[Teva]

in reply to: Aci Tagor 1414 #43145

B A R B A
Galeb je lijepa morska ptica.Njeno ime su koristili da bi dali naziv čokoladi,rublju,avionu.I jedan inpozantni brod je dobio ime „Galeb“.Imao je kamuflirani prefiks.Zvali su ga školski.Pripadao je mornarici bivše zemlje.Koristio ga je Tito.Stariji su prihvatili onaj naziv,a oni mlađi znaju da je to bila najveća jahta na svijetu.Titina logika kao vladara je imala neku svrhu:“Ako sam vam stvorio zemlju,izgradio brodogradilišta,dao vam posao i hljeb,što vi ne biste meni napravili jahtu“.To ti se tada zvalo „ekvivalent pri razmjeni dobara i usluga“.Dajem da daješ.Mornarica je bila rod vojske sa najdužim trajanjem.Najbolji su dolazili na školski brod „Galeb“.Na palubu istog pristupio je i naš Himzo Hodžić.Zavolio je more,a prihvatio ikavicu i počeo pričati k’o pravi Dalmatinac.Raja ga slušala i dala nadimak Barba.A barba nije pravi barba,ako nije za našeg „’Ajduka“.Postao je jedan od strastvenih navijača, član kluba i dio „Torcide“.Jednog Titu je služio,a za drugog navijao.Glavni u „Hajduku“ do smrti je bio Tito Kirigin.“Hajduk“ je pripadao velikoj četvorki i gotovo uvijek bi bio u evropskim takmičenjima.U to doba igralo se na starom stadionu „Pod plinarom“.
Jedne godine ode „Hajduk“ podaleko.Dobi engleski klub.Ne smijem se zakleti,ali čini mi se da je to tada bio slavni „Lids“.Svi navijači osjete pravi trenutak.Znali su da se ovom utakmicom piše istorija kluba.Rogatički bolesnici za balunom u Splitu su bili:Vukas,Kaluša,Cigo,Barba i tada mali Zambi.Bilo je i drugih.Kao po komandi obreše se u vagonu u Bašti.Kovali su plan odlaska na utakmicu.Pojavi se problem.Kako do ulaznica?Dobiti tada kartu je bila lutrija.Za druge navijače sigurno,ali za naše iz naše male Roge,to nije bio problem.Svi su imali u nekom klubu neki vidia borer,koji bi to riješi.Barba je bio za splitski klub.Imao status počasnog člana Uprave.Trzajem telefonske slušalice Barba je obezbjedio karte.Raja iz Roge je preskakale sve formalne budalaštine,da bi živjela punim plućima i sa merakom.
Pade dogovor.Volga Cigina za stariju ekipu,a druga raja na voz za Ploče,a dalje do Splita stopom.Barba i Cigo su primila Zambija da im razbija monotoniju puta i navijačku nervozu.Splićani znaju feštati,a i navijati.Ni nama ništa ne fali.Utakmica kao i svaka bitna.Puno sikiracije,galame,tuge ili radosti.Ako pobijediš,uživaš u svemu i moliš da taj osjećaj što duže traje.Zijaniš li,onda se u tebi sve skahri i ni do čega ti nije stalo.Samo da što prije prođe.“Hajduk“ je čini mi se igrao neriješeno,ali nije otišao dalje.To je opet osjećaj raspolućene duše.Mog’o si,a nisi.Najgori osjećaj.Propuštena šansa.Cigo nabra odmah nazad.Barbu zadržaše poznanici.Osta i nekoliko navijača iz drugog ešalona.Feštalo se.Kad su se izhajcali,uzeše lokalnog taksistu i kući kroz bosanska brda.
Bilo je kasno popodne.Sejriše na kahvi u šeheru.Taksista malo zakunja,a onaj jedan poletarac Barbi dobaci:
-Barba,mi smo dekintirani.Vadi nas.
-Ma ne možete mi ovo raditi.I ja sam na izdisaju.
-Lagumaj Barba!
-Ja sramote.Kako ću na ljudsku odgovoriti pasijom.Zemljo otvori se da propadnem.Joj majko!
Skoči Barbi sve na nos.Ušuti se i poče misliti.Uze olovku i one dvije karte što je ostavio za uspomenu.Nešto napisa,zgužva i ubaci u džep od košulje.Prespavaše put preko Romanije.Čim su ušli dublje u grad,onaj ti taksista zastajkiva svakih sto metara da „navijači“ izađu.“Koje li ironije.Kad smo kretali svi mogu sve.Sad niko ništa“.U svojim mislima Barba kod Bašte osta sam sa taksistom.Kod penzionerske Barba reče Splićaninu da se popne na trotoar.
-Ćuj lipi moj.Doma mi je priko.Iden po pinezi.Mogu devizni šoldi,a lipi?
-Mogu gospar,a ća ne bi mogli.A barba,šoldi ka šoldi.
Baci Barba onaj papirić na pod i ode u pravcu kafane „Korzo“.Uđe u zgradu i izađe iza Abedine brijačnice.Teškim korakom,suznih očiju,krenu ka Tekiji.Staja Dalmatinac više od sahata.Osjeti prevaru i sindikalnu vožnju.Obori pogled i ugleda zgužvanu kartu.Odmota i pogleda.“Lipi moj,biće pinezi.Kadli-tadli.“Hajduk“ u srcu.Barba od Rogatice“.Tada je obraz bio svetinja.Izgovorena ili napisana riječ bila je jača od svih napisanih zakona.Barba je kopnio.“Obrukah se“!Nakon dva mjeseca ode bratu Bobeku i posudi lovu.Skupi hrabrost i uputi se u poznati grad.Hodajući splitskom rivom,iz one iste košulje izvadi onu drugu kartu.Na njoj je bila registarska oznaka automobila taksiste iz Splita.Prvi njegov kolega na kojeg je nabasao,uze ga pod ruku i odvede do konobe.Ulazeći skupa u konobu prolomi se smijeh.Skoči onaj prevareni:
-Evo ga lipi moji!Evo ga!Stiga je kopneni barba.Iz one zajebane Rogatice.Ća ima,a?
-Evo stig’o.Nije obraz džon.Evo ga i dug.
-Skloni to.Ja san tebi dužan.
-Kako sad to?
-Ovo je konoba mog sina.Kako je uokviria tvoju poruku,radi ka lud.Ja tebe od danas iman ka brata,moj kopneni barba.
Bilo je to doba ljubavi i poštovanja.
Sada se za ovo naš plemeniti Barba poteže utoka.Ništa nije kao prije.
Pa ni „Hajduk“.Izgubio je slobodarsku zvijezdu.Neki drugi je znak.
Ostala je poštapalica.
Kadli-tadli.
Split,juli 2o15.godine Aci Tagor 1414

[Teva]

