Forum Replies Created
-
ODLIKOVANJE ZA ROGATIČKU MUALLIMU OD PRIJE STOTINU GODINA
Prilozi za istraživanje sociokulturnog položaja žene u BiH:
Izabrana bibliografija (1900-2010) Prilog 16
ŠUKRIĆ, NIJAZ
ODLIKOVANJE ZA MUALLIMU OD PRIJE STOTINU GODINA
MUALLIM
VOL. II, BR. 12, STR. 25. 1991.
Harem Careve Dzamije na Mejtasu 1938 g.O tradicionalnoj aktivnoj prisutnosti muslimanke, u skoro svim sferama života, na našim prostorima, govore nam pisani i usmeni izvori. Brojne vakufname (zakladnice) svjedoče o vakufskim dobrima muslimanki kao: supruga, kćeri, sestara, majki, itd. Isto to nalazimo i u sudskim sidžilima i drugim dokumentima, kao prepisanim knjigama i zapisima na njima. Usmena tradicija (lirska pjesma, sevdalinka, balada i si) govori o knjizi koju pišu i šalju, o mejtefu koji pohađaju, o levhama koje vezu na đerđefu, o suzama koje liju, dovama, ilahijama, salavatima i tekbirima, koje uče dok ispraćaju voljene na put, vojnu, po završetku hatmi, nad bešikom djeteta, ili kad to dijete prate u školu itd. Stari muslimanski hroničari Bašeskija, Muvekkit i drugi govore o tome da žensku djecu nisu podučavali samo hodže (muallimi), nego i žene muallime u Bosni poznate kao bule, a u Hercegovini kao hōdže. Je li to bila puka formalnost, ili se proces odgoja i obrazovanja muslimanki odvijao ozbiljno i sa ljubavlju?
Dio odgovora nude nam dokumenti napisani prije skoro stotinu godina u bosanskom gradiću Rogatici, a čuvaju se u Arhivu SRBiH u Sarajevu (Fond Zemaljske vlade, S-31-2/10 br. 34498/1903). Njihovim sadržajem odlikuje se, od strane Nj.C. K. Visočanstva Franje Josipa I, muallima Uzejfa-hanuma Jamaković za svoj četrdesetogodišnji predan prosvjetni rad u mektebu.Hronološki sadržaj dokumenata pokazuje slijedeće:
1. „Općinski ured u Rogatici upućuje Kotarskom uredu u Sarajevu 26. januara 1903. godine pismo slijedećeg sadržaja: „Po nalogu tog slavnog ureda od 16. januara 1903. god. br. 332 potpisati ured da Uzejfa-hanuma Jamaković preko 40 godina kao hodžinica u ženskom mektebu služi na zadovoljstvo ukupnog građanstva u Rogatici. Ista se vrlo lijepo ponaša, a u materijalnom stanju je sasvim hrđava…“ (potcrtao N.Š.)
2. „19. februara 1903. god. gradonačelnik Rogatice h. Ahmed-beg Bukvica predložio je Uzejfa-hanumu Jamaković za odlikovanje, uz zapisničko svjedočanstvo h. Eminage Eminagića (72 god.) i Selim-bega Brankovića (68 god.) iz Rogatice, koji su posvjedočili da znaju Zejfa-hanumu Jamaković da preko četrdeset godina podučava žensku djecu u mektebu i da je podučavala i njihove kćeri.“[
3. „22 maja 1903. godine u Rogatici je izdata potvrda — u — „Vidu jedne počastne kolajne za četrdeset godišnje vjerno službovanje, kojim je niže potpisana (Uzejfa Jamaković, N.Š.)danas od kotarskog ureda u Rogatici doista primila“.O tome ko je bila Uzejfa-hanuma Jamaković, nažalost, osim šturih podataka iz dokumenata Arhiva, nemamo. A, iz njih se vidi da je bila već u godinama, dok naziv hodžinca upućuje da ga je dobila ili udajom za hodžu, ili da je u Rogatici u to vrijeme bilo u običaju da mu’allimu nazivaju hodžinca. Kako se iz prijedloga za odlikovanje da pročitati imala je sina Mustafu, koji se bavio trgovinom i u njoj bankrotirao, pa je i majku doveo u težak (hrđav) položaj.
