-
–
Akšamija, Alija (1919 ), majstor umjetničke fotografije. Ovo zvanje dobio je po kriterijima EUROPHOT-a. Jedan je od najzaslužnijih bivših jugoslovenskih fotografa koji je živio van centra fotografije ( Beograd, Zagreb, Ljubljana, Sarajevo i dr. ) ali je svojim radom i učešćem na brojnim domaćim i medjunarodnim izložbama osigurao veliki broj nagrada i plaketa.
2008. godine dobio je Evropsku nagradu za životno djelo iz likovne umjetnosti – oblast fotografskog kreativnog djelovanja.
Alija Akšamija prima Evropsku nagradu uz prisustvo brojnih poštovalaca
ROGATICA MONOGRAFIJA, TKD Šahinpašic, Sarajevo, 2009
KNJIGA O ALIJI AKŠAMIJI
Autor: Miljenko Jergović
Objavljeno: 03.02.2010
Jutarnji list
Najpoznatija fotografija južnoslavenskih književnostiEuropska federacija profesionalnih fotografa 2008. mu je dodijelila nagradu za životno djelo
Alija M. Akšamija (Rogatica 1919.) veći dio života proveo je u Višegradu i po istočnoj Bosni, radio je kao umjetnički i novinski fotograf, kroničar poslijeratnih godina u ubavoj socijalističkoj provinciji.
Mjesto u povijesti
Nakon što je 1963. Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost, Akšamija je snimio njegovu najpoznatiju fotografiju, koja će biti reproducirana širom svijeta, u književnim leksikonima, monografijama i društvenim magazinima, i postat će amblematska piščeva slika, jedina na kojoj on – sasvim nesklon ekstrovertnim ceremonijalima i samopredstavljanju – pozira, i po fotografovim uputama gleda mimo objektiva, negdje sa strane, prema čaršiji u kojoj je proveo djetinjstvo. Iza leđa mu je ćuprija Mehmed paše Sokolovića, oko čije je povijesti okupio svoj slavni roman, i koja je, nijema i kamena, postala općenito najznamenitiji lik južnoslavenskih književnosti. Na drugoj slici, snimljenoj istoga dana, iz neznatno promijenjenog rakursa Andrić gleda ravno u kameru. Treću fotografiju, ovoga puta na drugoj obali Drine, Akšamija je snimio devet godina kasnije. Iako zapravo nitko i ne zna da su to njegovi snimci, da je Alija Akšamija u životu snimio samo te tri slike, imao bi mjesto u povijesti.
Žanrovske scene
Njegovu malenu i skromnu monografiju, sa sedamdeset fotografija, objavila je nedavno Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske, u povodu nagrade za životno djelo koju je 2008. Aliji Akšamiji dodijelila Europska federacija profesionalnih fotografa (PpofE). U tom izboru, koji se neće naći u izlozima, a vjerojatno ni na policama knjižara, nalaze se dirljive, točne i umjetnički savršeno artikulirane slike. Važniji i pretežitiji dio slika prikazuju žanrovske scene života u malim gradovima: ulične događaje, snijeg i grudvanje, socijalističke mitinge, javne skupove, vjerske proslave…
Moć smanjivanja
U duhu vremena, Akšamija se, naravno, bavio i fotografskim grafizmom, prizorima na rubu apstrakcije, neprepoznatljivim isječcima iz stvarnosti, kakvi su se, ne samo u to vrijeme, smatrali “pravom” umjetničkom fotografijom, za razliku od one novinske, na kojoj se prikazuje živi život. Ali i kada se služi tim izražajnim sredstvima, Akšamija je sjajan. Vrijedi odabrati barem dvije fotografije, pa ih opisati. Na slici “Uz dan ustanka”, snimljenoj 1954, uhvaćen je trenutak proslave s dvadesetak uglavnom muških glava, neke poziraju zagledane u objektiv, druge ne. Jedna od dvije žene na slici, vjerojatno žena oficira u uniformi, drži podignut čokanjčić, emancipirana i ozbiljna gleda u objektiv. Mladić s brkovima i u uniformi, uzdignute brade i s osmijehom koji zrači udarničkim optimizmom, digao je čašu i u sljedećem će trenutku, koji je izgubljen u vremenu, jer se dogodio nakon slike, nešto reći snimatelju. No, ova je grupna fotografija tako dobra i točna, jer je ona zapravo portret jednoga čovjeka, koji sjedi u prvome planu, markantnog i živoga, zažarenog pogleda, s onim karakterističnim brčićima, koji su u Bosni, među radnicima, rudarima i željezničarima, ostali u modi i nakon Hitlera, sve dok se sedamdesetih i osamdesetih njihovi dični nositelji nisu tiho, jedan za drugim, preko pretposljednjih stranica Oslobođenja, preselili na onaj svijet. Taj brk znak je nekoga vremena, koje je Akšamija slikao s onim Božjim darom nekoga tko je odabranik, ali je u socijalnom smislu ravan, pa i podčinjen, svijetu kojega bilježi i snima. Bez te moći smanjivanja, dobra socijalna fotografija nije moguća.
