[purak]

in reply to: Smjesni video #1681

:laugh: :laugh: :angry: :laugh:

http://www.youtube.com/watch?v=I5ALIL7T764

:lol: :silly:

[purak]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #1680

NOĆ KAD JE PALA …
KONOBARICA

John je kuhar cijelog života. Ćelav je i sijed. Izgleda kao sedam-desetogodišnjak. Danas sam saznao da mu je tek pedeset godina.

Naime, danas, kada smo stigli na posao u Holiday Inn, Johna je dočekao buket cvijeća i balon sa Happy Birthday, čestitka za pedeseti rođendan…

John se pravio iznenađen, namignuo mi je svojim plavim okom i pokušao se šeretski nasmiješiti: “Znam ko je ovo mogao poslati.”

Sledio sam se od jeze, jer sam u istoj sekundi skontao, znajući da John nema ni kučeta ni mačeta, da je John sam sebi poslao cvijeće i balon, čestitao rođendan i vidio sam sebe kako za nekih desetak godina činim istu stvar i foliram nekog Vijetnamca “da znam ko mi je to mogao poslati.”

Poslije posla sam ga pozvao na piće. On se koleba, a ja se onda sjetih da nisam upotrijebio pravu frazu “I’ll buy you a drink” (“Kupiću ti piće”), pa se ispravljam, a on namah pristaje.

Prolazimo pored Civic Centra (nešto kao Radnički univerzitet, Đuro Đaković ili Templ, a sad ne znam kako se zove) i vidim plakat da Joan Baez ima koncert: karte su trideset dolara, a ja u džepu imam samo dvadeset i šest.

Izvinjavam se Johnu da piće može pričekati neku drugu pri­liku, da ja hoću na koncert i pitam ga ima li olovku i komad papira…

Pišem: “Draga mis Baez, ja znam da se vi mene ne sjećate i da ne možete da me se sjetite. Upoznali smo se prilikom vašeg kon­certa 1993. u Sarajevu, bio sam u društvu sa profesorom Zdravkom Grebom. Vi ne znate koliko je vaš dolazak činio radosti meni i mojim sugrađanima. Htio bih da vam se najtoplije zahvalim i da vas ponovo vidim i čujem.”

John me gleda kao luđaka dok predajem poruku portiru. (Is­postavilo se, kasnije, da je portir izbjeglica iz Mađarske – da je bio Amerikanac, vjerovatno bi obrisao guzicu s njom.)

Nakon nekoliko minuta on se vraća i pita me koliko karata tre­bam. Pitam Johna hoće li sa mnom, a on me gleda kao da sam Allah dželešanuhu.

“Dvije”, rekoh Mađaru i pružam mu ruku da se upoznamo: “My name is Robert Zimmerman.”

On se zove Ladislav Jonaš.

John ostaje u bifeu, a ja idem iza bine. Joan Baez se pravi da me je prepoznala: grlimo se i ljubimo. Njen gitarista mi kaže da je Gino Banana u Seatllu i daje mi njegov broj telefona.

Koncert samo što nije počeo, pa mi Joan kaže da se obavezno vidimo poslije. Pita me hoću li ostati iza bine ili ću u publiku…

Idem u publiku i vode me u prvi red…

Joanin božanski glas me čini kao da lebdim, kao da je sve nor­malno u mom životu, kao da nisam više ljudski otpadak, kao da se ova “afera” (kako neki nazivaju ovaj bezimeni užas u Bosni) nikad nije ni desila…

Redaju se: Amazing Grace, Diamonds and Rust, The Ballad of Joe Hill…

A, onda Joan najavljuje:

“Sada, jedna pjesma, za našeg prijatelja iz Sarajeva, Darija…”

Pjeva The Night They Drove Old Dixie Down (Noć kad su sru­šili stari Jug) i mijenja tekst u “Sarajevo Down”.

Ja više ne lebdim, nego letim po sali, udaram glavom o plafon, zidove i plačem od ljepote i užasa, istovremeno…

Poslije koncerta Joan u bifeu dijeli autograme, a John i ja čekamo da se frka malo smiri.

Konobarica, Gven, pita me da li sam ja zaista iz Sarajeva i muški puni čaše; John ne progovara ni riječi u toj, za njegovog kuharskog života, najuzbudljivijoj noći u životu.

Sve se razišlo, pa i ja molim Joan da mi potpiše sliku za moju kćerku Vesnu… Pita me koliko joj je godina.

“Rodila se u maju.”

“Znaš, Dario, šta mi se desilo nedavno. Poslije koncerta mi pri­lazi jedna tinejdžerka da joj potpišem sliku, a ja sva sretna: kontam, ipak me slušaju i nove generacije! Ona me moli da napišem ‘za njenu najdražu baku’.”

