[mirsad_d]

in reply to: Zdravlje:najvece bogatstvo o kome se malo brine. #14987

TU OKO NAS – ISHRANA STARIH LJUDI

MLADI STARCI I STARI MLADIĆI

Pišu : Prim. dr. Smajil Durmišević
dr. Jasminka Durmišević- Serdarević

Povećanje indeksa starenja na preko 50 je posljedica bolje i efikasnije zdravstvene zaštite i liječenja, uz opadanje fertiliteta, što prati podizanje životnog standarda i višeg stepena emancipacije. Povećanje indeksa starenja stanovništva nosi sa sobom i rizik povećanog broja gojaznih osoba, što je praćeno povećanjem broja kandidata za oboljenja degenerativne prirode, kardiovaskularnog sistema – koronarne bolesti, srčanog i moždanog infarkta, hipertenzije i dijabetesa. Međutim, ima i onih koji u starosti boluju od posljedica nedovoljne ishrane.

Bolesti nedovoljne kao i preobilne ishrane starih ljudi, plod su većeg broja činilaca koji se mogu svrstati u sljedeće grupe:

-somatske (tjelesne) promjene koje prate starenje,

-biohemijske promjene,

-psihičke promjene,

-stečene navike u ishrani,

-zablude u odabiranju i načinu pripremanja hrane,

-socio-ekonomski uslovi života i rada,

-stepen emancipacije i mogućnosti korišćenja usluga zdravstvenih i socijalno-humanitarnih institucija.

Proces starenja, praćen određenim statusom uhranjenosti, može teći različitom brzinom, nezavisno od genetskih faktora, te se mogu naći “mladi starci” i “stari mladići”, ako je suditi po njihovom izgledu, a prije svega po vitalnosti. Stoga je razumljivo što se ne može povući oštra granica između zrelog i staračkog doba, te se arbitražno može prihvatiti sljedeća podjela na 4 faze starosti:

1. Zrelo doba: 45 – 64 godine;

2. Poodmaklo doba: 65 – 74 godine;

3. Staračko doba: 75 – 90 godina;

4. Dugovječno doba – preko 90 godina.

Ova se podjela uklapa u psiho-somatske (duševno-tjelesne) karakteristike koje su od značaja za ishranu i stanje uhranjenosti starih ljudi. Naime, promjene u organizmu koje se odigravaju u svakoj od ovih faza života, mogu objasniti određene sklonosti prema tipu ishrane. Iako postoje individualne razlike, čovjek se može uvrstiti u stare osobe sa navršenom 65. godinom života. Međutim, kada je riječ o prevenciji od bolesti koje prate starost, neophodno je tu granicu pomjeriti do 45. godine. To su godine koje se poklapaju sa početkom klimakterijuma oba pola i predstavljaju prekretnicu kada se bolesti preobilne ishrane već mogu manifestirati povećanjem sadržaja masti u tijelu, dok se u drugoj grupi – bolesti nedovoljne ishrane javljaju u podmaklim godinama tj. u osoba starijih od 75 godina.

Prema statistikama 95% odraslih muškaraca i 100% odraslih žena imaju pokvarene zube, dok odrasli muškarci imaju 35% pokvarenih zuba, a odrasle žene 50% pokvarenih zuba. Gubitak zuba smanjuje sposobnost sitnjenja hrane, te da bi se izbjeglo gutanje većih i tvrdih zalogaja sirove hrane, stare osobe daju prednost termički dugo obrađivanoj tečno-kašastoj hrani bogatoj šećerom, uključujući skrob, i mastima, a siromašnoj vitaminima i mineralnim solima (izuzetak je natrijum-hlorid). Staračke promjene na osjetilnim papilama jezika smanjuju osjećaj za ukus pa stare osobe naginju većoj upotrebi začina, posebno kuhinjske soli.

Degenerativne (staračke) promjene u pljuvačnim žlijezdama praćene su smanjenim izlučivanjem enzima pljuvačke, što se odražava na poremećenom varenju skroba, te on u većim količinama dospijeva u crijeva izazivajući poremećaje u varenju.
Slične promjene u želucu otežavaju varenje hrane, naročito životinjskog porijekla, zbog smanjenog lučenja želudčane kiseline i sljedstveno pepsina.

Degenerativne promjene u sluznici crijeva otežavaju proces varenja i iskorišćavanja hrane, naročito bjelančevina i masti, čemu doprinose i degenerativne promjene u gušterači (pankreasu). Sve ove promjene jače dolaze do izražaja u poodmaklom dobu, naročito poslije 75. godine.

Pored smanjenja tjelesne mase, ovakvo stanje je praćeno i otežanom sintezom antitijela, odnosno povećanom osjetljivošću prema infektivnim bolestima.

Zbog gubitka kalcijuma iz kostiju javlja se staračka kostobolja, često pogrešno tretirana kao starački reumatizam.

Zbog nepravilnosti u izboru namirnica, grešaka u pripremanju hrane, poremećaja u varenju i slabijeg iskorišćavanja hrane dolazi do smanjenog, i nedostatnog unosa vitamina u organizam, kao i njihovog samog iskorišćavanja u metabolizmu (mjeni) tvari.

Zbog smanjenih odbrambenih mogućnosti povećava se šansa za obo- ljevanje od infektivnih oboljenja, naročito kod osoba starijih od 75 godina. Preobilna ishrana je češći problem naročito među gradskim stanovništvom, izuzev u vanrednim prilikama. To povlači za sobom češće oboljevanje od povišenog krvnog pritiska (hipertenzije), koronarne bolesti, smanjenjem funkcije jetre i bubrega i skrivenom (latentnom) ili klinički manifestnom šećernom bolešću (dijabetesom). To opet često dovodi do srčanog ili moždanog infarkta i drugih posljedica koje prate suženje krvnih sudova.

Psihičke promjene

Mentalne devijacije koje se javljaju češće u staračkom dobu tj. poslije 75. godine, kao što su senilna demencija, praćene su konfuznim stanjem, dezorijentacijom u vremenu i prostoru, depresijom, apatijom, nezainteresiranošću za zbivanja u okolini, a posebno za hranom.
Usljed toga može doći do izostavljanja pojedinih obroka, izbjegavanja komplikovanijeg spremanja hrane (naročito kod samaca) i nekih namirnica koje zahtijevaju veći napor pri žvakanju. Stoga se takve osobe pretežno hrane jelima tečno-kašastim, dugo termički obrađivanim, bogatim vodom, mlijekom, šećerom, mastima i začinima, a naročito kuhinjskom solju. Dakle, u strukturi ishrane ovih ljudi dominiraju jela siromašna u gradivnim materijama životinjskog porijekla, vitaminima i mineralnim solima alkalne reakcije, porijeklom iz voća i povrća.

Zablude u odabiranju namirnica i načinu pripremanja hrane

Zablude u ishrani prate čovjeka od njegovog ranog djetinjstva te su od ogromnog značaja za rast i razvoj i funkcionu sposobnost organizma, pa ako ne dođe do blagovremenog uklanjanja tih zabluda, ubrzava se proces starenja. Treba znati sljedeće istine u vezi sa namirnicama:

Meso, riba, jaja, mlijeko, sir

Preporučuje se meso mladih životinja, nemasna riba, kiselomliječni proizvodi od obranog mlijeka, nemasni sirevi, jogurt i bjelance od jajeta.

Ulje

Najveću biološkodijetetsku vrijednost imaju ulja dobijena od kukuruznih klica i suncokretovog sjemena. Maslinovo ulje je skupo, loj i tvrdi margarin se isključuju iz upotrebe.

Maslac

Treba ga izbjegavati jer ne sadrži esencijalne masne kiseline a sadrži dosta holesterola. Prednost treba dati obogaćenom margarinu.

Šećer

Saharozu, bijeli šećer, svesti na najmanju mjeru, ili ga zamijeniti malom količinom starog meda i voćnim šećerima.

Vještački zaslađivači

Ova sredstva za zaslađivanje se ne preporučuju, utoliko prije što postoji sumnja da su neki od njih kancerogeni (mogu izazvati rak). Može se izdvojiti sorbitol, mada je 60% manje sladak od običnog šećera. Slatko, džem i marmeladu treba svesti na najmanju mjeru.

Voće i povrće

Sirovom povrću, naročito raznim salatama, treba dati prednost a ne povrću u vidu pirea, ne samo zbog veće vitaminske vrijednosti (vitamin A i C) već i zbog bogatstva u celulozi i hemicelulozi koji se nalaze u biljnim vlaknima, a ona normalizuju preistaltiku, rad crijeva.

Zabluda je dati prednost kompotu od voća, jer sadrži dosta doadatog šećera a neznatne količine vitamina. Prednost ima voće koje se može jesti sa korom a ne sadrži dosta šećera.
Hljeb

Prednost treba data hljebu od punog zrna, bogatog mekinjama. Ovaj hljeb sadrži pored vitamina B-kompleksa i mnogo celuloze koja normalizira rad crijeva i štiti od raka debelog crijeva.

Kuhinjska so

Često starije osobe pretjeruju u upotrebi kuhinjske soli i tzv. “začina” koji često sadrže i više od 60% kuhinjske soli. To su navike štetne po organizam.

Kahva, indijski čaj i kakao

Ove napitke ne treba isključivati u umjerenim količinama, ako je san dobar i nema povišenog krvnog pritiska.