in reply to: Aci Tagor 1414 #43128

BORAČKA

U malom gradiću u srednjoj Bosni ima kolačarnica koja me podsjeća na rano djetinsto. Ima starinskih kolača, a još uvijek u nju svrate gorštaci i naruče sahan agde u koju umaču onu pihtijastu i tanku sarajevsku lepinju. Ja je zovem slastičarnica bez uha. U njoj su gazde dobre starinske ljudine, gdje možeš muhabetiti o svemu, a da ti kasnije zbog priče ne skoči na nos. Te iskrene priče nam fali ko budali šamara. Počesto spojim nespojivo. Činovnika i radnika. Bogataša i siromaha. Istinitog i foliranta. Zulumćarsku i robinhudovsku priču. Danas se spojiše ljuti ratnik i plašljivi prognanik, kojima daju onaj turban naziv, dijaspora.
– Najgore je kad sam sebe prevedeš iz insane u hajvana. Zbog ovoga ne spavam, a gutam pet vrsta nakih tableta.
– Šta te toliko muči?
– Nemoj potezati, pući ću , k’o testija. Đe si ono ti?
– U Švedskoj. To je naša rezervna domovina. Pa znaš da su nas i u miru nazivali Šveđani.
– Vi ste kod nas u ratu izazivali gorak osjećaj. Zvali smo vas pobjegulje. Sad vidim da ste vi prozreli ove šibicare što upravljaju ovom lijepom a tužnom i ojađenom zemljom. Odoste, jer ste se spašavali od mozga bez pameti. Izgledalo je da ste kukavice. Ispali ste jako mudri. Otišli ste ili vas je odnijelo u uređene zemlje, kojima upravljaju najbolji mozgovi. Možda se nama čini, ali tako izgleda. Spasili ste sebe, svoju porodicu, a i one oko sebe. Spasili ste svoju djecu. Mi koji smo se borili i ginuli, gazije, šta smo dobili? Bolest, patnju, košmare, neizvjesnu budućnost za sebe i svoju djecu. Na očima im vidim da nas preziru. Oni što bijahu u podrumima izmigoljiše na površinu i postaše naše vođe. Kažu da su elita. Šibicari su to, moj jaraniko. Borci se ubijaju, vješaju, spaljuju. Hljeba nema ni u narodnim kuhinjama. Narod se ne može liječiti. Zbog nakih markica. Milion ljudi nema ni marku dnevno, a šesnaest milijardi prokurla za jednu godinu. Za šest godina sto milijardi ovih jebenih nakih naših maraka. A, čuo si šta nabrojah. Oni šibicari, šta su drugo, kad dođu u fotelju imaju ogromne plaće i još devetnaest vrsta naknada. Obični činovničić ima mojih šest penzija za mjesec nakog rada. Onaj malo jači za mjesec ima moju godišnju apanažu za penzije.
Mi smo ti zemljica koja ima dva puta. Jednim putem idu borci i radnici, a drugi je za dužnosnike. Na našem putu se nađe pokoja mrvičica, a na njihovom ima svega. Volja ti „bijeli hljeb“, plaćeni telefoni, auta i to najskuplja, odvojeni životi. Sve im se plaća. Uzdah, pogled, misao, ama sve im se plaća. Evo, već drhtim! Napadaju onog čovjeka, što je vodio Jugu i kažu da je bio tiranin. Pa on je, buraz, za ove bio majka Tereza.
– Što ne tražite bolje?
– Ubićeš me sa tim glupim pitanjima. Od koga? Nije pitanje, šta tražiti? Od koga buraz? Znaš li ti đe smo mi zaglavili? Ako osjete da nosiš ljudskost u sebi, proglase te slabićem. Ukoliko si dobar, ti si naivčina. To traženje boljeg, što i sam radim, ovdje čini glupost.
– Šta se onda ovdje živi?
– Opet ti. Robija se živi, ako se to zove životom. Sposobnost se mjeri izgledom i imetkom. Kako si ti došao do toga, ma koga to briga. Onaj hapio dvije milijarde, ili oni hapili, a sad idu u svijet po kredit. To ti je ovdje sposobnost.
Sloboda, istina, obraz i čast. Šta će ti to!? Držanje do toga te direktno vodi na narodnu kuhinju. Ali ni nju nećeš dobiti, ako tražiš nešto od toga.
Mi živimo živote k’o u onim raznim televizijskim farmama, naši vodeći mozgovi su ti licemjerne prostitutke. Sebi, devetnaest naknada, a ja da bih dobio par stotina cigli i crijepova boreći se za neku zlatokašikarsku BiH, moram isto toliko, pridonijeti potvrda, uvjerenja, rješenja, zaključaka. Te potvrde su im jedini pos‘o.
Oni papire od vrijednosti skupljaju. Šuške buraz, a ja i slični meni, papire što nešto potvrđuju, uvjeravaju, rješavaju, zaključuju, a od kojih se ne živi.
-Šta misliš, onda?
– Kivan sam, kao i svi iskreni ljudi, što dio naše generacije sve opogani i šibicari. Šibicareći gase život i ubijaju nadu u život. Onaj profesor iz Austrije kaže da se događa razognjištavanje. I u pravu je. Sedamdeset hiljada mladih ljudi otišlo za samo jednu kalendarsku godinu. Pitaš se, zašto idu? Žive u zemlji nejednakih šansi. Ti si dobacio do Švedske. Imaju li tvoji šansu? Imaju. E, naša radnička i boračka djeca nemaju šansu. Oni njih vide k’o hizmećare. Neću ih zaustavljati, ako krenu. Još ću im i pomoći. Domovina ti je tamo, gdje ti je fino.
Nas ubiše gladne oči i nezajažljiva pohlepa. Niko neće moći nahraniti ove ale. Zato ćemo mi, moj jaraniko, lepuhnuti. Svi. Neko pije, neko kasnije. Ovu će zemlju dobiti onaj k’o je bude znao cijeniti i voljeti. Ona ti ne voli zulumćare.
Ma čiji da su u ma odakle da su.
– Pa šta bi sa komandantima?
Ih, moj brate. Onim narodnim učinimo fatihu. Dobri su sklonjeni u stranu i obespravljeni, kao i mi, a oni što lažiraju istoriju i istinu, ližu tanjire šibicarima. Lažnih Valtera, skupo plaćenih, na pasja preskakala. Šibicari drže njih, a oni šibicare, a mi se vrtimo u ćalavrntiju. Od šaltera do šaltera. Oni ti žive po onoj narodnoj: “Ja tebi vojvodo, ti meni serdare”. Dobro tebi, dobro meni. A narod? Narod ti danas jaraniko treba zbog glasova i para. Glasaj i plaćaj porez. Plaćati porez za pamet, k’o tamo, gdje si ti, inekako. Ali plaćati za glupost?? Krah burazeru, vjeruj mi.
– Sav si čemeran!
– Ti ne bi bio? Reći ću ti i jednu veselu iz rata, da ovu crninu malo razbijemo. Da se vratimo u veseliju prošlost.
Bili mi ovdje u nekim brdima na linijama. Kažu da čuvamo neke važne kote. Kad si mali, sve ti je važno. Pomalo se pripuckivalo. Bi neko primirje. Većinom smo se dosađivali. Odjednom, dofuraše iz komande u onim džipovima. Kako tada uletiše u džipove, tako i danas. Tada je vojsku drmala bolest džipomanija. Izleti onaj naš komadant i brzo izdeklamova:
– Ide general armije u obilazak. Pazite na ponašanje i na jezik!
Ja sam ti u rovu sa Sudom. Sudo je bio sarajevski Rom. Sa Mejtaša, ako je vjerovati. Obilazi general sve detaljno, i kad stiže do nas upita:
– Kako je borci? Ima li problema? Muči li vas što? Šutimo. Šta kazati kada ti je onaj zaprijetio, bojeći se za svoju guzicu, a ne za našu. Sudo se nešto uzvrtio, ćeška se i odalami:
– Generale, možete li nešto razjasniti nama borcima?
– Reci.
– Kako stojimo sa ovim ratom?
-Pritislo nas na sve strane, da ti pravo kažem.
– E, vala si u pravi, generale. Vi još jedino sa nama Ciganima niste zaratili!?
Zapali borac desetu cigaru po redu. Odbi dim, kašljući pokupi ona dokumenta i ustajući dobaci:
– Ne ubija neimaština. Ubija nepravda. Ovoj zemlji treba više pravde, nego zraka.
Borčeva gorko izgovorena istina, osta zadnja izgovorena riječ za kockastim stolom.

Po Gazaliju, vrhunskom svevremenom misliocu, a mi takve apriori odbacujemo, džihad kao borba sa sobom za boljitak, jeste borba prema neprijatelju koji se ne može vidjeti.
To je borba protiv: egoizma, sebičnosti, arogancije, pohlepe, požude, ogovaranja, varanja, klevetanja i netolerancije.
Eh, moj Gazali.
Lažemo se, ali biće i narodna „Smrt je svačija“.

Mart 2016 godina. Aci Tagor 1414

[Teva]

