[Teva]

#176

Selma i Sejo

Kad sam se probudio sutradan, jutro je vec bilo poodmaklo.
Svi su vec bili ustali.
Pricali su kako je nocas doletilo nekoliko haubickih granata sa one strane Drine.
Ja nisam nista cuo, spavo sam ko top.
Vjerovatno izmoren dogadjajima iz proslih dana i samim putem.
Usto sam i poso da napravim “dorucak”.
Izaso sam iza skole, nabro pregrst sipuraka,
i vratio se da ih skuham i napravim caj.
Kuho sam ih dugo dok nije voda postala jako crvena i nasuo u solju.
To mi je bio i bice narednih mjesec i po dana dorucak.
Naravno bez secera, odakle mi……..

Izaso sam da malo prosetam i da obidjem tetu Nafu, snahu joj Suvadu i unuku Sanu.
Teta Nafa je zena Durme Holuclica a Suvada, Muzina zena, moja komsinica sa Suplje gromile.
Djevojacki se prezivala Ramic.
Bile su smjestene u kuci od Beninog amidze.
Ponovo suze i sjecanja na minule dogadjaje.
Durmo i Nafa su bili jako bliski prijatelji mojih roditelja.
Pricale su mi kako su cetnici odveli Durmu i sina mu Muberisa.
Odvedeni su u Zaganovice, sto znaci opet domaci dusmani.
Nisam cuo da su im tijela ikada pronadjena.

Taj dan sam sreo i Senada i Seju Peze.
Bio je to takodje srdacan susret.
Senad je bio sa porodicom, a tu je i zivio zadnjih godina.
Radio je kao sef u Jasninom pogonu djecje konfekcije u Zepi.
Bio je strasno mrsav i zabrinut.
Nije mu bilo lahko jer glad vec uveliko hara,
a on ima zenu i djecu na vratu.
Iso je cesto u ribu ne bi li sta ufatio da imaju djeca jesti.

Meni je bilo daleko lakse jer sam bio sam a moja porodica je bila na sigurnom u Tuzli kako sam tada mislio.
Tek cu u stvari nakon jos pola godine saznati da su bili prebaceni u Njemacku.
Cijelo selo skupa, koje smo onomad poslali za Vlasenicu.

Sejo isti onakav kakvog sam ga znao.
Neozenjen i jes bio, nema celjadi i odmah manje sikiracije.
Provodili smo dosta slobodnog vremena skupa,
a za par mjeseci cemo se opet sresti u Gorazdu.
Tamo je bio sa majkom.
Prico mi je ali sam zaboravio kako se obreo u Zepi.

Isti dan sam otiso do bolnice i dole sreo Selmu Pesto.
I ona je ko i Senad i Sejo iz Podljuna.
Radila u Rogatici ko ljekar stomatolog u bolnici i vjerovatno se tu upoznala sa doktorom Benom i eto i nju sudbina dovede u Zepu.
Zivila je sa Benom kod njegovih roditelja Sabana i Osmane.
Uvijek sam iz njenog pogleda osjeco da me zali,
cinilo mi se isto ko i ja Senada.

Znala je da nemam sta jesti i da mi svaki novi dan treba donijeti novu nafaku da bi sta imo pojesti.
Ali kako kazu ljudi, dok je nafake ima i zivota.
I eto fala dragom Allahu prezivih,
i sad imam vise nego sto sam ikad imo.
Materijalno, dusevno nikad vise.
Ali zivot ide dalje i covjeku je postalo najvaznije da nejac,
djecu svoju izvede na selamet.

A Saban i Osmana posebna prica.
Zavolili me vjerovatno zbog toga sto sam bio dobar sa Benom,
a i babu mi i majku dobro poznavali.
A i ja radisa Bogami i ponekad bi ponesta pomozi Sabanu.
Vise o tome kasnije.
Dobar dio hrane i mlijeka koje cu pojesti i popiti u Zepi
bice od njih dvoje.
Nije proslo jutro da mi Osmana nije dala flasu mlijeka,
koju sam naravno dijelio sa svojima.
Kao uostalom sve sto bi imali.
Cujem danas da je Saban napiso knjigu o zbivanjima u Zepi,
izmedju ’92 i ’95.
Pa mu zelim puno prodanih knjiga.

I Sabana sam sreto poslije rata.
Vracajuci se iz radnji sa posla iduci na jaranovu vikendicu
gore u Rjecicu kod Reljeva, sreto bih ga u Zabrdju,
gdje se bio smjestio u nekoj kuci.
Smjestio se bio u jednu kucu blizu kuce onog medjeda Krajisnika,
sto cami sad u cuzi kod mene ovdje u Scheveningenu.

Upoznah jednog momka po prezimenu Poljo iz Visegradske Zupe i sjaranismo se.
I on nomad ko i ja…….

[Teva]

#177

Veliki ljudi

Prvih dana mog boravka u Zepi sreo sam se sa jos dvojicom “velikih” ljudi.
Idem ja od skole prema djamiji kad u susret mi dolazi neko u sarenki.
Pogledam malo bolje kad ono Avdo Palic komandant odbrane Zepe.
Zavika on:”Cengicu jesi li to ti”.
“Jesam Avdo” odgovorim ja.
Poselamimo se srdacno i on me pozove da idem sa njim u komandu.

Avdu sam poznavo godinama.
Bio mi on u TPR-u poenter, pa onda poslovodja, dok mu firma nije dala stipendiju i poslala ga na fakultet koji je uspjesno i zavrsio.
Kasnije sam ja preso raditi u galvanizaciju i svakodnevno sam saradjivo sa njegovom sestrom Minom koja je radila kod nas kao hemicarka.
Mina se kasnije udala u Podljun.
Gdje je sad neznam.

Prico sam sa Avdom o svemu i svacemu.
O zivotu prije rata, o ratu i o pretpostavkama o buducim desavanjima.
Reko sam mu za onu zolju sto sam je vidio zakacenu na onom traktoru u sumarku.
Kaze on kako ta kuca nije napustena i da je zolja tamo samo iz bezbjednosnih razloga, da nije u kuci, i da zolja ima dovoljno.
Pito me je za moje namjere i ja sam mu reko da mi je cilj srednja Bosna da nadjem majku a onda idem u Tuzlu traziti sina i mater mu.
Tako ce nekako i biti otprilike jedno pola godine kasnije.

Jos mu ja kazem da me zove za sta mu god zatrebam, i tako sam besposlen.
Predlozio mi je da svaki dan nosim nasima gore na Brezovu ravan kukuruzice za rucak, pa mogu gore jesti.
Obradovo sam se i odmah prihvatio.
Imo sam zagarantovan rucak, i u tim ratnim vremenima nije mi vise ni trebalo.
Sta ces traziti vise od jednom dnevno dobro jesti.
Da je Bogdo sav narod to sebi mogo priustiti.

Uprtim one dvije vrece, sa u svakoj otprilike 30 (trideset kukuruzica), i put pod noge.
Ako idem cestom okolo, velike krivine i puno daleko.
Ne izgleda okom ali ako ides treba ti mescini dva sahata.
Nego ja okrenem precicom preko rijeke Zepe, pa uz livade.
Ima gore kuca pa ja priupitam kud mi je najbolje ici.
Kukuruzice prhke pa se nalomi komadica.
Kad kuhar podijeli, vrati meni one vrece a u njima se nalomilo za jednu kukuruzicu.
Jos dobijem tanjir graha, jali krompirove corbe i Bog te veselio.
Sit ja, more mi biti i do prekosutra ako bude nevolje.
Svaki put zamolim nekog od Zepljaka vojnika da mi pomogne da nadjeljam luca tetki za potpale.
Ko da sad vidim, zgrada prodavnice mislim (prije rata).
Tu se i autobus ceko u mirna vremena.
Iznad put a povis njega homore vec zadjeljane Boga pitaj kad i nacijedila se smola.
Pravi luc.
Navikli Zepljaci, pa mi odmah pocnu djeljati luc kad rucamo.
A tetka se obraduje ko ista.
Dijelio sam luc i drugim zenama.

Al jes vraga ne potraja mi dugo.
Utanjio narod donosit u mlin da se samelje i odmah umanji i vojsci.
Poslije mozda dvije hefte mog boravka u Zepi, pocela vojska nositi sebi hranu od kuce.
Sta cu ja jadan???

Drugi li treci dan vracam se ja sa Brezove ravni, sit.
Kad ugledam rahmetli Sabriju Tabakovica.
I sa njim se znam dobro sa carsije a i iz rezerve.
Radio on u Rogatici u TO (teritorijalnoj odbrani), i vozio nivu.
Cesto nas je znao odbaciti kuci ako bi bilo pokasno a on izbio.
Strahovito volio raju i gdje god nas vidi eto ga da malo poprica a ako je sa nivom sam, odmah stane.
Znao nas je kritikovati sto ponekad puno popijemo.
Tu gdje sam ga sreo bila mu kuca, pa sam navraco ako je bio kuci.
Nije mogo smirom iso je cesto u Boksanicu, planinu prema Borikama.
Kazu da se cesto vraco sa puskama.
Nadje nedje cetnicku patrolu, iznenadi ih i pobije.

Jedne prilike trebo biti napad na Pesurice i Borike.
Napad trebali izvesti nasi sa slobodne Gorazdanske teritorije, da se spoji Gorazde sa Zepom.
Zovno mene Sabrija da idem sa njima da mu nosim “rupovku” (radio stanicu).
Ponijeli mi i minobacac i svih pet ili sest granata koliko smo imali.
Nas zadatak je bio da udarimo sa Zepske strane na rejon Borika kad navale nasi na Pesurice.
Vazdan smo mi proveli na Boksanici na onoj strani prema Borikama.
Odustalo se od napada.
Kako, zasto, to ni do danas nisam sazno.
Bilo mi krivo ko ista, skahrio se.
Mozda su nasi skontali da bi nam zalogaj bio prevelik, ko zna.
Znam samo da je Zepa bila nemocna da bilo sta uradi osim da se brani.
Ipak cetnika previse a imali su sve zivo, a mi od “teske artiljerije” onaj minobacac i pet, sest granata.

Negdje tih dana je dolazio i Naser Oric iz Srebrenice sa svojima na dogovore.
Donio minobacac sa granatama na poklon, kaze ima on.
Dosli kombijem.
Dogovarali se sa nasom komandom, o cemu neznam, rucali i otisli isti dan.
Ipak se nije mogla Srebrenica ostaviti duzi period bez glavnog staba.
Bar tada ne, sta se desavalo kad je Srebrenica padala, neznam, ima vise prica, pa samim tim se ne moze ni znati prava istina.

A Cetnici ne prestaju granatirati.
Cesto tuku VBR-om (visecijevnim bacacem raketa) sa Borika.
Iznenada doleti po nekoliko komada.
Po svunoc cijuce haubica sa one strane Drine, iz Srbije.
Psihicko ubijanje, nedaju spavati.
Vjerovatno pjani cetnici pa senluce.
Pogan neljudska.