[mirsad_d]

in reply to: Rogaticani – RIBOLOVCI #14984

RIJEKA ŽEPA I DRINSKO JEZERO

Očigledno mnogim nepoznato al pokusaću malo objasniti pobliže: mala rijecica koja je dužinom toka od izvora do ušća duga oko 12km i prosječne širine oko 5 metara. Fantastična, čista i veoma hladna voda,naseljava je isključivo potočna pastrmka koja je lovljena u veličinama i od 3 kg., provjereno. Eh sad usće rijeke u Drinu bolje reci Drinsko jezero. Tu nastaje sasvim drugi podvodni svijet. U poslednjih 5-6 godina na istom jezeru počelo se sa uzgajanjem ribe, pa se to malo proširilo da bi to danas dostiglo 4 velika ribnjaka koja godišnje isporučuju pretežno u inostranstvo oko 20 tona konzumne ribe. Vjerovatno posledicom tih ribnjaka i hranjenja riba u istim došlo je do pojave i stalnog okupljanja nekoliko vrsta ribe: klen,skobalj,plotica,grgeč,a mladica i pastrmka su prisutne na samom ušću rijeke. Izgleda da je došlo do masovnog okupljanja tih vrsta ribe, a posledica je vjerovatno konstantno propadanje hrane iz ribnjaka u jezero. Inače teren je poprilicno velik pa je najbolje zabacivati plovkarošima što bliže ribnjacima.Dubina jezera iznosi od 2 metra uz samu obalu do nekih 45 metara na najdubljim djelovima.Teren je pristupačan obalom i može se bez problema loviti. Trenutno nema nikakva ribočuvarska služba koja bi pokrivala ovaj teren tako da je dnevna dozvola 0 KM. hehhe.
Mislim da je to greška pogotovo sada kad se riba adaptirala tu i najvjerovatnije doći će do prekomjernog izlovljavanja u narednim godinama. Put kojim se moze doći iz Sarajeva je : Sarajevo-Sokolac-Han Pijesak-Žepa, relacija duga tačno 105 kilometara, put asfaltiran i prohodan do samog jezera. U toku je gradnja jednog hotela na samom jezeru pa tako da i prenočiste neće biti problem.

BISTRONI

[mirsad_d]

in reply to: Iz BiH svakodnevnice #14983

20-08-2009 02:00
[b]Konačno je sve gotovo…
[/b]

Pukovnik Armije RBiH Av­do Pa­lić, ra­tni ko­ma­dant odbrane Žepe, ko­na­čno je iden­ti­fi­ci­ran, pot­vrdi­la je do­da­tna DNK ana­li­ze zu­ba.

Pos­mrtni os­ta­ci ek­shu­mi­ra­ni u no­vem­bru 2001. go­di­ne u ma­so­vnoj gro­bni­ci u Vra­go­lo­vi­ma kod Ro­ga­ti­ce pri­pa­da­ju pu­ko­vni­ku Pa­li­ću, ut­vrđe­no je na osno­vu re­zul­ta­ta DNK ana­li­ze ura­đe­ne u Me­đu­na­ro­dnoj ko­mi­si­ji za nes­ta­le oso­be (IC­MP).

Do­da­tna DNK ana­li­za ura­đe­na je na zah­tjev Pa­li­će­ve su­pru­ge Esme, ka­ko bi se ot­klo­ni­la sva­ka su­mnja da li je ri­ječ od os­ta­ci­ma Av­de ili ne.

– Naj­va­žni­je je da je DNK ana­li­za pot­vrdi­la da es­hu­mi­ra­ni os­ta­ci pri­pa­da­ju mom Av­di. Ko­na­čno je sve go­to­vo. No, ko­li­ko mi je la­knu­lo, to­li­ko mi je i te­ško. Ne­mo­gu­će je opi­sa­ti kroz šta sve pro­la­zi­mo ovih da­na. Ali, eto, sa­da će sve bi­ti pu­no bo­lje. Na­šli smo ga, zna­mo da je on sto pos­to. Na­kon 14 go­di­na por­ta­ge, os­ta­je mi da ga po­ko­pa­mo ka­ko do­li­ku­je, pa da sve ovo pri­ve­de­mo kra­ju – ka­že Pa­lićeva za “San”

Ona još ni­je pre­uze­la DNK uzor­ke, ni­ti pot­vrdi­la iden­ti­fi­ka­ci­ju. Ka­že da se če­ka za­hjev kan­to­nal­ne Tu­ži­te­lji­ce Aide Ća­to­vić.

– Znam sa­mo da tužiteljica Ća­to­vić tre­ba da za­ka­že iden­ti­fi­ka­ci­ju, pa da preu­zme­mo DNK uzor­ke. Ne znam ka­da će to bi­ti, ali na­dam se što pri­je. Ne bih vo­li­la da se ovo vi­še odu­go­vla­či. Že­lim da što pri­je bu­de uko­pan. Ako bu­de sve ka­ko tre­ba, mo­žda to bu­de čak i u ne­ko­li­ko na­re­dnih da­na, a mo­žda kra­jem se­dmi­ce. Osim to­ga, već je sve pot­vrđe­no, uko­pat će­mo ga u ha­re­mu Ali-pa­ši­ne dža­mi­je u Sa­ra­je­vu – ka­že Esma.

M. A.

[mirsad_d]

in reply to: Sve o vasim familijama #14977

Evo vam većina muslimanskih rodova, koji su do kraja 17.stoljeća živjeli u Boki Kotorskoj:

Abaze, Abdulahovići, Abdulovići, Agbabići, Agići, Ahmetagići, Ahmetćehajići, Alagići, Alajbegovići, Alečkovići, Alići, Alidžani, Alijagići, Alvahodžići, Amidžoći, Arikali, Arslanagići, Avdibegovići, Babe, Babahmetovići, Babovići, Bajramovići, Bakače (Baiče), Balaovići, Balići, Barašnovići, Bardonjići, Baše, Bašići, Bećiragići, Bećirovići, Begzadići, Behilovići, Benići, Bešovići, Bijedići, Bijegići, Bijelići, Bilajdanovići, Bulamuževići, Bjelajići, Bubići, Bulagdžići, Busul(h)adžići, Bušičići, Cvijetići, Čame, Čelebići, Čirtajići, Čomići, Čagijani, Ćatovići, Ćehajići, Ćehe, Ćerimagići, Ćiriati, Ćišići, Ćorići, Ćumurije, Danevići, Dautovići, Deljići, Delikapići, Dizdarevići, Drljevići, Durakovići, Duranovići, Durmišagići, Džaferovići, Djele, Ejenehanovići, Ejupi, Emrovići, Erkočevići, Fazlagići, Fetahagići, Galijatovići, Ganijagići, Giljulići, Glavovići, Hadrovići, Hadžagići, Hadžalići, Hadžiahmetovići, Hadžialijagići, Hadžiartići, Hadžići, Hadžihasanovići, Hadžimahmutovići, Hadžimahovići, Hadžimanovići, Hadžismajlovići, Hadžiživelići, Hajdarhodžići, Hajdarovići, Hajrovići, Hasandžikovići, Hasanovići, Hodžići, Hrustanovići, Huremovići, Huseinagići, Ibrahimagići, Ibrišići, Isakovići, Isovići, Jagonjci, Jenibegovići, Jerkovići, Joksalići, Jusovići, Jusufćajići, Kabili, Kalče, Kaplozani, Kapidžići, Karačine, Kasumovići, Kočići, Koljajići, Komandići, Kosići, Kraine, Krse, Krkalovići, Krupševići, Kurtbašići, Kurbegovići, Kurtagići, Kurtini, Kurtovići, Leventini, Lopušići, Lupori, Lupurovići, Majmutagići, Mahmutovići, Maksudići, Memišići, Mandžulići, Muharemćehaijići, Mujačići, Mujčinovići, Mulići, Murgići, Murguzi, Musići, Muslibegovići, Mustafići, Mušići, Muštovići, Nurkovići, Oleševići, Omeragići, Omerbegovići, Omerovići, Omurovići, Oskočkovići, Osmanovići, Ostojići, Ovčine,Ožerlići, Papuci, Parente, Paripovići, Parputi, Pašići, Pazmačići, Pervani, Pirići, Pivodići, Pizići, Pospanići, Preklovići, Pršinovići, Puškići, Ramadanovići, Ramovići, Redžepovići, Rejzovići, Repovići, Resulbegovići, Rikalovići, Risanovići, Redžepovići, Rejzovići, Repovići, Rizvanagići, Rizvanovići, Sagamozovići, Salahovići, Salimovići, Saračevići, Saškovići, Sćipegliahovići, Seferovići, Selimovići, Serdarovići, Sevdijarevići, Skenderbegovići, Slavovići, Slijepčevići, Smailovići, Solimanovići, Sučići, Suge, Sulejmanovići, Sulinovići, Suplikarevići, Šabanagići, Šabanovići, Šahinagići, Šamići, Šehovići, Štrbci, Temimi, Temimovići, Topalovići, Turci, Turčini, Ustalići, Vafirovići, Vilalići, Više, Vračevići, Zeferovići, Zulzauši i Zurkovići.

[mirsad_d]

in reply to: Poezija #14976

TAMA
Ivo Andrić

Ja ne znam kud ovo idu dani moji,
ni kuda vode ove noći moje.
Ne znam.
Ni otkud magla ružna
na sve što se čekalo,
ni otkud nemar jadni
na sve što se radilo,
ni zaborav otkuda,
žalosni na sve što se ljubilo.
Magla.
Ko će da mi kaže noćas, šta meni znače
lica i stvari i spomeni minulih dana?
I kuda idu ovi dani moji
I zašto bije tamno srce moje?
Kuda? Zašto?

[mirsad_d]

in reply to: Za najmlađe – pričam ti priču…… #14975

ASKA I VUK
Ivo Andrić

Ovo se desilo u ovčijem svetu na Strmim Livadama. Kad je Aja, krupna ovca teškog runa i okruglih očiju, ojagnjila svoje prvo jagnje, ono je izgledalo kao i sva ostala novorođenčadi ša­ka vlažne vune koja počinje da kmeči. Bilo je žensko. I bilo je siroče, jer je Aja upravo tih dana izgubila muža koga je mnogo volela. To dete majka je nazvala Aska, nalazeći da je to vrlo pri­stalo ime za buduću ovcu-lepoticu.