Prema riječima Devlet-hanume Nalbantić (76) iz Sarajeva, koja je porijeklom iz Rogatice gdje je pohađala mekteb, tadanji mu’allim hafiz Muhammed-ef. Zagorica uobičavao bi od djece zatražiti da se učenjem Fatihe, poslije nastave, sjete bule Jamakovićke. Što znači da ona, dvadesetih godina ovog stoljeća, nije bila među živima, ali da je njen glas i ugled u rogatičkoj muslimanskoj sredini i dalje bio živ.
Zanimljivo je da je negdje u isto vrijeme (1892-1894) u Sarajevu na Muslimanskoj višoj djevojačkoj školi, predavala Uzejfa-hanuma Jabučar, ali je to sigurno druga osoba. Rodbine ili potomaka Uzejfa-hanume Jamakovića postoji još u Rogatici i okolini, a neki su nastanjeni i u Sarajevu. Nepostojanje podataka, padanje u anonimnost i zaborav, zaslužnih ljudi i žena, za našu muslimansku pismenost i obrazovanost, ukazuje na nasušnu potrebu Islamske zajednice, a u njoj ilmije naročito da se sačini jedna monografija uleme (inteligencije), od najstarijih vremena do danas, za šta postoje realne materijalne i kadrovske pretpostavke i mogućnosti.
Ako je austro-ugarska vlast kao strana i nemuslimanska nalazila za shodno i potrebno da pohvali trud, rad i pregalaštvo jedne mu’allime u provinciji, i vrjednuje njen doprinos prosvjeti i kulturi, čak konkurentskoj orijentalnoj, kakva je u tom smislu tek obaveza IZ prema radu i trudu mu’allima koji s ljubavlju obavljaju svoj, kod Boga i ljudi, odgovoran posao. Možda bi bilo interesantno da napr. udruženje Ilmije osnuje svoje žensko-mu’allimsko krilo, koje bi ponijelo ime neke čuvene muslimanske prosvjetiteljke (Uzejfa-hanume, Fatma-hanume, itd.). Bilo bi zanimljivo uspostaviti i neku godišnju nagradu pod njihovim imenom, koja bila dodjeljivana najvrijednijoj mu’allimi, učenici Medrese ili studentici Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu.Od 20.000 Bošnjaka u Foči ostale 3.000, u Čajniču 900, u Rogatici 2.000
Nedjelja, Nov 10 2013
Nezvanični i neslužbeni podaci popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini, koji se odnose na manji bh. entitet, a do kojih je došlo Oslobođenje, jasno pokazuju iz kojih su opština Bošnjaci protjerani i gdje su najviše stradali tokom agresije, etničkog čišćenja i genocida.
Također, podaci pokazuju i u kojim opštinama je ostvaren najveći povratak poslije rata, čime je spriječeno da se do kraja provede etničko čišćenje.
Neslužbene podatke o popisu stanovništva u opštinama, koje su prikupljali aktivisti na terenu i dijelom preliminarne podatke Agencije za statistiku BiH, uporedili smo sa popisom iz 1991, kada je na području današnjeg RS-a živjelo oko 440.000 Bošnjaka. Danas u ovom dijelu naše zemlje živi više od 190.000 Bošnjaka, dok su ostali ubijeni ili protjerani.
Krenut ćemo od podrinjskih opština Srebrenica, Bratunac, Vlasenica, Zvornik, Milići…, gdje je od 1992. do 1995. godine ubijeno više od 12.000 Bošnjaka, a protjerano oko 100.000.
U Srebrenici su popisana 15.242 stanovnika, od čega je više od 8.000 Bošnjaka. Prije rata, na području ove opštine je živjelo 36.666 stanovnika, od čega su bila 27.572 Bošnjaka, a 8.315 Srba. U Bratuncu je popisano 21.619 stanovnika, od čega je 9.500 Bošnjaka. Prije rata, u Bratuncu su živjele 33.000 stanovnika, od čega je bilo 21.000 Bošnjaka, a 11.000 Srba.
