[Aida]

in reply to: Preporucite nesto za citanje #13112

Fukoovo klatno – Umberto Eko

Kome s zanimljive teorije zavjere i Templari, bujrum!

[Aida]

in reply to: Samo misli….. #12874

[color=#800080]Ko nista ne zna, nista ne voli.
Ko ne umije nista, ne razumije nista.
Ko nista ne razumije, bezvrijedan je.
Ali onaj ko ima pojma, taj i voli, zapaza, vidi…
Vise se voli ono o cemu se vise zna…
Ko god zamislja da svako voce sazrijeva u isto vrijeme kad i jagode, ne zna nista o grozdju. [/color]

[Aida]

in reply to: Pro/Contra: Lepa Brena #12773

Evo citam u Oslobodjenu da nece odrzati jedan koncert, nego dva. U Sarajevu. :huh:

[Aida]

in reply to: Najbolji crtani filmovi #12704

1. Evoksi

2. Le piaf

3. La linea

[Aida]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #12703

Njujork

Zar je razumno da zena skriva svoje srce i dusu od ljudi? Bog nam je poslao tvoj duh i razum. Nama je prijeko potrebna svijetlost Tvoga duha i vatra Tvoga razuma, i zasto nam onda ne pruzis i jedno i drugo?

Sada kada smo okoncali tesku bitku, prilaze Ti otac, brat, drug, prijatelj – u pratnji svih clanova porodice – da bi od Tebe zatrazili da u rimi ili prozi o duhu i razumu ispjevas kaside ili muvasahe, da kao svestenica stanes pred oltar, makar jednom u dva mjeseca, i progovoris o onom carobnom svijetu koji je iza misli, znanja, proucavanja i logike.

Novost! Nabavio sam prvorazredan teleskop i svake noci sat-dva, provodim zagledan u beskraj, blizak dalekom, zadivljen univerzumom. Ponoc je i Orion je na odgovarajucem mjestu u svemiru. Mari, Ti znas da je maglica u blizini Orionovog omotaca najljepsi i najupecatljiviji prizor u kosmosu. Zato, drugarice moja, ustani da se popnemo na krov, kako bismo vidjeli svu ljepotu cudjenja, ljubavi i znanja u ocima andjela. Kazem, gospodarice moja, da je u zivotu covjeka, kao u pustinji, samo pijesak, dok mi Bog ne podari djevojku poput moje male princeze. Kazem, gospodarice moja, da onaj ko nema nikoga, neka usvoji neku devojku, jer su tajne i smisao vremena skriveni u srcima mladih djevojaka.

Svoju djevojku zovem ‘princeza’, jer kada se krece, kada miruje, kada govori, i osmjehuje se, kada se igra i izmislja, stavise sve kod nje ukazuje na to da je ‘princeza! Ona je svojeglava ima sopstveno misljenje koje niko ne moze promijeniti, ali je lijepa njena svojeglavost i iskljucivost.

Ovo je kratko pismo – veoma kratko, ali je prvo koje sam pisao unazad pet nedjelja. Hoces li procitati ono sto nije napisano? Pisacu Ti ponovo kad ustanem iz postelje. Proljece ce me uzeti za ruku, izvuci izmedju ovih pokrivaca. Povesce me u zelene predjele, gdje zivot vraca odlucnost svojim sinovimai njihov sapat i isprekidani dah zamjenjuje pjesmama i radosnim povicima.

Molim Te, Mej, prijateljice moja, da se ne ljutis na mene. Daj mi nekakav blagoslov i ja cu te uvijek blagosiljati.