Na Boksanici je sledece godine ’93 Sabrija i pogino.
Cito sam u Kurtinoj knjizi “Zepa” o njegovoj pogibiji.
Bio je pravi gazija.
Allah mu rahmetile.

[Teva]

#178

Tito i Saban

Upozno nash narod mene i Polju vec prvih dana i zove nas svako, ako mu treba sta uraditi.
Zna narod da mi netrazimo puno, po krisku pokajmacenu poslije uradjena posla.
Mi zadovoljni a ako je jos sta pride, recimo tanjir graha, mi presretni.
Siromahu je uhar i musica kad uleti, stara je poslovica.
I tacna sigurno.

Prodajemo mi zjale po selu kad eto ti nama Sabana.
Pita da mu pomognemo prenijeti stvari iz kuce u stacionar.
Kuca mu ispod skole prema staroj kuli i Andricevom mostu na Zepi.
Zaduzbine iz Turskog, Otomanskog vakta.
A stacionar na drugoj strani na ulazu od Rogatice.
Puno ranjenika u stacionaru i treba neko uvijek da je kod njih da im pruzi pomoc kad zatreba.
Dolaze i novi ranjenici svakodnevno.
Saban je inace medicinar u Zepi bio citav svoj radni vijek.
Sin mu Beno doktor, pa su odlucili da se smjeste u samom stacionaru.
Tako ranjenici imaju i doktora i medicinara u svakom momentu.

Pored Bene tu su jos doktori Nijaz Stitkovac i Ibrahim Heljic.
Svojim ocima sam gledo kako Beno “obradjuje” rane
nastale nagazom na mine.
Kuca Ibrinih je negdje gore na Vrataru ili tamo iza.
Nesjecam se tacno mada sam bio.
S Ibrom se znam vec nekoliko godina prije rata.
Bili skupa na radnoj akciji ’85 ili ’86 u Kladovu ili Negotinu.
Nesjecam se tacno na kojoj, jer sam bio na te obadvije radne akcije.
Bio sam ja i Samac- Sarajevo ’78 u Zepcu i ’79 u Beogradu.
Rat a Ibro pusi pravi duhan i uvijek mi ostavi bezec.

Hele selimo mi stvari polahko iz kuce za stacionar.
Kad smo bili gotovi carski rucak.
Izmedju ostalog kajmak i pekmez.
Ne zaljevamo vodom nego mlijekom.
Saban je uvijek bio pravi domacin.
Da ne povjerujes da se moze tako dobro jesti.

Kad smo bili gotovi sa ruckom pita mene Saban bi li mu htio cuvati stalu i susaru preko noci.
Prozor na spratu je okrenut prema njima, pa mogu leci na krevet i drzati otvoren prozor.
A da imam najlona pa da “ustaklim” donji sprat mogo bih i stanovati.
Meni odjednom sijevnu ideja.

Odem kasnije u skolu da pogledam ima li komada stakla na prozorima,
pa da mogu sta iskombinovati.
Iz ucionice u ucionicu, nista, sve skrseno.
Kad na jednom zastade mi pogled iznad table.
Osmjehuje mi se Tito, he, he.
Odletim casom u jos par ucionica.
U svakoj na zidu visi Titova slika.
Eto sta ti je Zepa moj jarane.
Plemenit i dobrocudan narod i vjerovo u bratstvo i jedinstvo do zadnjeg
dana.

Odem do Sabana i pitam ga da li mogu da se smjestim u prizemlje njegove kuce ali da povedem i rodbinu iz podruma skole.
Moze, i ja ga priupitam ima li mozda “almas”(spravica za sjecenje stakla).
On me nako zacudjeno pogleda, ko da me pita:
“Odakle ti staklo frajeru”.
I rece da ima.
Uzmem od njega kljuc od kuce i odem u skolu da odmaram.

Sa prvim sumrakom oprezno da me niko ne vidi prenesem ja sve Titove slike u Sabanovu kucu i sakrijem ih u sobu ispod kreveta.
Sutradan sam vazdan ustakljavo.
Za cudo Bozije svaka slika je imala dva stakla,
jedno sa prednje, jedno sa strazne strane.
Mora da je taj neko, ko je pravio slike, jako volio Tita

Hele drugi dan prevedem moje:Tetku, tetka, Tanu i Safetu u kucu.
Preselila je i Alicka sa nama, jer je bila sama, u “nasu” kucu.
Kuca pored Sabanove je takodje bila prazna, pa sam reko Teskeredzickama i Huremovicki da imam viska stakla i da pitaju za tu kucu.
Zaboravio sam ranije reci da je u podrumu skole bila smjestena i zena od Ramiza Huremovica sa vrh Tekije.
I ona je imala malo dijete sa sobom.
Cija je ta kuca bila neznam ali sam i njima ustaklio pa su i njih sestero preselili.
Imali smo divne komsije, ko u Gracanici i Tekiji.

Ja sam nakon tolikog vremena osjetio ponovo sta je krevet.
S obzirom da je haubica tukla po svu noc, moji su spavali u prizemlju, a ja na spratu sa otvorenim prozorom.
Noci su bile hladne ali sam ja moju obavezu cuvanja stale i susare shvatio obavezno.
Imo sam i sacmaricu naslonjenu uza zid.
Nagrada je bila svako jutro flasa mlijeka od Osmane i suho meso od Sabana, a i spavanje u krevetu Bogami.

Iso sam jednom sa Sabanom i po vola negdje gore prema Pripecku.
Tuku granate, pa mi ponekad i zalegnemo, a vo hud nezna.
Isti dan smo ga i zaklali i pripremili da odstoji u soli za susenje.
Nije bilo kupovanja nego se sve svodilo na robnu razmjenu.
Tako je i Saban susio meso i mijenjo za drugu robu.

Par dana po preseljenju ja u selu kad zagrohinja granata.
Pade kod “nase” kuce.
Poletim ja brzo, brinem se.
Pala pred kucu na cestu.
Udarila tacno pod podzid i zabila se sva u zemlju.
Nije bilo gelera, bila pancirka ili nije explodirala.
Sreca, inace ode moj trud uzalud.
Tri dana se pusilo iz onog mjesta gdje se zabila……..

[Teva]

#179

Jeribacma

Negdje prvih dana mog boravka u Zepi,
zove mene Poljo da nesta vidim.
Pitam sta je, a on zuri predamnom i vice mi da pozurim.
Jedva ga sustizem, ide kroz selo.
Skrenu nanize prema Jasninom pogonu.
Kontam nesta naso pa da zalapimo.
Ukaza se restoran, ja zacudjen.
Ni jedno staklo na njemu nije pohlupano.
Sve skrseno samo on citav, mada bi razmisljam, po nekom pravilu
on prvi trebo biti sravljen sa zemljom.
Skrenu Poljo prema restoranu ja zanjim.
Vice mi da se penjem za njim da udjemo unutra kroz prozor od wc-a.
Odgurnu prozor on se otvori i mi udjemo jedan po jedan.
Nemoze nas niko vidjeti.

Nema nista pica, vice, ali vidi sta sam naso.
Nosi kantu od smeca pa je nako istrese pored bilijara.
Rasu se gomila opusaka po podu, izmijesana sa praznim kutijama.
Sijevnu mi odmah ideja da mijenjamo duhan za hranu.
Tako on i rece da ce mo davati za namazane kriske.
Duhan za jedan cigar, osrednja kriska.
Dugo smo komili opuske i stavljali duhan u prazne kutije od cigara.
Nakomili smo dosta kutija.
Onda smo onaj otpad ponovo lijepo pokupili u kantu.

Nesto smo zamijenili, a Bogami vecinu podijelili.
Svako sretan ko dobije da moze jednu da smota.
Najvise sam dao tetki, od mog dijela.
Kako se samo obradovala.
Za par dana nismo vise nista imali, sve se popusilo i podijelilo.
Svakodnevno smo isli igrati bilijar
Oprezno udjemo i opet pritvorimo prozor, igramo sat, dva i onda izadjemo.
Ko fol se krili, a i da nas je ko vidio ko da bi nam sta………..

Nekako u to vrijeme kad sam ja doso u Zepu (koji dan prije kraja oktobra ’92), povukli su se cetnici sa Laza.
Zahladilo a poslije toliko neuspjesnih pokusaja da udju u Zepu,
skontali valjda da tu nemaju sta traziti.
Ostavili su svakakve poruke po zidovima popaljenih objekata i svuda gdje su god mogli pisati.
Imali su i “pjesnika” koji je to sve srocio u stihovima.
Izmedju ostalog doci ce opet kad seva propjeva da i dalje zagorcavaju zivot nevinom Zepskom narodu i da ubijaju i pale.
Kao do proljeca ce Zepljaci pojesti sve sto imaju i onda ce im biti lahko sve pobiti i unistiti.

Po meni najveci protivnik samih cetnika je bila njihova propaganda.
Kad god slusas na cetnickim vijestima ista prica.
Napade na njih “jadne” cetnike izvelo 5000 Alijinih “bojovnika” a pomoglo him i par tisuca “hosovaca”.
Bilo je u Zepi po propagandi preko 20 000 izbjeglica.
Kad to cuje cetnik odmah pomisli da pored Zepljaka, stvarno ima za protivnika i onih 5000 Alijinih “bojovnika” i one 2000 “hosovaca”, koje ja nikad nisam vidio.
Pa nek onda stisnu da napadnu.
Jos kad cuju ono nase “Tegbir” i “Allahu egber”, ja mislim da im se i srce zaledi a i da ih se dosta “uneredi” u gace.
Hrabri bezdusnici cetnicki.
Pored Zepljaka od svih tih “bojovnika” i “hosovaca” ja vidjoh:Sebe, Polju, Senada, Seju, Selmu, one nase izbjeglice u Zepskoj skoli i jos ponekoga.

