[Teva]

in reply to: Semsina djeca #319

Amidze

U cestim kontaktima sa Gracanicom i Pinetom kao i ostalom rajom dosli smo do zakljucka da nam je moralna duznost i obaveza da nastavimo pomagati djecu naseg rano preminulog komsije, jarana i sugradjanina Semse Kulovca.
Zbog toga smo odlucili da pokrenemo jednu lokalnu akciju.
Na samom pocetku da kazem da iza ove akcije ne stoji nasa stranica vec grupa clanova i simpatizera stranice.
Kao i uvijek Gracanica je prvi vec stupio u kontakte sa nekima od raje i komsija, a od danas cu i ja uciniti isto.
Pine kao kontakt osoba na terenu je vec kontaktiro Semsinu suprugu i dao joj upute da otvori jedan ziro racun na djecu u Sarajevu, na koji ce se moci izvrsiti uplate iz inostranstva.
Cim racun bude otvoren bice postavljen ovdje.
Onaj ko osjeti zelju ili potrebu da pomogne moze kontaktirati jednog od nas trojice ( Gracanica, Pine, Teva), a evo bice i mogucnost anonimne pomoci direktnom uplatom djeci na racun.

Unaprijed svima hvala,
i da dragi Allah upise svakome u sevap.

P.S.
Ja licno sam jos prosle godine, kada sam bio sa Pinetom u obilasku djece, sam sebi reko da cu svaki put kad odem u Bosnu obavezno posjetiti djecu.
To cu i uciniti sada za maj ako Bog da.
Posebno me dira to sto je i Semso rahmetli odrasto bez oca, bioloskog brata ili sestre (braca smo mu bili mi komsije i jarani), pa eto ista sudbina zadesi i Mehmeda i Benjamina kao male djecake.
A kako je Semso imo nas za bracu, inssAllah,
i djeca imaju nas za amidze.

[Teva]

in reply to: Semsina djeca #318

PINE PISE:
S obzirom da duze vrijeme nisam bio na ovoj stranici,evo sad koristim priliku da se zahvalim komsiji Sani i Tevi, za istrajnost i uspjeh u akciji za pomoc dje ,naseg rahmetli Semse Kulovca. Za uspjeh me je davno obavijestio Teva i ja odmah taj haber prenio Semsino zeni koja Vam se od sveg srca zahvaljuje i selami Vas. I ja Vam se obojici zahvaljujem i molim dragog Allaha da Vam upise u dobra djela. Svi rogaticani velikog srca primite selame od mene i moje porodice. Pine.

[Teva]

in reply to: Semsina djeca #317

WEBMASTER PISE:
Nijaze svaka cast za ovu akciju, AFERIM…
_________________
Ne zaboravimo Rogaticu?? webmaster ?

[Teva]

in reply to: Semsina djeca #316

MIKICA PISE:
Nemam rijeci ;i za svaku pohvalu,sa rijeci;i na djela to je najbolje,Komšinica Mina alahrahmetile je bila žena borac koja je svaki dinar odvajala jedincu sinu da završi fax u Zagrebu,nije to bilo lako u ono vrijeme.
Sjec;am se svakog;cetvrtka dok su moji radili 2 smjenu u štampariji ona je dolazila da ja i ona gledamo kvizkoteku.Neka se djeca zdrava i živa a njima dvoma neka je rahmet dusi.

[Teva]

in reply to: Semsina djeca #315

ZELE PISE:
Ovo je raja iz Gracanice.
AFERIM

[Teva]

in reply to: Nova stranica #263

Bogami si ti u pravu Web, malo i meni lahnu.
Nece faliti citaca.
Gledam tamo u onom Kazinom sjecanju na umrle, jedan odgovor a vec pogledano preko sto puta.:)

[Teva]

in reply to: Nova stranica #256

Mislim da je ovo Kazino na mjestu.
Raja jos ceka, a slabo ce biti uclanjenja sve dok ne prorade poruke na novoj stranici.
Moje misljenje je jos da kada prorade poruke na novoj stranici da treba (i na porukama i na naslovnoj, na obadvije stranice) postaviti poruku sa nacinom registrovanja i ako je moguce zakljucati staru stranicu.
Pod zakljucavanjem podrazumijevam to da se ne moze pisati ni na forumu ni na porukama, a da ostane mogucnost citanja svega na staroj stranici.

[Teva]

in reply to: Gracanica i ostali dijelovi nase nam Rogatice #219

Prokleta bara i istrrrrresaj

Evo jos dva dogadjaja iz bogatog djetinjstva Gracanicke raje,
a pisem ih skupa zato sto je u obadva uz mene, izmedju ostalih, sudionik i nas rahmetli Semso Kulovac.

