okupilo nas se to jutro, kako sam kasnije cuo, oko 600 (sest stotina),
koji smo trebali ici za Grebak.
Negdje u blizini novog hotela u Gorazdu, ako se dobro sjecam.
Sve je dobro organizovano i postoje i spiskovi.
Svi ce se ponovo vratiti u Gorazde, osim nas nekolicine.
Vratice se zato sto idu po municiju i hranu.
Po municiju da bi se mogli braniti od nasrtaja krvolocnih cetnika,
koji bez ikakvog razloga granatiraju slobodnu teritoriju Gorazda u koju se sklonio narod iz nekoliko podrinjskih opcina istocne Bosne.
Po hranu da bi makar malo ublazili svakodnevnu glad svojih najmilijih,
djece, starih roditelja……

Potrpali smo se u kamione i krenuli za Zorovice,
odakle se mora ici pjeske Bosanskim vrletima uz stalno granatiranje cetnicke nemani.
U Zorovicima smo se onako smrzli okupili oko vatri,
grijuci se cekali mrak da se krene put Grepka.
Po danu ici je previse riskantno i opasno.

S mrakom smo formirali dugacku kolonu i krenuli.
Slabo ko sta prica a nije ti ni do cega onako promrzlom.
Hodajuci se ipak ugrijes pa je lakse.
Ide i konjicka jedinica.
Treba donijeti sto vise municije i hrane.

Napredujemo polahko ali sigurno.
U drustvu sam sa mojim komsijom Pacetom
Jedne prilike odmaramo i tako tiho pricamo kad me neko upita:
“Teva jesi li to ti” ?
“Jesam”, i prepoznadoh Mirsu sa Holuca.
Heto smo ga zvali.
Na oku mu “tufer”.
Rece mi da je poso na operaciju ociju u Zenicu,
da je i porodica sa njim i da ne vidi skoro nista.
Obecah mu bez razmisljanja da cu ga ja voditi do Grebka.
Obradovo se znajuci me dobro.

To je bila uzasna noc svima nama.
Muke i patnje izgladnjelog naroda, pa jos i poledica i cetnicka granatiranja.
I sad se ponekad pitam kakva je to covjek zivotinja kad moze sve to izdrzati.
Isli smo ja i Heto, isli i padali.
Ustajali pa opet padali, pa ustajali, opet padali, ustajali …..
I ko zna koliko puta tako.
Najgore nam se bijase spustiti niz Kacelj, onako go i zaledjen.
Malo na nogama vise na ledjima dok se ne spustismo u potoke ili tako nesto.

Svuda ostavljene razne torbe i svakakvi zavezljaji.
Jos u Zorovicima smo upozoreni da nista ne diramo jer su dosta toga cetnici minirali.
Jedne druge prilike, tih dana ce izginuti neduzni narod.
Medju poginulim bice i nasi sugradjani Etko Hodzic, mali Vrana i mali Zivojevic.
Da im dragi Allah podari lijepi Dzennet.

Prolazimo kroz selo koje je ranije izgorelo.
Neko govori da nismo vise daleko.
Poslije nekog vremena docekase nas nasi.
dobro nas primise i dadose nam jesti.
Dobismo velike komade bijelog hljeba i sta jos bijase nesjecam se.
Vjerovatno kakva corba jal caj.

Dok se susimo uz vatre poce i svanjavati.
Tu ce narod predaniti i sa mrakom zaprtiti se
i polahko krenuti nazad za Gorazde.
A ja trazim sebi druzinu koja ce za Trnovo i dalje preko Bjelasnice i Igmana.
Svi me cudno gledaju, valjda zato sto javno trazim saputnike.
Niko se ne javlja.
Raspito sam se kod nasih kud treba da idem za Trnovo.
“Samo prati cestu a imaju i tragovi od kamiona”.
Kad sam se dobro najo i spakovo komadinu hljeba u moj ranac,
kreno sam nanize.
Svako malo se okrenem da vidim ide li jos iko.
Domalo primijetim ja dvojicu kako idu za mnom.
Lahnu mi…….

