Forum Replies Created
-
–
VODENICA
Staro mjesto moje! Pod sjenkama grana
Radobolja mrmlja, vere se i prska;
Mrke hridi streme visoko sa strana
Pune gustih zova, smokava i trska.Sve je isto, staro…Samo, kao prije,
Ne čuje se hitri točak da udara;
K’o bol jedan što se u dnu duše krije,
Ostavljena ćuti vodenica stara…Kroz vidnjaču malu, gdje u suhoj travi
Samo studen gušter polagano šušne,
Ne javlja se mlinar sa šalom na glavi
Niti vidim one oči prostodušne.Mnogo li sam puta ja ovdje, u hladu,
U večeri ljetne na odmoru bio!
I, dižući oči na mlinarku mladu,
Iz vedrice, žedan, hladne vode pio!Bog zna gdje je sada?!.. Radobolja mrmlja
Puna grmjelica, srebra, adiđara…
I dok zlatno veče pada povrh grmlja
Nakrivljena ćuti vodenica stara…A.Šantić
–
Niko ne zna kad su i za koga su, u davnim vremenima ove brvnarice, ove vodenice nalik na ptice , ove mlinice na vodi Plivi kod Jajca pocele da melju. Mljele i mljele, pa se od okretanja svojih kamenova i kola umorile i stale. Nema vise u njima vodenicara, ni kantara, ni samara na konju, do san nekakav drevni, onaj kojim sanjaju samo vodenice kad prestaju da melju, kad im po tavanu pauci mreze ispletu. Liče na ptice nekakve ogromne, koje su odnekud doletjele, tu na vodu Plivu pale i tu i ostale. Noge su im tanke i mokre. Kad im te nožice oslabe, kad im se krovovi provale, kad se od vjetrova i snjegova navedu da padnu, ljudi dodju i isprave ih, poprave ih, ozdrave ih, pa se čini da su vjecne kao sto je vjecna i Pliva koja ispod njih i pokraj njih šumi i žubori šapćući im: “Spavajte, sanjajte, vi jedine, vi jedinstvene vodenice na svijetu!( Ćamil Sijarić, Muzeji pod otvorenim nebom: Jajce )
–
Ne znam da li je neko od vas ovo tamo citao, ali je stvarno impresivno. Radi se o kcerki rahmetli Dr. Aziza Torlaka.
Pokusala sam preko Google, saznati jos ali mi izbacuje samo engleski i http://www.focaci.org., ali ne mogu neregistrovani citati.Ovo je tamo postavi Nedo, evo samo da procitate, ne da to i mi stavimo ovako, bila bi frka.
–
Posto smo na staroj stranici imali ovakvu temu evo prenosim post o Gazi Husrev-begovoj džamiji.Gazi Husrev-begova džamija
Gazi Husrev-begova džamija (1530/31.) je najznačajnija islamska građevina u Bosni i Hercegovini, koja se po svojim arhitektonskim vrijednostima, razigranom osnovom, višekupolnim sistemom i smjelim konstruktivnim rješenjem, izdvaja od svih potkupolnih džamija građenih kod nas. Prostor za namaz Gazi Husrev-begove džamije pokriven je kupolom (raspona 13 m i visine 26 m), dok proširenja sa strane pokrivaju male kupole. Mihrab je pokriven polukupolom. Njen graditelj je bio Adžem Esir Ali u to vrijeme glavni arhitekt Osmanskog carstva. On je u gradnji ove džamije primijenio rano-istanbulski stil, koji daje pečat prepoznatljivosti čitavom ostvarenju. Kamena plastika i stalaktitni ukrasi, integralni su dio općih vrijednosti džamije, a arabeska nastala po ugledu na prvobitnu, poslije pohoda Eugena Savojskog (1697.) je bila uništena. Obnovljena je 1762., ali je izgorjela 1879. i ponovo obnovljena 1886. godine.
Gazi Husrev-begova džamija je bila i ostala najznačajnija osmanska građevina u Bosni. Ona sa šadrvanom, mektebom, abdesthanom, turbetima i Gazi Husrev-begovim i Murad-bega Tardića, haremom, muvekithanom sa munarom visokom 45 m i Sahat-kulom dominira čaršijom i čini njen središnji i najveći kompleks. Ovaj kompleks je svojim vjekovnim postojanjem, utjecao na graditeljske aktivnosti svih okolnih prostora, ulica i mahala.