Prokleta bara

Jedan od zimskih dana kada je temperatura padala duboko ispod nule.
A mi smo imali po Pticijaku nekoliko bara od kojih su neke imale precnik povrsine vode od mozda sedamosam metara.
Neke su presusivale za toplih ljetnih dana.
U nekima su opet rasle vrbe na kojima smo provodili dosta vremena praveci izmedju ostalog pishte i trube.
Naravno fatali smo i zabe, punoglavce i dazdernjake.
Cak smo u jednu, jedne prilike ja i Mare Imamovic sasuli nekolke kile soli praveci more…..
Zima je i posli mi praviti splav da idemo za “Ameriku”.
Ja, Semso i Suljo Jusufovic-Chato.
Suljo je stariji tri godine od mene a Semso mladji godinu od mene.
Izabrali smo onu gore baru iza Vrbanja, prema Zagracu, jer u njoj nije bilo vrba a ona povelka.
Donijeli smo i veliku chomagu (motku) duzine oko tri metra i nekoliko kamenova, odozdo iz Dijanovine, tezine tricetiri kile.
Kamenjem razbijamo led uz obalu sve dotle dok ne ostane slobodan splav u sredini.
Onda jedan skoci na splav, doda mu se motka i on se odguruje od jedne do druge obale i putuje za Ameriku.
Tako je doso red i na mene ali ja neiskusan, nisam znao drzati ravnotezu, i prevali mi se splav na jednu stranu i ja chim chimplak potonem u ledenu vodu.
Srece Suljo malo vece dijete od nas dvojice i nekako me iscupa.
Njemu sam zahvalan sto sam ziv i danas danile.
Natopijo se sav vode a i cizme pune.
Ukocio se ja od zime i ne mogu ni hodati.
Skino meni Suljo cizme dao ih Semsi da nosi, a mene na krkacu i pravac kuci.
Kako mu je bilo nositi me onako mokrog, zna on sam, ali je za nagradu dobio od moje mame nekolke kocke secera, a ja sam se zadugo ceso po kosi promrzlim prstima nebili ih makar malo zagrijo.
Tako se uspjesno zavrsilo nase putesestvuje za Ameriku…….

Istrrrrresaj

U ljeto i jesen smo uzivali beruci i jeduci raznorazno voce po svijeskim livadama i vocnjacima, a bogami i povrce po njivama i bascama.
Jedne prilike posli mi u Tatomirove jabuke.
Imo ih on dosta a ovaj put nam je meta jabuka krupnih socnih plodova, podaleko od kuce, u cosku njive zasijane psenicom jal kakom drugom zitaricom.
Vidimo kucu ko na dlanu i ako neko poleti da nas zajmi imamo kad uteci.
I popeli se mi na jabuku, beremo li beremo u njedra.
Valjda se zanijeli kad neko zavika “eto Mirka”,
i mi poskakasmo i pocesmo bjezati.
Medjutim neznam kako bi ali Seman ne uspjede pobjeci i osta na jabuci.
A pod nju stigo Mirko, najmladji Tatomirov sin…..
Imo Tatomir jos dvojicu.
Radovana traktoristu i Marjana sto je radio u knjizari.
Marjan pogino valjda oslobadjajuci Rogaticu, jal neko drugo mjesto od muslimana.
……Mirko, stariji od nas koju godinu, i ima govornu manu
Mi ostali pobjegli na sigurno odstojanje, trazimo kamenje po njivi da branimo druga i cekamo sta ce biti.
Semso se naravno prepo, a Mirko se dere:
Istrrrrresaj,
Istrrrrresaj kad ti kazem,
misleci na jabuke koje je Semso imo u njedrima.
Bogami Semso istrese jabuke, a i mi moradosmo svoje, da bi se on odmako od stabla da bi Semso siso i mogo bezbjedno uteci prema nama.
Te godine smo ovu jabuku otavili na miru………

[Teva]

in reply to: Gracanica i ostali dijelovi nase nam Rogatice #218

Okrsaj

Eto moj komso, vrati ti i ovaj dogadjaj iz zaborava.
Ruku na srce nisam znao za to odmjeravanje snaga na Pecini.
Kad se spomene Pecina, prvi ko mi naompadne je rahmetli Zejnil, Sacirov brat.
I sad ko da cujem njegov posebno piskavi glas.
Valjda me ko dijete dojmila njegova prerana smrt, pa mi se urezalo u sjecanje.
Neko ce se Zenge sjetiti i kao konobara u Sabihu, jal Sedam Kobila.Neznam vise kako se ono tacno zvase.