[Teva]

in reply to: …preko Cerske, Srebrenice, Zepe, Gorazda… #191

Zebina suma

Evo prije odmora jos ovaj nastavak mog ratnog puta, pa kad prodje ljeto onda nastavljam dalje preko Grepka, Igmana, Sarajva, Tarcina do Visokog, Kaknja i dalje………

Automatska puska (cetnicka) koju sam dobio od Pede,
bila je puska Gorazdaka, veziste na Trovrhu.
Ostecena ali funkcionise.
Rukohvat joj je bio unisten pa je neki “majstor” stolar napravi drugi.
I na metalnim dijelovima se vide ostecenja.
Sa njom u rukama je pogino cetnik.
Eto ona prezivi i sad puca na drugu stranu, prema cetnicima,
a ceto nikad vise zapucati nece.

Tog dana nas je moja prija Mima trojicu ispratila iz kuce,
i po nasem obicaju prosula vodu za nama da se vratimo zivi i zdravi.
Mirso ide u svoju jedinicu koja drzi liniju prema Foci,
a ja i Choka na zborno mjesto da se nadjemo sa mojim Rogaticanima.
Mladji je i vidim da je usplahiren i nestrpljiv.
Za njega je to avantura i imam osjecaj da nije svjestan ozbiljnosti situacije.
Imamo pozadugo ici i usput mu pricam o situacijama u kojima sam se nalazio i o pogibijama mojih jarana.
Sve to ne bi li malo shvatio gdje stvarno idemo.
Onda je on meni prico o svojim ratnim iskustvima i vidio sam da je i on proso svasta.
To me je malo smirilo.
Shvati sam da je on jednostavno takav po prirodi i da se nicega ne boji.
To ce se i pokazati sutradan.

Stigli smo na odrediste i zatekli vec mozda pedesetak nasih Rogaticana.
Boze mili vojske.
Ni na kome uniforme, osim sto nas nekoliko ima cetnicke vjetrovke na sebi.
Mahom poznata lica, raja sa svih dijelova nase opcine.
Vecina ima ranceve na sebi u kojima se pored potrebnih stvari nadje i komad hljeba jal kukuruze.
Neznas koliko ostajes pa moras imati koji zalogaj.

Vecina je ostavila “kuci” porodicu ja li roditelje, gladne.
Ponovo razmisljam kako sam sreckovic da su moj sin i njegova mater na sigurnom i da imaju dovoljno jesti.
Bar ja to tako mislim i to me drzi.
Nisam ih vidio vec vise od 8 mjeseci.
Neznaju ni gdje sam, ni dali sam ziv.

Kad smo se svi iskupili pala je komanda da se postrojimo.
Onda je komandant Peda odrzo govor,
jos ne govoreci gdje tacno idemo.
Nagovijestio je da cetnici pojacavaju napade od Foce,
sto sam ja povezo sa Mirsinim odlaskom na tu stranu i
donio zakljucak da ce mo i mi na tu stranu.
Reko je da je nas zadatak da skupa sa Pelamovim (Gorazdacima),
zadjemo cetnicima iza ledja i da ih “rasturimo”.

Pelam Sijercic, znacajno ime ratnog Gorazda.
Prijeratni ugostitelj, u ratu veliki vojskovodja.
Prepoznatljiv po prosijedoj bradi i maramom povezanoj na glavi na gusarski nacin.
Ucinio i jos uvijek puno cini za svoje Gorazde.

S mrakom smo krenuli desnom obalom Drine u pravcu Ustikoline odnosno Foce.
Duga kolona koja nijemo krivuda uz Drinu.
Cujem idu i konji natovareni gumenim camcima kojima treba da se prebacimo na drugu stranu Drineda bi se nasli cetama iza ledja.
Isli smo do duboko u noc i zaustavili se.
Doslo je do promjene plana i morali smo se vratiti.
Sto, kako i zasto, neznam ali do jutra smo se vratili na pocetnu poziciju.
Odatle smo se prebacili cestom do Sadbe jal Osanice (nisam siguran kako se mjesto tacno zvase), koja se nalazi na putu Gorazde- Foca.
Smjestili smo se u skolu i vecina je legla da spava.
Imali smo slobodno do mraka.
Povaljali smo se nako po ucionicama.
Neko na podu, neko na klupama.