Prvih dana jagnje je išlo za majkom, kao i sva ostala jagnjad, ali čim je stalo da trči na svojim još krutim i neobično izduženim nožicama, i da pase samostalno, odmah je počelo da po­kazuje svoju ćud. Nije se držalo majčina skuta, nije slušalo nje­na dozivanja ni kucanje zvona na ovnu prethodniku, nego je volelo da luta putevima koje je samo nalazilo, da traži odvojenu pašu na udaljenim mestima.

Majka je opominjala svoje inače dobro i lepo i pametno dete, obasipala ga savetima i prekorima i predočavala mu sve opasnosti takvog vladanja u kraju kao što je njihov, gde ima uvek poneki lukav i krvoločan vuk, kome čobani ništa ne mogu i koji kolje ovce i njihovu jagnjad, naročito kad se odvoje i zalutaju. Strepela je Aja, i često se pitala u koga se umetnulo ovo nje­no dete, i to žensko, da je ovako svojeglavo i nemirno. Na koga je da je, tek to šilježe – tako u ovčijem svetu nazivaju šiparice i dečake – bilo je velika briga materina. U školi, Aska je prilično učila i dosta dobro napredovala. Ali kad god bi majka otišla da se raspita za njene ocene i vladanje, učiteljica je odgovarala da je dete darovito i moglo bi da bude prvi đak, samo da nije tako ži­vo i rasejano. Jedino iz fiskulture imalo je stalno odličnu ocenu.

Jednog dana, kad je završila sa dobrim uspehom razred, Aska je stala pred majku i izjavila da želi da uči baletsku školu. Majka se najpre odlučno oduprla. Navodila je mnoge razloge, sve jedan ubedljiviji od drugog. Dokazivala je da niko u njiho­voj porodici nije bio drugo do mirna ovca domaćica. Umetnost je, govorila je majka, nesiguran poziv koji nit hrani nit brani onog ko mu se oda. Put umetnosti uopšte je neizvestan, varljiv i težak, a igra je ponajteža i najvarljivija od svih umetnosti, čak ozloglašena i opasna stvar. Tim putem nije pošla nijedna ovčica iz dobre kuće. I sve tako. – Šta će, najposle, kazati ceo ovaj naš ovčiji svet kad čuje da je moja kćerka pošla upravo tim putem?

Tako je odgovarala Asku njena brižna i dobronamerna majka. Ali poznavajući narav svoje kćeri, unapred je znala da se njenoj želji neće moći dugo odupirati. I popustila je. Upisala je malu u ovčiju baletsku školu, nadajući se da će tako možda do­nekle ukrotiti njen urođeni nemir, iako su i ovce i ovnovi iz stada u većini osuđivali tu majčinu odluku.

Ne bi se moglo reći da je Aja bila ravnodušna prema zamerkama i ogovaranjima ovaca i ovnova u toru i na paši, ali maj­ka voli svoje dete toliko da uz njega zavoli i one njegove osobine koje ne odobrava u duši. Malo-pomalo, mirila se ovca-majka sa ćerkinom željom i počinjala drukčije da gleda na stvar. Ona se pitala šta, na kraju krajeva, može biti ružno u umetnosti? A igra je najplemenitija od svih veština, jedina kod koje se služimo isključivo svojim rođenim telom.

To mirenje joj je bilo utoliko lakše što je mala Aska zaista pokazivala mnogo dara i volje za igru, i vidno napredovala. A uz to, devojčica je bila čedna i bezazlena kako se samo poželeti mo­že. Ali svoje čudne i opasne navike da luta daleko od ovčijih pašnjaka i plandišta nije mogla da se oslobodi nikada. I jednog dana desilo se ono čega se Aja uvek pribojavala.

Aska je sa odličnim uspehom završila prvu godinu baletske škole i upravo je trebalo da počne drugu. Bio je početak jeseni sa još jakim suncem, koje neprimetno počinje da bledi, i toplim kratkim kišama od kojih se stvara radosna duga iznad vlažnih i obasjanih predela. Aska je toga dana bila naročito vedra i živah­na – i rasejana. Zanesena svežinom dana i lepotom sočne trave, zašla je malo-pomalo sve do ivice udaljene bukove šume, pa čak i u nju. Tu je trava bila, kako se Aski činilo, naročito sočna i što dublje u šumu, sve sočnija.

U šumi je bilo još mlečne magle koja se, kao ostatak neke čudne noćne igre, povlačila pred suncem. Belo i svetlo i tiho. Slaba vidljivost i potpuna tišina stvarale su začaran predeo u kom prostor i daljina nisu imali mere i u kom je vreme gubilo svoje značenje.

Aska je njušila stare nagnute bukve obrasle mahovinom koja opija kao priča o neobičnom doživljaju, pretrčavala svetle zelene čistine, i činilo joj se da priči nema kraja ni neobičnim do­življajima broja. I kad je bila na jednoj od takvih čistina – našla se odjednom lice u lice sa strašnim vukom. Iskusan, star i drzak, on se bio privukao sve do tih krajeva u koje inače vukovi u to do­ba godine ne silaze. Njegovo olinjalo krzno, zelenkasto i smeđe, omogućilo mu je da se izjednači sa jesenjim bukvama i travom koja počinje da vene.

Divni predeo, koji je opijao i zanosio Asku, digao se od­jednom kao tanka i varljiva zavesa, a pred njom je stajao vuk užagrenih očiju, podvijena repa i kao na smeh malko iskeženih zuba, strašniji od svih majčinih opomena. Krv se u Aski sledila i nožice su pod njom odrvenele. Prisećala se da treba da dozove svoje, i otvarala je usta, ali glasa nije bilo. Ali smrt je pred njom bila, nevidljiva a jedina i svugdašnja, grozna i neverovatna u svojoj grozoti.

Vuk je napravio polukrug oko svoje nepomične žrtve, po­laganim, mekim hodom koji prethodi skoku. Izgledalo je da sa nevericom, ukoliko vukovi poznaju nevericu, posmatra šilježe i da se sa sumnjom, jer za sumnju su vukovi sposobni, i sa stra­hom od zamke pita kako je ovako mlado, belo i lepo, moglo zalutati čak ovamo i doći mu tako reći pod zub.

Za žrtvu to su bili neočekivani čudni trenuci, negde između samrtnog užasa, u kom je već bila potonula, i nezamišljene, krvave i konačne činjenice koja se krije iza reci – smrt. To je već premrloj Aski ostavljalo nešto malo vremena i tamo gde je misli­la da ga više nema i ne može biti, ali tako malo da je to jedva liči­lo na vreme. To joj je dalo i snage za pokret, ali to nije bio po­kret odbrane, jer za njega nije bila sposobna. Poslednji pokret mogao je biti samo – igra.

Teško, kao u mučnom snu, devojčica je učinila prvi po­kret, jedan od onih pokreta koji se vežbaju uz “štanglu” i koji još i ne liče na igru. Odmah za tim je izvela drugi, pa treći. Bili su to skromni, ubogi pokreti na smrt osuđenog tela, ali dovoljni da za koji trenutak zaustave iznenađenog vuka. I kad je jednom počela, Aska ih je nizala jedan za drugim, sa užasnim osećanjem da ne sme stati, jer ako između jednog i drugog pokreta bude sa­mo sekund razmaka, smrt može ući kroz tu pukotinu. Izvodila je “korake”, onim redom kojim ih je učila u školi i kao da čuje oštri glas svoje učiteljice: “Jedan – i – dva! Jedan – i – dva – i – tri!” Tako je išlo sve redom. Sve što je u toku prve godine mo­gla da nauči. Pokreti su kratki, brzi, i ne mogu da ispune vreme što stoji nepomično kao praznina iz koje stalno preti smrt. Prešla je i na figure koje se u školi izvode bez oslona, na sredini sale. Ali tu su njeno znanje i njene snage bili ograničeni. Pravilno i potpuno umela je da izvede dve-tri figure. I ona ih je izvodila grozničavo. Jedna, pa druga, pa treća. I tu je bio otprilike kraj njenog znanja i veštine. Morala je da ponavlja pokrete, a bojala se da ponavljanjem ne izgube od svoje snage i privlačnosti. I uzalud je nastojala da se seti još nečega što bi mogla da izvede i čime bi zatrpala ponor koji je čeka na kraju igre. Vreme prolazi, vuk još gleda i čeka, ali već počinje da se približava, a pred njom su nemilosrdno zatvorena sva dalja znanja klasične igre, i glas učiteljice postaje sve tiši, gubi se negde potpuno. Dobro je poslužilo njeno znanje, ali sad je i njemu došao kraj. Znanje izneverilo, škola ne ume ništa više da joj kaže, a valja živeti i, da bi se živelo, – igrati.

I Aska je krenula u igru iznad škola i poznatih pravila, mi­mo svega što se uči i zna.

Ko zna da li je svet ovaj, otkad postoji, video ono što je to­ga dana videla skromna i bezimena šuma iznad Strmih Livada.

Preko zelenih čistina, preko uskih prolaza, između sivih i teških bukovih drveta, po glatkom i smeđem ćilimu od lišća koje se godinama slaže jedno na drugo, igrala je ovčica Aska, čista, tanka, ni još ovca ni više jagnje, a laka i pokretna kao bela vrbo­va maca koju nosi vetar, sivkasta kad bi ušla u pramen tanke magle a svetla, kao iznutra obasjana, kad bi se našla na čistini prelivenoj suncem. A za njom je, nečujnim koracima i ne odva­jajući pogled, od nje, išao matori kurjak dugogodišnji i nevidlji­vi krvnik njenog stada.