A evo jos jednog okrsaja kojeg ces se sjetiti:
Dosla raja iz Zakule na Pticijak da prave lukove i strijele u Malom sumarku.
A jedan medju njima i Senad Hrustemovic koji vodi velikog vucjaka.
Sjecam se ko danas.
A nasi pripremili strategiju i podijelili nas u tri grupe: mala, srednja i velika raja.
Prvo krenuli mi mali iza medje u Hapinom, gore prema Velikom igralistu.
I kad nas Zakuljani primijetise poletise prema nama okurazeni.
Misle evo lahkog plijena.
Onda se pojavi srednja raja i oni se ko zaustavise i kontaju mozemo i sa njima na kraj, pa navalise.
E onda ih doceka velka raja a medju njima i Beli koji se nikad nicega nije bojo.
U rukama mu povelka i podebela toljaga.
Prepadnuti Zakuljani probase malo sa vucjakom i kad vidjese da leti Beli neustrasivo masuci toljagom uz strasne krikove ostalih, dadose se Bogami u bjezaniju.
Neznas da li lete il se prevrcu nanize.
A mi radosni se iskupili na mjestu Prvomajske vatre i pratili smo ih pogledima sve dok nisu zamakli dole preko mosta u Zakulu…..

A nisu znali ni lukove praviti nego od lijeske a nasi vazda bili od drenovine.

P.S.
A evo i dokaza da mi iz Gracanice jos uvijek disemo jednom dusom.Dok sam ovo moje pisanje privodio kraju zazvoni telefon.
Kucajuci dalje cujem Sumeja prica sa nekim na nasem jeziku.
Daje mi telefon, glas mi poznat al ne mogu da odgonetnem ko je.
Moj dobri komsija Kerim zove s one strane bare.
Bio sam smetno da mi je trazio i da sam mu neki dan poslo broj telefona, privatnom porukom.
I tako promuhabetismo fino, a i jos bi, da ja ne moradoh odvesti Sumeju na plesove.
Jos jednom mahsuz selam komso, tebi i tvojima i da vas dragi Allah cuva…..

[Teva]

in reply to: Gracanica i ostali dijelovi nase nam Rogatice #217

Ovu Mirelinu poruku sam moro prenijeti ovdje jer je ovo jos jedan dokaz da Gracanica nije samo najljepsa nego i najpametnija mahala.

mikica: Kerime moramo se sjetiti, ko bi mogao zaboraviti onolike derneke i roštiljijade, i najljepše djetinjstvo koje bi svako dijete poželilo. U ratu su mi naompali Kenan (Kerimov o.p.) i Elmir Refijin kad su otišli kod Zeca (Sulje o.p.) da kupe lepinu i vratili se sa hljebom i mi ih pitamo što ce vam to, a njih dvojica kažu ovako nam više dodje !!!
30-01-2008 09:19

[Teva]

in reply to: Gracanica i ostali dijelovi nase nam Rogatice #216

Velika i Mala pecina

Proljece je rano negdje krajem sezdesetih godina.
Ja ponosni djecacic koji je prispijo da “svuda” ide sa “velikom” rajom.
Ovakvi i slicni dozivljaji ce se ponavljati narednih par decenija.

Nedjelja je i fala Bogu nema skole koju nikako nismo voljeli,
a i kako bi pored tih dosadnih lekcija i strepnji da li ce se dnevnik zalomiti bas na tvojoj stranici.
Poslije obaveznog dorucka koji se uglavnom sastojo od dva jajeta, ovako ili onako, i “vise” hljeba, provirujem kroz prozor i vidim da se raja vec pomalo pocela okupljati.
Nije se trebalo dogovarati jer po nepisanom pravilu to je nas dan i nije trebala dozvola od roditelja.
Nisu nikad ni pitali gdje idemo i sta ce mo raditi taj dan.
S obzirom da su livade na Pticijaku prepune vode od tek okopnjelog snijega (nemoze se jos igrati lopte), a prosle nedjelje smo bili u lovu na vjeverice, danas najvjerovatnije idemo na pecinu.

Dobro utopljen i sa cizmama na nogama istrco sam na ulicu, a iza sebe cujem ono obavezno mamino “Nemoj se prljati i cuvaj se”.
A znala je kad se vratim negdje pred mrak da sve sa mene mora pravac u masinu, a ja u kadu na dobro “ribanje”.
Jos ako mi se oci budu vidile od blata bice dobro.

Uvijek smo nekako saosjecali sa rajom iz carsije.
Jadni oni moraju se igrati po haustorima, a nesmiju ni pomisliti da predju most, a kamo li da dodju na “nasu teritoriju” Pticijak.