Pitam je je li zainteresovana da pročita priče koje sam napisao na engleskom i ona mi daje svoju adresu i broj telefona i da joj svakako pošaljem…

Zovem je da popijemo “još po jednu” negdje drugdje, jer je u bifeu već fajront.

Izvinjava se da je umorna:

“Drugi put”, kaže, baš kao da je meni trknuti do Malibua kao do Sirana.

Pita me:

“Šta ćeš ti sada?”

“Ništa”, velim i pitam konobaricu Gven gdje stanuje…

Dario Dzamonja

[purak]

in reply to: Rodjendanske cestitke #1667

Pi i udarili su na ekipu :laugh: ,nije him to purak da ga usutkaju.;) :cheer:

[purak]

in reply to: Rodjendanske cestitke #1643

:lol: Ma ruza manje vise,nek si ti napiso ono sto si napiso,a da ti nebih mlogo pametovo,evo skraticu:
-Kad te stisnu,da prostis :S gracancad,napravicu se da ne cujem…..naumpasce tebi purak.;) :lol:

[purak]

in reply to: Rodjendanske cestitke #1632

Nedaj se generacijo!!!!:lol: :lol:

PS.A ako ste vi sta spremili nemojte vi to sad remetiti,koda nisam nista reko.;) :lol:

[purak]

in reply to: Rodjendanske cestitke #1627

Fala Mustafa,ma jasta neg zdravlja i rahatluka,salim se ja ono za pare najpre.:lol: Hoce se jos narod sazaliti pa mi poceti skupljati….:lol: Da smo zivi i zdravi svi mi zajedno pa bice svega.;)

[purak]

in reply to: Rodjendanske cestitke #1604

Hej fala Gracanice,bice para,Teva mi je pozelio da zavrnem rukave i bice,:dry: ja mu jake rodjendanske zelje?!Stignel me…jalti cu ga i prokleti.:laugh: :laugh:
I tebi i tvojima lijep provod na odmoru!;)

[purak]

in reply to: Rodjendanske cestitke #1602

Hvala puno Zambi na zeljama,i tebi isto puno para :dry: ,zdravlja i srece za tvoj 46:dry: rodjendan :lol: .Ma ne bojim se ja godina,Kaza je malo pogrijesio,bili smo se dogovorili 23,al nezgodno mi sad ispravljati,ipak je on starija osoba :woohoo: .Puno selama svima.;)

[purak]

in reply to: Vicevi #1581

Opljacko bandit :lol: banku,i kako poso da istrci iz nje,a ostalo mu malo vremena,zaustavi se kod jednog covjeka da malo zada strah i taocima:

-Jesil me vidio?

*Jesam.-sta ce jadan prepo se.

I bandit za pistolj i ubije ga.Okrene se Hasi:

-Jesil me ti vidio?

*Nisam ja,al jeste moja zena!-i naisareti na Fatu.

:lol: :lol:

[purak]

in reply to: Rodjendanske cestitke #1580

:laugh: Hvala svima puno na lijepim zeljama ;) .

:huh: Svasta ste mi usput nagovorili…..:lol: :lol: B)

[purak]

in reply to: Rodjendanske cestitke #1574

Insallah Irfane,srece,zdravlja i para :) ponajvise.Fala,fala mlogo.:cheer:

[purak]

in reply to: Rodjendanske cestitke #1569

:lol: Jah 32 jako….:lol: :lol: :blink:

Hvala puno Kaza ;)

[purak]

in reply to: Ratni zlocini #1548

Oprosteno ne znaci zaboravljeno,niti se kad moze zaboraviti,a puno toga ni oprostiti.U svakom slucaju,nema se na cemu biti zahvalno,s koje god se strane pogleda.A mrznja……ne prenosi se to tek tako….to dodje samo po sebi.

[purak]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #1537

BEZIMENI UŽAS (III)

Iz aviona, boinga 747, izvađena su sjedišta, pa, ionako ogroman, sada samo nas jedanaestoro unutra imamo osjećaj kao da smo na centru fudbalskog terena.

Osjećaj izgubljenosti povećava i mukla tišina koja vlada među nama, jer je svako zabavljen svojim mislima i brigama. (Nikad neću shvatiti zašto se kaže “zabavljen”, kad ti mozak puca od napo­ra da skontaš bilo šta, kad ti se čelo mršti od bola, a probija te hladan znoj.)

Otvaram flašu klekovače i ona ide u krug, dok avion rula po pisti… U toku leta opet prebirem po glavi kad je OVO počelo.

