u potrazi za sintorom
« Pa ona sve vjeruje », pomisli Sabahudin i osjeti kako se suzava i tijesni do malocas beskrajni prostor njegove baze-golubane. Uzalud je u tome prostoru trazio tacku na kojoj bi mogao odmoriti pogled: vazduh je bio prepun njenog bezazlenog lijepog lica, odasvud, iskrile su dvije zeravice njenog nijemog pogleda. Pomisli kako bi najpametnije bilo izmisliti kakav posao, izici, pa tamo, na slobodnom sirokom zraku o svemu dobro razmisliti, i pronaci nacin da se izdrze dani do Sintorovog dolaska, a da se ni u cemu ne pogrijesi, i nicim ne otkrije Sintorova laz. Istoga mu casa bi jasno kako ce, pet minuta po izlasku, pozeljeti da se vrati, pa opet biti u nuzdi da izmislja razlog povratka. « Kad bi samo htjela nesto da prica »?, pozeli Sabahudin.
– Koji si razred?
– Ih, kad sam ja to prestala …
– Ja sam zavrsio sesti …
– Tek?
– Nije tek. To je drugi. Drugi gimnazije, shvatas?
– Nisi nista propadao?
– Ma kakvi. Bio sam odlikas. Sad sam malo popustio. Bez veze.
U sutnji koja ponovo nastade Sabahudin shvati da u njenom bezvoljnom zapitkivanju stanuje samo jedna misao i zelja: gdje je i sta radi Braco – Sintor, i kada ce doci.
– Da odem, da ga potrazim?
Iz njenih ruku prhnu golubica-pertla i Sabahudin se preplasi tijela koje mu se blizilo sitnim i hitrim korakom. Doli Bel mu sjede kraj samih nogu i lica podignutog kao u molitvi spusti brz i vreo poljubac u ugao njegovih suvih usana:
– Ti si srce.
Noseci pecat njenog poljupca u uglu usne Sabahudin je cio dan obilazio zborna mjesta patkacanske raje: Kajtezova vrata, vulkanizersku radnju Hame Vejzagica, Hitlerovo igraliste, brda lubenica na bascarsijskoj pijaci. “Je li ko vidio Sintora”? – recenica koju je toga dana izgovorio desetinu puta – gradila je na licima upitanih sumnjiicav osmijeh: “A sta to ti imas sa Sintorom »? Sabahudin odluci da vise ne zapitkuje i u Domu kulture sjede medzu rulju dezurnih dominasa, nespreman da se vrati u golubanu. Iz kancelarije upravnika doma promoli se ljudsko lice novog upravnika:
– Omladinac, hocemo li koju?
– Nisam nesto raspolozen, druze upravnice – odgovori Sabahudin.
– Kakve li to tebe svjetske brige more? – sjedajuci za sto nastavi upravnik, dok mu je iz ruku izlazio sum zatezanja satnih spirala. Shvativsi da nema uzmaka od nepredvidzenog sahiranja, Sabahudin postavi uslov:
– Moze, ali na pet.
– Nista ispod petnaest.
– Ne mogu ja, druze upravnice, da se koncentrisem. Petnaest minuta mi je puno.
– Ovo je stvarno sve naopako krenulo! – uzviknu upravnik obracajuci se cijeloj sali, ustavsi od stola i rukom pokazujuci na Sabahudina koji pozeli da ga nema.
– Pogledajte ovoga, molim vas. Ne moze da se skoncentrise ako ima vremena. Ako nema – moze. Pa kako to, sunce mu poljubim?
– Lako, druze upravnice. Kad igram na petnaest, onda mislim na svasta, kad je na pet – onda samo na sah. Zar nije tako?
– E, svasta li cu cuti u ovoj ludnici! Vuci, paceru!
Povlacio je Sabahudin poteze lisen znanog mu i dragog ratnickog poriva; okolo, prstale su domine, iz sale trestala muzika sa ploca, probudena tijela djevojcica i djecaka njihala se u ritmu najnovijeg plesnog izuma, tvista – a pred njegovim ocima lebdjelo je magneticno lice iz golubane. « Ona sada sigurno place », pomisli i u sebi osjeti istu potrebu.
– Matavulj, decko! Simela Matavulj! – objavi upravnik svoju pobjedu glasom koji se izgubi u zvucnom kosmaru domske aule.
Sabahudin ne osjeti potrebu da se pravda i obrazlaze. Laktova oslonjenih na tvrdu dasku stola sarao je pogledom po licima dominasa i drugih dangublija i svako mu se ucini praznim i glupim: sto cu ja ovdje, boze dragi?, upita se pokrecuci usne kao da govori glasno. Preko upravnikovog lica predze brizna sjenka pitanja: sta li se dogadza s ovim deckom? Sabahudin podize pogled prema upravnikovom licu; procita na njemu neizgovoreno pitanje i zalosni pokusaj da se osmijehne pretvori se u zbunjeno i nemocno slijeganje ramenima.
– Idem. Vidite da nisam danas za sah.
– Vidim, nego sta nego vidim – govorio je upravnik ispracajuci Sabahudina kroz staklena vrata izlaza, preko betonskog stubista, do uglacanih oblih kamenova kaldrme Sandzacke ulice. Upravnikovu ruku, sto je pocivala na njegovom ramenu, Sabahudim je osjecao s nejasnom, dvostrukom nelagodom. Mijesala se u njemu radost od saucesnicke topline razumijevanja sto mu je grijala rame, i otpor sto ga je izazvalo upravnikovo upadanje u teskim zidom sutnje obavijeni prostor njegove tajne. Kao da je nekim rendgenskim zracima zavirio u mrak Sabahudinove misli upravnik zastade.
– Stani. Necu te nista pitati. Samo hocu jedno da znas: meni mozes sve kazati. Ako ti je tesko…
– Pustite me, nista mi nije tesko…
– Znam. Znam sve sta ceš mi reci. Ali – cujes – moja ti je kancelarija vazda otvorena. I ja sam patio, ko konj.
– Hvala vam. Zuri mi se.
– Pozuri, ako ti se zuri… i ne daj se. Ti si jak momak …
« Ti si jak momak » – odjekivalo je u Sabahudinovom uhu dok se trudio da koraca sporo i u potiljku osjecao kako upravnikov pametni pogled u njegovu lubanju uranja kao tane i cini da mu se korak zapetljava i noge otkazuju poslusnost. Odluci da skrene u Abdesthanu, desno, kako hi se oslobodio tezine pogleda koji ga prati. U dzepu napipa guzvu novcanica sto mu ih je Sintor ugurao sinoc i odluci da ih prebroji. Sest hiljada! Pa to je nevjerovatno! Zasto mi je dao ovolike pare? Kao da se nece pojaviti mjesec dana?! Pa sta on misli?
Kroz dvorisni sumrak Sabahudin je golubani prilazio kao stratistu. Ucini mu se da je neko pomjerio katanac na supi: u zutom mesingu ispisano ELZET bijase okrenuto licem, onako kako on nikad nije cinio, i ponada se da je, mozda, nailazio Sintor.
– Neko je dirao katanac, izgovorio podizuci kapak ulaza. Odozgo mu se, iz pravca uzglavlja, vrati njen glas:
– Jesi ga naso?
– Nisam, rece sjedajuci na pod.