I tako iskupljamo se polahko.
Jedni sa jedne a drugi sa druge strane Sokacica.
Bas ko kad se podijelimo u dvije grupe i hocemo da igramo “ta-ta”.
I hocemo, ali danas na pecini.
Samo od sebe se podrazumijeva da se ide u dvije veeelike grupe.
Sam odlucujes kuda ces.

Prva grupa ide jednostavno cestom prema Seljanima na Veliku pecinu.
Suplja gromila, uprava puteva, pored Ajnijine kuce (porodica Crnac), tatomirov most i jos koja stotina metara pa lijevo uza stranu na Veliku pecinu.
Velika pecina se nalazi iznad ceste, a prije Velike krivine, na otprilike pola puta do Seljana.
Pecina je otprilike mozda manja od pola sobe i ima mali izlaz na samom vrhu.
Manja raja se moze nekako provuci kroz taj izlaz i jos malo uza stijene i eto te “na pecini”.
Veca raja mora okolo i jos je opasno.
Moras se poprijeko pomalo pomicati i nikako gledati nadole.
Visis fakticki kojih tridesetak metara iznad ceste.
Danas kad razmisljam o tome ne mogu se nacuditi da nikad niko nije pao, jer je stvarno opasno.
Na pecini gore je bila mala ravan i izmedju borova bi se lozila vatra i pekli pastrmka, krompiri u zaru i purali pecenjci (mladi kukuruzi).
Jedne prilike su nasi mali piromani (Sef, Muta Causevic i Caje A.r.) bili sami na pecini i napravili pozar.
Zapalilo se siblje pa su i vatrogasci imali posla.

Druga grupa ide livadama na Malu pecinu.
Kroz Vrbanje, pa kaldrmom dalje sokakom pored Dzikinog, dok ne izadjes na livade.
Uglavnom obadvije grupe su u istoj visini i oni malo grlatiji se mogu dozivati.
Isli bi dalje livadama do Zagradca i onda uz sumu prema maloj pecini….

Prvo bi se sastani obadvije grupe kod Tatomirove kuce.
Pretrkeljaj sve dzepove nema li gdje koja “banka jal ona bijela para”.
Trkeljas dzepove i ako si siguran da nema nista u njima.
Uvijek su stariji imali dovoljno i kupi bi dosta jabuka od Tatomita.
Naravno jabuke bi podijeli svima, a nekad te zapadnu Bogami i dvijetri.
Hele tu bi se opet podijeli u dvije grupe i nastavi put.
Sada su grupe bile ravnopravno podijeljene i spremne za “ta-ta”.

…..a Mala pecina gore u samom vrhu.
I nema tu neke pecine osim u samom piklicu jedan komad stijene uklijesten u samu stijenu tako sa se mogo pomalo pomicati.
Ko joj da ime neznam ali vjerovatno na konto Velike pecine.
Kad ima Velika nek ima i Mala.
Mala pecina nesto bliza Rogatici a pogled takav da skoro cijeli grad imas ko na dlanu.
Iznad nje proplanak zaklonjen sumom…..

Bijase to idealno mjesto za cetnike u ovoj zadnjoj agresiji na Bosnu nam lijepu nasu.
Odatle su cetnici granatirali grad, a i ne samo odatle…..
Mogli su tacno vidjeti i poznati kucu u koju je pogodila granata.
A selo Krmcici blizu pa ni bratije nije manjkalo.
Dragi Allah im platio onako kako su zasluzili, zlotvori dusmanski.
A nas stari rahmetli nam je stalno prico kako je u drugom svjetskom ratu bio ranjen povrh kuka.
Pogodio ga bas sa Male pecine snajperom cetnik dok je on bio kod Uprave puteva.
Da li je to sudbina ili nesto drugo, da u ovom zadnjem ratu i ja budem ranjen, stotinjak kilometara dalje, na isto mjesto iznad kuka.
Da li je to opomena da u sledecem ratu moze moj sin da bude ranjen, a ja ubijen i zapaljen kao sto je moj stari u ovom ratu.
Ne oprastam, niti zaboravljam a i djeci mojoj trubim cesto o tome ko su i kakvi cetnicki zlotvori i kakva su sve zlodjela cinili.