Bosanska Pieta
Druga slika je – ne zamjerite mi na toj riječi – genijalna. “Iz voza”, snimljena 1973, u jednoj od posljednjih godina rada uskotračne željeznice između Višegrada i Sarajeva, prikazuje muškarca, ženu i dijete. On spava, poluotvorenih usta, s pomalo komičnim i jezovitim izrazom lica, a ona kao da se upravo probudila, gleda negdje prema prozoru, s izrazom lica bosanske Pieta, i ruke koja se hvata za grudi. Akšamija je ulovio ovaj neobičan i potresan prizor u trenutku savršene osvijetljenosti ženinoga lica, tako da slika djeluje kao da je snimljena u studiju.
Po čehri ih prepoznajem
Socijalni aspekt ove nevjerojatne fotografske priče također je izveden savršeno i do detalja: usred gužve spore, uskotračne željeznice, na tvrdom drvenom sjedalu, sjede njih troje, sređeni za put u veliki grad, u Sarajevo, on s kravatom, ona u nekoj svečanoj bijeloj bluzi, dijete u onim dječjim cipelicama koje su prehodale čitav dvadeseti vijek, od Mannovih Buddenbrockova, do ovog tu vlaka. Bosanski muslimani, po čehri ih prepoznajem. Pitate što je to čehra? To je nešto što je tako dobro znao uslikati Alija Akšamija.
Svojim svjetlopisom taj je čovjek dostojan Andrićeve riječi. Bila je čast prisustvovati čudu sedamdeset njegovih slika–
Vijest o dodjeli nagrade za zivotno djelo jednom od najpoznatijih i najstarijih zivucih fotografa u Europi Aliji M. Akšamiji, te 2008-e godine, imali smo na nasoj naslovnoj stranici pa se mozemo prisjetiti pomocu sljedeceg linka:Europska nagrada za životno djelo Aliji Akšamiji
Link:
[url=http://www.rogatica.com/index.php?option=com_content&view=article&id=305:europska-nagrada-za-ivotno-djelo-aliji-akamiji&catid=1:bih&Itemid=45
]Evropska nagrada za zivotno djelo[/url]–
Bosnjacka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebacku zupaniju orgnizirala je u povodu Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, 1. marta, otvorenje samostalne izlozbe fotografija Alije M. Aksamije.
U prigodnoj pozivnici se istice kako je Evropska federacija profesionalnih fotografa Aliji Aksamiji dodijelila nagradu za zivotno djelo za visoki standard kreativnog djelovanja unutar analogne i digitalne fotografije za 2008. godinu.(…) Fotografije gospodina Alije Aksamije sto ih mozete vidjeti na zidovima Bosnjacke nacionalne zajednice, kao i u vrlo pomno priredjenoj monografiji izdanoj ovom prilikom – nakladnik je BNZ za Grad Zagreb i Zagrebacku zupaniju, urednik Dzevad Joguncic a priredio ju je i graficki oblikovao Mehmed Aksamija (…) one jesu istinite, dakle govore o onome sto jeste bilo u trenutku kada su zabiljezene, one su sve ono sto je njihov autor vidio, cuo i radio u datom trenutku, tom kratkom isjecku vremena kada je on, sam i samostalno stvarao taj novi svijet, sto ga danas, desetljeca nakon sto je nastao, promatramo. Te fotografije ujedno su i vjeran opis cinjenica tog doba i svijeta, na njima prepoznajemo nesto ili nekoga sto nam je vrlo blisko i drago – one jesu taj opis predmeta, ljudskih bica i krajolika, ali one su i nesto daleko snaznije i vece – fotografije gospodina Alije Aksamije ne bjeze od toga da izricu osjecaje, taj tako neodredjen i neuhvatljiv osjecaj ljudske duse (…)