ZEPU SU BRANILI ZEPLJACI i po meni je i odbranili, iako je ’95 pala.
Da smo mi imali onakvu tehniku, orudje i oruzje i onako pokvarene nacionalisticke ideje i duse, oni ne bi ostali ni kod brace im u Moskvi sigurni………

Hele povukli se cetnici sa Laza i narod ide svojim zgaristima da donese sta je ko gdje sakrio i zakopo ranije.
Ide se:u Ljubomislje, na Laze, u Stoborane, Podzeplje…….
Bogami, narod i stradava nagazeci na mine koje su cetnici svakuda posijali.
Odlucim i ja da idem traziti voca, makar polutruhlih jabuka, jer su ostale neobrane i sad leze ispod vocki.
Bar ja to tako zamisljam.
Ranac na ledja i Shakirinu mlinu, da sacekam kad ce neko uz Ljubomislje jer mi je taj teren nepoznat.
Nacekam jednu grupu i polahko sa njima.
Kad smo bili na vrh Ljubomislja prosuse se livade pred nama.
Narod ode dalje prema Lazama a ja zaostanem.
Kontam ne moram ja dalje, sad cu ja tamo u livadama traziti.
Lutajuci udarim na jednu staru, visoku krusku.
Jeribacma, znam jos iz Sljedovica.
Ona sazrijeva zadnja u jesen.
Krupna, zelena (prava Muslimanska–sala mala), a socna ko ista.
Kako je zagrizas tako se topi u ustima.
Al jes vraga, dokle je moglo narod je pobro.
Samo u samoj klici jos ostalo, ali dovoljno da se ranac nabere, ako se uspjednem popeti.
Uz deblo sve zeljezni klini pobjeni do prvih grana, sigurno sedam, osam metara.
Ne bi se mogo drukcije popeti.
Skontam ja da ce mi trebati pritka za mlatiti kruske i ja je ponesem, odnosno svezem opasacem za ledja.
Popnem se do zadnje grane i onda moram uz nju jos par metara da mogu mlatiti.
Osjetim ja da pocese noge da se tresu od umora a i od straha.
Do tada nisam patio od visine (penjo sam se ko izvidjac na homore skidati sisarike za okvirove za slike), ali od tada se vise ne penjem visoko.
I bio i proso.
Nekako omlatio one kruske i kako koja padne dole tako i prsne.
Jos mi se teze bilo spustiti na zemlju.
Preznojio sam se triput.
Napunim moj ranac, najedem se onih komada sto su prsli i polahko nazad.
Moji su se obradovali jeribacmama, a ja sretan da sam im to mogo priustiti………

[Teva]

#180

Ideja za odlazak u Gorazde

Vec je jedno tri hefte kako sam u Zepi.
Polovina novembra ’92.
Glad pocinje da hara.
Moji nemaju skoro nista jesti.
Zene prognanici idu po selima nebi li makar ista dobili.
Neko da koji krompir, neko lista od kravlje repe (za zeljanice),
neko malo kukuruzna brasna i tako se prezivljava.
Jede se jednom u dva dana, ali ne puno.
Neko prica o humanitarnoj pomoci, ja odmahujem rukom, misleci u sebi da nece nikad doci.
Ne govorim naglas da ne bi ovaj napaceni narod jos vise skahrio.
Kontam bice ti to ko i NATO bombardovanja.
Nikad.
Vjeciti optimista ovaj put pesimista.
Hvala dragom Allahu da nisam bio u pravu.

Granatiranja ne prestaju. Tuku i danju i nocu.
Narod oguglo. Malo se trznes i nastavis dalje svojim poslom.
Dva puta sam iso sa tetkom cak gore u Ribioc preko Vratara.
U posjetu fameliji Agicima, a Bogami najvise ne bi li se sta dobilo.
Nek mi dragi Allah oprosti zaboravio sam ime tetkovog rodjaka Agica.
Kod njega bila u prognanstvu starija zena odnekud od Borika, prija mu.
Ta se zena ibretila kad je gledala kako jedem, slatko i brzo bez zvakanja.
Iduci za Ribioc svratio sam kod mog jarana Sinana Ceske na Vratar.
Sinan je bio ranjen u obadvije noge iznad koljena na potpuno isto mjesto.
Oporavio se bio ali je kasnije poginuo.
Bio je jedan od najsrcanijih branitelja Zepe.
Bio je ozenjen ali mislim da nije imo djece.
Druge prilike kad smo isli u Ribioc, pocese granatiranja.
Jedna granata pade kod kuce naseg postara, veziste, Fadila Heljica.
Ranilo mu jedno dijete.

Tetak Hrustem nije mogo ici sa nama.
Ostario, i hoda sa dvije stake, onako polahko.
Uci kur’an povazdan.
Ja ga zezo da je doso “tobe”.
Prico on meni da je ko dijete iso u mejtef i da nikad nije zaboravio uciti i Arapski citati i pisati.
Svima nam je ispiso po jedan list sa obadvije strane i reko nam da to nosimo uvijek sa sobom.
To sam i ucinio.

Tetak Hrustem je umro odmah poslije rata u Sarajevu.
Tetka Adila (najstarija mi tetka), zivi u Sarajevu.
Tana zivi sa svojim Muhamedom u Vogosci.
Scer im Safeta se udala u ratu za jednog momka iz Cerske i sad zive mislim negdje u Francuskoj…..

Cujem ja prica se da ide jedna grupa za Gorazde po lijekove.
Kontam dobar znak i pocnem i ja razmisljati o Gorazdu.
Taman naso smiraj dusi kad poce ponovo da se budi “nomad” u meni.
Jedno znam sigurno, u prvoj turi necu ici.
Neka me jos malo u Zepi.
Nagovaro me Poljo da podjem i ja, ali nisam htio.
Nesjecam se tacno s kojom grupom on ode, ali sam cuo kasnije u Gorazdu da je bio ranjen i jedva se izvuko.
Kasnije je islo vise grupa, pa se tako i Sejo prebacio kod majke u Gorazde.

Sretoh jedan dan Edina Zutog Podzu sa Rudog.
Moja generacija i on je bio sa porodicom.
Mislim da je uciteljovo u Zepi.

Dosta sam bukvica, hrastica i grabica posjeko u Zepi za vrijeme mog boravka.
Pomogo sam mnogima da se obezbijede sa drvima za zimu.
Bijase i jedan zepljak Ziiko, stanovo odmah pored skole.
Ozenio se bio sa mladjom sceri Saliha Vatresa sa Biljinovca.
Bila mu tu i snaha sa djecom.
Zaklali oni jedno tele i mi ponijeli mesa kad smo isli sjeci drva.
Otisli gore prema Ljubomislju.
Sjekli one bukvice i otiskali niz tocilo, a ja svujutro samo mislim kad ce vrijeme rucku.
A jesmo se i napucali brate.

Pomogo sam i Muzinim da se obezbijede sa drvima.
Suvada mi pravila dva puta sendvice sa suhom kozetinom kad sam polazio za Gorazde.
A nije bilo lahko ni prebaciti se, rizicno puno, gine se.

I tako dodje pocetak decembra ’92,
i ja odlucih da krenem za Gorazde.

[Teva]

#181

Odlazak iz Zepe

Glad je bila glavni razlog mog odlaska iz Zepe.
Cetnici granatiraju non-stop ali jedno sam znao,
gdje god dodjem nece biti bolje.
Imaju izobila pa i tuku nemilice po naseljenim i
nenaseljenim dijelovima.
Najvise iznenadi VBR sa Borika.
Doleti iznenada istovremeno po nekoliko granata.
Da ima hrane ne bi se ja sikiro, imamo i “kucu”,
pa bi bilo lahko prezimiti.
Ali nema Bogami.

Saopstim u kuci da sam odlucio da krenem.
Svi sute, niko nista ne vice.
Svjesni su da sam ja jedina sposobna muska glava u kuci ali i usta vise, koja ipak moraju jesti.
Da je mir pa da mogu sta saletiti u redu,
ali ovako nemaju puno koristi od mene.
Tana je prva progovorila rekavsi mi da nejdem,
i da ce za koji dan humanitarna pomoc proci do Zepe,
pa ce biti i hrane.
Razmisljo sam kasnije o tome kako je bila u pravu.
Ja nisam vjerovo, a da jesam vjerovatno bi osto u Zepi.
Ali od sudbine nemozes pobjeci i za nafakom moras ici.
Sama nafaka nikad ti nece doci.

Poselamio sam se sa svima u selu koga sam znao,
i kreno prema Ribiocu.
Od Ribioca se mora poci pa Starogorskim stjenama uz Drinu prema Visegradu.
Suvada mi spremila veeliki sendvic.
Komadina hljeba, unutra narezana suhovina od koze.
Kakva je situacija moze mi biti tri dana.
I bilo je Bogami.
Vec je puno hladno a ja jos uvijek na nogama imam one moje patike.
Popucale na nekoliko mijesta, ali sta je tu je, nemam nista drugo.
Gore u Ribiocu se okupilo podosta naroda.
Ima i zena i djece i starinja.
Glad goni mnogoga da se pokrene i potrazi spas u Gorazdu ili Srebrenici.
Tu smo cekali pokret tri dana.
Dane sam provodio u toploj sobici kod roditelja rahmetli Samira Zivalja.
Prognani i oni iz svojih Zivaljevica i tu se smjestili mislim u neciju vikendicu ili tako nesto.
Mali objekat pa se nema gdje ni spavati,
pa spavam kod Agica u podrumu.
Tu spava i on sa svojim ukucanima.
Ubi granata po svunoc pa na spratu nisi siguran.
Pokazivala mi Samirova majka sliku.
Na njoj u kaficu, kako li se zvase, preko puta fiskulturne sale u Rogatici,
Samir skupa sa Ibrom Delicem i Dzevadom Sejtarijom.
Sva trojica poginuli i sva trojica bili dobri borci.
Samir i Dzevad, zlatni ljiljani a za Ibru neznam bas.
Vrlo je moguce da je i on zlatni ljiljan.

I dan danile sam u kontaktu sa to dvoje staraca.
Pomogo mi nas Fahrone da stupim u kontakt sa njima.
Vratili se u svoje Zivaljevice.
Imam i broj telefona pa se ponekad cujemo.
Zovu me da ljetos dodjem kod njih u Zivaljevice,
a ja jos ni u Rogatici nisam bio i more biti necu nikad.
Volim je ali me ne vuce.
Mada sam gledo slike porusene Rogatice,
ja je jos nosim u srcu onaku kaka je bila.
I nju i njenu raju.

Hele treci dan cujemo da se s aksamom polazi za Visegradski Crni vrh.
Prva etapa prema Gorazdu.
Svi vicu da je opasno i da treba proci Suhodo.
Tad nisam zamisljo da ce biti tako tesko i opasno.
U sumrak su date instrukcije prije polaska.
Nema pusenja, price, paljenja baterija,
zene da sprecavaju djecu da ne placu………
Bogami ima nas preko stotinu.
Velika kolona i to mi se nesvidja.
Krenuli smo polahko i isli vise od sata.
Noc je pala i ide se polahko.
Izvidnica naprijed i u jednom momentu kolona zastade.
Od uha do uha nam saopstise da posjedamo po puteljku i da se umirimo.
Sjedili smo tako pozadugo, dok ponovo naredise da se bez panike ide nazad u Ribioc.
Tako se i vratismo.
Kasnije sam cuo da je izvidnica otkrila cetnike koji su bili pripremili zasjedu.
Znali su oni da narod hoda i mozda su bas tada bila stigla braca sa druge strane Drine na “vikend”, pa se domaci “stetnici” okurazili i palo im naom da pobiju sta jadnog napacenog naroda.
E ovaj put im se to omace zahvaljujuci nasim dobrim izvidjacima.

Nisam bio razocaran i odmah sam donio odluku da se vratim dole u Zepu
i sacekam koji dan.
Drugi put necu ovako, nego cu probati naci manju grupu.
U Zepi sam isprico kako je bilo i reko da cu ponovo probati za tri-cetiri dana……..

Tako je i bilo.
Ponovo sve isto ko i prvi put.
Opet meni moja komsinica Suvada napravila isti onoliki sendvic.
Ponovo sa suhom kozetinom.
Ceko sam u Ribiocu dva dana i nacutio da je jedan momak od Visegrada doso da prevede majku i mladjeg brata.
Ima i pusku, i vidim ja da ce oni da se iskradu i odu.
Zakljucim, manja je grupa i onda se moze ici i po danu.
Ipak je noc rizicna, ne zbog cetnika nego zbog mina.
Znaju oni hoda narod pa su nasijali svuda.

