[mirsad_d]

in reply to: Za najmlađe – pričam ti priču…… #14394

Suzanine ruke

U jednoj dalekoj zemlji, na obali planinskog jezera, živio jednom siromašni drvosječa sa ženom i dvije kćeri: jedna je bila prava ljepotica, a druga, mlađa, Suzana – ružna, sitna i neugledna, koja je zbog toga bila vrlo povučena. Majka nije baš mnogo marila za nju, jer se ponosila svojom starijom kćerkom namjeravajući da je bogato uda kako više ne bi živjeli u bijedi. Ona je bila ohola i ništa nije htjela ni umjela da radi, a posla je bilo napretek. Ako je trebalo da se čisti ognjište, da se posprema po kući, ide po vodu ili nahrani živina – sve je to radila mlađa kći. Dok se njena sestra cijelo jutro češljala pred ogledalom i presvlačila haljine, Suzana je prala veš u obližnjem potoku ili krpila rublje.Tako je prolazilo vrijeme, sporo i jednolično.

Jednog proljećnog dana razglasilo se po cijeloj carevini da carević namjerava da se ženi i da traži sebi ženu. Car je naredio da na rođendan carevića dođu najljepše djevojke iz cijele carevine da mu se predstave. Suzanina majka i starija sestra obradovaše se i otpočeše velike pripreme za taj dan. Pošto je jedino Suzana znala da šije, majka joj je naložila da sestri sašije haljinu i izveze je da bude što ljepša. Bilo je preostalo malo vremena do zakazane svetkovine, pa je Suzana šila po cijelu noć i dan. Dan uoči rođendana carevića Suzana je završavala vez na haljini – bila je umorna, ali srećna što će njena sestra izaći pred carevića u najljepšoj haljini. Umjesto da je pohvali, sestra ju je stalno grdila što je spora i omalovažavala ju je.

Došao je i veliki dan. Pred carevićem su se šepurile djevojke sve ljepše jedna od druge. Suzanina sestra se izdvajala zbog prelijepe haljine, pa je carević upita da li ju je sama šila i vezla.

– Ma kakvi, povikala je ona. – To je šila moja sestra. Ona sve radi po kući i biće moja sluškinja!

Kad carević to začu, naredi da dovedu i njenu sestru da je vidi. Ona ga je odvraćala od toga, jer – govorila je – ona nije ni nalik njoj. Ali carević je bio uporan.

Suzana je došla sva skrušena – nije smjela careviću u oči da pogleda. Carević se iznenadi tolikoj skromnosti i ushićeno je uhvati za ruku.

– Evo moje žene! – uzviknu on. – Njena ljepota najjače sija, jer ima ruke od zlata, a dušu od svile.

[mirsad_d]

in reply to: Znaš li? #14393

Feniks je… ?

Mitološka žar-ptica

Feniks je izmišljena ptica koja se najranije pominje u staroarapskim legendama, pa se često naziva i “arapski feniks”, a kasnije se pominje i u drugim kulturama. Ova ptica predstavljena je kao veliki orao zlatnog, plamtećeg perja. Kada bi, po legendi, feniks predosjetio da mu se približava smrt, pripremio bi sebi gnijezdo od aromatičnih biljaka koje bi se, izloženo jakom suncu, zapalilo i izgorjelo zajedno sa njegovim tijelom. Iz pepela sagorjele ptice rađao bi se novi, mladi feniks. Danas se feniks najčešće pominje u izrazu “ustao iz pepela kao feniks” kao simbol za ljude koji se oporave i nastave normalno da žive nakon teške bolesti ili nekog drugog ličnog kraha.

[mirsad_d]

in reply to: Stare razglednice #14392

[mirsad_d]

in reply to: Stare razglednice #14390

[mirsad_d]

in reply to: Arheološka istraživanja u Bosni i Hercegovini #14383

Pronađeno 30-ak stećaka na Dubravskoj visoravni kod Čapljine

U mjestu Lokve (Šatorova gomila) na Dubravskoj visoravni, između Čapljine i Stoca, u zaraslom dijelu šume, pronađeno je 30-ak stećaka te nekolike grobnice sa dobro očuvanim kostima unutar njih.

Pronašao ih je mještanin Edin Rahić, student Fakulteta humanističkih nauka u Mostaru. U kontaktu sa portalom 24sata.info htio je zainteresovati bh. javnost za arheološki turizam ovog kraja, što se nadamo da će i uspjeti.

Historijski i kulturološki fenomen Šatorova gomila zapravo je bila gradina, a tek potom grobna gomila. Na koti je s koje puca pogled na gotovo cijelu Hercegovinu. Gomila – gradina zapravo čeka svoje istraživanje. Primjetili smo mnogo kamenih grobova okolo gradine, te lokalitete stećaka. Sve to svjedoči o trajanju ovoga mjesta i kontinuitetu historijskih događanja na njemu. Ekskluzivno vam predstvaljamo prve fotografije ovog nevjerovatnog arheološkog nalazišta.

[mirsad_d]

in reply to: Rogaticka okolina u slici i riječi #14382

Legenda o djevojci u Vragolovima

O nastanku imena sela Vragolovi postoji legenda koju su prenosili stari ljudi. Legendu kaže da je nekada davno, kada je u tom selu živjelo samo 22 stanovnika, zavladala kuga od koje su svi pomrli, samo je preživjela jedna djevojka.
Priča kaže da je nakon te kuge vrag nanio jednog mladića da prođe tim putem, nađe tu djevojku i njome se oženi, te se tako selo obnovi. Zbog toga su selo zove Vragolovi?

Vragolovi
Sliku dodao Ermin Hadžihasanović
u grupu ISTOČNA BOSNA

[mirsad_d]

in reply to: Za najmlađe – pričam ti priču…… #14380

Avgust u učionici

Odskočilo vrelo avgustovsko sunce, kao da je bilo na klackalici, pa prosulo svoje zlatne zrake posvuda. Neke od njih poletješe i do škole i uđoše u hodnike i učionice. Iznenadiše se kada ne nađoše ni jednu dječiju glavicu da je malo pomiluju.