Izvršeni su obimni restauratorski radovi pošto je džamija bila oštećena tokom agresije 1992/95.
Šadrvan
U sredini džamijskog harema, u sjeni visokih starih kestenova, nalazi se prelijepa mramorna fontana čija krovna konstrukcija stoji na osam drvenih stubova povezanih lukovima.
Šadrvan, pored izrazito ukrasne, ima i svoju funkcionalnu namjenu jer se voda iz šadrvana moze koristiti za uzimanje abdesta.
Prvobitni, originalni šadrvan izgrađen je 1530. godine od domaćeg kamena. Tada je voda do šadrvana dolazila iz vrela Crnilo (Donje Biosko) sa udaljenosti od 7 kilometara, a kroz Sarajevo je bila razvedena pomoću cjevovoda napravljenog od cijevi iz pečene gline.
Ovaj stari šadrvan je temeljito obnovljen 1772. godine po uzoru na originalnu izvedbu, a krajem 19-tog stoljeca, zbog jakih sarajevskih zima i čestih zamrzavanja, bio gotovo potpuno oštecen, pa je na mjestu starog, 1893. godine izgrađen novi od mramora sa otoka Brača. Pri ovoj rekonstrukciji šadrvan je priključen na tada novouspostavljeni moderni gradski vodovod. U toku agresije na ovaj grad teško je oštecen drveni krov šadrvana pa je 1997. godine napravljen novi krov, isti onakav kao i stari.
Turbeta
Na istočnoj strani džamije nalaze se dva turbeta koja je Gazi Husrev-beg dao sagraditi još za svoga života. U većem turbetu se nalazi Gazi husrev-begov kabur (grob), a u manjem je pokopan Murat-beg Tardić, Gazijin vojvoda, kasnije sandžak-beg i prvi upravitelj Gazi Husrev-begovog vakufa.
Nedaleko od džamije se nalazi i medresa koja se također ubraja kao dio kompleksa. U 16. stoljeću kad je izgrađena Begova džamija je predstavljala objekat od izuzetne važnosti za budući urbani razvoj Sarajeva.
[color=#825900][b]Mare napisao:
QUOTE:
A koja je ova[/b][/color]
Ovo je stara razglednica Gazi Husrev-begove džamije ili Begove dzamije iz 1900-te godine.
–
GORAZDE
Goražde mu je priraslo za srce Foto: Muhidin ŽIVOJEVIĆNiko ne želi snimati nastavak “Kuduza”
Kada se poželi odmoriti od svega, prošeta obalom Drine ili izađe u baštu porodične kuće u Goraždu…
11.04.2009. 03:39
Pisati o akademiku i, prema mišljenju mnogih, najvećem živućem bh. piscu, prozaiku i scenaristi, ljubitelju lijepe riječi, čovjeku iz čijeg su pera nastale izuzetne priče, pjesme i scenariji, nije lak zadatak. Pogotovo ne nakon što nam je već na početku razgovora otkrio svoje duboko razočarenje zloupotrebom našeg bosanskog jezika u novinarstvu. Smeta mu, kaže, što se on “obogaćuje” riječima koje nam nikada nisu bile bliske, što na televiziji rade polupismeni ljudi i što se oni nazivaju novinarima. Ipak, priznaje da bez medija ne može zamisliti ni jedan dan.
Redovno čita dnevnu i sedmičnu štampu, pa i onu naših susjeda. O recesiji, kao jednom od trenutno najaktuelnijih problema u državi, ne razmišlja mnogo.
– Svi pričaju o toj recesiji a ja ne znam šta bih o njoj rekao. Pa u krizi smo već dugo, kao da je to nešto novo. Više od recesije brine me rječnik naših političara, koji je zapravo ogledalo naše države – razočarano će Sidran.