…..Dolaskom na pecine pocinjala bi i igra.
Fino bi vidjeli jedni druge na udaljenosti od nekoliko stotina metara, svi redom podigli jednu ruku u vazduh uz povik:
“Poooceeetak”.
I nestali bi iz vidokruga.
Igra bi trajala dok i poslednji iz jedne grupe ne bi bio otkriven i eliminisan.
Ako vidis nekog prvi onda kazes (naprimjer) “ta Suljo” i za Sulju je igra zavrsena.
Moze ici kod ostalih koji su ispali i zabavljaju se necim drugim ili prate tok igre.
Potrajalo bi satima dok se igra ne zavrsi.
Najsladje je kad se nekom privuces a da te ne vidi i sapatom mu kazes da je izbacen iz igre.
Naravno vodis racuna da ne budes i sam otkriven i eliminisan.
U neko doba bi ti naompalo da u dzepu imas jos jednu jabuku koju bi sa apetitom pojeo.
Kasno popodne mrtvi umorni bi krenuli put kuca.
Preumorni, svi cestom jer nekako lakse ici……..

[Teva]

in reply to: Gracanica i ostali dijelovi nase nam Rogatice #215

Lov na vjeverice

Lijepo i suncano poslijepodne bijase danas kod mene ovdje u Tilburgu.
Nedjelja i jes, pa Sumeja zavika da idemo setati po sumi, koja se i zove Wandelbos (suma za setanje).
Pristadoh odmah, a mene ti i ne treba dvaput pitati kad je priroda u pitanju.
Esma nehtjede jedva docekavsi da nas se rijesi, pa da se prihvati svojih derivata i da krene u akciju:
Usisavanje, brisanje prasine, pranje prozora, stora, podmetaca i tako to.
Hele svako koristi lijepo vrijeme za svoje zanimacije.
Nabrzinu skopam par sokica i Sumejino biciklo i preko vrata.
Jesen je obojila drvece i prirodu u samo njoj znane prelijepe boje.
Ko voli prirodu i zna uzivati u njoj ovakvi dani su ko stvoreni.
Ali nije danasnji izlet povod mog pisanja nego:

Sjecanje na ovakve i slicne dane nekada

Hodajuci tako sumskim puteljcima vratih se ponovo u moje djetinjstvo.
Sumeja se voza na biciklu i igra sa drugom djecom, a meni sjecanja naviru.

Uvijek bi s prva proljeca ili u kasnu jesen, izmedju ostalog, isli u lov na vjeverice.
Okupi se djeca (raja) iz citave mahale Gracanice i polahko uz Pticijak.
Ja lijepoga li mu imena, lijepoga i endemicnog.
Jos nikad nisam cuo da jos negdje ima mjesto sa takvim imenom.
Nekolike nas je desetine, svih uzrasta.
Od onih koje treba za rukicu voditi do onih mangupa kojima vec viri cigareta iz ugla usta.
Po dzepovima raznorazne dzakonije: cakije, klikeri, sarafici, pokoja banka…….
Pravac vodi preko Prvog sumarka koji se nalazi iznad Bandijere.
Lijeskov sumarak i ogulimo ga svake jeseni kad ljeljak sazri.
U njemu su bile uvijek jazavcije loge duboko pod zemljom, a tu smo vadili i “sigu”, slojeve necega izmedju ilovace i kamena, od cega smo pravili raznorazne igracke i predmete.

Dalje idemo kroz Drugi sumarak, onaj u kom se birvaktile tefericilo.
Hrastov sumarak a iza njega ima i dosta jasika.
Na tim jasikama smo cakijama urezivali svoje i inicijale prvih simpatija uokvirene srcima.
Kasnije ti urezi raspuknjuju, rastu skupa sa jasikama i postaju sve veci.
I postoje dok necije ruke sjekirom ne posijeku stablo.

Dalje idemo malo uzbrdo prema Sahinovom gaju ali ne ulazimo u njega nego idemo malo poprijeko i izbijamo pod same Krmcice.
Ime koje tom selu i prilici.
Cetnicko leglo, kako se pokazalo u ovome zadnjem ratu.

Da ne kvarim opisivanje mojih dozivljaja iz djetinjstva, idemo i dalje poprijeko preko livada i spustamo se u sumu.
Suma ili bolje reci potocine obrasle granjevinom.
Tu smo uvijek na vrijeme da uberemo 8 – martovske poklone nasim dragim majkama.
Visibabe, prve vijesnike proljeca.
Onda dolaze jagorcevine, sumarice i na kraju ljubicice.
Nase omiljeno mjesto za lov na vjeverice.
Jos smo relativno tihi mada nas ima Masala.
Prolom pocinje sa otkricem prve vjeverice, koju je neko pokreno zatresuci jedno drvo na kom je bilo njeno gnijezdo.
I od tog momenta do kasno poslijepodne niti znas a niti te interesuje ista drugo.
Ne osjecas ni glad, kad ozednis Bog dao potoka svakuda.
Ne osjetis ni ogrebotine na rukamai licu iz kojih klizi kapljica krvi.
Nista nije vise bitnije od onog momenta kad zatreses tankovijasto visoko drvo na kom je tog momenta vjeverica i onog momenta kada ona pada na zemlju.
Padne na zemlju a mi svi za njom a ona ponovo uz neko drvo.
U neko doba lov prestaje, kako i na ciju komandu ali pojma nemam
Uglavnom lov je uspio i svi smo zadovoljni. mada nista nismo ulovili.

