Forum Replies Created
-
–
I od mene sretan rodjendan ovim lijepim djevojcicama.
Ako se ne varam i ako sam negdje poodavno zapazila,
i rodice su, a to se bas lijepo vidi, obadvije su mnogo
slatke.:)
–
I od mene sretan rodjendan ovim lijepim djevojcicama.
Ako se ne varam i ako sam negdje poodavno zapazila,
i rodice su, a to se bas lijepo vidi, obadvije su mnogo
slatke.:)–
„Posto Visegrad nije imao fotografa, a trebalo je slikati ljude za legitimacije, pruzila mi se sansa da otvorim privatnu radnju. Posto Leica film ima 36 snimaka, u drzavnoj radnji se vodilo racuna o tome da se sve evidentira- i koga sam slikao i koliko sam naplatio. Ovdje sam mogao i za svoju dusu da slikam“, govori Aksamija te rukom pokazuje ka jednoj od uramljenih fotografija na zidu u naizgled likovnoj formi: „Ovo je zaledjena lokva, jer tu sam ja vidio figure i onda sam pozelio da to zabiljezim. To je ta moc zapazanja“
Aksamija se prisjeca jedne od zanimljivih zgoda iz Visegrada: „U radnju mi je dosla zena muslimanka, povezana, da se slika za licnu kartu. Sva se bila preznojila da mi kaze da je celava, a da njen muz to ne zna. Imala je oko 30 godina, a po tadasnjim propisima vazilo je da se muskarac ili zena koji nose narodnu nosnju, odnosno kapu ili maramu, a koji su u poodmaklim godinama, mogu tako slikati za licnu kartu. Rekla mi je : „Cula sam da vi to mozete napraviti“. Napravio sam montazu, stavio sam joj finu kosu, imala je frizuru i dao joj tu fotografiju, da bi ona muzu rekla: „Vidis kakva sam danas, a evo kakva sam bila“.Slikao sam za svoju dusu
Starac sa Sokoca, 1958……………..Starac iz Zepe 1965.
„Sve sam slikao, kazat ce Aksamija, a potom dodati: “Zanimala su me i skolska djeca, ali i stariji ljudi, i grad, i tvrdjava, i stada, i goveda, i kosevina, ergela Borika. Nastojao sam otrgnuti od zaborava nesto sto treba rusiti, a neke stvari sam slikao i po narudzbi, recimo ako je bio miting, trebalo je da snimim da se vidi masa. Snimao sam i one koje je Drina nosila i izbacivala na obalu.”
Godine 1956. dobio je poziv iz Beograda, gdje se odrzavao Medjunarodni sajam zanatstva i medjunarodna izlozba fotografija, da posalje nekoliko radova. Mjesec dana kasnije dobio je fotografije nazad, ali i srebrenu diplomu. „To mi je bila prva nagrada. Iznenadio sam se prijatno, jer da je bila i klupska izlozba, meni bi bila znacajna, a tek medjunarodna.“ Nagrada mu je dala podstrek da nastavi i dalje raditi tzv. umjetnicke fotografije. Iz Fotosaveza BiH presao je u clanstvo Fotokluba Sarajevo i tokom izlaganja na brojnim izlozbama, Aksamija je prikupio 50-60 priznanja. Aksamija je 60-tih postao clan Udruzenja slobodnih umjetnika fotografije USUF YU, a 1988. dobio je njihovo najvece odlikovanje Gran prix Anastas Jovanovic. „Bila je to proslava 150 godina otkako je u Srbiju donesen prvi fotoaparat“.Iste godine Aksamija doseljava u Sarajevo, a nakon toga, kako kaze, gotovo je odustao od fotografije, jer su uvjeti bili nezadovoljavajuci. Ubrzo potom izbija rat u BiH, a Aksamija se prijavljuje u Armiju RBiH. „Ne bi me ni primili u 74. godini zivota, ali posto sam imao mnogo materijala iz fotografske radnje, ponudio sam da to iskoristimo. Snimao sam tokom cijelog rata, to je bila15. motorizovana brigada, i vjerovatno ni jedna druga brigada u Bosni nije imala komplet fotografija svojih ljudi i zbivanja ili barem ne tako uredjen“.
