Forum Replies Created
-
11.08.2009
Fočanska lasta
Foča – grad na ušću ČehotineBošnjaci su prije rata bili većinski narod u Opštini Foča. Danas od 31 odbornika u opštinskoj Skupštini je jedan Bošnjak. Povratak Bošnjaka počeo je nakon ukidanja međunarodnih sankcija, uglavnom u seoska područja.
Laste su vjesnici proljeća. Često se za ove ptice kaže da su i nagovijest i simbol nečeg lijepog. Ispred ulaznih vrata u kancelariju Udruženja povratnika u Foču laste su svile gnijezdo. U kancelariji prvi, bar privremeno, zaposleni mladi povratnik u Foču – Kemo Džano.Ovo je priča o njemu: „Vratio sam se 2004. godine sa porodicom u svoje selo. 12 godina sam živio u Goraždu. Nakon toga sam se vratio jer nisam imao druge perspektive nago da se vratim na svoje imanje.“
Kemo Džano sa profesorom Mehmedom BradarićemU Udruženju povratnika Džano je upoznao Mehmeda Bradarića, poznatog fočanskog profesora na čiji je nagovor završio kurs rada na računarima. Njemačka humanitarna organizacija „Krila nade“ je Udruženju povratnika odobrila sredstva uz pomoć kojih su se mogli zaposliti Bošnjaci nakon što prođu neku stručnu obuku. Kemi Džani je ponuđena obuka za rad u administraciji: “Na inicijativu gospodina Mehmeda Bradrića, ja sam pristao na ovaj kurs i do dana današnjeg obavljam poslove administrativnog radnika.“
Nekolicina Bošnjaka radi u opštinskoj administraciji i policiji, ali nijedan od njih ne živi stalno u Foči. Kemo Džano je prvi i zasad jedini stalno nastanjeni, mladi povratnik na području opštine Foča. On bar privremeno dobije neko zaposlenje. Mehmed Bradarić iz Udruženja povratnika je zadovoljan: “Ja sam time najzadovoljniji što imamo makar jednog volontera, jednog dečka koji hrabro, slobodno, bez ikakvih problema dolazi, ide i u kafiće i sa drugim omladincima, družimo se dakle…imamo internet, imamo opremu, faks. Radimo bez velikih materijalnih izdataka“.Povratak na čekanju
U Foči se vlasti ne mogu pohvaliti rezultatima povratka. Po nekim procjenama vratilo se svega oko 1.000 nekompletnih, uglavnom staračkih domaćinstava. U samom gradu jedva da ih je pedesetak. Djece Bošnjaka nema ni u jednoj gradskoj školi u Foči. Opštinski načelnik Zdravko Krsmanović kaže da je proces povratka u cijeloj BiH doživio neuspjeh zato što su zakonodavne državne, entitetske i kantonalne vlasti donijele takve zakone u nizu životnih oblasti koji ne stimulišu povratak, već „konzerviraju“ stanje na nivou 1995.godine. O slabom povratku Fočaka Krsmanović kaže: “18.500 Fočaka živi u Sarajevu, u glavnom gradu. Teško se iz glavnog grada vratiti poslije 17 godina. Tamo su mnogi formirali porodice, stambeno se zbrinuli, našli posao. To je osnovni problem za sam povratak u grad.“
http://www.tor.cn/image/0,,4528609_1,00.jpg
Porodična kuća u fočanskom selu Jošanica
Ovo je ujedno i jedan od problema mladima koji su se vratili, poput Keme Džane. Da je tako, potvrđuju ove riječi njegovog oca Ibre: „Njemu je sada preko dvadeset godina, trebao bi razmišljati o ženidbi. Kako? Kako da nađe curu iz Sarajeva koja bi ovdje živjela? To više neće ni cure koje su iz sela otišle u grad.“
Porodica Džano živi u selu Jošanica 12 kilometara niz Drinu od Foče. Kemo svakodnevno na posao dolazi biciklom. Ljeti to nije problem ali zimi: “Zimi nikako, ne može biciklo.Nekad ni auto ne može. Zna u nas pasti snijeg…prošle godine je palo 40 cm snijega“.Briga za porodicu
