[mirsad_d]

in reply to: Za najmlađe – pričam ti priču…… #14445

Bajka o četiri Mjeseca

Moj pripovjedač, Gavran Galovran iz Plave šume, ispričao mi je onomad čudnu priču, a što on ispriča, to je svakako istinito.

U stara vremena, priča Gavran, na nebu su postojala četiri Mjeseca i svjetlila su vrijedno i danju i noću. Jedan je pazio zvijezde i vodio ih u šetnju po nebeskim livadama, učeći ih kako se pravilno svijetli i treperi. Drugi je osvjetljavao put noćnim putnicima i jelenima predvodnicima u šumi, rascvjetavao cvjetove i hrabrio ptice u letu i u gnijezdu. Treći je djeci nosio snove i kao prah posipao im ih po trepavicama, pa su im u snu obrazi bili rumeni i rasli su kao cvjetovi.

Četvrti, međutim, odabra da se ogleda u vodama bunarskim i pećinskim i da svjetli na dnu rijeka i mora. Poslije nekog vremena, ovom četvrtom upade kapa u duboku vodu, a bila je to neka rijeka široka kao more. Tražio je, ronio duboko i široko, ribe budio iz sna i pecaroše tjerao da pecaljkama traže po virovima njegovu kapu. Ali je nije našao. Jer, čas mu se činilo da nije svjetlo, čas da mu je kapu neko prije njega našao i sakrio je, da ga pred svijetom obruka i naruga mu se gologlavom.

I, pošto nije mogao da kapu nađe i iz rijeke izvadi, on napade prvog i drugog Mjeseca da su mu oni kapu u rijeku bacili. Odvede ih na prevaru i zaključa u tamne dvore, odakle ne mogu izaći sve dok četvrti Mjesec ne dobije nazad svoju kapu, a on sam sjede pred tamnička vrata da stražari.

I još on tamo stražari, i ne pomjera se, čeka svoju kapu. A vode bunarske i dubine morske tamni su i mračni, jer nema koga da u njima svijetli.

Sad onaj jedini Mjesec koji je ostao na nebu nije želio da iznevjeri zavjet svjetljenja i svoju braću, pa je preuzeo sam da radi sva zvjezdarenja i sve mjesečarije. Sam za trojicu! A da se od umora ne bi ugasio, on se dogovori sa Suncem i zvjezdama da danju spava, a noću svijetli. I do dana današnjeg on tako vrijedno na nebu sija, i na njega se nisu požalile ni zvijezde, ni noćni putnici i jeleni predvodnici, a o dječijim snovima da se i ne govori.

[mirsad_d]

in reply to: Znaš li? #14444

Šta je refleks?

Nevoljna reakcija organizma na spoljni nadražaj

Refleks predstavlja reakciju organizma na neki spoljni nadražaj koja je spontana i automatska, odnosno nezavisna od vaše volje – kada na primjer iznenada bljesne svjetlost, vaše oči se naglo i automatski skupljaju kao reakcija na ovakav nadražaj, pri čemu ste primjetili šta se dogodilo tek kada ste ovu nesvjesnu radnju veæ obavili. Refleksne radnje predstavljaju trenutnu odbranu organizma od nekog nepovoljnog uticaja kako bi se tijelo ili neki organ na vrijeme zaštitili i stoga ne predstavljaju voljnu niti svjesnu radnju. Impuls nadražaja se ne prenosi do mozga, pa vi ne odlučujete da li ćete reagovati na neki nadražaj ili ne, već do kičmene moždine koja utiče na to da se vaše oči skupe, tijelo zgrči i sl. u gotovo istoj sekundi kada vaše tijelo registruje nadražaj.

[mirsad_d]

in reply to: PowerPoint prezentacije #14443

http://www.abdulah.dk/privat/KVIZ.pptx

KVIZ BiH

[mirsad_d]