Lukavi, hladni i poslovično oprezni vuk, kome ni ljudi ni životinje nisu mogli ništa, bio je najpre iznenađen. To iznena­đenje pretvaralo se sve više u čuđenje i čudnu, neodoljivu radoz­nalost. Isprva se prisećao ko je i šta je, gde se nalazi i šta treba da radi, i samo je govorio sam sebi: “Da se prvo nagledam ovog ču­da neviđenog. Tako ću od ovog čudnog šilježeta imati ne samo krv i meso nego i njegovu neobičnu, smešnu, ludu i ludo zabav­nu igru, kakvu kurjačke oči još nisu videle. A njegova krv i meso nikad mi ne ginu, jer ga mogu oboriti i zaklati kad god hoću, i učiniću to, ali tek na svršetku igre, kad vidim celo čudo do­kraja.”

Misleći to, vuk je išao za ovčicom, zastajkujući kad ona za­stane i opružajući korak kad ona ubrza ritam igre.

Aska nije mislila ništa. Samo je iz ovog malog tela, koje je bilo satkano od čistih sokova životne radosti a osuđeno na nemi­novnu i neposrednu smrt, izvlačila neočekivanu snagu i neverovatnu veštinu i raznolikost pokreta. Znala je samo jedno: da ži­vi i da će živeti dok igra, i što bolje igra. I igrala je. To nije više bila igra, nego čudo.

Tako se – novo čudo! – i vukovo čuđenje pretvaralo sve vi­še u divljenje, stvar potpuno nepoznatu u vučijem rodu, jer kad bi vukovi mogli da se ičem na svetu dive, oni ne bi bili ono što su. A to nepoznato osećanje divljenja obeznanilo je vuka toliko da ga je ova izgubljena ovčica, mrtva od straha od smrti, vukla za sobom kao da ga vodi na nevidljivoj ali čvrstoj uzici, vezanoj za nevidljivu alku koja mu je proturena kroz njušku.

Idući tako mesečarski, ne gledajući gde staje i ne dajući se­bi više računa o pravcu u kom ide, vuk je jednako ponavljao sam u sebi: “Krv i meso ovog šilježeta nikad mi ne ginu. Mogu da ga raščerečim u svakom trenutku, kad mi se prohte. Nego, da se nagledam čuda. Da vidim još ovaj pokret, pa još ovaj…”

I sve tako, još ovaj, pa još ovaj, a svaki je bio zaista nov i uzbudljiv i obećavao idući, još uzbudljiviji. Promicale su, jedna za drugom, šumske čistine i sumračni vlažni hodnici ispod buka­va, zastrti suvim lišćem.

Sto života osećala je sada u sebi mala Aska, a sve njihove snage upotrebila je da produži jedan jedini, svoj život, koji je bi­la već pregorela.

Mi i ne znamo kolike snage i kakve sve mogućnosti krije u sebi svako živo stvorenje. I ne slutimo šta sve umemo. Budemo i prođemo, a ne saznamo šta smo sve mogli biti i učiniti. To se ot­kriva samo u velikim i izuzetnim trenucima kao što su ovi u koji­ma Aska igra igru za svoj već izgubljeni život. Njeno telo se više nije zamaralo, a njena igra je sama iz sebe stvarala nove snage za novu igru. I Aska je igrala. Izvodila je sve nove i nove figure, kakve ne poznaje škola nijednog učitelja baleta.

Kad bi joj se učinilo da se vuk pribira i priseća ko je i šta je, onda je pojačavala brzinu i smelost svoje igre. Izvodila je preko oborenih debala neobične skokove, koji su vuka nagonili na smeh i na novo divljenje i izazivali u njemu želju da se pono­ve. Skakala je na povaljene bukve i na onom jastučiću od maho­vine koja ih pokriva, stojeći samo na stražnjim nogama, pravila od sebe belu, veselu čigru koja zaslepljuje oči gledaoca. Zatim bi uspravljena, samo na prednjim nogama, pretrčala sitnim i sve bržim koracima neku ravnu i još zelenu površinu među drvetima. Kad bi naišla na otvorenu strminu, spustila bi se strmoglave, oponašajući smelu skijašicu, niz stazu od glatkog suvog lišća, ali tako brzo kao kad neko palcem prevuče briljantan “glisando” preko klavijature: fuuu-it! A vuk bi se sašuljao za njom što brže može, samo da ne izgubi iz vida ništa od igre. Još uvek je ponav­ljao u sebi da mu, pre ili posle, krv i meso ovog šilježeta ne ginu nikad, samo da vidi potpuno i do kraja njegovu igru, ali je to po­navljao svaki put sve kraće i slabije, jer je u njemu sve više mesta zauzimala igra i potiskivala sve ostalo.

A ni vreme ni dužinu puta nisu merili ni vuk ni Aska. Ona je živela a on je uživao.

Kad su čuli bolni meket ovce Aje i razabrali uznemirenost koja je išla od stada do stada, čobani su izabrali između sebe dvojicu mlađih i smelijih i poslali ih u šumu da potraže izgublje­no neposlušno šilježe. Jedan od njih je imao samo drenovu tolja­gu, ali dobru, a drugi je nosio o ramenu pušku, ako se tako može nazvati ono nešto garave kapislare. To je bila slavna starudija, jer se pričalo da je njegov otac ubio iz nje, na samoj ogradi svoga tora, izgladnela vuka. A i to, kao sve što se priča, ko zna kako je bilo, i da li je bilo ili nije. Svakako, to je bilo jedino parče vatre­nog oružja na Strmim Livadama, i ono je služilo više da podigne hrabrost i samopouzdanje kod čobana, nego što je bilo stvarno opasno za vukove.

Došli su do ivice šume i tu su malo oklevali, pitajući se u kom pravcu da krenu. Jer u šumi ima hiljadu ulaza, a ko će sa­gledati nevidljive tragove jagnjećih papaka. Pošli su po tragu ze­lene trave i dobre paše, kao najsigurnijem. Sreća ih je poslužila. Tek što su ušli malo dublje u šumu i ispeli se na malu uzvisinu, ugledali su u dubini ispred sebe čudan prizor. Stali su i pritajili se. Kroz dubok otvor u granju mogli su neprimećeni da vide: u smelim a pravilnim piruetama ovčica Aska prelazi zelenu čistinu, a za njom, na odstojanju od nekoliko koraka, klipše krupni oli­njali vuk, i oborene njuške, sav u pogledu, povlađuje repom.

Nekoliko trenutaka čobani su stajali kao skamenjeni od čuda, ali onda su se pribrali. Kad je Aska došla do prvih drveta i tu naglo promenila oblik i ritam igre, a vuk se nalazio još na čisti­ni, okrenut gledaocima bočno, stariji čobanin je skinuo pušku, nanišanio i opalio. Odjeknula je šuma i poletelo suvo lišće sa retkim, uplašenim pticama.

Na okrajku čistine desila se neočekivana stvar. Iz svog pre­kinutog pokreta, kao ptica pogođena u letu, pala je – Aska, a vuk je kao zelena senka klisnuo u šumu.

Čobani su strčali i na ravnom mestu našli onesvešćenu Asku. Nikakve povrede nije bilo na njoj, ali je ležala u šumskoj tra­vi kao mrtva. Iza vuka je ostao krvav trag.

Stariji čobanin je napunio pušku, a mladi je prihvatio svo­ju toljagu sa obe ruke, i tako su krenuli za krvavim tragom. Išli su sporo i oprezno. Ali nije im trebalo mnogo ići. Ranjeni vuk je imao sange da beži svega stotinak koraka, dok mu je rana bila još vruća, a onda se srušio u jednom čestaru. Stražnji deo tela bio mu je oduzet, ali je prednjim nogama kopao zemlju, izmahivao glavom i kezio zube. Lako su ga dotukli.

Sunce je bilo tek prošlo polovinu neba kad su se čobani vratili. Silazili su zagasitim pašnjacima, između stada i torova. Mlađi je vezao kurjaka svojom tkanicom za stražnje noge i lako vukao niza stranu njegovu krvavu i izduženu telesinu. A stariji je nosio belo šilježe. Prebacio ga je, po čobanskom običaju, sebi preko vrata. Askina lepa glava visila mu je, kao mrtva, niz levo rame.

Velika je bila radost na Strmim Livadama. Bilo je čestita­nja, graje i pevanja, i prekora i suza i pocikivanja i veselog bleja­nja bez kraja i konca.

Aska je došla sebi. Pribirala se sporo, ležeći u travi nepo­mična i skopnela, više slična bačenom runu nego živoj ovčici. Ni­je osećala na sebi zdrava mišića ni žilice koja nije bolela. Oko nje je, suzna i presrećna, užurbano trčala njena majka i kupile se ovce i ovnovi kao na čudo.

Aska je dugo bolovala i sporo se oporavljala od strašnog doživljaja, ali su njena mladost i volja za životom, majčina dobra nega, i opšte saučešće svih stanovnika Strmih Livada najposle savladali bolest. I Aska je ozdravila i postala poslušna ćerka i dobra učenica, a s vremenom i prvakinja baleta na Strmim Li­vadama.