in reply to: Aci Tagor 1414 #43141

BORAČKA

U malom gradiću u srednjoj Bosni ima kolačarnica koja me podsjeća na rano djetinsto. Ima starinskih kolača, a još uvijek u nju svrate gorštaci i naruče sahan agde u koju umaču onu pihtijastu i tanku sarajevsku lepinju. Ja je zovem slastičarnica bez uha. U njoj su gazde dobre starinske ljudine, gdje možeš muhabetiti o svemu, a da ti kasnije zbog priče ne skoči na nos. Te iskrene priče nam fali ko budali šamara. Počesto spojim nespojivo. Činovnika i radnika. Bogataša i siromaha. Istinitog i foliranta. Zulumćarsku i robinhudovsku priču. Danas se spojiše ljuti ratnik i plašljivi prognanik, kojima daju onaj turban naziv, dijaspora.
– Najgore je kad sam sebe prevedeš iz insane u hajvana. Zbog ovoga ne spavam, a gutam pet vrsta nakih tableta.
– Šta te toliko muči?
– Nemoj potezati, pući ću , k’o testija. Đe si ono ti?
– U Švedskoj. To je naša rezervna domovina. Pa znaš da su nas i u miru nazivali Šveđani.
– Vi ste kod nas u ratu izazivali gorak osjećaj. Zvali smo vas pobjegulje. Sad vidim da ste vi prozreli ove šibicare što upravljaju ovom lijepom a tužnom i ojađenom zemljom. Odoste, jer ste se spašavali od mozga bez pameti. Izgledalo je da ste kukavice. Ispali ste jako mudri. Otišli ste ili vas je odnijelo u uređene zemlje, kojima upravljaju najbolji mozgovi. Možda se nama čini, ali tako izgleda. Spasili ste sebe, svoju porodicu, a i one oko sebe. Spasili ste svoju djecu. Mi koji smo se borili i ginuli, gazije, šta smo dobili? Bolest, patnju, košmare, neizvjesnu budućnost za sebe i svoju djecu. Na očima im vidim da nas preziru. Oni što bijahu u podrumima izmigoljiše na površinu i postaše naše vođe. Kažu da su elita. Šibicari su to, moj jaraniko. Borci se ubijaju, vješaju, spaljuju. Hljeba nema ni u narodnim kuhinjama. Narod se ne može liječiti. Zbog nakih markica. Milion ljudi nema ni marku dnevno, a šesnaest milijardi prokurla za jednu godinu. Za šest godina sto milijardi ovih jebenih nakih naših maraka. A, čuo si šta nabrojah. Oni šibicari, šta su drugo, kad dođu u fotelju imaju ogromne plaće i još devetnaest vrsta naknada. Obični činovničić ima mojih šest penzija za mjesec nakog rada. Onaj malo jači za mjesec ima moju godišnju apanažu za penzije.
Mi smo ti zemljica koja ima dva puta. Jednim putem idu borci i radnici, a drugi je za dužnosnike. Na našem putu se nađe pokoja mrvičica, a na njihovom ima svega. Volja ti „bijeli hljeb“, plaćeni telefoni, auta i to najskuplja, odvojeni životi. Sve im se plaća. Uzdah, pogled, misao, ama sve im se plaća. Evo, već drhtim! Napadaju onog čovjeka, što je vodio Jugu i kažu da je bio tiranin. Pa on je, buraz, za ove bio majka Tereza.
– Što ne tražite bolje?
– Ubićeš me sa tim glupim pitanjima. Od koga? Nije pitanje, šta tražiti? Od koga buraz? Znaš li ti đe smo mi zaglavili? Ako osjete da nosiš ljudskost u sebi, proglase te slabićem. Ukoliko si dobar, ti si naivčina. To traženje boljeg, što i sam radim, ovdje čini glupost.
– Šta se onda ovdje živi?
– Opet ti. Robija se živi, ako se to zove životom. Sposobnost se mjeri izgledom i imetkom. Kako si ti došao do toga, ma koga to briga. Onaj hapio dvije milijarde, ili oni hapili, a sad idu u svijet po kredit. To ti je ovdje sposobnost.
Sloboda, istina, obraz i čast. Šta će ti to!? Držanje do toga te direktno vodi na narodnu kuhinju. Ali ni nju nećeš dobiti, ako tražiš nešto od toga.
Mi živimo živote k’o u onim raznim televizijskim farmama, naši vodeći mozgovi su ti licemjerne prostitutke. Sebi, devetnaest naknada, a ja da bih dobio par stotina cigli i crijepova boreći se za neku zlatokašikarsku BiH, moram isto toliko, pridonijeti potvrda, uvjerenja, rješenja, zaključaka. Te potvrde su im jedini pos‘o.
Oni papire od vrijednosti skupljaju. Šuške buraz, a ja i slični meni, papire što nešto potvrđuju, uvjeravaju, rješavaju, zaključuju, a od kojih se ne živi.
-Šta misliš, onda?
– Kivan sam, kao i svi iskreni ljudi, što dio naše generacije sve opogani i šibicari. Šibicareći gase život i ubijaju nadu u život. Onaj profesor iz Austrije kaže da se događa razognjištavanje. I u pravu je. Sedamdeset hiljada mladih ljudi otišlo za samo jednu kalendarsku godinu. Pitaš se, zašto idu? Žive u zemlji nejednakih šansi. Ti si dobacio do Švedske. Imaju li tvoji šansu? Imaju. E, naša radnička i boračka djeca nemaju šansu. Oni njih vide k’o hizmećare. Neću ih zaustavljati, ako krenu. Još ću im i pomoći. Domovina ti je tamo, gdje ti je fino.
Nas ubiše gladne oči i nezajažljiva pohlepa. Niko neće moći nahraniti ove ale. Zato ćemo mi, moj jaraniko, lepuhnuti. Svi. Neko pije, neko kasnije. Ovu će zemlju dobiti onaj k’o je bude znao cijeniti i voljeti. Ona ti ne voli zulumćare.
Ma čiji da su u ma odakle da su.
– Pa šta bi sa komandantima?
Ih, moj brate. Onim narodnim učinimo fatihu. Dobri su sklonjeni u stranu i obespravljeni, kao i mi, a oni što lažiraju istoriju i istinu, ližu tanjire šibicarima. Lažnih Valtera, skupo plaćenih, na pasja preskakala. Šibicari drže njih, a oni šibicare, a mi se vrtimo u ćalavrntiju. Od šaltera do šaltera. Oni ti žive po onoj narodnoj: “Ja tebi vojvodo, ti meni serdare”. Dobro tebi, dobro meni. A narod? Narod ti danas jaraniko treba zbog glasova i para. Glasaj i plaćaj porez. Plaćati porez za pamet, k’o tamo, gdje si ti, inekako. Ali plaćati za glupost?? Krah burazeru, vjeruj mi.
– Sav si čemeran!
– Ti ne bi bio? Reći ću ti i jednu veselu iz rata, da ovu crninu malo razbijemo. Da se vratimo u veseliju prošlost.
Bili mi ovdje u nekim brdima na linijama. Kažu da čuvamo neke važne kote. Kad si mali, sve ti je važno. Pomalo se pripuckivalo. Bi neko primirje. Većinom smo se dosađivali. Odjednom, dofuraše iz komande u onim džipovima. Kako tada uletiše u džipove, tako i danas. Tada je vojsku drmala bolest džipomanija. Izleti onaj naš komadant i brzo izdeklamova:
– Ide general armije u obilazak. Pazite na ponašanje i na jezik!
Ja sam ti u rovu sa Sudom. Sudo je bio sarajevski Rom. Sa Mejtaša, ako je vjerovati. Obilazi general sve detaljno, i kad stiže do nas upita:
– Kako je borci? Ima li problema? Muči li vas što? Šutimo. Šta kazati kada ti je onaj zaprijetio, bojeći se za svoju guzicu, a ne za našu. Sudo se nešto uzvrtio, ćeška se i odalami:
– Generale, možete li nešto razjasniti nama borcima?
– Reci.
– Kako stojimo sa ovim ratom?
-Pritislo nas na sve strane, da ti pravo kažem.
– E, vala si u pravi, generale. Vi još jedino sa nama Ciganima niste zaratili!?
Zapali borac desetu cigaru po redu. Odbi dim, kašljući pokupi ona dokumenta i ustajući dobaci:
– Ne ubija neimaština. Ubija nepravda. Ovoj zemlji treba više pravde, nego zraka.
Borčeva gorko izgovorena istina, osta zadnja izgovorena riječ za kockastim stolom.

Po Gazaliju, vrhunskom svevremenom misliocu, a mi takve apriori odbacujemo, džihad kao borba sa sobom za boljitak, jeste borba prema neprijatelju koji se ne može vidjeti.
To je borba protiv: egoizma, sebičnosti, arogancije, pohlepe, požude, ogovaranja, varanja, klevetanja i netolerancije.
Eh, moj Gazali.
Lažemo se, ali biće i narodna „Smrt je svačija“.

Mart 2016 godina. Aci Tagor 1414

[Teva]

in reply to: Humanitarne akcije #43126

Mustafa, procitaj ovo polahko i vidi da se objavi. Kontaktiro sam se sa Aidom Lihic i ona mi je prenijela i ovo Maretovo blacenje nas ali nema veze bitno je da se ovim Lihicima pomogne a Mirsada EParganlija) je kcerka od Safeta Lihica iz Podljuna… dvije slike i video zapis cu staviti tamo u fb gdje nas trojica dogovaramo

Mirsada Parganlija
16 min.
selam i pozdrav moji rogacani ovim putem se javljam za pomoc u hrani novcu ili sta ko vec ima imam sina invalida od pet god u teskoj sam situaciji molim vas jer pomoc mi je hotno potrebna nemam nista 061424998.ja stanujem u gorazu ul kazagoci b.b

23:32
Aida, nesto se desava cudno u grupi rogatica com. Evo citam ove tvoje i Ameline komentare i vjeruj mi jedan od urednika sam ali nemogu da dam komentar na ono sto ti pises da je neko izbriso bio. Nije niko bio izbriso nego se nesto cudno dogadja. Evo sam to sve objasnio i Ameli Imamovic. Tebe bih htio zamoliti ako mozes da mi das malo podataka o Misrsadi i da objavimo na web stranici za pomoc jer je bas u teskoj situaciji. Ako bi imala ona i brojeve bankovne pa da sve kompletiramo i fino objavimo. Ako bi mi to mogla obezbijediti preko nje bio bih ti zahvalan jer vjeruj nemam mogucnost da je kontaktiram i isto ko da me je blokirala, ko zna mozda i nehoticno

važi Teva, hvala ti , baš se dopisujem sa njom, ona sam mi je napisala da joj jeneko izbrisao oglas a i Mare je isto napisao, mene je zamolila za pomoć da joj objasnim kako je nestao njen oglas ali ni ja ne znam, poslaću ti sve njene podatke.
evo ona piše sad
Vazi a ja cu onda zamoliti Mustafu da to sve lijepo pripremi i postavi pa cemo cemo apelovati… neznam za Mareta on je mene na pocetku jos izbacio iz te njegove grupe i blokiro me a odrasli kuca uz kucu i ja ga posjetio neke godine sa svojima i redovno mu majku obilazim i vidjam u Hadzicima za vrijeme odmora… al dobro nije to vazno treba pomoci ovu porodicu jer bas zive slabo.

poslala sam Maretu poruku i član sam njegove grupe, on je baš detaljno napisao sve o njoj sad ću ja to sve kopirati i video i poslatiti odmah

ao sto vidite,lice i nalicje koji cine OBRAZ,neki nasi bivsi sugradjani su izgubili i zametnuli.Htio bih se izvinuti Mirsadi koja eto zbog mene postade kolateralna zrtva mog pisanja.Dodatak tj Mirsadinu molbu za pomoc,koju sam PREPISAO sa te POVRATNICKE stranice je uklonjen odavde,sto je i normalno jer sam ga “ukrao” tamo.Da li se zavrsilo samo na tome???? NIJE!!!
Da bi se osvetili meni,koji blati i kalja NAJVECEG peto-kolonaskog povratnika,oni su i tamo IZBRISALI Mirsadinu molbu za pomoc kao i komentare podrske jadnoj zeni.Samo da vam kazem da me je zbog ovakvih sve vise sramota i reci nekome da sam iz ROGATICE.

Ovo je lice Rogaticana.Mirsada se javila juce na ROGATICKI sajt sa ovom molbom.Osim jedne osobe,vidljivog zainteresovanja za Mirsadu NIKO nije izrazio.Kazem ovo je lice jer ima i nalicje.Nalicje je cinjenica da je na toj stranici na naslovnoj,vec skoro MJESEC dana ZAKACENA molba crnogorskog povratnika za SADAKU kojom bi kupio komad zemlje iz,kako rece,STRATESKIH razloga.Njemu su se javili.Eno vidim da se vec polovina sadake skupilo.Iako se o njemu SVE zna ipak on uspjeva izigravati “JADNOG”povratnika koji MORA(a nece)da se druzi sa ljudima koji su klali nase najmilije.AFERIM i njemu a i onima koji mu vjeruju.

jasam mirsada paganlija zivim u teskoj situaciji imam sina invalida od pet godina pa molim ko je u mogucnosti pomoci hrani novcem ili odjecu za nas .ja zivim u Gorazdu ul Kazagici b.b tel 061 42499:.rac
061424998
to je sve što je ona napisala sad
ako imadne racune i to bi trebalo objaviti

sad ću je pitati
ova slika gore je račun njenog sina i tu je i broj računa
na njenog sina je
račun
1415251310094416
eh dobro

napisać sad nešto i o sinu odmah
ewvo piše
evo i ja pokušavam a je povežem sa rajom , molila me za pomoć, bi li trebali obavijestiti i Mirsada urmiševića i on vodi našu stranicu
Durmiševića

evo podataka o njenom sinu : Mersad ima epilepsiju ne prica ne čuje mozak ne razvijen glava dva djela ostecena
ne razvijen mozak. I ja sam raja sa njim ali najbolje je da ga ti obavijestiš o ovome pa neka objavi na rogatičkoj stranici da se vidi
ova slika racuna je malo mutna nevidi se bas najbolje

evo slika njenog sina
ali napisala je broj računa
to je važno
dobro

njen sin ima 5 godina
je li ti zasad dosta informacija ?
jeste, sad cu ja ovo proslijediti Mustafi i ako bude jos sta trebo kontaktiracu te i hvala ti

nema na čemu i javi i Mirsadu obavezno, i ko je vlanik naše grupe Rogatičani ? Galib Lihić ili Škaljo ?
i tu bi trebalo objaviti a Mirsaa nije u toj grupi da bi pisala
ja sam evo pokušala sve što sam mogla ona se baš meni prvoj obratila za pomoć
ucinicemo sve sto smo u mogucnosti aBd.