in reply to: Historija Rogatice #14433

MOST NA RIJECI ŽEPI

Na rijeci Žepi, koja je lijeva pritoka rijeke Drine, nalaze se dva kamena mosta iz vremena osmanske uprave – jedan koji je izgrađen u neposrednoj blizini izvora rijeke, dok je drugi bio lociran desetak metara iznad njezinog ušća, na trasi prometnice koja se u Višegradu odvajala od starog stambolskog druma i nizvodno pratila lijevu obalu Drine.
Na ušću rijeke se nalazio sve do 1966. godine, kada je demontiran i rekonstruiran na drugoj lokaciji zbog izgradnje HE Bajina Bašta. Njegova nova lokacija se nalazi cca 500 m od naselja Žepa, nedaleko od objekta Redžeb-pašine kule, koja je građena u približno istom periodu.
Povijesni podaci
U starijim zapisima i putopisima nema nikakvih podataka o graditelju i vremenu izgradnje Mosta na rijeci Žepi, niti je na mostu ostao sačuvan tekst sa tarihom koji bi mogao dati precizne informacije o vremenu i graditelju ovog objekta.
Kao i za većinu građevina sa ovih prostora, u narodu su ostale sačuvane mnoge legende i predanja. Jedna od legendi navodi da je graditelj mosta bio jedan od učenika Mimara Sinana, graditelja mosta u Višegradu, koji je htio da svojim djelom nadmaši rad svog učitelja. Druga legenda je legenda o veziru Jusufu koji je rođen u ovim krajevima i italijanskom graditelju kome je povjerena izgradnja ovog mosa. Analizirajući prvu legendu, mogle bi se izvući sljedeće pretpostavke:
– Most na rijeci Žepi je nastao neposredno nakon gradnje Mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu;
– Most na rijeci Žepi je sagradio učenik graditelja mosta u Višegradu, tj. Mimara Sinana.
Prvi od gore navedena dva podatka uklapa se u pretpostavku da su mostovi nastajali isključivo kao objekti čiju je gradnju financirala država preko svojih funkcionera na terenu. Nastajali su isključivo sa ciljem poboljšanja sustava komunikacija u Carstvu. U takvom kontekstu je Višegradska ćuprija bila ključni objekt, koji je područja Bosne i Hercegovine povezivao sa ostatkom Carstva. Njegovom izgradnjom se stvorila potreba za novim mostovima na glavnom i sporednim prometnim krakovima, koji vode ka njemu, tako da su skoro istovremeno, u sklopu istog projekta, nastali mostovi: na rijeci Žepi i Kozija ćuprija u Sarajevu. Bilo bi dakle sasvim moguće i vjerojatno da je utemeljitelj i ovog mosta bio Mehmed-paša Sokolović i sasvim je realno njegovo datiranje u zadnju četvrtinu XVI. stoljeća. (Ćelić, Mujezinović, str. 203)
Što se tiče pretpostavke da ga je gradio jedan od Sinanovih učenika, i ona se čini realnom, pošto je Sinan (1490. – 1588.) u vrijeme podizanja ovog mosta već bio u dubokoj starosti. Iz dokumenata koji su povezani sa Sinanom, javlja se ime izvjesnog Mustafe-čauša, čovjeka od Sinanovog povjerenja, pa je moguće pretpostaviti da je kompletna realizacija mosta na rijeci Žepi najvjerojatnije bila prepuštena njemu. (Ćelić, Mujezinović, str. 203)
Arhitektonske karakteristike mosta i kvaliteta izvedenih radova pokazivali su i još uvijek pokazuju (iako je most prenesen na novu lokaciju i nalazi se u novim topografskim uvjetima) da je riječ o izvanrednom objektu, djelu graditelja velikih sposobnosti. U ovom slučaju, nije moglo biti ni govora o graditelju koji je potekao iz naroda. Sudeći po smjelosti konstrukcije, graditelj je prošao najveće škole i savladao graditeljsko umijeće svog vremena na najvišoj razini. Pojedini formalni elementi, kao što su: linija luka, način zidanja mosta i dr. veoma su bliski detaljima vidljivim na Mostu Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, što ide u prilog činjenici da graditelj pripada istoj školi kojoj pripada i graditelj Mosta u Višegradu i da je nastao krajem XVI. stoljeća.
Kao što je već rečeno, starijih dokumenata o gradnji mosta nema. U novije vrijeme most je često bio zapažen od mnogih putopisaca, umjetnika i putnika koji su posjetili ove krajeve.
Most na ušću Žepe stajao je decenijama izvan upotrebe. Daleko od naseljenih mjesta i prometnih tokova, on je, zahvaljujući načinu gradnje, odolijevao zubu vremena. Međutim, izgradnja HE Bajina Bašta zapečatila je njegovu sudbinu, kao što je ugrozila i Višegradski most i ostale spomenike graditeljskog nalsijeđa. Akumulaciono jezero ove HE podiglo je razinu vode za 10 m iznad najviše kote mosta. Projekt budućeg akumulacionog jezera Bajina Bašta, Perućac, koje pripada teritoriju DZ Srbije i Crne Gore, postalo je od samog početka uzrokom ugrožavanja kompletnog spomeničkog fonda na ovom prostoru. Još u toku 1960. godine, Zavod za zaštitu spomenika BiH uspostavio je kontakte sa investitorom gradnje brane, radi dogovora o poduzimanju mjera za saniranje ovog i ostalih spomenika. U konkretnom slučaju, osim odustajanja od izgradnje hidroakumulacije, bila je moguća jedino rekompozicija mosta i njegovo izmještanje na teren koji neće biti poplavljen. U dogovoru sa investitorom, 1960. godine izvršeni su radovi na rekognosciranju terena, na temelju kojega je izrađen poseban elaborat i određena približna cijena radova. Na sastancima održanim 18. studenog 1964. i 15. travnja 1965. godine i konačno, na sastanku održanom 25. veljače1966. godine, doneseni su sljedeći zaključci:
1. most se mora spasiti i rekonstruirati na lokaciji ispod kule u Žepi,
2. što prije treba otpočeti sa radovima na demontaži i prijenosu materijala na novu lokaciju i u nastavku aktivnosti realizirati njegovu rekonstrukciju,
3. radove će preuzeti Zavod za zaštitu spomenika BiH, ili će pronaći izvođača radova.