Nije to skola, to u covjeku lezi
“Nije to skola, to u covjeku lezi… Mislim da covjeku skola moze pomoci mnogo, ali ako u sebi nema talenta, tesko. Jer, ako covjek nesto radi nazor, nema tu srece. Ako imas nagon za necim, prosto, ne mozes se umoriti”, istice Aksamija. Ponekad je uobicavao provesti cijelu noc u laboratoriji kako bi napravio dvije- tri fotografije. Tako je nastala i cuvena fotografija Dva turbana. “Moja radnja bila je u carsiji, a na spratu iznad stan. Prekoputa se nalazila dzamija i, sjecam se, bio je petak, proljece. Pogledao sam s prozora, a kako je moja radnja bila okrenuta prema jugu, dolje su se okupili ljudi da ih sunce grije. Ugledam turbane, uzmem Roleyflex, aparat kojim mozete gledati”spigl refleksima” i napravim snimak. Uradim to u laboratoriji, ali nikako mi se ne svidja. Posto je to bio negativ 66, ponovo sam to uradio da bih dosao do konacne fotografije, koja je mozda samo sestina negativa. To je ono sto sam izvukao, sto je meni zaokupilo paznju. Roleyflex kiji nam pokazuje dok razgovaramo, kupio je u Slavonskom Brodu sezdesetih godina. Molio je trgovackog putnika Fotokemike iz Zagreba da mu javi cim sazna gdje ga je moguce nabaviti. S Nikonom je, kako istice, radio dugo – punih 30 godina.
Mnoge Aksamijine fotografije obisle su Evropu i svijet ali najpoznatija medju njima je portret nobelovca Ive Andrica pored Visegradske cuprije. Gradski poglavari bi svakog iole znacajnijeg putnika namjernika upucivali u Aksamijinu radnju ciji je izlog bio pet metara dugacak. “Kod mene je tako svratio i Ivo Andric, to je bilo 1963. Izvadio sam 10- 15 slika Visegrada, koje sam cuvao ispod pulta i stavio ih pred njega. On ih je pogledao i sutio. Inace, bio je vrlo skrt na rijecima. Pitao sam ga da li mu se ijedna od fotografija svidja. Izdvojio je jednu, na kojoj je bila cuprija, ali na kojoj nije bilo ni konja ni auta ni covjeka.” Aksamija mu je na to rekao da bi ta fotografija mogla biti interesantnija ako bi Andrica fotografirao pored cuprije. “Vodio sam racuna da ga snimim tako da se vidi sto veci dio cuprije. Htio sam da ne gleda u mene i napravio sam nekoliko snimaka”, istice Aksamija, koji je jos jedan Andricev portret napravio devet godina kasnije, ali s druge strane mosta.
Portret nobelovca Ive Andrica 1963.
Iz Aksamijine laboratorije
Aksamija je medju prvima u BiH poceo raditi i kolor fotografije: “Radio sam prvo s kolor dijapozitivom, posto su slajdovi, pa imate gotovu fotografiju. Polovinom sedamdesetih Adi Mulabegovic, novinar, publicista i knjizevnik, iz Spanije je u Sarajevo donio slajdove i kolor film za dijapozitiv. Sarajevo jos nije moglo da razvija te fotografije, pa su ga uputili na mene.“
Njegovi sinovi Mehmed i Emir odrastali su, kako kaze Aksamija, u fotografskoj laboratoriji. „Stariji sin Mehmed otisao je na studij fotografije u Prag na AMU – FAMU, gdje je diplomirao i magistrirao i predao doktorsku disertaciju za sedam godina.“ Uoci odlaska na studij, Aksamija mu je rekao: „Tvoja je laboratorija po noci, moja po danu, sto ti god zapne ja sam tu.“ Dodaje da se tome nije veselio: „Vec su mi dva puta radili popis imovine kao nekakvom bogatasu. Ja sam posteno radio sve, ali takav je bio rezim da kazu: „Vidi predsjednika skupstine, on nema ni bicikla“, a ja sam imao i auto. Zato sam se plasio da ce mi oni biti za vratom.“