Tada se jedna zraka dosjeti:

– Nema djece, jer je sada raspust… Odmaraju se…

Iz jedne učionice dopre uzdisanje i škripanje. Zrake pohitaše tamo i ugledaše jednu stolicu koja se protezala i gorko žalila:

– Ah, kako sam još umorna!… Nikako da se opustim…

– A kako i ne bi bila – odgovori joj komšinica – kad su se i po tebi i po meni djeca cijele godine vrpoljila.

– I po meni… I po meni… – škripnu neka stolica iz posljednjeg reda. – Zbog njih sam i zaradila ovu škripobolju…

Tada se začu kako, dubokim glasom, zijevnu školska tabla:

– A da samo znate koliko sam ja gluposti progutala. Ovoj djeci svašta pada na pamet, a naročito kada ih prozovu da na meni ispišu zadatak… Tada, često, od straha zaborave i ono što su znali…

– Ali zbog toga sam ja tu, da sve te brljotine izbrišem… – suho kašljući progovori sunđer. – Meni te njihove greške baš prijaju. Jer da nije njih, mene niko ne bi umočio u kofu sa vodom… A sada sam suh… I žedan… Uskoro ću oboljeti od sušice!… Vode!…

– Šta se toliko dereš, ti, gutaču tuđih grešaka – graknu sa zida velika geografska karta. – Ne pitaš kako je drugima već samo o sebi brineš… Žedan si? A zar ne misliš da sam, možda, i ja žedna… Vidi koliko je po meni pustinja… A ja ćutim i trpim.

– Ludo jedna, pa nisu po tebi samo pustinje… Koliko je tu mora i okeana punih vode – odbrusi joj zavidljivi i žedni sunđer.

– Ti mora da si poblesavio od tuđih gluposti, pa bi pio i slanu morsku vodu, je li?… – geografska karta ne posusta. – Ima po meni i mora i kopna i rtova… A pogledaj šta su djeca dopisala na ovaj lijepi Rt dobre nade na jugu Afrike. Pročita: VRT DOBRE NADE ĐORĐEVIĆ… pa to je da pukneš od bijesa… – ljutito će karta svijeta.

Tada se u žučni razgovor sa vrha ormara lično umiješa okrugli globus:

– Sve same gluposti pričate… Kao da ste vi jedini na svijetu… Pa zar vama nije jasno da djeca ne postoje zbog nas, već da smo mi svi napravljeni zbog njih, da im pomažemo u učenju… Šta mislite vi, stolice oboljele, tobože, od škripobolje, da ste prijestoli za princeze, a ne obične školske stolice za običnu djecu… A ti, školska tablo, misliš li da bi negdje drugdje našla posla da nije škole i da nije djece? Ne bi… I gladovala bi… A ovamo ih grdiš: te djeca ovako, te djeca onako… Nisi ništa bolji ni ti, šupljoglavi sunđeru… Kome bi ti bio potreban da nije đaka i škole?… Ne misliš da bi, možda, mogao da izigravaš loptu, na primjer… A ti, geografska karto, zar zaista misliš da bi te takvu kakva si, koristili mornari za plovidbu? Ama, ti postojiš samo za djecu i zbog djece!

Geografska karta, uvrijeđena prekide izlaganje globusa:

– Jeste, svi smo mi niko i ništa, samo si ti važan, glavonjo!

– Ne, nisam ništa vrijedniji od svih vas – smireno će globus. – I dobro znam da sam samo jedno od nastavnih sredstava. Ali mnogo volim kada me neko dijete zavrti i počnem da se okrećem oko svoje ose…

– U pravu je globus! – zaškripa jedna stolica. – Bez djece mi ne bismo bili niko i ništa… I biće bolje da, umjesto što se svađamo, sada se lijepo odmorimo. Jer uskoro, za koji dan, ponovo će nam stići đaci. Red je da ih dočekamo lijepo, horni i odmorni…

U učionici zavlada tišina… Samo se, ponekad, začuje kako u snu zaškripi neka stolica… To ona sanja kako se na njoj već vrpolji nestašna princeza Nada Đorđević lično.

[mirsad_d]

in reply to: Za najmlađe – pričam ti priču…… #14379

Zvjezdica Nestašnica

Na vedrom noćnom nebu vidi se mnogo, mnogo zvijezda i zvjezdica. Neke su krupne, neke sasvim sitne. Neke neprekidno sijaju istim sjajem, neke kao da žmirkaju. Neke stalno vidimo na istom mjestu, a neke kao da se cijele noći šetkaju tamo-amo.

Najnemirnija među zvjezdicama bila je Nestašnica. Ona se stalno pomjerala, žmirkala i pravila nezgode noćnim putnicima i mornarima koji se na putu upravljaju po zvijezdama.

Najzad se Majka-Zvijezda, najstarija i najveća na nebeskom svodu, naljutila i odlučila da smiri Nestašnicu. Dole, na Zemlji, baš se tog trenutka rađalo jedno crno ždrijebe, pa ona reče:

“Sad idi i smiri se na čelu crnog ždrijebeta!”

I Nestašnica ode, ali… od toga dana najnestašnija ždrijebad na svijetu su crna – sa bijelom zvjezdicom na čelu!

[mirsad_d]

in reply to: Za najmlađe – pričam ti priču…… #14378

Pastir i zmija

Jednom davno živio visoko u planini mladi pastir. Čuvao je stoku po cio dan sam na pustim livadama, a jedina zabava mu je bila njegova svirala. Kada bi padala kiša, sakrio bi se u obližnju veliku pećinu. Jednom je tako od dosade tumarao po pećini i ugledao klupko zmija. Htio je da zamahne štapom i sve ih poubija, ali se sažali i pomisli:

“I to su živa stvorenja. Nikog ne diraju, pa neću ni ja njih.”

Sljedećeg dana dok se odmarao u hladovini hrasta, začu iza leđa siktanje zmije. Uplaši se i skoči, a jedna velika šarena zmija sjajnih očiju uspravi se u travi i reče:

“Ne boj se mladiću, spasio si mi život u pećini i ja sam došla da ti kažem da ću odsad biti tvoj čuvar i zaštitnik u nevolji. Kad god ti zatrebam, samo se oglasi sviralom tri puta i ja ću ti doći u pomoć.” To reče i brzo nestade u travi.