Tek ce recimo Emir Kuca za par mjeseci donijeti par malih vjeverica. koje ce uspjesno pripitomiti i one ce biti nasi “kucni ljubimci” dok ih on ponovo ne odnese u sumu i pusti da slobodno zive kako je i Bog ostavio.

I onda predstoji najtezi dio posla, povratak kuci.
Nemozes iscekati da dodjes, operes se i prihvatis jastuka…….

[Teva]

in reply to: Gracanica i ostali dijelovi nase nam Rogatice #214

Semso Kulovac (1963-2006)

Zvali smo ga od milja Minina Dika,
zbog toga sto ga je njegova majka Mina uvijek zvala “Dika”,
pa mi onda dodali i ono “Minina”.
Odrasli smo u istoj ulici, ulici Mice Sokolovica, u srcu Gracanice.
On na broju 16, a ja na broju 24.
Mladji od mene godinu dana.
Bio je jedinjak u majke, ali je zato imo nas za bracu.
I nije bilo drugacije jer smo se mi raja osjecali tako,
sto bi reko disali jednom dusom.
Ako su se kriske “kajmacile”, onda je to jedna od majki cinila svima,
ako smo sta zbelajili onda bi nas jedna majka ruzila sviju ko svoju djecu.
Jednostavno dijeli smo i zlo i dobro.

Drugom prilikom cu o nasim djecijim nestaslucima,
a sada od vremena kada smo postali punoljetni, odrasli sto bi rekli,
pa eto do Semsinog odlaska i o onima sto ostadose iza njega.

Poslije zavrsene srednje skole u Rogatici 1982, upisuje Graficki fakultet u Zagrebu koji uspjesno i zavrsava.
Svagdje smo se mi obilazili, pa tako idosmo i kod njega u Zagreb,
negdje oko 1985 li godine.
Ja, Muma Ajanovic, Dzed Sejtarija-rahmetli i Sinan-Cigo Ajanovic.
Prosvercovali se u dom i dobro se proveli.
Dolazio je Semso i kod mene ovdje u Holandiju sa Gasom Drakovcom.
Opet se dobro proveli.

Godinama prije rata sam znao ici sa Gasom i mojim burazom Kavom hodati sumama po vazdan.
Onako ranac na ledja i hodaj polahko uz muhabet.
Jedne prilike bili na Borikama i u prici nabaci Gaso da ima namjeru otvoriti firmu skupa sa Saletom Medosevicom, ali mu treba jos graficki inzinjer.
Ja mu spomenu Semsu i on se obradova (nije znao da je Semso bas taj fakultet zavrsio).
I tako otvorise firmu u Sarajevu, “Poslovni informator”.
Godinama dobro poslovali, cak sam i ja kod njih radio prije rata poslije mog napustanja TPR-a.
Semso je rat proveo u Sarajevu kao pripadnik Armije BiH.
Znao se naci cak i u Gorazdu preko Grepka.

Medjutim neku godinu poslije rata vrijeme se promijeni i Semso poce raditi kao profesor u Sarajevu.
Iznenada se razboli, a bio je uvijek otporniji i jaci od dosta nas.

Bio je ozenjen iz Vogosce i iza njega ostadose divna supruga i dva sina od 8 i 9 godina otprilike.
Mehmed i Benjamin
Jedne prilike Semso se brijo ujutro pred poso, a supruga bila trudna.
Na radiju pjevala pjesma “Mehmeda majka budila…….
I Semso ce ti onako raspolozen”
“E vala ako bude sin zvace se Mehmed”.
I bi tako.
Zelja Semsine supruge je bila da se drugi zove Benjamin.
Kad se rodio pitala ona Semsu je li mu doktor Beno Kulovac blizi rod,
pa da se zove Benjamin.
I bi tako.

Semso je sa svojom suprugom nadogradio lijep stan na jednoj zgradi u Hrasnici.
Bio sam eto sa nasim komsijom Pinetom pred kraj jula ove godine u obilasku Semsine porodice u Hrasnici.
Pine i Semso su zivjeli kuca uz kucu u Rogatici.
Semsina supruga nema stalni poso nego radi onako ponekad, kad sta ispadne.
Ako bude moguce pokusace se, da dobije stalni poso.
Sto jos otezava situaciju je to da hipoteka nije skroz otplacena.
Banka je imala razumijevanja pa je rata smanjena.
Ja licno bih volio kad bi mogli nekad jednom jednu akciju pomoci Semsinoj porodici.
Sad trenutno imamo akcije koje su u toku, pa vidjecemo,
mozda jednom.