U ljeto 1966. godine došlo do demontaže mosta i izvlačenja materijala na kotu koja ostaje iznad najviše kote jezera. Godine 1967. izvršena je njegova rekonstrukcija, a 1968. godine most je pušten u promet.
Most nije doživio oštećenja u ratu 1992.-1995.
Mostovi bolje kvalitete i veće trajnosti podizani su na svim važnijim trgovačkirn putovima. U prvo vrijeme podizali su se uglavnom drveni (Most na Prači), dok u XVI. stoljeću već postoji određen broj objekata koji su izgrađeni od kamena.
Kamen kao građevinski materijal po svojoj bitnoj karakteristici i oblikovnim mogućnostima predodređen je za stereotomsku formu. Osnovna stereotomska forma, koja je u svim mostogradnjama svijeta postala zajednička karakteristika, jeste svod – jedan svod položen između dvije obale ili niz svodova koji u određenom ritmu povezuju obale rijeka.
Prilikom izgradnje mostova, konfiguracija terena i širina rijeke u znatnoj mjeri utječu na izbor lokacije gde će se podići most i ima vrlo važnu ulogu za određivanje njegovog oblika. Šire rijeke, koje su na određeni način bile plovne, u početku su dobijale skele za prelaz (Bosna, Drina, Vrbas), a uže rijeke, naročito one sa strmijim obalama i promjenljivom količinom vode (Miljacka, Žepa, Prača, Bistrica), dobijale su mostove.
Na temelju činjenica i postojećeg stanja na terenu, može se sa sigurnošću reći da je Most na rijeci Žepi jedno od najljepših i najelegantnijih ostvarenja ove vrste u Bosni i Hercegovini. Dok Most na rijeci Drini u Višegradu imponira svojom veličinom, određenom stilskom i tehničkom dotjeranošću, a mostarski svojim rasponom i elegancijom, Most na Žepi, iako manjih dimenzija, predstavlja monumentalni iskaz snage i ljepote.
Strme, gotovo vertikalne obale rijeke Žepe i uska klisura kroz koju se probija rijeka prema ušću, uvjetovali su gradnju jednolučnog mosta, zasvedenu prelomljnim lukom raspona 10,20 m. Čela svoda čine prelomljeni lukovi sa uzvodne i nizvodne strane, čija visina iznosi 6,50 m, mjereno od baze zasvođene konstrukcije. Radijus je 6,70 m, a ekscentritet centara zakrivljenosti iznosi od vertikalne osi 1,60 m na obje strane. Debljina svoda mosta iznosi 75 cm. Za usporedbu i kao dokaz stilske istovjetnosti Mosta na Žepi i Višegradskog mosta, može se konstatirati da je u rasponu ovog svoda najbliži prvi svod Višegradskog mosta smješten uz lijevu obalu, čiji raspon iznosi 10,70 m. Debljina svoda kod Višegradskog mosta iznosi 85 cm, dok su ekscentriteti centara zakrivljenosti variraju i iznose maksimalno 1,06 m. Most na rijeci Žepi ima nešto višu strijelu prelomljenog luka, što je uvjetovano niveletom puta, koji je ležao visoko iznad provalije.
Dužina mosta iznosi 21,60 m. Od simetrale svoda prema lijevoj obali njegova dužina je 12,40 m, dok je prema desnoj 9,20 m. Ukupna širina mosta iznosi 3,95 m, od čega na samu stazu otpada 3,40 m i na ogradu 2 puta po 20 cm. Ostatak otpada na istake vijenaca smještenih ispod ograde. Vanjske površine čeonih zidova su u ravnini sa vanjskim površinama ograde, a čeoni lukovi svoda su za po 3-4 cm uvučeni u odnosu na čeone zidove. Širina svoda iznosi 3,74 m.
Najviša točka intradosa mosta uzdignuta je iznad normalnog vodostaja za oko 12 m, dok je kolovoz, uključivši i debljinu svoda i gornjeg stroja za 1,55 m viši. Korkaluk mosta, koji je na mostu prije rekonstrukcije bio sačuvan samo djelomično, imao je visinu 90 cm, pa je tako najviša kota mosta nad normalnim vodostajem iznosila oko 14,5 m, što je u proporciji sa rasponom otvora «davalo dojam građevine koja stremi nebu pod oblake». (Ćelić, Mujezinović, str. 206)
U apsolutnim mjerama (nadmorska visina), oslonci mosta su se nalazili na koti 273,80, kolovozna konstrukcija na koti 281,60, dok je dno korita rijeke Žepe bilo na koti 268,60 m.
Svod i čeoni lukovi mosta konstruirani su od klesanaca sedre čije dimenzije, osim visine, nisu bile ujednačene. Čeoni zidovi mosta rađeni su od pravilnih kvadera vapnenca dimenzija od 15 x 20 pa do 50 x 140 cm, na nekim mjestima i više. Slojevi slaganja kamena nisu idealno horizontalni, mada se uočava da su odstupanja od horizontale bila minimalna. U konstruktivnom smislu, u slojevima se smjenjuju uzdužnjaci i vežnjaci, čime je graditelj postigao jedinstvenije djelovanje obloge čeonih zidova sa jezgrom mosta koje je sačinjavala kombinacija lomljenog kamena i vapnene žbuke. Spojnice između kamenih blokova su bile pravilne i radijalne, minimalne širine. Bile su popunjene vapnenom žbukom. Po površini su najvećim dijelom bile kalcificirane. Kvaderi su prema unutrašnjoj strani samo priklesani. Većim dijelom su po horizontalnim slojevima povezani klamfama od kovanog željeza zalivenog olovom. Ovakve veze nisu uspostavljene po vertikali.
Čeoni zidovi su u visini staze završeni vijencem jednostavne profilacije. Sama staza je imala neznatni uspon prema centru koji je iznosio cca 4%. U cjelini je bila kaldrmisana kaldrmom od oblutaka kamena.
U mostu nije pronađen nikakav sustav hidroizolacije. Korkaluk je bio pričvršćen na horizontalno položene široke ploče vijenca pomoću željeznih trnova i olova. Ploče korkaluka su sa gornje strane bile međusobno povezane željeznim pijavicama i zalivene olovom.
Most je izgledao i sada izgleda kao razupora između dvije gotovo vertikalne stjenovite obale. Na njegovoj izvornoj lokaciji, desna obala je bila veoma strma, dok je lijeva u svom gornjem dijelu, imala profil u kosini, pod kutom od cca 46 stupnjeva. Nalazeći oporce direktno na strmim stijenama i na različitim visinama, uz određenu asimetričnost čeonih zidova (što je posljedica različitog pada obala), most je izgledao kao da organski izrasta iz stijene.