Uvece smo imali postrojavanje i pripremu za pokret.
Nas zadatak je da izadjemo skroz gore na RTV relej i udarimo u sabah na cetnike.
isli smo navise kroz sela.
Pucnjava je bila sve jaca i jaca.
Pri vrhu kod zadnjih kuca smo se sreli sa nasima koji su se vracali.
Vukli su na granama mrtve cetnike.
Trebaju im za razmjene.
Rekli su da je relej vec oslobodjen i da je probjena cetnicka linija.
Mi treba da se rasporedimo po oslobodjenim bajtama i ujutro da krnemo sa oslobadjanjem Zebine sume koja se proteze sve dole do Drine.
Medjutim nije bilo dovoljno bajti za sve.
Donesena je odluka da ipak uzmemo rizik iako je mrak i oslobodimo jos nekoliko bajti.
Osuli smo paljbu po dogovoru i okrsaj je trajo otprilike jedan sat.
Trestalo je na sve stranei polahko smo napredovali.
Tada je izdata komanda da prestanemo i smjestimo se po bajtama.
Bilo je mjesta za sve.
Bio sam ponovo sa Muhamedom, mada je moja duznost da budem pomocnik mitraljesca Hameda.
On se smjestio u susjednu bajtu sa bratom i rodjakom.
Naso sam vjetrovku cetnikusu sa postavom u bajti i zamijeni je za onu moju bez postave.
I tako sam se zausljo.
To cu otkriti po povratku u Gorazde.

Ujutro u sami sabah smo krenuli dalje.
Rasporedili se i ponovo je prokljucalo.
Bog dao municije izobila.
Cetnicki sanduci svuda, puni.
Mitraljesci zauzeli pozicije.
Mujo, Muhamed, Hamed i Dzemo.
Problem moj je sto Hamed ne voli da puca redenicima nego malih metalnih sanduka.
Zaposlio sam Kuju iz Vragolova da slaze lijepo redenike u sanduke i da reda metke u Redenike, a ja puzeci dobavljam do Hameda a ponekad odpuzim i do ostalih da im odnesem napravljenih redenika.

Cetnici pruzaju zestok otpor, ali se i povlace polahko.
Dolazimo i do prvih poginulih cetnika.
Tu je i jedan Gorazdak koji ima konopac i veze mrtvog cetnika.
Peda mu galami i vice da ga ne vuce prije nego mi budemo na sigurnoj udaljenosti.
Neznam o cemu se radi.
Majstor za trkeljanje mrtvih cetnika.
Kad nema nikog u blizini tek tada smije povuci i prevrnuti mrtvog cetu i pretrkeljati ga trazeci cigare i druge stvari.
Ranije nesmije jer cetnici znaju minirati svoje poginule i kad ga okrenes eksplodira i moze neko poginuti.

Dan odmice a mi polahko ali sigurno napredujemo.
Kako izbismo na jednu kosu tako se Peda ufati za nadlanicu.
Poce krvariti.
Brzo se povucemo malo jer ufatise nas cetnicki snajperisti.
Iz pozadine stigose sanitetlije.
Prepoznajem jednu curu sa Mesica (neznam joj ime) i Devlu koja je zivjela negdje prema Kukavicama.
Hrabre i odvazne cure.
Dobrovoljno krenule sa svojom rajom, da pomognu u zbrinjavanju ranjenih, da daju svoj doprinos.
Gledam ih i divim im se.
Svaka cast.
Peda je bio prvi ranjeni, ali srecom nije osto metak i bio je prisutan do kraja akcije.
Svaka cast Komandante !

Dan odmice a otpor cetnika je sve slabiji.
Pred sumrak stize tuzna vijest.
Pogino je Drina.
Pucnjava na nasem rejonu utihnu.
Mitraljezi ne stekcu vise.
Pogledam Hameda, suze mu niz obraze.
Gleda u pravcu cetnika, opsova tiho cetnicku majku, ustade i pognut zapuca krecuci se povijeno naprijed.
Upozorih ga da se pripazi.
Nije me mogo ni cuti jer je ponovo trestalo na sve strane.

A Drina rahmetli nije mogo da ceka.
Kreno da ih zive fata.
Kazu da je to volio.
Pogodio ga snajper.
Nek ti je rahmet “lovce”.

U sami sumrak naredba da se odmah prestane sa pucanjem.
Pucamo po Pavinim ( Raja sa Rogaticke opcine koja je bila smjestena na Ustipraci).
Ono cetnika sto nije izginulo pobjeglo je glavom bez obzira.
Plijen: Desetine lahkog oruzja, municije na tone, minobacaci, dajcevi, tenk, samohotka…..
Kad smo se prebrojali, pogino Drina i ranjen Peda.
Ostali svi zivi i zdravi.
Veliki uspjeh ali nema slavlja, svi tuzni zbog zbog pogibije naseg Drine.