„Ja sam poceo s tablom i pisaljkom, a danas se radi kompjuterom. Danas je elektronika usla u sve, pa s digitalnim fotoaparatom cim nesto uslikas mozes vidjeti sliku. Izborio sam se da radim na staklenoj ploci da bih mogao covjeku da uklonim kojekakve nedostatke. Danas se to radi na kompjuteru, a onda se trazilo znanje i umijece“, tvrdi Aksamija i s tugom u glasu dodaje: “Nema vise ni hemikalija ni tamne komore, a kada sam ja pocinjao, radio sam i bez struje, na dnevnom svjetlu kopirao… Desavalo se da iznesem rad vani, a sunce dodje, zagrije ga, odmah spada emulzija i nema nista, dok danas, iako Polaroid postoji odavno, mozes imati sliku za pet- sest sekundi.“
–
„Posto Visegrad nije imao fotografa, a trebalo je slikati ljude za legitimacije, pruzila mi se sansa da otvorim privatnu radnju. Posto Leica film ima 36 snimaka, u drzavnoj radnji se vodilo racuna o tome da se sve evidentira- i koga sam slikao i koliko sam naplatio. Ovdje sam mogao i za svoju dusu da slikam“, govori Aksamija te rukom pokazuje ka jednoj od uramljenih fotografija na zidu u naizgled likovnoj formi: „Ovo je zaledjena lokva, jer tu sam ja vidio figure i onda sam pozelio da to zabiljezim. To je ta moc zapazanja“
Aksamija se prisjeca jedne od zanimljivih zgoda iz Visegrada: „U radnju mi je dosla zena muslimanka, povezana, da se slika za licnu kartu. Sva se bila preznojila da mi kaze da je celava, a da njen muz to ne zna. Imala je oko 30 godina, a po tadasnjim propisima vazilo je da se muskarac ili zena koji nose narodnu nosnju, odnosno kapu ili maramu, a koji su u poodmaklim godinama, mogu tako slikati za licnu kartu. Rekla mi je : „Cula sam da vi to mozete napraviti“. Napravio sam montazu, stavio sam joj finu kosu, imala je frizuru i dao joj tu fotografiju, da bi ona muzu rekla: „Vidis kakva sam danas, a evo kakva sam bila“.Slikao sam za svoju dusu
Starac sa Sokoca, 1958……………..Starac iz Zepe 1965.
„Sve sam slikao, kazat ce Aksamija, a potom dodati: “Zanimala su me i skolska djeca, ali i stariji ljudi, i grad, i tvrdjava, i stada, i goveda, i kosevina, ergela Borika. Nastojao sam otrgnuti od zaborava nesto sto treba rusiti, a neke stvari sam slikao i po narudzbi, recimo ako je bio miting, trebalo je da snimim da se vidi masa. Snimao sam i one koje je Drina nosila i izbacivala na obalu.”
Godine 1956. dobio je poziv iz Beograda, gdje se odrzavao Medjunarodni sajam zanatstva i medjunarodna izlozba fotografija, da posalje nekoliko radova. Mjesec dana kasnije dobio je fotografije nazad, ali i srebrenu diplomu. „To mi je bila prva nagrada. Iznenadio sam se prijatno, jer da je bila i klupska izlozba, meni bi bila znacajna, a tek medjunarodna.“ Nagrada mu je dala podstrek da nastavi i dalje raditi tzv. umjetnicke fotografije. Iz Fotosaveza BiH presao je u clanstvo Fotokluba Sarajevo i tokom izlaganja na brojnim izlozbama, Aksamija je prikupio 50-60 priznanja. Aksamija je 60-tih postao clan Udruzenja slobodnih umjetnika fotografije USUF YU, a 1988. dobio je njihovo najvece odlikovanje Gran prix Anastas Jovanovic. „Bila je to proslava 150 godina otkako je u Srbiju donesen prvi fotoaparat“.Iste godine Aksamija doseljava u Sarajevo, a nakon toga, kako kaze, gotovo je odustao od fotografije, jer su uvjeti bili nezadovoljavajuci. Ubrzo potom izbija rat u BiH, a Aksamija se prijavljuje u Armiju RBiH. „Ne bi me ni primili u 74. godini zivota, ali posto sam imao mnogo materijala iz fotografske radnje, ponudio sam da to iskoristimo. Snimao sam tokom cijelog rata, to je bila15. motorizovana brigada, i vjerovatno ni jedna druga brigada u Bosni nije imala komplet fotografija svojih ljudi i zbivanja ili barem ne tako uredjen“.