Pastir je stajao ukočen od straha, ali se brzo pribra i shvati da to nije bila obična zmija.

Jednog ljetnjeg dana natušti se nebo, počne strašna grmljavina, a sa neba sunu kiša užarenog kamenja. Pastir pobježe u pećinu, ali tamo odjednom sve zahukta, uskovitla se i pojavi se troglava aždaha. “Ja sam poslala vatrenu kišu!”, riknu jedna glava. “A ja grmljavinu!”, viknu druga. “A ja ću požderati i tebe i tvoje stado!”, zaurla treća.

Pastir, sav pretrnuo od straha, dograbi sviralu i duhnu u nju tri puta. Iznenada zasija neka svjetlost, pojavi se njegova zmija zaštitnica, baci se na aždahu i ubije je, pa se sve stiša i smrači. Pastir htjede da zahvali zmiji, ali nje nije bilo.

Jednog jutra pastir primjeti na obližnjem proplanku prelijepu djevojku duge plave kose kako se češlja. Kada joj se približio, ona mu reče: “Ti mene ne poznaješ, ali ja o tebi sve znam. Pošten si i dobar mladić. Uzmi me za ženu, a ja ću te služiti i biti ti vjerna.”

Pastir se obradova, pruži joj ruku i ona ustade. Iza njenih leđa, na travi, ostade da leži zmijska košuljica.

[mirsad_d]

in reply to: Za najmlađe – pričam ti priču…… #14377

Bajka o zloj princezi

Živjela jednom jedna ružna i zla princeza. Niko je nije volio, pa nije imala ni prijatelje sa kojima bi se družila. Zato je bila stalno usamljena i nesrećna. Kada bi šetala po vrtu oko dvorca, pratilo bi je samo njeno kučence, iako ga je ona stalno grdila i tukla.

Vidjevši kako je hrđava, Dobra Vila odluči da joj pomogne da se promijeni. Dok je jednog jutra princeza brala cvijeće i bjesno ga potom bacala iza sebe, ona se iznenada pojavi pred njom i tiho reče:

“Vidim, mlada princezo, da si zle volje, pa bih htjela da ti pomognem. Učiniću te prelijepom i veselom djevojkom, ali zauzvrat obećaj da ćeš mi ispuniti tri želje”, reče Dobra Vila.

“Hoću, Dobra Vilo, samo reci!”, uzviknu princeza.

“Evo”, nastavi Vila, “prva želja mi je da nahraniš siromaha, druga da pokloniš svoju haljinu nekoj sirotici i treća da nikada ne slažeš”, reče joj Dobra Vila.

“Šta ima lakše od toga!”, nasmija se princeza i istog momenta zaboravi na sve tri želje.

Vila mahnu štapićem i princeza se preobrati u pravu ljepoticu.

Trećeg dana od njihovog susreta Vila odluči da iskuša princezu – pretvori se u siromaha i pokuca princezi na vrata.

“Dobra gospo, umoran sam i gladan. Možeš li mi dati makar koju koricu hljeba?”, zamoli prosjak tihim glasom.

“Bježi odatle, odvratna skitnico”, povika princeza, “i da te više nikada nisam vidjela da se motaš ovuda!”

Poslije nekoliko dana Vila se pretvori u sirotu djevojku u pocjepanoj haljini i pojavi se u princezinom vrtu.

“Lijepa princezo”, zapita djevojka, “bi li mi poklonila neku od tvojih haljina, sigurno ih imaš mnogo?”

“Kako smiješ tako nešto i da pomisliš?”, izgrdi je ljutito princeza. “Bezobraznice jedna!”, viknu i nahuška psa na djevojku, te ona jedva pobježe.

Sljedećeg dana Dobra Vila posjeti princezu i reče joj:

“Čula sam da nisi nahranila siromaha, niti dala haljinu sirotoj djevojci kako si mi obećala, znači zaboravila si na ono što mi duguješ?”, upita je Dobra Vila.

“Ne, Dobra Vilo, sve sam učinila kako si mi rekla!”, slaga princeza.

“Tako znači, ni treću želju mi nisi ispunila, jer me lažeš, nezahvalnice!”, uzviknu Vila, mahnu čarobnim štapićem i pretvori princezu u drvo, a zatim nestade.

Nedugo zatim tuda prođe mladi drvosječa koji je pošao u šumu da nasječe drva za zimu. Vidjevši veliko i lijepo drvo, zastade, osmotri ga i pomisli:

“Ovo je baš onakvo kakvo tražim, veliko i jako”.

Zamahnu sjekirom, ali u tom pomisli:

“Šteta je posjeći ovako veliko i lijepo drvo. Koliko li mu je samo godina trebalo da poraste ovako lijepo i snažno i krasi ovu poljanu? Potkresaću mu samo grane”.

U tom se pojavi Dobra Vila i preobrati drvo u princezu, pa joj reče:

“Evo princezo, darujem ti ovog mladića za muža! Samo te njegova dobrota može promjeniti!”

Princeza gorko zaplaka i obeća da više nikada neće biti zla.

[mirsad_d]

in reply to: ramazan #14376

mirsad_d

Participant

August 4, 2009 at 1:48 am

Post count: 4000

in reply to: Saljive slike #14375

Koliko ljudi možete naći na ovoj slici?