U Vlasenici (12.349) i Milićima (12.272), koji su prije rata bili u sastavu jedne opštine, popisano je ukupno 24.500 stanovnika, a od čega je 8.300 Bošnjaka. U Milićima je, prema nezvaničnim podacima, popisano 4.500, dok je u Vlasenici 3.800 Bošnjaka. Prije rata, na području ovih opština je živjelo 33.900 stanovnika, a od čega je bilo 18.700 Bošnjaka i 14.300 Srba.
U Zvorniku je popisano više od 63.000 stanovnika, a od čega je oko 21.000 Bošnjaka. Prema popisu iz 1991. godine, u ovoj opštini je živjela 81.000 stanovnika, od čega je bilo 48.000 Bošnjaka, a 30.000 Srba. Inače, Zvornik spada u red opština gdje se najviše vratilo i gdje je najviše popisano Bošnjaka.
U opštini Osmaci, koja graniči sa Zvornikom, popisana su 6.172 stanovnika, a od čega je oko 3.000 Bošnjaka. Inače, Osmaci su prije rata bili u sastavu opštine Kalesija.
U Prijedoru je popisano 97.000 stanovnika, a od toga 25.000 Bošnjaka. Prije rata u Prijedoru je živjelo 49.000 Bošnjaka, a 47.000 Srba.
U Doboju je popisano 77.000 stanovnika, a od toga 24.000 Bošnjaka. Prije rata u ovoj opštini je živjelo 41.000 Bošnjaka, a 39.000 Srba. U Vukosavlju je popisano 5.400 stanovnika, a od čega je, prema našim podacima, 3.200 Bošnjaka.
U Banjoj Luci živi 199.000 stanovnika, a od toga je oko 8.000 Bošnjaka. Prije rata je u ovoj opštini živjelo 28.000 Bošnjaka, 106.000 Srba, 29.000 Hrvata.
U Foči živi 19.800 stanovnika, a od toga tek 3.000 Bošnjaka. U Foči je prije rata živjelo 20.000 Bošnjaka, a 18.000 Srba.
Slična situacija je i u Rogatici, gdje je popisano tek 2.000 Bošnjaka, od ukupno 11.600 popisanih. U Rogatici je prije rata živjelo 13.000 Bošnjaka i 8.000 Srba.
U Višegradu je popisano 11.700 stanovnika, a među njima i 2.500 Bošnjaka. Prije rata u ovoj opštini je živjelo 13.400 Bošnjaka i 6.700 Srba.
U Čajniču je popisano tek 900 Bošnjaka, od ukupno 5.400 popisanih. Po popisu iz 1991. godine, u ovoj opštini je živjelo 4.000 Bošnjaka.
Zanimljivo je da je u Laktašima po popisu iz 1991. godine živjelo 408 Bošnjaka. Prema neslužbenim podacima, oktobarski popis će pokazati da u Laktašima više ne živi nijedan Bošnjak.
Ista je situacija i u opštini Ljubinje, gdje su prije rata živjela 332 Bošnjaka, ali i u opštini Šekovići, gdje je živjelo 326 Bošnjaka. Također, u opštini Čelinac je prije rata živjelo 1.446 Bošnjaka, dok danas u ovom dijelu naše zemlje ne živi nijedan Bošnjak.
(vakat.ba/oslobodjenje)
Od 20.000 Bošnjaka u Foči ostale 3.000, u Čajniču 900, u Rogatici 2.000
Nedjelja, Nov 10 2013
Nezvanični i neslužbeni podaci popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini, koji se odnose na manji bh. entitet, a do kojih je došlo Oslobođenje, jasno pokazuju iz kojih su opština Bošnjaci protjerani i gdje su najviše stradali tokom agresije, etničkog čišćenja i genocida.
Također, podaci pokazuju i u kojim opštinama je ostvaren najveći povratak poslije rata, čime je spriječeno da se do kraja provede etničko čišćenje.
Neslužbene podatke o popisu stanovništva u opštinama, koje su prikupljali aktivisti na terenu i dijelom preliminarne podatke Agencije za statistiku BiH, uporedili smo sa popisom iz 1991, kada je na području današnjeg RS-a živjelo oko 440.000 Bošnjaka. Danas u ovom dijelu naše zemlje živi više od 190.000 Bošnjaka, dok su ostali ubijeni ili protjerani.