Kao i svaki veliki fotograf, majstor ali i umjetnik svog zanata, gospodin Alija Aksamija kameru ce usmjeriti u samo grotlo zivota, on je uvijek sa svojim fotoaparatom „na prvoj liniji fronte“ – u onom smislu kako je nekoc izjavio jedan americki fotograf, da je njegova“ prva linija fronte“ ne bojisnica, rovovi i zasjede, vec prvi cosak u njegovom susjedstvu, prvi izlog samoposluge, sank lokalne krcme, prva klupa u obliznjem parku, prolaznik na zebri. Na tom zadatku nije tesko pronaci, ako se udubite u izlozena djela, i ovog autora.(…) „ Sve sam slikao – zanimala su me i skolska djeca, ali i stariji ljudi, i grad, i tvrdjava, i stada, i goveda, i kosevina, ergele Borike. Nastojao sam otrgnuti od zaborava nesto sto treba rusiti, a neke stvari sam slikao i po narudzbi, recimo ako je bio miting, trebalo je da snimim da se vidi masa. Nije to skola, to u covjeku lezi… Mislim da covjeku skola moze pomoci mnogo, ali ako u sebi nema talenta, tesko. Jer, ako covjek nesto radi nazor, nema tu srece. Ako imas nagon za necim, prosto, ne mozes se umoriti” ispricao je Aksamija novinarki u posljednjem broju sarajevskih Dana.
Taj nagon, unutrasnji poriv da se svijet i vrijeme zaskoce, uhvate i ovjekovjece na fotografskoj snimci,. radovi izvjeseni oko nas svjedoce najbolje sami za sebe. Jer, “fotografija je uvijek prizor koji je netko odabrao – fotografirati znaci uokviriti, a uokviriti znaci izdvojiti”, pisala je tako strastveno i zavjerenicki odana fotografiji Suzan Sontag.Fotografije su, naime, kako kaže, „zapis stvarnog” , nepromjenljive na način na koji to nijedan verbalni prikaz, koliko god nepristran, nije mogao biti- jer fotografsko bilježenje vrši stroj. Međutim, one svjedoče i o stvarnom jer fotografija znači da je netko bio na licu mjesta i snimio je. “Upravo to, da pored stroja u tvorbi fotografije sudjeluje i čovjek, i to presudno, tako je upečatljivo i snažno izraženo u djelu Alije Akšamije. Taj ljudski angažman, taj osjećaj trenutka, vremena i prostora koji zapravo gospodari kamerom, upućuje ju na ono što treba zabilježiti i trajno sačuvati ono je što fotografiju određuje kao umjetnički čin.
(…) na fotografski opus Alije Aksamije moze se, bezrezervno, bez straha da cemo pretjerati ili biti neumjereni u pohvali, vezati misao Suzan Sontag da je “ skupljanje fotografija skupljanje svijeta”. Odista, i samo povrsan obilazak izlozenih radova u to nas moze uvjeriti. Te fotografije ujedno su i tumacenje svijeta, kroz svijetove sto ih na njima vidimo mi, istina, mozda prije svega prepoznajemo neko prohujalo vrijeme, nesto sto smo krajickom oka, nekada davno, zapazili, memorirali i potom zaboravili, a sada je odjednom, u svoj toj izgubljenoj zivosti i punoci, zabljesnulo, iskocilo pred nas poput preplasene zvijeri na sumskom putu – ali u pomnijem razgledavanju u onom trenutku kada nas prepoznata slika pocne zaokupljati, kada krenemo misliti o njoj i uz nju, shvacamo da ono sto gledamo i nije samo prikaz necega sto je proslo, nepovratno izgubljeno, vec da itekako ima iskonsku vezu sa ovime danas, sa onime sto nam se dogadja, sa svijetom i vremenom u kome zivimo. Fotografija jeste tanki isjecak vremena i prostora i to jeste vidjenje svijeta koji negira medjusobnu povezanost i slijed i koje svakom tom sicusnom trenutku daje obiljezje zagonetnosti, kako to vrlo tacno zapaza Suzan Sontag (…) ili kako ce na drugom mjestu ova visprena istraziteljica i analiticarka fotografske umjetnosti zamijetiti : “da objektiv, u biti, svakoga cini turistom u stvarnosti drugih ljudi, a na koncu i u svojoj vlastitoj”, to nista ne znaci – uvijek nam ostaje nasa vlastita masta i njome stvoreni predjeli u koje nas ove fotografije smiono mogu povesti.