Nije to skola, to u covjeku lezi
“Nije to skola, to u covjeku lezi… Mislim da covjeku skola moze pomoci mnogo, ali ako u sebi nema talenta, tesko. Jer, ako covjek nesto radi nazor, nema tu srece. Ako imas nagon za necim, prosto, ne mozes se umoriti”, istice Aksamija. Ponekad je uobicavao provesti cijelu noc u laboratoriji kako bi napravio dvije- tri fotografije. Tako je nastala i cuvena fotografija Dva turbana. “Moja radnja bila je u carsiji, a na spratu iznad stan. Prekoputa se nalazila dzamija i, sjecam se, bio je petak, proljece. Pogledao sam s prozora, a kako je moja radnja bila okrenuta prema jugu, dolje su se okupili ljudi da ih sunce grije. Ugledam turbane, uzmem Roleyflex, aparat kojim mozete gledati”spigl refleksima” i napravim snimak. Uradim to u laboratoriji, ali nikako mi se ne svidja. Posto je to bio negativ 66, ponovo sam to uradio da bih dosao do konacne fotografije, koja je mozda samo sestina negativa. To je ono sto sam izvukao, sto je meni zaokupilo paznju. Roleyflex kiji nam pokazuje dok razgovaramo, kupio je u Slavonskom Brodu sezdesetih godina. Molio je trgovackog putnika Fotokemike iz Zagreba da mu javi cim sazna gdje ga je moguce nabaviti. S Nikonom je, kako istice, radio dugo – punih 30 godina.
Mnoge Aksamijine fotografije obisle su Evropu i svijet ali najpoznatija medju njima je portret nobelovca Ive Andrica pored Visegradske cuprije. Gradski poglavari bi svakog iole znacajnijeg putnika namjernika upucivali u Aksamijinu radnju ciji je izlog bio pet metara dugacak. “Kod mene je tako svratio i Ivo Andric, to je bilo 1963. Izvadio sam 10- 15 slika Visegrada, koje sam cuvao ispod pulta i stavio ih pred njega. On ih je pogledao i sutio. Inace, bio je vrlo skrt na rijecima. Pitao sam ga da li mu se ijedna od fotografija svidja. Izdvojio je jednu, na kojoj je bila cuprija, ali na kojoj nije bilo ni konja ni auta ni covjeka.” Aksamija mu je na to rekao da bi ta fotografija mogla biti interesantnija ako bi Andrica fotografirao pored cuprije. “Vodio sam racuna da ga snimim tako da se vidi sto veci dio cuprije. Htio sam da ne gleda u mene i napravio sam nekoliko snimaka”, istice Aksamija, koji je jos jedan Andricev portret napravio devet godina kasnije, ali s druge strane mosta.
Portret nobelovca Ive Andrica 1963.
Iz Aksamijine laboratorije
Aksamija je medju prvima u BiH poceo raditi i kolor fotografije: “Radio sam prvo s kolor dijapozitivom, posto su slajdovi, pa imate gotovu fotografiju. Polovinom sedamdesetih Adi Mulabegovic, novinar, publicista i knjizevnik, iz Spanije je u Sarajevo donio slajdove i kolor film za dijapozitiv. Sarajevo jos nije moglo da razvija te fotografije, pa su ga uputili na mene.“
Njegovi sinovi Mehmed i Emir odrastali su, kako kaze Aksamija, u fotografskoj laboratoriji. „Stariji sin Mehmed otisao je na studij fotografije u Prag na AMU – FAMU, gdje je diplomirao i magistrirao i predao doktorsku disertaciju za sedam godina.“ Uoci odlaska na studij, Aksamija mu je rekao: „Tvoja je laboratorija po noci, moja po danu, sto ti god zapne ja sam tu.“ Dodaje da se tome nije veselio: „Vec su mi dva puta radili popis imovine kao nekakvom bogatasu. Ja sam posteno radio sve, ali takav je bio rezim da kazu: „Vidi predsjednika skupstine, on nema ni bicikla“, a ja sam imao i auto. Zato sam se plasio da ce mi oni biti za vratom.“