Semso je imo i jednu kolibu (brvnaru) na Bjelasnici.
Tacnije na Stanarima.
Tamo je provodio dosta slobodnog vremena sa svojom porodicom.
Jos mu je hobi bio da leti.
Neznam kako se to na nasem kaze, ali pustis se recimo sa neke velike visine (stijene) i letis naokolo.

Trazio sam ja Semsu da se vidimo, kad je ono bio bolestan,
ali nije se dalo.
Bio se povuko u kolibu da provede terapije.
Nisam htio da ga uznemiravam, a sad mi zao.
Gledo sam slike u albumu prilikom posjete njegovoj porodici,
pa ce nam to nas Pine jednom poslati da pogledamo, ako Bog da.
Dogovorili smo se.
Sutra cu postaviti 2 slike Semsinih sinova.

Allah ti rahmetile nas Semane….

[Teva]

in reply to: Gracanica i ostali dijelovi nase nam Rogatice #213

Slucajni susret pa onda i sijelo

Maloprije mi zazvoni telefon.
Esma druga, Sumeja se igra napolju sa djecom, a ja saltam daljinski.
Javim se kad supruga naseg Mesuda Dzanke-Mese, Dzanija sa Holuca.
Zovu da nam se zahvale sto smo bili kod njih u subotu u gostima.
Nismo se bili vidjeli ja mislim skoro dvadeset godina.

Vratili se mi ono sa odmora na sam kraj jula.
Bome ispraznili se frizideri i skrinja u supi i valja ponovo napuniti.
I prve subote ti mi zapucamo gore kod Nijmegena u klaonicu po meso.
Nemoze Bosnjo da nema makar pola teleta u skrinji,
a i jeftinije brate.
Ako kupujes u mesari skupo, a u klaonici kupis po 4 eura po kili.
Od nas je to jedno sedamdeset kilometara ali se isplati potegnuti.
Tu kupuju meso Bosanci iz makar dvije, tri provincije Holandije a vjerovatno prelaze i ovi nasi iz pogranicnog dijela Njemacke.

Helem kupio ja, isjeko i popakovo u one male poljske frizidere jer hocemo malo preci i u Njemacku u grad Kleve.
Stariji gradic i podsjeca nas na Bosnu pa odemo pocesto.
Vratim se jos da vidim imal jedna telaca glavusa kad,
Vidim poznata faca.
Zovnem Mesa, okrenu se.
Poselamimo se ali Mesa mene jedva prepozna.
Drago nam obadvojici i dok pricamo vidimo i zene nam nadjose zajednicku zacas.
Culi smo mi jedan za drugoga ali nam se nije dalo da se utrefimo.
Nemoze drukcije nego kako je sudjeno.
Poslije debelih pola sata, izmijenjasmo i brojeve i veli Mesa posto sam ja malo mladji da je red da mi prvi dodjemo kod njih.

Tako je i bilo, dogovor pao i mi eto proslu subotu krenuli.
Otiso ja na bastu pa svacega pomalo nabro da ponesem, po starom obicaju.
Obrdovali mi se “pecenjcima” ko ista.
Obeco sam da cu im ostaviti jos u skrinju.
Poslije nepunog sata stigli smo kod njih.

Bogami se snasli fino.
Rade, a nas Mesa sta bi drugo nego kamiondzija.
Vozio je on i u Rogatici “petnesku”,
a zadnjih nekoliko godina pred rat vozio u GRAS-u u Sarajvu.
Kupili kucu u Arnhemu u Holandiji a zavrsili i sa opremanjem stana koji su takodje kupili u Sarajvu.
Audi se vozi (nekaka mu brojka nazad).
Dvoje djece, kcer 27 godina i sina 10 godina.
Velika razlika, Allah htio tako.
Kcer zavrsila fakultet ali trenutno radi kao stjuardesa,
da malo obidje svijeta a i zaradjuje se dobro.

Lijepo vrijeme, pa sjedili napolju i rostiljali, a i kako bi drugacije.
Pricali o svemu i svacemu a najvise o Rogatici prije i o predratnim desavanjima.
Dok si trepno proleti desetak sati i dodje gluho doba.
Rastasmo se uz dogovor da se uskoro vidimo kod nas u Tilburgu.
A i kako bi drugacije kad smo pricu tek otpoceli.
Ako Bog da trebace nam dugo i da je ispricamo, a mozda i jos duze.