Uprkos svakodnevnom putovanju i drugim problemima Kemo je velika pomoć i ponos svojim roditeljima. Njegova majka Ema kaže: „Šta ja znam, možda bi se brinula da je negdje drugo otišao. Više volim što je uz nas.” Pomogne li? – „Pa da nije njega ne bi ni ostali.“ I otac Ibro je ponosan na svog sina jedinca: „Da mi nije njega ovdje, ne bi ni mi mogli opstati. Ja sam ne bih mogao ništa stići. Svašta radi dijete. Sluša, dobro radi i eto. Zadovoljan sam sa njim.“
Ibro i Ema Džano u razgovoru s našim reporteromJedna lasta ne čini proljeće, kaže narodna izreka. Kako i Kemo ne bi bio samo simbol povratka, pitamo ga šta treba mladim Fočacima da dođu i ostanu u svom gradu: „Bilo bi najviše omladine da ima posla. Zato omladina da tako kažem, bježi iz ovoga grada da nađe posao. Da ima posla, ovdje na primjer u Foči, oni ne bi bježali. Bilo kakav posao da nađu mladi bi ostali. Pošto ne mogu nigdje da se zaposle, onda idu gdje im je bolje“
Autor: Marinko Sekulić-Kokeza
Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić
Turizam ni na nebu ni na zemlji
Selo Lukomir – Luka mira na 1495 m nadmorske visineSelo Lukomir je jedno od najstarijih naseljenih sela u ovom dijelu Evrope. Nalazi se na južnim obroncima Bjelašnice, na 1495 m nadmorske visine. Naseljeno je više stotina godina, iako život u njemu nije lak.
Nije utvrđeno otkad datira selo Gornji Lukomir. Stećci kod ovog sela, za koje je ustanovljeno da potiču iz 14. i 15. stoljeća, upućuju na zaključak da je područje Lukomira bilo naseljeno i prije više stotina godina.
Do sela se stiže putem koji presijeca brežuljkaste predjele južnih padina Bjelašnice. Sa oko 1400 metara nadmorske visine veličanstven je pogled na okolne planine. Moj prijatelj, koji je kao profesionalni vodič radio za organizaciju “Greenvisions” Lorenc Konaj, poznaje svaki kutak ove planine, jedne od najljepših u regionu. “Sad se nalazimo na prevoju Greda i pogled je odličan. Vidi se Treskavica u daljini. Sada ćemo da siđemo u Dugo polje koje povezuje najnepristupačnije selo u ovom dijelu Evrope, Lukomir. Otići ćemo i do sela Umoljani da bi iskoristili priliku da prođemo padinama kanjona rijeke Rakitnice, jedne od najneistraženijih i najnepristupačnijih kanjona u jugoistočnoj Evropi.
Lokalno stanovništvo se uglavnom bavi stočarstvom”Šta je sa legendom o zmaju u Umoljanima? “Ima različitih verzija, a zajedničko im je da je bio nekakav zmaj koji je izlazio iz Rakitnice i terorisao seljane tog dijela Bjelašnice. Zato su se namjeravali preseliti. Jedan je hodža nešto proučio i Bog je pomogao. Okamenio je zmaja. Još uvijek se mogu vidjeti ostaci njegovog repa okamenjeni u stijeni.”
Stećci – oblici bosanskih duša
Na brežuljku pored puta vidimo kamene spomenike iz srednjeg vijeka. Ove čuvare tajni iz nerasvijetljenog vremena bosanske historije neki nazivaju “oblicima bosanskih duša”. Osnivač udruženja “Kanjon Rakitnica” Emin Fatić, kaže da su ovi stećci bogumilski nadgrobni spomenici. “Na jednom od njih se nalazi uklesano djevojačko i momačko kolo. Prema pričama koja se prenosi iz davnina, jedni svatovi su vodili mladu djevojku, a drugi su pošli po nju. Tu su se sreli, potukli i izginuli, a ovi stećci su njihovi nadgrobni spomenici.”