9

mirsad_d

Participant

August 4, 2009 at 1:45 am

Post count: 4000

in reply to: Saljive slike #14374

Što vidiš? Spiralu, ili su to ipak krugovi?

mirsad_d

Participant

August 4, 2009 at 1:15 am

Post count: 4000

in reply to: Rogaticani, o kojima treba pisati #14373

Kasim Dobraća

(1910,Rogatica-1979,Sarajevo)

Rođen je 1910.godine u Vraglovima, džemat Sočice kod Rogatice. Poslije mekteba i osnovne škole došao je u Sarajevo i upisao se na Gazi Husrevbegovu medresu. Po završetku nižeg tečaja na Medresi, prelazi na Šerijatsku sudačku školu koju završava 1927/28.godine. Potom odlazi u Kairo i upisuje se na el-Azhar, gdje studira islamske teološke nauke i diplomira 1935.godine, nakon čega se odmah vraća u domovinu i stupa u službu kao vjeroučitelj u građanskim školama u Sarajevu, kasnije kao nastavnik-muderris, prvo u Islamskoj ženskoj vjerskoj školi (Ženska medresa), a onda u Gazi Husrevbegovoj medresi. Jedno vrijeme radio je kao vjeroučitelj u Realnoj gimnaziji u Mostaru i vjerski odgojitelj u srednjoškolskom internatu društva “Gajret”. Do svog odlaska u mirovinu radio je u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu na obradi orijentalnih rukopisa, da bi samo tri mjeseca kasnije preselio na Ahiret.

Kasim-ef. Dobraća je, u toku svog službovanja, predavao niz vjerskih predmeta: akaid, fikh, hadis, ahlak, historiju Islama i imamet-hatabet-vaz, te arapski jezik i književnost. Predavao je na lahak i razumljiv način, a njegova predavanja su iz godine u godinu bivala sve interesantnija, jer je nastavnièki predmet volio i u svaki se predmet potpuno unosio. Onaj ko je pažljivo slušao njegova predavanja, nije se morao kasnije puno pripremati jer je svaka metodska jedinica bila zaokružena i kao cjelina obrađena. U tom kontekstu lahko je shvatiti i njegovu vrijednost kao vaiza, tako da je tražen da vazi ne samo u Sarajevu, gdje je jedno vrijeme bi stalni vaiz Gazi Husrevbegove džamije, nego i u drugom mjestima. U muslimanskoj štampi Kasim-ef. počeo se javljati poslije povratka iz Kaira. Napisao je veliki broj članaka i rasprava, a sarađivao je u brojnim muslimanskim listovima i edicijama: Novom beharu, Glasniku Islamske vjerske zajednice, El-Hidaji,Gajretu i dr., a objavio je dva posebno štampana reda: Kadijanije i Ahmedije (Sarajevo,1938) i Kloni se zla (Sarajevo 1971). Prvi je izašao u izdanju El-Hidaje, a drugi u izdanju Starješinstva Islamske zajednice za SR Bosnu i Hercegovinu.

Glasnik Islamske vjerske zajednice ubraja Kasim-ef. u svoje suradnike, jer se ponekad javljao sa radovima. Jedan od svojih prvih radova on je štampao upravo u Glasniku.

To je rad pod naslovom “Iz islamskog prava i njegove historije”(1936.godina, brojevi od 1-10).Od tada pa do smrti on je u Glasniku objavio još deset tekstova, od kojih posebnu pažnju zavreðuje “Jedan va’z” (Nekoliko islamskih propisa o privatnom i društvenom životu čovjeka). koji je objavljen 1936.godine i drugi “Jedan mevludski va’z”, održan na dan Mevluda 1964.godine u Begovoj džamiji u Sarajevu.

Posljednje što je za života objavio bio je članak “Vjerski značaj, smisao i svrha kurbana“, štampan u knjizi Smisao i značaj kurbana (Sarajevo, 1978), što ju je izdalo Starješinstvo IZ za SR BiH, poslije savjetovanja održanog u Sarajevu 1978.godine na ovu temu. Kad je Kasim-ef. 1956.godine došao u Gazi Husrevbegovu biblioteku, povjeren mu je posao oko izrade kataloga orijentalnih rukopisa ove Biblioteke. Kao i drugim poslovima, i ovom radu Dobraća je prišao ozbiljno i savjesno. Veæ 1963.godine štampan je prvi svezak ovog Kataloga (Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Gazi Husrevbegove biblioteke, svezak I ,1963, str.XXXIII+607+XV tabela- stranica arapskog teksta), koji je obuhvatio 795 kodeksa sa više od hiljadu rukopisa.
Prvi svezak obuhvata materijale koji se odnose na Kur’an, njegovo tumaèenje (tefsir), pravilno učenje Kur’ana (tedžvid), hadis, akaid i dove. Pojava ovog prvog sveska izazvala je vrlo živo zanimanje ne samo među orijentalistima, nego i među drugim kulturnim radnicima i kod nas i u svijetu, gdje su objavljeni brojni prikazi ovog kataloga. Drugi svezak se nalazi u štampi i obuhvatiće islamsko pravo. Po broju obrađenih rukopisa drugi svezak će nadmašiti prvi. Rahmetli Kasim-ef. bio je počeo raditi i na materijalima trećeg sveska, ali je usljed bolesti i odlaska u mirovinu taj posao zastao i velika je šteta da Kasim-ef. nije završio bar treći svezak, jer je teško naći čovjeka sa onolikim znanjem, prilježnošću i ustrajnošću u ovoj vrsti posla, kakav je on bio. Medjutim i ovoliko, koliko je uradio na Katalogu orijentalnih rukopisa Gazi Husrevbegove biblioteke, osigurao je sebi mjesto u nauci i kod nas i u svijetu.

Svoj život i ponašanje rahm. Kasim-ef. usklađivao je sa onim ogromnim znanjem, koje je posjedovao. U tom pogledu bio je primjer kakav čovjek treba biti. Skroman, nenametljiv, miran i tih, bio je uvažavan, a u odbrani svoga uvjerenja, naročito vjerskog, bio je rezolutan. Zbog toga je uživao opće poštovanje. Otuda je i njegova smrt izazvala veliku žalost i gubitak za sve.

mirsad_d

Participant

August 4, 2009 at 12:47 am

Post count: 4000

in reply to: Razne Islamske teme #14372

[b]Nišan[/b]