Poranim ja sutradan dva sahata prije sabaha.
Hladno ko ista.
Krenem prema Suhodolu, otprilike dva-tri kilometra.
Zauzmem ceku iza jedne stijene, povise gore, i cekam.
Ako ko naidje nemoze nikud proci a da ga ne vidim i cujem.
U sami cik zore cujem korake, neko ide…………..

[Teva]

#182

Put za Crni vrh (Visegradski)

Pomoli se prvi.
Momak dvadesetih godina, civilka na njemu i nosi pusku.
Druga ide zena, za njom momcicak, ni dijete ni momak, iza njega jos jedan momak, pa jos jedan.
Petero ukupno.
Samo je prvi naoruzan.
On je doso sa Crnog vrha da prevede majku i mladjeg brata koji su
bjezeci ispred cetnicke horde uspjeli naci spas u Zepi.
Onu zadnju dvojicu momaka je poveo da ih ipak bude malo vise u slucaju ranjavanja i drugih nevolja.
Kontam da je pametan momak, misli na sve.
Idu tiho i oprezno.
Propustim ih stotinjak metara i krenem i ja za njima necujno.

Pratio sam ih tako mozda petnestak minuta dok me nisu otkrili.
Oprezan ja ali oni jos oprezniji.
Cucnuse onako po puteljku i onaj zadnji mi mahnu rukom da pridjem.
Meni nezgodno sto me tako brzo otkrise.
Bojim se da me ne vrate nazad.
Javio bih se ja njima ali tek poslije Suhodola, ovako vidjecemo.
Pridjem ja i onaj prvi me upita jesam li sam?
Kazem da jesam.
Kud sam kreno?
Za Gorazde.
Odakle sam?
Iz Rogatice.
Dobro kad je vec tako mogu sa njima.
Meni lahnu ko da sam vec u Gorazde stigo.

Kad poslije nekog vremena osjetimo mi da nas neko prati.
Jos jedan momak poso sam za Crni vrh.
Pita mene onaj prvi sto lazem da sam sam.
Zakunem se Allahom da nisam slago, i da ne znam ko je to.
Mahnu onaj zadnji i njemu da pridje.
Kratko propitivanje i krecemo dalje.
Sad nas je sedam plus jedna puska.

Stalno smo upozoravani od naseg vodica da pazimo na nagazne mine (pastete kako smo ih zvali).
Bilo ih je sve vise kako smo prilazili Suhodolu.
Vecina ih je povadjena i leze pored staze.
Uvijek kad ih nasi opaze, onesposobljavaju ih i ostavljaju pored staze.
To isto cini i nas vodic.
Ima iskustva.

Prilazimo samom Suhodolu.
Sa desne strane nesto ogradjeno, ko da je bunar.
Ne mogu da vjerujem da na samom kanjonu Drine,
ovdje (gore na stjenama) moze da bude bunar.
Vidim da i cetnici dolaze ovdje.
Vjerovatno cetnicke patrole ili lovci.
Jedu ovdje i ostavljaju nered iza sebe.
Razbacane prazne konzerve.
Da su cetnici zakljucujem po tome sto su konzerve Srbijanske.
Znaci da ih braca dobro paze da ne budu gladni,
a ti muslimanski narode, pati se.

Najednom poce strasna buka.
Polegosmo iza zbunja.
Helikopter, veli nam nas vodic.
Leti nisko iznad same Drine i dolazi od Visegrada.
Vidimo ga dole kako ulijece u Suhodo, i odleti gore prema Borikama.
Nosi nove zalihe bratiji.
Kontam kako bi ga bilo lahko srusiti.
Vjerovatno dolijece cesto i samo bi mu trebalo napraviti ceku i jedna “zolja” bi bila dovoljna.
Ja, al sta onda.
Kolko bi to onda nasih zivota kostalo.
Krenuli bi cetnici u odmazdu.
Napravili bi ceku i ubijali neduzni narod.
Znaju oni da narod hoda.
Eto neki dan su nasi Zepljaci, iduci po lijekove u Gorazde, udarili na zasjedu.
Razbili su cetnike ali je pala zrtva na nasoj strani.
Pogino je zepljak Imamovic.

Sacekali smo neko vrijeme, jer nismo znali da li je helikopter imo obezbjedjenje, i krenuli dalje.
Morali smo ici desno, jer je lijevo kanjon drine a pravo u Suhodo nismo mogli zbog provalije.
Isli smo tako dok litice nisu postale malo manje, a sam Suhodo puno plici.
Otisli smo nekoliko stotina metara od Drine, i polahko se spustali u Suhodo.
Spustili smo se i sad smo se morali penjati na drugu stranu.
Prelazimo Suhodo poprijeko.
Gledajuci od Drine na samom vrhu Suhodola sa desne strane nalazi se srpsko selo.
To nam otezava situaciju jer kako se penjemo vidimo selo i postoji opasnost da nas otkriju.
Vodimo racuna ali se opet poneki kamen otisne nanize niz tocilo.
Napredujemo polahko ali sigurno.
Zadihani smo i znojavi iako je hladno.
Razmisljam kako bi ovuda isle zene sa djecom i starci,
kad je nama ovako naporno.
A isli su, kako to oni znaju.
Covjek je zivotinja i ne zna ni sam sta moze izdrzati,
dok ga nevolja ne potrefi.
Kad smo bili pri samom vrhu do sume,
vidjeli smo cetnicku “postaju”, na drugoj strani kod sela.
Kad bi nas otkrili slabe bi nam bile sanse.
Na svu srecu nisu i uspjeli smo se prebaciti i uci u sumu.
Tu smo odahnuli i polegli da se odmorimo.

Kad smo duse malo povratili krenuli smo dalje.
Isli smo sumom i poslije nekog vremena su se pokazale livade pred nama.
Rizicno za preci jer se vidi sa one strane Drine i neznamo imal cetnika tamo.
Sa one strana na koju mi moramo vidim zgariste sela.
Svaka kuca zapaljena i sve sravljeno do zemlje.
Mislim da je to selo Medna luka.
Kontajuci od prije gdje se koje selo nalazilo.
Izvidili smo sve oprezno i krenuli.
Trcali smo ali oprezno.
Morali smo kroz zgarista kuca.
Jeza me fatala.
Gore pod sumom vidim bile basce.
Za cudo Bozije kupusiste.
Onaku u letu svako od nas iscupa po jednu glavicu kupusa
i smugnemo u sumu.
Cetnici odveli svu stoku, sve do jedne zivotinje,
a nema ni divljaci i to su sve pobili.
To zakljucujem jer bi inace kupus bio pojeden.
Do tada nisam osjeco glad ali sam Bogami pojo podosta od one moje glavice.
Ostatak sam spakovo u ranac,da imam.

Odatle smo dalje isli trasom.
Trasa je prokopana jos za vrijeme Austro-Ugarske,
da moze ciro izvlaciti stabla.
Ja jes ti sudbina Bosno.
Uvijek te neko trao i pljacko.
Dobro te ima ikako, koji te sve tiranin haro i gazio.
Hele neznam kolko smo dugo jos isli kad smo napustili trasu i krenuli dalje sumom poprijeko.
Suma je postajala sve rjedja i pokazivali su se proplanci pa onda livade.
Znao sam da smo blizu.
Usli smo u velike livade koje su se prostirale nanize prema Drini.

Pokazalo se selo.
Razbacano.
Crni vrh.
Djelomicno popaljeno ali ima i citavih kuca.
Kako prilazimo selu sve mirise na paljevinu.
Ali ne na zgarista nego na suho meso……………

[Teva]

#183

Dani na Crnom vrhu

Prvi dan

Miris suhog mesa para mi nozdrve.
Dobar znak i poceh osjecati glad, vjerovatno zato
sto sam znao da ce mo dobiti jesti.
U putu smo ponekad tiho pricali i nas vodic nam je reko da na Crnom vrhu ima hrane dovoljno.
Narod je izbjego vecinom u Gorazde i Zepu i ostali su samo sposobni.
Zalijetali su se cetnici, ali su svaki put dobili po nosu.
Uspjeli su nesto kuca popaliti ali su odvazni mjestani stali u odbranu svog sela i uskoro natjerali cetnike da se povuku.
Jos sta mi je zapelo za oko kod samog ulaska u selo, bile su debele macke.
Da ne povjeruje covjek kako mogu biti debele.
Kolje se stoka pa iznutrica izobila.
Nemas kad cistiti pa se baca.
Koji apsurd i razlika u odnosu na gladnu Zepu,
a samo razlika nekoliko sati hoda.

Vojska (citaj sposobni muskarci) su smjesteni u kucama koje su citave.
Tu se i spava i boravi preko dana.
Svaka nastanjena kuca broji oko desetak momaka i ima svog “kuhara”.
Kuha se na sporetima na drva jer nema struje a svakako se mora loziti zbog zime.
Blizu Drina pa nema snijega ali zato ima blata izobila.
Ja jadan jos u mojim poderanim patikama.
Sva je stoka ostala tu.
Narod nije mogo povesti sa sobom jer ako su bjezali prema Zepi morali su preko Suhodola a za Gorazde odnosno Medjedju preko planine Sjemec.
Muzu se i krave ali samo onoliko koliko treba.
Dosta ih je “preprazilo” i nemaju vise mlijeka.
Mozes samo zamisliti kako je i jadna zivotinja patila.
Vimena puna mlijeka a nema ko da pomuze.
Nemas kad, jer su ipak cetnici po cukama i moras drzati liniju.
Nikad neznas koje prevare dusmani sve spremaju.

Dobio sam zaduzenje ko i ostali, da nakopam dvije vrece krompira svaki dan, koji se “trapi” da moze ostati preko zime.
Mjestani drze linije, a mi “putnici” za Gorazde i Zepu drzimo straze nocu.
Nije lose samo sto je po njivama blato, jer ipak je decembar mjesec.
Nasavjetovase me da idem tamo dole prema drini traziti po bajtama kakve obuce i topliju jaknu.
Svaka kuca je imala po jednu bajtu u sumi gdje je “nejac” spavala i boravila, jer cetnici su navaljivali i danju i nocu, iznenada.
Misle da iznenade i pobiju jadni narod.