„Ja sam poceo s tablom i pisaljkom, a danas se radi kompjuterom. Danas je elektronika usla u sve, pa s digitalnim fotoaparatom cim nesto uslikas mozes vidjeti sliku. Izborio sam se da radim na staklenoj ploci da bih mogao covjeku da uklonim kojekakve nedostatke. Danas se to radi na kompjuteru, a onda se trazilo znanje i umijece“, tvrdi Aksamija i s tugom u glasu dodaje: “Nema vise ni hemikalija ni tamne komore, a kada sam ja pocinjao, radio sam i bez struje, na dnevnom svjetlu kopirao… Desavalo se da iznesem rad vani, a sunce dodje, zagrije ga, odmah spada emulzija i nema nista, dok danas, iako Polaroid postoji odavno, mozes imati sliku za pet- sest sekundi.“–
Novinari BH DANA su cijenjenog i svjetski priznatog fotografa Aliju Aksamiju posjetili u njegovom domu u Sarajevu i napravili reportazu. Zahvaljujuci dragim prijateljima koji su se potrudili da dobijem taj text mozemo saznati mnogo vise o zivotu priznatog fotografa, jer smo uglavnom do sada citali ono sto su drugi pisali o njemu, dok u ovoj u reportazi, gospodin Alija Aksamija, govori sam svoj zivot.Broj 663 – 26.02.2010
Život: Alija M.Akšamija,kultnibh.fotograf
Ja sam uvijek s druge strane fotografije
Alija M. Akšamija, jedan od najpoznatijih bh. fotografa, dobitnik je velikog broja međunarodnih i nacionalnih priznanja, između ostalog, nosilac je međunarodnog priznanja FIAP-a “kandidata majstora” (Federation of International Amateur Photographers), EUROPHOT-a “majstora umjetničke fotografije” (Council of the Professional Photographers Europe), zlatnika s likom Josipa Broza Tita Fotosaveza BiH, nagrade Nikola Tesla… Maja 2008. u Hanoveru Komitet PpofE – Association of Independent Professional Photographers of Europe donio je odluku da se nagrada za životno djelo u oblasti fotografskog djelovanja dodijeli upravo Akšamiji. Početkom 2010. Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske pripremila je i objavila Katalog radova: Alija M. Akšamija, a 1. marta, za Dan nezavisnosti BiH, u Zagrebu će organizirati izložbu koja obuhvata 60 Akšamijinih radova.
Piše: Edina Nurikić
Foto: Dzenat Dreković
Djački doručak 1960, ciklus Djeca
“Prvi fotoaparat kupio sam 1938. u Zagrebu, jer ih u Sarajevu nije bilo. Imao sam 19 godina i to je bio vid momačkog života, da imaš fotoaparat, da slikaš i cure, da na sebe skreneš pažnju…”, s osmijehom kaže Alija Akšamija, nevjerovatno vitalan i energičan za svoje 92 godine. Povodom izlaska Kataloga radova: Alija M. Akšamija, koji sadrži Akšamijine
nagrađivane radove iz različitih ciklusa, najpoznatijeg i najviše nagrađivanog bh. fotografa posjetili smo u njegovom sarajevskom domu u Velešićima. “Meni je danas, ustvari već odavno, dan kratak, a ništa ne radim, nikakve obaveze nemam. Imam televizor, ali ga uopšte ne uključujem, radio, također, ne slušam. Oslobođenje dobijem svaki dan, pa prvo pogledam da li je neko umro, da li trebam na dženazu ili sprovod, i onda ostalo čitam. Na to svaki dan izgubim sat, sat i po i rado bih se oslobodio i toga, ali onda ostadoh bez ikakvih informacija”, opisuje svoju svakodnevnicu Akšamija dodajući: “Ne mogu da fotografišem sada, evo, film od 36 snimaka mi stoji u aparatu već godinu dana.”Čarobnjak iz Rogatice U referatu kandidature Akšamije za dodjelu evropske nagrade za životno djelo, prof.Nikola Radošević je napisao: „Raskošnu razudjenost oblika i stanja, uzbudljivo svjedočenje o lijepom, a običnom, darovao nam je Alija M. Akšamija, bosanski svjetlopisac koji ne odustaje. Usmjerio je pogled u male bosanske kasabe Višegrad i Rogaticu, gradove i svijet, sto se povremeno izgubi iz općeg vidokruga i ponovo u taj vidokrug udje, po pravilu kad nahrupi kakva nesreća. Poput dobrodušnog lovca, on traga za prizorima, vreba čudesne preobražaje vidjenog, istrajava u lirskim zasjedama, a njegov okidač ne ubija, nego, gle čuda, ovjekovječuje“