Khalil Gibran

[Aida]

in reply to: Rodjendanske cestitke #12610

Duuuusaaaaaaaa :(

[Aida]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #9313

Iznad glave zacujes zvizduk, pa prodju dvije-tri sekunde napetosti, a onda se dolje, negdje u gradu, prolomi eksplozija. S tvoga prozora to mjesto se uvijek dobro vidi. Najprije je kao visok, vitak stup prasine koji se pretvara u dim i u vatru. Cekas jos nekoliko trenutaka da prepoznas o kakvom se stanu radi. Ako vatra bude spora i lijena, rijec je o zapaljenom domu neke sirotinje. Ako plane u veliku modru kuglu, to onda gori necije lijepo uredjeno potkrovlje opkovano lakiranom lamperijom. Ako plamti dugo i ustrajno, to se zapalio dom bogatog carsijskog gazde, pun starinskog masivnog namjestaja. Ali ako se plamen digne iznenada, divlji i razuzdan kao kosa Farrah Fawcett, i jos brze nestane pustajuci da vjetar raznosi pepelne listice nad gradom, ti znas da je upravo izgorjela necija kucna biblioteka. Kako si u trinaest mjeseci bombardiranja nad gradom vidio puno tih velikih razigranih buktinja, pomisljas da je Sarajevo lezalo na knjigama. Ako i nije, zelis da kazes da je tako dok prstima dodirujes svoje, jos nezapaljene.
U svakoj privatnoj biblioteci najvise je neprocitanih knjiga, onih koje si kupio zbog boje njihovih korica, imena autora, ili naprosto zato sto su te svojim mirisom privlacile. Takvu knjigu dodirujes cesto prvih dana nakon kupovine, otvaras je, procitas dva-tri reda i vracas je natrag. Nakon nekog vremena zaboravljas je, ili je iz daljine pogledavas s blagim gadjenjem. Cesto si pozelio odnijeti je u najblizu javnu biblioteku, pokloniti je nekome, rijesiti je se na bilo koji nacin, ali nikada nisi imao nacina to uciniti. Ona je ostajala kao cudna potvrda tvoje sklonosti gomilanju nepotrebnih stvari, koja ce se u jednom bolnom, vatrenom trenutku pretvoriti u gomilanje uspomena. Sve te bespotrebne i neprocitane knjige opteretit ce te dok se budes oprastao od njih. Gotovo ces razumjeti veselje vatre dok je iste takve gutala dolje u gradu.
Manje je knjiga kojima se nisi vracao od djetinjstva. One su te podsjecale na doba kada jos nisi naucio preskakati stranice i citati iz gornjeg lijevog u donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno procitao u zivotu. Sve dobre djecje price imale su tuzan kraj iz kojeg nisi mogao nista nauciti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje vaznija od stvarnosti. U filmu “Mrtvi” Johna Hustona jedna se zena rasplakala, a da nije uspjela objasniti zasto. Dok si ga gledao, pomisio si da je to ustvari to, i doslo ti je da places.