BI LI TO…

…onog dana kada sam stao pred mikrofon, kada je šezdeset hilja­da ljudi iz cijele Bosne došlo u Sarajevo da odbrani mir, kada sam pred Skupštinom rekao da hoću da iskoristim priliku i da sekundom šutnje odam “poštu” našim nacionalnim liderima, koji su nas doveli do OVOGA i da kažem da krivci nisu Srbi, Hrvati niti Muslimani, nego prezreni PAPANI (što nije ništa drugo do skraćenica za Primitivac, Amoralan, Polupismen, Agresivan, Nacionalista), kada su moje riječi i riječi drugih istomišljenika prekinuli rafali Karadžićevih plaćenika sa zadnjeg sprata Holiday Inn hotela preko puta, kada smo shvatili da se ne radi samo o šačici pijanih i drogiranih baraba vrijed­nih prezira i žaljenja, kada su prijetnje Muslimanima, od strane Karadžića, neuspjelog pjesnika, potkupljivog psihijatra, iskompleksiranog seljaka, prestala da liče na bapsko trućanje, kada smo shvatili da se kugi nacionalizma, potpomognutoj topovima i tenkovima, ne možemo suprotstaviti pukim parolama hipi stila “Make love not war” i pobijediti, kada je strah opustio ulice Sarajeva i kada su se, iste noći, po ulicama razmiljeli “oslobodioci”, pljačkajući svaki butik, radnju, kafanu u gradu – pod izlikom da “spašavaju” robu od “ćetnika”, kada sam ubrzanim slijedom događaja, od svoje žene i djeteta bio odijeljen ulicom dugom samo stotinu metara, a po savjetu “vlasti” nisam smio pretrčati tu “atletsku disciplinu”, nego zamračiti prozore i ostati puza­ti po stanu, koji je bio na nišanu snajperista s Jevrejskog groblja na obroncima Trebevića, kada je bombardovana i zapaljena Vijećnica, Nacionalna biblioteka grada, a što su oni isti koji su je vandalski uništili pripisali “balijama”, jer je u njoj, navodno, bilo najviše “srp­skih knjiga”, kada je preciznom artiljerijskom vatrom uništen svaki vrijedan objekat u gradu: Željeznička, Autobuska stanica, Pošta, Pekara, Električna centrala, Vodovod…

… kada sam prvi put u životu osjetio Strah.

… ne strah šta će se desiti slijedećeg trenutka, strah od neiz­vjesne sutrašnjice, nego jednostavno Strah, osjećaj koji te ispuni od nožnih prstiju do najsitnijeg djelića mozga, Strah koji parališe svaku misao i svaku aktivnost, Strah koji ubija emocije i čini čovje­ka samo nemoćnom životinjom kojoj je ostalo samo to da se nemoćno BOJI…

ILI…

…je početak bio tog jutra kad me je Dijana probudila da vidim rezultate “prvih demokratskih izbora” u Bosni i Hercegovini, na kojima su nacionalne stranke izvojevale nadmoćnu i ponižavajuću pobjedu nad “građanskim” i “liberalnim” strankama.

Bili smo mamurni tog jutra, jer smo prethodne noći unaprijed slavili pobjedu “reformističke stranke”, za koju smo samouvjereno glasali i za koju smo znali (ili mislili da znamo) da su glasali svi naši prijatelji.

Tješili smo se da su to tek prvi rezultati “s terena”, iz provinci­je, da će tek uslijediti izvještaji iz gradova, gdje će “integracija”, napokon uzeti stvar u svoje ruke…

Izvještaji iz gradova su bili još pogubniji.

Osjećali smo se izdanim, jer očito je bilo da naše Muje, Save i Ivani, s kojima smo se cijelog života družili, nisu bile samo to – naši prijatelji, raja, već duboko u sebi ili pod samom kožom samo Muslimani, Srbi i Hrvati, koji su jedva dočekali priliku da se pridruže “stadu”, da zanavijek izgube svoju individualnost, koju su cijelog života gradili, i postanu ćelije jednog bolesnog, nacionalnog bića-monstruma, koje jeste osuđeno na propast, ali koje će prije toga učiniti sve da za sobom povuče što veći broj u ništavilo.

U ime čega?

Osjećaja istorijskog ili povijesnog trenutka? Kojeg osjećaja? Kojeg istorijskog?

Bili smo na samom pragu, jednom nogom zakoračili u nešto o čemu nismo imali predstave, ali što je moralo biti bolje od onoga što smo do tada živjeli, pa zvalo se to “demokratija”, “dvadeset i prvi vijek”, ili “novi svjetski poredak”, najmanje je važno, a onda smo se survali u kloaku mržnje, predrasuda, divljaštva, religioznog ludila.

ILI…

…da odem dalje u istoriju, što ne želim i neću, pa početak potražim u prašnjavim, trulim, šest stotina godina starim ratovima?

Za mene, dok živim, uvijek će postojati pitanje bez odgovora -ZAŠTO?