Komanda je da se rasporedimo po transeima i bajtama i da sacekamo cetnicku kontraofanzivu.
Taj dan i sutradan je izostala.
Sve mirno ko da ih Bog nije ni dao.

Kreno sam prema jednoj bajti i uzasno se prizorom koji sam ugledo.
Odozgo se prema meni kotrljala celava bradata glava.
Pomislio sam da je to neko od nasih osjeko cetniku glavu, ali se ispostavilo drugacije.
Doso je jedan mjestanin musliman da trazi brata.
Brat mu je bio psihicki bolestan i iso je cesto cetnicima.
Tako se tamo i zadesio i kad su cetnici poceli dobijati po nosu
zaklali su ga.
Odvuko ga je u civarama prema selu…

Iduci uz brijeg Ibro se oklizno i zakacio me cijevi od pusko mitraljeza, onog novijeg, po arkadi.
Prokrvavio sam ali nije bilo strasno.
Usto sam i krenuo dalje.
Kad smo se smjestili iznenada se cula jaka eksplozija u blizini.
Istrcali smo i vidjeli Hameda Alispahica-Debu iz Gracanice kako lezi krvav.
Aktiviro vjerovatno poteznu minu i ranilo ga u obraz i po vratu.
Brzo je malo prevjen i prebacen u bolnicu u Gorazde.

Tu smo proveli noc i cijeli sutrasnji dan.
Nije bilo cetnickih napada.
Pred mrak je stigla smjena i mi smo se vratili u Gorazde.
Ja sam se vratio na dajcu punom konzervi,
naravno sa punim rancem……..

[Teva]

in reply to: …preko Cerske, Srebrenice, Zepe, Gorazda… #190

Jos malo o ratnom Gorazdu

Kazu kad se zaratilo i pocela raznositi drustvena imovina, narod je letio po samoposlugama i prodavnicama i nosio prehrambene artikle.
Svi nosili hranu osim Ziska, on garderobu.
Umjesto po samoposlugama Zisko iso po textilnim radnjama i buticima i nosio odijela, dzempere, pantole, majice i tako to.
Ispostavilo se da je bio najpametniji.
Rat traje vec nekoliko mjeseci, svakodnevno pada na grad na stotine pa i hiljade granata, ali narod oguglo i zivi normalno koliko se moze.
Radi nesto kafica, raja izlazi, slave se rodzendani, prave se svadbe.
I Zisko profitira.
Hoce se raja obuci, a u njega sve markirana garderoba.
Dobro je prodaje i od toga zivi ko bubreg u loju……

Kad sam slobodan odem do trga i do radio amatera.
Na trgu se okupimo Rogaticani i muhabetimo dok nas cetnicka bratija ne rascera granatama.
Vidjam Semija i Edu Bugara, Tajzu i Micu Mehmedovice, Kizu Feriza, Macka i buraza mu Muftice i jos dosta nasih.
Mica se oporavlja od ranjavanja ali eto pozeli raju pa izadje.
Ranilo ga bobro.
Mislim da i danas ima posledica.

Cujem pricaju kako se negdje gore valjda prema Mesicima, nasi pomijesali bili sa cetnicima.
Zaboravio sam tacno kako je bilo pa cu ispricai onoliko koliko se sjecam.
Od nasih bili izmedju ostalih Pika Bradarac, Besim nas Begic i Rizo Ramic-kondukter.
Prvi skonto Rizo i bacio rucne bombe.
Pobili su cetnike ali posto su bili izmijesani izranjavalo i nase.
Uglavnom sto je bilo cetnika izginulo je a ne sjecam se da li je bilo poginulih na nasoj strani.
Rizo legenda.
Od ove trojice nasih poslije rata su umrli Rizo i Besim, a Pika zivi u Fojnici.
Slabog je zdravlja nas planinar.
Prije rata izgubio saku, osjekla mu je masina u stolariji gdje je radio.
Poslije rata obolili mu bubrezi i ide na dijalizu.
Moj buraz kava ga obidje svake godine.
Ranceve na ledja i odu na planinu Vranicu i na Prokosko jezero.
A tek branje borovnica.
Ko nije gore nikad bio, trebo bi otici da vidi sta je ljepota Bosanska.
A taj odusak dusi treba nam svake godine i te kako, poslije 11 mjeseci “zapada”……

Kod radio amatera odem jer uvijek nesto o nekome cujes a tamo je i moj jaran Edo Cuplov.
Od njega sam cini mi se i sazno za mater moju, da je negdje kod Visokog.
Obavio je hejbet razgovora sa srednjom Bosnom dok mi nije sazno.
To je znacilo da “ratni nomad” mora ponovo prnje pakovati u svoj otrcani ranac i “fatati se noge”.
Necu zuriti ko ni dosad, sabur i cekaj povoljnu priliku.