ako šta bude trebalo, javi mi a i ja ću upratiti situaciju da vidim šta će biti. Poselami puno Esmu I Sumeju emotikon smile
oke

https://www.facebook.com/1522083218122136/videos/vb.1522083218122136/1543565682640556/?type=2&theater

[Teva]

in reply to: Humanitarne akcije #43139

Mustafa, procitaj ovo polahko i vidi da se objavi. Kontaktiro sam se sa Aidom Lihic i ona mi je prenijela i ovo Maretovo blacenje nas ali nema veze bitno je da se ovim Lihicima pomogne a Mirsada EParganlija) je kcerka od Safeta Lihica iz Podljuna… dvije slike i video zapis cu staviti tamo u fb gdje nas trojica dogovaramo

Mirsada Parganlija
16 min.
selam i pozdrav moji rogacani ovim putem se javljam za pomoc u hrani novcu ili sta ko vec ima imam sina invalida od pet god u teskoj sam situaciji molim vas jer pomoc mi je hotno potrebna nemam nista 061424998.ja stanujem u gorazu ul kazagoci b.b

23:32
Aida, nesto se desava cudno u grupi rogatica com. Evo citam ove tvoje i Ameline komentare i vjeruj mi jedan od urednika sam ali nemogu da dam komentar na ono sto ti pises da je neko izbriso bio. Nije niko bio izbriso nego se nesto cudno dogadja. Evo sam to sve objasnio i Ameli Imamovic. Tebe bih htio zamoliti ako mozes da mi das malo podataka o Misrsadi i da objavimo na web stranici za pomoc jer je bas u teskoj situaciji. Ako bi imala ona i brojeve bankovne pa da sve kompletiramo i fino objavimo. Ako bi mi to mogla obezbijediti preko nje bio bih ti zahvalan jer vjeruj nemam mogucnost da je kontaktiram i isto ko da me je blokirala, ko zna mozda i nehoticno

važi Teva, hvala ti , baš se dopisujem sa njom, ona sam mi je napisala da joj jeneko izbrisao oglas a i Mare je isto napisao, mene je zamolila za pomoć da joj objasnim kako je nestao njen oglas ali ni ja ne znam, poslaću ti sve njene podatke.
evo ona piše sad
Vazi a ja cu onda zamoliti Mustafu da to sve lijepo pripremi i postavi pa cemo cemo apelovati… neznam za Mareta on je mene na pocetku jos izbacio iz te njegove grupe i blokiro me a odrasli kuca uz kucu i ja ga posjetio neke godine sa svojima i redovno mu majku obilazim i vidjam u Hadzicima za vrijeme odmora… al dobro nije to vazno treba pomoci ovu porodicu jer bas zive slabo.

poslala sam Maretu poruku i član sam njegove grupe, on je baš detaljno napisao sve o njoj sad ću ja to sve kopirati i video i poslatiti odmah

ao sto vidite,lice i nalicje koji cine OBRAZ,neki nasi bivsi sugradjani su izgubili i zametnuli.Htio bih se izvinuti Mirsadi koja eto zbog mene postade kolateralna zrtva mog pisanja.Dodatak tj Mirsadinu molbu za pomoc,koju sam PREPISAO sa te POVRATNICKE stranice je uklonjen odavde,sto je i normalno jer sam ga “ukrao” tamo.Da li se zavrsilo samo na tome???? NIJE!!!
Da bi se osvetili meni,koji blati i kalja NAJVECEG peto-kolonaskog povratnika,oni su i tamo IZBRISALI Mirsadinu molbu za pomoc kao i komentare podrske jadnoj zeni.Samo da vam kazem da me je zbog ovakvih sve vise sramota i reci nekome da sam iz ROGATICE.

Ovo je lice Rogaticana.Mirsada se javila juce na ROGATICKI sajt sa ovom molbom.Osim jedne osobe,vidljivog zainteresovanja za Mirsadu NIKO nije izrazio.Kazem ovo je lice jer ima i nalicje.Nalicje je cinjenica da je na toj stranici na naslovnoj,vec skoro MJESEC dana ZAKACENA molba crnogorskog povratnika za SADAKU kojom bi kupio komad zemlje iz,kako rece,STRATESKIH razloga.Njemu su se javili.Eno vidim da se vec polovina sadake skupilo.Iako se o njemu SVE zna ipak on uspjeva izigravati “JADNOG”povratnika koji MORA(a nece)da se druzi sa ljudima koji su klali nase najmilije.AFERIM i njemu a i onima koji mu vjeruju.

jasam mirsada paganlija zivim u teskoj situaciji imam sina invalida od pet godina pa molim ko je u mogucnosti pomoci hrani novcem ili odjecu za nas .ja zivim u Gorazdu ul Kazagici b.b tel 061 42499:.rac
061424998
to je sve što je ona napisala sad
ako imadne racune i to bi trebalo objaviti

sad ću je pitati
ova slika gore je račun njenog sina i tu je i broj računa
na njenog sina je
račun
1415251310094416
eh dobro

napisać sad nešto i o sinu odmah
ewvo piše
evo i ja pokušavam a je povežem sa rajom , molila me za pomoć, bi li trebali obavijestiti i Mirsada urmiševića i on vodi našu stranicu
Durmiševića

evo podataka o njenom sinu : Mersad ima epilepsiju ne prica ne čuje mozak ne razvijen glava dva djela ostecena
ne razvijen mozak. I ja sam raja sa njim ali najbolje je da ga ti obavijestiš o ovome pa neka objavi na rogatičkoj stranici da se vidi
ova slika racuna je malo mutna nevidi se bas najbolje

evo slika njenog sina
ali napisala je broj računa
to je važno
dobro

njen sin ima 5 godina
je li ti zasad dosta informacija ?
jeste, sad cu ja ovo proslijediti Mustafi i ako bude jos sta trebo kontaktiracu te i hvala ti

nema na čemu i javi i Mirsadu obavezno, i ko je vlanik naše grupe Rogatičani ? Galib Lihić ili Škaljo ?
i tu bi trebalo objaviti a Mirsaa nije u toj grupi da bi pisala
ja sam evo pokušala sve što sam mogla ona se baš meni prvoj obratila za pomoć
ucinicemo sve sto smo u mogucnosti aBd.

ako šta bude trebalo, javi mi a i ja ću upratiti situaciju da vidim šta će biti. Poselami puno Esmu I Sumeju emotikon smile
oke

https://www.facebook.com/1522083218122136/videos/vb.1522083218122136/1543565682640556/?type=2&theater

[Teva]

in reply to: Aci Tagor 1414 #43129

Nova Acijeva prica za naslovnu…

ROGATICE LJUBAVI MOJA

„Svi krivotvore potpise na mjenicama, svi primaju mito da ne bi govorili istinu, svi kradu i varaju i zgrću pare, samo brodolomci koji su se rodili kao pravedni, to jeste ljudi kojima su živci toliko podrovani te im je životni nagon podređen nadzoru mozga, oni postaju zgažene i popljuvane prnje, jer se nisu umjeli snaći u zvjerinjaku gdje vlada jedno jedino načelo da je krv iz grkljana našeg najtoplija, pa prema tome i najhranjivija…..“
Mišljah da je ovo opis današnjice, ali se prevarih. Napisa ovo čuveni Miroslav Krleža pradavne 1938. godine u svom romanu „Na rubu pameti“. Ni nakon sedamdeset godina čovjek nije iskoračio u nešto bolju i svijetliju budućnost.
Da li se u ovom citatu, a naročito njegovom kraju krije odgovor o tebi, voljeni grade? Kažu da na ovaj svijet ulazimo plačni i goli golcati. Između prvog golog i drugog golog je smješten naš životni tok i naša životna rola. Nekako mi se čini da ima tri dijela. Prvi, onaj najneviniji i najslađi prožet djetinstvom i ranom mladošću. Drugi teži, koji svašta porađa, ponajčešće zavist, patnju, zlobu i mržnju, što je usud na ovim balkanskim gudurama. Kada ova dva protutnje ostaje treći prožet sjetom i uspomenama.
Sve što više gledam u ovaj virtualni, ali ipak stvarni prozor, sa tugom i uzdahom mogu ustvrditi da je Rogatice našeg djetinstva sve manje. Odlaze njene lastavice. Jedna za drugom putuju. Ne lete ka jugu, već u svoja vječita staništa.
Svaki čovjek je mali kosmos za sebe. Njegovim nestankom ostaju praznine. Gase se rogatičke zvijezde na nebeskim visinama.
Sa vrelom suzom u kraju oka, sjetih se nekad mangupskog skandiranja „Odlazi nam raja“, što mi sada odzvanja u bolnoj duši kao surova realnost.
Odlazi i Rogatica mladosti moje.
Polahko, ali sigurno.
Odlazi.
Njihovim odlaskom kao da odlazi i dio mene. Kao kad ljubitelj fine umjetnosti vadi dijelove skladnog mozaika.
Svakom je njegov zavičaj lijep. Rodni je. I onaj japanski grad što nasilu strada je onome ko je rođen u njemu, njemu najljepši. Koliko god tamo nekome bilo toplo u sada njegovom domu u nakoj Australiji, Americi, Kanadi, zemljama Skandinavije, Austriji, Njemačkoj ili Švici, ipak je prvi čin života najtopliji u duši, makar on bio siromašan i neizvjestan.
Rogatice ljubavi moja!
Podsjećaš me na skladnu igračku koju su generacije stvarale, a onda si dopala nekom obijesnom djetetu koje te uništava, zato što ne zna šta će sa tobom i želi da ti zatre svaku ljepotu življenja, a nametne svoj prijeki i turobni sud.
Rađali smo se u tebi. Rasli u tebi. Voljeli smo te, ali ipak nedovoljno.
Oprosti nam.
Jer ti ostaješ ranjena i sama, a mi polahko odlazimo na groblje istorije.
Oprosti nam voljena.
Oktobra 2012 nakon pregleda rubrike umrlih Aci Tagor 1414