Otiso sam ja traziti po bajtama al ne nadjoh nista od obuce i onda odlucim otici kod par isturenih kuca na omu stranu prema Visegradu.
Te su kuce uspjeli popaliti dusmani, ali nisu sve skroz izgorele.
Trazeci tako imo sam problema sa jednim kerom.
Poso ja tako u jednu magazu, a on onako ruknu na mene.
Nije bio svezan ali sam uspio uteci, nije me gonio.
Vjeran pas.
Nikoga nema ali kucu ne napusta.
Narednih dana sam ga vidjo.
Dodje dole kod nas da jede, i opet se vrati kuci svog domacina
da je cuva.
Ne kaze se djabe “vjeran ko pas”.
Hele povis jedne izgorele kuce vidim trap.
Iskopan onako u strani i ima mala vrata mozda pola sa pola metra.
Otvorim ih i vidim ima svasta unutra.
Nadjoh ja sebi Bogami cizme “rudare”.
Malo pogoleme ali tamam zima je pa cu obuti vise carapa da se popune.
Tako i ucinih.
Nadjoh jos jaknu “cetnikusu” ali nema postave.
Nema veze, opracu ja nju pa cu je nositi preko moje jakne ko mantil.
Tako je i bilo i nosio sam je sve do “Zebine sume” gdje sam je zamijenio za istu “cetnikusu ” ali sa postavom.
Ranijem vlasniku vise nije trebala.
Meni jeste.
Tada sam se i zausljo.
O tome vise kad budemo “odradjivali” Zebinu sumu sa nasim Pedom.
Nadjem i dzemper i jos nekih majica.
Bogami se ja i okupah taj dan.

Kad vidim ja u cosku viri lovacka futrola.
Izvucem je, puna metaka.
Razrovim malo bolje te nadjem i pravljenu podrezanu dvocjevku.
Pravljena od ficinog volana, znam, jer sam vidjo ranije kod raje.
Vidim meci vlazni, te cu ih susiti na peci kad se vratim.
Poredam ih ja po sporetu okolo i susim.
Svi vicu da sam lud i izlaze iz kuce.
Jos vele kad zavrsim da ih zovnem da se vrate.
Tako je i bilo.
Nijedan nije puko a nisam ni ja bio toliko lud da ih stavljam na usijanu platu nego okolo gdje nije toliko vrelo.
Probo sam dva metka u sumi.
Pukli su oba, jedan kako treba a drugi nekako manje ali je puko.
Kontam nije se sav barut dobro osusio pa sam moje cimere jos malo “iscero” napolje.
Od popodneva, dolaska na Crni vrh, taj dan sam ruco krompirovu corbu sa mesom jedno sigurno pet-sest puta.
Izgladnio pa ne smije covjek da se najede dobro, a ogladnis mescin za po sata.
Ona moja puska, podrezak, nalazi se sada u ratnom muzeju u Gorazdu,
ali o tome kako je tamo dospio kasnije……

Taj dan sam upozno jos neku raju sa Rogaticke opstine.
Izmedju ostalih Nasku Zivalja, brata od rahmetli Samira.
Nasko je poso za Zepu i ide iz Sarajeva.
Ispricam mu za roditelje i kazem da sam kod njih boravio nekoliko dana cekajuci prebacivanje za Gorazde.
Sledece godine ’93, Nasko je i ranjen u Zepi.
Sad zivi ponovo u Sarajevu i nosilac je zlatnog ljiljana isto ko i njegov brat Samir rahmetli.

Drugi dan

Sledece jutro ustanem malo kasnije jer sam bio na strazi, kad cujem nasa patrola dovela nekog momka, vice da je iz Rogatice.
Nasli ga u sami sabah negdje pored trase u sumi kako spava.
Znaju da sam ja iz Rogatice i zovu me da da vidim da li govori istinu.
Odem ja kad ono Misic iz Novog naselja.
Mi ga uvijek zvali “Villi”, a koliko se sjecam da mu je pravo ime Vahid.
Nije mogo vise da ceka i poso sam za Crni vrh.
Znao je kaze da mora udariti na selo ne udaljavajuci se puno od Drine.
Malo mladji od mene i znam ga jos od malih nogu sa kupanja iz Dijanovine a i prolazili su uvijek kroz Gracanicu.
Imali i oni iznad Dijanovine kupaliste i mi isli cesto da se kupamo kod njih.
Mi njihovo kupaliste zvali “Misicevo”.
Vjerovatno je ta famelija prva pocela da naseljava Novo naselje u kom su vec zivjeli “Crnci” prezimenom.
Ajnija sa sinovima Hamdom i Mujom.
A Misica je bilo i najvise.

Hele prica Villi da je porodicu ostavio u Zepi.
Kaze sve sto mu zena dobije od naroda u Zepi mora i on da jede.
Samo im na teretu.
Obezbijedio ih sa drvima i kreno, kuda, nezna ni sam.

Taj dan cu zapamtiti dobro.
Kad nisam crko.
Otisli nas dvojica kod jedne susare i najeli se suhovine dobro.
Susare nisu bile zakljucane, a i od koga da ih zakljucavas.
Svi smo u istoj situaciji.
Ufatimo jednu kravu i namuzemo mlijeka i dobro zalijemo.
Krava koliko hoces i pustane nako lutaju livadama.
Nabreko mi se stomak.
Napuhan bi reko hoce da pukne.
Bogu dusu, a Bog je nece, sto bi reko nas narod.
Tu vece nisam mogo ni spavati.
Tek sledeci dan se zeludac pokreno i poceo da radi.
Malo mi je lahnulo……….

[Teva]

#184

Ukop ranije mucki ubijenih mjestana

Treci dan mog boravka na Crnom vrhu dodje kurir sa vijescu,
da je Sejdic sa svojima razvalio cetnike gore na Orahovicama.
Podaleko je to od nas, s druge strane Sjemeca.
Orahovica ili Orahovice je selo koje se nalazi blizu Medjedje.
Kad ides od Ustiprace i prodjes Medjedju putem za Visegrad,
dole negdje sa lijeve strane, gore iznad kanjona Drine je to selo.
Nadvilo se sto se kaze nad Visegrad.

Gore je legendarni Visegradski komandant Sejdic imo glavninu svoje vojske (naroda).
Nisu vise mogli durati svakodnevna granatiranja i provokacije cetnika i krenuli u kontra ofanzivu.
Sjurili cetnike dole prema Visegradu, ali ko sto je uvijek bivalo doleti bivsa jna u pomoc bratiji.
Tako zaustave nase u napredovanju, a mogo se i Visegrad osloboditi da ne dodje uzicki (cetnicki) korpus.
Hele oslobodili nasi veliki dio okupirane teritorije.
Zarobili i cetnika, dosta ih i namlatili,
a uz to zarobili i transporter, bacacku diviziju i jos hejbet lahkog oruzja.
Pravili su cetnici odmazdu hiljadama granata, ko i uvijek.
Jade jadne, kad ih vojnicki potuces,
oni udare po neduznom narodu………

Taj treci dan negdje popodne dodje onaj momak, nas vodic, kod nas u kucu.
Prica kako dole kod Drine u selu ima nekoliko ubijenih mjestana koje bi trebalo ukopati.
Ni sad neznam da li je to zaseok Crnog vrha ili odvojeno selo.
Kaze da su cetnici nekad presli camcima nocu i napali selo.
Bili su na strazi nasi, ali su ipak cetnici uspjeli pobiti nekoliko ljudi.
Po stanju ubijenih cu tu noc doci do zakljucka da su pobijeni prije nekoliko mjeseci.
Pita on ima li dobrovoljaca da podju i pomognu ukopati ubijene.
Kaze da je opasno (blizu Drina) i da tuce snajper a i beztrzajni top,
s one strane Drine, ako koga primijete.
Ukop se mora izvrsiti nocu.
Javim se kao dobrovoljac.
Ne bojim se mrtvaca a i da mu se oduzim.

Jos nam je tada isprico da su sve kuce dole popalili i porusili granatama beztrzajnih topova.
“Vikendasi” iz Srbije kad bi dodji preko vikenda da jade zadaju,
ponesi bi naravno i dosta rakijetine i pive.
Sjedi bi za beztrzajni top i nako locuci i
mezeci krmetinu sa bijelim lukom,
bi se okladi u flasu rakijetine ili u gajbu pive,
ko ce prvi granatom pogoditi kucu i zapaliti je.
Gledali su to nasi i slusali veselje cetnika kad bi koju kucu pogodi i zapalili.
Na sigurnom dusmani, nemozes im prici,
a i kad bi preso Drinu docekale bi te mine.
Minirali dusmani cetnicki sve oko sebe i Drine.

Hele padne noc i mi krenemo.
Nas cetvorica.
Nas vodic, njegov dajdja mislim, ja i jos jedan momak.
Opasno je pa i ne bi valjalo da nas je vise.
Svaki imamo po automatsku pusku i rucne bombe oko pasa za ne daj Boze.
Ponijeli smo i nosila, da mozemo mejtove odnijeti malo podalje do mezarja, gdje ce se manje cuti lopate.
Prilazimo onome sto je ostalo od sela i kuca.
Sablasno. Muka tisina.
Samo se cuju nasi koraci.

Nasli smo prvog u strani nekolio metara od kucu.
U stavu kao da puzi navise.
Vjerovatno je jadan u ocajnom vapaju grabio navise, kad ga je pogodilo.
Imo je na sebi farmerice i bijele duboke patike,
po cemu sam zakljucio da nije bio iznenadjen na spavanju.
Kako je lezo na stomaku na ledjima za opasacom sam mu vidio futrolu od pistolja.
Mahinalno sam poletio rukom misleci da je tu i pistolj,
koji bi mi i te kako valjo i dobro doso.
Nije ga bilo samo prazna futrola.
Omisljo sam se da mu uzmem patike, ali nisam mogo.
Da je bio cetnik vjerovatno bih uzo,
ovako proradile su emocije.

Podigli smo ga nas dvojica i stavili na nosila.
Bio je samo odjeca i sasusena koza na kostima.
Sve u svemo koja kila.
Pobjeni su davno, zakljucujem.
Otisli smo do druge dvojice nasih prijatelja,
koji su bili nasli jos jednog nesretnika.
Stavili smo i ono sto je od njega ostalo u nosila.
Malo podalje nasli smo jos dvojicu, cini mi se.
Dajdja je sapno da treba da nadjemo jos jednog.

Njega sam ja naso pored same zidine sto je bila nekad kuca.
Otiso sam tiho i sazvo svu trojicu.
Od ovog petog nesretnika virile su samo noge.
Ostali dio tijela je bio zatrpan komadima crijepa i zida.
Nas vodic je sapatom reko da ovoga mejta ne diramo,
nego da i noge samo zatrpamo na licu mjesta.
Tako smo i ucinili.

Onu cetvoricu mrtvih, ili ono sto je od njih ostalo, smo odnijeli skupa na jednim nosilima gore preko potocica u mezarje
Ako se dobro sjecam da nije bilo vise od nekoliko mezara u mezarju.
Iskopali smo jedan mezar udubinu za mozda dvije lopate i zakopali jednog.
Neko od trojice mojih prijatelja je napiso na papir mjesto i odjecu sta je imo na sebi, da se zna kasnije nekad.
Mislim da je to bio dajdja.
Onda neko predlozi da preostalu trojicu ukopamo u isti mezar,
sto smo i ucinili.
Iskopali smo malo siri mezar, i ukopali ih.
I to je zapisano na papir.
Obiljezili smo mezare nekim komadima od daske,
proucili Fatihu i krenuli navise nasina.