Bez obzira na to odakle pocnemo, sa razgledavanjem, fotografije gospodina Alije Aksamije povesce nas na to putovanje. Bilo da je rijec o mitingu iz 1963, cije ce nam parole danas izazivati trunku nevjerice i zrnce podsmijeha, no treba se samo malo prisjetiti, oni koji su to prezivljavali, sto se sve skrivalo u tim rijecima i gromoglasnim uzvikivanjima mase. Ili ciklus “U prolazu”, kao sjetna uspomena na doba kada smo imali vremena jedan pokraj drugoga zastati, pokazati makar na trenutak da nam je do toga drugog stalo, da nam je vazan, da bez njega ne postojimo ni mi- ali i blago nas prekoriti sto smo to sve zaboravili. Portreti staraca iz Zepe, Sokoca ili Romanije kao da su stvoreni slikarskom kicicom Ismeta Mujezinovica, fotografija, pak, sume zimi bliska je platnima Jacksona Pollocka. Brzaci i splavi na Drini svakoga tko je odrastao na nekoj rijeci vratice u to djetinjstvo prepuno uzbudjenja prvih susreta sa mocnom vodom – konjusari ergele Borike kao da su uhvaceni u nekom pejzazu sto ga je filmskom kamerom uhvatio Tarkovski. I, naravno, besmrtni Ivo Andric, nakon Nobela, 1963, ispred Cuprije, odnosno podno slavnog mosta, fotografija koja je obisla svijet, i pisac koji je o toj istoj masti i stvarnosti ispisao velicanstvene recenice. Izdvojicu samo jednu: “Masta sama ne stvara nego ozivljuje i rasporedjuje, a stvarnost zivi i govori.” Ta masta i takva stvarnost u samoj su srzi ovdje izlozenih fotografija gospodina Alije Aksamije.
( Mladen Bićanić “Oslobodjenje”, 04.03.2010.)
Djački doručak 1960, ciklus Djeca
1973, ciklus U prolazu
–
Novinari BH DANA su cijenjenog i svjetski priznatog fotografa Aliju Aksamiju posjetili u njegovom domu u Sarajevu i napravili reportazu. Zahvaljujuci dragim prijateljima koji su se potrudili da dobijem taj text mozemo saznati mnogo vise o zivotu priznatog fotografa, jer smo uglavnom do sada citali ono sto su drugi pisali o njemu, dok u ovoj u reportazi, gospodin Alija Aksamija, govori sam svoj zivot.Broj 663 – 26.02.2010
Život: Alija M.Akšamija,kultnibh.fotograf
Ja sam uvijek s druge strane fotografije
Alija M. Akšamija, jedan od najpoznatijih bh. fotografa, dobitnik je velikog broja međunarodnih i nacionalnih priznanja, između ostalog, nosilac je međunarodnog priznanja FIAP-a “kandidata majstora” (Federation of International Amateur Photographers), EUROPHOT-a “majstora umjetničke fotografije” (Council of the Professional Photographers Europe), zlatnika s likom Josipa Broza Tita Fotosaveza BiH, nagrade Nikola Tesla… Maja 2008. u Hanoveru Komitet PpofE – Association of Independent Professional Photographers of Europe donio je odluku da se nagrada za životno djelo u oblasti fotografskog djelovanja dodijeli upravo Akšamiji. Početkom 2010. Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske pripremila je i objavila Katalog radova: Alija M. Akšamija, a 1. marta, za Dan nezavisnosti BiH, u Zagrebu će organizirati izložbu koja obuhvata 60 Akšamijinih radova.