Dosadašnja zakonska zaštita
Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine od 9. ožujka 1966. godine, zabranjeno je potapanje mosta na rijeci Žepi za vrijeme dok Investitor radova ne uplati potrebna sredstva za troškove demontaže, prijenosa materijala i rekonstrukcije mosta na novoj lokaciji.
Prostornim planom Bosne i Hercegovine iz 1980. godine ovo dobro je bilo evidentirano i svrstano u I. (prvu) kategoriju kao kulturno-povijesno dobro.
Dobro se, pod nazivom Most na rijeci Žepi i rednim brojem 492 nalazi na Privremenoj listi Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.

Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi
Prije nego što su bili osigurani materijalno-financijski uvjeti za poslove demontaže Mosta na Žepi, općina Rogatica je, u suradnji sa Zavodom za zaštitu spomenika BiH, angažirala projektantsku organizaciju – Zavod za ispitivanje materijala i konstrukcija Građevinskog fakulteta u Sarajevu za izradu projekta demontaže mosta, a kasnije i projekta njegove rekonstrukcije. Autor i jednog i drugog projekta bio je profesor Ismet Tahirović. Nakon stjecanja uvjeta, izabran je izvođač radova – Komunalno građevinsko preduzeće «Standard» iz Rogatice, koje je realiziralo ove zadatke.
Godine 1966., nakon niza analiza i preispitivanja terena, pronađen je sličan profil korita rijeke Žepe, na udaljenosti od oko 500 m od naselja Žepa, na mjestu koje se zove Spahin hrid (Mujezinović, Čelić). Tom prilikom su urađena detaljna snimanja profila i usporedbom sa starim profilom konstatirano je da se objekt gotovo u potpunosti može uklopiti na novom mjestu s tim da dosadašnja uzvodna fasada mosta postane nizvodna i obratno, što se postiglo zakretanjem objekta u odnosu na smjer rijeke za kut od 180 stupnjeva.
U ljeto (lipanj i srpanj) 1966. godine postavljena je građevinska skela, izvršeno je označavanje i demontaža konstrukcije mosta sa izvlačenjem materijala na kotu koja ostaje iznad najviše kote jezera. Skidanje kamenih fragmenata je obavljeno vrlo pažljivo, kako ne bi došlo do oštećenja na kamenim blokovima usljed tvrde mase vapnenog veziva. Prijenos fragmenata vršen je konjskim zapregama i cjelokupan proces je trajao oko mjesec dana.
Tokom 1967. godine izvršeni su radovi na rekonstrukciji na način da je svaki pojedinačni element konstrukcije došao na svoje mjesto. Kao vezivno sredstvo prilikom zidanja čeonih zidova mosta, bila je korištena produžno cementna žbuka. Ostale veze su urađene na izvorni način. Ispunu mosta sačinjavali su komadi lomljenog kamena povezani sa produžno cementnim malterom.
Početkom 1968. godine, most je predat na upotrebu. Na novoj lokaciji kota oslonca mosta je 405,00 m (ranije 273,80 m), kota intradosa u tjemenu svoda 411,50 m, a kota kolovoza iznad tjemena 413,00 m (ranije 281,60 m) nadmorske visine. Ovom prilikom su izvršena statička preispitivanja mosta, pošto su uzete u račun postojeće dimenzije i materijal, vlastito opterećenje i pokretno opterećenje od 1000 kg/m2. Iako linije tlaka izlaze iz jezgri presjeka, isključenjem sila zatezanja maksimalna naprezanja ostaju u dopuštenim granicama. (Ćelić, Mujezinović, str. 208)

Sadašnje stanje mosta
Od momenta kada je most predat na upotrebu do današnjih dana, na njemu nisu primijenjene mjere održavanja, izuzev radova na čišćenju samonikle vegetacije.
Na desnoj strani mosta, na visini od cca 90 cm ispod razine kolovoza, pojavila se podužna pukotina dužine cca 10 m, visine cca 2 cm, koja prolazi cijelom dužinom mosta i nastavlja se preko svoda. Uzrok je najvjerojatnije popuštanje desnog oslonca mosta. Nije poznato šta konstrukciju sprječava da potpuno padne. Jedna pukotina se nešto ranije pojavila na korkaluku mosta.
Primjenjujući Kriterije za proglašenje dobara nacionalnim spomenicima (Službeni glasnik BiH» br. 33/02 i 15/03), Povjerenstvo je donijelo odluku o proglašenju Povjesnim spomenikom – Most na rijeci Žepi.

Službeni glasnik BiH”, broj 18/06. Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika, na temelju članka V. stavak 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i članka 39. stavak 1. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 25. do 31. siječnja 2005. godine, donijelo je

O D L U K U

I.

Povijesni spomenik – Most na rijeci Žepi proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).
Nacionalni spomenik se nalazi na području općine Rogatica, naselje Žepa, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina. Na nacionalni spomenik se primjenjuju mjere zaštite, utvrđene Zakonom o sprovođenju odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika, uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 9/02).

[img size=150]http://photos-h.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc1/hs194.snc1/6534_1028446166801_1694749970_55463_2515140_n.jpg
[/img]

[mirsad_d]

in reply to: Saljive slike #14431

[mirsad_d]

in reply to: Stare razglednice #14422

[mirsad_d]

in reply to: Stare razglednice #14421

[mirsad_d]

in reply to: Stare razglednice #14420

[mirsad_d]

in reply to: Stare razglednice #14419

[mirsad_d]

in reply to: Rogaticani, o kojima treba pisati #14418

Ibrahim Pašić

Prizor sa promocije knijge doc. dr. Ibrahima Pašića “PREDSLAVENSKI KORIJENI BOŠNJAKA”
Doc. dr. Ibrahim Pašić je rođen je 11.9.1948. godine u Rakitnici, općina Rogatica. Od 1956. godine živi u Sarajevu gdje je završio osnovnu i srednju školu i diplomirao na odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta. Godine 1995. upisao je postdiplomski studiji na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Magistrirao je 11. septembra 2001. godine na temu “Politički motivi promjena antroponima i toponima u Bosni i Hercegovini”.Rad je ocijenjen visokom ocjenom, kao jedan od najuspješnijih u povijesti Fakulteta. Objavio je više pojedinačnih znanstvenih studija i tri samostalne knjige:

1. “Zločin u Ahatovićima”, Sarajevo 1993. godine

2. “Toponimska srbizacija Glasinca”, Sarajevo 1995. godine

3. “Od hajduka do četnika”, Sarajevo 2000. godine

Učestvovao je na brojnim naučnim skupovima i konferecijama. Doktorirao je u Prištini na temu “Predslavenski etnički elementi u etnogenezi Bošnjaka sa posebnim osvrtom na glasinačku ilirsku kulturu”.

[mirsad_d]

in reply to: Poezija za djecu #14417

VRABAC I MAČKA

“Gdje ćeš, vrapče, zimovati?”

Pita mačka vrapca stara.

“Ovdje, ondje, –

Tuda, svuda!”

– Tako vrabac odgovara.

“Gdje ćeš, vrapče, danas ručat?”

– Pita mačka vrapca stara.

“Na kraj šora,

Navrh ora!”

– Tako vrabac odgovara.

“A gdje ti je konak, vrapče?”

– Pita mačka vrapca stara.

“Šta te briga?

Pogodi ga!”

– Tako vrabac odgovara.

“Znaš li, more, zašt’ te pitam?”

“Jer si mačka, a ja ptica!”

– To je reko

Pa uteko, –

Osta mačka tužna lica.

[mirsad_d]

in reply to: Poezija za djecu #14416

ŽABA ČITA NOVINE

Sjedi žaba sama

Na listu lokvanja,

Od žarkoga sunca

Štitom se zaklanja.

Da novine čita,

To vam slika kaže,

Al’ ne mož’ da nađe

Što joj oči traže.

Znate već o čemu

Žabe brigu vode:

Hoće li se skoro

Odseliti rode.

[mirsad_d]

in reply to: Znaš li? #14415

Koliki je najveći dijamant?