Ovo je LukomirStižemo u Lukomir. Dočekuju nas prve seoske kuće. Neobične, male kamene građevine savršeno se uklapaju u stjenoviti okoliš. U Hladu jedne od njih sjedi nekoliko stanovnika Lukomira. U poodmakloj su životnoj dobi, ali dobro raspoloženi, spremni za šalu i voljni za razgovor. “Evo ovaj može dosta pričat” kaže jedan gorštak. “Šta ću mu pričati, ja kad bih mu pričao… Dva infarkta sam preživio. Odavde me dva puta helikopter vozio. Mislim da je Hidajet bio komandant, to je bilo prošle godine. Pozivao sam ga poslije da dođe da mu koljem jagnje i nije htio da dođe. Ili nije mogao.” Ima li mladih ljudi u selu? “Ima nekoliko momaka. Odselio sam iz donjeg sela kao mladić. Pa sam iselio iz Rakitnice, iz sela Višnjevlje. To je drugi put da sam iselio. Treći put sam selio iz Hadžića” kaže gorštak. “E četvrti put ćeš preko žice”, dodaje njegov prijatelj. Šta je preko žice? “Preko žice je mezarje” dobacuju šaleći se. “Na groblje, brate. Ko tamo ode više se ne vraća.” Šta ljudi inače rade u ovom selu? “Ništa. Ako mogu čuvato ovce dobro, ako ne u hladu se kriju ovako kao mi. Penzije nemamo, čuvat ne možemo i tako slabo živimo”. “Ljeti od hlada do hlada i tako prođe vrijeme.” Ima li nekog u selu preko zime? “Ima, šest ljudi ostaje ove godine.”
Težak život u Lukomiru, posebno za starije
Čarape i rukavice od vune najčešće kupuju stranciMalo dalje u selu, sreli smo nenu Huriju Čomor. Kaže da život u Lukomiru nije lak. “Bogami sine, ko je star ne može raditi, slabo se radi.” Vidim da pletete nešto. “Pletem ovako, pa neko i kupi.” Jesu li to čarape? “Rukavice. Stranci kupuju, po dvadeset, dvadeset pet maraka. Oni dolaze većinom ovdje, kod Rahime.” Kako je preko zime? “Bogami nije dobro. Kad je teška zima loše je. Mećava, vjetrovi, nestane struje, svašta nešto.” Dešava li se da zbog snijega ne može niko iz sela? “Pa da, mećava. Kad pouhne vjetar ne može niko. Ovo je Bjelašnica. Kad je gornji vjetar ne možeš ovdje opstat.” Da, Bjelašnica je poznata po vjetrovima. “Da. Pa sa juga, sve se sastalo. Puše sa svih strana” kaže Hurija.
Pogled iz Lukomira na Kanjon RakitniceAdelisa Čomor posljednje dane školskog raspusta provodi u Lukomiru. “Sviđa mi se. Ovdje sam kod dede. Šetam i trčim.” Šta ti je najdraže u selu? “Najdraži mi je Obalj. To je planina iznad sela sa koje se vide Umoljani i Lukomir.”
Džonatan Džemo Čomor u Lukomiru piše knjigu
Jedan od stanovnika Lukomira je i Džemo Čomor. Tako ovdje zovu Džonatana iz Kanade koji u vrletima bosanskih planina završava knjigu o ljekovitom bilju. Opčaran je Lukomirom i njegovim stanovnicima. “Veoma je interesantno vidjeti kako se ovi ljudi nose sa prirodom. Zamislite kako su klima i priroda uobličili ove ljude. Godine života ovdje izoštrile su svaki njihov pokret. Njihov savršen tajming, sakupljačke metode na polju, sve je usklađeno sa klimom i atmosferom. Ovdje je zapanjujuće težak život, ali su ga ovi ljudi prelijepo savladali” kaže Džonatan.