Bio sam tuzan i u neku ruku zadovoljan,
sto smo te nesretnike ukopali.
Dusa mi je bila na mjestu sto se ono kaze.
Da im dragi Allah podari lijepi Dzennet.
Ell Fatiha.

[Teva]

#185

Pokret za Gorazde

Iduci navise prema nasima razmisljo sam o mojima.
Znam da oca nikada vise necu vidjeti, ubili ga i zapalili cetnici.
Mladjeg brata Cajeta zarobili i odveli, da li je ziv Boze mili ?
Sta je sa ostalima.
Gdje mi je stariji brat Nijaz, njegovo dijete i zena. Da li su zivi.
Gdje su mi sin i njegova mater.
Gdje mi je moja mater i kako sav ovaj jad podnosi sama.

Kasnije cu saznati da je kod Visokog imala mozdani udar.
A i kako nece, nezna ni za koga nas, gdje smo, jesmo li zivi.
Prebacili je u Zenicu u bolnicu na Crkvicama.
Koje li slucajnosti kod doktora naseg komsije Bajre Torlaka.
I Bajrinog brata doktora hirurga Aziza su ubili cetnici u Foci
u bolnici gdje je radio.
Kad je prvi put dosla sebi prepala se.
Vidila Bajru da sjedi pored nje.
Tobe jarabi, pricala mi kasnije, mislila da je na ahiretu, da je umrla.
Bajro provodio sto je vise vremena mogo pored nje.
Bila mu ko druga majka.
On i brat mi stariji isli skupa u osnovnu i ucili zajedno kod nas kuci.
Pruzio joj svu njegu i fala Bogu nije ostalo posledica.
Iso sam mahsuz u Zenicu u bolnicu da mu se zahvalim,
a vidili smo se i u Sarajvu poslije rata.
Napravili mi jedan izlet na Rimski most.
Raja iz Gracanice: Ja, Bajro, Nurco, Alem,Pine, Muma, Galib……

Gledam u Dajdju pred sobom.
Covjek oko pedeset godina.
Pomrsav, osrednje visine.
Francuska kapa na glavi.
Pitam se gdje li je njegova famelija.
Vjerovatno u Gorazdu ili Zepi a on osto da brani svoje selo,
svoju Bosnu i da neda dusmanu iz Srbije da predje duboko u Bosnu.

Prolazili su dan za danom i primico se vakat za pokret za Gorazde.
Iskupilo se naroda i treba prevesti.
Ja sretan sa svojim “rudarama”, nisam ni konto koliko ce mi jada zadati preko zaledjenog Sjemeca.
Pripremamo se za pokret uvece cim padne mrak.
Ako Bog da do ujutru smo u Medjedji.
Odnekud i nekoliko zena mada ih nisam vidjo, osim one sto smo dosli skupa iz Zepe.
Nema ni jedno dijete, i bice lakse.
Ipak nemozes malehnom djetetu objasniti da je opasno i da mora sutiti.
Ako mu se place ono place, djaba je.
Valja izdrzati svunoc.
Slusam jednog covjeka kako se dogovara sa jednim momkom da mu ponese vrecu od 25 kila brasna do Gorazda, a on ce njemu dati steku cigara.
Cjenjkaju se ali ostaje na steki.
Dobice u Gorazdu steku, kad preda brasno.
Boze budale mislim, pa do Gorazda ima sigurno 40 kilometara, a plus valja i Sjemec preci.
Jedan covjek hoce kravu povesti i dolazi do svadje.
Vice kako je i doso po nju jer mu djeca nemaju sta jesti u Gorazdu, a mlijekom ce im zivote spasiti.
Nas nekoliko stajemo na njegovu stranu.
Vodici popustaju pod uslovom da niko vise ne vodi.
Niko vise nije ni imo tu namjeru.
Otkud ti namjera ako nemas kravu…

Hele decembar je i rano se smrklo i krecemo polahko.
Uvijek ko po dogovoru pravi se kolona.
Ja i Misic smo negdje oko sredine kolone.
Ima nas nesto preko pedeset.
Gore trebamo preci asfaltni put koji vodi od Rogatice prema Visegradu preko Sjemeca.
Proci cemo i pored jednog sela koje ja nisam primijetio pa i ne znam da li je bilo zapaljeno ili nije.
Poslije par sati zastali smo i otisla je izvidnica da vidi ima li zasjede cetnika na cesti.
Nema mjesecine i nista se ne vidi.
Vec ulazimo u snijeg ali se i dalje nista ne vidi.
Pocinju moje muke.
Padam svaki cas. Klizu mi se moje rudare.
Pomisljam da ih skinem ali nesmijem smrznuce mi se noge.
Svi vide moje muke ali mi niko nemoze pomoci.
Nema niko rezervne obuce.

Poslije nekog vremena dat nam je znak i u grupicama se prebacujemo preko ceste.
Svi smo presli i krecemo dalje.
Malo pomalo kako padam tako me i prestize narod.
Osto sam prezadnji.
Samo jedna zena iza mene, place tiho.
Sokolim je sapatom i kazem joj da je necu ostaviti pa sta god bude.
Izostali smo iza kolone ali na nasu srecu kolona je stala.
Sreca za nas dvoje, a nesreca za sviju.
Zalutali smo!!!!!
Vise od sata su vodici pokusavali da se orjentisu i po necemu su napokon uspjeli.
Nastavili smo i rano ujutro neko rece da prolazimo kroz selo Dzankice.
Nasa vojska nas doceka.
Na sigurnom smo ali se odmah krece dalje dole prema Medjedji.
Vojska trazi ima li ko sta za pojesti.
Jadan li si moj narode, sa jedne strane cetnik a sa druge glad.
Poslije mozda sat ulazimo u Medjedju i spustamo se prema asfaltu.

Na cesti smo i sad svako odlucuje sta ce i kud ce dalje.
Vidim onog momka sa vrecom brasna.
Bogami preso sa njom, nije je ostavio nigdje.
Jedni odlucuju da prespavaju u ambulanti, neki po kucama, a ja sa nekolicinom krecem pjeske asfaltom prema Ustipraci pa onda prema Gorazdu. Bar tako kontam.
Slobodna je teritorija i nema hice.
Jos zadugo nece svanuti.
Do ustiprace je mozda desetak kilometara.
Hladno je ali kad ides ne osjetis, zagrijes se.

Negdje u putu je svanulo i poslije nekog vremena ukazuje se Ustipraca.
Rano je ali ima budne raje.
Tu su negdje i nasi iz Pavine jedinici.
Pavini su tu u Ustipraci a Pedini na Trovrhu.
“Rogaticka brigada”.
Umoran ko pas ali ipak sretan.
napokon cu vidjeti “moju raju”.
Sjeli smo da se odmorimo i razmislimo sta dalje.
Ja bih Pedi na Trovrh.
Neko me pozno i otiso probuditi Mirhu.
Mirhu Muminovica sa Mejtasa.
Kako je usto tako je i doletio.
Zagrlimo se izljubimo a ja bih zaplako imam osjecaj.

Mirho, moje kumce, moj dobar jaran.
“Metalac” u srcu i petama.
Najveci u Rogusi, naravno uz naseg Dineta.
Slusali smo i ja i nas Cober “hevi metal” uz njih,
mada smo mi vise volili “hard rock”.
Mirhi sam ja bio vjencani kum,
a kasnije njegova Amela meni bila kuma.
Trpa mi u dzepove cigara i duhana za motanje.
Ima dosta kaze, stigo tek iz Sarajeva, pa donio preko Grepka.
Veli nije mogo izdrzati pa doso kod “svoje raje”.
Nismo vise cupavi ko nekad, uozbiljili se.
Umjesto nase muzike sad slusamo cijuke haubica i
tutnjavu drugih topova i gonjamo se sa cetnicima.
S kim smo mi zivjeli u bratstvu.
Sa kakvim barbarima i divljacima.
Gitaru zamijenila puska ili “garonja”.

Srescu Tozu muzicara za nekoliko dana na mostu u Gorazdu.
Tozo je inace Gorazdak, ali je cesto dolazio u Rogaticu.
Imidz mu bili duga kosa i naocale “lenonke”.
Ide preko mosta, nosi “garonju na ramenu” i dere se kad me vidio:
“Vidi ga Teva, zarobio neki dan”.
“Kad se ovo s….. zavrsi drzacu ga na ormaru”.
Tozo gitarista je doslovno zamijenio gitaru, garonjom.

Sa Ustiprace smo ja i Mirho krenuli na Trovrh.
Naravno pjeske………..

[Teva]

#186

Zaboravljeni bataljon

Dobih par privatnih poruka pa malo o tome
prije nego sto nastavim da se penjem uz Trovrh.

Tozo je kraj rata doceko sa svojim garonjom.
Nije ga predo, ali su mu ga zato oduzeli.
Mozda ga je i to izmedju ostalog natjeralo da napusti Gorazde i Bosnu.
Zadnji put sam se sa njim cuo prije vise od 10 godina.
Bio je u Njemackoj i govorio mi je da ima namjeru ici za Ameriku.
Ko da se sjecam da je negdje imo sestru pa se vjerovatno uz njenu pomoc obreo na zapadu.
Sad saznajem iz poruke da je zavrsio u Melburnu u Australiji.
Bio je tesko obolio, pa je pitanje da li je sada i ziv.
E moj Tozo, ja nasije li sudbina……..

A sad citiram:

Selam Teva

Svaka cast na pisanju tvog ratnog puta,
al me jedna recenica natjera da tvoju zadnju pricu procitam
nekoliko puta.
Ako je Rogaticka brigada bila na Ustipraci i na Trovrhu,
ko je drzo liniju od Brcigova do Pesurica.
Mislim da taj kraj poznajes, pa valjda nisu Sejdicevi to drzali.
Za tvoju informaciju postojao je jos jedan bataljon Rb.
29 maja 93 padom nepostojece teritorije, nepostojeceg bataljona,
pada sva Visegradska teritorija i USTIPRACA.
E moj Teva i Samir Zivalj rahmetli i Ibro Delic su bili
dio toga nepostojeceg.
Prva akcija na Rogatickom kraju je bila na Vodicama, vodio je
rahmetli Lutvo Jamakovic i poginuo.
Niko ga i ne spomene, a razlog probaj skontati.
Mogo bih ti do sutra o tome pisati, al neznam imal smisla.
I kad budes piso o Zebinoj sumi znaj da je bilo raje i iz niotkud.

Puno zdravlja i jos boljeg pisanja
Selam

Kraj citiranja.

Naravno ova poruka mi je stigla od borca ovog “zaboravljenog bataljona”.
Odgovorio sam mu odmah i bicemo i dalje u kontaktu.
Ja licno sam mislio do sada da su nasi sa Trovrha kontrolisali ratiste od Trovrha pa preko Mesica, sve tamo prema Palama, a nasi sa Ustiprace ratiste od Brcigova pa sve tamo prema Pesuricima.
Zakljucio sam da ipak malo znamo o ratnim desavanjima na nasem kraju pa ne bi bilo lose da se jave oni koji sta znaju pa da nam ovdje pisu o tome.

