Forum Replies Created
-
–
[color=#825900][quote=Kemo(citat)”]Ih! kolko samo “nostalgija” imam!Mogo bih zovnuti hipten duša na ićram i opet bi hi ostalo kolko hoćeš, a da him se niko ni prikučio nebi.
Ostale bi u šarenijem i srebreli sahanima, u rajlikama i drvenijem ćasama, u kadaifnjacima i tendžerama u haranijama i teferič loncima, a da hi i ne kusnu niko.
Posebice bi ostale one što su malo ljutkaste, što prže jezik, i usta, i što hi ni denjiz nemere hlanuti i, one što grknu. Gorče gore od nišadora. Zaljevaj kolko ti duša hoće vodama jal šerbetima i opet gorke. Goruću ko suza sestrina za bratom.
Imaju i one što bole. I njih bi se, urijetko, ko dotako. Ko da su otrovne, a jes hi neko nečijem poprašio, valja kasti, pa bježi i oko i ruka od nje.
Taman da su posebice saldisane uz kahvu, duhan i đul-šerbe u maštrafama, opet bi ostale netaknute. Aman, šta je i onih što hi mahsuz bi posluži.(…)[/quote][/color]
Poslije ovoga se nema sta reci, nema sta napisati ni odmah, ni dan poslije, ni dane poslije, ali…. tako je to. Jedna nostalgija uvijek izaziva neciju drugu.Čitajući, Kemo, ovaj tvoj lijepi nostalgicni tekst, prisjetila sam se svih onih davno proslih dana u toplom domu stare majke Nedzibhanume a.r., posebno one jedne, ne tako prostrane, sobe koja je uglavnom bila sve u jednom: i kuhinja i dnevna i soba gdje smo mi najradije svi voljeli sjediti, iako je bila jos jedna prostranija od nje, ali ona nije bila tako topla i tako posjećena kao ova. U njoj je bilo sve od kucanskih aparata kao i prostrani kauc za sjedenje, i sve je to bilo uredjeno u starom, prepoznatljivom, bosanskom stilu. Stara majka a.r. je uvijek nastojala sto vise ugoditi svima, starim bosanskim specijalitetima: ćevabima, pitama, kaljama, kompotima, halvama, hurmasicama…a za Bajram je bilo posebno .
I sada se sjecam limenih tepsija iskrivljenih rubava, ali je sirnica u njima pecena, bila veoma ukusna i mirisna, da to ni jedna druga snaha nije tako ni mogla, ni znala postici. Sjecam se starih pozutjelih serpi iz kojih je nama nudila najmirisnije kompote od suhih sljiva, krusaka, karanfilica….
Ćevab je bio posebno spreman, od ranog jutra pa skoro do popodneva, na sasvim, sasvim tihoj vatri uz obavezni dodatak “zvijezda” masla.
A tek baklava, žuta i rumena istovremeno, starom rukom precizno izrezana u pravilne romboide, prosto se topila u ustima. Cijela atmosfera u njenom domu tih dana je odisala i mirisala necim posebnim, praznicnim, drugacijm nego obicno.
A sjecam se i njene stare kuće sa verandom i basamcima dok jos nije bila porusena. I avlije sa bijelim oblutcima izmedju kojih je vijugao uski putić oivičen dugim stabljikama ruza, zambaka, i mnogo sarenih kadifica… I starog debla razgranate krosnje kruske, tik uz kuću, se jos uvijek sjecam. E tu ćes mi kuću i tu avliju, ako Bog da naslikati, a posebno zbog one jedne tvoje recenice iz posta sa stare stranice, koja se neodoljivo uklapa u sve to, pa cemo je naknadno ovdje umetnuti.“Uberi cvijetak tamo,omirisi i opij se pupoljcima vamo ,zalij djule uz tarabe,OCISTI zakorovljenu kaldrmu od bjelutaka sto vodi miruhu i svaki dan imas Dan.Suncan,veseo. ”
Jer, kako ti onomad napisa, valja nam njegovati i zalijevati ovu nasu avliju.
–
[color=#825900][quote=Kemo(citat)”]Ih! kolko samo “nostalgija” imam!Mogo bih zovnuti hipten duša na ićram i opet bi hi ostalo kolko hoćeš, a da him se niko ni prikučio nebi.
Ostale bi u šarenijem i srebreli sahanima, u rajlikama i drvenijem ćasama, u kadaifnjacima i tendžerama u haranijama i teferič loncima, a da hi i ne kusnu niko.
Posebice bi ostale one što su malo ljutkaste, što prže jezik, i usta, i što hi ni denjiz nemere hlanuti i, one što grknu. Gorče gore od nišadora. Zaljevaj kolko ti duša hoće vodama jal šerbetima i opet gorke. Goruću ko suza sestrina za bratom.