[Teva]

in reply to: Aci Tagor 1414 #43116

Nova Acijeva prica za naslovnu…

ROGATICE LJUBAVI MOJA

„Svi krivotvore potpise na mjenicama, svi primaju mito da ne bi govorili istinu, svi kradu i varaju i zgrću pare, samo brodolomci koji su se rodili kao pravedni, to jeste ljudi kojima su živci toliko podrovani te im je životni nagon podređen nadzoru mozga, oni postaju zgažene i popljuvane prnje, jer se nisu umjeli snaći u zvjerinjaku gdje vlada jedno jedino načelo da je krv iz grkljana našeg najtoplija, pa prema tome i najhranjivija…..“
Mišljah da je ovo opis današnjice, ali se prevarih. Napisa ovo čuveni Miroslav Krleža pradavne 1938. godine u svom romanu „Na rubu pameti“. Ni nakon sedamdeset godina čovjek nije iskoračio u nešto bolju i svijetliju budućnost.
Da li se u ovom citatu, a naročito njegovom kraju krije odgovor o tebi, voljeni grade? Kažu da na ovaj svijet ulazimo plačni i goli golcati. Između prvog golog i drugog golog je smješten naš životni tok i naša životna rola. Nekako mi se čini da ima tri dijela. Prvi, onaj najneviniji i najslađi prožet djetinstvom i ranom mladošću. Drugi teži, koji svašta porađa, ponajčešće zavist, patnju, zlobu i mržnju, što je usud na ovim balkanskim gudurama. Kada ova dva protutnje ostaje treći prožet sjetom i uspomenama.
Sve što više gledam u ovaj virtualni, ali ipak stvarni prozor, sa tugom i uzdahom mogu ustvrditi da je Rogatice našeg djetinstva sve manje. Odlaze njene lastavice. Jedna za drugom putuju. Ne lete ka jugu, već u svoja vječita staništa.
Svaki čovjek je mali kosmos za sebe. Njegovim nestankom ostaju praznine. Gase se rogatičke zvijezde na nebeskim visinama.
Sa vrelom suzom u kraju oka, sjetih se nekad mangupskog skandiranja „Odlazi nam raja“, što mi sada odzvanja u bolnoj duši kao surova realnost.
Odlazi i Rogatica mladosti moje.
Polahko, ali sigurno.
Odlazi.
Njihovim odlaskom kao da odlazi i dio mene. Kao kad ljubitelj fine umjetnosti vadi dijelove skladnog mozaika.
Svakom je njegov zavičaj lijep. Rodni je. I onaj japanski grad što nasilu strada je onome ko je rođen u njemu, njemu najljepši. Koliko god tamo nekome bilo toplo u sada njegovom domu u nakoj Australiji, Americi, Kanadi, zemljama Skandinavije, Austriji, Njemačkoj ili Švici, ipak je prvi čin života najtopliji u duši, makar on bio siromašan i neizvjestan.
Rogatice ljubavi moja!
Podsjećaš me na skladnu igračku koju su generacije stvarale, a onda si dopala nekom obijesnom djetetu koje te uništava, zato što ne zna šta će sa tobom i želi da ti zatre svaku ljepotu življenja, a nametne svoj prijeki i turobni sud.
Rađali smo se u tebi. Rasli u tebi. Voljeli smo te, ali ipak nedovoljno.
Oprosti nam.
Jer ti ostaješ ranjena i sama, a mi polahko odlazimo na groblje istorije.
Oprosti nam voljena.
Oktobra 2012 nakon pregleda rubrike umrlih Aci Tagor 1414

[Teva]

in reply to: Cengici, porodicno stablo u pripremi #43114

:)

[Teva]

in reply to: Cengici, porodicno stablo u pripremi #43127

:)

[Teva]

in reply to: Tekstovi za naslovnu stranicu #43110

Alma Čolić Palalija
18 h · Sarajevo, Bosnia and Herzegovina ·
Prije mjesec-dva, na poziv jednog prijatelja za ućešće na konkursu za autorsku priču, poslala sam jednu svoju…
Prošle sedmice stiže mi email da je priča odabrana za najbolju i da će biti objavljena u jednom časopisu za književnike amatere…
Radujem se tome…a ovdje postavljam priču u cjelosti, pa kome se svidi, shvatiće…
P.S. Priču trenutno prevodim na engleski, njemački i španski jezik smile emoticon