Dragulji ili drago kamenje nalaze se u prirodi. Nisu onakvi kakvi se ugrađuju u nakit, nego su nepravilnog oblika. Rezanjem i brušenjem dobivaju se manji komadi pogodni za nakit, ali je i njihova vrijednost puno veća kada su brušeni. Najveći ikad pronađeni dijamant bio je dug 10 cm, širok 6,5 i visok 5 cm. Ovaj dijamant ljudi su nazvali Cullinan, jer je običaj velikim i jako vrijednim draguljima davati imena.
STAR OF THE AFRICA ili CULLINAN I , kako se nekada naziva u čast Thomasa Cullinana koji je bio vlasnik rudarske kompanije koja je pronašla ovaj izuzetni primjerak koji predstavlja najveći izbrušeni primjerak koji je u neizbrušenom stanju težio nevjerojatnih 3106 karata. Ovaj div od dijamanta je dospio u ruke majstora Asscher iz Amsterdama koji ga je smanjio na 530, 20 karata sa zadivljujuće 74 izbrušene plohe Nakon što je neko vrijeme pripadao engleskom kralju Eduardu VII, Cullinan je izrezan u manje komade koji se i danas nalaze u britanskoj kraljevskoj kruni.

[mirsad_d]

in reply to: Zdravlje:najvece bogatstvo o kome se malo brine. #14414

Bioritam ljudskog tijela

Na osnovu mnogobrojnih višegodišnjih ispitivanja posljednjih nekoliko decenija, naučnici su zaključili da čovječije tijelo posjeduje svojevrsni mehanizam koji tijelu pomaže da svoje vitalne funkcije uskladi sa periodima dana i noći u obliku ciklusa aktivnosti koji traje približno 24h, koliko i dan kako ga mi vremenski računamo. Pored opšteg bioritma koji određuje funkcinisanje osnovnih organa (srca, mozga, pluća), postoje i bioritmovi pojedinih organa zasebno. Tokom ispitivanja, uočeno je da se gotovo svi ljudi ponašaju vrlo slično i da očigledno postoji opšti obrazac čovjekovog bioritma. Njegovo poznavanje neophodno je zbog boljeg upoznavanja funkcionisanja sopstvenog tijela i svjesnog uticaja na aktivnosti kojima se bavimo kako bismo ih prilagodili sopstvenom prirodnom “časovniku” i bolje iskoristili povoljne trenutke za odreðene aktivnosti, a i da ne bismo nepotrebno nastojali da te iste aktivnosti obavljamo u periodima kada naše tijelo nije sposobno za to.
Sati: Od 0h do 3h
Rad limfocita T (bijelih krvnih zrnaca zaduženih za otpornost organizma) na najvišem je nivou. Aktiviraju se hipotalamus (moždano središte za protok hormona) i nadbubrežne žlijezde (nalaze se iznad bubrega i luèe supstance koje nas štite od stresa). Oko 2h ujutru najviši je nivo lučenja hormona rasta.

Sati: Od 3h do 6h
U 4h ujutru astmatičari najčešće imaju napade teškog kašlja. Oko 6h nivo melatonina opada i tijelo se polako budi. Kako se približava čas buđenja, ritam rada srca se ubrzava, a krvni pritisak raste.
Sati: Od 6h do 9h
Povećava se lučenje testosterona i kortikosterona, organizam je već sasvim razbuđen, a šećer je u porastu. Ljudi sa oboljelim kostima osjećaju najjače bolove. Ovo je ujedno i najopasniji dio dana za oboljele od angine pektoris i za dobijanje infarkta.
Sati: Od 9h do 12h
Za one koji pate od glavobolje ili alergijskih kijavica, ovo je najteži period dana. Mozak, međutim, u ovo doba doživljava vrhunac svoje aktivnosti – čovjek je u ovo doba dana najživahniji, najusklđenijih pokreta i sa najboljom koncentracijom. Tada se najviše može naučiti, događa se najmanje saobraćajnih nesreća, kao i nezgoda na gradilištima i u fabrikama. Sve ovo se događa zahvaljujući lučenju kortizola, adrenalina i aldosterona, kao i zbog prisustva veće količine serotonina i drugih neurotransmitera.
Sati: Od 12h do 15h
Oko podne mozak polako počinje da posustaje, a samim tim i opšta sposobnost čovjeka. Ponestaje “goriva” koje pruža hrana, ali unošenje namirnica ne donosi poboljšanje, jer se poslije ručka stupa u fazu psihomotorne umrtvljenosti. čovjek postaje dremljiv, tako da u rano popodne postoji opasnost od, na primjer, saobraćajnih nesreća.
Sati: Od 15h do 18h
Ponovo se obnavlja proizvodnja hormona i vraća snaga za umni rad, s tim da je ovo doba podesnije za kreativni rad. Obnavlja se stvaranje insulina koji podstiče mišiće na rad, tako da je ovo dobro vrijeme za bavljenje sportom. Oko 15h na vrhuncu je ritam disanja, oštrina refleksa i opšta snaga. Oko 16h postiže se maksimum visine tjelesne temperature i krvnog pritiska, kao i brzine srèanih otkucaja.

Sati: Od 18h do 24h
Postepeno opadaju fizièke i umne sposobnosti, osjeća se i uticaj večere. U 18h bilježi se najveće luèenje mokraće dok je u 21h najniži prag bola. U 23h najčešće se pojavljuju alergijske reakcije, a sa dolaskom mraka smanjuje se i lučenje hormona. To je faza postepenog opuštanja koju prati usporavanje otkucaja srca i priprema organizma za san.

[mirsad_d]