Po svetu se pisalo i pričalo i pevalo o tom kako je ovčica Aska nadigrala i prevarila strašnog vuka. Aska sama nije nikad govorila o svom susretu sa zverom ni o svojoj igri u šumi. Jer, o najvećim i najtežim stvarima svoga života niko ne voli da govori. Tek kad je prošlo nekoliko god

[mirsad_d]

in reply to: Rogaticka okolina u slici i riječi #14974

GRIJEH JE, BOLAN, NE VRATITI SE U ŽEPU KOJA JE U RATU KRVARILA

Piše MUSTAFA SMAJLOVIĆ

Centralni dio naselja Žepa

Budi sponzor kolumniste
redakcija@pssmagazin.com

Kolumnista PSS magazina u posjeti herojskom naselju Žepa u istočnom dijelu BiH

U agresiji na BiH Žepa je bila mala bosanska enklava, koja je odoljevala udarima daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Danas, nažalost, od osam stotina prijeratnih domaćinstava u mjestu obnovljeno je nekih dvjestotinjak. Povratnici su uglavnom starije životne dobi. Potpisniku ovih redova poznato da je zaposlen samo jedan povratnik. U novoj školskoj zgradi „četverorazretki”, osnovnu školu pohađa pet učenika. Jedini kontakt sa vanjskim svijetom su minibusi koji tri puta sedmično voze za Sarajevo

Iz pravca Sokoca i Rogatice tri druma vode prema čudesno lijepoj Žepi koju grle tri planinska masiva: Devetak, Javor, Strmica i istoimena planina. Izabrali smo onaj teži, makadamski put, koji vodi preko prostranih Borika. Sa moćne Bokšanice (1254 m/nv), kroz gustu crnogoricu, spustili smo se krivudavim drumom na desnu obalu riječice Žepa, odakle se pruža veličanstven pogled na centralni dio naselja na lijevoj obali. Tamo, gdje vitka munara Redžep- pašine džamije dominira dolinom, srce je herojske Žepe.

IZLET U HISTORIJU

Pod današnjim imenom Žepa se prvi put pominje u osmanlijskom defteru iz 1485. godine, kao selo koje je pripadalo Vrataru, negdašnjem starom gradu srednjovjekovne Bosne. U živopisnoj kotlini, u kojoj klobučaju brojna vrela zdrave i hladne vode, nalaze se nekropole bosanskih stećaka, koji su bili dio životne kulture starih bogumila. Prema narodnoj predaji dio manjih stećaka srednjovjekovnih Bošnjana ugrađen je u glasoviti „vezirov most” na rijeci Žepi, o kome je u svom romanu “Most na Žepi” pisao znakoviti bh.nobelovac Ivo Andrić. Birvaktile, sarajevski historičar Vlajko Palavestra, zapisao je: “U Žepi smo konstatovali ukupno 162 spomenika iz srednjeg vijeka, većinom u obliku neukrasene ploče bez postolja. Slijede spomenici u obliku niskog sljemenjaka s monolitnim postoljem, te sanduci bez postolja…”

Do danas sačuvano je i nekoliko znamenitih spomenika kulture iz turskog perioda. Uz glasoviti kameni most, tu je i Kula u istoimenoj mahali koja je prema narodnoj tradiciji pripadala nekom Redžep- paši, te još dvije manje turske kule na lokalitetima Duvarine i kod Kaljevića kuća. Nezaobilazna je i Redžep-pašina džamija čiji temelji datiraju iz perioda XVI stoljeća. U blizini džamije i lokaliteta Bjelila nalazi se staro muslimansko groblje, koje je i dan danas aktivno, a na putu koji iz središta Žepe vodi za mahalu Kulu postoje dva nišana, koji tipološki pripadaju starijem vremenu.

zepaMost na Žepi

Historićari će zabilježiti kako je u 16. stoljeću vezir Jusuf „dao u mjestu izgraditi” tada gracioznu ćupriju na rijeci Žepi, koja je stoljećima bila ponos mještana ovog kraja Bosne. Danas ovaj kameni most nije tamo gdje je nekada bio. Prenešen je. Nažalost, nagrižen zubom vremena i ljudskom nebrigom, odavno nije turistička atrakcija. Preko „prenesene ćuprije”, uzanom pjesačkom stazom, stiže se sela Vratar i Ribioci, na putu prema Rogatici, sjedištu matične općine, na čijem području je, po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991.godine, bilo 21.978 stanovnika, raspoređenih u 119 naselja. Muslimana – Bošnjaka, bilo je -13.209 (60,10%), Srba – 8.391 (38,17%), Hrvata-19 (0,08%), Jugoslovena – 186 (0,84%) i ostalih – 173 (0,81%).

ŽEPA DANAS

Žepa je danas Mjesna zajednica (administrativno središte) za najnovijim ratom opustošena sela: Slap, Vratar, Pripečak, Ribioci, Stop, Vrelo, Ljubomišlje, Mandre, Laze, Borovac, Čavčići, Krnjići, Purtići, Mislovo. Prema popisu stanovništva iz 1961. godine, selo Žepa imalo je 122 kuće sa 601 stanovnikom. Do rata (1992.-1995.) taj broj se umnožavao i mijenjao, ali ovaj kutak BiH bio je i ostao životno utočište bošnjačkog stanovništva. Na ovom prostoru najnoviji rat je „zatočio” 2144 stanovnika… U agresiji na BiH Žepa je bila mala bosanska enklava, koja je odoljevala udarima daleko nadmoćnijeg neprijatelja. Danas, nažalost, od osam stotina prijeratnih domaćinstava u mjestu obnovljeno je nekih dvjestotinjak. Povratnici su uglavnom starije životne dobi. Potpisniku ovih redova poznato da je zaposlen samo jedan povratnik. U novoj školskoj zgradi „četverorazretki”, osnovnu školu pohađa pet učenika. Jedini kontakt sa vanjskim svijetom su minibusi koji tri puta sedmično voze za Sarajevo. U naselju postoji ambulanta, ali ne radi. Nema liječnika. Po medicinsku pomoć stanovništvo uglavnom odlazi u Sarajevo. U centru je obnovljena Redžep-pašina džamija, prostorije Mjesne zajednice. Jedan od povratnika otvorio je prodavnicu mješovite robe. Ima i kahvana, ali i restoran, pa u žepi se može popiti prava bosanska kahva, ali i omastiti brkovi pećenom janjetinom i jaretinom. Policijska patrola iz Rogatice navrati svakih petnaest dana, ali u ovom kutku „čuvari reda” nemaju nikakvog posla. Poznato je da su mještani tradicionalno gostoprimljiv i za dobronamjernike miroljubiv narod. Niti jedan musafir se neće iz Žepe vratiti gladan ni žedan.

Infrastruktura je na zavidnom nivou (izgrađen je i asfaltiran put od Han Pijeska do sela Slap koje se nalazi na akumuliranom Drinskom jezeru), a tu u blizini je i ušće rijeke Žepe i Drine.Upravo zbog dobrih putnih komunikacija, mještani se nadaju brzom ekonomskom razvoju i bržem povratku ostatka raseljenih Žepljaka. Novogradnje ulijevaju nadu.U fazi gradnje su hotel, fabrika za preradu voća, Fabrika vode sa žepskog vrela, ekološka farma zdrave hrane… Uz živopisna kupališta koja su mamac za turiste, u toku je i izgradnja pristaništa za brodice i čamce na Drinskom jezeru bogatom ribom. I riječica Žepa je ribolovna, te odud ovaj kraj pohode ljubitelji ribolova, ali i lova. Okolna lovišta su riznice niske i visoke divljači, pravi raj za ljubitelje ovakve vrste rekreacije.

Žepa je nadaleko čuvena po svojim pećinama zvučnih naziva: Petera vrata, Tmuša, Hrid, Zalažje… Mnoge su bile spasonosno sklonište izbjeglicama u ratovima, a večina ih je nepristupačna za one koji ne poznaju prilaze, pa se preporučuje znatiželjnicima pomoć ovdašnjih iskusnih vodiča. Na cijelom području ovog džennetski lijepog kraja vriju vrela pitke vode. Samo šest vrela, koja izviru iz stijene, napajaju riječicu po kojoj je nazvano naselje. Plodno zemljište je dušu dalo za poljoprivredu. „Da sjemenku posiješ naopako, niči će!” – kažu ovdje. U plodnoj kotlini uspjevaju sve vsrte povrtlarskih kultura, ali kraj je bogat i voćem. Dok su ade uz vodotoke oaze za uzgoj raznovrsnih žitarica, visoravni su pravi mamac za stočare.

Povratak u Žepu je započeo u maju 2006. godine. Od „prijeratnih” 2144 stanovnika, vratilo se manje od 700 duša. Žepa se herojski branila, sve do 25. jula 1995. godine, do poznate Rezolucije UN-a broj 819. Dvadeset i šestog avgusta 2006.godine, u centralnom djelu naselja otovoreno je Šehidsko spomen – obilježje, koje je finansirala Vlada Kantona Sarajevo, putem Ministarstva za boračka pitanja KS i Fonda Memorijala.
Izgradnja spomen-obilježja neustraživim herojima Žepe, o kojima su pjesme ispjevane, trajala je oko sedamnaest mjeseci, prema projektu sarajevskog inžinjera Zijada Imamovića. Neimari su bili uposlenici firmi „Klesar” iz Hadžića i „Bravar” iz Sarajeva.
Žepska voda, koja je jednim od simbola Žepe, na kojoj stoljećima iz šest rora izbija hladna i pitka voda, poptuno je uređena. Iznad vode, u kamenim maisivima, urađena je imitacija Žepskog mosta. Prostor je popločan kamenom. Ograđen je kovanom ogradom. Na ulazu, u mermernoj ploči, uklesane su ove riječi: “Žepu su hrabro branili Žepljaci i Bošnjaci sa prostora općina: Rogatica, Srebrenica, Višegrad i Han Pijesak, sve do donošenja Rezolucije UN -a broj 819, dana 16. aprila 1993.g., kada je Žepa proglašena “Zaštićenom zonom “, Žepljacima oduzeto naoružanje i Žepa povjerena na čuvanje UN snagama. Dana 25. jula 1995. godine, Žepa je bez otpora Ukrajinskog bataljona okupirana od strane srpskih agresora i izdajnika. U odbrani Žepe poginulo je 457 šehida.
Dok piješ ovu rijetko lijepu vodu i slušaš njen tihi šum, sjeti se plemenitih duša šehida Žepe i prouči im fatihu!”