“Tada kad sam je sreo živjela je najljepše godine svog života: tridesete.
Ni premlada da bih njenu ljubavnu veličinu definisao kao mladalačku ludost, ni previše iskusna da bih mogao reći da glumi.
Ona je mene voljela silno.
Nije umjela manje, a više nije bilo moguće.
Ta ljubav me je oplemenila, vratila mi radost i ulila nadu. Nikada je nisam imao, ali znam da je bila moja. Takvu ženu kao što je ona nisam sreo do sada. Ona je drugačija, nesvakidašnja, ulazi pod kožu i uvijek s osmjehom na usnama, uvijek s toplinom u srcu…jedino oči, nosila je tugu u njima…oči su je na tren znale izdati.
Ona je zaista posebna, nekako nestvarna za ovaj svijet.
Imala je tu čarobnu iskru, do sada neviđenu, kojom je svaki put kada bih je slušao dok govori, palila po jednu svjetlosnu nit moje duše.
Baš zbog toga, ali i zbog moje lažne stvarnosti, počeo sam da je volim. Čudna je to ljubav, moja i njena, ali jeste ljubav.
Sreo sam je slučajno, iako sada znam da tako nije bilo. Negdje je bilo zapisano da se naše duše sretnu, jer isti se ne traže, isti uvijek, tek tako, dođu jedno drugom.
Na prvi pogled, bila je kao i većina drugih žena. Prosjčena, neupadljiva, obična. Često bih zaboravljao na nju, živeći svoj život koji sam imao, a kada bih se osamio, uvijek bih odlutao u odaje njene duše. To je bio poseban svijet.
Otkrivao sam je lagano, korak po korak. Svaki komadić nje sklapao sam u cjelinu, u lik žene onakve kakvu sam želio pored sebe. I bila je takva.
Svojom vanjštinom je odavala snagu i postojanost.
Bila je lijepa taman toliko da zaintrigira moju maštu.
Zavela me je pogledom, tim dubokim zelenim rijekama koje su se uzburkale u njenim očima. Njen pogled je bio pun izazova za mene. Otkrivao je njenu slabu stranu, onu tugu koju nije mogla sakriti, a silno je željela.
Bila je ponosna, gorda, kako samo žena zna biti. U istom trenutku snažna i krhka, gruba i mazna, hrabra i uplašena. A ja, …. želio sam sve njeno, da se divim njenoj snazi i da budem njen zaštitinik.
U meni je stvarala dva različita osjećanja: bijes – jer je poljuljala moju životnu rutinu, i radost – jer je svojim bićem bojila moju dušu bojama za koje nisam znao da postoje.
Ta žena postala je moja mirna luka, sigurno utočište kad me izmore moje bure.
Nisam mogao pobjeći od nje, a morao sam bježati.
I onda kada sam znao da mi je daleka, da je tuđa….bila je moja.
Očarale su me njene godine pune neobičnih iskustava i tuge koja se nakupila u mladom životu. Bojažljivo je šutila o sebi, strepeći nad svakim mojim novim otkrićem njene ličnosti. Baš zato što me je zavela svojom tajnovitošću, ja sam bez prestanka rovio po njenoj duši i muški, pronicljivo, otkrivao je iz dana u dan.
Sviđalo mi se svako saznanje o njoj. Sve njene tuge, boli, radosti i nadanja. Postao sam dio njenog identiteta, a ona moja nova medalja, moj orden. Često sam bio grub. Uglavnom svjesno, da bih je udaljio iz svojih misli, da bih olakšao i sebi i njoj.
Ali, ona je bila takva, strpljiva i istrajna. Opraštala mi je sve moje pokušaje da prekinem ono što smo imali, a čega nije smjelo biti.
Takva je ona. Neobjašnjiva žena.
Neprimjetna, jer se stapala s masom, iz perspektive klasične muške percepcije, a kada je otkriješ postaje potreba, želja, san.
Nisam je sanjao nikad. Ne zato što ne sanjam često, već što sam previše mislio o njoj dok sam bio budan. Smetala mi je činjenica da je nosim stalno u mislima. Za moj stabilni muški karakter to je bilo isuviše slabički: misliti na ženu koja svojim postojanjem – takva kakva je ona bila – budi poseban, neopisiv osjećaj.
Ona je to uspjela, ne znam kako.
Mislio sam o njoj, o nama, o nečemušto nikad neće biti naše, a moglo je biti.
Puštao sam je da čezne za mnom jer sam bio siguran da je tako.
Nisam dolazio, nisam se javljao. Ostavljao sam je danima samu: prvo da bih se uvjerio koliko pati za mnom, a drugo da bih sebe preispitao koliko je volim.
I brzo sam shvatio.
Ne mogu bez nje!
Vraćao sam se onako lukavo muški, sa dvije-tri umilne riječi…bilo je dovoljno.
Brzo bi smekšala, a ja, iako egoistično zadovoljan jer sam ponovo osvojio utvrdu njenog srca, onako ljudski, bio sam sretan jer mi je opet dopustila da utonem u njen topli zagrljaj bez kojeg više nisam mogao. Tu sam bio potpuno njen, sigurno siguran.
Bio sam sebičan.
Vraćao sam joj se samo onda kada sam ja imao potrebu za njom.Nisam joj dozvolio da ona mene traži iako sam znao da je to željela.
Strpljivo je čekala moje dolaske, brojala dane. A ja sam bio siguran u njenu istrajnost i lukavo koristio tu činjenicu.
Ponosan jer imam kontrolu nad ovom našom pričom, ali i ljut jer sam bio ovisan o njoj, jer sam je uvijek ponovo tražio. Laskalo mi je da znam da ću s njom provesti lijepe, bezbrižne trenutke i to baš onoliko koliko ja to želim. Redovno sam se oglušavao o njene potrebe i želje. Nekada slučajno, a vrlo često namjerno.
Ona je opraštala i bila zadovoljna ponuđenim. Ja sam to koristio i dozirao joj ljubav po vlastitom nahođenju. Kukavički, sebično, muški!
Sva moja izbivanja, sve odlaske i nebrigu podnosila je s osmjehom, a znao sam da joj je teško i da je željela više.
Želio sam i ja, silno sam želio mnogo više, ali bilo je nemoguće.
I to smo znali oboje, znali, ali nismo priznali ni sami sebi ni jedno drugome.
Za nju je i sadašnjost bila uspomena jer sam je ja svojim postupcima prisiljavao da tako bude.
Pakovala je svakodnevno svoje kofere pune ljubavi, nade, želja, očekivanja.
Prelagala je sjećanja, listala fotografije s pejazažima naših dana, tako nas je čuvala od zaborava.
To je bio njen način da pronađe mir, svoju utjehu kada sam je ostavljao, a ostavljao sam je često.
Odlazio sam svom svijetu, svijetu u koji ona nije zalazila.Nije ni pitala kuda idem ni kada se vraćam. Znala je da moram otići, da ne mogu ostati, a i da ću se sigurno ponovo vratiti.
I vraćao sam se.
Tražio sam spas u njenim koferima uspomena, spas od surovog svog svijeta a kojeg se nisam imao hrabrosti odreći.
Nisam mogao, a silno sam želio.
Uvijek sam joj se vraćao.
Sprva, želio sam sebi dokazati vlastitu sposobnost muškog šarma i osvajanja, a kako je vrijeme odmicalo moja želja za njom postajala je stvarna. Trebao mi je njen lik, te oči…mirne uvale, te usne…izvori topli. Tražio sam je i uvijek je bila tu. Strpljiva, nasmijana, nježna i sjetna. Čekala je da joj se vratim i nije pitala gdje sam bio do tad.
Imala je tu sposobnost da me zavede i kada sam mislio da je to nemoguće. A nije morala ništa posebno reći. Dovoljno je bilo da znam da je tu, blizu mene i da će ponovo biti, da će čekati. I uvijek je čekala.
Bojao sam se tog osjećaja i potrebe i želje za njom. Znao sam da nema izlaza, da je svaki korak dalje nemoguć. Tek tada, kada sam vagao da li ići dalje ili ostati, shvatio sam da ona postaje dio mog života, moje tajno skrovište, moja čežnja, moj izazov da sam sebi dokažem koliko sam hrabar.
Bilo je jasno. Ja volim tu ženu. Potrebna mi je njena smirenost, toplina, osmjeh i ta bezuvjetna ljubav koju mi je nudila..
Bili smo sve samo ne jedno s drugim. Imali smo naša mjesta na kojima nikad nismo bili, naše pjesme uz koje se nikad nismo ni smijali ni plakali. Imali smo sve….a nismo imali ništa.
Svaki novi susret bio je samo dokaz da su se duše srele i prepoznale. Sve ostalo je bilo nemoguće, san.
Ali i takvo bilo je posebno, taj osjećaj da voliš nekoga a znaš da ga nemaš, da ti ne pripada.
Spoznaja da mi je trebala svakog dana, brzo je bila očita. Skrivao sam to u sebi i nikada joj ništa nisam priznao.
Ali, ona je bila isuviše spretna, sama je shvatila.Valjda to samo žena može, ova žena je mogla.
Zato mi je nesebično poklanjala svoje trenutke, sa mnom dijelila svoje dane i noći. Bile su to duge šetnje po oblacima. Naši pogledi u zlatne obrise punog mjeseca, jedina mjesta na nebeskom svodu gdje smo mogli biti skupa. Tu smo se nalazili i bilo nam je lijepo, jer smo jedino tada znali da se u istom trenutku sreću naši pogledi.
A kada se umorim od snova s njom, ja bih dizao sidro i plovio u svoja mora. Odlazio bih i ostavljao je, ali nikada zauvijek.
Nisam mogao bez nje, nisam ni želioa ona je morala bez mene.
I opet bi me čekala kao da je prvi put da čeka. Taj vječiti osmjeh, blagi pogled, moje je tajno ostrvo, jedino mjesto na kojem nisam bio usamljen i gdje sam uvijek ponovo mogao doći i skloniti se.
Rekao sam joj jednom da je volim. Bila je sretna, ženski radosna, nasmijana.
Ona meni nikad nije rekla “VOLIM TE”.
I tu je sva istina.
Ona je mene zaista voljela i to je čuvala u dnu svoje duše, a ja.. Ja sam to rekao da bih je učinio sretnom, da bih u njenom srcu osvojio još jedan kutak za sebe, a nisam to osjećao potpuno.
Nisam je volio, bar ne onako kako je ona mene: bezuvjetno, čisto, dušom, hrabro. Onako kako to žena može i umije. A ova žena je znala. Voljeti a ne izgovoriti te riječi.Ona ih je ćutala srcem.
Nevjerojatna je ona, tako posebna, nestvarna., čarobna, tako moja, a ja nikada potpuno njen.
Boljele su je daljine između nas. Ne ulice, polja i prostranstva koja su nas dijelila, već jaz koji je bio među nama. Jaz nemoći, sve one prepreke koje su nam razdvajale srca, svi oni nikada ostvareni snovi.
Čeznula je za trenutkom kada će mi pogledati u oči. Silno je to željela, samo da se otisne na tu pučinu I da tada trenutak postane vječnost. Željela je taj stisak ruke, zamišljala topao zagrljaj, željela se ogledati u mojim očima…Samo jednom, da je želja mine…pa nek bude šta biti mora.
Sebi nije objašnjavala otkuda taj osjećaj, znala je da iskren, pravi, stvaran I to joj je bilo dovoljno…boljelo je što ja nisam shvatio….ili jesam…
Mogla je ona bez dodira, bez bliskosti, ali nikada nije htjela prihvatiti istinu da moje srce nije jednako gorjelo za njenim. Nije ni moglo.
Ona je bila moja a ja i tuđi i njen.
Ona je voljela.
Ja sam se igrao njenim srcem, a nisam smio. Gazio ga, kidao, lomio.
Opkolio sam je svojom ohološću, kukavičlukom, ostavljao je, vraćao se i ponovo odlazio. Mnogo sam joj boli nanio.
Sanjala je često naš susret, budila se s osmjehom…čekala me je…dugo, predugo…
I onda je prestala…prestala je čekati…
Jer čemu čekanje ako je uzalud, čemu čekanje kada se moji koraci vise ni u snovima nisu čuli…
A kada bih se umorio od vlastitih prevara, vraćao sam joj se.
Nisam tražio oprost. Znao sam da je oprostila.
Ta žena, moja je najveća pobjeda ali i kazna.
Sazidao sam oko nje svoj zid. Želio sam je samo za sebe i pristala je. Odrekla se svega da udovolji meni. Bila je moja osvojena utvrda, zelena oaza moje duše, jedino stablo koje mi je davalo potpuni hlad. Tu sam dolazio uvijek kad sam trebao ljubav, drugdje je nisam imao.
U mom svijetu ljubav je dobila čudan oblik, vjestacki. Oblik ustaljene rutine, isplaniranih formi, krutih obaveza, praznih pogleda.
Ona me je voljela istinski, neumorno.
S njom sam opet osjetio vlastito bilo.
Dala je mom srcu bat, mojoj duši vratila rime.
Sa njom je život dobio melodiju, sa njom sam ponovo doživio radost.
Gledao sam često njeno lice.
Njegovana bijela put, usne mekane pune, a oči…njene oči mi nisu dale mira.
Duboki ambisi moje duše.
U njima sam se utopio, u njima sam ostao zatočen.
I DOK ČITAM NJENO PISMO…
” Da, bila sam tvoja, a ti to nikada nisi saznao.
Voljela sam te silno, voljela do bola.
I voljeću te dok bude života. Pa zar je grijeh prepustiti se da te duša vodi…pa zar je grijeh zavoljeti drugu dušu iskreno, čisto, srcem?
Ja nemam ništa tvoje, samo uspomene i snove kad mi u njih dođeš.
Ali, ti nisi shvatio, ti nikada nisi želio moju ljubav, nisi smio.
Jer da jesi, ne bi bilo ove priče.
Da si me volio, nikada ne bi čitao ove redove, nikada ne bi slušao ovu oluju u mojoj duši.
Ovo nije moja priča.
Ona je samo tvoja.
Ona je tvoj odraz u mojoj duši, tu si se uselio, zarastao u korov.
Ti si je počeo, ti je završavaš.
Ovu priču sam si smislio, ja je evo bolujem i preboljeću je.
Više nikada mi nećeš nanijeti bol.
Hvala ti što si došao u moj život, hvala što si potvrdio da mi duša nije beživotni cvijet. Ona buja, živi i s tobom a i bez tebe će.
Čuvaj sjećanja na našu priču i ne reci da vrijedilo nije.
Vrijedilo je, itekako je vrijedilo….samo ti ne znaš…još ne znaš.
Jednog dana ćeš saznati.
Biće to najtužniji tvoj dan.
Kada se probudiš, staviš ruku na grudi a tamo provalija, presušio izvor, pustinja izgorjela, tmina.
Tada ćeš se sjetiti i suza će ti krenuti.
A ja, ja ću biti daleko, pisaću neku novu priču, svoju priču.
I tražićeš me opet.
Zvaćeš, pisaćeš mi pisma, sanjaćeš me, ponavljaćeš moje ime kad ostaneš sam.
Više me nikada nećeš naći.
I patićeš za našim noćima i danima. Biće ti neobično, trebaće ti moja ljubav, toplina, moj pogled.
I doći će dan kada ćeš zaboraviti sve….ali, vidjećeš: nikada nećeš preboljeti.
Budi živ i zdrav.
Živi ugodan život, budi sretan.
I sjeti se zelenih rijeka kad, dok držiš ruku na grudima, budeš čuo eho beskraja…
Dok živiš, biću tvoja rana otvorena.
Ja ću tebi oprostiti.
A ti…. da li ćeš moći sam sebi? ”
… JEDNA REČENICA MI SIPA SO U OČI…
Nikada sebi nju neću oprostiti!! “