Rijetke obradive površine na putu za LukomirU Lukomir stiže još jedna grupa turista. Među njima je i Mirsad Šikalo iz Sarajeva. “Odavno sam želio ovdje doći. Prošle godine sam pokušao, međutim nisam uspio. Ove godine sam stigao i beskrajno mi je drago. Ovo bi svako trebao da vidi. Ovakva su mjesta rijetka u Evropi. Imati priliku da se ovako nešto vidi, to se ne ukazuje često. Fantastičan je pogled” ističe Mirsad.
Lorenc Konaj nas potom vodi na Vijenac, brežuljak iznad Lukomira, odakle se pruža fantastičan pogled na okolne planine i zastrašujuće dubok kanjon Rakitnice. “Evo nas na vrhu Lukomira, na Vijencu. Ovdje jeste lijepo ali je život naporan. Nije čudo što zimi mnoge porodice silaze u grad. Ovo je, međutim, jedno od rijetkih sela u Evropi koje je i tokom zime naseljeno iako je odsječeno od svijeta od sredine novembra pa do aprila, nekad čak i do sredine maja. Ipak je to život na koji su navikli i oni to ne bi mijenjali za bilo kakve blagodeti naše civilizacije” kaže Lorenc Konaj.
Pred kraj dana, došlo je vrijeme da se krene iz Lukomira, nazad u gradsku vrevu. Nemir zbog povratka ublažava pomisao na novi susret sa ovom jedinstvenom “lukom mira”.Samir Huseinović
Vunderkind sa Belvedera
Pogled na GoraždePorodica Klovo živi na brežuljku koji gleda na Goražde u jednoj od niza humanitarnih kućica. Vedin Klovo – 11. godišnji dječak je vrlo ambiciozan. On je već objavio dvije knjige i marljivo uči strane jezike.
„Umjesto igračaka, od rođenja dijete je posebno interesovanje pokazivalo za pisanje, rijetke knjige i novine do kojih bi moglo doći“, priča Dika Klovo o svom sada jedanaestogodišnjem sinu Vedinu. „Cijele dane on je sjedio i pisao nešto po knjigama. Već sa tri godine je počeo da čita tekstove sa televizije. Čitao je sve što mu dođe pod ruku.“
Promocija prve knjige
Objavljene knjige Vedina KloveVeć prije polaska u školu Vedin je znao čitati i pisati. Sa šest godina je počeo pisati stihove o svemu što ga je zanimalo.Njegove stihove pročitali su neki stariji, vidjeli da vrijede. Udruženje mladih Vejk ap iz Goražda mu je obezbijedilo štampanje prve zbirke. Kratko nakon toga Vedinu su pripremili iznenađenje.