PRIMJERI POVRATKA

Među povratnicima, koji svojim primjerom dokazuju da u ovom kutku BiH ima svjetle budućnosti, nalazi se 33-godišnji Hamdija Kulović, uzoriti proizvođač organski zdrave hrane. Potpisniku ovih redova Hamdija je bio i vodič u ovaj džennetski lijep kraj. Jedini razlog putovanja preko prostranih Borika tamošnja je njegova unajmljena „parcela” od šest dunuma zemljišta, gdje je početkom maja zasijao dvije tone sjemenskog krompira. Zdravi mladi izdanci ove povrtlarske kulture ukazuju da bi mogla biti bogata berba. Ne krijući zadovoljstvo, Hamdija reče: – Ako bude rodna godina, očekujem prinos od 12 do 15 tona krompira!

zepa

Hamdijino centralno imanje je podno Bokšanice, nadomak kuće njegovih dobrih starih roditelja, hadžije Ćamila (68) i hadžinice Fatima-hanume (64). Dok je koračao u gumenim čizmama, dokoljenicama, prema vrtovima punim berićeta, skidajući jutarnju rosu sa livadske trave, ozarenog lica govorio je: – Ove godine zasijao sam raznovrsno sjeme na dvanaestak dunuma zemljišta. To je moja prva velika sjetva iz programa proizvodnje organski zdrave hrane, a kamo god da se okrenete, fala Bogu, svaka biljka okitila se plodovima…

U plastenicima dimenzija 50 m x 8 m i 20 m x 8 m (na 560 kvadratnih metara zemnljišta), bujaju povrtlarske biljke: paradajz, paprika, krastavice… Hamdo veli kako će već prva berba isplatiti uloženi novac i trud. Kaže: – Što je najvažnije, neće biti problema sa plasmanom proizvoda na tržište, tim prije jer je u usponu potražnja organski zdrave hrane. Ovdje, u mojim plastenicima, sve je urađeno po propisima, od obrade zemljišta do zametanja i sazrijevanja plodova. Ničeg nema što može narušiti ekološku čistotu ove vrste proizvodnje makar je zvali i „plastenička”. Navodnjavanje je po sistemu „kap po kap”, a do svakog vrta dospijeva čista, izvorska voda sa Bokšanice. Dakle, planinski izvori gase biljkama žeđ i u „otvorenim” vrtovima zasijanim sjemenom mrkve, peršuna, luka, graha, boranije… Oko tri dunuma pokriva proizvodnja maline, a dunum zemljišta je pod grahom!

PURA NA SINIJI

Hamdijin vrt je pod budnim očima njegovih roditelja, ali i mladog bračnog para Huseina (37) i Aide Durmišević (35), koji su u ovoj žepačkoj fabrici zdrave hrane „našli posao”. Husein veli: – Ne mogu se nazahvaljivati dragom Bogu i Hamdi, jer samo onaj ko ovdje živi zna kako je teško doći do bilo kakvog materijalnog primanja…

zepa

Ove mlade i neobično vrijedne supružnike dobroćudni i susretljivi Kulovići prigrlili su kao članove porodice, te je prava rijetkost da za vrijeme objeda nisu zajedno za sinijom. U trernutku naše posjete na sofri, našla se pura od domaćeg kukuruznog brašna od samljivenog zrna u vodenici potočari. Dok su kajmak, mlado maslo i sir „drhtoljili” u toploj kukuruznoj smjesi, koja se žutila u velikoj tepsiji poput dukata, hadžinica Fatima-hanuma reče: – U društvu i jelo je slađe, a što je više kašika i usta za sinijom, u kuću stiže više berićeta!

Hamdija sa rukom na srcu prepušta dobrom starom ocu da kaže kako se u ovim krajevima sve mijenja, samo tradicija ostaje. – Danas to zovu organska hrana, a kako znam za sebe ovako se radilo na njivama. Samo je tehnika obrade zemljišta napredovala, a sve je ostalo isto. Zemlja se gnojila isključivo stajskim đubrivom, pa čak nismo koristili ni prah za krompirovu zlaticu. Bilo puno djece, pa se ubirala rukom… Otkako znam za sebe na ovu našu siniju stiže samo zdravo jelo, od obične glavice luka svježe iščupane iz lijehe do zakajmačene pite kromširuše ili sirnice. Sve što ovdje pojedeš, zdravo je, a otud zdrav i insan!

zepa

SJETVA ZA BOGATU ŽETVU

Kada je Hamdija pomenuo riječ „certifikat”, koja, bezbeli, ide uz proizvodnju organske hrane, njegov stari dobri babo, dodade: – Ma, bolan, znam ja da bez toga ne može roba na tržište, jer po svijetu se ljudi truju sumljivom hranom, ali ko ovdje jednom dođe može komotno cijeloj Žepi dati taj certifikat. Svud okolo vriju izvori, miriše zrak na ljekovitu travku, nigdje ni fabrike da dimi, ni smetljišta da dušu guši. Kuda će ti bolja garancija!

Hamdija (koji je dobitnik najvišeg ratnog odličja kao i njegov brat Sabrija) najmlađi je izdanak porodice Kulović. Životni put starijeg brata Sabriju (34) odveo je u Zenicu, a najstarijeg Ćazima (40) čak u Ameriku. Kaže: – Ratni belaj je raselio Žepu na sve četiri strane svijeta, a moja želja je da primjerom proizvodnje zdrave hrane stimulišem mlade za povratak. Uvjeren sam kako se od poljoprivrede može lijepo živjeti.

Ljetne i jesenske berbe pokazaće opravdanost bogate proljetne sjetve. Hamdija veli kako očekuje kako će se rad i trud višestruko isplatiti. Pa ipak, tek naredne godine, kada bude proširio proizvodnju očekuje one prave rezultate koje priželjkuje. Ovaj perspektivni poljoprivredni proizvođač (na mobilnom telefonu broj: 061 367 645) planira u svom programu pokrenuti i proizvodnju žitarica: ječma, zobi, pšenice, kukuruza… U planu je renoviranje i vodenice potočare, a otud i proizvodnja mliva. Dok smo se vraćali sa žepačke eko-farme asfaltnim drumom preko Han Pijeska, pun optimizma Hamdo reče: – U budućnosti, ako Bog da, Žepu vidim kao riznicu zdrave hrane od koje na hiljade duša mogu lijepo živjeti!

Međutim, Hamdija Kulović smatra kako je za sada najveća smetnja održivom povratku „papirologija”. – Papiri su teži od svake lopate, a kada bi se postigao dogovor između entiteta, između ostalog da se uskladi zakon o korištenju zapuštenih i neiskorištenih zemljišta, u fabrikama zdrave hrane armija nepaoslenih našla bi posao, a uz posao i ugorno mjesto za život. Kakva recesija? To je priča za političare, a nama trebaju konkretni programi odživog povratka, a jedino rješenje svih naših problema je da se okrenemo poljoprivredi!

Bez sumnje, Hamdija je jedan od najljepših primjera kako je povratak u Žepu itekako održiv. Na kraju, on će našu priču iz ovog džennestki lijepog kraja završiti riječima: „Grijeh je, bolan, ovo ostaviti na osami… Svaki povratnik na svoj način odužuje se gazijama i šehidima koji su krvavo branili Žepu!”

[mirsad_d]

in reply to: Lijepe misli,ili odlomci iz vasih omiljenih knjiga #14973

[b]Dijelovi pripovijetke Ive Andrica:
“MOST NA ŽEPI”[/b]