Reko mi je nas Mesa, nekoliko puta da ne zaboravim
(a i veceras telefonom),
da poselamim svu raju mahsuz a posebice komsiju Zeleta.
I da ga kritikujem sto nam je uteko (valjda preko bare),
kad je vec cijeli rat a i godine poslije rata proveo u Bosni.
Hele bice i koja slika za koji dan.

[Teva]

in reply to: Gracanica i ostali dijelovi nase nam Rogatice #212

Seka i braco

Tako su zvali jedno drugo od malih nogu.
Tako zovu jedno drugo i danas kao odrasle osobe.

Ponukan lijepom i u srce dirajucom vijescu da je sestra Mensudija donirala bubreg bratu Suadu odlucih da napisem nekoliko recenica o njima.
Poznajem ih od malih nogu a kako i nebi kad smo odrasli u istoj mahali a Mensudija je i moja skolska.
Generacija ’62 i te godine nas se rodilo sto bi se reklo preko nekolko u nasoj mahali na koju smo uvijek bili ponosni.
Gracanica se zvala…….

Munever Sehic, Mensudija Cuplov-Bradarac, Munir Alajbegovic, Mahira Paralusa, Mehdija Agic, Elvedin Delija, Sejfo Curevac, Dzenana Nalbantic, Kadira Camo, Elkaz Resulovic, Hajrija Brankovic, Zila Hadzibulic, Fadila Hadzibulic, Minka Zagorica i Nedim Cengic pisac ove price.
Petnes nas uspjedoh nabrojati i kolko je meni poznato, svi prezivismo rat, sucur Allahu.

Suad Bradarac alijas Pika, Pikosh, Pape…..
Covjek za koga smo jos ko momci govorili da mu se ne da u zivotu.
Po dobroti i ljudstvu takvi se radjaju jednom u sto godina.
Uvijek sebe stavlja u drugi plan gledajuci da je drugima sve po volji i kako treba, a njemu kako bude.

Kao dijete imo je par nezgoda.
Jedne prilike igrajuci se na Nisanima indijanaca zabio mu je Mare doslovno koplje u glavu povrh cela.
Druge prilike je pao sa vrha Suljagine zukve pravo dole u racve.
Zukva je bila visoka i jedva smo ga povratili u zivot i odnijeli kuci….

I mi ostali smo bili ponekad u belaju.
Jedne prilike zalapili mi veliku lubenicu i pravac Pticijak.
Ja, Pika, Ciko…..
Te prilike se Ciko prejo lubenice, naduo se tako da je pomago:
“Joj majko moja vrsi mi se i mala i velika nuzda a ne mogu”.
A mi se smijali nesvjesni u kakim je mukama bio.
Bice prilike ako Bog da pa cu pisati jos dosta o nezgodama i dogadjajima druge raje.

Pika je bio i osto veliki izvidjac i planinar.
Uvijek je prednjacio ispred nas ostalih.
Prvi je ujutro na mjesto dogovora kada smo isli na takmicenja, logorovanja ili planinu.
Ljuti ga kad neko kasni i ide licno kuci da ga zove.
Nikog ne ostavlja.

Voli da zapjeva onu nasu planinarsku:
“Pred satorom sjedi djeva,
gorke suze lije.
Njoj prilazi mlad planinar i tiho govori:
Zasto places djevo bajna,
zasto suze ronis,
zasto djevo bajna,
neces samnom da govoris.
Ja bih stobom govorila, stara majka kaze:
Okani se kceri mila, mladog planinara.
Za planinca ljubav nije,
za nje ga je djevo bajna,
vrh Maglica………

A i onu nasu izvidjacku himnu:
“Plamen se dize a iskra sipa,
i slusaju nas jela i bor.
Dok iz daljine mirise lipa,
drugarske pjesme cuje se poj……”

Veliki doprinos je dao u uredjenju izvidjackog doma na Borikama.
Sa nama je cesto iso i rahmetli Gago Skaljic.
Garo ono bio obolio i uvijek je teta Vehba molila Piku da brine o njemu i da ga pazi.
Pika je to doslovno cinio i brino se o njemu ko o djetetu…….

Pika je radio u stolariji u Rogatici i imo je nezgodu na poslu nekoliko godina prije rata.
Ufatila mu masina ruku i tada je osto bez skoro cijele sake.
Osto mu je samo palac.
Ubise mu cetnici i babu Aliju i zeta, sekinog muza, Cunija, inace muzicara gorazdaka.
Pika se pokazo i u ratu.

Pored svih nedaca koje je prebrodio Pika se i dalje hrabro bori i neda.
Sada ce “braci” ako Bog da biti puno lakse sa “sekinim” bubregom.
Selam veliki brate.

[Author]

Posts