Kada je došao na promociju bio je potpuno zatečen vidjevši na bini svoje ime i naslov knjige „U svijetu mašte“: „Tada sam shvatio šta se dešava. Bilo mi je jako drago da sam kasnije čak počeo po malo da plačem od sreće.“
Ubrzo nakon zbirke pjesama izlazi i njegov prvi roman. Kako je nastao i šta ga je inspirisalo Vedin priča: „ Ideju za to mi je dalo sedam knjiga o Hariju Poteru koje mi je poklonila sestra koja sada živi u Sarajevu. Prvo je to trebala da bude pričica ali kasnije sam dobijao sve više ideja i sve se pretvorilo u knjigu.“
Belvedere – izbjegličko naselje pokraj GoraždaOsim dara za pisanje, Vedin Klovo je i poliglota. Govori tri jezika. Učiti je počeo kada mu je sestra ispunila želju i kupila prvi riječnik engleskog jezika: „Tako sam počeo da učim engleski jezik. Kasnije sam išao na neke kurseve u gradu i tako ga usavršavao.“
Vedin sada uči i francuski. Još ranije je naučio španski i posredovanjem jedne humanitarne oganizacije usavršio ga boraveći mjeseci i pol dana u jednoj španskoj porodici što mu je pomoglo da usvrši i obogati znanje: „Španski jezik sam počeo učiti na jednom kursu gdje smo se pripremali za odlazak u Španiju.“San o vlastitom domu
Dika i Zijad – Vedinovi roditeljiVedinov još neostvareni san je da ima vlastiti dom. Njemačka humanitarna organizacija „Mostovi prijateljstva“ donirala je sav materijal za kuću. Vedinovi roditelji, oboje nezaposleni demobilisani borci radeći za nadnicu kupili su zemljište. Vedin se raduje svom budućem domu: „Samo čekamo da se počne graditi i to je najvažnije.“
Pored svih obaveza, ovaj 11. godišnjak nađe vremena igru i druženje s vršnjacima. Mlađi brat Senad kaže da mu je Vedin ujedno i najbolji drug: „Najviše se igramo lopte na jednoj livadi gore.“
Vedin nam pokazuje brojne diplome i medalje sa raznih takmičnja u znanju na kojima je osvajao zavidna mjesta. Pitamo ga kako na njegove uspijehe gledaju u školi, vršnjaci i nastavnici: „Sve zavisi, neki su pomalo i zavidni, neki to vole a nastavnici su jako ponosni.“
Vedin sa 11 godina govori tri strana jezikaOtac Zijad, skromni radnik, ponosan je na uspijehe svog sina i veoma zahvalan svim ljudima što su prepoznali talenat malog Vedina. Zijad ističe da mu mnogo znači podrška od ljudi iz vlasti, grada, Opštine, Kantona: „Oni svi gledaju da koliko mogu stoje iza nas, da bih danas, sutra ako Bog da imao tu kuću“. Od Klova se opraštamo uz stihove iz dijela jedne pjesme koje nam govori sam autor Vedin Klovo: „Pjesma se zove „Mostovi spajaju ljude“:
Pitam se često zašto se ljudi mrze i svade,
Pametnije bi im bilo da mostove grade.
Spajali bi srca i ruke svoje
Da se nikad više rata ne boje.
Prijateljstvo je kao rijeka neka,
Koja na svoj vlastiti most čeka.
Most između druga i druga, brata i brata
Je nešto što jedan tiranin uopće ne shvata….
Autor Marinko Sekulić Kokeza
Odgovorna urednica: Belma Fazlagić-Šestić
Život u kanjonu Drine
Pred porodičnim ugostiteljskim objektom porodice Duran
U Mjesnoj zajednici Međeđa u opštini Višegrad je prije rata živjelo oko 700 Bošnjaka. Još uvijek ne postoje zvanični podaci o broju povratnika. Oni što su se vratili žive od prodaje ribe i kamena i čekaju bolje dane.
U opštini Višegrad je u kojoj je prije rata živjelo 21 hiljada stanovnika, od čega 63 odsto Bošnjaka, vratilo se svega oko 1.700 ljudi. Razlozi su kao uglavnom i u svim drugim dijelovima BiH ekonomske prirode. Povratnici vrlo teško, gotovo nikako, ne mogu naći stalno zaposlenje. Tako je i u selu Međeđa.