Cetvrte godine svoga vezirovanja posrnu veliki vezir Jusuf i kao žrtva jedne opasne intrige pade iznenada u nemilost.
Borba je trajala cijelu zimu i proljece. (Bilo je neko zlo i hladno proljece, koje nije nikako dalo ljetu da grane.)
A sa mjesecom majem izidje Jusuf iz zatocenja kao pobjednik.
I život se nastavi, sjajan, miran, jednolican.
Ali od onih zimskih mjeseci, kad izmedju života i smrti i izmedju slave i propasti nije bilo razmaka ni koliko je oštrica noža, ostade u pobjedniku veziru nešto stišano i zamišljeno.
Ono neizrecivo, što iskusni i napaceni ljudi cuvaju u sebi kao skrovito dobro, i što im se, samo pokatkad, nesvjesno odražava u pogledu, kretnji i rijeci.
Živeci zatocen, u osami i nemilosti, vezir se sjetio življe svoga porijekla i svoje zemlje.
Jer, razocaranje i bol odvode misli u prošlost.
Sjetio se oca i majke. (Umrli su oboje još dok je on bio skroman pomocnik nadzornika carskih štala, i on je dao da im se opervaze grobovi kamenom i podignu bijeli nadgrobni nišani.)
Sjetio se Bosne i sela Žepe, iz kog su ga odveli kad mu je bilo devet godina.
Bilo je prijatno, tako u nesreci, misliti na daleku zemlju i raštrkano selo Žepu, gdje u svakoj kuci ima prica o njegovoj slavi i uspjehu u Carigradu, a gdje niko ne poznaje i ne sluti nalicje slave ni cijenu po koju se uspijeh stice.
Još toga istog ljeta on je imao prilike da govori s ljudima koji su dolazili iz Bosne.
Raspitivao se, i kazivali su mu.
Poslije buna i ratova bijahu naišli nered, oskuda, glad i svakojake bolesti.
On odredi znatnu pomoc svima svojima, koliko god ih još ima u Žepi, i u isto vrijeme naredi da se vidi šta im je najpotrebnije od gradjevina. Javiše mu da ima još cetiri kuce Šetkica, da su ponajimucniji u selu, ali da je i selo i sav taj kraj osiromašio, da im je džamija oronula i ogorjela, cesma presahla; a najgore im je što nemaju mosta na Žepi. Selo je na brijegu kraj samog utoka Žepe u Drinu, a jedini put za Višegrad ide preko Žepe, pedesetak koraka poviše ušca.
Kakav god most nacine od brvana, voda ga odnese.
Jer, ili nabuja Žepa, naglo i iznenada kao i svi gorski potoci, pa podrije i otplavi grede; ili nadodje Drina, pa zajazi i zaustavi Žepu kod ušca, i ona naraste i digne most kao da ga nije ni bilo.
A zimi se opet uhvati poledica po brvnima, pa da se polome i stoka i ljudi.
Ko bi im tu most podigao, ucinio bi im najvece dobro.
Vezir dade šest cilima za džamiju, i novca koliko treba da se pred džamijom podigne cesma sa tri lule.
I u isto vreme odluci da im podigne most.
U Carigradu je tada živio jedan Italijan, neimar, koji je gradio nekoliko mostova u okolini Carigarda i po njima se procuo.
Njega najmi vezirov haznadar i posla sa dvojicom dvorskih ljudi u Bosnu.
Stigli su još za snijega u Višegrad.
Nekoliko dana uzastopce su gledali zacudjeni Višegradjani neimara kako, pognut i sijed, a rumen i mladolik u licu, obilazi veliki kameniti most, tucka, medju prstima mrvi i na jeziku kuša malter iz sastavaka, i kako premijerava koracima okna.
Zatim je nekoliko dana odlazio u Banju, gde je bio majdan sedre iz koga je vadjen kamen za višegradski most.
Izveo je argate i otkopao majdan, koji je bio posve zasut zemljom i obrastao šipragom i boricima.
Kopali su dok nisu našli široku i duboku žilu kamena, koji je bio jedriji i bijelji od onog kojim je zidan višegradski most.
Odatle se spustio niz Drinu, sve do Žepe, i odredio mjesto gde ce biti skela za prevoz kamena.
Tada se jedan od one dvojice vezirovih ljudi vrati u Carigrad s racunom i planovima.
Neimar ostade da ceka, ali nije htio da stanuje ni u Višegradu ni u kojoj od hrišcanskih kuca ponad Žepe.
Na uzvisini, u onom uglu što ga cine Drina i Žepa, sagradi brvnaru –
i u njoj je stanovao.
Sam je sebi kuhao.
Kupovao je od seljaka jaja, kajmak, luk i suho voce.
A mesa, kažu, nije nikad kupovao.
Povazdan je nešto tesao, crtao, ispitivao vrste sedre ili osmatrao tok i pravac Žepe.
Uto se iz Carigrada vrati i onaj cinovnik sa vezirovim odobrenjem i prvom trecinom potrebnog novca.
Otpoce rad.
Svijet nije mogao da se nacudi neobicnom poslu.
Nije ni nalicilo na most ono što se radilo.
Najprije pobiše ukoso preko Žepe teške borove grede, pa izmedju njih dva reda kolja, prepletoše prucem i nabiše ilovacom, kao šanac.
Tako svratiše rijeku i jedna polovina korita ostade suha.
Upravo kad su dovršili taj rad, prolomi se jednog dana, negdje u planini, oblak, i zacas se zamuti i nabuja Žepa.
Tu istu noc provali vec gotov nasip po sredini.
A kad sutra osvanu dan, voda je bila vec splasla, ali je pleter bio isprovaljivan, kolje pocupano, grede iskrivljene.
Medju radnicima i u narodu podje šapat da Žepa ne da mosta na se.
Ali vec treci dan naredi neimar da se pobija novo kolje, još dublje, i da se isprave i poravnaju preostale grede.
I opet je iz dubine odjekivalo kamenito rijecno korito od maljeva i radnicke vike i udaraca u ritmu.
Tek kad sve bi spremljeno i gotovo, i dovucen kamen iz Banje, stigoše klesari i zidari, Hercegovci i Dalmatinci.
Podigoše im drvenjare, pred kojima su klesali kamen, bijeli od kamene prašine kao vodenicari.
A neimar je obilazio oko njih, saginjao se nad njima i mjerio im svaki cas rad žutim limenim trougaonikom i olovnim viskom na zelenom koncu.
A tacno u po ljeta bi posao dovršen.
Veselo oboriše radnici skele, i iz toga spleta od greda i dasaka pojavi se most, vitak i bijel, sveden na jedan luk od stijene do stijene.
Na svašta se moglo pomisliti prije negoli na tako cudesnu gradjevinu u rastrganu i pustu kraju.
Izgledalo je kao da su obje obale izbacile jedna prema drugoj svaka po zapjenjen mlaz vode, i ti se mlazevi sudarili, sastavili u luk i ostali tako za jedan trenutak, lebdeci nad ponorom.
Ispod luka se vidjelo, u dnu vidika, parce modre Drine, a duboko pod njim je grgoljila zapjenjena i ukrocena Žepa.
Iz Višegrada i Rogatice su dolazili varošani i divili mu se, žaleci što je u toj vrleti i divljini a ne u njihovoj kasabi.
– Valja rodit vezira! – odgovarali su im Žepljani i udarali dlanom po kamenitoj ogradi, koja je bila prava i oštrih bridova kao da je od sira rezana a ne u kamen sjecena.
Još dok su prvi putnici, zastajkujuci od cudjenja, prelazili preko mosta, neimar je isplatio radnike, povezao i natovario svoje sanduke sa spravama i hartijama, i zajedno s onim vezirovim ljudima krenuo put Carigrada.
Tek tada podje po varoši i po selima govor o njemu.
Selim, Ciganin, koji mu je na svom konju dogonio stvari iz Višegrada i jedini zalazio u njegovu brvnaru, sjedi po ducanima i prica, bogzna po koji put, sve što zna o strancu.
– Asli i nije on covjek k’o što su drugi ljudi.
Ono zimus dok se nije radilo, pa mu ja ne otidji po desetak-petn’est dana.
A kad dodjem, a ono sve neraspremljeno k’o što sam i ostavio.
U studenoj brvnari on sjedi sa kapom od medjedine na glavi, umotan do pod pazuha, samo mu ruke vire, pomodrile od studeni, a on jednako struže ono kamenje, pa piše nešto; pa struže, pa piše.
Sve tako.
Ja otovarim, a on gleda u mene onim zelenim ocima, a obrve mu se nakostriješile, bi rek’o proždrijece te.
A nit govori nit romori.
Ono nikad nisam vidio.
I, ljudi moji, koliko se namuci, eto godinu i po, a kad bi gotov, podje u Stambul i prevezosmo ga na skeli, odljuma na onom konju: ama da se jednom obazrije jal’ na nas jal’ na cupriju!
Jok.
A neimar je dotle putovao i, kad bi, dva konaka do Carigrada, razbolje se od kuge.
U groznici, jedva se držeci na konju, stiže u grad.
Odmah svrati u bolnicu italijanskih franjevaca.
A sutradan u isto doba izdahnu na rukama jednog fratra.
Vec iduceg dana, ujutro, izvjestiše vezira o neimarovoj smrti i predadoše mu preostale racune i nacrte mosta.
Neimar je bio primio samo cetvrti dio svoje plate.
Iza sebe nije ostavio ni duga ni gotovine, ni testamenta ni kakvih nasljednika.
Poslije dužeg razmišljanja, odredi vezir da se od preostala tri dijela jedan isplati bolnici, a druga dva daju u zadužbinu za sirotinjski hljeb i corbu.
I ovoga jutra je vezir bio umoran i neispavan, ali miran i sabran; ocni kapci su mu bili teški, a lice kao sledjeno u svježini jutra.
Mislio je na stranca neimara koji je umro, i na sirotinju koja ce jesti njegovu zaradu.
Mislio je na daleku brdovitu i mracnu zemlju Bosnu (oduvijek mu je u pomisli na Bosnu bilo neceg mracnog!), koju ni sama svjetlost islama nije mogla nego samo djelimicno da obasja, i u kojoj je život, bez ikakve više uljudjenosti i pitomosti, siromašan, štur, opor.
I koliko takvih pokrajina ima na ovom božjem svijetu?
Koliko divljih rijeka bez mosta i gaza?
Koliko mjesta bez pitke vode i džamija bez ukrasa i lepote?
U mislima mu se otvarao svijet, pun svakojakih potreba, nužde, i straha pod raznim oblicima.
Tako ostade most bez imena i znaka.
On je, tamo u Bosni, blještao na suncu i sjao na mesecini, i prebacivao preko sebe ljude i stoku.
Gledan sa strane njegov bijeli i smjelo izvijen luk je izgledao uvijek izdvojen i sam, i iznenadjivao putnika kao neobicna misao, zalutala i uhvacena u kršu i divljini.