Ono što jedan narod, jednu državu ili regiju čini specifičnom i posebnom u odnosu na druge jeste upravo kultura, bilo da je u pitanju jezik, arhitektura, običaji, umjetnosti i sl. Činjenica je da danas kad nam je kulturno-historijsko blago najpotrebnije za očuvanje svog identiteta ne posvećujemo gotovo nikakvu pažnju ovoj izuzetno važnoj problematici. Moramo biti svjesni da smo nacionalno kulturno-historijsko blago ”posudili od svojih potomaka” te da u ime generacija koje dolaze iza nas moramo pod hitno pristupiti spašavanju onoga što se može spasiti i sačuvati, a uporedo raditi na naučnoj obradi istog.
Nišani su oblast koja dosad nije obrađena gotovo nikako, izuzmemo li izučavanja Mehmeda Mujezinovića koja su krunisana djelom ”Islamska epigrafika BiH”, međutim tu su obrađeni samo natpisi na nišanima (epitafi), te izučavanja Šefika Bešlagića ”Nišani XV i XVI vijeka u BIH”, koje je puno skromnije i ograničeno je na dosta kratko vrijeme s obzirom da je to praktično vrijeme pojavljivanja prvih nišana u BiH (najveći broj nišana u BiH je novijeg datuma).

Nišani kao nadgrobni spomenici muslimana u Bosni i Hercegovini predstavljaju po svojim osobinama zanimljivu i važnu kulturno-umjetničku pojavu u BiH, naročito kao izraz ukorijenjene klesarske tradicije stećaka. Zajedništvo stećaka i nišana, odnosno kontinuitet stećaka i nišana je nesumnjiv (prvi su drugima poslužili za uzor).
Riječ nišan je perzijskog porijekla, a znači cilj, meta, biljeg, odlikovanje, nadgrobni kamen, znak, znamenje. Nišan je ustvari vertikalno oblikovano kamenje (kameni stupci različitih veličina i oblika) iznad grobova muslimana čiji oblik je u osnovi čovjekolik. Obično po dva njih obilježavaju grob, jedan više glave, a drugi niže nogu, na grobu često stoje sami ili sa santračem i duguljastim tesancima, koji prave rub groba u obliku četverokuta. Prednji nišan ili bašluk je uvijek malo veći od zadnjeg. Kamen od kojeg su naši nišani klesani, bio je najčešće vapnenac, siga ili aragonit i adezitin tuf zelene boje. Pored ovih se ponekad pojavljuju i glaukonitski lapor, zeleni diabaz i makedonski bijeli mramor, ali se ovaj zadnji nije klesao u Bosni, nego je obrađen uvežen.

Tipovi, dakle mogla bi se odrediti ona približna i najvidljiva tipizacija, a to je podjela nišana na tzv. muške i ženske i po pojedinim razvojnim epohama, zatim po zanimanjima ljudi i po pojedinim klesarskim školama. Nišani za muškarce su masivni, pa imadu na vrhu turban ili fes. Ženski su nišani tanji, a ukras, koji na nijednom nišanu nikada ne fali, mnogo je finiji, nego na muškim nišanima.”Za razliku između muških i ženskih nišana može se kazati, da su muški u svim epohama i klesarskim školama građeni u obliku četverokutne ili osmokutne prizme, a prednjak usto prelazi gore u tanki vrat i završava se isklesanim turbanom, kakav je pokojnik nosio. Za razliku od ovih ženski nišani su redovito plosnati i većinom su oba jednako oblikovana i gore završavano u vidu šiljastog luka. Jasno se opažaju tri epohe u razvoju oblika bosanskih nišana: doba feth, tj. prve godine turskog gospodstva u ovim stranama, zatim kasniji vijekovi (16-18 st.) kada se turska vladavina potpuno ustalila, i prošlo stoljeće, u kojem su i reforme dale novi oblik i nišanima.
Nišani najstarije epohe se nalaze gotov po cijeloj Bosni, za njih se u narodu kaže da označavaju grobove palih turskih vojnika i časnika, pa ih, po tome, zove šehitskim ili, rjeđe gazijskim i šehitlucima.Osnovne značajke ovih nišana su težina mase, arhaičnost oblika i jako primitivna obrada. Takođe se u narodnim pričama kaže da je osvajač Bosne Mehmed Fatih vodio sa sobom 12,000 klesara koji su radili te nišane i to njegovim poginulim vojnicima. Dimenzije i oblici ovih nišana ukazuju na oblikovani prijelaz iz stečka ili iz obeliska bosanskih krstajana. Na starim nekropolama opaža se ovaj prijelaz, gdje se na jednoj strani nalaze stečci bosanskih krstjana, a na drugojarhaični nišani njihovih islamiziranih potomaka. ” Takva je, poimenice, nekropola u Prečanima kod Trnova i u Brankovćima, u rogatičkom srezu. Među nišanima u toj drugoj nekropoli stajaše kao najstariji ili jedan od najstarih onaj Mahmuta Brankovića, koji pogibe na boju despotovu. Na nišanu je natpis u staroj bosanskoj ćirilici, koji sadrži to ime, a više njega i lik lava u proparnju – grb kuće Brankovića. Tome je nišanu i po obliku i po ornamentu posve sličan obelisk početnoga viteza vojvoda Radivoja Oprašića. Stojaše u Oprašićima, sat hoda sjeverno od Brankovića, pa već i to, a i ostala sličnost u obliku i ornamentici s nišanom konvevtita Mahmuta Brankovića upućuju na to, da su oba spomenika potekla iz istog doba i iz ruku istog majstora.”
Nišani kasnih vijekova su manjih dimenzija, ali se i tu nađe po neki koji je vrlo veliki, veći i od ovih iz prvog doba. ” Dapače, najveći poznati nišan u Bosni nastao je baš u toj drugoj epohi. To je nišan na grobu Omerage Bašića kod Bašića mosta na putu između Glamoča i Livna, iz 1798. godine. Visok je 4,7 m, a upravo mu je toliki i opseg turbana.” U ovoj epohi javlja se težnja, da se nišanom interpretira stalež, u kojem je pokojnik pripadao. Kada su se četrdeset godina prošloga vijeka u Bosni počele provoditi vojne reforme, turski vojnici i ostali građani, osim svečenstva, po tim reformama, umjesto turbana nose od 1832. godine fesove, a oblik ove kape počinje se javljati i na nišanima. I s ovim oblikom fesa nastaje treća, dekadetna epoha u izradi nišana. Takođe je zanimljiva i pojava interpretacije pokojnikova zanimanja, koje se izvodilo raznim oblicima turbana.
Klesarske škole, ili klesari pojedinih regiona bili su daljni činbenici, koji su dovodili do raznolikosti naših nišana.Centri ovih regiona bili su jeftini i dobri kamenolomi, kao Sarajevo, Mostar, Foča, Vlasenica, Jajce i Bihać. Sarajevski, fočanski i mostarski klesari ili taščije klesali su nišane od vapnenca, vlasenički od zelenog andezitnog tufa, jajački od lakoobradive sige, a bihaćki od posebne vrste vapnenca, koja uprkos svemu uvijek ostaje bijela, vrlo otporna. Neki nišani su uvozeni sa strane, kao iz Makedonije gdje su se nalazili kamenolomi mermera, i nazivani su po turskom imenu Skoplja, uščupskim. Oni su svi bili dugi i tanki, kvadratičnog presjeka sosnovicom od 10 cm.U Bosni je sačuvano oko tridesetak ovakvih nišana i to u Sarajevu, Prači, Banja Luci i drugim mjestima.
Dekor naših nišana je vrlo raznolik i dosta bogat. Upotrebljavani motivi se oslanjaju na stare domaće tradicije, orijentalnu ornamentiku ali ima ih i često orginalne invencije.
Na nišanima iz prve godine turske vladavine su česti mladi mjesec s vrhovima prema gore, mač, sablja krivosjeklica, koplje, luk sa strijelom, topuz, čomaga (kijača) i balta. Predpostavlja se da one označavaju zanimanje ili život (upravo sport), kakav je volio provoditi pokojnik. Figuralni ukrasi su takođe pridruženi ovome ornamentu i tu su ptice i čitavi prizori lova sa sokolom. Čoviječi lik je u ovim prizorima dat simbolički, putem ispružene šake. ” Na jednom jedinom nišanu, koji se nalazi ispod Jahorine u Govedovićima kod Sarajeva, čovječi lik u lovačkom prizoru prikazan je na konju, ali opet samo kao gruba silueta.” Mnogi lijepi ukrasi nalaze se na mnogim ženskim nišanima, mahom su u oblikom cvijetova, lišća i grančica.