Aksamija, covjek izuzetno vedrog duha, proveo je 70 godina baveci se fotografijom, a uvijek je nastojao, kako kaze, “ da izazove osobu da lici sama na sebe”. Bio sam Slobodan i da malo udarim nekoga po obrazu, jer se ljudi ukoce, pa ne lice na sebe. To mi je uslo u krv, da dam covjeku fotografiju da lici na sebe. Malo je ljudi koji se svidjaju sami sebi, a ja sam za mnoge bio kao carobnjak, jer sam radio i retus s grafickom olovkom. Covjek kad dobije bore, zeli da izgleda mladje, objasnjava Aksamija. Na skljocanje fotoaparata kolege Dzenata Drekovica ustaje dodajuci da mora obuci kaput za fotosesiju. Rijetko se slikao tokom zivota, a na upite mnogih zasto- njegov odgovor glasi: „Pa, ja sam uvijek s druge strane fotografije.“ Na opasku fotoreportera Dana da fizionomijom podsjeca na legendarnog Roberta Bressona, Aksamija kaze:“Nema nista jednako na dunjaluku, naprimjer, mnogi fotografi su snimali snjezne pahuljice, na desetine hiljada snimaka, i sve su drugacije.“
Prvi zagrebacki Aksamijin fotoaparat bio je formata od 12 snimaka, dok je njegovom vlasniku danas dvojba da li je bio Kodakov ili Agfin. Uoci Drugog svjetskog rata, u fotografskoj radnji Jovic u Sarajevu, stekao je osnovne informacije o fotografiji, ali buduci da ga niko tada nije mogao finansirati na duzem prakticnom „naukovanju“, vratio se u Rogaticu. Aksamija je i u vojsku, koju je sluzio u Banja Luci, ponio fotoaparat, ali mu ga je oduzeo komandir, jer je u vojsci bilo zabranjeno fotografiranje. Godine 1943. kuca njegove porodice u Rogatici je spaljena, pa tako i fotoaparat kojeg je uzaludno pokusao skriti u trapu. Nakon toga zaposljava se kao elektricar, te se sve do 1950. nije koristio fotoaparatom. Imao je majku, tri sestre i dva brata, a kao najstariji bio je primoran da pocne raditi. Pocinje raditi kao elektricar, a buduci da je u vojsci naucio da vozi, radio je i na opravci automobila- tako je i sebi osposobio auto. U to vrijeme biti vozac bio je vrlo unosan posao, te je sve sto je uspio ustedjeti ulozio da bi 1950. otvorio drzavnu fotografsku radnju u Rogatici.
Godine 1951. polozio je maturski ispit u Sarajevu, a 1953. napustio Rogaticu preselivsi se u Visegrad.
–
Novinari BH DANA su cijenjenog i svjetski priznatog fotografa Aliju Aksamiju posjetili u njegovom domu u Sarajevu i napravili reportazu. Zahvaljujuci dragim prijateljima koji su se potrudili da dobijem taj text mozemo saznati mnogo vise o zivotu priznatog fotografa, jer smo uglavnom do sada citali ono sto su drugi pisali o njemu, dok u ovoj u reportazi, gospodin Alija Aksamija, govori sam svoj zivot.Broj 663 – 26.02.2010
Život: Alija M.Akšamija,kultnibh.fotograf
Ja sam uvijek s druge strane fotografije
Alija M. Akšamija, jedan od najpoznatijih bh. fotografa, dobitnik je velikog broja međunarodnih i nacionalnih priznanja, između ostalog, nosilac je međunarodnog priznanja FIAP-a “kandidata majstora” (Federation of International Amateur Photographers), EUROPHOT-a “majstora umjetničke fotografije” (Council of the Professional Photographers Europe), zlatnika s likom Josipa Broza Tita Fotosaveza BiH, nagrade Nikola Tesla… Maja 2008. u Hanoveru Komitet PpofE – Association of Independent Professional Photographers of Europe donio je odluku da se nagrada za životno djelo u oblasti fotografskog djelovanja dodijeli upravo Akšamiji. Početkom 2010. Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske pripremila je i objavila Katalog radova: Alija M. Akšamija, a 1. marta, za Dan nezavisnosti BiH, u Zagrebu će organizirati izložbu koja obuhvata 60 Akšamijinih radova.