in reply to: Historija Rogatice #14413

Rogatica
Putopisne crtice

Detalji
Autor(i): G.PL.B.
Publikacija: NADA
Datum izdavanja: 01/04/1896

INFOBIRO arhivski materijal broj: 403641
Datum dodavanja u arhivu: 26/12/2007

Tekst članka
Ne htjedoh biti običan putnik, te se na šetnji HercegBosnom zaustavi u Sarajevu, ulazi mu tamo u kavane i izbrane restaurante, a da udovolji svoju znaličnu il naučnu dobru voljicu (Bog znade: što više!), dopre svojom nogom najviš do „Kozje ćuprije” il par metara dalje Dolačke carine, puškomet više kolodvora. Ne htjedoh biti takav putnik, pak za to i mogu poštovanim prijateljima da ponudim evo po koju crticu, sabranu mrva podalje s glavne željezničke pruge, i pozivam ih tako na malu šetnju u Rogaticu. Rano zorom krećemo se iz šeherSarajeva. Kroz kratko vrijeme, vozeći se spram istoka eto nas u dubokom klancu Miljacke. Čas uzbrdicom, čas pod nogu mnogo se savija ova lijepa cesta, i pošto izmaknu dva sata, iščezne ti Miljacka s vida, a kola zaokreću k sjeveroistoku. Tu se proširuje dolina; ko šarni ćilim prostrle se onuda bašče, oranice i livade, malene mlade šumice i seljačke kućice. U dnu ove drage pri rodne slike diže se silna Romanija planina, a njoj po vrhu izlazi zlatna ploča mladoga sunašca. Što bi trenuo trepavkama promijeni se cjelokupna slika, dugačke, zlatne sunčane zrake preliju preko bajna prizora raskošnu boju; sve je oživljelo, sve podrhtava i titra. Kupajući se u mladome suncu, eno ti Mokro oku nadomak. Cesta se penje mnogom serpentinom sve više i više, s desne i lijeve sve gušća šuma i pošto se voziš gotovo sahat puta, uhvatiš vrh, što se ispeo 1376 m nad morem. Tu će kočijaš zaustaviti otegnutim glasom konje, a oni srču onda žedni gorsku izvirvodu i okreću se spram kola, ne bi li prokučili pametnijem očima gdje su. A svjež putnik u toj vedroj i tihoj visini gleda dolje duboko pod nogama selo Mokro i sitne mu kućice, i divi se kako daljina sve još više poljepšaje. Pak tako! konji gasni, cesta položitija, šuma gušća, te za dvadesetak minuta eto te gori u presrt — u Naromaniji. Planinska kosa povlači se odovud spram juga, a ošumljeni vrhunci dižu se 1500—1600 m. Ime ove planine potječe iz doba borbe istočnorimskog ili bizantinskog carstva protiv slovjenskih plemena. Nije tomu davno, što je ta gora bila skrovištem vuku i hajduku, naročito se u njoj nahodio starina Novak. Nama se megju tim žuri. Rekavši „zbogom” velikome hanu na vrhu gore, voziš se kratkom ravnicom, koju je nekad ustaška ruka nemilo opustjela i obrijala, nego danaske — hvala savjesnom vršenju zakona — primilo se onuda mlado stabalje i ote se pustoši, pak što gusta crnogorica, što jara bjelogorica čine ti hlada, krijepe te i vesele pluća i oči. Kraj hanObhogjaša imade natpis, gdje je megjaš rogatičkog kotara, i pošto se cesta malko sjeverno okuci, pukne ti pred očima — glasinačka visoravan. Od Sarajeva dovle priviklo se oko samoj pitomini; sve nježne i drage doline i sudolice, bistre žuborvode i živa zelen, a tu na Glasincu umaklo lišće postrance, a pred tobom ovladala lisina, podsjećavajući na kamenito razvaljeno groblje. Ne šušti brz potočić, ne šumi gorsko povjetarce u krošnjama, ljepota prirode sakrila svoja lica s onu stranu Romanije. Istom u dalekom polukrugu privigja se, da pustu visoravan zatvara šumovit vijenac. Od sjevera okružuju glasinačku ravan Kopito i opruženi Devetak, od istoka obraslo gorje rogatičko, od juga Pračanska brda, a dalje postrance Žep, Sjemeč, Jahorina i Klek, što se vise nad ona prva i što im se ljetu pod kraj još bjelasa snijeg po vršcima. U okrugu ovakijeh gora stoji na osami povelika zgrada. To je vojnička stanica u Podromaniji. S lijeve vidiš gdje se crveni krov crkvice sv. Ilije u selu Sokolcu, koje se ondje naselilo istom od kakijeh 30 godina. Pošto smo se vozili pola sata sve pod nogu, stigosmo u podne u Podromaniju, da se ondje odmorimo, ne baš uz najveću lagodu u skromnoj brgjanskoj gostionici. Glasinac je stan mrtvijeh, nekropola na glasu. Zato ostadoh da to popodne projašim onuda, pak da prenoćim, te sutra onda produljim put u Rogaticu. Ova mrtva ravan uz sve što skriva još mnoge zanimljivosti, obogatila je s mnogo dragocjenih iskopina bos.hercegovački muzej u Sarajevu. Imade tu bezbroj grobova, gdje su stari Iliri prije 2—3000 godina sahranjivali svoje mrtve, a uz tu starinu nadostavljaju se grobnice iz srednjeg vijeka. Po višim i nižim isponcima eno preostataka starih gradina i opkopa iz ilirskog doba, a nedaleko opet tragova crkvi iz vremena osmanlijske provale 14. i 15. vijeka. U izravnoj blizini prostrlo se muhamedovsko groblje, a u isti mah zahvataš okom obelisk, što su ga carske i kraljevske čete u bratskoj uspomeni podigle onim svojim drugovima, koji tu padoše god. 1878. Tik uz sredovječno groblje na Crkvini diže se drugi takav obelisk, a od prilike ‘/a km podalje ovjekovječuje još jedan takav kamen junački grob onijeh vojnika 37. regimente, koji tu izdahnuše vjerni kruni i svojoj zastavi. Domaće pučanstvo ustupilo je dragovoljno god. 1893. zemljište da se podigne spomenik, gdje su ubilježena imena palijeh junaka u svim glavnim jezicima naroda, koji živu pod žezlom Njegovog Veličanstva našega cara i kralja. Glasinačka visoravan jeste premahom brežuljkasta. Imade onuda dobrijeh pašnjaka, tek nije dosta natopljena. Tom ravnicom vijuga se mala kraška riječica Rešetnica, što