Ja licno pisem izmedju ostalog i o onome sto sam cuo, pa znaci da sve i ne mora biti istina.
Zato bi bilo dobro, ako neko naleti na nesto da nije istina, da mi na to skrene paznju.

Nista se drugacije nije desilo na nasoj Rogatickoj opcini nego u drugim dijelovima nase nam Bosne.
Narod je bjezo, povlacio se sve dotle dok se nije iskupilo sta pusaka, da bi se moglo iole suprostaviti dusmanima.
To se desilo i u cijelom Podrinju.
Enklave: Gorazde, Zepa, Srebrenica, pa Cerska sa Konjevic poljem i sirim dijelovima Kamenice Zvornicke.
Svuda isto.
Bjezanje pred zlotvorima, povlacenje i grupisanje jadnog naroda.
I onda kad nemas vise kud odupri se puskicama i golim rukama.
Znalo je ici ponekad i po nekoliko sposobnih momaka uz jednu pusku.
Sjetimo se samo pojedinaca koji su sa pozajmljenom puskom isli praviti “ceke” cetnicima, da bi se i licno naoruzali.
Svaka im cast, brate.

Zato nevolim kad neko optuzuje nase vodje (kako lokalne tako i drzavne),
da nas nisu organizovali i naoruzali.
Nije moglo bolje.
Odakle i kako, kad je sve bilo pod kontrolom srbocetnicke jna.
Zapitajmo se koliko nas je vjerovalo da se onako sta moglo desiti.
Zato bi sad trebalo da smo se opametili i da to iskustvo prenosimo na mladje narastaje.

Nepostojeci bataljon ne smije pasti u zaborav.
Ni Lutvo Jamakovic, Samir Zivalj, Ibro Delic, Edo Bogilovic, Enver Kulovac, Enver Ajanovic, Pejdo Matovic, Dino Sehic, Dino Kahvedzic, Seno Dziko…… i mnogi drugi koji su pripadali tom “bataljonu” i dali svoje zivote za nasu Bosnu koju danas imamo, ne smiju biti zaboravljeni……

[Teva]

#187

Tri bataljona

Bjezeci ispred srbocetnicke jna Rogaticki muslimanski narod se grupiso na tri razlicita mjesta i tako su nastala tri bataljona:
Prvi na Pokreveniku,
Drugi u Brcigovu,
Treci na Barama.
Svaki bataljon je drzo liniju na rejonu na kom je i bio.
Posto se nije moglo dogovoriti ko ce biti komandant Rogaticke brigade iz Sarajeva salju za Komandanta gospodina Zukanovica.
Poslije obilaska terena i razgovora donio je odluku da komanda brigade bude na Pokreveniku.
Ostali se nisu slozili sa tim i to je trajalo sve dotle dok se nije uradila jedna akcija bez njegove saglasnosti.
Akcija cist promasaj i gine nekoliko boraca.
Tada se povlaci Zukanovic i na njegovo mjesto dolazi Gorazdak Drljevic.

Padom Pokrevenika dolazi do ujedinjenja nasih bataljona.
Brigada drzi liniju preko Vrazalica do Bara.
Onda se bira za komandanta “nas covjek” Dzananovic.
Izdrzo je neko vrijeme i povlaci sa sa duznosti.
Poslije njega na mjesto komandanta dolazi pravi covjek.
Peda.
Cvrsta ruka, ali omiljen medju borcima.
Dovodi sve na svoje mjesto,
i tek nakon nekoliko mjeseci od izbijanja rata,
Rogaticka brigada postaje “prava” brigada…..

Kao sto nam je svima poznato nesudjeni komandant Rogaticke brigade Meho Agic biva zarobljen na samom pocetku rata.
Da se to nije dogodilo vjerovatno bi se sve drugacije odvijalo……

Prvi bataljon

Mehmed Lubarda

Komandir prvog bataljona je jedno, na zalost kratko vrijeme,
bio rahmetli Mehmed Lubarda.
Zivio je u Visegradu i kad se zaratilo doso na nas kraj.
Brat mu Ramo bio kondukter u Rogatici.
Ali na zalost Mesa bi tesko ranjen u jednoj akciji.
Evakuisan je vani na lijecenje.
Kada se vratio srce ne izdrza…..

Midho Dzananovic

Bila je ogromna teritorija a naoruzanih boraca malo.
Upadose jedne prilike cetnici medju kojima je bio i Drago Cacic i ubise Midhu.
Odsjekli su mu glavu i odnijeli je,
a sina mozda desetak godina starog odveli na selo Pljesko.
Poslije nekoliko dana su malog pustili.
Mali je sve vidio pa se zna.

Braca Misic i Mujo Alajbegovic

Isto tako jednom upadose cetnici na Madzer.
Ubise bracu Misice i Muju Alajbegovica.
U akciju izvlacenja poginulih je posao i otac od brace Misica.
Kad su pronadjeni otac ih nije imao gdje poljubiti.
Braca jedan do drugog zaklani, mozak prosut,
ma isjeceni po citavim tjelima.
Urezani krstevi.
Isto tako su uradili i Muji.

Mesa Brankovic

Na pocetku rata je bivsa jna tukla avionima.
Bacala napalm i kasetne bombe.
E Mesa je od tih kasetnih, koje nisu eksplodirale, pravio bombe.
Jednom je zaso duboko u planinu Saran i udario na cetnike.
Popuco se sa njima i biva tesko ranjen u nogu.
Nasi su uspjeli doci do njega prije cetnika i izvuci ga.
Tada traje njegova borba za nogu.
Kada je uspio prizdraviti izlazi iz bolnice,
al u jednom granatiranju Gorazda pogide.

Muris Dzananovic

Muris Dzananovic Zlatni ljiljan, dolaskom u Gorazde prikljucuje se 43 brigadi Cajnice.
Komandir diverzantskog voda, pogide u jednoj akciji……..

[Teva]

#188

Raja sa ulice

Krenusmo ja i moj Mirho za Trovrh iz Ustiprace.
Ne prema Devetoj i Brcigovu nego prema Gorazdu, donekle,
pa ce mo onda negdje gore skrenuti desno.
Polahko preko mosta ispod kojeg protice rijeka Praca.

Zasto sam na sred mosta, i pogledo dole u rijeku,
pa onda nanize sve do usca u Drinu.
Kroz glavu mi je brzinom munje proletio film.
Prodreso sam glavom da dodjem sebi.
Sjeco sam se kako smo tu svake godine dolazili mahsuz u vrijeme mrijesta skobalja da ih gledamo.
Na hiljade “kilasa” izadje iz Drine u Pracu na mrijest,
i to traje dva, tri dana.
Crni se dno od silne ribe.
Naravno organizuje se i cuvanje jer bi krivolovci navalili da tamane ribu.

Nema skobalja, zima je.
A nema ni moje jaranice Enise.
Rekli su mi da je na samom pocetku rata otisla kod rodbine u Crnu Goru,
ili tako nesto.
Pogledo sam jos uz rijeku prema Rogatici i nastavili dalje.

Domalo smo skrenuli lijevo dole na mezarje.
Svjezi mezari nasih sugradjana i jarana.
Tu je i mezar jednog od mojih najboljih jarana koje sam ikada imo.
Malo smo stajali suteci, proucili fatihu, vratili se na cestu i krenuli dalje.

Usput smo sretali dosta nasih Rogaticana.
Raja je hodala, neko za Gorazde, neko iz Gorazda.
Nema goriva pa nema ni auta, svako ide pjeske.
Rat je.
Nekad sam se pito kako narod prezivi u ratu.
Mislis padne granata i pobije sve.
Jes vraga, nije tako.
Gine se ali kad i tebe to snadje, onda ti je svejedno i sasvim normalno.
Nema onog straha koji si nekada zamisljo.
Jedino sto se broji su mrtvi cetnici.
Sto ih je vise, dusa ti dolazi na svoje mjesto.
Gdje god cujes da su izginuli cetnici odmah ti milo.
Ginu i nasi ali kao da nismo svjesni.
Otvrdo covjek pa i ne reaguje, takoreci.
Zao ti je svagoga normalno ali cud opstanka te drzi.
Nema ni bolesti.
Psiha te drzi.

Cesto mi naompadne najstariji “Dajdza” kako je govorio u Cerskoj.
Prije rata mu zena bila bolesljiva, a u ratu joj nista, zdrava.
“Ha lijepi rat, prije ha boli ovo, ha boli ono, a sad nista”. Govorio bi.

Od juce u aksam idem, i jos ne osjecam umor, a nemam problema ni sa nespavanjem.
Boze odakle li ovolika snaga covjeku.

Prilazimo polahko Trovrhu.
Doceka nas lavez psa.
Vidimo ga ogroman ko tele.
Mirho kaze da se zove Mrvica.
Bosanski tornjak.
Doveli ga jos ko stene iz neke od akcija.
A sad ogroman.
Dijelicu naredni period cesto gepek od dzipa sa njim.
Nekako uvijek ja najmladji, pa mi mjesto u gepeku.

Izadjose pred nas.
Moje komsije, rodjak, jarani, skolski, raja iz drugih mahala.
Raja sa ulice:
Mujo, Muhamed, Hamed 1, Hamed 2, Drina, Besim, Suad, Rizo, Haris, Dzemo ……..
I na kraju Peda.

Nije to vise onaj mrsavi, visoki Peda, malo povijenih ledja.
Nekako krupan, nabranih crnih obrva, debelih brcina.
Pravo olicenje komandanta.
Imenjaci, pa mi onda jos drazi…….

Kad sam se ispito sa svima povede me Muhamed sa sobom
uz stepeniste tornja.
Dok sam jos bio u Zepi sa njim sam se cuo.
Treba da mu pricam o roditeljima, zeni i kceri koje sam ostavio u Zepi.
Odmah mi je naso mjesto za spavanje,
i izvadio duboke cipele (one prave lovacke), ispod kreveta.
“Vidim slabo si obucen” veli i pruza mi bakandze.
“Sta ces ti” pitam ga.
“Imam ja sebi” veli pokazujuci na svoje noge.
Jos je izvadio iz sanduka, ispod kreveta dvije rucne bombe,
i pruzio mi ih.
Reko sam mu da imam vec dvije,
Medjutim on rece da uzmem i da bombi nikad nije naodmet.

Malo smo se ispricali i reko mi je da legnem spavati, da se odmorim.
Jos rece da sutra moramo na dzenazu.
Trgo sam se i pito, kome bolan ?
Hamdi Karambi Malom, Brankovicu iz Gorazda.
Pogino sinoc.
Znao je Muhamed da smo mi bili ko braca.
Rodzak nam i moj godisnjak.
Znamo se od malih nogu.
Dolazio je svaki raspust u Rogaticu.
Amidza mu ucitelj Avdo Brankovic, a
tetka Vehba Skaljic, Skoljkasova i Garina stara……

Iako umoran ko pas, dugo nisam mogo zaspati.
Lezo sam i vrtio filmove…….