” Tim posljednim svakako pripada i jedan nedatirani nišan u groblju kraj bivše Tekijske džamije u Rogatici, na kojem je gotovo jedinstvenom simbolikom prikazano, možda, mladost i u dnu plohe ibrik (voda!), a iz njega izrasta vijugavi struk cvijeta s listovima i rascvjetalim čaškama.”
Dekor mnogih nišana kako muških, tako i ženskih upotpunjuju i natpisi na arapskom pismu.

in reply to: Saljive slike #14375

Koliko ljudi možete naći na ovoj slici?

9

[mirsad_d]

in reply to: Saljive slike #14374

Što vidiš? Spiralu, ili su to ipak krugovi?

[mirsad_d]

in reply to: Rogaticani, o kojima treba pisati #14373

Kasim Dobraća

(1910,Rogatica-1979,Sarajevo)

Rođen je 1910.godine u Vraglovima, džemat Sočice kod Rogatice. Poslije mekteba i osnovne škole došao je u Sarajevo i upisao se na Gazi Husrevbegovu medresu. Po završetku nižeg tečaja na Medresi, prelazi na Šerijatsku sudačku školu koju završava 1927/28.godine. Potom odlazi u Kairo i upisuje se na el-Azhar, gdje studira islamske teološke nauke i diplomira 1935.godine, nakon čega se odmah vraća u domovinu i stupa u službu kao vjeroučitelj u građanskim školama u Sarajevu, kasnije kao nastavnik-muderris, prvo u Islamskoj ženskoj vjerskoj školi (Ženska medresa), a onda u Gazi Husrevbegovoj medresi. Jedno vrijeme radio je kao vjeroučitelj u Realnoj gimnaziji u Mostaru i vjerski odgojitelj u srednjoškolskom internatu društva “Gajret”. Do svog odlaska u mirovinu radio je u Gazi Husrevbegovoj biblioteci u Sarajevu na obradi orijentalnih rukopisa, da bi samo tri mjeseca kasnije preselio na Ahiret.

Kasim-ef. Dobraća je, u toku svog službovanja, predavao niz vjerskih predmeta: akaid, fikh, hadis, ahlak, historiju Islama i imamet-hatabet-vaz, te arapski jezik i književnost. Predavao je na lahak i razumljiv način, a njegova predavanja su iz godine u godinu bivala sve interesantnija, jer je nastavnièki predmet volio i u svaki se predmet potpuno unosio. Onaj ko je pažljivo slušao njegova predavanja, nije se morao kasnije puno pripremati jer je svaka metodska jedinica bila zaokružena i kao cjelina obrađena. U tom kontekstu lahko je shvatiti i njegovu vrijednost kao vaiza, tako da je tražen da vazi ne samo u Sarajevu, gdje je jedno vrijeme bi stalni vaiz Gazi Husrevbegove džamije, nego i u drugom mjestima. U muslimanskoj štampi Kasim-ef. počeo se javljati poslije povratka iz Kaira. Napisao je veliki broj članaka i rasprava, a sarađivao je u brojnim muslimanskim listovima i edicijama: Novom beharu, Glasniku Islamske vjerske zajednice, El-Hidaji,Gajretu i dr., a objavio je dva posebno štampana reda: Kadijanije i Ahmedije (Sarajevo,1938) i Kloni se zla (Sarajevo 1971). Prvi je izašao u izdanju El-Hidaje, a drugi u izdanju Starješinstva Islamske zajednice za SR Bosnu i Hercegovinu.

Glasnik Islamske vjerske zajednice ubraja Kasim-ef. u svoje suradnike, jer se ponekad javljao sa radovima. Jedan od svojih prvih radova on je štampao upravo u Glasniku.