ljeti presuši, a nabuja kad udari pljusak, i u proljeću. Ta voda uvire u duplji kraj Pavića, u takozvanoj pećini Megari. U toj pećini biće da imade zanimljive sige. Na žalost počeo se hvatati mrak, te se više nije moglo u nju. Sve da su ovi krajevi vodom siromašni, ipak glasinačka visoravan prija stoci i stočarenju, i lijepo je vidjeti ono mnogo blago, bogata stada konja, goveda i ovaca, što onuda veselo pasu. Prije nego što se oprostismo s prirodom na ovoj ravnici, uhvatismo još zgodu, da posjetimo selo Sokolac i km od Podromanje. Kraj sela na uzvisici diže se istoćnopravoslavna velika i lijepa crkva sv. Ilije, koju otpočeše graditi još god. 1866., a dovršiše je nakon okupacije. Ta crkva stoji u temeljima nekih starih utvrda, okle se i prozvalo ono brdo Gradac. Eto vam glasinačkoga bogastva sve u samim spomenicima. Ne mogu a da ne napomenem, da je nekada iz Romanije pak preko Podromanije išla u dolinu Drinače rimska cesta, kojoj su našli nekoje tragove u najnovije doba. Isto tako vodila je prometna rimska sveza preko Glasinca, Rogatice i Višegrada dalje na istok. U poznije doba, znade se, da su dubrovački karvani prolazili preko Glasinca u Zvornik. Pošto svanu, krenusmo se dalje. Žalibože što se nadvila magla, te ne mogosmo da nam se umah na početku daljnjeg putovanja oko pase po slobodnoj prirodi. Ipak dosta jaka struja, koja u visini od 900 m uvijek piri, raspršila je doskora magle, tek okolnih brda još ne dogledasmo. Ovile ih teške oblačine, samo tu i tamo na zamahu vjetra vedrilo se i provirkivahu šiljci silne Romanije iz oblačja. Sunce ih bojilo crvenilom i pričinjalo se, e se desiš u ogromnom pozorištu, gdje pri koncu čina laki geniji oblake nose i sve više iščezavaju s njima i nestaje ih. Za jedan sat prevalismo polje. Došavši pod Vitanj, gdje se cesta i opet penje, počelo se vedriti. Romanijaplanina zatvarala veličajnu panoramu, koja puče pred tobom, osvrneš li se u okrug sa zavoja ceste. Što se dalje voziš, sve to većma širi se obzorje; gledaš: Trebević, sniježnu Bjelašnicu, Jahorinu, Klek i daleko, daleko Volujak, Maglić, visoka brda u Crnoj gori i Srbiji. To sve u daljini, inako je priroda oko tebe pusta, goli kras s nekim grmeljcima. Selu ni traga, jedino što progješ kraj koje seljačke kućice uz kakvu malu oranicu, pa i to jedva jedvice na rijetko posijano. U ovom osamljenom kraju pružila se lijepa zgoda vojničkoj upravi, koja je ondje osnovala topničku streljanu. To vježbalište zove se Ivanpolje. Pošto si odatle pošo četiri kilometra nizbrdice i progješ još kroz uzan klanac, svane duboko pod tobom jedna plodna kotlina, a u toj kotlini jeste meta našeg putovanja — Rogatica. Ne treba ti ljepšeg pogleda, pošto će te ovaj prizor sigurno iznenaditi. Cesta se spušta u dugačkoj serpentini, po boku ti pitomo selo Kovanj, svuda izbila zelen i šušti rodna vlat, što ovjenčava Rogaticu prijaznom milinom, i kamo stižemo kroz y4 sata. Rogatica je sjedište rasegnutog kotara. Mjesto leži u pitomoj kotlini na vodi Rakitnici, a prijatne mu kuće provirkuju iza granata drveća. __Ko svi gradovi istočnog tipa, imade i Rogatica svoju glavnu trgovačku ulicu, svoju ,,čaršiju”. U toj čaršiji nema stanova, već se diže u pola a la franca sagragjeno zdanje, a to vam je „han”, te medresa i mnogi novi nakon okupacije posagragjeni dućani, a imade i takijeh — iz starijih vremena — koji se odlikuju čudnovatom starovjekom osebinom. Na ulazu u mjesto jesu vojničke barake, pod strminom Lunja. Dalje južnije jeste Matovo brdo, okle je najljepše pogledati Rogaticu. Spram istoka diže se Crvenjac, s jugoistoka prilično zagajeni Saranj. Pod Matovim brdom izbija jako vrelo Toplik, što deset koraka od izvora već pokreće veliki mlin. Ime mu Toplik označava stalnu temperaturu, zimi diže se magla poput gusta dima iz te vode. Otkud pošo da pošo, u Rogaticu ne možeš doći a da ne progješ kroz defileje. Sigurno da je takova okolišna priroda Rogatici u velike pomagala u obranbenim prilikama. Po svjema vrhuncima imade tragova starijem, utvrdama i svagdje ćeš sresti imena: „Grad”, „Gradac”, „Gradina”. Jamačno te je Rogatica rimska naseobina, u tom mnijenju utvrgjuju nas mnogi i jasni natpisi na starim kamenovima. Da li je na mjestu Rogatice postojala kakva ilirska naseobina, ne može se sigurno reći ni posvjedočiti. Ipak nagjoše tamo prigodom iskopavanja g. 1894. dvije glinene posude iz prehistorijskog doba. Nekoliko slojeva više našlo se je rimskih komada od bronca, a po vrhu svega steralo se cigansko groblje. Ne zna se pravo ni rimsko ime Rogatici. Na višegradskoj cesti imađe kamen i po nekim ostancima pisma na tom kamenu saznalo se samo toliko, da je tu bio rimski grad, kojemu se ime počimalo slovkom Ris. Nego na žalost je taj natpis previše prebrisan, pa se ne može čitav pročitati. U dvorištu Muftijine džamije stoji kamen s klasičnim natpisom. Takijeh kamenova s kojekakvim šarnim ukrasima nalazi se jošte na nekim mjestima, kao i kamen miljnik u dvorištu Careve džamije, pa kamen u Arnautovićima i kamen u Huseinbegovoj džamiji. Još nalaziš takova kamenja uzidana u istočnopravoslavnu parohijsku crkvu, u ćupriju kraj škole, u gradskoj bašči, u nekojim privatnim kućama i u časničkoj bašči u logoru. Mnogo kamenje iz srednjega vijeka posvjedočuje, da je Rogatica i u to vrijeme postojala kao kolonija. Tako imade prelijep kamen sa sarkofaga s dobro uščuvanim natpisom iz