[Teva]

#189

Gorazde

Usto sam svjez i odmoran.
Poslije tolikog vremena uz umivanje oprah i zube.
Naravno Muhamedovom cetkicom.
Prljav sam i trebo bi se okupati.
Imam preobuku ali nemas se gdje okupati.
Raja (vojska) se kupa gdje ko stigne po Gorazdu.
Probacu i ja kod rodbine ili kod nekog od starih jarana.
A imam ih puno Gorazde.

U Gorazdu sam provodio dosta vremena prije rata,
prije nego sto sam se ozenio ’89.
Dolazio sam od malih nogu kod famelije, a kasnije kod jarana:
Alije Borovca, Vele, Ede Cuplova, Kise, Burde Malog, Ajana, Babsa, Dzeka,Cike, Hame, Bazde…………
Ako je lijepo vrijeme sjedili bi u Omladinskoj uz vino, cure i neizbijeznu Burdinu gitaru.
S loseg vremena negdje u kaficu ili kod nekoga od raje kuci.
Kako po Gorazdu tako je isto bilo i kod nas po Rogatici.

Dzenaza Karambi.
Masa raje.
Prolijecu i granate ko da cetnici znaju.
S jedne strane sam tuzan, zadnji put ispracam jarana i rodjaka.
Dan poslije njegove pogibije trebala je da mu se vrati zena Lidija sa njihovom kcerkicom iz Crne Gore u Gorazde.
Nije vise mogla da izdrzi bez svog Karambe.
I eto nije ga zatekla zivog…..

S druge strane sam sretan,
srecem se sa svojim jaranima, prijateljima i sugradjanima.
Rat je i covjek nije svjestan.
Gubi ali ne osjeca to.
Osvjescenje ce doci tek nekoliko godina poslije rata sa velikim bolom.
I jos uvijek dolazi.
Kad vrtis filmove i hodas u mislima Rogatickim mahalama, i sjecas se dragih osoba kojih vise nema….
A ima ih, covjek zivi sve dok ga neko spominje.
Evo boli i sad dok ovo pisem, a suze same klize niz obraze.
Nije to plac, to je jednostavno ona snaga, volja i inat koja nam je pomogla da se goloruki odupremo cetnickoj nemani koja je htjela svojom celicnom celjusti da nas unisti da nas nema.
A ima nas, i naas i nase postojbine Bosne nam.
I uvijek ce nas biti.

Jednom jaranu na dzenazi a saznah da sam i drugog izgubio prije nekog vremena.
Svi “moji ” Gorazdaci su tu, samo nema Vele.
Velagic se prezivo, pa otud i nadimak.
Upoznali se davno nekad u Starom gradu u Dubrovniku.
Kasna noc bila i posli bili spavati.
Kad, idu mangupi i pjevaju onu:
“Kraj Senkine kuce nane voda tece, tu prolazim svaku vece…..”.
Kako su naisli pored nas ja ih upito jesul Gorazdaci ?
“Jesmo, otkud znas”.
“Pa samo se u Gorazdu ta pjesma pjeva”, odgovorim.
I tako druzili se to ljeto namoru, ponesto i radili skutorima da imamo za klope.
Za smjestaj i netreba jer spavamo po zidinama i po sumarcima.
Mladost ludost, ali lijepa vremena to bijahose.
Sad s ponosom gledam ove moje “mangupe”,
i sjecam se kako je to lijepo bilo kad sam i ja imo 16.

Poslije dzenaze sam otiso sa Chokom kod njega kuci da se okupam.
On je malo mladji ali znamo se dobro.
Njegova stara sestra od moje snahe.
Prijatelji.
Kako su me samo ti ljudi docekali.
Mima (Chokina) stara mi je dala njegovu garderobu da se presvucem poslije kupanja.
Mladji je ali krupan pa mi pase.
I ruco sam dobro i poso da idem.
Nisu mi dali ici.
Neka me neko vrijeme kod njih da se malo oporavim.
Odbiijo sam ali sam moro obecati da cu ostati.
Treba da se nadjem veceras sa:
Pedom, Mujom, Muhamedom i Hamedom.
Rat je ali radi nesto kafica i hocemo izaci.
Imaju agregati pa se i muzika slusa.
Obeco sam da cu se vratiti sutra.
Tu vece kasno vratili smo se na Trovrh dzipom.

Peda nije imo nista protiv da ostanem kod Choke neko vrijeme.
Choka i jos nekoliko Gorazdaka su bili u Rogatickoj, pa kad zatrebamo znaju nas naci.

Narednih dana sam luto Gorazdem i vrijeme provodio sa nasom i Gorazdanskom rajom.
Obiso sam i nesto famelije.

Bio sam i kod rodjaka Camila i Feride Sijercica.
Camil je radio u kinu prije rata.
Njihov sin Feko je takodje bio u Gorazdu.
Bio ozenjen i zivio odvojeno u svom stanu.
A kcerka Mubera (Bera) bila udata u Visegrad.
Starija godinu od mene.
Zarobili ih cetnici u Visegradu,
i pun autobus zena poveli da razmijene prema Olovu.
Mubera je imala malu bebu sa sobom.
Izveli je cetnici negdje na Sokocu i ubili iz cista mira.
Samo zato sto je imala bebu.
Bebu je uzela neka druga zena.
Poslije je bila potraga za bebom…..

Novu godinu ,92/,93 sam proslavio sa mojim domacinima.
Mirso, Mima, Choka, sestra mu Dina i ja.
Prvomajska 30.
Komsije iznad nas u istom ulazu nam “legendarni” Zisko
i nas Alija Brankovic (moj skolski), sa zenom Berinom i
sada vec rahmetli surom Edinom Vranom……..

[Teva]

#190

Jos malo o ratnom Gorazdu

Kazu kad se zaratilo i pocela raznositi drustvena imovina, narod je letio po samoposlugama i prodavnicama i nosio prehrambene artikle.
Svi nosili hranu osim Ziska, on garderobu.
Umjesto po samoposlugama Zisko iso po textilnim radnjama i buticima i nosio odijela, dzempere, pantole, majice i tako to.
Ispostavilo se da je bio najpametniji.
Rat traje vec nekoliko mjeseci, svakodnevno pada na grad na stotine pa i hiljade granata, ali narod oguglo i zivi normalno koliko se moze.
Radi nesto kafica, raja izlazi, slave se rodzendani, prave se svadbe.
I Zisko profitira.
Hoce se raja obuci, a u njega sve markirana garderoba.
Dobro je prodaje i od toga zivi ko bubreg u loju……

Kad sam slobodan odem do trga i do radio amatera.
Na trgu se okupimo Rogaticani i muhabetimo dok nas cetnicka bratija ne rascera granatama.
Vidjam Semija i Edu Bugara, Tajzu i Micu Mehmedovice, Kizu Feriza, Macka i buraza mu Muftice i jos dosta nasih.
Mica se oporavlja od ranjavanja ali eto pozeli raju pa izadje.
Ranilo ga bobro.
Mislim da i danas ima posledica.

Cujem pricaju kako se negdje gore valjda prema Mesicima, nasi pomijesali bili sa cetnicima.
Zaboravio sam tacno kako je bilo pa cu ispricai onoliko koliko se sjecam.
Od nasih bili izmedju ostalih Pika Bradarac, Besim nas Begic i Rizo Ramic-kondukter.
Prvi skonto Rizo i bacio rucne bombe.
Pobili su cetnike ali posto su bili izmijesani izranjavalo i nase.
Uglavnom sto je bilo cetnika izginulo je a ne sjecam se da li je bilo poginulih na nasoj strani.
Rizo legenda.
Od ove trojice nasih poslije rata su umrli Rizo i Besim, a Pika zivi u Fojnici.
Slabog je zdravlja nas planinar.
Prije rata izgubio saku, osjekla mu je masina u stolariji gdje je radio.
Poslije rata obolili mu bubrezi i ide na dijalizu.
Moj buraz kava ga obidje svake godine.
Ranceve na ledja i odu na planinu Vranicu i na Prokosko jezero.
A tek branje borovnica.
Ko nije gore nikad bio, trebo bi otici da vidi sta je ljepota Bosanska.
A taj odusak dusi treba nam svake godine i te kako, poslije 11 mjeseci “zapada”……

Kod radio amatera odem jer uvijek nesto o nekome cujes a tamo je i moj jaran Edo Cuplov.
Od njega sam cini mi se i sazno za mater moju, da je negdje kod Visokog.
Obavio je hejbet razgovora sa srednjom Bosnom dok mi nije sazno.
To je znacilo da “ratni nomad” mora ponovo prnje pakovati u svoj otrcani ranac i “fatati se noge”.
Necu zuriti ko ni dosad, sabur i cekaj povoljnu priliku.

Edo je brat od rahmetli Cunija.
A Cuni bio ozeljen nasom Mensudijom.
Muzicar po zanimanju bio, i sviro cesto u Rogatickom hotelu Park.
Pogino od zlotvorske ruke u Gracanici u maloj ulici sa velikim brojem zrtava.
U ulici koja se i zvala Gracanica, pa po njoj i citav kvart.
Ide od Rotexa pa prema Holucu tamo.

Dole kod donjeg mosta s desne strane Drine, kod betonare, bila i farma.
Farma krava a vodio je nas agronom Hajrudin Ajanavoc.
Mlijeko se dijelilo bolesnicima, ranjenicima, starim i nemocnim i djeci.
Rat je ali sve funkcionise dobro.

Znali su to i cetnici dobro, mada su bili i te kako iznenadjeni otporom i tvrdocom naseg naroda.
Mislili su da ce sve pregaziti za nekoliko dana.
I jesu ali tamo gdje im nije pruzen otpor.
Jadni narod nije ni mogo jer nije imo cime, a kad se malo pribro i grupiso, naletio je zlotvor cetnicki na tvrd orah i osto runjava nosa.
Od svega sam kivan na NATO i UN sto u jeku nase nadmoci nad cetnicima
prekidose nase ofanzive i sto ne oslobodismo Banjaluku i cijelu Bosnu, kosto Tudjman oslobodi svoju Krajinu, pa jos onom cetniku autonomasu 35 godina zatvora dodijeli tribunal u Haagu.
Kazu da su se cetnici u Banjaluci vec bili poceli pakovati i bjezati braci preko Drine……

Idu dani i vec je decembar’92 koji neznam.
Idem ti ja poso na trg, skupio se, zima, kad
stade dzip, otvorise se vrata.
“Hoces li sa nama” prolomi se glas.
“Dje”, upitah.
“U jednu akciju, traze te “mitraljesci”.
“Hocu, kada” ?
“Za koji dan, cuces”.
“Treba mi puska, nemam”.
“Donijecu ti ja”.

Eto takav je bio nas Peda.
Nije nikog gonio, uvijek je trazio samo dobrovoljce.
Ako hoces, hoces.
Ako neces, nek ti je na dusu.
A kako da nepodjes, da se makar djelimicno osvetis dusmanima za sve ono sto nam ucinise iz cista mira…..

Par dana poslije naso me opet Peda.
Isturio mi “cetnikusu”, automat i dodo.
“Cuces od Choke gdje i kada treba da se javite”……

[Author]

Posts