To je rad pod naslovom “Iz islamskog prava i njegove historije”(1936.godina, brojevi od 1-10).Od tada pa do smrti on je u Glasniku objavio još deset tekstova, od kojih posebnu pažnju zavreðuje “Jedan va’z” (Nekoliko islamskih propisa o privatnom i društvenom životu čovjeka). koji je objavljen 1936.godine i drugi “Jedan mevludski va’z”, održan na dan Mevluda 1964.godine u Begovoj džamiji u Sarajevu.

Posljednje što je za života objavio bio je članak “Vjerski značaj, smisao i svrha kurbana“, štampan u knjizi Smisao i značaj kurbana (Sarajevo, 1978), što ju je izdalo Starješinstvo IZ za SR BiH, poslije savjetovanja održanog u Sarajevu 1978.godine na ovu temu. Kad je Kasim-ef. 1956.godine došao u Gazi Husrevbegovu biblioteku, povjeren mu je posao oko izrade kataloga orijentalnih rukopisa ove Biblioteke. Kao i drugim poslovima, i ovom radu Dobraća je prišao ozbiljno i savjesno. Veæ 1963.godine štampan je prvi svezak ovog Kataloga (Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Gazi Husrevbegove biblioteke, svezak I ,1963, str.XXXIII+607+XV tabela- stranica arapskog teksta), koji je obuhvatio 795 kodeksa sa više od hiljadu rukopisa.
Prvi svezak obuhvata materijale koji se odnose na Kur’an, njegovo tumaèenje (tefsir), pravilno učenje Kur’ana (tedžvid), hadis, akaid i dove. Pojava ovog prvog sveska izazvala je vrlo živo zanimanje ne samo među orijentalistima, nego i među drugim kulturnim radnicima i kod nas i u svijetu, gdje su objavljeni brojni prikazi ovog kataloga. Drugi svezak se nalazi u štampi i obuhvatiće islamsko pravo. Po broju obrađenih rukopisa drugi svezak će nadmašiti prvi. Rahmetli Kasim-ef. bio je počeo raditi i na materijalima trećeg sveska, ali je usljed bolesti i odlaska u mirovinu taj posao zastao i velika je šteta da Kasim-ef. nije završio bar treći svezak, jer je teško naći čovjeka sa onolikim znanjem, prilježnošću i ustrajnošću u ovoj vrsti posla, kakav je on bio. Medjutim i ovoliko, koliko je uradio na Katalogu orijentalnih rukopisa Gazi Husrevbegove biblioteke, osigurao je sebi mjesto u nauci i kod nas i u svijetu.

Svoj život i ponašanje rahm. Kasim-ef. usklađivao je sa onim ogromnim znanjem, koje je posjedovao. U tom pogledu bio je primjer kakav čovjek treba biti. Skroman, nenametljiv, miran i tih, bio je uvažavan, a u odbrani svoga uvjerenja, naročito vjerskog, bio je rezolutan. Zbog toga je uživao opće poštovanje. Otuda je i njegova smrt izazvala veliku žalost i gubitak za sve.

[mirsad_d]

in reply to: Razne Islamske teme #14372

[b]Nišan[/b]

Ono što jedan narod, jednu državu ili regiju čini specifičnom i posebnom u odnosu na druge jeste upravo kultura, bilo da je u pitanju jezik, arhitektura, običaji, umjetnosti i sl. Činjenica je da danas kad nam je kulturno-historijsko blago najpotrebnije za očuvanje svog identiteta ne posvećujemo gotovo nikakvu pažnju ovoj izuzetno važnoj problematici. Moramo biti svjesni da smo nacionalno kulturno-historijsko blago ”posudili od svojih potomaka” te da u ime generacija koje dolaze iza nas moramo pod hitno pristupiti spašavanju onoga što se može spasiti i sačuvati, a uporedo raditi na naučnoj obradi istog.
Nišani su oblast koja dosad nije obrađena gotovo nikako, izuzmemo li izučavanja Mehmeda Mujezinovića koja su krunisana djelom ”Islamska epigrafika BiH”, međutim tu su obrađeni samo natpisi na nišanima (epitafi), te izučavanja Šefika Bešlagića ”Nišani XV i XVI vijeka u BIH”, koje je puno skromnije i ograničeno je na dosta kratko vrijeme s obzirom da je to praktično vrijeme pojavljivanja prvih nišana u BiH (najveći broj nišana u BiH je novijeg datuma).

Nišani kao nadgrobni spomenici muslimana u Bosni i Hercegovini predstavljaju po svojim osobinama zanimljivu i važnu kulturno-umjetničku pojavu u BiH, naročito kao izraz ukorijenjene klesarske tradicije stećaka. Zajedništvo stećaka i nišana, odnosno kontinuitet stećaka i nišana je nesumnjiv (prvi su drugima poslužili za uzor).
Riječ nišan je perzijskog porijekla, a znači cilj, meta, biljeg, odlikovanje, nadgrobni kamen, znak, znamenje. Nišan je ustvari vertikalno oblikovano kamenje (kameni stupci različitih veličina i oblika) iznad grobova muslimana čiji oblik je u osnovi čovjekolik. Obično po dva njih obilježavaju grob, jedan više glave, a drugi niže nogu, na grobu često stoje sami ili sa santračem i duguljastim tesancima, koji prave rub groba u obliku četverokuta. Prednji nišan ili bašluk je uvijek malo veći od zadnjeg. Kamen od kojeg su naši nišani klesani, bio je najčešće vapnenac, siga ili aragonit i adezitin tuf zelene boje. Pored ovih se ponekad pojavljuju i glaukonitski lapor, zeleni diabaz i makedonski bijeli mramor, ali se ovaj zadnji nije klesao u Bosni, nego je obrađen uvežen.