srednjega vijeka. Taj komad uzidan je u zid istočnopravoslavne crkve. Na groblju uz selo Lagjevina, 5 km od Rogatice, naići ćeš na ogromne nadgrobne kamenove s natpisima, što ti nefaljeno zbore i govove, kolika su vlastela u srednjem vijeku, u predosmanlijsko doba, ovuda živjela i pomirala. Osmaniijsko doba ostavilo nam je spomenika već iz 15. vijeka, okle potječu obje male ćuprijice preko Rakitnice. Stil tijeh ćuprijica sasvijem je nalik na stil višegradske ćuprije, koju je gradio g. 1577. Mehmed paša Sokolović. Tursko ime gradu jeste Čelebipazar. U Rogatici živu većim dijelom muhamedovci, pravoslavnih imade sasvijem malo. Rogatićani su veoma gostoprimni ljudi, vesele se ako tko posjeti njihovo mjesto i pohvali njihov napredak. Posjeta antropologa i arheologa g. 1894. i 1895. još im je u živoj pameti, ko što će se i učeni posjetnici uvijek rado sjećati ljubežljivosti i prijaznosti rogatičkog gragjanstva. Rogatica je na glasu ko pobožno mjesto. Mnoge božje sluge i ugodnici, mnogi vjerski uglednici potječu iz Rogatice. Hadži Muhamed ef., rahmetli šeihulIslam carigradski, bijaše rodom iz Rogatice. I danas imade u Bosni mnogo odličnih sinova u javnim zvanjima vjerskim i državnim, koji se rodiše u Rogatici. U rogatičkom kraju svijet se marljivo bavi narodnom domaćom industrijom. Osobito su na glasu tkanine, bez i vuneni ćilimovi, ne toliko zbog posebnih šara, koliko što su trajni. Streke su većinom crvene, plave, crne, bijele, katkad žute. Po nekojim muhamedovskim, a i pravoslavnim kućama, naročito u Godomilju, Glasincu i Sokoloviću izragjuju još ćilimove u šarnim kariranim uzorcima. Mimo ovu domaću industriju važno je u Rogatici još učinjanje kože za opanke (tabakluk) i pravljenje opanaka. Konji i rogato blago jesu glavnim predmetom trgovine. U najnovije doba trglo je najviše u napredak govedarstvo i konjarstvo. U poljoprivrednom gospodarstvu gaje se naročito pašnjaci, žita i krumpir, koji je u cijelom kotaru upravo na glasu. Naravno, te ko u svakojoj gospodarstvenoj grani, podupire vlada i u ovoj kulturi gospodare izdašno, a uspjeh je sve to bolji, otkako se je domaći svijet priučio racijonalnijem poljskom orugju i obragjivanju. Tko je lovac naći će u rogatičkom kraju prave gospodske lovine. Imade onuda megjeda, veprova, srna, vukova, lisica, jazavaca, vidra, kuna, divljijeh koza (na dva mjesta u kotaru), te na pretek ptičje divljači i grabilica. Pošto nam preostađe vremena, ajde, rekoh, da zagledamo malko prijatnu okolinu rogatičku. Lijepo je išetati se na konju nakon zdrava ručka k ćupriji na riječici Prači. Kraj Muftijine džamije račva se cesta na istok Višegradu i južno u Goražde. Još pred okupaciju, te i nešto nakon okupacije, bijaše tuda glavna poštovna sveza iz Sarajeva preko Rogatice u Plevlje, danaske megjutim udario je promet u Plevlje iz Sarajeva preko Goražda. Cesta Rogatica—Jabuka, što se prisastavlja s onom gore napomenutom cestom, upravo je remek gragjevina, a probila se onuda godine 1880.—1883. Prije je bila ondje ko prtina ili nogostup, kuda je za osmanlijskog doba prolazila pošta. Cesta se vije kotlinom dva sata puta, dok zaokrene — as njome i voda Rakitnica — u uzak klanac. Tu je obuhvate silne pećine s desne i s lijeve, tek ove pećine nijesu gole, već ih obraslo grmlje i šikara. Te su pećine u velike nalik na stare razvaline, a iz mnogijeh duplja izlijeću golubovi, uplašeni lupom kola i glasnim razgovorom. Mnogi lešinar vije se visoko nad našim glavama. Nakon 2 km vožnje izigješ iz toga klanca, a pred tobom svane „Gnjila”, preko koje vodi cesta u Jabuku, odnosno Goražde. Tu se odvaja cesta od vode Rakitnice (koja je onuda kroz živu lit prokopala put u Praču), pak se penje pomalo. Priroda se prikazuje svaki čas u drugoj slici, dok se kod 8 km ne dogodiš na najvišoj tački toga porasta. Šta Alpi?! Pred tobom se eto prosu najraskošnija draž, što ga može da stvori živopisna priroda. Dolje pod nogama izvija se i pjeni uz strašne pećine Prača, a iz korita joj dižu se orijaške kocke ljuta kamena. Voda se ruši divljim i naglim padom. Zrak ispunjava bijesni šum …. a kroz taj šum hvata ti oko u zapadu preko Drine Vijogorplaninu. Tamo preko obale, a pred nama eno Gnjile, što se razavila kao silno krilo, a mjesto perja obraslo gustom šumom, što je gdjegdje ko plješiva, pak vidiš krilu gole kosti, kamen goli. I ako je teško proći ovu goru, ipak su ljudske ruke i onuda put iskrčile, cesta ko bijela crta vijuga se uz nju. Kod 12 km spustila se je naša cesta do vode. Tu je Prača i dvije ćuprijice, što vode preko nje. Jedna je nova, a druga stara i prastara, toliko je trošna i ruševna. Čudna ta gragjevina sasvijem je od drveta. Izvedena je sasvijem originalno, a taj gragjevni sklop zadiviće te još više, ako uvažiš, da je ćuprija dosta visoko nad vodom. Uz ćupriju imade mala kavana, baš ko smišljena i za one, koji moraju da putuju i za one, kojima se hoće putovanja. Tek svud je poći, a kući je doći. I tako valja i nama da se oprostimo sa malom kavanom, starom ćuprijom, Pračom i Rogaticom. Jedino što ostaje to je uspomena o silnoj prirodi i uvjerenje, da je put istom onda lijep i ugodan, i sve što vidiš vrijedno, da se u slatkom sjećanju održi, kad ti sve to začinja iskustvo, da si u putu zborio i družio se s dobrijem ljudima. Jer samo dobri ljudi oživljuju mrtvu i nijemu prirodu, ko duša mrtvu ilovaču — Adama.

[Author]

Posts