Piše: Edina Nurikić
Foto: Dzenat DrekovićDjački doručak 1960, ciklus Djeca
“Prvi fotoaparat kupio sam 1938. u Zagrebu, jer ih u Sarajevu nije bilo. Imao sam 19 godina i to je bio vid momačkog života, da imaš fotoaparat, da slikaš i cure, da na sebe skreneš pažnju…”, s osmijehom kaže Alija Akšamija, nevjerovatno vitalan i energičan za svoje 92 godine. Povodom izlaska Kataloga radova: Alija M. Akšamija, koji sadrži Akšamijine
nagrađivane radove iz različitih ciklusa, najpoznatijeg i najviše nagrađivanog bh. fotografa posjetili smo u njegovom sarajevskom domu u Velešićima. “Meni je danas, ustvari već odavno, dan kratak, a ništa ne radim, nikakve obaveze nemam. Imam televizor, ali ga uopšte ne uključujem, radio, također, ne slušam. Oslobođenje dobijem svaki dan, pa prvo pogledam da li je neko umro, da li trebam na dženazu ili sprovod, i onda ostalo čitam. Na to svaki dan izgubim sat, sat i po i rado bih se oslobodio i toga, ali onda ostadoh bez ikakvih informacija”, opisuje svoju svakodnevnicu Akšamija dodajući: “Ne mogu da fotografišem sada, evo, film od 36 snimaka mi stoji u aparatu već godinu dana.”Čarobnjak iz Rogatice U referatu kandidature Akšamije za dodjelu evropske nagrade za životno djelo, prof.Nikola Radošević je napisao: „Raskošnu razudjenost oblika i stanja, uzbudljivo svjedočenje o lijepom, a običnom, darovao nam je Alija M. Akšamija, bosanski svjetlopisac koji ne odustaje. Usmjerio je pogled u male bosanske kasabe Višegrad i Rogaticu, gradove i svijet, sto se povremeno izgubi iz općeg vidokruga i ponovo u taj vidokrug udje, po pravilu kad nahrupi kakva nesreća. Poput dobrodušnog lovca, on traga za prizorima, vreba čudesne preobražaje vidjenog, istrajava u lirskim zasjedama, a njegov okidač ne ubija, nego, gle čuda, ovjekovječuje“
Aksamija, covjek izuzetno vedrog duha, proveo je 70 godina baveci se fotografijom, a uvijek je nastojao, kako kaze, “ da izazove osobu da lici sama na sebe”. Bio sam Slobodan i da malo udarim nekoga po obrazu, jer se ljudi ukoce, pa ne lice na sebe. To mi je uslo u krv, da dam covjeku fotografiju da lici na sebe. Malo je ljudi koji se svidjaju sami sebi, a ja sam za mnoge bio kao carobnjak, jer sam radio i retus s grafickom olovkom. Covjek kad dobije bore, zeli da izgleda mladje, objasnjava Aksamija. Na skljocanje fotoaparata kolege Dzenata Drekovica ustaje dodajuci da mora obuci kaput za fotosesiju. Rijetko se slikao tokom zivota, a na upite mnogih zasto- njegov odgovor glasi: „Pa, ja sam uvijek s druge strane fotografije.“ Na opasku fotoreportera Dana da fizionomijom podsjeca na legendarnog Roberta Bressona, Aksamija kaze:“Nema nista jednako na dunjaluku, naprimjer, mnogi fotografi su snimali snjezne pahuljice, na desetine hiljada snimaka, i sve su drugacije.“
Prvi zagrebacki Aksamijin fotoaparat bio je formata od 12 snimaka, dok je njegovom vlasniku danas dvojba da li je bio Kodakov ili Agfin. Uoci Drugog svjetskog rata, u fotografskoj radnji Jovic u Sarajevu, stekao je osnovne informacije o fotografiji, ali buduci da ga niko tada nije mogao finansirati na duzem prakticnom „naukovanju“, vratio se u Rogaticu. Aksamija je i u vojsku, koju je sluzio u Banja Luci, ponio fotoaparat, ali mu ga je oduzeo komandir, jer je u vojsci bilo zabranjeno fotografiranje. Godine 1943. kuca njegove porodice u Rogatici je spaljena, pa tako i fotoaparat kojeg je uzaludno pokusao skriti u trapu. Nakon toga zaposljava se kao elektricar, te se sve do 1950. nije koristio fotoaparatom. Imao je majku, tri sestre i dva brata, a kao najstariji bio je primoran da pocne raditi. Pocinje raditi kao elektricar, a buduci da je u vojsci naucio da vozi, radio je i na opravci automobila- tako je i sebi osposobio auto. U to vrijeme biti vozac bio je vrlo unosan posao, te je sve sto je uspio ustedjeti ulozio da bi 1950. otvorio drzavnu fotografsku radnju u Rogatici.
Godine 1951. polozio je maturski ispit u Sarajevu, a 1953. napustio Rogaticu preselivsi se u Visegrad.