Tipovi, dakle mogla bi se odrediti ona približna i najvidljiva tipizacija, a to je podjela nišana na tzv. muške i ženske i po pojedinim razvojnim epohama, zatim po zanimanjima ljudi i po pojedinim klesarskim školama. Nišani za muškarce su masivni, pa imadu na vrhu turban ili fes. Ženski su nišani tanji, a ukras, koji na nijednom nišanu nikada ne fali, mnogo je finiji, nego na muškim nišanima.”Za razliku između muških i ženskih nišana može se kazati, da su muški u svim epohama i klesarskim školama građeni u obliku četverokutne ili osmokutne prizme, a prednjak usto prelazi gore u tanki vrat i završava se isklesanim turbanom, kakav je pokojnik nosio. Za razliku od ovih ženski nišani su redovito plosnati i većinom su oba jednako oblikovana i gore završavano u vidu šiljastog luka. Jasno se opažaju tri epohe u razvoju oblika bosanskih nišana: doba feth, tj. prve godine turskog gospodstva u ovim stranama, zatim kasniji vijekovi (16-18 st.) kada se turska vladavina potpuno ustalila, i prošlo stoljeće, u kojem su i reforme dale novi oblik i nišanima.
Nišani najstarije epohe se nalaze gotov po cijeloj Bosni, za njih se u narodu kaže da označavaju grobove palih turskih vojnika i časnika, pa ih, po tome, zove šehitskim ili, rjeđe gazijskim i šehitlucima.Osnovne značajke ovih nišana su težina mase, arhaičnost oblika i jako primitivna obrada. Takođe se u narodnim pričama kaže da je osvajač Bosne Mehmed Fatih vodio sa sobom 12,000 klesara koji su radili te nišane i to njegovim poginulim vojnicima. Dimenzije i oblici ovih nišana ukazuju na oblikovani prijelaz iz stečka ili iz obeliska bosanskih krstajana. Na starim nekropolama opaža se ovaj prijelaz, gdje se na jednoj strani nalaze stečci bosanskih krstjana, a na drugojarhaični nišani njihovih islamiziranih potomaka. ” Takva je, poimenice, nekropola u Prečanima kod Trnova i u Brankovćima, u rogatičkom srezu. Među nišanima u toj drugoj nekropoli stajaše kao najstariji ili jedan od najstarih onaj Mahmuta Brankovića, koji pogibe na boju despotovu. Na nišanu je natpis u staroj bosanskoj ćirilici, koji sadrži to ime, a više njega i lik lava u proparnju – grb kuće Brankovića. Tome je nišanu i po obliku i po ornamentu posve sličan obelisk početnoga viteza vojvoda Radivoja Oprašića. Stojaše u Oprašićima, sat hoda sjeverno od Brankovića, pa već i to, a i ostala sličnost u obliku i ornamentici s nišanom konvevtita Mahmuta Brankovića upućuju na to, da su oba spomenika potekla iz istog doba i iz ruku istog majstora.”
Nišani kasnih vijekova su manjih dimenzija, ali se i tu nađe po neki koji je vrlo veliki, veći i od ovih iz prvog doba. ” Dapače, najveći poznati nišan u Bosni nastao je baš u toj drugoj epohi. To je nišan na grobu Omerage Bašića kod Bašića mosta na putu između Glamoča i Livna, iz 1798. godine. Visok je 4,7 m, a upravo mu je toliki i opseg turbana.” U ovoj epohi javlja se težnja, da se nišanom interpretira stalež, u kojem je pokojnik pripadao. Kada su se četrdeset godina prošloga vijeka u Bosni počele provoditi vojne reforme, turski vojnici i ostali građani, osim svečenstva, po tim reformama, umjesto turbana nose od 1832. godine fesove, a oblik ove kape počinje se javljati i na nišanima. I s ovim oblikom fesa nastaje treća, dekadetna epoha u izradi nišana. Takođe je zanimljiva i pojava interpretacije pokojnikova zanimanja, koje se izvodilo raznim oblicima turbana.
Klesarske škole, ili klesari pojedinih regiona bili su daljni činbenici, koji su dovodili do raznolikosti naših nišana.Centri ovih regiona bili su jeftini i dobri kamenolomi, kao Sarajevo, Mostar, Foča, Vlasenica, Jajce i Bihać. Sarajevski, fočanski i mostarski klesari ili taščije klesali su nišane od vapnenca, vlasenički od zelenog andezitnog tufa, jajački od lakoobradive sige, a bihaćki od posebne vrste vapnenca, koja uprkos svemu uvijek ostaje bijela, vrlo otporna. Neki nišani su uvozeni sa strane, kao iz Makedonije gdje su se nalazili kamenolomi mermera, i nazivani su po turskom imenu Skoplja, uščupskim. Oni su svi bili dugi i tanki, kvadratičnog presjeka sosnovicom od 10 cm.U Bosni je sačuvano oko tridesetak ovakvih nišana i to u Sarajevu, Prači, Banja Luci i drugim mjestima.
Dekor naših nišana je vrlo raznolik i dosta bogat. Upotrebljavani motivi se oslanjaju na stare domaće tradicije, orijentalnu ornamentiku ali ima ih i često orginalne invencije.
Na nišanima iz prve godine turske vladavine su česti mladi mjesec s vrhovima prema gore, mač, sablja krivosjeklica, koplje, luk sa strijelom, topuz, čomaga (kijača) i balta. Predpostavlja se da one označavaju zanimanje ili život (upravo sport), kakav je volio provoditi pokojnik. Figuralni ukrasi su takođe pridruženi ovome ornamentu i tu su ptice i čitavi prizori lova sa sokolom. Čoviječi lik je u ovim prizorima dat simbolički, putem ispružene šake. ” Na jednom jedinom nišanu, koji se nalazi ispod Jahorine u Govedovićima kod Sarajeva, čovječi lik u lovačkom prizoru prikazan je na konju, ali opet samo kao gruba silueta.” Mnogi lijepi ukrasi nalaze se na mnogim ženskim nišanima, mahom su u oblikom cvijetova, lišća i grančica.

” Tim posljednim svakako pripada i jedan nedatirani nišan u groblju kraj bivše Tekijske džamije u Rogatici, na kojem je gotovo jedinstvenom simbolikom prikazano, možda, mladost i u dnu plohe ibrik (voda!), a iz njega izrasta vijugavi struk cvijeta s listovima i rascvjetalim čaškama.”
Dekor mnogih nišana kako muških, tako i ženskih upotpunjuju i natpisi na arapskom pismu.

[Author]

Posts