Poseban kutak
Kada se poželi odmoriti od svega i, naravno, ukoliko ga posluži lijepo vrijeme, prošeta obalom Drine ili izađe u baštu porodične kuće u Goraždu, gradu u kojem već duže vrijeme odmara od bučnog sarajevskog života i nalazi inspiraciju za nova djela. U tu svrhu projektovao je i izgradio poseban kutak u sjeni vinove loze – simpatičnu kućicu od drveta.
– Ponosan sam na ovo svoje djelo. Tu se mogu na miru opustiti i pisati uz cvrkut ptica. Ovo mjesto zavoljela je i jedna koka, svakog dana ona se tu nekako preko krova uvuče i snese jaje. I nigdje drugo ga ne želi snijeti, samo u ovom jednom ćošku – priča Sidran pokazujući nam svoje i kokino omiljeno mjesto.
U blizini je napravio i teren za stoni tenis. Zasadio ga je engleskom travom, koja je izdržljivija od ove naše. Tu je često znao ukrstiti rekete sa svojim prijateljima i komšijama. Uskoro će to učiniti opet, samo dok se, kaže, vrijeme popravi i bude boljeg zdravlja.
Još jedna igra, odnosno sport, ga rekreira, ali umno. To je šah, čiji je pasionirani igrač.
– Siromašan je svaki čovjek koji ga ne zna igrati. Šah je savršena igra pa se ponekad pitam je li ga mogao izmisliti čovjek. Gdje god da pođem, nosim sa sobom ove male šahovske zadatke koje rješavam čak i dok čekam u redovima koji se protežu pred šalterima brojnih službi, banaka, pošti. I tako, dok se svi oko mene nerviraju, ja sam smiren jer igram šah. Tako mi brže prođe vrijeme – smije se Sidran pokazujući nam svoje papiriće s crno-bijelim poljima i šahovskim figurama.
Nastavak “Kuduza”
S ljubavlju nam je pokazao i brojne uspomene na bogat stvaralački opus: knjige, novinski članci, sve je to uredno složeno na policama i u kartonskim kutijama. Na zidovima su plakati legendarnih filmova “Sjećaš li se Dolly Bell”, “Kuduz”, “Otac na službenom putu”. S briljantnim scenarijima i dijalozima koji se i danas prepričavaju ostavili su neizbrisiv trag u bh. filmskoj umjetnosti. Sidrana smo pitali da li možemo očekivati nastavak “Kuduza” s obzirom da je on snimljen po istinitoj priči koja je u martu 1993. godine dobila tragičan epilog. Naime, Junuz Kečo (u filmu se zvao Bećir Kuduz) poginuo je spasavajuću svoju pastorku. Ni njoj nije bilo spasa. Kao i njenog “babu”, usmrtio je snajperista HVO-a.
– Nažalost, niko od domaćih reditelja nije pokazao interes za snimanje nastavka. Takve priče kod nas više ne prolaze. U našim filmovima sve je manje dijaloga, a “Kuduz” ga je bio prepun. Prije bi ga uzeo raditi neki holivudski reditelj “x” produkcije, i to kao akcioni film – razočarano će Sidran.
Stoga je svu energiju usmjerio u nove projekte. Jedan od njih je životopis “Otkup sirove kože”, čije odlomke objavljuje u magazinu “Global”. Kako ga zdravlje ne služi baš najbolje, akademik Sidran brzo se umorio od razgovora pa smo ga ostavili da povrati snagu u tišini.
Goražde i Bekto
– Volim Goražde, odgovara mi ova sredina u svakom pogledu. Tu sam upoznao mnogo ljudi, dobrih ljudi. Jedan od njih je i biznismen Redžo BEKTO. Zavolio je i on mene, pa me jednom pita: “Zašto ti, Avdo, ne provodiše više vremena ovdje, nedostaješ nam kad te nema dugo?” Kažem mu ja: “Zima je, a meni radijatori na struju, ne mogu dopustiti sebi tolike troškove ovdje i u Sarajevu.” Kaže on: “Ako je to u pitanju, riješit ćemo. Ništa se ne brini.” Za nekoliko dana uveo mi je grijanje na novo gorivo i napomenuo da sada nemam razloga da idem. Ne zna da je time i mene usrećio – kaže Sidran.
Tekst je preuzet iz magazina “Azra”…
Autor: Elvedina DŽAKMIĆ