[Teva]

in reply to: Tekstovi za naslovnu stranicu #43123

Alma Čolić Palalija
18 h · Sarajevo, Bosnia and Herzegovina ·
Prije mjesec-dva, na poziv jednog prijatelja za ućešće na konkursu za autorsku priču, poslala sam jednu svoju…
Prošle sedmice stiže mi email da je priča odabrana za najbolju i da će biti objavljena u jednom časopisu za književnike amatere…
Radujem se tome…a ovdje postavljam priču u cjelosti, pa kome se svidi, shvatiće…
P.S. Priču trenutno prevodim na engleski, njemački i španski jezik smile emoticon

“Tada kad sam je sreo živjela je najljepše godine svog života: tridesete.
Ni premlada da bih njenu ljubavnu veličinu definisao kao mladalačku ludost, ni previše iskusna da bih mogao reći da glumi.
Ona je mene voljela silno.
Nije umjela manje, a više nije bilo moguće.
Ta ljubav me je oplemenila, vratila mi radost i ulila nadu. Nikada je nisam imao, ali znam da je bila moja. Takvu ženu kao što je ona nisam sreo do sada. Ona je drugačija, nesvakidašnja, ulazi pod kožu i uvijek s osmjehom na usnama, uvijek s toplinom u srcu…jedino oči, nosila je tugu u njima…oči su je na tren znale izdati.
Ona je zaista posebna, nekako nestvarna za ovaj svijet.
Imala je tu čarobnu iskru, do sada neviđenu, kojom je svaki put kada bih je slušao dok govori, palila po jednu svjetlosnu nit moje duše.
Baš zbog toga, ali i zbog moje lažne stvarnosti, počeo sam da je volim. Čudna je to ljubav, moja i njena, ali jeste ljubav.
Sreo sam je slučajno, iako sada znam da tako nije bilo. Negdje je bilo zapisano da se naše duše sretnu, jer isti se ne traže, isti uvijek, tek tako, dođu jedno drugom.
Na prvi pogled, bila je kao i većina drugih žena. Prosjčena, neupadljiva, obična. Često bih zaboravljao na nju, živeći svoj život koji sam imao, a kada bih se osamio, uvijek bih odlutao u odaje njene duše. To je bio poseban svijet.
Otkrivao sam je lagano, korak po korak. Svaki komadić nje sklapao sam u cjelinu, u lik žene onakve kakvu sam želio pored sebe. I bila je takva.
Svojom vanjštinom je odavala snagu i postojanost.
Bila je lijepa taman toliko da zaintrigira moju maštu.
Zavela me je pogledom, tim dubokim zelenim rijekama koje su se uzburkale u njenim očima. Njen pogled je bio pun izazova za mene. Otkrivao je njenu slabu stranu, onu tugu koju nije mogla sakriti, a silno je željela.
Bila je ponosna, gorda, kako samo žena zna biti. U istom trenutku snažna i krhka, gruba i mazna, hrabra i uplašena. A ja, …. želio sam sve njeno, da se divim njenoj snazi i da budem njen zaštitinik.
U meni je stvarala dva različita osjećanja: bijes – jer je poljuljala moju životnu rutinu, i radost – jer je svojim bićem bojila moju dušu bojama za koje nisam znao da postoje.
Ta žena postala je moja mirna luka, sigurno utočište kad me izmore moje bure.
Nisam mogao pobjeći od nje, a morao sam bježati.
I onda kada sam znao da mi je daleka, da je tuđa….bila je moja.
Očarale su me njene godine pune neobičnih iskustava i tuge koja se nakupila u mladom životu. Bojažljivo je šutila o sebi, strepeći nad svakim mojim novim otkrićem njene ličnosti. Baš zato što me je zavela svojom tajnovitošću, ja sam bez prestanka rovio po njenoj duši i muški, pronicljivo, otkrivao je iz dana u dan.
Sviđalo mi se svako saznanje o njoj. Sve njene tuge, boli, radosti i nadanja. Postao sam dio njenog identiteta, a ona moja nova medalja, moj orden. Često sam bio grub. Uglavnom svjesno, da bih je udaljio iz svojih misli, da bih olakšao i sebi i njoj.
Ali, ona je bila takva, strpljiva i istrajna. Opraštala mi je sve moje pokušaje da prekinem ono što smo imali, a čega nije smjelo biti.
Takva je ona. Neobjašnjiva žena.
Neprimjetna, jer se stapala s masom, iz perspektive klasične muške percepcije, a kada je otkriješ postaje potreba, želja, san.
Nisam je sanjao nikad. Ne zato što ne sanjam često, već što sam previše mislio o njoj dok sam bio budan. Smetala mi je činjenica da je nosim stalno u mislima. Za moj stabilni muški karakter to je bilo isuviše slabički: misliti na ženu koja svojim postojanjem – takva kakva je ona bila – budi poseban, neopisiv osjećaj.
Ona je to uspjela, ne znam kako.
Mislio sam o njoj, o nama, o nečemušto nikad neće biti naše, a moglo je biti.
Puštao sam je da čezne za mnom jer sam bio siguran da je tako.
Nisam dolazio, nisam se javljao. Ostavljao sam je danima samu: prvo da bih se uvjerio koliko pati za mnom, a drugo da bih sebe preispitao koliko je volim.
I brzo sam shvatio.
Ne mogu bez nje!
Vraćao sam se onako lukavo muški, sa dvije-tri umilne riječi…bilo je dovoljno.
Brzo bi smekšala, a ja, iako egoistično zadovoljan jer sam ponovo osvojio utvrdu njenog srca, onako ljudski, bio sam sretan jer mi je opet dopustila da utonem u njen topli zagrljaj bez kojeg više nisam mogao. Tu sam bio potpuno njen, sigurno siguran.
Bio sam sebičan.
Vraćao sam joj se samo onda kada sam ja imao potrebu za njom.Nisam joj dozvolio da ona mene traži iako sam znao da je to željela.
Strpljivo je čekala moje dolaske, brojala dane. A ja sam bio siguran u njenu istrajnost i lukavo koristio tu činjenicu.
Ponosan jer imam kontrolu nad ovom našom pričom, ali i ljut jer sam bio ovisan o njoj, jer sam je uvijek ponovo tražio. Laskalo mi je da znam da ću s njom provesti lijepe, bezbrižne trenutke i to baš onoliko koliko ja to želim. Redovno sam se oglušavao o njene potrebe i želje. Nekada slučajno, a vrlo često namjerno.
Ona je opraštala i bila zadovoljna ponuđenim. Ja sam to koristio i dozirao joj ljubav po vlastitom nahođenju. Kukavički, sebično, muški!
Sva moja izbivanja, sve odlaske i nebrigu podnosila je s osmjehom, a znao sam da joj je teško i da je željela više.
Želio sam i ja, silno sam želio mnogo više, ali bilo je nemoguće.
I to smo znali oboje, znali, ali nismo priznali ni sami sebi ni jedno drugome.
Za nju je i sadašnjost bila uspomena jer sam je ja svojim postupcima prisiljavao da tako bude.
Pakovala je svakodnevno svoje kofere pune ljubavi, nade, želja, očekivanja.
Prelagala je sjećanja, listala fotografije s pejazažima naših dana, tako nas je čuvala od zaborava.
To je bio njen način da pronađe mir, svoju utjehu kada sam je ostavljao, a ostavljao sam je često.
Odlazio sam svom svijetu, svijetu u koji ona nije zalazila.Nije ni pitala kuda idem ni kada se vraćam. Znala je da moram otići, da ne mogu ostati, a i da ću se sigurno ponovo vratiti.
I vraćao sam se.
Tražio sam spas u njenim koferima uspomena, spas od surovog svog svijeta a kojeg se nisam imao hrabrosti odreći.
Nisam mogao, a silno sam želio.
Uvijek sam joj se vraćao.
Sprva, želio sam sebi dokazati vlastitu sposobnost muškog šarma i osvajanja, a kako je vrijeme odmicalo moja želja za njom postajala je stvarna. Trebao mi je njen lik, te oči…mirne uvale, te usne…izvori topli. Tražio sam je i uvijek je bila tu. Strpljiva, nasmijana, nježna i sjetna. Čekala je da joj se vratim i nije pitala gdje sam bio do tad.
Imala je tu sposobnost da me zavede i kada sam mislio da je to nemoguće. A nije morala ništa posebno reći. Dovoljno je bilo da znam da je tu, blizu mene i da će ponovo biti, da će čekati. I uvijek je čekala.
Bojao sam se tog osjećaja i potrebe i želje za njom. Znao sam da nema izlaza, da je svaki korak dalje nemoguć. Tek tada, kada sam vagao da li ići dalje ili ostati, shvatio sam da ona postaje dio mog života, moje tajno skrovište, moja čežnja, moj izazov da sam sebi dokažem koliko sam hrabar.
Bilo je jasno. Ja volim tu ženu. Potrebna mi je njena smirenost, toplina, osmjeh i ta bezuvjetna ljubav koju mi je nudila..
Bili smo sve samo ne jedno s drugim. Imali smo naša mjesta na kojima nikad nismo bili, naše pjesme uz koje se nikad nismo ni smijali ni plakali. Imali smo sve….a nismo imali ništa.
Svaki novi susret bio je samo dokaz da su se duše srele i prepoznale. Sve ostalo je bilo nemoguće, san.
Ali i takvo bilo je posebno, taj osjećaj da voliš nekoga a znaš da ga nemaš, da ti ne pripada.
Spoznaja da mi je trebala svakog dana, brzo je bila očita. Skrivao sam to u sebi i nikada joj ništa nisam priznao.
Ali, ona je bila isuviše spretna, sama je shvatila.Valjda to samo žena može, ova žena je mogla.
Zato mi je nesebično poklanjala svoje trenutke, sa mnom dijelila svoje dane i noći. Bile su to duge šetnje po oblacima. Naši pogledi u zlatne obrise punog mjeseca, jedina mjesta na nebeskom svodu gdje smo mogli biti skupa. Tu smo se nalazili i bilo nam je lijepo, jer smo jedino tada znali da se u istom trenutku sreću naši pogledi.
A kada se umorim od snova s njom, ja bih dizao sidro i plovio u svoja mora. Odlazio bih i ostavljao je, ali nikada zauvijek.
Nisam mogao bez nje, nisam ni želioa ona je morala bez mene.
I opet bi me čekala kao da je prvi put da čeka. Taj vječiti osmjeh, blagi pogled, moje je tajno ostrvo, jedino mjesto na kojem nisam bio usamljen i gdje sam uvijek ponovo mogao doći i skloniti se.
Rekao sam joj jednom da je volim. Bila je sretna, ženski radosna, nasmijana.
Ona meni nikad nije rekla “VOLIM TE”.
I tu je sva istina.
Ona je mene zaista voljela i to je čuvala u dnu svoje duše, a ja.. Ja sam to rekao da bih je učinio sretnom, da bih u njenom srcu osvojio još jedan kutak za sebe, a nisam to osjećao potpuno.
Nisam je volio, bar ne onako kako je ona mene: bezuvjetno, čisto, dušom, hrabro. Onako kako to žena može i umije. A ova žena je znala. Voljeti a ne izgovoriti te riječi.Ona ih je ćutala srcem.
Nevjerojatna je ona, tako posebna, nestvarna., čarobna, tako moja, a ja nikada potpuno njen.
Boljele su je daljine između nas. Ne ulice, polja i prostranstva koja su nas dijelila, već jaz koji je bio među nama. Jaz nemoći, sve one prepreke koje su nam razdvajale srca, svi oni nikada ostvareni snovi.
Čeznula je za trenutkom kada će mi pogledati u oči. Silno je to željela, samo da se otisne na tu pučinu I da tada trenutak postane vječnost. Željela je taj stisak ruke, zamišljala topao zagrljaj, željela se ogledati u mojim očima…Samo jednom, da je želja mine…pa nek bude šta biti mora.
Sebi nije objašnjavala otkuda taj osjećaj, znala je da iskren, pravi, stvaran I to joj je bilo dovoljno…boljelo je što ja nisam shvatio….ili jesam…
Mogla je ona bez dodira, bez bliskosti, ali nikada nije htjela prihvatiti istinu da moje srce nije jednako gorjelo za njenim. Nije ni moglo.
Ona je bila moja a ja i tuđi i njen.
Ona je voljela.
Ja sam se igrao njenim srcem, a nisam smio. Gazio ga, kidao, lomio.
Opkolio sam je svojom ohološću, kukavičlukom, ostavljao je, vraćao se i ponovo odlazio. Mnogo sam joj boli nanio.
Sanjala je često naš susret, budila se s osmjehom…čekala me je…dugo, predugo…
I onda je prestala…prestala je čekati…
Jer čemu čekanje ako je uzalud, čemu čekanje kada se moji koraci vise ni u snovima nisu čuli…
A kada bih se umorio od vlastitih prevara, vraćao sam joj se.
Nisam tražio oprost. Znao sam da je oprostila.
Ta žena, moja je najveća pobjeda ali i kazna.
Sazidao sam oko nje svoj zid. Želio sam je samo za sebe i pristala je. Odrekla se svega da udovolji meni. Bila je moja osvojena utvrda, zelena oaza moje duše, jedino stablo koje mi je davalo potpuni hlad. Tu sam dolazio uvijek kad sam trebao ljubav, drugdje je nisam imao.
U mom svijetu ljubav je dobila čudan oblik, vjestacki. Oblik ustaljene rutine, isplaniranih formi, krutih obaveza, praznih pogleda.
Ona me je voljela istinski, neumorno.
S njom sam opet osjetio vlastito bilo.
Dala je mom srcu bat, mojoj duši vratila rime.
Sa njom je život dobio melodiju, sa njom sam ponovo doživio radost.
Gledao sam često njeno lice.
Njegovana bijela put, usne mekane pune, a oči…njene oči mi nisu dale mira.
Duboki ambisi moje duše.
U njima sam se utopio, u njima sam ostao zatočen.
I DOK ČITAM NJENO PISMO…
” Da, bila sam tvoja, a ti to nikada nisi saznao.
Voljela sam te silno, voljela do bola.
I voljeću te dok bude života. Pa zar je grijeh prepustiti se da te duša vodi…pa zar je grijeh zavoljeti drugu dušu iskreno, čisto, srcem?
Ja nemam ništa tvoje, samo uspomene i snove kad mi u njih dođeš.
Ali, ti nisi shvatio, ti nikada nisi želio moju ljubav, nisi smio.
Jer da jesi, ne bi bilo ove priče.
Da si me volio, nikada ne bi čitao ove redove, nikada ne bi slušao ovu oluju u mojoj duši.
Ovo nije moja priča.
Ona je samo tvoja.
Ona je tvoj odraz u mojoj duši, tu si se uselio, zarastao u korov.
Ti si je počeo, ti je završavaš.
Ovu priču sam si smislio, ja je evo bolujem i preboljeću je.
Više nikada mi nećeš nanijeti bol.
Hvala ti što si došao u moj život, hvala što si potvrdio da mi duša nije beživotni cvijet. Ona buja, živi i s tobom a i bez tebe će.
Čuvaj sjećanja na našu priču i ne reci da vrijedilo nije.
Vrijedilo je, itekako je vrijedilo….samo ti ne znaš…još ne znaš.
Jednog dana ćeš saznati.
Biće to najtužniji tvoj dan.
Kada se probudiš, staviš ruku na grudi a tamo provalija, presušio izvor, pustinja izgorjela, tmina.
Tada ćeš se sjetiti i suza će ti krenuti.
A ja, ja ću biti daleko, pisaću neku novu priču, svoju priču.
I tražićeš me opet.
Zvaćeš, pisaćeš mi pisma, sanjaćeš me, ponavljaćeš moje ime kad ostaneš sam.
Više me nikada nećeš naći.
I patićeš za našim noćima i danima. Biće ti neobično, trebaće ti moja ljubav, toplina, moj pogled.
I doći će dan kada ćeš zaboraviti sve….ali, vidjećeš: nikada nećeš preboljeti.
Budi živ i zdrav.
Živi ugodan život, budi sretan.
I sjeti se zelenih rijeka kad, dok držiš ruku na grudima, budeš čuo eho beskraja…
Dok živiš, biću tvoja rana otvorena.
Ja ću tebi oprostiti.
A ti…. da li ćeš moći sam sebi? ”
… JEDNA REČENICA MI SIPA SO U OČI…
Nikada sebi nju neću oprostiti!! “

