ROGATICO MOJA
Malo mjesto, velika sjeta
srednjoistocna Bosna silom oteta.
S’visokog Hrida moje Rogatice,
vidim korito lijepe Raketnice.
U dusi mojoj sve vece rane
a prazne su i stare Tabhane.
Mlaki Toplik i cijeli Mejtas
pitaju se gdje je narod nas.
S’Ljuna velikog ja sada gledam,
gdje djamija bijahu sedam.
Mislim iza Tmora izaci ce sunce,
a njega nema da mi pukne srce.
Podhrid, Podljun, Gracanica
prazna osta Rogatica.
Nema kuce, nenine secije
nit amidze iz male Tekije.
Nit cigara, niti stare lule
niti tetke iz lijepe Zakule.
Nema vise Efendince mlina,
nit mladine da nam rode sina.
Nit komsije, starog meraklije,
niti pjesme iz nove carsije.
Bez kandilja sto su uvijek sjali
i bez graje, djece na Musali.
U tom gradu ko da je susica,
za njom place i cijela Kruscica.
Nigdje cvijeca, mirsnog zumbula,
ni behara neima Pasic Kula.
Taj je narod dozivio svasta,
pusta, prazna i zelena basta.
U Podhridu nema vise kuca,
skrhan pogled gleda sa Holuca.
Svuda tuga, svud praznina, mrak
teferica nema stari Pticijak.
Da se narod vrati, bit ce pravo cudo,
za njim place i tuguje i naselje Rudo.
Narod moj dozivi veliku golgotu,
ne sakrite istinu i tudju sramotu.
Posjetih te samo jednom, i to bjese kratko,
sudbina me ceka tamo i moj rodjak Fatko.
Rogatica ostaje ko sjena
a i u njoj najdraza mi nena.
Nekuca mi vise ni njen zidni sat,
Rogaticu moju unistio rat.
Nosim njene dimije od kata,
sto mi dade prije ovog rata.
Njen je mezar od mermera stijena,
puno lijepih, dragih uspomena.
Nema vise starackih tih pjega,
nit amidzince s’Djurionga brijega.
Kad mi ode, nesta ta toplina stara,
osta tuga srcem da mi hara.
Sestero joj na vratu osta,
bi tu truda siromastva dosta.
Kraj mezara cesto nemogu ti stati,
al’ Fatihu, Hatmu ja ti mogu dati.
Svom rodnom mjestu posvetila pjesmu
Temima Hodzic-Jusufovic.
20 April, 2010