Krenut ćemo od podrinjskih opština Srebrenica, Bratunac, Vlasenica, Zvornik, Milići…, gdje je od 1992. do 1995. godine ubijeno više od 12.000 Bošnjaka, a protjerano oko 100.000.
U Srebrenici su popisana 15.242 stanovnika, od čega je više od 8.000 Bošnjaka. Prije rata, na području ove opštine je živjelo 36.666 stanovnika, od čega su bila 27.572 Bošnjaka, a 8.315 Srba. U Bratuncu je popisano 21.619 stanovnika, od čega je 9.500 Bošnjaka. Prije rata, u Bratuncu su živjele 33.000 stanovnika, od čega je bilo 21.000 Bošnjaka, a 11.000 Srba.
U Vlasenici (12.349) i Milićima (12.272), koji su prije rata bili u sastavu jedne opštine, popisano je ukupno 24.500 stanovnika, a od čega je 8.300 Bošnjaka. U Milićima je, prema nezvaničnim podacima, popisano 4.500, dok je u Vlasenici 3.800 Bošnjaka. Prije rata, na području ovih opština je živjelo 33.900 stanovnika, a od čega je bilo 18.700 Bošnjaka i 14.300 Srba.
U Zvorniku je popisano više od 63.000 stanovnika, a od čega je oko 21.000 Bošnjaka. Prema popisu iz 1991. godine, u ovoj opštini je živjela 81.000 stanovnika, od čega je bilo 48.000 Bošnjaka, a 30.000 Srba. Inače, Zvornik spada u red opština gdje se najviše vratilo i gdje je najviše popisano Bošnjaka.
U opštini Osmaci, koja graniči sa Zvornikom, popisana su 6.172 stanovnika, a od čega je oko 3.000 Bošnjaka. Inače, Osmaci su prije rata bili u sastavu opštine Kalesija.
U Prijedoru je popisano 97.000 stanovnika, a od toga 25.000 Bošnjaka. Prije rata u Prijedoru je živjelo 49.000 Bošnjaka, a 47.000 Srba.
U Doboju je popisano 77.000 stanovnika, a od toga 24.000 Bošnjaka. Prije rata u ovoj opštini je živjelo 41.000 Bošnjaka, a 39.000 Srba. U Vukosavlju je popisano 5.400 stanovnika, a od čega je, prema našim podacima, 3.200 Bošnjaka.
U Banjoj Luci živi 199.000 stanovnika, a od toga je oko 8.000 Bošnjaka. Prije rata je u ovoj opštini živjelo 28.000 Bošnjaka, 106.000 Srba, 29.000 Hrvata.
U Foči živi 19.800 stanovnika, a od toga tek 3.000 Bošnjaka. U Foči je prije rata živjelo 20.000 Bošnjaka, a 18.000 Srba.
Slična situacija je i u Rogatici, gdje je popisano tek 2.000 Bošnjaka, od ukupno 11.600 popisanih. U Rogatici je prije rata živjelo 13.000 Bošnjaka i 8.000 Srba.
U Višegradu je popisano 11.700 stanovnika, a među njima i 2.500 Bošnjaka. Prije rata u ovoj opštini je živjelo 13.400 Bošnjaka i 6.700 Srba.
U Čajniču je popisano tek 900 Bošnjaka, od ukupno 5.400 popisanih. Po popisu iz 1991. godine, u ovoj opštini je živjelo 4.000 Bošnjaka.
Zanimljivo je da je u Laktašima po popisu iz 1991. godine živjelo 408 Bošnjaka. Prema neslužbenim podacima, oktobarski popis će pokazati da u Laktašima više ne živi nijedan Bošnjak.
Ista je situacija i u opštini Ljubinje, gdje su prije rata živjela 332 Bošnjaka, ali i u opštini Šekovići, gdje je živjelo 326 Bošnjaka. Također, u opštini Čelinac je prije rata živjelo 1.446 Bošnjaka, dok danas u ovom dijelu naše zemlje ne živi nijedan Bošnjak.
(vakat.ba/oslobodjenje)