[mirsad_d]

in reply to: Zdravlje:najvece bogatstvo o kome se malo brine. #14970

13 velièanstvenih – neophodni vitamini za zdrav život

Vitamin A – akseroftol i retinol

Visokomolekularni alkohol, viskozna žuta, uljasta teènost rastvorljiva u mastima. Uništava se oksidacijom i delovanjem ultraljubièastih zraka. Nastaje u organizmu iz karotena, žutog pigmenta iz biljaka. Postoje 3 srodna oblika: A1, A2 i A3. Dnevne potrebe za ovim vitaminom: 0,8 do 1,5 mg. Ima ga u šargarepi, zelenom povræu, buteru, siru, žumancu, ribljem ulju, peršunu, jegulji, kajsijama. Važan je za održanje epitela, luèenje hormona, rast æelija svih organa, kvalitet vida. Nedostatak uzrokuje noæno slepilo, promene na koži i probavnom sistemu, slabost organizma, deformacije kostiju, isušivanje i mekšanje rožnjaèe.
Vitamin D – kalciferol

Kristalno jedinjenje rastvorljivo u mastima, unosi se u organizam hranom, a nastaje pod uticajem Sunèeve svetlosti (ultraljubièastih zraka). U jetri i bubrezima se preraðuje u aktivni oblik, a skladišti se u jetri, mišiæima i masnom tkivu. Postoji 6 srodnih oblika (D1 do D6). Dnevne potrebe za ovim vitaminom: 5-10 mkg. Ima ga u ribljem ulju, kvascu, haringi, sardinama i drugim morskim ribama, jajima, avokadu, buteru, kajmaku, govedini. Važan je za regulisanje kolièine kalcijuma i fosfora u krvi, utièe na plodnost, imuni sistem i pravilno okoštavanje. Nedostatak uzrokuje rahitis kod dece, razmekšavanje i šupljikavost kostiju kod starijih, grèenje mišiæa. Velike kolièine vitamina D su otrovne, a dnevna doza se uvek kombinuje sa vitaminom A.
Vitamin E – tokoferol

Žuækasto ulje rastvorljivo u mastima, otporno na zagrevanje a osetljivo na oksidaciju. Poznata je grupa od 7 razlièitih jedinjenja ovog vitamina istog dejstva, ali razlièite jaèine. Dnevne potrebe za ovim vitaminom: 10-15 mg. Ima ga u klicama žitarica, kukuruznom, suncokretovom i maslinovom ulju, orasima, lešnicima, avokadu, bademu, kikirikuju, mahunastom povræu. Važan je kao antioksidans, utièe na pravilno luèenje hormona, rad mišiæa i nervnog sistema, štiti od radijacije, otrovnih materija, lekova i metala. Smanjuje rizik od kanceroznih oboljenja i štiti srce i krvotok. Nedostatak ovog vitamina nije zabeležen.
Vitamin K (filohinon)

Kristalno jedinjenje žuækaste boje, rastvorljiv u mastima, otporan na zagrevanje. Ima sedam oblika, od toga 2 prirodna koje stvaraju bakterije u crevima i 5 sintetièkih. Dnevne potrebe za ovim vitaminom: 60-70 mkg. Ima ga u brokolima, spanaæu, kelerabi, zelenoj salati, iznutricama. Neophodan je za sintezu protrombina koji deluje na zgrušavanje krvi. Nedostatak ovog vitamina je redak sluèaj i javlja se kod dugotrajnog uzimanja antibiotika koji uništavaju crevnu floru.
Vitamin B1 (aneurin, tiamin)

Kristalno jedinjenje rastvorljivo u vodi i alkoholima. Osetljiv je na toplotu, bazne rastvore i oksidaciona sredstva. Dnevne potrebe za ovim vitaminom: 1-1,2 mg. Ima ga u žitaricama (pšenica, pirinaè, soja), kvascu, mahunastom povræu, džigerici, karfiolu, svinjskom mesu. Neohodan je za normalan rad nervnih æelija, pospešuje rast, plodnost, laktaciju i probavu. Nedostatak ovog vitamina uzrokuje neurološke smetnje poput neuropatije, emotivnu nesigurnost, slabost mišiæa, umor, depresiju i bolest beriberi.
Vitamin B2 (laktoflavin, riboflavin, ovoflavin)

Kristalno jedinjenje žutonarandžaste boje, rastvorljivo u vodi i alkoholima, osetljivo na oksidaciona sredstva. U organizam se unosi u èistom obliku. Dnevne potrebe za ovim vitaminom: 1-1,2 mg. Ima ga u mleku i mleènim proizvodima, kvascu, jajima, mesu, žitaricama, mahunastom povræu. Sastojak je mnogih važnih koenzima neophodnih za enzimske procese u organizmu, utièe na vid, uèestvuje u izgradnji æelija sluzokože, kože i crvenih krvnih zrnaca. Njegov nedostatak utièe na promene na sluzokoži i uzrokuje zapaljenje jezika, oèiju, otekline usana, malokrvnost, crevne poremeæaje, mišiænu slabost i zastoj u rastu.
Vitamin B6 (piridoksin, adermin)

Kristalno jedinjenje rastvorljivo u vodi i alkoholima, otporno na fizièka i hemijska sredstva, ali ne i na ultraljubièaste zrake. U organizam se unosi u obliku provitamina, da bi u jetri prešao u aktivni oblik vitamina. Dnevne potrebe za ovim vitaminom: 1,2-2 mg. Ima ga u žitaricama, krompiru, jajima, ribi, svinjsom mesu, iznutricama, zelenom kupusu, bananama i kvascu, a sintetiše ga crevna flora. Znaèajan je za metabolizam nezasiæenih masnih kiselina i pojedinih aminokiselina. Nedostatak ovog vitamina uzrokuje kožna oboljenja i nervne poremeæaje.
Vitamin B12 (cijanokobalamin, antiperniciozni)

Složeno hemijsko jedinjenje crvene boje, rastvorljivo u vodi i osetljivo na vazduh i svetlost. Sadrži kobalt. Kobalamin sintetišu iskljuèivo neki mikroorganizmi, ne stvaraju ga ni biljke ni životinje. Dnevne potrebe za ovim vitaminom: oko 3 mkg. Ima ga u iznutricama, mleku, mesu, jajima, a sintetiše ga crevna flora. Neophodan je za rast, pravilno stvaranje i sazrevanje crvenih krvnih zrnaca i normalan rad nervnog sistema. Nedostatak uzrokuje anemiju i teške promene na nervnom sistemu. Kod vegetarijanaca dolazi do avitaminoze, jer biljna hrana ne sadrži dovoljno vitamina B12.
Vitamin C (L askorbinska kiselina)

Bezbojno kristalno jedinjenje kiselog ukusa, rastvorljivo u vodi, uništava se kuvanjem, oksidacijom i delovanjem baza, otporno na zamrzavanje. Dnevne potrebe za ovim vitaminom: 100 mg. Ima ga u šipku, paprici, limunu, kiviju, zelenom povræu, crnoj ribizli, zelenim orasima, krompiru. Neophodan je kao pokretaè razmene materija u æelijama, za oksidacione procese u organizmu i rad mnogih organa, ima znaèajnu ulogu u stvaranju zuba i kostiju, zaceljivanju rana i preloma. Poboljšava promet gvožða kroz organizam, pospešuje stvaranje kolagena i otpornost organizma. Njegov nedostatak uzrokuje opštu slabost organizma, anemiju, skorbut i pospešuje nastajanje osteoporoze.
Vitamin H (biotin)

Kristalno jedinjenje teško rastvorljivo u vodi i otporno prema mnogim hemijskim reakcijama. Dnevne potrebe za ovim vitaminom: 30-100 mkg. Ima ga u mesu, jajima, džigerici, bananama, šampinjonima, grašku, karfiolu, spanaæu, orasima, èokoladi, a sintetiše ga i crevna flora iz masnih kiselina. U vidu koenzima uèestvuje u metabolizmu masti, proteina i ugljenih hidrata. Nedostatak se retko javlja, a može nastati usled dugotrajne upotrebe antibiotika.
Vitamin Bc (folna kiselina, folat)

Žutonarandžasti prah teško rastvorljiv u vodi, a dobro rastvorljiv u kiselinama i bazama. U organizam se unosi kao provitamin i prelazi u aktivan oblik citrovorum faktor ili folnu kiselinu. Dnevne potrebe za ovim vitaminom: oko 400 mkg. Ima ga u pivskom kvascu, lišæu svih biljaka, paradajzu, brokolima, pomorandžama, pšenici, jajima. Neophodan je za pravilan razvoj koštane srži, stvaranje belih i crvenih krvnih zrnaca, za sintezu nukleinskih kiselina DNK i RNK. Nedostatak izaziva malokrvnost i nedostatak belih krvnih zrnaca i krvnih ploèica.
Vitamin PP (nikotinamid)

Kristalno jedinjenje rastvorljivo u vodi i alkoholima. Dnevne potrebe za ovim vitaminom: 10-20 mg. Ima ga u goveðem i svinjskom mesu, lososu, skuši, bakalaru, lešnicima, krompiru, pšenici, breskavama, kvascu i listu duvana. Kao sastojak znaèajnih enzima neophodan je za oksidaciju u organizmu, utièe na razgradnju šeæera i uèestvuje u stvaranju hemoglobina. Nedostatak uzrokuje zapaljenje kože i kožne bolesti, crevne poremeæaje, nervnu i psihièku nestabilnost i malokrvnost.
Vitamin B5 (pantotenska kiselina)

Svetložuto viskozno ulje rastvorljivo u vodi. U organizam se unosi u vidu životinjskog koenzima A i u tankom crevu se oslobaða u pantotensku kiselinu, a zatim uèestvuje u izgradnji razlièitih koenzima u organizmu. Dnevne potrebe za ovim vitaminom: 4-10 mg. Ima ga u juneæem i svinjskom mesu, brokolima, kelju, jagodama, pomorandžama, mleku, kvascu, žumancu. Daje snagu organizmu, utièe na rad hornoma, ubrzava zaceljivanje rana, uspostavlja pravilnu razmenu materija u organizmu. Nedostatak nije zabeležen kod ljudi.

[mirsad_d]

in reply to: Znaš li? #14969

[mirsad_d]

in reply to: Znaš li? #14968

[mirsad_d]

in reply to: Stare razglednice #14967

[mirsad_d]

in reply to: Stare razglednice #14966

[mirsad_d]

in reply to: Stare razglednice #14965

[mirsad_d]

in reply to: Stare razglednice #14964

[Author]

Posts