Iz Višegrada vozimo se putem ka Rudom i Goraždu. Kroz mnogobrojne tunele pored gornjeg jezera na Drini, nakon 15-tak kilometara stižemo u Međeđu. Ožiljci minulog rata vidljivi su još na kućama koje su malo udaljene od puta. Ima i obnovoljenih. U centru sela je mala gostionica. Gazda Refik Duran kaže da većina mještana nosi isto prezime – Duran: „ Devedest posto jer je nas šestorica braće. Nas petorica imamo preko tridesetoro djece.“Riba i kamen
U kanjonu plahovite Drine stanovništvo živi od prodaje ribe i kamenaOvdje u kanjonu plahovite Drine obuzdane jezerima hidoelektrana živi se uglavnom od ulova i prodaje ribe i kamena. Ljuso Duran od toga živi sa svoje desetero djece: „Malo riba malo kamen i tako, prodajemo.To je kamen za lijepljenje i oblaganje.“
Najstariji među braćom Duran – Refik, kaže da je jezerom potopljeno i ono malo plodne zemlje što je nekada bilo. Na zemljištu koje je ostalo ne uspijeva ništa, od čega bi se moglo živjeti: „Ima zemlje ali je to možda desetak centimetara, dole je krečnjak i sve izgori. Ne možeš ništa da razviješ i ma kakvi nema, ništa od toga.“Nada u turizam
Durani su se u Međeđu vratili prije devet godina, među prvima. Refik se zadužio sa nekoliko kredita, da bi za svojih šestoro djece obezbijedio posao kojim će zaraditi za pristojan život. On budućnost ovog kraja vidi u turizmu. Pokušava napraviti jedno malo etno-selo. Za to mu je potrebna finansijska podrška: „Kad bi mi pomogla neka donacija, nešto čime bih mogao da završim posao. Bilo bi dobro da dobijem neki adekvatan kredit da uradim selo.“
Prva kuća u budućem etno-seluDok ne uspije ostvariti svoj san o etno-selu, Refik lovi ribu i u gostionici kraj puta razvija porodični biznis: „Mi malo ribarimo i odatle se vadi neki dinar. Ja malo sa ovom kafanicom. Od nas povratnika jedini sam što sam ovo nešto saletio jer to mi je bilo i prije rata. Sad sam to malo i formiro uključio u posao četiri kćerke i dva sina , pomalo i eto može se.“
Besposlenih među Duranima nema. Svi moraju dati svoj doprinos, priča Refik: „I zetovi rade neke druge poslove. Oni naprimjer vade kamenovu ploču za ljepljenje tih fasada.“Putnici prolaznici
Refik Duran: “Sve što radim, radim za budućnost.”
Edina je jedna od Refikovih kćerki što radi u porodičnoj gostionici. Kako je put kroz Međeđu najkraća transferzala iz Evrope za jug Balkana, najčešći gosti stižu iz Njemačke i drugih zemalja u kojima trenutno žive i rade. Ljeti idu u Sandžak i Crnu Goru. Posla ima, priča Edina: „Ima, ima. Dosta naroda iz Sandžaka nam svraća. Fini su, kulturan narod, sa njima nije naporno raditi. Dođu, pojedu, popiju i odu. Nije kao kod nas, ne zagleda niko.“
“Sve što radim radim za budućnost” , kaže na kraju Refik Duran pozivajući nas ponovo u goste: „Imam četvoro unučadi i oni su ovdje, pa se borimo da na mladima svijet ostane, tako i ova Međeđa.“
Autor: Marinko Sekulić-Kokeza
Odgovorni urednik: Belma Fazlagić-Šestić
U Tomatini učestvovalo više od 40.000 ljudi
BUNJOL, 26. avgusta 2009. (Beta-AFP) – Tomatina, tradicionalna paradajz-bitka u španskom mijestu Bunjolu, u srijedu je okupila više od 40.000 ljudi.U protekle 64 godine, svake poslednje srijede avgusta upriličeno je masovno gadjanje paradajzom u gradiću na istoku Španije, a u bitki učestvuju turisti iz brojnih zemalja svijeta medju kojima su Japan, Australija, SAD, Velika Britanija, Francuska i Nemačka.
Učesnicima je na raspolaganju bilo 100 tona zrelog paradajza koji je kamionima dopremljen do glavnog trga. Tokom bitke koja je trajala oko jedan sat, ulicama Bunjola potekao je sok od paradajza. Učesnici su se posle okupali u obližnjoj rijeci a lokalne vlasti su postavile i stotine tuševa. Gradić je potom za manje od pola sata očišćen šmrkovima i metlama, a u čišćenju su pomogli stanovnici.