[Teva]

in reply to: Spisak zrtava rata #43107

[quote=”webmaster” post=36709][quote=”Teva” post=36708]pogledah da vidim jesu li dodate ove 4 slike zrtava sto poslah Kazi i vidim da pod slovo G se sad nevidi ni jedna slika. ;)[/quote]

Evo vidim i ja, ovo mora programer pogledati… proslijedicu dalje.[/quote]

Poslo sam Kazi jos 3 slike a ima li kakvih rezultata za slovo G ???

[Teva]

in reply to: Spisak zrtava rata #43120

[quote=”webmaster” post=36709][quote=”Teva” post=36708]pogledah da vidim jesu li dodate ove 4 slike zrtava sto poslah Kazi i vidim da pod slovo G se sad nevidi ni jedna slika. ;)[/quote]

Evo vidim i ja, ovo mora programer pogledati… proslijedicu dalje.[/quote]

Poslo sam Kazi jos 3 slike a ima li kakvih rezultata za slovo G ???

[Teva]

in reply to: Tekstovi za naslovnu stranicu #43105

Od Sutka Kurtcehajica a ovi dijelovi se nalaze na njegovom zidu na facebook.

Postavio sam linkove sa jučerašnje banjalučke emisije Apostrof. Pogledaj naročito apostrof 2 u dva dijela gdje sam se svađao sa njihovim dekanom i apostrof 3 koji sam ja iskoristio da aktualiziram Sutorinu.

Borio sam se kao lav sa srpskim dekanom iz Banja Luke s jedne i prof na pol naukama u beogradu sa druge strane. Voditelj mi je priznao da je dobio puno poziva gdje su istakli moju superiornost ali da ih je to puno nerviralo. ovoi bi trebao objaviti na rogatica.com jer sam im se svašta nagovorio u sred banja Luke. Lijep pozdrav Teva.

[Teva]

in reply to: Tekstovi za naslovnu stranicu #43115

Od Sutka Kurtcehajica a ovi dijelovi se nalaze na njegovom zidu na facebook.

Postavio sam linkove sa jučerašnje banjalučke emisije Apostrof. Pogledaj naročito apostrof 2 u dva dijela gdje sam se svađao sa njihovim dekanom i apostrof 3 koji sam ja iskoristio da aktualiziram Sutorinu.

Borio sam se kao lav sa srpskim dekanom iz Banja Luke s jedne i prof na pol naukama u beogradu sa druge strane. Voditelj mi je priznao da je dobio puno poziva gdje su istakli moju superiornost ali da ih je to puno nerviralo. ovoi bi trebao objaviti na rogatica.com jer sam im se svašta nagovorio u sred banja Luke. Lijep pozdrav Teva.

[Author]

Posts