Edo je brat od rahmetli Cunija.
A Cuni bio ozeljen nasom Mensudijom.
Muzicar po zanimanju bio, i sviro cesto u Rogatickom hotelu Park.
Pogino od zlotvorske ruke u Gracanici u maloj ulici sa velikim brojem zrtava.
U ulici koja se i zvala Gracanica, pa po njoj i citav kvart.
Ide od Rotexa pa prema Holucu tamo.

Dole kod donjeg mosta s desne strane Drine, kod betonare, bila i farma.
Farma krava a vodio je nas agronom Hajrudin Ajanavoc.
Mlijeko se dijelilo bolesnicima, ranjenicima, starim i nemocnim i djeci.
Rat je ali sve funkcionise dobro.

Znali su to i cetnici dobro, mada su bili i te kako iznenadjeni otporom i tvrdocom naseg naroda.
Mislili su da ce sve pregaziti za nekoliko dana.
I jesu ali tamo gdje im nije pruzen otpor.
Jadni narod nije ni mogo jer nije imo cime, a kad se malo pribro i grupiso, naletio je zlotvor cetnicki na tvrd orah i osto runjava nosa.
Od svega sam kivan na NATO i UN sto u jeku nase nadmoci nad cetnicima
prekidose nase ofanzive i sto ne oslobodismo Banjaluku i cijelu Bosnu, kosto Tudjman oslobodi svoju Krajinu, pa jos onom cetniku autonomasu 35 godina zatvora dodijeli tribunal u Haagu.
Kazu da su se cetnici u Banjaluci vec bili poceli pakovati i bjezati braci preko Drine……

Idu dani i vec je decembar’92 koji neznam.
Idem ti ja poso na trg, skupio se, zima, kad
stade dzip, otvorise se vrata.
“Hoces li sa nama” prolomi se glas.
“Dje”, upitah.
“U jednu akciju, traze te “mitraljesci”.
“Hocu, kada” ?
“Za koji dan, cuces”.
“Treba mi puska, nemam”.
“Donijecu ti ja”.

Eto takav je bio nas Peda.
Nije nikog gonio, uvijek je trazio samo dobrovoljce.
Ako hoces, hoces.
Ako neces, nek ti je na dusu.
A kako da nepodjes, da se makar djelimicno osvetis dusmanima za sve ono sto nam ucinise iz cista mira…..

Par dana poslije naso me opet Peda.
Isturio mi “cetnikusu”, automat i dodo.
“Cuces od Choke gdje i kada treba da se javite”……

[Teva]

in reply to: …preko Cerske, Srebrenice, Zepe, Gorazda… #189

Gorazde

Usto sam svjez i odmoran.
Poslije tolikog vremena uz umivanje oprah i zube.
Naravno Muhamedovom cetkicom.
Prljav sam i trebo bi se okupati.
Imam preobuku ali nemas se gdje okupati.
Raja (vojska) se kupa gdje ko stigne po Gorazdu.
Probacu i ja kod rodbine ili kod nekog od starih jarana.
A imam ih puno Gorazde.

U Gorazdu sam provodio dosta vremena prije rata,
prije nego sto sam se ozenio ’89.
Dolazio sam od malih nogu kod famelije, a kasnije kod jarana:
Alije Borovca, Vele, Ede Cuplova, Kise, Burde Malog, Ajana, Babsa, Dzeka,Cike, Hame, Bazde…………
Ako je lijepo vrijeme sjedili bi u Omladinskoj uz vino, cure i neizbijeznu Burdinu gitaru.
S loseg vremena negdje u kaficu ili kod nekoga od raje kuci.
Kako po Gorazdu tako je isto bilo i kod nas po Rogatici.

Dzenaza Karambi.
Masa raje.
Prolijecu i granate ko da cetnici znaju.
S jedne strane sam tuzan, zadnji put ispracam jarana i rodjaka.
Dan poslije njegove pogibije trebala je da mu se vrati zena Lidija sa njihovom kcerkicom iz Crne Gore u Gorazde.
Nije vise mogla da izdrzi bez svog Karambe.
I eto nije ga zatekla zivog…..