Piše: Edina Nurikić
Foto: Dzenat DrekovićDjački doručak 1960, ciklus Djeca
“Prvi fotoaparat kupio sam 1938. u Zagrebu, jer ih u Sarajevu nije bilo. Imao sam 19 godina i to je bio vid momačkog života, da imaš fotoaparat, da slikaš i cure, da na sebe skreneš pažnju…”, s osmijehom kaže Alija Akšamija, nevjerovatno vitalan i energičan za svoje 92 godine. Povodom izlaska Kataloga radova: Alija M. Akšamija, koji sadrži Akšamijine
nagrađivane radove iz različitih ciklusa, najpoznatijeg i najviše nagrađivanog bh. fotografa posjetili smo u njegovom sarajevskom domu u Velešićima. “Meni je danas, ustvari već odavno, dan kratak, a ništa ne radim, nikakve obaveze nemam. Imam televizor, ali ga uopšte ne uključujem, radio, također, ne slušam. Oslobođenje dobijem svaki dan, pa prvo pogledam da li je neko umro, da li trebam na dženazu ili sprovod, i onda ostalo čitam. Na to svaki dan izgubim sat, sat i po i rado bih se oslobodio i toga, ali onda ostadoh bez ikakvih informacija”, opisuje svoju svakodnevnicu Akšamija dodajući: “Ne mogu da fotografišem sada, evo, film od 36 snimaka mi stoji u aparatu već godinu dana.”Čarobnjak iz Rogatice U referatu kandidature Akšamije za dodjelu evropske nagrade za životno djelo, prof.Nikola Radošević je napisao: „Raskošnu razudjenost oblika i stanja, uzbudljivo svjedočenje o lijepom, a običnom, darovao nam je Alija M. Akšamija, bosanski svjetlopisac koji ne odustaje. Usmjerio je pogled u male bosanske kasabe Višegrad i Rogaticu, gradove i svijet, sto se povremeno izgubi iz općeg vidokruga i ponovo u taj vidokrug udje, po pravilu kad nahrupi kakva nesreća. Poput dobrodušnog lovca, on traga za prizorima, vreba čudesne preobražaje vidjenog, istrajava u lirskim zasjedama, a njegov okidač ne ubija, nego, gle čuda, ovjekovječuje“
Aksamija, covjek izuzetno vedrog duha, proveo je 70 godina baveci se fotografijom, a uvijek je nastojao, kako kaze, “ da izazove osobu da lici sama na sebe”. Bio sam Slobodan i da malo udarim nekoga po obrazu, jer se ljudi ukoce, pa ne lice na sebe. To mi je uslo u krv, da dam covjeku fotografiju da lici na sebe. Malo je ljudi koji se svidjaju sami sebi, a ja sam za mnoge bio kao carobnjak, jer sam radio i retus s grafickom olovkom. Covjek kad dobije bore, zeli da izgleda mladje, objasnjava Aksamija. Na skljocanje fotoaparata kolege Dzenata Drekovica ustaje dodajuci da mora obuci kaput za fotosesiju. Rijetko se slikao tokom zivota, a na upite mnogih zasto- njegov odgovor glasi: „Pa, ja sam uvijek s druge strane fotografije.“ Na opasku fotoreportera Dana da fizionomijom podsjeca na legendarnog Roberta Bressona, Aksamija kaze:“Nema nista jednako na dunjaluku, naprimjer, mnogi fotografi su snimali snjezne pahuljice, na desetine hiljada snimaka, i sve su drugacije.“
Prvi zagrebacki Aksamijin fotoaparat bio je formata od 12 snimaka, dok je njegovom vlasniku danas dvojba da li je bio Kodakov ili Agfin. Uoci Drugog svjetskog rata, u fotografskoj radnji Jovic u Sarajevu, stekao je osnovne informacije o fotografiji, ali buduci da ga niko tada nije mogao finansirati na duzem prakticnom „naukovanju“, vratio se u Rogaticu. Aksamija je i u vojsku, koju je sluzio u Banja Luci, ponio fotoaparat, ali mu ga je oduzeo komandir, jer je u vojsci bilo zabranjeno fotografiranje. Godine 1943. kuca njegove porodice u Rogatici je spaljena, pa tako i fotoaparat kojeg je uzaludno pokusao skriti u trapu. Nakon toga zaposljava se kao elektricar, te se sve do 1950. nije koristio fotoaparatom. Imao je majku, tri sestre i dva brata, a kao najstariji bio je primoran da pocne raditi. Pocinje raditi kao elektricar, a buduci da je u vojsci naucio da vozi, radio je i na opravci automobila- tako je i sebi osposobio auto. U to vrijeme biti vozac bio je vrlo unosan posao, te je sve sto je uspio ustedjeti ulozio da bi 1950. otvorio drzavnu fotografsku radnju u Rogatici.
Godine 1951. polozio je maturski ispit u Sarajevu, a 1953. napustio Rogaticu preselivsi se u Visegrad.