Najmanje je knjiga za koje si vjerovao da ces ih uvijek imati uza se. Kada si neku od njih prvi put citao, neprestano bi odgadjao kraj. Kasnije su te uzbudjivale i svojim sadrzajem i izgledom. No i njih ces, kao i sve druge, morati ostaviti uz gorko uvjerenje kako je u ovom gradu, ali i na ovom svijetu, prirodno agregatno stanje knjige plamen, dim i pepeo. Nekome ce to kasnije zvucati pateticno, ali ce za tebe, pogotovu kad stignes u druge gradove i u jos uvijek zive knjizare, plamene vlasi Farrah Fawcett biti gola istina. Od knjiga bolje, ljepse i temeljitije gore jos samo rukopisi.
S gasenjem iluzije o kucnoj biblioteci gasi se i iluzija o civilizaciji knjige. Vec u samom njezinom imenu, u kojem je bila sadrzana tek jedna grcka rijec, obicna kao i druge, ali koja je za tebe povezana s imenom Svete knjige, bilo je povoda tvome vjerovanju. No kada su tako vatreno i neopozivo nestajale jedna za drugom, prestao si vjerovati da ima smisla njihovom postojanju. Ili je smisao najbolje prokuzio onaj sarajevski knjizevnik i bibliofil koji je prosle zime umjesto da trosi skupa drva grijao prste na plamenu Dostojevskog, Tolstoja, Shakespearea, Cervantesa… Nakon svih tih namjernih i slucajnih vatri stvoren je sloj ljudi koji su, gorko shvativsi stvari, spremni sutra hladno gledati plamen Louvrea, a da ne posegnu ni za casom vode. Nema smisla braniti vatri da proguta ono sto je ljudska ravnodusnost progutala. Ljepota Pariza ili Londona samo je alibi zlocincima zbog kojih Varsave, Dresdena, Vukovara i Sarajeva vise nema. A i ako ih bude, tada u njima zive ljudi koji se u doba najveceg mira pripremaju za evakuaciju, vec spremni da se odreknu svojih knjiga.
U svijetu, ovakvom kakav jest, postoji jedno osnovno pravilo, ono sto ga je Zuko Dzumhur izgovorio misleci na Bosnu, a svodi se na dvije uvijek spakirane torbe. U njih mora stati sva tvoja imovina i sve uspomene. Sve izvan je vec izgubljeno. Razloge, smisao i opravdanja uzaludno je traziti. Oni opterecuju, kao i uspomene. Ne preostaje ti drugo nego da posudjene knjige uredno vracas, poklonjene pokusavas izbjeci ili izgubiti, a napisane saljes prijateljima koji zive udaljeni jedni od drugih, tako da ih plamen moze progutati tek onoga dana kada se zemljina kugla vrati u stanje u kojem je bila prije nekoliko milijuna godina.
Sve zapaljene kucne biblioteke grada Sarajeva ne mogu biti popisane niti upamcene. A nemaju ni zbog koga. No kao plamen svih plamenova i oganj svih ognjeva, kao konacni mitski pepeo i prah pamti se sudbina sarajevske sveucilicne knjiznice, slavne Vijecnice, cije su knjige gorjele cijeli dan i noc. To se dogodilo, nakon fijuka i eksplozije, tocno prije godinu dana. Mozda bas istog datuma kad ti ovo citas. Pomiluj njezno svoje knjige, strance, i sjeti se da su prah.