S druge strane sam sretan,
srecem se sa svojim jaranima, prijateljima i sugradjanima.
Rat je i covjek nije svjestan.
Gubi ali ne osjeca to.
Osvjescenje ce doci tek nekoliko godina poslije rata sa velikim bolom.
I jos uvijek dolazi.
Kad vrtis filmove i hodas u mislima Rogatickim mahalama, i sjecas se dragih osoba kojih vise nema….
A ima ih, covjek zivi sve dok ga neko spominje.
Evo boli i sad dok ovo pisem, a suze same klize niz obraze.
Nije to plac, to je jednostavno ona snaga, volja i inat koja nam je pomogla da se goloruki odupremo cetnickoj nemani koja je htjela svojom celicnom celjusti da nas unisti da nas nema.
A ima nas, i naas i nase postojbine Bosne nam.
I uvijek ce nas biti.

Jednom jaranu na dzenazi a saznah da sam i drugog izgubio prije nekog vremena.
Svi “moji ” Gorazdaci su tu, samo nema Vele.
Velagic se prezivo, pa otud i nadimak.
Upoznali se davno nekad u Starom gradu u Dubrovniku.
Kasna noc bila i posli bili spavati.
Kad, idu mangupi i pjevaju onu:
“Kraj Senkine kuce nane voda tece, tu prolazim svaku vece…..”.
Kako su naisli pored nas ja ih upito jesul Gorazdaci ?
“Jesmo, otkud znas”.
“Pa samo se u Gorazdu ta pjesma pjeva”, odgovorim.
I tako druzili se to ljeto namoru, ponesto i radili skutorima da imamo za klope.
Za smjestaj i netreba jer spavamo po zidinama i po sumarcima.
Mladost ludost, ali lijepa vremena to bijahose.
Sad s ponosom gledam ove moje “mangupe”,
i sjecam se kako je to lijepo bilo kad sam i ja imo 16.

Poslije dzenaze sam otiso sa Chokom kod njega kuci da se okupam.
On je malo mladji ali znamo se dobro.
Njegova stara sestra od moje snahe.
Prijatelji.
Kako su me samo ti ljudi docekali.
Mima (Chokina) stara mi je dala njegovu garderobu da se presvucem poslije kupanja.
Mladji je ali krupan pa mi pase.
I ruco sam dobro i poso da idem.
Nisu mi dali ici.
Neka me neko vrijeme kod njih da se malo oporavim.
Odbiijo sam ali sam moro obecati da cu ostati.
Treba da se nadjem veceras sa:
Pedom, Mujom, Muhamedom i Hamedom.
Rat je ali radi nesto kafica i hocemo izaci.
Imaju agregati pa se i muzika slusa.
Obeco sam da cu se vratiti sutra.
Tu vece kasno vratili smo se na Trovrh dzipom.

Peda nije imo nista protiv da ostanem kod Choke neko vrijeme.
Choka i jos nekoliko Gorazdaka su bili u Rogatickoj, pa kad zatrebamo znaju nas naci.

Narednih dana sam luto Gorazdem i vrijeme provodio sa nasom i Gorazdanskom rajom.
Obiso sam i nesto famelije.

Bio sam i kod rodjaka Camila i Feride Sijercica.
Camil je radio u kinu prije rata.
Njihov sin Feko je takodje bio u Gorazdu.
Bio ozenjen i zivio odvojeno u svom stanu.
A kcerka Mubera (Bera) bila udata u Visegrad.
Starija godinu od mene.
Zarobili ih cetnici u Visegradu,
i pun autobus zena poveli da razmijene prema Olovu.
Mubera je imala malu bebu sa sobom.
Izveli je cetnici negdje na Sokocu i ubili iz cista mira.
Samo zato sto je imala bebu.
Bebu je uzela neka druga zena.
Poslije je bila potraga za bebom…..

Novu godinu ,92/,93 sam proslavio sa mojim domacinima.
Mirso, Mima, Choka, sestra mu Dina i ja.
Prvomajska 30.
Komsije iznad nas u istom ulazu nam “legendarni” Zisko
i nas Alija Brankovic (moj skolski), sa zenom Berinom i
sada vec rahmetli surom Edinom Vranom……..

[Author]

Posts