–
„Posto Visegrad nije imao fotografa, a trebalo je slikati ljude za legitimacije, pruzila mi se sansa da otvorim privatnu radnju. Posto Leica film ima 36 snimaka, u drzavnoj radnji se vodilo racuna o tome da se sve evidentira- i koga sam slikao i koliko sam naplatio. Ovdje sam mogao i za svoju dusu da slikam“, govori Aksamija te rukom pokazuje ka jednoj od uramljenih fotografija na zidu u naizgled likovnoj formi: „Ovo je zaledjena lokva, jer tu sam ja vidio figure i onda sam pozelio da to zabiljezim. To je ta moc zapazanja“
Aksamija se prisjeca jedne od zanimljivih zgoda iz Visegrada: „U radnju mi je dosla zena muslimanka, povezana, da se slika za licnu kartu. Sva se bila preznojila da mi kaze da je celava, a da njen muz to ne zna. Imala je oko 30 godina, a po tadasnjim propisima vazilo je da se muskarac ili zena koji nose narodnu nosnju, odnosno kapu ili maramu, a koji su u poodmaklim godinama, mogu tako slikati za licnu kartu. Rekla mi je : „Cula sam da vi to mozete napraviti“. Napravio sam montazu, stavio sam joj finu kosu, imala je frizuru i dao joj tu fotografiju, da bi ona muzu rekla: „Vidis kakva sam danas, a evo kakva sam bila“.Slikao sam za svoju dusu
Starac sa Sokoca, 1958……………..Starac iz Zepe 1965.
„Sve sam slikao, kazat ce Aksamija, a potom dodati: “Zanimala su me i skolska djeca, ali i stariji ljudi, i grad, i tvrdjava, i stada, i goveda, i kosevina, ergela Borika. Nastojao sam otrgnuti od zaborava nesto sto treba rusiti, a neke stvari sam slikao i po narudzbi, recimo ako je bio miting, trebalo je da snimim da se vidi masa. Snimao sam i one koje je Drina nosila i izbacivala na obalu.”
Godine 1956. dobio je poziv iz Beograda, gdje se odrzavao Medjunarodni sajam zanatstva i medjunarodna izlozba fotografija, da posalje nekoliko radova. Mjesec dana kasnije dobio je fotografije nazad, ali i srebrenu diplomu. „To mi je bila prva nagrada. Iznenadio sam se prijatno, jer da je bila i klupska izlozba, meni bi bila znacajna, a tek medjunarodna.“ Nagrada mu je dala podstrek da nastavi i dalje raditi tzv. umjetnicke fotografije. Iz Fotosaveza BiH presao je u clanstvo Fotokluba Sarajevo i tokom izlaganja na brojnim izlozbama, Aksamija je prikupio 50-60 priznanja. Aksamija je 60-tih postao clan Udruzenja slobodnih umjetnika fotografije USUF YU, a 1988. dobio je njihovo najvece odlikovanje Gran prix Anastas Jovanovic. „Bila je to proslava 150 godina otkako je u Srbiju donesen prvi fotoaparat“.Iste godine Aksamija doseljava u Sarajevo, a nakon toga, kako kaze, gotovo je odustao od fotografije, jer su uvjeti bili nezadovoljavajuci. Ubrzo potom izbija rat u BiH, a Aksamija se prijavljuje u Armiju RBiH. „Ne bi me ni primili u 74. godini zivota, ali posto sam imao mnogo materijala iz fotografske radnje, ponudio sam da to iskoristimo. Snimao sam tokom cijelog rata, to je bila15. motorizovana brigada, i vjerovatno ni jedna druga brigada u Bosni nije imala komplet fotografija svojih ljudi i zbivanja ili barem ne tako uredjen“.