Imaju i one što bole. I njih bi se, urijetko, ko dotako. Ko da su otrovne, a jes hi neko nečijem poprašio, valja kasti, pa bježi i oko i ruka od nje.
Taman da su posebice saldisane uz kahvu, duhan i đul-šerbe u maštrafama, opet bi ostale netaknute. Aman, šta je i onih što hi mahsuz bi posluži.(…)[/quote][/color]
Poslije ovoga se nema sta reci, nema sta napisati ni odmah, ni dan poslije, ni dane poslije, ali…. tako je to. Jedna nostalgija uvijek izaziva neciju drugu.Čitajući, Kemo, ovaj tvoj lijepi nostalgicni tekst, prisjetila sam se svih onih davno proslih dana u toplom domu stare majke Nedzibhanume a.r., posebno one jedne, ne tako prostrane, sobe koja je uglavnom bila sve u jednom: i kuhinja i dnevna i soba gdje smo mi najradije svi voljeli sjediti, iako je bila jos jedna prostranija od nje, ali ona nije bila tako topla i tako posjećena kao ova. U njoj je bilo sve od kucanskih aparata kao i prostrani kauc za sjedenje, i sve je to bilo uredjeno u starom, prepoznatljivom, bosanskom stilu. Stara majka a.r. je uvijek nastojala sto vise ugoditi svima, starim bosanskim specijalitetima: ćevabima, pitama, kaljama, kompotima, halvama, hurmasicama…a za Bajram je bilo posebno .
I sada se sjecam limenih tepsija iskrivljenih rubava, ali je sirnica u njima pecena, bila veoma ukusna i mirisna, da to ni jedna druga snaha nije tako ni mogla, ni znala postici. Sjecam se starih pozutjelih serpi iz kojih je nama nudila najmirisnije kompote od suhih sljiva, krusaka, karanfilica….
Ćevab je bio posebno spreman, od ranog jutra pa skoro do popodneva, na sasvim, sasvim tihoj vatri uz obavezni dodatak “zvijezda” masla.
A tek baklava, žuta i rumena istovremeno, starom rukom precizno izrezana u pravilne romboide, prosto se topila u ustima. Cijela atmosfera u njenom domu tih dana je odisala i mirisala necim posebnim, praznicnim, drugacijm nego obicno.
A sjecam se i njene stare kuće sa verandom i basamcima dok jos nije bila porusena. I avlije sa bijelim oblutcima izmedju kojih je vijugao uski putić oivičen dugim stabljikama ruza, zambaka, i mnogo sarenih kadifica… I starog debla razgranate krosnje kruske, tik uz kuću, se jos uvijek sjecam. E tu ćes mi kuću i tu avliju, ako Bog da naslikati, a posebno zbog one jedne tvoje recenice iz posta sa stare stranice, koja se neodoljivo uklapa u sve to, pa cemo je naknadno ovdje umetnuti.“Uberi cvijetak tamo,omirisi i opij se pupoljcima vamo ,zalij djule uz tarabe,OCISTI zakorovljenu kaldrmu od bjelutaka sto vodi miruhu i svaki dan imas Dan.Suncan,veseo. ”
Jer, kako ti onomad napisa, valja nam njegovati i zalijevati ovu nasu avliju.
–
Od čari svih
i čuda ljeta
najčudnije je
kad kamen cvjeta.Kad pokraj mora
na kršu škrtu
iznikne travka
kao u vrtu.I pomoli
cvjetiće lila
iz pukotine
gdje se skrila.Gledam i primam
taj cvijetni kamen
kao života
pravog znamen.Nasiha Kapidžić-Hadžić
–
Od čari svih
i čuda ljeta
najčudnije je
kad kamen cvjeta.Kad pokraj mora
na kršu škrtu
iznikne travka
kao u vrtu.I pomoli
cvjetiće lila
iz pukotine
gdje se skrila.Gledam i primam
taj cvijetni kamen
kao života
pravog znamen.Nasiha Kapidžić-Hadžić
–
Zima je pokrila snegom doline i polja ravna,
I tavne visoke gore. Vihori sneznog praha
Po pustom viju se polju, i cela priroda cuti,
I listak poslednji vene od zimskog studenog daha.Veselo puckara plamen u skromnoj izbici nasoj,
I macak na banku drema. Kroz tamu veceri blede
Dugacke i svetle senke po zidu cudno se viju,
A oko ognjista sniskog ozebla decica sede…..V.Ilic
–
Zima je pokrila snegom doline i polja ravna,
I tavne visoke gore. Vihori sneznog praha
Po pustom viju se polju, i cela priroda cuti,
I listak poslednji vene od zimskog studenog daha.Veselo puckara plamen u skromnoj izbici nasoj,
I macak na banku drema. Kroz tamu veceri blede
Dugacke i svetle senke po zidu cudno se viju,
A oko ognjista sniskog ozebla decica sede…..V.Ilic