Pitanje, koje s nevjericom postavlja svaki atom mog tijela i mozga, dok hodam i osjećam metalne šine u mojim nogama kako se taru s kostima, dok sjedim u Americi i sve ovo pišem na pisaćoj mašini bez “č”, “ć”, “š” i “ž”.

Ne mogu ponuditi ni valjan odgovor KAD je počelo i jedino što mogu da radim je pokušati opisati KAKO se nastavilo i KAKO još traje TO – taj BEZIMENI UŽAS

Dario Dzamonja

[purak]

in reply to: Zanimljive kratke priče….. #1536

BEZIMENI UŽAS,
ILI KAD JE POČELO? (II)

Ne mogu da se ne sjetim kako se jednom (davno?) Rajko Petrov Nogo, svrativši u moj stan, zatekavši me kako spavam na prostrtom Oslobođenju, jedinom “namještaju” koji sam imao u kući, razletio po gradu, skupio pare od raje (dobrim ili većim dijelom doprinio) za namještaj, krečenje, uvođenje struje, telefona…

… pa, mi, sada, njegovo odmahivanje rukom:

“Nisi ti upućen šta se dešava u Sarajevu”, zvuči potpuno suludo. (???!!!)

“Jok – ti si! Bezbeli da nisam upućen – ti, sa ‘Zelenog venca’, bolje znaš šta se dešava na Marindvoru nego ja…”

“Znam, ali, ipak, ti si haustorče, imaš puno prijatelja Muslimana, pa ne možeš da vidiš, da osjetiš…”

Pucam po šavovima:

“Uredu, Rajko, ako će te to učiniti sretnim: svaki put, kada se vraćam kući, preskačem preko leševa poklanih Srba po ulicama. Eto, kažem da je tako, ako te to čini sretnim! Ali, jebi me, nije tako.”

Rajko je, najednom, “umoran”, ide na spavanje…

I ja za njim. Umoran sam kao pas, ali od spavanja nema ništa. Prevrćem po glavuši:

“Ma, to Rajko ima samo menstruaciju. Sutra, kad se probudimo, popijemo jednu za popravak, sretnemo se s drugarima, kad sjednemo u Bosansku kafanu ili u Orač, naručimo “još po jednu”, sve će se objasniti, sve će leći na svoje mjesto – pa, zar nismo jarani?!”

Iz nekog (ili više) razloga, vinjak me tjera na povraćanje, a možda je to samo nesnosni osjećaj krivice što su mi žena i dijete još uvijek u Sarajevu, što raja priča da sam zbrisao u Beograd, što šupci ispiraju svoja šugava usta sa “ma, znali smo mi…”

* * *

Ujutro, zovem aerodrom, Baneta. On mi, prilično panično, kaže da je vojska tog jutra uzela aerodrom pod svoje – ne može ništa da uradi za moj odlazak u Amsterdam bez valjanog pasoša.

“Ma, jebo Amsterdam. Kad ima prvi avion za Sarajevo?”

“Nema više aviona za Sarajevo.”

Ništa mi nije jasno, a ponajmanje šta sad da radim.

Baš, nekako izgubljen, čujem Rajka kako kaže:

“Ljiljo, odvezi malog na terminal.”

Zahvaljujem, ne treba mi, uzeću taksi…

* * *

Na aerodromu, dok čitam Politikin zabavnik, saznajem da (možda?) danas leti posljednji avion za Sarajevo.

Moram se prijaviti u Vazduhoplovnu komandu, jer to je vojni avion, vojni aerodrom…

Taksista neće ništa da mi naplati “jer sam Bosanac”, a on jebe majku Slobi Miloševiću, jer je taj isti dan Drina, cigarete, uduplala cijenu.

Vozi me do radnje gdje mogu kupiti jeftine “klekovače”; negdje je oko podne, a avion (Kikašev transporter), ako poleti, trebao bi oko pet popodne.

Sjedimo u nekoj birtiji, ja hoću da platim rundu, ali on ne da:

“Sredi se, bre, Bosanac.” “Odakle si ti?”, pitam ga. “Iz Beograda. Zašto pitaš?” ‘”Nako.”

Sjedili smo i lokali tri-četiri sata, a nismo se ni upoznali, kad on kaže:

“Bosanac, vreme nam je.”

Vozio sam se i sa pjanijim taksistima i nije me bilo strah, ali kako je ovaj hvatao krivine, uz “jebaću im mamicu seljačku”, laknulo mi je kad sam došao na Batajnicu, kad mi je kadet pogledao pasoš, zvao pretpostavljenog, a on me pitao:

“Došli ste jučer u Beograd? Koja je bila svrha vašeg dolaska?”

“Bio sam na sahrani prijatelja. Sahranio sam ga.”

Ništa nisam slagao.

[Author]

Posts