Nije to skola, to u covjeku lezi
“Nije to skola, to u covjeku lezi… Mislim da covjeku skola moze pomoci mnogo, ali ako u sebi nema talenta, tesko. Jer, ako covjek nesto radi nazor, nema tu srece. Ako imas nagon za necim, prosto, ne mozes se umoriti”, istice Aksamija. Ponekad je uobicavao provesti cijelu noc u laboratoriji kako bi napravio dvije- tri fotografije. Tako je nastala i cuvena fotografija Dva turbana. “Moja radnja bila je u carsiji, a na spratu iznad stan. Prekoputa se nalazila dzamija i, sjecam se, bio je petak, proljece. Pogledao sam s prozora, a kako je moja radnja bila okrenuta prema jugu, dolje su se okupili ljudi da ih sunce grije. Ugledam turbane, uzmem Roleyflex, aparat kojim mozete gledati”spigl refleksima” i napravim snimak. Uradim to u laboratoriji, ali nikako mi se ne svidja. Posto je to bio negativ 66, ponovo sam to uradio da bih dosao do konacne fotografije, koja je mozda samo sestina negativa. To je ono sto sam izvukao, sto je meni zaokupilo paznju. Roleyflex kiji nam pokazuje dok razgovaramo, kupio je u Slavonskom Brodu sezdesetih godina. Molio je trgovackog putnika Fotokemike iz Zagreba da mu javi cim sazna gdje ga je moguce nabaviti. S Nikonom je, kako istice, radio dugo – punih 30 godina.
Mnoge Aksamijine fotografije obisle su Evropu i svijet ali najpoznatija medju njima je portret nobelovca Ive Andrica pored Visegradske cuprije. Gradski poglavari bi svakog iole znacajnijeg putnika namjernika upucivali u Aksamijinu radnju ciji je izlog bio pet metara dugacak. “Kod mene je tako svratio i Ivo Andric, to je bilo 1963. Izvadio sam 10- 15 slika Visegrada, koje sam cuvao ispod pulta i stavio ih pred njega. On ih je pogledao i sutio. Inace, bio je vrlo skrt na rijecima. Pitao sam ga da li mu se ijedna od fotografija svidja. Izdvojio je jednu, na kojoj je bila cuprija, ali na kojoj nije bilo ni konja ni auta ni covjeka.” Aksamija mu je na to rekao da bi ta fotografija mogla biti interesantnija ako bi Andrica fotografirao pored cuprije. “Vodio sam racuna da ga snimim tako da se vidi sto veci dio cuprije. Htio sam da ne gleda u mene i napravio sam nekoliko snimaka”, istice Aksamija, koji je jos jedan Andricev portret napravio devet godina kasnije, ali s druge strane mosta.
Portret nobelovca Ive Andrica 1963.
Iz Aksamijine laboratorije
Aksamija je medju prvima u BiH poceo raditi i kolor fotografije: “Radio sam prvo s kolor dijapozitivom, posto su slajdovi, pa imate gotovu fotografiju. Polovinom sedamdesetih Adi Mulabegovic, novinar, publicista i knjizevnik, iz Spanije je u Sarajevo donio slajdove i kolor film za dijapozitiv. Sarajevo jos nije moglo da razvija te fotografije, pa su ga uputili na mene.“
Njegovi sinovi Mehmed i Emir odrastali su, kako kaze Aksamija, u fotografskoj laboratoriji. „Stariji sin Mehmed otisao je na studij fotografije u Prag na AMU – FAMU, gdje je diplomirao i magistrirao i predao doktorsku disertaciju za sedam godina.“ Uoci odlaska na studij, Aksamija mu je rekao: „Tvoja je laboratorija po noci, moja po danu, sto ti god zapne ja sam tu.“ Dodaje da se tome nije veselio: „Vec su mi dva puta radili popis imovine kao nekakvom bogatasu. Ja sam posteno radio sve, ali takav je bio rezim da kazu: „Vidi predsjednika skupstine, on nema ni bicikla“, a ja sam imao i auto. Zato sam se plasio da ce mi oni biti za vratom.“
„Ja sam poceo s tablom i pisaljkom, a danas se radi kompjuterom. Danas je elektronika usla u sve, pa s digitalnim fotoaparatom cim nesto uslikas mozes vidjeti sliku. Izborio sam se da radim na staklenoj ploci da bih mogao covjeku da uklonim kojekakve nedostatke. Danas se to radi na kompjuteru, a onda se trazilo znanje i umijece“, tvrdi Aksamija i s tugom u glasu dodaje: “Nema vise ni hemikalija ni tamne komore, a kada sam ja pocinjao, radio sam i bez struje, na dnevnom svjetlu kopirao… Desavalo se da iznesem rad vani, a sunce dodje, zagrije ga, odmah spada emulzija i nema nista, dok danas, iako Polaroid postoji odavno, mozes imati sliku za pet- sest sekundi.“
- You must be logged in to reply to this topic.