Miljenko Jergovic

[Aida]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #9311

Evo, jos i danas cim zami risi mlada trava po starim grobljima i probeharaju grane pod prozorom, kad kazes Alija, koga se sjetis? Ako se sjetis ovoga Alije kojega si jednom, u ljeto 1989., sreo u tramvaju i prepoznao po slici iz novina, to znaci da si sasvim izlijecen od svake proslosti ili jos uvijek nisi osjetio da je stiglo proljece i da nam dolazi najljepsi od svih praznika nasih djetinjstava, Prvi maj, praznik rada. U ovo doba godine, ama bas uvijek, kada netko spomene nekoga Aliju, valja se sjetiti onoga Alije, bosanskog rudara Alije Sirotanovica, cije je lice obiljezilo sav jugoslavenski komunizam, a da se nikada nikome nije ni zamjerilo, ni ogadilo. Kada dodje Prvi maj, u televizijskom dnevniku, koji ce voditi nasmijano lice Rinka Golubovica s karanfilom u zapucku, jedna od vijesti bit ce i ta da je delegacija Saveza socijalistickog radnog naroda Bosne i Hercegovine posjetila u njegovom domu Aliju Sirotanovica i dodijelila mu spomen-plaketu u cast praznika rada.
On je bio taj nas radnik, iako smo ga upamtili samo kao starca i penzionera jer smo premladi da se sjecamo vremena u kojima je u radu bio skriven smisao napretka i u kojima se u komunizam vjerovalo na nacin na koji se u casovima srece i zanosa vjeruje u besmrtnost duse. Njegovo lice bilo je otisnuto na novcanici od deset dinara, zvanoj hiljadarka, koja je svo nase djetinjstvo bila osnovnim sredstvom placanja i jos se, evo, sjecamo dana kada bi nam dalo hiljadarku za kruh i mlijeko, a kusur od dvije stoje zadrzali bismo za sebe. S tom se hiljadarkom kasnije mogla kupiti samo ulaznica za kino, a jos kasnije ona je zamijenjena kovanicom koja se isto tako zvala hiljadarka, ali je vrijedila neusporedivo manje. Dan kada je inflacija iz nasih zivota istjerala lice Alije Sirotanovica bio je dan kada je rijec proleterijat promijenila svoj smisao, a u nase zivote usle su grube sale na racun radnicke klase i radnika. Oni su bili dinosaurusi u procesu izumiranja i podsjetnik na vrijeme kada se nije odlazilo na skole i fakultete, nego se islo u rudnike i tvornice.
Ali u predvecerje Prvog maja, tacnije tridesetog aprila u devetnaest i trideset, sjecali smo se radnika i prvoga medju njima, velikog Alije Sirotanovica, koji je izmislio za sebe specijalnu lopatu i njome oborio svjetski rekord u kopanju uglja koji je prije njega drzao neki Rus Strahanov. A Alija, jadan, on je uglavnom sutio, stidljivo poput djevojcice odgovarao na novinarska pitanja, a bio je star koliko samo rudar moze biti star, s borama koje su bile duboke kao sto nama nikada nista duboko nece biti. Imao je brcice, one koje bi neku budalu podsjetile na Hitlera, a zapravo su to bili brcici koje je u Bosni tih godina imao skoro svaki penzionirani radnik ili rudar. Maleni, sijedi brcici kao jedini ukras na licima ljudi koji su izgradili zemlju. Oni su je toliko izgradili da je ni svi naredni ratovi nece srusiti, nego ce opet, kada ratovi dodju kraju, vecina onoga sto oko vidi ostati djelo ruku Alije Sirotanovica i njegovih bezimenih drugova.
Sarajevska televizija imala je emisiju o radnicima. I tko bi se sad sjetio kako se ta emisija zvala! Bila je crno-bijela i uvijek je pocinjala pjesmom o bratu koji svako jutro ustaje u pet i zuri na posao, “usput kaslje, usput dise cisti zrak”, pa za njega kazu: “on je teska industrija, on je taj fundament”. Ta je emisija bila dosadna kako su dosadne mogle biti samo emisije o radnicima i poljoprivrednicima jer nam ti ljudi nisu imali sta reci, ni poruciti. Govorili su tesko, govorili su malo i bilo ih je sram. Cega su se sramili radnici i cega se sramio Alija Sirotanovic, to nikad niko nece znati. Mozda su se sramili mjesta koje im je bilo namijenjeno u komunizmu: odmah uz zastavu, grb i himnu. Radnik i rudar nikad na televiziji nije mogao biti covjek. On je bio simbol koji vijori na vjetru i traje sve dok se ne podere.
A onda bismo se budili ranim jutrom i isli na prvomajski uranak. Zasto smo isli tako rano, maltene s prvim suncem? Mozda zato sto je u socijalizmu Prvi maj bio surogat Uskrsa ili smo, mozda, trebali osjetiti kako je radnicima koji je svakoga dana u zoru dizu. To vise i nije vazno. To uopce nije vazno. To nikada nije bilo vazno. Tamo, dolje pod zemljom lezi Alija Sirotanovic, lezi sva radnicka klasa naseg djecastva, leze oni, mrtvi, marljivi i hrabri, a crvi im nisu razjeli jos samo zuljeve i kosti. Ako ipak postoji neki raj, u njemu danas Alija Sirotanovic andjelima poklanja hiljadarke, a njima se oci pune suzama.

MILJENKO JERGOVIĆ

[Aida]

in reply to: Slike stare #9280

Eto i od mene malo ;)
Ko je ko?

[Aida]

in reply to: Pjesma O Rogatici #9244

Rogatice vatrom izgorjela,
u tebi me mala zavoljela…
Rogatice mojoj maloj kazi da me vise po tebi ne trazi!
:laugh:

[Aida]

in reply to: Saljive slike #9143

Pijaca Ciglane

[Aida]

in reply to: Saljive slike #9142

[Aida]

in reply to: Saljive slike #9141

Sarajevska, i opcenito – policija… :huh:

[Aida]

in reply to: Saljive slike #9139

:silly:

[Aida]

in reply to: Aforizmi #9138

Da li je napredak kad ljudozder uzme viljusku?

[Author]

Posts